MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PEDRA CruzA VillalÓnA
od 26. studenoga 2013.(1)
Predmet C‑314/12
UPC Telekabel Wien GmbH
protiv
Constantin Film Verleih GmbH,
Wega Filmproduktionsgesellschaft mbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Obersten Gerichtshofs [Austrija])
„Informacijsko društvo – Prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 8. stavak 3. – Članak 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Mjere protiv internetske stranice koja masovno krši autorsko pravo – Sudski nalog protiv pružatelja pristupa internetu kao posrednika čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava – Odluka kojom se nalaže blokiranje internetske stranice koja krši autorsko pravo“
1. Ovaj je predmet prilika da Sud razvije svoju sudsku praksu u području zaštite autorskog prava na internetu(2). Osim sadržaja i postupka izdavanja sudskog naloga povodom zahtjeva na temelju članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ(3), ovdje je riječ o pitanju može li se uopće izdati sudski nalog protiv pružatelja pristupa internetu (u daljnjem tekstu: pružatelj pristupa), koji ne upravlja internetskom stranicom koja masovno krši autorsko pravo, nego koji korisnicima samo pruža pristup toj stranici kojom se oni služe.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
2. Uvodna izjava 59. Direktive 2001/29/EZ predviđa:
„U digitalnom okruženju, osobito, treće strane za radnje povrede sve više koriste usluge posrednika. U mnogim su slučajevima takvi posrednici u najboljem položaju da prekinu takve radnje povrede. Stoga, ne dovodeći u pitanje bilo koje druge raspoložive sankcije i pravna sredstva, nositelji prava trebali bi imati mogućnost tražiti izdavanje sudskog naloga protiv posrednika koji u mreži omogućuje trećoj stranci povredu nad zaštićenim djelom ili drugim predmetom zaštite. Ova bi mogućnost trebala biti na raspolaganju čak i kad su radnje koje je posrednik poduzeo izuzete prema članku 5. Uvjeti i načini koji se odnose na takve sudske naloge trebali bi se prepustiti nacionalnom pravu država članica.“
3. Članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ propisuje:
„Države članice osiguravaju nositeljima prava mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje sudskog naloga protiv posrednika čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava.“
4. Članak 15. Direktive 2000/31/EZ(4), naslovljen „Nepostojanje obveze praćenja“, propisuje:
„(1) Države članice ne mogu uvesti opću obvezu za davatelje usluga da pri pružanju usluga iz članaka 12., 13., i 14. prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obvezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti.
(2) Države članice mogu utvrditi obveze za davatelje usluga informacijskog društva da odmah obavijeste nadležna tijela javne vlasti o navodnim protuzakonitim aktivnostima ili informacijama koje poduzimaju odnosno pružaju primatelji njihove usluge ili obvezu da nadležnim tijelima na njihov zahtjev dostave informacije koje omogućuju identifikaciju primatelja njihovih usluga s kojima imaju sporazume o pohrani informacija.“
5. Članak 3. Direktive 2004/48/EZ(5) propisuje:
„(1) Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.
(2) Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju se primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.“
B – Austrijsko pravo
6. Austrijski savezni zakon o pravu književnog i umjetničkog vlasništva [Zakon o autorskim pravima (Urheberrechtsgesetz), u daljnjem tekstu: UrhG](6) u članku 81. propisuje:
„(1) Svaka osoba kojoj je povrijeđeno isključivo pravo dodijeljeno ovim zakonom ili koja sumnja na takvu povredu može podnijeti tužbu radi zabrane činjenja povrede. Postupak se također može pokrenuti protiv vlasnika poduzeća ako je povreda počinjena ili ako postoji opasnost od njezinog počinjenja od strane njegovih zaposlenika ili opunomoćenika tijekom obavljanja djelatnosti njegovog poduzeća; članak 81. stavak 1a primjenjuje se mutatis mutandis.
(1a) Ako počinitelj takve povrede ili osoba za koju postoji sumnja da će počiniti takvu povredu koristi u tu svrhu usluge posrednika, protiv potonjeg se također može podnijeti tužba radi zabrane činjenja povrede na temelju stavka 1. Ako su u pogledu tog posrednika ispunjeni isključivi uvjeti za odgovornost, propisani u člancima 13. do 17. [E‑Commerce‑Gesetza], protiv njega je moguće pokrenuti pravni postupak tek nakon službene opomene. [...]“
7. Članak 13. Zakona o elektroničkoj trgovini [E‑Commerce‑Gesetz, u daljnjem tekstu: ECG](7) uređuje isključenje odgovornosti pružateljâ usluga koji djeluju kao posrednici. Na temelju te odredbe:
„Pružatelj usluga koji komunikacijskom mrežom prenosi informacije koje daje primatelj usluge, ili koji pruža pristup komunikacijskoj mreži, nije odgovoran za prenesene informacije, pod uvjetom da:
1. nije izvor prijenosa,
2. ne odabire primatelja prijenosa i
3. ne odabire niti mijenja informacije koje se prenose.“
8. Članak 355. stavak 1. Zakonika o postupcima ovrhe(8) propisuje:
„Postupak prisilne ovrhe protiv osobe kojoj se zabranjuje činjenje ili kojoj se nalaže trpljenje činjenja predviđa da za svaku povredu počinjenu nakon što je obveza postala ovršiva sud koji postupa u ovrsi osim izvršenja obveze određuje i novčanu kaznu ako postoji takav zahtjev. Za svaku daljnju povredu sud koji postupa u ovrsi određuje na temelju zahtjeva dodatnu novčanu kaznu ili kaznu zatvora od najviše jedne godine. […]“
II – Činjenice i glavni postupak
9. Internetska stranica koja je djelovala na domeni kino.to omogućavala je korisnicima pristup velikom broju filmova zaštićenih autorskim pravom. Filmovi o kojima je riječ mogli su se gledati u streamingu ili preuzimati. To je u prvom slučaju podrazumijevalo prolazno reproduciranje na terminalnom uređaju, a u drugom slučaju trajno reproduciranje, u načelu za privatnu uporabu.
10. Među filmovima kojima je internetska stranica o kojoj je riječ davala javni pristup nalazila su se djela čija su prava imali tužitelji u glavnom postupku, odnosno Constantin Film Verleih GmbH i Wega Filmproduktionsgesellschaft mbH (u daljnjem tekstu zajednički: tužitelji). Tužitelji nisu dali svoje ovlaštenje u te svrhe.
11. UPC Telekabel GmbH (u daljnjem tekstu: tuženik) veliki je austrijski pružatelj pristupa. On nema nikakvu pravnu vezu s operaterima internetske stranice kino.to te im nije pružao ni pristup Internetu ni prostor za pohranu. Međutim, prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, moguće je gotovo sigurno pretpostaviti da su određeni tuženikovi klijenti koristili ponudu na kino.to.
