PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

30. studenoga 2016. (*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podriva ili ugrožava Ukrajinu – Zamrzavanje financijskih sredstava – Ograničenja u pogledu ulaska na državna područja država članica – Fizičke osobe koje aktivno podupiru ili provode djelovanja kojima se podriva ili ugrožava Ukrajinu – Fizičke osobe koje imaju koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima – Prava obrane – Obveza obrazlaganja – Očite pogreške u ocjeni – Pravo vlasništva – Sloboda poduzetništva – Pravo na poštovanje privatnog života – Proporcionalnost“

U predmetu T‑720/14,

Arkady Romanovich Rotenberg, sa stalnom adresom u Sankt Peterburgu (Rusija), kojeg je zastupao D. Pannick, QC, M. Lester, barrister, i M. O’Kane, solicitor, a zatim M. Pannick, M. Lester, S. Hey, H. Brunskill, solicitors, i Z. Al‑Rikabi, barrister, zatim D. Pannick, M. Lester i Z. Al‑Rikabi,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju J.-P. Hix i B. Driessen, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za djelomično poništenje, s jedne strane, Odluke Vijeća 2014/145/ZVSP od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, 17.3.2014., str. 16.), kako je izmijenjena prvi put Odlukom Vijeća 2014/508/ZVSP od 30. srpnja 2014. (SL 2014., L 226, str. 23.), drugi put Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/432 od 13. ožujka 2015. (SL 2015., L 70, str. 47.), treći put Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/1524 od 14. rujna 2015. (SL 2015., L 239, str. 157) i četvrti put Odlukom Vijeća (PESC) 2016/359 od 10. ožujka 2016. (SL 2016., L 67, str. 37.) te, s druge strane, Uredbe Vijeća (EU) br. 269/2014 od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6.), kako je provedena prvi put Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 826/2014 od 30. srpnja 2014. (SL 2014., L 226, str. 16.), drugi put Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/427 od 13. ožujka 2015. (SL 2015., L 70, str. 1.), treći put Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/1514 od 14. rujna 2015. (SL 2015., L 239, str. 30.) i četvrti put Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2016/353 od 10. ožujka 2016. (SL 2016., L 67, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, V. Tomljenović i D. Spielmann, suci,

tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. lipnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

1        Vijeće Europske unije 17. ožujka 2014. donijelo je, na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.).

2        Istog je dana Vijeće, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6.).

3        Zatim je Vijeće 25. srpnja 2014. donijelo Odluku 2014/499/ZVSP o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2014., L 221, str. 15.) i Uredbu (EU) br. 811/2014 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2014., L 221, str. 11.), kako bi izmijenilo kriterije na temelju kojih se mogu donijeti predmetne mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela.

4        Članak 2. stavci 1. i 2. Odluke 2014/145, u verziji kako je izmijenjena Odlukom 2014/499 (u daljnjem tekstu: izmijenjena Odluka 2014/145) glasi:

„1. Zamrzavaju se sva financijska sredstva i ekonomski izvori koji pripadaju, u vlasništvu su, njima raspolažu ili ih nadziru osobe koje su odgovorne:

(a)      fizičkih osoba odgovornih za djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine odnosno stabilnost ili sigurnost u Ukrajini, fizičkih osoba koje aktivno podupiru ili provode takva djelovanja ili politike ili koje ometaju rad međunarodnih organizacija u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koji su s njima povezani;

(b)      pravnih osoba, subjekata ili tijela koji pružaju materijalnu ili financijsku potporu djelovanjima kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine;

(c)      pravnih osoba, subjekata ili tijela na Krimu ili u Sevastopolju na kojima je vlasništvo preneseno protivno ukrajinskom pravu ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koji su imali koristi od takvog prijenosa,

(d)      fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koji aktivno pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka ili imaju koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju istočne Ukrajine

[kao i sva financijska sredstva i ekonomski izvori koje te osobe, subjekti ili tijela posjeduju, imaju u vlasništvu ili pod nadzorom, koji su navedeni u Prilogu.]“

2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.“

5        Uvjeti tog zamrzavanja financijskih sredstava navedeni su u daljnjim stavcima istog članka.

6        Člankom 1. stavkom 1. točkama (a) i (b) Izmijenjene Odluke 2014/145 zabranjuje se ulazak na državno područje države članice ili provoz preko njega fizičkim osobama koje ispunjavaju kriterije koji su u bitnom istovjetni onima iz članka 2. stavka 1. točke (a) i (d) iste odluke.

7        Uredbom br. 269/2014, u verziji kako je izmijenjena Uredbom br. 811/2014 (u daljnjem tekstu: Izmijenjena Uredba br. 269/2014) naloženo je donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava te se definiraju modaliteti tog zamrzavanja u bitnom na isti način kao i Izmijenjenom Odlukom 2014/145. Naime, u članku 3.stavku 1. točkama (a) do (d) te uredbe preuzet je u bitnom sadržaj članka 2. stavka 1. točke (a) do (d) navedene odluke.

8        Imajući u vidu težinu situacije u Ukrajini, Vijeće je 30. srpnja 2014. donijelo, s jedne strane, Odluku 2014/508/ZVSP o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2014., L 226, str. 23.) i, s druge strane, Provedbenu uredbu (EU) br. 826/2014 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2014., L 226, str. 16., u daljnjem tekstu: akti od srpnja 2014.).

9        Tim je dvama aktima tužiteljevo ime Arkady Romanovich Rotenberg uvršteno na popis koji je priložen Izmijenjenoj Odluci 2014/145 i na popis iz Priloga I. Izmijenjene Uredbe br. 269/2014 (u daljnjem tekstu: predmetni popisi) zbog sljedećih razloga (u daljnjem tekstu: prvo obrazloženje):

„G. Rotenberg je dugogodišnji poznanik predsjednika Putina i njegov bivši partner za sparing u džudu.

Obogatio se tijekom mandata predsjednika Putina. Ruski donositelji odluka pogodovali su mu u dodjeli važnih ugovora od strane ruske države ili državnih poduzeća. Njegovim je društvima posebno dodijeljeno nekoliko vrlo unosnih ugovora za pripremu Olimpijskih igara u Sočiju.

Glavni je dioničar Giprotransmosta, trgovačkog društva koje je dobilo ugovor o javnoj nabavi od ruskog trgovačkog društva u državnom vlasništvu za izradu studije izvedivosti o gradnji mosta od Rusije do nezakonito pripojene Autonomne Republike Krima. Time je konsolidirao njegovu integraciju u Rusku Federaciju, čime se dalje podriva teritorijalna cjelovitost Ukrajine.“

10      Vijeće je u Službenom listu Europske unije od 31. srpnja 2014. objavilo obavijest namijenjenu osobama na koje se odnose akti od srpnja 2014.

11      U toj se obavijesti osobito navodi da se zahvaćene osobe i subjekti mogu obratiti Vijeću sa zahtjevom za preispitivanje odluke kojom su njihova imena stavljena na popise priložene aktima od srpnja 2014. , zajedno s dokumentacijom u prilog svojih tvrdnji.

12      Dopisima od 4. i 17. rujna 2014. te 2. listopada 2014. tužitelj je uputio Vijeću zahtjev za pristup informacijama i dokumentima na temelju kojih je njegovo ime uvršteno na predmetne popise i zahtjev za ponovno ispitivanje odluke o tom uvrštavanju na popis (u daljnjem tekstu: zahtjev za ponovno ispitivanje odluke).

13      Odlukom od 16. listopada 2014. Vijeće je odgovorilo na zahtjeve tužitelja navedene u točki 12. ove presude. Među ostalim navelo je da je postupak povodom zahtjeva za ponovno ispitivanje odluke u tijeku i da tužitelj može imati pristup određenim dokumentima, koji su priloženi navedenom dopisu.

14      Dopisom od 19. prosinca 2014. Vijeće je odbilo zahtjev za ponovno ispitivanje odluke, odobrilo je tužitelju pristup drugim dokumentima te mu je dostavilo novi nacrt obrazloženja koje je namjeravalo donijeti kako bi se održale na snazi mjere ograničavanja u odnosu na njega, sve određujući mu rok za podnošenje očitovanja. Taj nacrt obrazloženja glasi:

„G. Rotenberg je dugogodišnji poznanik predsjednika Putina i njegov bivši partner za sparing u džudu.

Obogatio se tijekom mandata predsjednika Putina. Njegova razina gospodarskog uspjeha može se pripisati utjecaju ključnih donositelja odluka koji su mu pogodovali, posebno pri dodjeli ugovora o javnoj nabavi.

Imao je koristi od bliske osobne veze s ruskim donositeljima odluka jer su mu ruska država ili poduzeća u državnom vlasništvu dodijelila važne ugovore. Njegovim je društvima posebno dodijeljeno nekoliko vrlo unosnih ugovora za pripremu Olimpijskih igara u Sočiju.

Stvarni je vlasnik društva Volgomost, koje posredstvom društva ‚MIK’ kontrolira društvo Giprotransmost. Giprotransmost je dobio ugovor o javnoj nabavi od ruskog trgovačkog društva u državnom vlasništvu za izradu studije izvedivosti o gradnji mosta od Rusije do nezakonito pripojene Autonomne Republike Krima. Time je konsolidirao njegovu integraciju u Rusku Federaciju, čime se dalje podriva teritorijalna cjelovitost Ukrajine.

On je predsjednik uprave izdavačke kuće Prosvescheniye, koja je posebno provela projekt ‚To the Children of Russia: Address – Crimea’, javnu kampanju čija je namjena bila uvjeriti krimsku djecu da su sada ruski građani koji žive u Rusiji te time poduprijeti politiku ruske vlade da integrira Krim u Rusiju.“

15      Dopisom od 10. siječnja 2015. tužitelj je podnio Vijeću svoja očitovanja koja se osobito odnose na navedeni nacrt obrazloženja.