12. Tužitelji su izvansudskim putem zatražili od tuženika blokiranje internetske stranice kino.to. Budući da tuženik nije udovoljio tom zahtjevu, tužitelji su Handelsgerichtu Wien uputili zahtjev za privremenu pravnu zaštitu radi zabranjivanja tuženiku da svojim klijentima dopušta pristup internetskoj stranici kino.to jer su na toj internetskoj stranici navedenim klijentima stavljeni na raspolaganje određeni tužiteljevi filmovi u cijelosti ili u dijelovima. Glavni zahtjev određen je uz pomoć „podrednih“ zahtjeva koji nisu ograničavali glavni zahtjev, nego su navodili različite mjere blokiranja [DNS („Domain Name System“) blokada domene, blokada trenutačne IP („Internet Protocol“) adrese internetske stranice, ako je primjenjivo, nakon tužiteljeve obavijesti].
13. Tužitelji svoj zahtjev temelje na članku 81. stavku 1a UrhG‑a te ga obrazlažu navodom da tuženik ima ulogu posrednika u nezakonitom stavljanju sadržaja na raspolaganje. Pružanje takvog pristupa potrebno je zabraniti. Konkretne mjere treba ispitati tek u okviru postupka prisilne ovrhe. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da nema nikakav odnos s operaterima kino.to te da pristup internetu pruža samo svojim klijentima koji nisu postupali na nezakonit način. Nadalje, opće blokiranje pristupa internetskoj stranici nije moguće i ne može se razumno zahtijevati. Što se tiče konkretnih zatraženih mjera, one su neproporcionalne.
14. Sudskim nalogom od 13. svibnja 2011. Handelsgericht Wien tuženiku je zabranio pružanje pristupa kino.to njegovim klijentima, s obzirom na to da im ta stranica stavlja na raspolaganje filmove koje navode tužitelji, i to osobito DNS blokiranjem domene i blokiranjem trenutačne IP adrese ili buduće adrese za koju bi tužitelji mogli imati saznanja. On je u tom pogledu smatrao da je te dvije mjere moguće provesti bez velikih poteškoća, ali da ih je vrlo lako moguće zaobići. Ipak, to su bile najučinkovitije metode za onemogućavanje pristupa. Nije bilo utvrđeno da je domena kino.to dijelila IP adrese s drugim poslužiteljima koji nude zakonite sadržaje. Obje su stranke uložile žalbu protiv tog sudskog naloga.
15. Internetska stranica kino.to obustavila je svoju djelatnost u lipnju 2011. nakon intervencije njemačkih represivnih tijela protiv njezinih operatera.
16. Sudskim nalogom od 27. listopada 2011. Oberlandesgericht Wien je kao žalbeni sud preinačio sudski nalog prvostupanjskog suda te je zabranio pružanje pristupa stranici kino.to ne navodeći konkretne mjere koje je u tu svrhu potrebno poduzeti. Prema mišljenju tog suda, članak 81. stavak 1. točka (a) UrhG‑a prenio je članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ te ga se mora tumačiti na način usklađen s pravom Unije u smislu uvodne izjave 59. te direktive. Drugostupanjski sud smatra da tuženik daje svojim klijentima mogućnost pristupa sadržajima koji su nezakonito stavljeni na raspolaganje, što ga čini posrednikom u smislu zakona, neovisno o pitanju jesu li njegovi klijenti postupali na nezakonit način. Prema njegovom mišljenju, tuženiku je potrebno na opći način zabraniti povredu prava intelektualnog vlasništva tužitelja, bez navođenja točnih mjera. Dakle, sudski nalog tuženiku nalaže obvezu rezultata (odnosno, onemogućavanje povrede prava intelektualnog vlasništva). Odabir sredstava za ostvarenje tog rezultata ostavljen je tuženiku koji je dužan učiniti sve što je moguće i razumno u tu svrhu. Na pitanje je li neproporcionalna određena mjera koja mu je nametnuta radi izbjegavanja povrede potrebno je odgovoriti, prema mišljenju drugostupanjskog suca, tek u okviru postupka prisilne ovrhe gdje bi se ispitivalo pitanje jesu li poduzete sve razumne mjere ili je pak sudski nalog prekršen.
17. Tuženik je Oberster Gerichtshofu uputio revizijsku žalbu protiv te odluke tražeći odbijanje svih zahtjeva tužitelja.
III – Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
18. Oberster Gerichtshof prekinuo je postupak i postavio Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1. Treba li članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ tumačiti na način da osoba koja na internetu stavlja na raspolaganje javnosti predmet zaštite bez ovlaštenja nositelja prava (članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29) koristi usluge pružatelja pristupa kojim se služe osobe koje pristupaju tim predmetima zaštite?
2. U slučaju da je odgovor na prvo pitanje negativan: Jesu li reproduciranje za privatnu uporabu (članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29) i prolazno ili popratno reproduciranje (članak 5. stavak 1. Direktive 2001/29) zakoniti samo ako je primjerak koji služi za reprodukciju bio potpuno zakonito reproduciran, emitiran ili stavljen na raspolaganje javnosti?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo ili drugo pitanje, tj. u slučaju kad se mora donijeti sudski nalog protiv pružatelja pristupa u skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive 2001/29: Je li vrlo općenita zabrana (tj. bez propisivanja konkretnih mjera) pružatelju pristupa da svojim klijentima daje pristup internetskoj stranici za čiji cjelokupan ili značajan dio sadržaja nositelj prava nije dao ovlaštenje usklađena s pravom Unije i osobito s potrebom ravnoteže temeljnih prava dotičnih stranaka kad pružatelj pristupa može, dokazavši da je poduzeo sve razumne mjere, izbjeći periodične penale kojima se kažnjava povreda te zabrane?
4. U slučaju negativnog odgovora na treće pitanje: Je li nametanje konkretnih mjera pružatelju pristupa radi otežavanja pristupa njegovih klijenata internetskoj stranici čiji je sadržaj nezakonito stavljen na raspolaganje usklađeno s pravom Unije i osobito s potrebom ravnoteže temeljnih prava dotičnih stranaka kad se te mjere, koje zahtijevaju značajna sredstva, mogu lako zaobići bez posebnih tehničkih znanja?
19. Tužitelji, tuženik, Talijanska Republika, Kraljevina Nizozemska, Republika Austrija, Ujedinjena Kraljevina i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.
20. Na raspravi održanoj 20. lipnja 2013. tužitelji, tuženik, Republika Austrija i Komisija iznijeli su svoja usmena očitovanja.
IV – Pravna ocjena
A – Uvodna razmatranja i tehnički aspekti
21. Mali je broj izuma toliko duboko promijenio naše navike i našu uporabu medija kao što je to učinio internet. Ta mreža, koja u obliku koji poznajemo(9) postoji niti 30 godina, omogućava komunikaciju i razmjenu informacija na planetarnoj razini. Novi su nam oblici komunikacije u kratkom razdoblju postali toliko podrazumijevajući da je posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda o slobodi mišljenja smatrao da pristup informacijama putem interneta ima veliku važnost u demokratskom društvu(10).
22. Međutim, nove tehnologije također daju mogućnost počinjenja zloporaba. To je osobito slučaj u odnosu na povredu autorskog prava na internetu. Rijetko smo suočeni sa slučajevima koji su toliko očigledni kao što je to predmetni slučaj. Prema podacima koje su naveli tužitelji, internetska stranica kino.to, koja je u trenucima bilježila više od 4 milijuna pristupanja, nudila je više od 130.000 filmskih djela u streamingu ili putem preuzimanja, bez ovlaštenja nositeljâ prava. Prije nego što je internetska stranica mogla biti ugašena u lipnju 2011. nakon istrage tužiteljstva u Dresdenu na temelju prijave, operateri te stranice na osnovi te ponude godišnje su ostvarivali prihode od oglašavanja koji su se brojili u milijunima eura. Nijedna od stranaka postupka ne tvrdi da su sadržaji na predmetnoj internetskoj stranici zakoniti. Upravo suprotno, njezini su operateri u Saveznoj Republici Njemačkoj već kazneno osuđeni za neovlašteno trgovanje djelima zaštićenima autorskim pravom(11).
23. Nositelji prava bune se protiv internetskih stranica koje toliko masovno povređuju autorska prava. Međutim, osobe koje se nalaze iza tih stranica, kao i njihovi pružatelji pristupa internetu, često djeluju izvan Europske unije ili pak skrivaju svoj identitet. Stoga nositelji prava nastoje ostvariti svoj cilj djelujući protiv pružateljâ pristupa kako bi im se naložilo blokiranje pristupa ponudi koja krši njihova prava. U brojnim državama članicama rasprava o dopuštenosti takvih odluka kojima se pružateljima pristupa nalaže blokiranje pristupa toj ponudi vrlo je aktivna(12).
24. Činjenica da je blokiranje internetskih stranica od strane pružatelja pristupa tehnički problematično, čini to pitanje još složenijim(13). U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev osobito navodi mogućnost blokade IP adrese i DNS blokadu.
25. IP adrese brojčane su adrese dodijeljene uređajima u mreži na internetu kako bi im se omogućila međusobna komunikacija(14). U slučaju blokade od strane pružatelja pristupa, on više ne prenosi zahtjeve poslane prema blokiranoj IP adresi. DNS blokade odnose se na imena domene koja korisnici uporabljuju umjesto IP adresa kojima je teško upravljati. DNS serveri, kojima upravljaju pružatelji pristupa, „prevode“ imena domene u IP adrese. U slučaju DNS blokade onemogućava se taj prijevod. Osim tih dviju metoda za blokiranje pristupa internetskoj stanici, moguće je također proxy poslužiteljem preusmjeriti i filtrirati cjelokupan internetski promet pružatelja pristupa. Međutim, sve je te metode moguće zaobići(15). Prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, korisnici mogu bez posebnih tehničkih znanja lako pristupiti nezakonitoj internetskoj stranici. Operateri nezakonite internetske stranice mogu je također učiniti dostupnom na drugoj adresi.
26. Unijin zakonodavac uspostavio je Direktivom 2001/29/EZ poseban sustav za zaštitu autorskog prava u informacijskom društvu. Osim usklađivanja autorskog prava i prava reproduciranja (članak 2.), prava priopćavanja autorskog djela javnosti i prava stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti (članak 3.) te prava distribucije (članak 4.), direktiva predviđa iznimke i ograničenja (članak 5.) i propisuje da države članice moraju predvidjeti primjerene sankcije i pravna sredstva u odnosu na povrede prava i obveza koje su njome određeni te moraju osigurati nositeljima prava mogućnost podnošenja zahtjeva za izdavanje sudskog naloga protiv posrednika „čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava“ (članak 8. i osobito članak 8. stavak 3.). Na isti su način države članice na temelju Direktive 2004/48/EZ dužne propisati poštene, pravične, učinkovite, razmjerne i odvraćajuće mjere radi osiguranja poštovanja prava intelektualnog vlasništva (članak 3.) koje također obuhvaćaju sudske naloge (članak 11.).
27. Istodobno, zakonodavac je uzeo u obzir osobitu važnost internetske strukture te je u člancima 12. do 15. Direktive 2000/31/EZ usvojio odredbe koje se odnose na odgovornost posrednih pružatelja usluga u području elektroničke trgovine koje ne utječu ni na Direktivu 2001/29/EZ, na temelju uvodne izjave 16., ni na Direktivu 2004/48/EZ, na temelju članka 2. stavka 3. točke (a). Bez obzira na te odredbe, u praksi su pružatelji pristupa suočeni s različitim pravilima, ovisno o državama članicama, kad je riječ o obradi nezakonitih sadržaja o kojima imaju saznanja(16).
28. Naposljetku, blokada internetskih stranica jest povreda temeljnih prava i treba se ocjenjivati i s tog stajališta.
B – Dopuštenost
29. Na prvi je pogled moguća sumnja u dopuštenost predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku. Tužitelji su, naime, u predmetu u glavnom postupku zatražili da se rješenjem u postupku privremene pravne zaštite zabrani tužitelju da daje pristup internetskoj stranici koja više nije dostupna od lipnja 2011. Stoga je moguće postaviti pitanje postoji li ovdje pravni interes.
30. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku nije zbog toga manje dopušten. Naime, u tom pogledu moguće je podsjetiti da na temelju članka 267. UFEU‑a sud koji je uputio zahtjev može postaviti pitanje o tumačenju prava Unije kad smatra da je to potrebno za donošenje njegove presude. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u načelu i s obzirom na posebnosti svakog predmeta, na nacionalnim je sudovima koji postupaju u sporu ocjena nužnosti prethodne odluke i relevantnosti pitanja koja se postavljaju Sudu(17).
31. Sud može odstupiti od tog načela samo kad „očito proizlazi“(18) da zahtijevano tumačenje prava Unije nije potrebno za rješenje predmeta koji je u tijeku u glavnom postupku, da su postavljena pitanja samo hipotetske naravi(19) ili da je spor umjetno nastao(20).
32. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da je svoj nalog donio na temelju situacije koja je postojala u trenutku donošenja odluke u prvom stupnju, odnosno u trenutku kad je internetska stranica koja je predmet spora bila još uvijek dostupna. Stoga je ovdje riječ o pravom sporu za koji su prethodna pitanja koja su postavljena zasigurno relevantna.
C – Prvo prethodno pitanje
33. Sud koji je uputio zahtjev pita treba li se članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ tumačiti na način da se pružatelja pristupa, koji daje pristup osobi koja pristupa djelu kojim se povređuje članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29/EZ, treba smatrati posrednikom čije usluge „koriste“ počinitelji povreda autorskog prava.
34. Ako je to slučaj, tada bi sudski nalog u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ bilo moguće donijeti i protiv pružatelja pristupa koji daje pristup internetskom korisniku koji pristupa nezakonitoj stranici, a ne samo protiv pružatelja pristupa navedenoj internetskoj stranici. U prilog dopuštenosti takvog sudskog naloga protiv tih pružatelja pristupa moguće je uzeti u obzir dvije vrste argumenata na kojima se temelje prva dva prethodna pitanja. Kao prvo, i to je smisao prvog prethodnog pitanja, moguće je tvrditi da je zakonit sudski nalog protiv pružatelja pristupa koji daje pristup internetskom korisniku jer je riječ o posredniku čije usluge koriste operateri nezakonite internetske stranice radi povrede autorskog prava. Kao drugo, i na tome sud koji je uputio zahtjev temelji svoje drugo pitanje, takav sudski nalog može biti opravdan i činjenicom da su klijenti pružatelja pristupa koji pristupaju nezakonitoj internetskoj stranici sami postupali nezakonito na način da su usluge pružatelja pristupa koristili za povredu autorskog prava, što je svakako obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2001/29/EZ.