16      Dopisom od 13. veljače 2015. Vijeće je obavijestilo tužitelja o namjeri da produlji primjenu Izmijenjene Odluke 2014/145 i Izmijenjene Uredbe br. 269/2014 te da na temelju novog izmijenjenog obrazloženja, u kojemu je odgovoreno na primjedbe koje je potonji podnio, zadrži njegovo ime na predmetnim popisima. Vijeće je također svom dopisu priložilo javne dokumente te je tužitelja pozvalo da se očituje na to novo obrazloženje najkasnije do 26. veljače 2015.

17      Vijeće je 13. ožujka 2015., donošenjem Odluke (ZVSP) 2015/432 o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2015., L 70, str. 47.) i Provedbene uredbe (EU) 2015/427 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2015., L 70, str. 1., u daljnjem tekstu: akti od ožujka 2015.) produljilo primjenu mjera ograničavanja predviđenih aktima od srpnja 2014. sve do 15. rujna 2015.te je izmijenilo predmetne propise.

18      Nakon tih izmjena tužiteljevo je ime zadržano na predmetnim popisima sa sljedećim obrazloženjem (u daljnjem tekstu: drugo obrazloženje):

„G. Rotenberg je dugogodišnji poznanik predsjednika Putina i njegov bivši partner za sparing u džudu.

Obogatio se tijekom mandata predsjednika Putina. Njegova razina gospodarskog uspjeha može se pripisati utjecaju ključnih donositelja odluka koji su mu pogodovali, posebno pri dodjeli ugovora o javnoj nabavi.

Imao je koristi od bliske osobne veze s ruskim donositeljima odluka jer su mu ruska država ili poduzeća u državnom vlasništvu dodijelila važne ugovore. Njegovim je društvima posebno dodijeljeno nekoliko vrlo unosnih ugovora za pripremu Olimpijskih igara u Sočiju.

Također je vlasnik trgovačkog društva Stroygazmontazh koje je dobilo državni ugovor za gradnju mosta od Rusije do nezakonito pripojene Autonomne Republike Krima te je time konsolidirao njezinu integraciju u Rusku Federaciju, čime se dalje podriva teritorijalna cjelovitost Ukrajine.

On je predsjednik uprave izdavačke kuće Prosvescheniye, koja je posebno provela projekt ‚To the Children of Russia: Address – Crimea’, javnu kampanju čija je namjena bila uvjeriti krimsku djecu da su sada ruski građani koji žive u Rusiji te time poduprijeti politiku ruske vlade da integrira Krim u Rusiju.“

19      Vijeće je 14. ožujka 2015. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2014/145, izmijenjene Odlukom 2015/432, i Uredbom br. 269/2014, provedenom Provedbenom uredbom 2015/427 (SL 2015., C 88, str. 3.). Sadržaj ovih obavijesti sadržajno odgovara obavijestima navedenim u točkama 10. i 11. ove presude.

20      Istog datuma Vijeće je objavilo drugu obavijest namijenjenu osobama na koje se odnose mjere ograničavanja određene Uredbom br. 269/2014, kako je provedena Provedbenom uredbom 2015/427 (SL 2015., C 88, str. 4.), kojom je obavijestilo navedene osobe o modalitetima i ciljevima obrade osobnih podataka koje se na njih odnose kao i o tome da se mogu obratiti Europskom nadzorniku za zaštitu podataka (EDPS) sukladno Uredbi (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.).

21      Akti od ožujka 2015. dostavljeni su dopisom Vijeća koji nosi nadnevak od 16. ožujka 2015. odvjetnicima koji u okviru ovog predmeta predstavljaju tužitelja.

22      Vijeće je 14. rujna 2015., Odlukom (ZVSP) 2015/1524 o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2015., L 239, str. 157.) i Provedbenom uredbom (EU) 2015/1514 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2015., L 239, str. 30.) (u daljnjem tekstu: akti od rujna 2015.), produljilo primjenu predmetnih mjera ograničavanja sve do 15. ožujka 2016., a pritom obrazloženje u odnosu na tužitelja nije izmijenjeno.

23      Akti od rujna 2015. dostavljeni su odvjetnicima koji u okviru ovog predmeta predstavljaju tužitelja dopisom Vijeća koji nosi nadnevak od 15. rujna 2015.

24      Istog je dana Vijeće u Službenom listu Europske unije od 31. srpnja 2014. objavilo dvije obavijesti koje su u bitnom istovjetne onima navedenim u točkama 19. i 20. ove presude.

25      Vijeće je 10. ožujka 2016., Odlukom (ZVSP) 2016/359 o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2016., L 67, str. 37.) i Provedbenom uredbom (EU) 2016/353 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2016., L 67, str. 1.) (u daljnjem tekstu: akti od ožujka 2016.), produljilo primjenu predmetnih mjera ograničavanja sve do 15. rujna 2016., a pritom obrazloženje u odnosu na tužitelja nije izmijenjeno.

26      Akti od ožujka 2016. dostavljeni su dopisom Vijeća koji nosi nadnevak od 14. ožujka 2016. odvjetnicima koji u okviru ovog predmeta predstavljaju tužitelja.

27      Vijeće je 12. ožujka 2016. u Službenom listu Europske unije objavilo dvije obavijesti koje su u bitnom istovjetne onima navedenim u točkama 19. i 20. ove presude.

 Postupak i zahtjevi stranaka

28      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 10. listopada 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak radi poništenja akata od srpnja 2014. u dijelu koji se na njega odnose. Ta je tužba zaprimljena pod brojem T‑720/14.

29      U odgovoru na tužbu, koja se zaprimljena u tajništvu Općeg suda 19. prosinca 2014., Vijeće je, među ostalim, istaklo prigovor nedopuštenosti predmetne tužbe zbog litispendencije, s obzirom na to je ona u svakom pogledu istovjetna drugoj tužbi, koja je zaprimljena pod brojem T‑717/14, koju je tužitelj podnio istog dana kao i predmetnu tužbu.

30      Pisani dio postupka zatvoren je 14. travnja 2015.

31      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. svibnja 2015. tužitelj je zatražio da mu se dopusti preinaka tužbe kako bi njome uključio također poništenje akata od ožujka 2015. u dijelu koji se na njega odnose.

32      Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 2. srpnja 2015. istaklo svoja očitovanja u odnosu na taj zahtjev. Tom je prilikom istaklo da je navedeni dopis djelomično nedopušten, s obzirom na to da se neki tužbeni razlozi i argumenti istaknuti u tužbi koja je usmjerena na akte od srpnja 2014. ne mogu primijeniti na zahtjev za poništenje akata od ožujka 2015.

33      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 2. studenog 2015. tužitelj je zatražio da mu se dopusti preinaka tužbe kako bi njome uključio također poništenje akata od rujna 2015. u dijelu koji se na njega odnose.

34      Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 11. prosinca 2015. istaklo svoja očitovanja na taj zahtjev. Tom je prilikom istaknulo u bitnome isti prigovor nedopuštenosti kao što je onaj izložen u točki 32. ove presude.

35      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. ožujka 2016., tužitelj je zatražio da mu se dopusti preinaku tužbe kako bi njome uključio također poništenje akata od ožujka 2016. u dijelu koji se na njega odnose.

36      Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 11. svibnja 2016. istaklo svoja očitovanja na taj zahtjev.

37      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (deveto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. stavka 3. Poslovnika, postavio Vijeću pitanje sa zahtjevom za pisani odgovor te ga je pozvao da podnese jedan dokument.

38      Vijeće je tom zahtjevu udovoljilo u određenom roku.

39      Opći sud saslušao je na raspravi 29. lipnja 2016. izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

40      Tom je prilikom Vijeće, odgovarajući na odgovor Općeg suda, povuklo prigovor nedopuštenosti koji se temelji na litispendenciji zato što je predmet T‑717/14 rješenjem predsjednika devetog vijeća Općeg suda od 14. studenog 2014. brisan iz upisnika nakon što je tužitelj povukao tužbu, imajući u vidu sudsku praksu na koju se tuženik pozvao (vidjeti presudu od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere“ i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 31. i 32. te navedena sudska praksa).

41      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi akte od srpnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na njega;

–        poništi akte od ožujka 2015., rujna 2015. i ožujka 2016. (u daljnjem tekstu zajedno: drugi pobijani akti) u dijelu u kojem se odnose na njega;

–        naložiti Vijeću snošenje troškova.

42      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        odbije zahtjeve za preinaku tužbe;

–        tužitelju naloži snošenje troškova.

–        podredno, u slučaju poništenja, na temelju članka 264. UFEU‑a, zadrži učinke Odluke 2016/359 sve dok je na snazi Provedbena uredbe 2016/353.

 Pravo

43      U potpori svoje tužbe tužitelj ističe pet tužbenih razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi obvezâ obrazlaganja, kao drugo, na očitim pogreškama u ocjeni, kao treće, povredi načela zaštitâ osobnih podataka, kao četvrto, povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu i, kao peto, na neopravdanoj i neproporcionalnoj povredi njegovih temeljnih prava, uključujući pravo vlasništva, pravo na privatni život i slobodu poduzetništva.

44      Najprije valja donijeti odluku o zahtjevu za poništenje akata od srpnja 2014., a potom o drugim tužiteljevim zahtjevima.

 O zahtjevu za poništenje akata od srpnja 2014.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

45      Tužitelj smatra da je obrazloženje uvrštenja njegova imena na popise priloženim aktima od srpnja 2014. nejasno i neodređeno. Stoga, ne može shvatiti na temelju kojeg je kriterija donesena odluka o tom uvrštenju na popise. Posebno, Vijeće nije pojasnilo smatra li tužitelja osobom odgovornom za djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine, osobom koja je povezana s osobama koje potpadaju pod tu kategoriju, ili osobom koja pruža materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka ili koja ima koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine. Također, Vijeće nije navelo o kojim se donositeljima odluka radilo niti kako su oni mogli koristiti tužitelju.