35. Tuženici, Talijanska Republika, Kraljevina Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina i Komisija smatraju da osoba koja čini dostupnim na internetu zaštićeno djelo bez ovlaštenja nositelja prava koristi usluge pružatelja pristupa koji daje pristup osobi koja pristupa predmetnom djelu. Sud koji je uputio zahtjev također je sklon podržati to stajalište. Jedino tuženik ima drukčije mišljenje.
36. Mi smo također mišljenja da korisnikovog pružatelja pristupa treba smatrati posrednikom čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava. To proizlazi iz teksta, konteksta, smisla i cilja predmetne odredbe. Prije analize te točke, valja podsjetiti na relevantnu dosadašnju sudsku praksu.
1. Dosadašnja sudska praksa Suda
37. Ovaj predmet nije prvi u kojem je Sud imao prilike očitovati se o pitanju uloge pružatelja pristupa kao posrednika „čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava“ u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ.
38. U predmetu LSG‑Gesellschaft zur Wahrnehmung von Leistungsschutzrechten Sud je presudio da „pružatelja pristupa, koji korisnicima samo pruža pristup internetu, a ne nudi druge usluge, kao što su osobito usluge elektroničke pošte, preuzimanja ili dijeljenja datoteka, te koji ne provodi ni pravnu ni činjeničnu kontrolu korištenih usluga, treba smatrati ,posrednikomʻ u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ“(21).
39. Sud je to obrazložio navodeći da pružatelj pristupa pruža klijentu uslugu koju treća strana može uporabiti za povredu autorskog prava. To osobito proizlazi, prema mišljenju Suda, iz uvodne izjave 59. Direktive 2001/29/EZ s obzirom na to da pružatelj pristupa daje korisniku vezu koja mu omogućava povredu predmetnih prava(22). Predmet tog slučaja, za razliku od ovog slučaja, bio je sustav dijeljenja datoteka u kojem su i korisnici pružatelja pristupa činili dostupnim na internetu djela kojima se vršila povreda autorskog prava.
40. Tumačenje članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ u navedenom predmetu LSG‑Gesellschaft zur Wahrnehmung von Leistungsschutzrechten potvrđeno je u gore navedenoj presudi Scarlet Extended. U toj je presudi Sud ustvrdio da prema članku 8. stavku 3. Direktive 2001/29/EZ i trećoj rečenici u članku 11. Direktive 2004/48/EZ nositelji prava intelektualnog vlasništva mogu zatražiti izdavanje sudskog naloga protiv posrednika, kao što su to pružatelji pristupa, ne samo radi prestanka već učinjenih povreda, nego i radi prevencije novih povreda(23).
41. Na isti način, operateri platformi socijalnih mreža na internetu obuhvaćeni su prema sudskoj praksi Suda pojmom posrednika u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ(24).
42. Ukratko, moguće je zaključiti da je sudska praksa već pobliže navela da se pružatelje pristupa općenito treba smatrati „posredni[cima] čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava ili srodnog prava“ u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ, na koje se, dakle, može odnositi sudski nalog u smislu te iste odredbe. Međutim, potrebno je razjasniti, kao što je to pravilno naveo sud koji je uputio zahtjev, odnosi li se članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ i na sudski nalog protiv pružatelja pristupa kad on nije pružio pristup internetu osobi koja je povrijedila autorsko pravo, nego samo osobi koja je pristupila nezakonitoj ponudi, odnosno, navodeći izričaj odredbe, ako osoba koja nudi sadržaje kojima se povređuje autorsko pravo koristi u tu svrhu usluge korisnikovog pružatelja pristupa, a taj korisnik pristupa tim sadržajima.
2. Tumačenje odredbe
a) Gramatičko tumačenje
43. Tuženik smatra da se na takvog pružatelja pristupa ne može odnositi sudski nalog u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ jer, osim ako ne postoji ugovorni odnos s činiteljem povrede autorskog prava, on nema nikakvu mogućnost utjecati na njega te se činjenje povreda nastavlja stavljanjem predmetnog djela na raspolaganje javnosti uz izostanak svakog njegovog utjecaja. Prema mišljenju tuženika, usluge pružatelja pristupa ne „koristi treća strana za povredu autorskog prava“. Naime, toliko široko tumačenje izraza „koristi“ uključivala bi i usluge dobavljača električne energije, usluge poruka i druge usluge.
44. To stajalište nije uvjerljivo. Kao što smo ponovili u nekoliko navrata, u skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive 2001/29/EZ, potrebno je moći zatražiti izdavanje sudskog naloga protiv posrednika „čije usluge koristi treća strana za povredu autorskog prava“. Ta odredba, dakle, ne zahtijeva izričito postojanje ugovornog odnosa između posrednika i osobe koja povređuje autorsko pravo(25).
45. Međutim, moguće je postaviti pitanje „koristi“ li i osoba koja stavlja na raspolaganje javnosti informaciju kojom se povređuje autorsko pravo, kršeći na taj način članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29/EZ, za navedenu povredu usluge pružatelja pristupa kojima se služi osoba koja pristupa informacijama kojima se povređuje autorsko pravo.
46. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev, kao i tuženik, izražavaju sumnje s obzirom na to da do situacije navedene u članku 3. Direktive 2001/29/EZ dolazi kad operater internetske stranice kojom se čini povreda autorskog prava učini tu stranicu dostupnom putem svog pružatelja pristupa.
47. Doista, točno je da je internetska stranica, čim ju je pružatelj pristupa operatera stranice učinio dostupnom na internetu, stavljena „na raspolaganje javnosti […] tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu“ u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2001/29/EZ. Ipak, to se stavljanje na raspolaganje javnosti obavlja ponajprije posredstvom pružatelja pristupa navedene javnosti. Iako predmetna stranica ne bi prestala biti dostupnom s prestankom postojanja jednog pojedinog pružatelja pristupa, nedvojbeno je da su pružatelji pristupa korisnikâ interneta zajednički potrebni za „stavljanje na raspolaganje javnosti“(26). Sud koji je uputio zahtjev opravdano primjećuje u tom pogledu da je s činjeničnoga gledišta, stavljanje na raspolaganje relevantno samo od trenutka kad korisnici interneta imaju pristup predmetnom sadržaju.
48. Međutim, to znači da prema tekstu odredbe činitelj povrede autorskog prava u svrhu te povrede koristi čak i usluge pružatelja pristupa kojima se služi korisnik interneta(27), neovisno o činjenici ima li sâm činitelj povrede ugovorni odnos s tim pružateljem pristupa.
b) Kontekstualno tumačenje
49. Kontekst predmetne odredbe također zagovara takvo tumačenje.
50. U tom kontekstu treba uputiti, ponajprije, na uvodnu izjavu 59. Direktive 2001/29/EZ prema kojoj „[…] treće strane za radnje povrede sve više koriste usluge posrednika. U mnogim su slučajevima takvi posrednici u najboljem položaju da prekinu takve radnje povrede. Stoga, ne dovodeći u pitanje bilo koje druge raspoložive sankcije i pravna sredstva, nositelji prava trebali bi imati mogućnost tražiti izdavanje sudskog naloga protiv posrednika koji u mreži omogućuje trećoj stranci povredu nad zaštićenim djelom ili drugim predmetom zaštite“.