46      Vijeće osporava argumente tužitelja.

47      Treba podsjetiti da obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, a koja je predviđena člankom 296. stavkom 2. UFEU‑a, ima za cilj, s jedne strane, zainteresiranoj osobi dati dostatnu uputu o tome je li akt osnovan ili sadrži li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njegove valjanosti pred sucem Europske unije i, s druge strane, omogućiti tom sucu da provede nadzor zakonitosti tog akta. Tako opisana obveza obrazlaganja predstavlja bitno načelo prava Unije od kojeg je moguće odstupiti samo zbog važnih razloga. Prema tome, obrazloženje se mora, u načelu, dostaviti zainteresiranoj strani u istom trenutku kao i akt koji je na njenu štetu, pri čemu izostanak obrazloženja ne može popraviti činjenica da je zainteresirana strana saznala razloge za akt tijekom postupka pred sudom Unije (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

48      Stoga - osim ako se osobito važni razlozi koji se odnose na sigurnost Unije ili država članica ili na vođenje njihovih vanjskih odnosa ne protive dostavi određenih elemenata - Vijeće je dužno obavijestiti osobu ili subjekt na koje se primjenjuju mjere ograničavanja o specifičnim i konkretnim razlozima zbog kojih ono smatra da se mjere trebaju usvojiti. Stoga treba također navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravna opravdanost dotičnih mjera i razmatranja na temelju kojih ih je donijela (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

49      Pored toga, obrazloženje mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta, kao i kontekstu u kojem se donosi. Zahtjev obrazlaganja mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati u dobivanju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadrži sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se dostatnost obrazloženja mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na njegov kontekst te skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Određenije, akt koji pogađa neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom osobi na koju se odnosi i koji joj omogućuje da razumije doseg mjere poduzete u odnosu na nju (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

50      U konkretnom slučaju, obrazloženje koje se odnosi na tužitelja u aktima od srpnja 2014. je ono izloženo u točki 9. ove presude (u daljnjem tekstu: prvo obrazloženje),

51      Valja navesti da, iako u prvom obrazloženju nije izrijekom navedeno koji su to kriteriji, među onim primjenjivima, na kojima je Vijeće utemeljilo svoju odluku o uvrštenju tužiteljeva imena na predmetnim popisima, iz čitanja tog obrazloženja dovoljno jasno proizlazi da je koristio kriterije koji se odnose:

–        na fizičke osobe odgovorne za djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine odnosno stabilnost ili sigurnost u Ukrajini, na fizičke osobe koje aktivno podupiru ili provode takva djelovanja ili politike ili koje ometaju rad međunarodnih organizacija u Ukrajini te na fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela koji su s njima povezani (kriterij predviđen u članku 2. stavku 1. točki (a) Izmijenjene Odluke 2014/145, u članku 3. stavku 1. točki (a) Izmijenjene Uredbe br. 269/2014 kao i, u bitnom, iz članka 1. stavka 1. točke (a) Izmijenjene Odluke 2014/145, u daljnjem tekstu: prvi relevantni kriterij);

–        na fizičke ili pravne osobe, […] subjekte ili […] tijela koji aktivno pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka ili imaju koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju istočne Ukrajine (kriterij predviđen u članku 2. stavku 1. točki (d) Izmijenjene Odluke 2014/145, u članku 3. stavku 1. točki (d) Izmijenjene Uredbe br. 269/2014 kao i, u bitnom, iz članka 1. stavka 1. točke (b) Izmijenjene Odluke 2014/145, u daljnjem tekstu: drugi relevantni kriterij).

52      Naime, u odnosu na prvi relevantni kriterij, kao što to osnovano ističe Vijeće, treći podstavak prvog obrazloženja predstavlja primjenu tog kriterija, s obzirom na to da se odnosi na navodnu ulogu tužitelja u društvu Giprotransmost, za koje se smatra da mu je dodijeljen ugovor o javnoj nabavi za izradu studije izvedivosti o gradnji mosta od Rusije do Krima te je u njemu precizirano da se izgradnjom tog mosta konsolidira integracija Krima u Rusku Federaciju.

53      Taj dio prvog obrazloženja omogućuje, stoga, razumijevanje da je jedan od razloga uvrštenja tužiteljeva imena na predmetne popise bio taj da je Vijeće smatralo da je tužitelj, svojom navodnom ulogom glavnog dioničara društva Giprotransmost, bio među osobama koje aktivno podupiru ili provode djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

54      Valja također navesti da, kao što je to učinilo i Vijeće, da su u trećem podstavku prvog obrazloženja dani precizni i konkretni razlozi o uvrštenju tužiteljeva imena, s obzirom na to se tamo spominju točno određeni poduzetnik te se upućuje na točno određeni postupak javne nabave koji se odnosi na projekt čiji je cilj doprinijeti konsolidaciji integracije Krima u Rusku Federaciju podrivanjem teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine.

55      U odnosu na drugi relevantni kriterij, iz prva dva podstavka prvog obrazloženja proizlazi da je Vijeće smatralo da je tužitelj imao koristi od svojih osobnih odnosa s predsjednikom Putinom, s obzirom na to da tijekom njegova mandata od ruske države i javnih poduzeća mogao steći vrijedne ugovore, posebno u kontekstu priprema Olimpijskih igara u Sočiju (Rusija).

56      Iako je točno da se u tom dijelu prvog obrazloženja ne navodi na koje se donositelje odluka ono odnosi te se samo spominje primjer ugovorâ koji se odnose na Olimpijske igre, izričito upućivanje na predsjednika Putina te gore navedeni primjer dovoljni su za zaključak da je Vijeće pružilo dovoljno pojedinosti.

57      Budući da je čitanje prvog obrazloženja omogućilo tužitelju da shvati razloge zbog kojih je njegovo ime uključeno u predmetne popise i da je Opći sud u mogućnosti izvršiti nadzor nad zakonitošću tog obrazloženja, valja zaključiti da je Vijeće izvršilo obvezu predviđenu u članku 296. UFEU‑a.

58      Pitanje je li obrazloženje osnovano ne potpada pod ocjenu ovog, već pod ocjenu drugog tužbenog razloga. S tim u svezi, valja podsjetiti da je obveza obrazlaganja bitan postupovni element koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnopravnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razlogâ na kojima se temelji navedeni akt. Ako su ti razlozi zahvaćeni pogreškama, one dovode u pitanje materijalnu zakonitost navedenog akta, ali ne njezino obrazloženje koje može biti dovoljno iako su u njemu izneseni pogrešni razlozi (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

59      Stoga valja odbiti ovaj tužbeni razlog u dijelu koji se odnosi na akte od srpnja 2014.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni

60      Tužitelj ističe da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni time što je smatralo da postoji činjenična osnova koja je dovoljna da se opravda uvrštenje njegova imena na predmetne popise primjenom prvog i drugog relevantnog kriterija. U tom je kontekstu podsjetio da je na Vijeću teret dokaza kao i to da ono ne može donijeti odluku na temelju pretpostavki.

61      U odnosu na prvi relevantni kriterij, tužitelj smatra da Vijeće nije dokazalo da je, prije donošenja akata od srpnja 2014., bio dioničar, odnosno većinski dioničar Giprotransmosta. Stoga se taj kriterij ne može na njega primijeniti.

62      U odnosu na drugi relevantni kriterij, tužitelj navodi da nije ničim dokazano da je bio povezan s ruskim donositeljima odluka odgovornima za situaciju u Ukrajini i za pripojenje Krima i Sevastopolja, na koje se, osim toga, ne primjenjuju predmetne mjere ograničavanja. Navodi Vijeća o njegovim odnosima s predsjednikom Putinom, s njegovom imovinom i ugovorima o javnoj nabavi koje je navodno pribavio nisu relevantni, s obzirom na to da nije utvrđeno da te okolnosti predstavljaju vezu s događajima koji su doveli do donošenja mjere ograničavanja.

63      Tužitelj posebno naglašava da su ugovori koji se navode u aktima od srpnja 2014., osobito oni koji se odnose na pripremanje Olimpijskih igara u Sočiju, sklopljeni više godina prije tih događaja, tako da je poduzetnicima koji su dobili te ugovore i njihovim dioničarima bilo nemoguće predvidjeti da se njihovim sklapanjem izlažu opasnosti da im se izreknu mjere ograničavanja kao odgovor na situaciju koja nema nikakve veze s tim ugovorima. Takav bi ishod bio osobito u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti.

64      Vijeće odgovara da se prvo obrazloženje temelji na informacijama iz javnog izvora kojima je već raspolagao u vrijeme donošenja akata od srpnja 2014.

65      U odnosu na prvi relevantni kriterij, Vijeće navodi da javni izvori omogućuju zaključak da tužitelj, iako nije izravni dioničar Giprotransmosta, kontrolira to društvo posredstvom društva OAO Volgomost, čiji je stvarni vlasnik. Imajući u vidu informacije koje proizlaze iz tih javnih izvora, tužitelj ne može ograničiti svoje navode na negiranje svog statusa stvarnog vlasnika Volgomosta.

66      U odnosu na prvi relevantni kriterij, Vijeće ističe da taj kriterij ne traži da osobe na koje se on odnosi imaju osobno koristi od situacije u Ukrajini i od pripojenja Krima ili Sevastopolja. Dovoljno je, naime, da one imaju koristi od donositelja odluka koji su odgovorni za te događaje. Vijeće smatra da bi se u suprotnom drugi kriterij izjednačio s prvim.

67      Nadalje, politička i ekonomska situacija koja prevladava u Rusiji dopušta zaključak da tužiteljev gospodarski uspjeh, koji je osobito rezultat dobivanja brojnih ugovora o javnoj nabavi, od kojih ne negira da je imao koristi, dokazuje da je on imao koristi od režima i donositelja odluka koji su odgovorni za situaciju u Ukrajini i pripojenje Krima i Sevastopolja. Ti donositelji odluka očito uključuju predsjednika Putina, kojeg tužitelj poznaje već dulje vrijeme i to ne negira, i druge ruske visoke dužnosnike. U tom pogledu, to što se mjere ograničavanja ne odnose na predsjednika Putina i na te visoke dužnosnike ne utječe na osnovanost donošenja takvih mjera u odnosu na tužitelja.

68      U odnosu na tužiteljev argument koji se odnosi na pomanjkanje pravne sigurnosti Vijeće smatra da se radi o prigovoru koji nije relevantan. Odlučujući je element dodjela ugovora navedenih u aktima od srpnja 2014. koji su bili vrlo unosni za tužitelja i do kojih ne bi došlo da to nisu odobrili visoki dužnosnici ruske vlade. Oni su odgovorni za situaciju u Ukrajini i za pripojenje Krima i Sevastopolja, bilo zbog njihove opće odgovornosti, bilo zbog posebnih odluka koje su donosili u tom kontekstu. Nije potrebno postojanje vremenske povezanosti između tih događaja i koristi koje je imao tužitelj.

69      Nadalje, ugovor o javnoj nabavi koji je dodijeljen Giprotransmostu predstavlja također drugi primjer ugovora na kojima je Vijeće utemeljilo svoju odluku kada je primijenilo drugi relevantni kriterij na tužitelja.

70      Treba podsjetiti da prema sudskoj praksi, što se tiče općih pravila koja definiraju uvjete mjera ograničavanja, Vijeće raspolaže širokim diskrecijskim pravom u vezi s elementima koje treba uzeti u razmatranje, imajući u vidu donošenje mjera gospodarskih i financijskih sankcija na temelju članka 215. UFEU‑a, u skladu s odlukom donesenom na temelju glave V. poglavlja 2. UEU‑a, određenije članka 29. UEU‑u. Budući da sudac Unije ocjenu dokaza, činjenica i okolnosti koje opravdavaju donošenje takvih mjera koje je donijelo Vijeće ne može zamijeniti svojom ocjenom, nadzor koji provodi navedeni sudac mora se ograničiti na provjeru poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, kao i nepostojanja očite pogreške u ocjeni činjenica i nepostojanja zlouporabe ovlasti. Taj se ograničeni nadzor primjenjuje osobito na ocjenu razmatranja o ispravnosti, na kojima se zasnivaju takve mjere (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 127. i navedenu sudsku praksu).

71      Međutim, iako Vijeće ima, stoga, široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju imena neke osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (presude od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i 45. i od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće, T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 38.).

72      Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja dokaže osnovanost razloga iznesenih protiv osobe koje se to tiče, a ne na toj osobi samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. i od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 128.).

73      U ovom slučaju, tužiteljevo ime uvršteno je na predmetnim popisima primjenom prvog i drugog relevantnog kriterija.

–       Primjena prvog relevantnog kriterija na tužitelja

74      U odnosu na prvi relevantni kriterij, treba navesti da on podrazumijeva utvrđenje postojanja izravne ili neizravne veze između aktivnosti ili djelovanja osoba ili subjekta na kojeg se on odnosi i situacije u Ukrajini koja je dovela do donošenja predmetnih mjera ograničavanja. Drugim riječima, te osobe ili subjekti moraju zbog svojeg djelovanja snositi odgovornost za djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

75      Razlog koji se tužitelju stavlja na teret i koji se vezuje za prvi relevantni kriterij odnosi se na činjenicu da se njega smatra glavnim dioničarom, odnosno većinskim dioničarom Giprotransmosta, kojemu je dodijeljena izrada studije izvedivosti o gradnji mosta od Rusije do Krima. Vijeće smatra da dodjela tog ugovora dopušta zaključak da tužitelj podupire djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine odnosno stabilnost ili sigurnost u Ukrajini.

76      Tužitelj, s druge strane, osporava da je dioničar, a kamoli većinski dioničar Giprotransmosta, s kojim, tvrdi, nije ni na koji način povezan.

77      Valja navesti da Vijeće ni ne pokušava dokazati da raspolaže dokazima na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je sam tužitelj bio dioničar, odnosno većinski dioničar Giprotransmosta, kako je to navedeno u prvom obrazloženju.

78      Nadalje, nakon što je tužitelj osporio svoj status dioničara Giprotransmosta, a osporavanja su sadržana u dopisima navedenim u točki 12. ove presude, Vijeće je došlo do drukčijeg objašnjenja, koje se sastoji u tvrdnji da je tužitelj kontrolirao navedeno društvo posredstvom matičnog društva Volgomost, glede kojeg se smatra da je njegov „stvarni vlasnik“, kako to proizlazi iz novinskog članka na koji se Vijeće poziva, a koji glasi:

„Sukladno izvješću Interfaxa, većinski dioničar OAO Giprotransmost je OOO MIK, koji je u cijelosti u vlasništvu OAO Volgomost. OAO Volgomost je u većinskom vlasništvu pet ciparskih društava: Tevaryso Trading Limited (19,91 %), Eltores Investments Ltd (19,91 %), Chrysanthemum Services Limited (19,69 %), Sormenia Investments Ltd (19,63 %) i E. C. C. P. Investments Limited (14,57 %). Poduzetnik Arkady Rotenberg u tom novinskom članku spominje se kao stvarni vlasnik Volgomosta. Prema informacijama Kommersant newspaper, on je stvarni vlasnik Volgomosta.“

79      Kao prvo, valja primijetiti da je taj članak ograničen na upućivanje na druge članke, u odnosu na koje nije dano nikakvo pojašnjenje, iz kojih proizlazi da je tužitelj stvarni vlasnik Volgomosta.

80      Međutim, takav neizravni dokaz nije dovoljan za zaključak da je Vijeće ispunilo obvezu tereta dokaza koju sukladno sudskoj praksi (vidjeti točku 72. ove presude) mora ispuniti.

81      Kao drugo, valja podsjetiti da je Vijeće, u dopisu od 19. prosinca 2014. navedenom u točki 14. ove presude, izjavilo da želi izmijeniti dio prvog obrazloženja koji se odnosi na Giprotransmost na sljedeći način:

„[Tužitelj] je stvarni vlasnik društva Volgomost, koje posredstvom društva ‚MIK’ kontrolira društvo Giprotransmost. Giprotransmost je dobio ugovor o javnoj nabavi od ruskog trgovačkog društva u državnom vlasništvu za izradu studije izvedivosti o gradnji mosta od Rusije do nezakonito pripojene Autonomne Republike Krima. Time je konsolidirao njegovu integraciju u Rusku Federaciju, čime se dalje podriva teritorijalna cjelovitost i suverenost Ukrajine.“

82      Tužitelj je, u dopisu od 14. siječnja 2015. navedenom u točki 15. ove presude, osporio točnost izmijenjenih navoda kao i to da su navodi potkrijepljeni dovoljnim dokazima. Istaknuo je da nije ni u kakvu odnosu s Volgomostom te da u novinskom članku, na kojima je Vijeće utemeljilo svoju odluku, prenose samo glasine o toj temi.

83      U odnosu na te prigovore Vijeće je, u dopisu od 13. veljače 2015. navedenom u točki 16. ove presude, dalo novo obrazloženje koje se ne odnosi na tužiteljevu ulogu u Volgomostu ili u Giprotransmostu, nego na drugo društvo, i to na Stroygazmontazh. To je obrazloženje konačno usvojeno u aktima od ožujka 2015. (vidjeti točku 18. ove presude).

84      U tim okolnostima iz postupanja Vijeća proizlazi zaključak da ono u vrijeme donošenja akata od srpnja 2014. nije raspolagalo dovoljnim dokazima o tome da je tužitelj kontrolirao Giprotransmost. U tom pogledu valja navesti, kao što je to Vijeće istaknulo na raspravi, da prvo i drugo obrazloženje nisu u suprotnosti jedan u odnosu na drugog, iako se oni odnose na dva različita društva. Naime, zadaća Giprotransmosta bila je izrada studije izvedivosti o gradnji predmetnog mosta, dok je zadaća Stroygazmontazha bila njegova izgradnja. Međutim, valja naglasiti da taj navod Vijeća nije dovoljan dokaz o tome da je tužitelj kontrolirao Giprotransmost.

85      Taj se navod ne može dovesti u pitanje argumentom da Vijeće izvodi zaključak na temelju činjenice da tužitelj nije, u tužbi koja se odnosi na predmet T‑717/14 (vidjeti točku 29. ove presude), osporio istinitost navoda o njegovoj ulozi u Giprotransmostu, kako je to navedeno u aktima od srpnja 2014., već se ograničio na isticanje irelevantnosti te uloge. Naime, razvidno je – a da pritom nije potrebno očitovati se o točnom dosegu tužiteljevih navoda u navedenoj tužbi, koja nije sastavni dio spisa u ovom predmetu – da Vijeće nije raspolagalo tim dokumentom prilikom donošenja akata od srpnja 2014.

86      Valja stoga prihvatiti tužiteljeve argumente kojima se osporava osnovanost obrazloženja koje je prihvaćeno u odnosu na njega u aktima od srpnja 2014., koji se akti odnose na prvi relevantni kriterij.

–       Primjena drugog relevantnog kriterija na tužitelja

87      U odnosu na drugi relevantni kriterij, valja navesti da taj kriterij pretpostavlja da osobe ili subjekti na koje se odnosi imaju osobno koristi od pripajanja Krima ili od destabilizacije istočne Ukrajine. Dovoljno je, kao što to navodi Vijeće, da oni imaju koristi od „ruskih donositelja odluka“ koji su odgovorni za te događaje, a pritom nije potrebno utvrditi vezu između koristi koje su imale navedene osobe i pripajanja Krima ili destabilizacije istočne Ukrajine.