51. Ta uvodna izjava naglašava da Direktiva 2001/29/EZ smatra sve posrednike najboljim adresatima mjera kojima se nastoje prekinuti povrede autorskog prava ponajprije zbog toga što oni prenose podatke „u mreži“. Korišteni izrazi naglašavaju da se ne radi samo o prvom prenošenju u mreži nego i o naknadnim prenošenjima u mreži. To još jasnije proizlazi iz engleske i španjolske inačice navedene direktive koje glase: „who carries a third party’s infringement of a protected work [...] in a network“ i „que transmita por la red la infracción contra la obra [...] cometida por un tercero“. Doista, na taj su način obuhvaćeni i pružatelji pristupa korisnikâ koji pristupaju spornim sadržajima.
52. Pravila o odgovornosti posrednikâ utvrđena Direktivom 2000/31/EZ načelno se ne protive izdavanju sudskog naloga u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ protiv pružatelja pristupa. Doista, članak 12. te direktive sadrži posebne odredbe koje se odnose na odgovornost posrednikâ za obično prenošenje informacija. Međutim, na temelju stavka 3. tog članka, te odredbe ne utječu na mogućnost suda ili upravnog tijela da od pružatelja zahtijeva prestanak povrede.
53. Mogućnost izdavanja sudskog naloga protiv pružatelja pristupa također je predviđeno Direktivom 2004/48/EZ koja u trećoj rečenici članka 11. predviđa sudske naloge protiv posrednikâ čije usluge koristi treća strana za povredu prava intelektualnog vlasništva .
54. Sustavno tumačenje također zagovara, dakle, da se članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ odnosi na pružatelje pristupa kao moguće adresate sudskog naloga čak i kad oni nisu pružatelji pristupa činitelja povrede autorskog prava nego pružatelji pristupa korisnikâ koji pristupaju nezakonitoj internetskoj stranici.
c) Teleološko tumačenje
55. Naposljetku, smisao i cilj odredbe također zagovaraju tumačenje članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ u smislu da činitelj povrede autorskog prava koristi usluge pružatelja pristupa kojima se služi korisnik koji pristupa internetskoj stranici.
56. Takvo je tumačenje usklađeno s namjerom zakonodavca da osigura viši stupanj zaštite autorskog prava(28). U skladu s voljom zakonodavca, „strog, učinkovit“ sustav zaštite autorskog prava nužan je za osiguranje europskog kulturnog stvaralaštva i produkcije(29).
57. Direktiva 2001/29/EZ mora osigurati takav viši stupanj zaštite upravo s obzirom na izazove informacijskog društva(30). Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 59. Direktive 2001/29/EZ, zakonodavac je smatrao da su, s obzirom na tehnološki napredak, posrednici koji prenose informacije često u najboljem položaju da djeluju protiv informacija kojima se povređuju prava. Primjer internetske stranice koju je na internet stavio pružatelj pristupa izvan Unije pokazuje zašto zakonodavac smatra da posrednik ima ključnu ulogu: u takvoj su situaciji predmetna internetska stranica i njezini operateri često izvan pravosudnog dosega. Također, pružatelj pristupa ostaje prikladna polazišna točka.
58. Očito je da posrednik koji nema nikakav ugovorni odnos s činiteljem povrede autorskog prava ne može ni u kojem slučaju biti bezuvjetno odgovoran za prekid te povrede. U okviru naših prijedloga odgovora na treće i četvrto pitanje, izložit ćemo određeni broj razmatranja u vezi s okolnostima koje je potrebno uzeti u obzir u tom pogledu.
59. Na prvo prethodno pitanje valja, dakle, odgovoriti da članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ treba tumačiti u smislu da osoba koja na internetu stavlja na raspolaganje javnosti predmete zaštite bez ovlaštenja nositelja prava, povređujući na taj način prava koja proizlaze iz članka 3. stavka 2. Direktive 2001/29/EZ, koristi usluge pružatelja pristupa kojima se služe osobe koje pristupaju tim predmetima zaštite. S obzirom na to da smo na prvo pitanje odgovorili potvrdno, prelazimo izravno na ocjenu trećeg prethodnog pitanja.
D – Treće prethodno pitanje
60. Složenost trećeg prethodnog pitanja proizlazi već iz načina na koji je postavljeno. Ono stavlja u odnos dva elementa. Naime, sud koji je uputio zahtjev pita, s jedne strane, je li usklađena s pravom Unije, i osobito s temeljnim pravima, vrlo općenita sudska zabrana pružatelju pristupa u okviru članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ da svojim klijentima daje pristup internetskoj stranici za čiji cjelokupan ili znatan dio sadržaja nositelj prava nije dao ovlaštenje. Sud koji je uputio zahtjev tako uobličen sudski nalog naziva „Erfolgsverbot“ (zabrana nastanka određenog rezultata) čime se podrazumijeva da je adresat zabrane obvezan spriječiti određeni rezultat (odnosno pristup internetskoj stranici) pri čemu nisu navedene mjere koje je navedeni adresat dužan poduzeti(31).
61. Međutim, to se pitanje postavlja, i to je drugi element u pitanju, u posebnom postupovnom kontekstu. Naime, pružatelj pristupa može izbjeći periodične penale zbog nepoštovanja „Erfolgsverbota“ pokazujući da je poduzeo sve razumne mjere za njegovo ispunjenje. Taj se element ocjenjuje s obzirom na posebne nacionalne odredbe koje se primjenjuju na izdavanje i izvršenje sudskog naloga kao što je onaj koji je naveo sud koji je uputio zahtjev.
62. U nastavku ćemo navesti, kao prvo, različita stajališta intervenijenata, a zatim ukratko i pojednostavnjeno, radi boljeg razumijevanja, nacionalne odredbe. Naposljetku ćemo pravno razmotriti to pitanje.
1. Stajalište intervenijenata
63. Intervenijenti su zastupali različita stajališta o ovom pitanju.
64. Talijanska Republika, Kraljevina Nizozemska i Ujedinjena Kraljevina smatraju, u biti, da je na nacionalnom sucu ocjena naravi sudskog naloga uzimajući u obzir određene zahtjeve u konkretnom slučaju, osobito načelo proporcionalnosti i ravnoteže interesa stranaka o kojima je riječ. Talijanska Republika i Kraljevina Nizozemska obradili su treće i četvrto pitanje zajedno.
65. Tužitelji i Republika Austrija smatraju da je „Erfolgsverbot“, kako je predstavljen u ovom slučaju, u skladu s pravom Unije. U prilog toj tezi tuženici se pozivaju na učinkovita pravna sredstva protiv povreda autorskog prava, kao i na neutralan pristup sudske prakse na tehnološkoj razini. Prema njihovom mišljenju, postupak nije sporan jer nacionalni sudovi nalaganjem blokade ocjenjuju proporcionalnost mjere, odnosno pitanje je li internetska stranica o kojoj je riječ dala pristup sadržajima za koje u cjelini ili u znatnom dijelu nositelji prava nisu dali ovlaštenje. S obzirom na očite povrede prava i cilj otvorenosti tehnologije, pružatelj pristupa snosi nesigurnost u vezi s mjerama koje se poduzimaju. Prema stajalištu tužitelja, legitimni interesi pružatelja pristupa uzimaju se u obzir tijekom postupka prisilne ovrhe. Republika Austrija također smatra da je postupak zakonit u interesu učinkovite sudske zaštite kada postoje masovne povrede autorskog prava, a pružatelj pristupa nalazi se u boljem položaju nego nositelj prava radi odabira prikladnih mjera blokiranja.