88      Naime, kada bi, za primjenu tog kriterija, trebalo dokazati postojanje takve veze, izgubio bi se svaki interes u odnosu na prvi relevantni kriterij, koji traži postojanje veze između djelovanja navedenih osoba i situacije koja je nastala u Ukrajini.

89      Međutim, u ovom slučaju, Vijeće pogrešno smatra da može primijeniti drugi relevantni kriterij na tužitelja.

90      U tom pogledu, kao prvo, valja navesti da se čitanjem prvog obrazloženja može identificirati samo predsjednik Putin kao ruski donositelj odluka od kojeg je tužitelj navodno imao koristi. Upućivanje na druge „ruske donositelje odluka“, a da se pritom ne pruže druga pojašnjenja, previše je nejasna tvrdnja koja nije dovoljna da bi se opravdalo uvrštenje tužitelja na predmetne popise (vidjeti analogijom presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće, T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 95.).

91      Kao drugo, suprotno navodima Vijeća, kako bi se drugi relevantni kriterij mogao primijeniti, potrebno je najmanje da su ruski donositelji odluka, koji su pogodovali osobama na koje se taj kriterij odnosi, započeli pripremu pripajanja Krima i destabilizacije istočne Ukrajine. Upravo nakon što se ispuni taj uvjet, treba smatrati da osobe ili subjekti koji su od toga imali koristi ne mogu zanemariti doprinos tih donositelja odluka u tim pripremama te mogu očekivati da će njihovi izvori, koji su stečeni barem djelomično zahvaljujući navedenim pogodnostima, biti obuhvaćeni mjerama ograničavanja, čiji je cilj da se onemogući pružanje potpore predmetnim donositeljima odluka.

92      S druge strane, ako bi se drugi relevantni kriterij mogao primijeniti i kada ne bi bio ispunjen gore navedeni uvjet, to bi, kao što to ističe tužitelj, dovelo do povrede načela pravne sigurnosti. U odnosu na to pitanje, valja navesti da predmetne mjere ograničavanja predstavljaju odgovor na politike i djelovanja ruskih tijela, posebno u odnosu na Ukrajinu, a ne na postupanje tih tijela općenito. Međutim, navedene politike i djelovanja počele su se provoditi u veljači 2014.

93      U ovom slučaju, Vijeće priznaje da se ti ugovori s ruskom državom ili ruskim javnim poduzećima od kojih je tužitelj imao koristi, sukladno novinskim člancima na koje se pozvalo Vijeće, odnose na razdoblje koje je prethodilo onom u kojemu su ruski donositelji odluka, posebno predsjednik Putin, počeli prijetiti Ukrajini. Ti se ugovori odnose osobito na Olimpijske igre u Sočiju, koje su se održale u zimi 2014.

94      Pod pretpostavkom da se može smatrati da je situacija u Rusiji takva da obavljanje gospodarske aktivnosti veličine kao što je ona koju je obavljao tužitelj nije moguća bez podrške predsjednika navedene države, kao što je to slučaj u Bjelorusiji (presuda od 12. svibnja 2015., Ternavsky/Vijeće, T‑163/12, EU:T:2015:271, t. 121.), u konkretnom slučaju Vijeće nije dokazalo da je tužitelju pogodovao predsjednik Putin u trenutku kada je započeo s djelovanjima koja se odnose na Ukrajinu u odnosu na koja predmetne mjere ograničavanja predstavljaju odgovor. U tom pogledu valja pojasniti da, kao što to u odnosu na prvi relevantni kriteriji proizlazi iz točaka 74. do 85. ove presude, Vijeće nije dokazalo postojanje veze između tužitelja i Giprotransmosta te se, suprotno svojim tvrdnjama, ne može pozvati na ugovor koji je pribavljen za to društvo kao primjer pogodovanja tužitelju.

95      U tim okolnostima valja prihvatiti ovaj tužbeni razlog u odnosu na akte od srpnja 2014. i poništiti ih, te pritom nije potrebno ispitati druge argumente koje je tužitelj istaknuo u kontekstu drugih tužbenih razloga.

 Zahtjev za poništenje drugih pobijenih akata

96      Aktima podnesenim tajništvu Općeg suda 26. svibnja 2015. i 2. studenog 2015. te 24. ožujka 2016. tužitelj je zatražio da mu se dopusti preinaka tužbe kako bi njome obuhvatio također poništenje drugih pobijanih akata u dijelu koji se na njega odnose.

97      Prilikom preinake tužbe, kako bi njome obuhvatio akte od ožujka 2015., tužitelj je zadržao pet tužbenih razloga koje je istaknuo protiv akata od srpnja 2014., s time da je istaknuo dodatne argumente koji se odnose na činjenicu da je Vijeće u međuvremenu u odnosu na njega donijelo obrazloženje koje je djelomično različito.

98      Aktima od rujna 2015. i ožujka 2016. samo je produljena primjena predmetnih mjera ograničavanja i pritom nije izmijenjeno drugo obrazloženje u odnosu na tužitelja, koji prilikom drugog i trećeg zahtjeva za preinaku tužbe nije istaknuo nove argumente, već se ograničio na zadržavanje onih koje je prije istaknuo.

99      Vijeće se ne protivi dopuštenosti njegovih zahtjeva kao takvih, već smatra da se neki tužbeni razlozi i argumenti istaknuti u tužbi koja je usmjerena na akte od srpnja 2014. ne mogu primijeniti na druge pobijane akte.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

100    Tužitelj ističe da se drugim pobijanim aktima, kao što je to slučaj s aktima od srpnja 2014., krši obveza obrazlaganja u dijelu koji se na njega odnosi. Posebno ne može razumjeti koje je to kriterije Vijeće primijenilo kako bi opravdalo održavanje uvrštenja tužitelja na predmetnim popisima, kao ni to tko mu je pogodovao i u čemu.

101    Vijeće osporava tužiteljeve argumente.

102    Drugo obrazloženje koje je Vijeće donijelo u odnosu na tužitelja izloženo je u točki 18. ove tužbe.

103    Valja primijetiti da prva tri podstavka drugog obrazloženja odgovaraju u bitnom prvim dvama podstavcima prvog obrazloženja, tako da su navodi izloženi u točkama 55. do 57. ove presude primjenjivi analogijom kako bi se odbili tužiteljevi argumenti koji se odnose na te podstavke.

104    U četvrtom i petom podstavku drugog obrazloženja utvrđena su dva specifičnija i konkretna elementa u vezi s funkcijama koje je obavljao tužitelj u okviru društva Stroygazmontazh i izdavačke kuće Prosvescheniye.

105    Valja navesti, a da se pritom ne ulazi u osnovanost tih dvaju podstavaka, da se njima precizno definira tužiteljeva uloga kao vlasnika Stroygazmontazha i predsjednika upravnog vijeća Prosvescheniyea. Nadalje, za svako od tih društava je navedeno da su oni obavljali aktivnosti koje se lako mogu podvesti pod prvi relevantni kriterij.

106    U odnosu na Stroygazmontazh, radi se o tome da je to društvo dobilo ugovor o javnoj nabavi za gradnju mosta od Rusije do nezakonito pripojene Autonomne Republike Krima, čime je konsolidirao njezinu integraciju u Rusku Federaciju.

107    U odnosu na Prosvescheniye, radi se o provedbi projekta „To the Children of Russia: Address – Crimea“, javne kampanje čija je namjena bila uvjeriti krimsku djecu da su sada ruski građani koji žive u Rusiji te time poduprijeti politiku ruske vlade da integrira Krim u Rusiju.

108    Takvo obrazloženje omogućuje razumijevanje da je tužitelj, imajući u vidu njegovu ulogu u svakom od tih društava, odgovoran za njihova djelovanja, koja, po motrištu Vijeća, potpadaju pod prvi relevantni kriterij, odnosno takva su da se njima podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine odnosno stabilnost ili sigurnost u Ukrajini.

109    U tim okolnostima, obrazloženja drugih pobijanih akata omogućila su tužitelju razumijevanje da je njegovo ime zadržano na predmetnim popisima zbog njegovih funkcija u okviru gore navedenih društava i djelovanja tih društava, što je potvrđeno činjenicom da on, u okviru drugog tužbenog razloga, pobija upravo pravilnost zaključivanja Vijeća u odnosu na njega. Osim toga, budući da su razlozi koje je Vijeće odabralo bili jasno navedeni u tim odlukama, Opći sud može ocijeniti njihovu osnovanost.

110    Na temelju sudske prakse navedene u točki 58. ove presude, valja zaključiti da je obrazloženje drugih pobijanih odluka dovoljno i da njegovu osnovanost valja ocijeniti u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni

111    U odnosu na dio drugog obrazloženja, koji je u bitnom već bio sadržan u prvom obrazloženju, tužitelj ističe argumente koji su istovjetni onima koje je istaknuo u tužbi i replici u odnosu na akte od srpnja 2014. (vidjeti točku 63. ove presude), s time da je precizirao da tim društvima nije ni u kojem slučaju pogodovano, sve osporavajući da se Vijeće može pozvati na presumpciju prema kojoj se na uspješnog poduzetnika u Rusiji može, samo zbog te činjenice, gledati kao na nekog tko ima koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju istočne Ukrajine.

112    U odnosu na četvrti podstavak drugog obrazloženja, tužitelj ističe da činjenica da je vlasnik Stroygazmontazha ne podrazumijeva da je odgovoran ili da podržava djelovanja koja dovode u opasnost teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, s obzirom na to da je projekt, koji je dodijeljen tom društvu, o gradnji mosta od Rusije do Krima predviđen puno prije pripojenja Krima i o njemu nisu odlučile osobe koje su odgovorne za to pripojenje.

113    U odnosu na njegovu ulogu u okviru izdavačke kuće Prosvescheniye, na koju se odnosi peti podstavak drugog obrazloženja, tužitelj osporava da bi djelatnost tog društva bila povezana s integracijom Krima u Rusiju te navodi da ga se ne može smatrati odgovornim za sadržaj izdanja na koje se poziva Vijeće, imajući osobito u vidu tisuće izdanja koja je izdala navedena izdavačka kuća.

114    Vijeće osporava tužiteljeve argumente.

115    Valja uvodno navesti da su, u odnosu na prva tri podstavka, navodi izloženi u točkama 87. do 94. ove presude primjenjivi, tako da valja zaključiti da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni time što je odlučilo da se tužiteljevo ime može zadržati na predmetnim popisima na temelju obrazloženja danog u navedenim podstavcima, primjenjujući drugi relevantni kriterij.

116    Međutim, valja podsjetiti da, sukladno stalnoj sudskoj praksi, u odnosu na preventivnu narav predmetnih mjera ograničavanja, ako sud Unije, u okviru svog nadzora zakonitosti pobijane odluke, smatra da je barem jedan od razloga koje je Vijeće utvrdilo glede osobe na koju se odnose te mjere dovoljno precizan i konkretan, da je dokazan i predstavlja dovoljnu osnovu za njezino donošenje ili održavanje na snazi, tada okolnost da ostali razlozi to nisu ne opravdava poništenje spomenute odluke (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 12. svibnja 2015., Ternavsky/Vijeće, T‑163/12, EU:T:2015:271, t. 124. i navedenu sudsku praksu).

117    Slijedom navedenog, valja provjeriti temelje li se četvrti i peti podstavak drugog obrazloženja na dovoljnim dokaznim elementima koji stoga omogućuju da se opravda činjenica da je tužiteljevo ime, primjenom prvog i drugog relevantnog kriterija, zadržano na predmetnim propisima.

118    Kao podsjetnik, četvrti podstavak drugog obrazloženja glasi:

„[Tužitelj je također] vlasnik trgovačkog društva Stroygazmontazh koje je dobilo državni ugovor za gradnju mosta od Rusije do nezakonito pripojene Autonomne Republike Krima te je time konsolidirao njezinu integraciju u Rusku Federaciju, čime se dalje podriva teritorijalna cjelovitost Ukrajine.“

119    Kao što to ističe Vijeće,tužitelj ne osporava točnost činjeničnih elemenata navedenih u tom podstavku. One ne osporava ni to da je vlasnik Stroygazmontazha kao ni to da je to društvo dobilo ugovor o javnoj nabavi za gradnju mosta od Rusije do Krima. U svakom slučaju, dokaze koje je izvelo Vijeće, a koji su prethodili aktima od ožujka 2015., podržavaju ta utvrđenja.

120    S druge strane, tužitelj osporava zaključak iz četvrtog podstavka drugog obrazloženja, prema kojemu se gradnjom predmetnog mosta konsolidira integracija Krima u Rusku Federaciju te predstavlja stoga podrivanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine.

121    U tom pogledu valja navesti da, kao što je to istaklo Vijeće,trenutno nije moguće izravno doći u Krim iz Rusije zemljanim putom, dok će most omogućiti taj izravni pristup i olakšat će stoga razmjenu između Rusije i Krima, ne samo u području dobara i usluga već i s vojne točke gledišta. Iz toga slijedi da je Vijeće moglo opravdano smatrati da se – imajući u vidu razvoj političkih i vojnih odnosa u regiji, koji je obilježen djelovanjima Rusije koja su dovela do održavanja referenduma o statusu Krima, zatim do priznanja rezultata tog referenduma od strane Rusije i do nezakonitog pripojenja Krima gradnjom predmetnog mosta – konsolidira integracija Krima u Rusiju te predstavlja podrivanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine

122    Kontekst koji proizlazi iz tih djelovanja Rusije predstavlja znatnu promjenu koja daje izgradnji predmetnog mosta potpuno nov značaj. Stoga, nije relevantan tužiteljev argument prema kojemu je gradnja mosta od Rusije do Krima bila već prije predviđena.

123    Iz navedenog proizlazi da četvrti podstavak drugog obrazloženja predstavlja pravilnu primjenu prvog relevantnog kriterija u odnosu na tužitelja.

124    Iako, primjenjujući sudsku praksu navedenu u točki 116. ove presude, osnovanost jednog od razloga koje je dalo Vijeće predstavlja dovoljno opravdanje za zadržavanje uvrštenja tužitelja na predmetnim popisima, valja također podredno ispitati tužiteljeve argumente u odnosu na razlog naveden u petom podstavku drugog obrazloženja.

125    Taj podstavak glasi:

„[Tužitelj] je predsjednik uprave izdavačke kuće Prosvescheniye, koja je posebno provela projekt ‚To the Children of Russia: Address – Crimea’, javnu kampanju čija je namjena bila uvjeriti krimsku djecu da su sada ruski građani koji žive u Rusiji te time poduprijeti politiku ruske vlade da integrira Krim u Rusiju.“

126    Tužitelj ne osporava da je predsjednik te izdavačke kuće, ali ističe, s jedne strane, da aktivnosti te izdavačke kuće ne upućuju na to da on podržava integraciju Krima u Rusiji i, s druge strane, da u tom pogledu nije imao nikakvu ulogu.

127    U tom pogledu valja navesti da je, kao što je to osnovano istaklo Vijeće,postojanje tog projekta i njegov široki doseg, u okviru kojeg je izdano više od 2,5 milijuna knjiga, dokazano više dokumentima javnog izvora, koji potječu osobito s internetske stranice Vijeća ministara školstva i znanosti navodne vlade Krima i same internetske stranice Prosvescheniya, kao i od izjave društva za odnose s javnošću AGT Communications koje je sudjelovalo u predmetnoj kampanji.U tom pogledu, valja navesti, kao što to proizlazi iz dopisa od 19. prosinca 2014. (vidjeti točku 14. ove presude), da je Vijeće raspolagalo tim dokumentima prije nego što je donijelo akte od ožujka 2015.

128    Predmetni projekt, kako to proizlazi iz samog njegova imena (To the Children of Russia: Address – Crimea), sastoji se od javne kampanje čija je namjena bila uvjeriti krimsku djecu da su sada ruski građani koji žive u Rusiji. Time se stoga podržava politika ruske vlade čiji je cilj integrirati Krim u Rusiju.

129    Posebno, iz dokumenata koje je dostavilo Vijeće proizlazi da je prema navedenom Ministarstvu školstva i znanosti predmetni projekt izvršen „na temelju naloga predsjednika Rusije“ i „u okviru usklađenja Krima i Sevastopolja s ruskim školskim standardima“. Također, Vijeće je utemeljilo svoju odluku na dokumentu društva za odnose s javnošću AGT Communications, koje je sudjelovalo u predmetnoj kampanji, iz kojeg proizlazi da su priručnici koje je proizveo Prosvescheniye isporučeni „u okviru usklađenja školskog sustava Krima s ruskim standardima“ i da je kampanja uključivala „natjecanje u dječjim crtežima s temom ‚Mi živimo u Rusiji’“.

130    Stoga valja odbiti prvi tužiteljev argument.

131    Kao drugo, valja navesti da tužitelj, kao predsjednik upravnog vijeća Prosvescheniyea, nije mogao razumno zanemariti izdavačku politiku izdanja izdavačke kuće kojom je upravljao. U tom pogledu, valja navesti da utjecaj i odgovornost za koju se pretpostavlja da je vezana uz takvu funkciju nužno obuhvaća sudjelovanje tužitelja u kampanji koju je vodilo to društvo (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 15. studenog 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 58. i 59.). Slijedom toga, Vijeće je moglo opravdano smatrati da tužitelj po tom osnovu ispunjava prvi relevantni kriterij.

132    Stoga, drugi tužiteljev argument valja također odbiti.

133    Iz navedenog proizlazi da peti podstavak drugog obrazloženja predstavlja pravilnu primjenu prvog relevantnog kriterija na situaciju tužitelja.

134    Imajući u vidu prethodna razmatranja, valja zaključiti da drugi tužbeni razlog nije osnovan u odnosu na četvrti i peti podstavak drugog obrazloženja, dok je osnovan u odnosu na prva tri podstavka. U tim okolnostima, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 116. ove presude, ovaj tužbeni razlog ne omogućuje tužitelju da ishodi poništenje drugih pobijanih akata.

 Treći tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela zaštite podataka

135    Tužitelj u bitnom ističe da objava od strane Vijeća neiscrpnih, neosnovanih i pogrešnih navoda koji znatno štete njegovu ugledu i prema kojima je sudjelovao u koruptivnim poslovima i kriminalnim aktivnostima krši načela u području zaštite osobnih podataka koja su osobito zaštićena Uredbom br. 45/2001.Pojašnjava da novi razlozi koji su izneseni u odnosu na njega, iako Vijeće nije koristilo izraze „korupcija“ ili „kazneno djelo“, podrazumijevaju njegovo kriminalno ponašanje.

136    Vijeće, osim što osporava osnovanost tužiteljevih argumenata, dodaje da su navodno pogrešni podaci koji se odnose na tužiteljevo sudjelovanje u Giprotransmostu otklonjeni donošenjem akata od ožujka 2015. Budući da tužitelj nije objasnio kako je njegov argument koji se odnosi na to društvo primjenjiv na novo obrazloženje, taj je tužbeni razlog nedopušten.