66. Tuženik i Komisija isključuju zakonitost „Erfolgsverbota“ prema navedenom postupku. Prema mišljenju tuženika, općenita zabrana nastanka određenog rezultata ne zadovoljava zahtjeve iz članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. Pružatelj pristupa nema nikakav ugovorni odnos s činiteljem povreda autorskog prava. Predmetna zabrana prebacuje na njega, više od onoga što je razumno, teret ocjene koje su mjere blokiranja razumne, čime se u slučaju pogrešne ocjene riskira njegova odgovornost u odnosu na poštovanje „Erfolgsverbota“ ili odgovornost prema klijentu. Komisija smatra da činjenica što nacionalni sud nije ocijenio proporcionalnost, s obzirom na njegovu povredu opsega nužnih mjera, predstavlja povredu načela proporcionalnosti. Mogućnost izbjegavanja periodičnih penala ne može nadomjestiti izostanak pravedne ocjene proporcionalnosti u trenutku izdavanja sudskog naloga.
2. Austrijsko pravo
67. Radi boljeg shvaćanja postupovnih aspekata prethodnog pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, čini nam se korisnim izložiti nekoliko razmatranja o austrijskom pravu(32).
68. Radi zaštite apsolutnih prava, odnosno prava koje njihovi nositelji mogu zaštititi protiv svakoga(33), austrijsko pravo u načelu predviđa mogućnost nalaganja zabrane nastanka određenog rezultata (Erfolgsverbot). Prema izlaganju tuženika, takva se zabrana u načelu nalaže osobi koja je izravno povrijedila apsolutno pravo. Ta zabrana obvezuje svog adresata na sprečavanje nastanka određenog rezultata. Mjere za sprečavanje tog rezultata ostavljene su na ocjenu adresatu zabrane. Prije nalaganja „Erfolgsverbota“ ne ocjenjuje se pitanje je li ostvarenje takve zabrane moguće te uzimaju li mjere koje su nužne u tu svrhu u obzir temeljna prava dotičnih osoba(34).
69. U situaciji kad se rezultat koji je trebalo spriječiti ipak ostvari (odnosno, u predmetnom slučaju ako korisnik uspije pristupiti spornoj internetskoj stranici), dolazi do povrede „Erfolgsverbota“ te je moguće zatražiti (u okviru postupka prisilne ovrhe) da se adresatu zabrane dosude periodični penali(35). Prema izlaganju Republike Austrije, teret je dokazivanja, dakle, na strani u čiju je korist sudski nalog izrečen. Adresat zabrane može tek u fazi postupka ovrhe navesti pred sudom da je poduzeo sve mjere koje su se od njega očekivale kako bi se spriječio nastanak zabranjenog rezultata, a kako bi izbjegao periodične penale.
70. Na prvi pogled čini se korisnim odvojeno razmotriti usklađenost zabrane nastanka određenog rezultata („Erfolgsverbota“) i postupovnih posebnosti s europskim pravom. Međutim, zabrana o kojoj je riječ u ovom predmetu sadrži mogućnost izbjegavanja periodičnih penala a posteriori u okviru postupka ovrhe. To, dakle, predstavlja (neovisno o specifičnostima postupka koji je za pružatelja pristupa uređen na vrlo nepovoljan način) mjeru koja nije toliko obvezujuća kao strogi „Erfolgsverbot“. Ostavit ćemo po strani, dakle, druge postupovne posebnosti kako bismo u nastavku ocijenili, kao što to također čini sud koji je uputio zahtjev, usklađenost „Erfolgsverbota“, koji predviđa mogućnost oslobađanja a posteriori, s europskim pravom.
3. Pravna ocjena
71. Mišljenja smo da zabrana nastanka određenog rezultata, „Erfolgsverbot“, bez navođenja mjera koje je potrebno u tu svrhu poduzeti, ako se odnosi na pružatelja pristupa koji nije u ugovornom odnosu s činiteljem povrede autorskog prava, ne ispunjava zahtjeve uspostavljene sudskom praksom u okviru primjene članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. Mogućnost naknadnog isticanja nerazumnosti mjera nužnih za poštovanje zabrane tijekom postupka ovrhe, ne uklanja neusklađenost „Erfolgsverbota“ s pravom Unije.
72. U načelu, nacionalno pravo država članica primjenjuje se na uvjete i oblike sudskih naloga koje su države članice dužne predvidjeti na temelju članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ, kao i na pretpostavke i postupke koji se provode u tu svrhu. To proizlazi iz uvodne izjave 59. Direktive 2001/29/EZ i, analogno, iz uvodne izjave 23. Direktive 2004/48/EZ(36).
73. Međutim, oblikovanje tih sudskih zabrana ili sudskih naloga nije u potpunosti ostavljeno u diskrecijskoj ovlasti država članica. Naime, ta nacionalna pravila i njihova primjena od strane nacionalnih sudova trebaju poštovati ograničenja koja proizlaze iz direktiva 2001/29/EZ i 2004/48/EZ, kao i iz izvora prava na koje upućuju te direktive(37). Nadalje, uvijek valja uzeti u obzir temeljna prava u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i člankom 6. UEU‑a.
74. Ovdje ćemo ispitati tri ograničenja diskrecijske ovlasti država članica slijedeći isti poredak kao u navedenoj sudskoj praksi: tumačenje Direktive u smislu učinkovitog ostvarenja njezinih ciljeva, članak 15. stavak 1. Direktive 2000/31/EZ, kao i temeljna prava. Mjera koja se ovdje ispituje upravo se u odnosu na te potonje pokazuje neusklađenom.
a) Učinkovita zaštita autorskog prava
75. Ponajprije treba navesti da se Direktiva 2001/29/EZ treba tumačiti u svjetlu ostvarenja njezine svrhe, odnosno učinkovite pravne zaštite autorskog prava (članak 1. stavak 1.)(38). Na taj način sankcije moraju biti „učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće“(39). Nadalje, na temelju članka 3. Direktive 2004/48/EZ mjere, postupci i pravna sredstva nužni za osiguranje poštovanja prava intelektualnog vlasništva moraju biti pošteni, pravični, učinkoviti, razmjerni i moraju odvraćati od povrede, ne smiju nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja i moraju se primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zloporabe. Iz toga slijedi, među ostalim, kao što je to Sud već imao prilike navesti, da države članice moraju predvidjeti ne samo mjere za prestanak već učinjenih povreda, nego i mjere za prevenciju novih povreda(40).