137    Kao prvo, valja prihvatiti prigovor nedopuštenosti koji je istaklo Vijeće.

138    Naime, tužitelj ne pojašnjava po čemu bi njegov argument koji se odnosi na Giprotransmost primjenjiv na druge pobijane akte, u kojima se ne spominje to društvo. Stoga, uvjeti predviđeni u članku 76. točki (d) Poslovnika, koji su u bitnom istovjetni onima iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., nisu ispunjeni.

139    U tom pogledu, valja podsjetiti da primjenjujući te odredbe pod prijetnjom nedopuštenosti, tužbeni razlozi i argumenti istaknuti u potporu zahtjeva za preinakom tužbe moraju biti u njemu izloženi na dovoljno jasan i precizan način, tako da omogući tuženiku pripremanje obrane i Općem sudu da odluči o tom zahtjevu (vidjeti u tom smislu i analogijom presude od 13. lipnja 2013., Versalis/Komisija, C‑511/11 P, EU:C:2013:386, t. 115. i od 13. rujna 2013., Anbouba/Vijeće, T‑592/11, EU:T:2013:427, t. 72.).

140    Kao drugo i u svakom slučaju, taj je tužbeni razlog bespredmetan. Naime, čak i pod pretpostavkom da je Vijeće obradilo osobno podatke koji se odnose na tužiteljevo sudjelovanje u Giprotransmostu na način koji nije u skladu s Uredbom br. 45/2001, ta okolnost ne može dovesti do poništenja drugih pobijanih akata. S druge strane, tužitelj bi se mogao, ako bi dokazao postojanje takvog postupanja, pozvati na povredu navedenog poslovnika u okviru tužbe za naknadu štete.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu

141    Tužitelj prigovara Vijeću da mu nije omogućio pristup dokazima na kojima je namjeravao utemeljiti svoju odluku o zadržavanju njegova imena na predmetnim popisima te da ga nije u odnosu na to prethodno saslušao. Dodaje da su tvrdnje Vijeća koje se odnose na to da se društvima pogodovalo te da su dobila vrijedne ugovore bez provođenja postupka javne nabave istaknute tek u tijeku ovog postupka.

142    Vijeće osporava tužiteljeve argumente.

143    Valja podsjetiti da je temeljno pravo poštovanja prava na obranu tijekom postupka koji prethodi donošenju mjere ograničavanja izričito utvrđeno u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje o temeljnim pravima, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑u daje istu pravnu snagu kao što je ona dodijeljena Ugovorima (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

144    Također treba navesti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo učinkovite pravne zaštite jedno od općih načela prava Unije, koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, i koje je utvrđeno u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., pri čemu je to načelo potvrđeno i u članku 47. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

145    Povrh toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, učinkovitost sudskog nadzora, koji se osobito mora moći odnositi na zakonitost razloga na koje se poziva tijelo Unije pri uvrštenju osobe ili subjekta na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja koje je ono usvojilo, podrazumijeva da je ono dužno obavijestiti tu osobu ili subjekta o navedenim razlozima u najvećoj mogućoj mjeri, bilo u trenutku kada je odlučeno o njegovu uvrštenju bilo, u najmanju ruku, u najkraćem roku nakon uvrštenja kako bi se navedenoj osobi ili subjektu omogućilo korištenje njezina prava na podnošenje tužbe u za to propisanim rokovima (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

146    Poštovanje ove obveze obavještavanja o spomenutim razlozima je u stvari nužno kako da bi se omogućilo osobama na koje se mjere ograničavanja odnose da zaštite svoja prava u najboljim mogućim uvjetima te da pri punom poznavanju razloga odluče je li korisno obratiti se sudu Unije (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

147    Ali sukladno zahtjevima koje postavlja ta sudska praksa, članak 3. stavci 2. i 3. Odluke 2014/145 i članak 14. stavci 2. i 3. Uredbe br. 269/2014 određuju da Vijeće o svojoj odluci o uvrštavanju, što uključuje i razloge za uvrštavanje na popis, obavješćuje predmetnu osobu ili subjekta, i to ili neposredno, ako je adresa poznata, ili putem objave obavijesti, te na taj način daje takvoj osobi ili subjektu mogućnost da se očituje. Kad se očitovanje podnese ili predoče novi važni dokazi, Vijeće svoju odluku preispituje i u skladu s tim obavješćuje fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo.

148    Također treba navesti da, s jedne strane, iz članka 6. trećeg podstavka Odluke 2014/145 proizlazi da se one redovito preispituju i da se, s druge strane, prema članku 14. stavku 4. Uredbe br. 269/2014, popisi koji se nalaze u prilogu tom aktu moraju redovno pregledavati barem svakih 12 mjeseci.

149    U ovom slučaju, valja navesti da je na temelju drugih pobijanih akata tužiteljevo ime zadržano na predmetnim popisima s obrazloženjem koje je djelomično različito od onog sadržanog u aktima od srpnja 2014.

150    U tom kontekstu, valja podsjetiti da iako, sukladno sudskoj praksi, Vijeće nije dužno saslušati tužitelja prije njegova prvog uvrštenja na popis kako bi mjere ograničenja koje se na njega odnose proizvele učinak iznenađenja (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 110 do 113. i navedenu sudsku praksu), ono je načelno dužno saslušati ga prije donošenja odluke o zadržavanju njegova imena na predmetnim popisima. Međutim, pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se zadržavaju na snazi mjere ograničavanja protiv osoba na koje se iste već primjenjuju postoji samo ako je Vijeće steklo nove elemente protiv tih osoba, a ne kada se odluka o takvom zadržavanju temelji na istim razlozima kao što su oni koji su opravdali donošenje prvotnog akta kojim su naložene predmetne mjere ograničavanja (vidjeti također u tom smislu i analogijom presudu od 7. travnja 2016., Central Bank of Iran/Vijeće, C‑266/15 P, EU:C:2016:208, t. 33.).

151    Budući da je obrazloženje koje se odnosi na tužitelja u drugim pobijanim aktima djelomično izmijenjeno, Vijeće je bilo dužno saslušati ga prije donošenja akata od ožujka 2015.

152    U tom pogledu, kao što je to već navedeno u točkama 14. do 16. ove presude, dopisom od 19. prosinca 2014. Vijeće je dostavilo odvjetničkom uredu koji zastupa tužitelja u ovom postupku novi nacrt obrazloženja koje je namjeravalo donijeti kako bi se održale na snazi mjere ograničavanja u odnosu na njega, sve određujući mu rok za podnošenje očitovanja.

153    Taj nacrt obrazloženja (vidjeti točku 14. ove presude), osim četvrtog podstavka, u bitnom je istovjetan drugom obrazloženju, koji je sadržan u aktima od ožujka 2015. S druge strane, u navedenom podstavku se navodi činjenica da je tužitelj bio stvarni vlasnik Volgomosta, koji je kontrolirao Giprotransmost. U odnosu na potonje društvo, preuzeti su navodi sadržani u aktima od srpnja 2014.

154    Tužitelj je 14. siječnja 2015. podnio Vijeću svoja očitovanja koja se osobito odnose na nacrt obrazloženja. Tom je prilikom tužitelj istaknuo da su razlozi neodređeni i bez značaja u odnosu na kriterije predviđene osobi na koju se mogu primijeniti mjere ograničenja. Posebno, on, s jedne strane, niječe da je stvarni vlasnik Volgomosta te osporava dokaze protiv njega na koje se Vijeće poziva te, s druge strane, osporava da njegova uloga u Prosvescheniyu može opravdati održavanje njegova imena na predmetnim popisima.

155    Dopisom od 13. veljače 2015. Vijeće je obavijestilo tužitelja o svojoj namjeri da zadrži njegovo ime na predmetnim popisima na temelju drugog obrazloženja u kojemu je odgovoreno na primjedbe koje je tužitelj istaknuo. Vijeće je također svom dopisu priložilo javne dokumente te je tužitelja pozvalo da se očituje na to novo obrazloženje najkasnije do 26. veljače 2015.

156    Tužitelj nije odgovorio na taj poziv.

157    Izlaganje gore navedenih činjenica upućuje na zaključak da je Vijeće ispunilo obveze koje su predviđene sudskom praksom i koje se odnose na poštovanja tužiteljevih prava obrane tijekom postupka koji je doveo do donošenja akata od ožujka 2015.

158    Nadalje, valja navesti da, iako je točno da je Vijeće od tada raspolagalo tužiteljevom adresom, koja je sadržana u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak, činjenica da se Vijeće obratilo njegovim zastupnicima ne dovodi do povrede pravâ obrane.

159    Naime, tužitelj ni ne tvrdi da je odluka Vijeća da dostavi nacrt novog obrazloženja koje će donijeti u odnosu na njega njegovim odvjetnicima imala za posljedicu povredu njegovih prava koja bi opravdala poništenje tih akata iz ožujka 2015. u dijelu u kojem se odnose na njega (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 122. i navedenu sudsku praksu)

160    U odnosu na tužiteljev argument koji se odnosi na činjenicu da je samo u tijeku sudskog postupka Vijeće spomenulo pogodovanje koje je navodno izvršeno u korist njegovih društava te nepostojanje postupka javne nabave za ugovore o javnoj nabavi koji su dodijeljeni društvima, valja navesti da se nacrt obrazloženja koje je tužitelj primio odnosi na okolnost da mu se pogodovalo prilikom dobivanja tih ugovora, zbog njegovih odnosa s ruskim donositeljima odluka. Osim toga, tužitelj je u dopisu od 14. siječnja 2015. osporio da mu se pogodovalo. Stoga se ne može pozvati na povredu tih prava na obranu u odnosu na njega.

161    Naposljetku, u odnosu na akte od rujna 2015. i od ožujka 2016., osim što tužitelj ne ističe posebne argumente, dovoljno je navesti da obrazloženje koje je donijelo Vijeće nije izmijenjeno, tako da, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 150. ove presude, ono nije bilo obvezno prethodno ga saslušati.