76. S druge strane, kao što je to već navedeno u zahtjevima proporcionalnosti, lojalnosti i pravičnosti, predmetne mjere moraju osigurati pravednu ravnotežu između različitih prava i interesa dotičnih stranaka, kao što je to Sud ustaljeno potvrđivao nakon presude Promusicae(41).
b) Članak 15. stavak 1. Direktive 2000/31/EZ
77. Nadalje valja razmotriti članak 15. stavak 1. Direktive 2000/31/EZ prema kojem države članice ne mogu uvesti opću obvezu za davatelje usluga da prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obvezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi upućivale na protuzakonite aktivnosti. Na temelju uvodne izjave 16. Direktive 2001/29/EZ i članka 2. stavka 3. točke (a) Direktive 2004/48/EZ, odredba članka 15. stavka 1. nije dovedena u pitanje potonjim direktivama(42).
78. Takva nezakonita mjera postojala bi da je sudac naložio pružatelju pristupa aktivno traženje moguće kopije nezakonite internetske stranice pod drugim domenskim imenom, ili da filtrira i blokira sve podatke koje prenosi u svojoj mreži, a odnose se na prijenos točno određenih filmskih djela. No, u ovom slučaju nije riječ o takvoj mjeri. Sud koji je uputio zahtjev treba zapravo donijeti odluku o blokiranju točno određene internetske stranice. Ta mjera nije, dakle, protivna članku 15. stavku 1. Direktive 2000/31/EZ.
c) Temeljna prava
79. Nasuprot tome, mjera o kojoj je ovdje riječ protivna je zahtjevima temeljnih prava kojima prema sudskoj praksi(43) moraju biti podvrgnuti sudski nalozi na temelju članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. S tog stajališta, mjera o kojoj je riječ nije ni „lojalna i pravična“ ni „proporcionalna“ u smislu članka 3. Direktive 2004/48/EZ.
80. Temeljna prava, kojima je sada na temelju članka 6. stavka 1. UEU‑a zajamčena ista pravna snaga kao i Ugovorima, primjenjuju se na države članice u provedbi prava Unije. Stoga su države članice obvezne poštovati temeljna prava koja jamči Povelja kada donose sudske naloge u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. Osobito je na nacionalnim sudovima da uzimaju u obzir ta prava(44).
81. U tom pogledu treba uzeti u obzir da sudski nalog u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ štiti autorsko pravo. Zaštita intelektualnog vlasništva osigurana je na osnovi temeljnih prava člankom 17. stavkom 2. Povelje(45). Međutim, prema sudskoj praksi Suda, to pravo nije nedodirljivo i stoga nije potrebno osigurati njegovu zaštitu na apsolutan način. Naime, u okviru mjera usvojenih za zaštitu nositeljâ autorskog prava potrebno je uravnotežiti zaštitu temeljnog prava vlasništva, čiji su dio prava intelektualnog vlasništva, s drugim temeljnim pravima radi osiguranja pravedne ravnoteže između zaštite tog prava i temeljnih prava osoba na koje utječu takve mjere(46).
82. Što se tiče pružatelja pristupa protiv kojeg je donesena mjera na temelju članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ, valja ponajprije razmotriti moguće ograničenje slobode izražavanja i informiranja (članak 11. Povelje). U predmetnom slučaju doista je riječ o izražavanju i informiranju klijenata pružatelja pristupa, a potonji se može pozvati na to temeljno pravo i na temelju svoje funkcije objavljivanja mišljenja svojih klijenata i prenošenja informacija prema njima(47). U tom je kontekstu potrebno jamčiti da mjera blokiranja učinkovito zahvati nezakoniti materijal, a da ne postoji rizik blokiranja pristupa zakonitom materijalu(48).
83. Nadalje, prema sudskoj praksi u obzir valja uzeti slobodu poduzetništva pružatelja pristupa koju jamči članak 16. Povelje(49).
84. U tom kontekstu, prema sudskoj praksi, potrebno je osigurati pravednu ravnotežu između zaštite tih prava na koja se pružatelj pristupa može pozvati i prava intelektualnog vlasništva(50).
85. Međutim, nije moguće smatrati da postoji takva ravnoteža u slučaju izricanja zabrane nastanka određenog rezultata („Erfolgsverbot“) pružatelju pristupa, a da se ne navedu mjere koje je u tu svrhu potrebno poduzeti.
86. Kao što smo to naveli u uvodu, postoji niz mjera blokiranja internetske stranice koje, dakle, mogu služiti za provedbu „Erfolgsverbota“, a koje je moguće uzeti u obzir. Među njima se nalaze vrlo složene metode, kao što je preusmjeravanje internetskog prometa prema proxy poslužitelju, ali i druge mjere koje su manje zahtjevne za provedbu. Dakle, mjere se vrlo razlikuju s obzirom na intenzitet povrede temeljnih prava pružatelja pristupa. Nadalje, nije isključeno da je puno i cjelovito izvršenje zabrane o kojoj je riječ nemoguće s jednostavno činjeničnoga gledišta.
87. Kao što smo to naveli, u ovom predmetu nije riječ o običnom i jednostavnom „Erfolgsverbotu“, nego o „Erfolgsverbotu“ pri kojem adresat zabrane može sudskim putem u okviru postupka ovrhe istaknuti da je poduzeo sve mjere koje su se od njega mogle očekivati radi sprečavanja nastupanja zabranjenog rezultata. Stoga se može postaviti pitanje zadovoljava li zahtjev nužne ravnoteže ta mogućnost obrane a posteriori koju uživa adresat zabrane.
88. Odgovor je na to pitanje negativan. Jednostavna logika protivi se takvoj „ponovnoj uspostavi“ nužne ravnoteže. Prema sudskoj praksi, ravnoteža temeljnih prava mora se ocjenjivati prilikom izdavanja naloga. No, u predmetnom postupku ona se ne uzima izričito u obzir, a mnogobrojna relevantna razmatranja koja se odnose na temeljna prava ocjenjuju se tek naknadno. To je protivno obvezi osiguranja ravnoteže između prava dotičnih stranaka u okviru članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ.
89. Ako se razmotri situacija pružatelja pristupa, također je moguće primijetiti da ta postupovna mogućnost ne može osigurati ravnotežu temeljnih prava. Naime, pružatelj pristupa mora snositi sudski nalog, koji se odnosi na njega, a koji pobliže ne određuje koje je mjere dužan poduzeti. Ako odluči usvojiti blažu mjeru blokiranja radi poštovanja slobode informiranja svojih klijenata, postoji bojazan da će mu se u postupku ovrhe izreći periodični penali. Obratno, ako odluči provesti strožu mjeru, postoji bojazan od sukoba sa svojim klijentima. Činjenica da postoji mogućnost obrane u okviru postupka ovrhe ništa ne mijenja dvojbu pred kojom se nalazi pružatelj pristupa. Doista, autor može opravdano istaknuti rizik od masovne povrede svojih prava putem predmetne internetske stranice. Međutim, u slučajevima kao što je ovaj, pružatelj pristupa nema nikakav odnos s operaterima internetske stranice kojom se čini povreda autorskog prava i sâm nije povrijedio to pravo. U tom kontekstu, kad je riječ o mjeri o kojoj se ovdje radi, nije moguće govoriti o pravednoj ravnoteži između različitih prava dotičnih stranaka.