162    Naime, što se tiče činjenice koju je tužitelj također istaknuo, da mu Vijeće nije omogućilo raspravu, treba naglasiti da ni mjerodavni propisi ni opće načelo poštovanja pravâ na obranu ne daju strankama pravo na raspravu (vidjeti presudu od 5. studenog 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

163    Stoga valja odbiti i četvrti tužbeni razlog u dijelu u kojem sadrži zahtjev za poništenje drugih pobijanih akata.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na neopravdanoj i neproporcionalnoj povredi temeljnih prava, uključujući pravo vlasništva, pravo na privatni život i slobodu poduzetništva

164    Tužitelj ističe da uvrštenje njegova imena na predmetne popise i održavanje na njima predstavlja neopravdanu i neproporcionalnu povredu njegovih temeljnih prava, u koja su osobito svrstana pravo vlasništva, pravo na privatni život i slobodu poduzetništva. Dodaje da Vijeće nije objasnilo kako se održavanjem na snazi mjera ograničavanja koje se na njega odnose moglo izvršiti pritisak na ruske donositelje odluka koji su odgovorni za pripajanje Krima.

165    Vijeće osporava tužiteljeve argumente.

166    Treba podsjetiti da je pravo vlasništva dio općih načela prava Unije i da je zaštićeno člankom 17. Povelje o temeljnim pravima. Što se tiče prava na poštovanje privatnog života, članak 7. Povelje o temeljnim pravima priznaje to pravo. Također, sloboda poduzetništva zaštićena je člankom 16. te povelje.

167    U ovom slučaju, mjere ograničavanja koje osobito pogađaju tužitelja zaštitne su mjere koje nemaju za cilj oduzeti obuhvaćenim osobama vlasništvo ili pravo na poštovanje privatnog života ili slobode poduzetništva. Dakako, nije sporno da predmetne mjere imaju za posljedicu ograničenje u ostvarivanju prava vlasništva i utječu na privatni život i na slobodu poduzetništva tužitelja (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 115. i navedenu sudsku praksu).

168    Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ta temeljna prava u pravu Unije ne uživaju apsolutnu zaštitu, već se moraju uzeti u obzir u odnosu na svoju funkciju u društvu (vidjeti presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 113. i navedenu sudsku praksu).

169    U tom pogledu, valja podsjetiti da sukladno članku 52. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima, s jedne strane, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom […] Poveljom [o temeljnim pravima] mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda“ i, s druge strane, „[p]odložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba“.

170    Dakle, da bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje provedbe predmetnih temeljnih prava treba ispunjavati tri uvjeta (presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 197.).

171    Kao prvo, ograničenje treba biti predviđeno zakonom. Drugim riječima, mjera o kojoj se radi mora imati pravnu osnovu (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 198. i navedenu sudsku praksu).

172    Kao drugo, ograničenje se mora odnositi na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav (presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 199.).

173    Kao treće, ograničenje ne smije biti pretjerano. S jedne strane, mora biti potrebno i proporcionalno traženom cilju. S druge strane, „bit“ , odnosno temeljni sadržaj prava ili sloboda u pitanju ne smije se povrijediti (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 200.).

174    U predmetnom slučaju ta su tri uvjeta ispunjena.

175    Naime, kao prvo, predmetne mjere ograničavanja koje su sadržane u drugim pobijanim aktima su „propisane zakonom“ , s obzirom na to da su propisane u aktima koji imaju ponajprije opći doseg i imaju jasan pravni temelj u pravu Unije, kao i dovoljno obrazloženje što se tiče kako njihova dosega tako i razloga koji opravdavaju njihovu primjenu na tužitelja (vidjeti točke 103. do 110. ove presude) (vidjeti analogijom presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 176. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga, utvrđeno je da to obrazloženje, izuzev nekih pogrešaka, upućuje na zaključak da je Vijeće moglo osnovano zadržati tužiteljevo ime na predmetnim popisima (vidjeti točke 115. do 134. ove presude).

176    Kao drugo, cilj je predmetnih mjera ograničavanja da se izvrši pritisak na ruske vlasti kako bi prestali sa svojim djelovanjima i politikama kojima se destabilizira Ukrajina. Međutim, radi se o cilju koji pripada ciljevima koji se ostvaruju u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP), a navedeni su u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, kao što je konsolidacija i podrška demokraciji, pravnoj državi, ljudskim pravima i načelima međunarodnog prava kao i održanju mira, sprječavanje rata i pojačanju međunarodne sigurnosti i zaštite civilnog stanovništva.

177    U tom pogledu valja naglasiti da je 27. ožujka 2014. Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela Rezoluciju 68/262 pod naslovom „Teritorijalna cjelovitost Ukrajine“, u kojoj je podsjetila na obvezu koju imaju, sukladno članku 2. Povelje u Ujedinjenim narodima, sve države da se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koja je uperena protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države i da rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima. Ona je pozdravila stalne napore koje osobito poduzimaju međunarodne i regionalne organizacije radi smirivanja situacije u Ukrajini. U izreci te rezolucije Opća je skupština osobito potvrdila važnost suvereniteta, političke neovisnosti, jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine unutar njenih priznatih granica te je pozvala sve članice da mirnim sredstvima pokušaju odmah riješiti situaciju u Ukrajini, da se ograniče i suzdrže od svakog jednostranog djelovanja i izražavanja ekstremnih stavova koji mogu povećati tenzije te da u potpunosti sudjeluju u naporima pronalaska međunarodnog rješenja.

178    Kao treće, u odnosu na načelo proporcionalnosti, valja podsjetiti da ono, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granicu onoga što je prikladno i potrebno za ostvarivanje ciljeva odnosnog propisa. Dakle, u slučaju izbora između više prikladnih mjera potrebno je pribjeći najmanje opterećujućoj i neugodnosti koje stvara ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve (vidjeti presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 205. i navedenu sudsku praksu).

179    U odnosu na to, u sudskoj je praksi pojašnjeno da je, u pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Stoga samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima, u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići, može utjecati na zakonitost te mjere (vidjeti presudu od 28. studenog 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

180    U ovom slučaju, u odnosu na važnost ciljeva koje se predmetnim mjerama ograničavanja želi postići, negativne posljedice koje proizlaze iz njihove primjene u odnosu na tužitelja nisu očito nerazmjerne (vidjeti u tom smislu i analogijom presude od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 71. i od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće, T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 116.).

181    Tim više što je, u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga, utvrđeno da su mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja održane na snazi drugim pobijanim aktima zato što je njegova situacija upućivala na zaključak da ispunjava uvjete da primjenu prvog relevantnog kriterija, s obzirom na to da je bio među osobama koje su odgovorne za politike i djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine odnosno stabilnost ili sigurnost u Ukrajini.

182    Kada je riječ o nužnosti predmetnih mjera ograničavanja, treba navesti da alternativne i manje obvezujuće mjere, kao što je sustav prethodne dozvole i naknadnog obrazlaganja o korištenju uplaćenih sredstava, ne omogućuju tako učinkovito postizanje ciljeva kojima teže, odnosno vršenje pritiska na ruske donositelje odluka koji su odgovorni za situaciju u Ukrajini, osobito u odnosu na mogućnost zaobilaženja ograničenja koja su određena (vidjeti analogijom presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

183    Štoviše, potrebno je istaknuti da je člankom 2. stavcima 3. do 4. Odluke 2014/145 te člankom 4. stavkom 1., člankom 5. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014 propisana mogućnost, s jedne strane, odobrenja da se zamrznuta financijska sredstva koriste za zadovoljavanje osnovnih potreba ili ispunjenje određenih obveza i, s druge strane, mogućnost dobivanja odobrenja za oslobađanje zamrznutih financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora.

184    Isto tako, sukladno članku 1. stavku 6. Odluke 2014/145, nadležno tijelo države članice može odobriti ulazak osoba na koje se odnosi na svoje državno područje, osobito zbog nužnih i neizbježnih humanitarnih potreba.

185    Naposljetku, uvrštavanje tužiteljeva imena na predmetne popise ne može se smatrati neproporcionalnim zbog navodne mogućnosti njihova neograničenog trajanja. Naime, ti se popisi periodički preispituju kako bi se brisale osobe i subjekti koji više ne odgovaraju kriterijima za uvrštenje (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

186    Iz toga slijedi da ograničenja tužiteljevih temeljnih prava, koja proizlaze iz predmetnih mjera ograničavanja, nisu neproporcionalna te ne mogu dovesti do poništenja drugih pobijanih akata.

187    Stoga, ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

188    Imajući u vidu sve gornje navode, valja poništiti akte od srpnja 2014. u dijelu koji se odnosi na tužitelja te odbiti tužbu u preostalom dijelu. U tim okolnostima, nije potrebno donijeti odluku o točkama zahtjeva koje je Vijeće istaknulo kao podredne (vidjeti točku 42. posljednju podtočku ove presude), s obzirom na to da nije potrebno poništiti Uredbu 2016/353 u dijelu koji se odnosi na tužitelja.

 Troškovi

189    Sukladno članku 134. stavku 3. Poslovnika, svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. U ovom slučaju valja prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na poništenje akata od srpnja 2014., dok valja odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na druge pobijane akte, tako da treba odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se Odluka Vijeća 2014/145/ZVSP od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća 2014/508/ZVSP od 30. srpnja 2014., i Uredba Vijeća (EU) br. 269/2014 od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 826/2014 od 30. srpnja 2014., u dijelu u kojem se odnose na Arkadya Romanovicha Rotenberga.

2.      Tužba se u preostalom dijelu odbija.

3.      Svaka će stranka snositi svoje troškove.

Berardis Tomljenović Spielmann

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. studenoga 2016.

Potpisi

* Jezik postupka: engleski