90. S obzirom na ta razmatranja, na treće prethodno pitanje valja odgovoriti u smislu da zabrana pružatelju pristupa u vrlo općenitom izričaju i bez navođenja konkretnih mjera da svojim klijentima daje pristup točno određenoj internetskoj stranici koja povređuje autorsko pravo nije usklađena s nužnom ravnotežom temeljnih prava dotičnih stranaka, u okviru članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. To vrijedi jednako i kad pružatelj pristupa može izbjeći periodične penale kojima se kažnjava povreda te zabrane dokazivanjem da je poduzeo sve razumne mjere kako bi ispoštovao predmetnu zabranu.
E – Četvrto prethodno pitanje
91. Nakon upita u trećem prethodnom pitanju o zakonitosti zabrane nastanka određenog rezultata („Erfolgsverbot“), sud koji je uputio zahtjev u svom četvrtom prethodnom pitanju razmatra konkretne mjere blokiranja. Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje je li nametanje konkretnih mjera pružatelju pristupa radi otežavanja pristupa njegovih klijenata internetskoj stranici čiji je sadržaj nezakonito stavljen na raspolaganje usklađeno s ravnotežom temeljnih prava, osobito kad se te mjere, koje zahtijevaju znatna sredstva, mogu lako zaobići bez posebnih tehničkih znanja. Ovdje je jednostavno riječ o tome da sud koji je uputio zahtjev želi dobiti smjernice za ocjenu proporcionalnosti konkretnih mjera blokiranja s obzirom na to da činjenične okolnosti još uvijek nisu konačno razjašnjene u tom pogledu.
92. Jedino tuženik smatra da nalaganje konkretnih mjera blokiranja nije u danim okolnostima usklađeno s temeljnim pravima dotičnih stranaka. Tuženici, Talijanska Republika, Nizozemska Kraljevina, Republika Austrija, Ujedinjena Kraljevina i Komisija smatraju da takva konkretna mjera nije načelno isključena i navode detaljne elemente u vezi sa smjernicama koje trebaju slijediti nacionalni sudovi.
93. Mi smo također mišljenja da sudski nalog blokiranja nije isključen u predmetnim okolnostima.
94. Kao što smo to izložili ranije, Sud je već pružio detaljne naznake u vezi s ocjenom članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. Jedna od naznaka koje nacionalna tijela i sudovi moraju slijediti jest da su dužni osigurati pravednu ravnotežu između zaštite prava intelektualnog vlasništva koje uživaju nositelji autorskog prava i zaštite temeljnih prava pružatelja pristupa. Pružatelj pristupa može se osobito pozivati, kao što smo to naveli, na slobodu poduzetništva gospodarskih subjekata u skladu s člankom 16. Povelje, kao i na slobodu izražavanja i informiranja (članak 11. Povelje). Na temelju potonjeg, blokada pristupa osobito ne može utjecati na zaštićene informacije. Pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na troškove konkretnih mjera pružatelja pristupa i na mogućnost zaobilaženja blokade. Sud koji je uputio zahtjev ovdje izričito upozorava na ocjenu proporcionalnosti. Gore navedena razmatranja primjenjuju se na ocjenu dvaju temeljnih prava o kojima je riječ. Nadalje, članak 3. stavak 2. Direktive 2004/48/EZ zahtijeva da su pravna sredstva za osiguranje poštovanja prava intelektualnog vlasništva proporcionalna. Radi izbjegavanja ponavljanja, ovdje ćemo u nastavku ograničiti naše izlaganje na članak 16. Povelje, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev nije istaknuo pitanje u vezi sa slobodom izražavanja i informiranja.
95. U prethodno navedenim predmetima Scarlet Extended i SABAM, Sud je sudski nalog pružatelju pristupa da o vlastitom trošku uspostavi složen, skup i trajan sustav filtriranja radi nadzora podataka ocijenio teškom povredom slobode poduzetništva(51). Konkretna mjera blokiranja koja zahtijeva znatna sredstva može doista biti manje važna povreda, ali su joj cilj i učinak ograničenje prava i stoga predstavlja miješanje u područje zaštite(52) prava o kojem je riječ(53).
96. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sloboda poduzetništva ne predstavlja apsolutno pravo, nego ju je potrebno uzeti u obzir u odnosu na njezinu ulogu u društvu te je – osobito s obzirom na tekst članka 16. Povelje – podložna velikom broju intervencija javne vlasti kojima se „u općem interesu može ograničiti obavljanje gospodarske djelatnosti“(54).
97. U tom pogledu valja uzeti u obzir zahtjeve iz članka 52. stavka 1. Povelje, odnosno, poštovanje ograničenja predviđenih zakonom i načela proporcionalnosti. U našem mišljenju iznesenom u predmetu Scarlet Extended već smo imali prilike iznijeti detaljno stajalište o ograničenjima predviđenima zakonom(55). U vezi s oblikom pitanja koje je ovdje postavljeno, smatramo potrebnim ograničiti naše izlaganje u ovom predmetu na pitanje proporcionalnosti.
98. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, mjere koje države članice donose radi zaštite načela proporcionalnosti ne mogu prijeći „granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje ciljeva kojima zakonodavstvo legitimno teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje otegotnu, a prouzročene nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići“(56). U odnosu na ono što se nas tiče, to odgovara odredbi članka 52. stavka 1. Povelje prema kojem su ograničenja moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.
1. Prikladnost
99. Predmetni sudski nalozi, koji se odnose na zaštitu autorskog prava i, dakle, „prava […] drugih osoba“ u smislu članka 52. stavka 1. Povelje, nesumnjivo teže zakonitom cilju. Međutim, postavlja se pitanje jesu li prikladni u svrhu tog cilja, odnosno doprinose li njegovom ostvarenju(57). Sumnje u tom pogledu proizlaze iz toga što se predmetne mjere blokiranja, prema vlastitim tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, „mogu lako zaobići bez posebnih tehničkih znanja“. Na taj način, s jedne strane, internetski korisnici mogu bez velikih poteškoća zaobići mjere blokiranja i, s druge strane, operateri internetske stranice kojom se povređuje autorsko pravo mogu ponuditi svoju internetsku stranicu u istovjetnom obliku, ali na drugoj IP adresi ili pod drugim domenskim imenom.
100. Međutim, mišljenja smo da ta razmatranja nisu dostatna da se svaka mjera blokiranja smatra neprikladnom. To vrijedi, kao prvo, što se tiče mogućnosti zaobilaženja od strane korisnika. Doista, velik je broj korisnika u mogućnosti zaobići blokiranje. Međutim, to ne podrazumijeva da će ga svaki od tih korisnika zaista zaobići. Korisnici koji su zbog blokiranja svjesni nezakonitosti predmetne internetske stranice mogli bi odbiti pristupanje toj stranici. Nije moguće pretpostaviti da svaki korisnik ima volju pristupiti internetskoj stranici bez obzira na njezinu blokadu te na taj način pretpostavljati volju svakog korisnika da potiče povredu prava. Naposljetku, potrebno je navesti da iako korisnici koji su sposobni zaobići blokiranje mogu biti brojni, daleko od toga da to mogu učiniti svi.
101. Također, mogućnost da operater ponudi predmetnu internetsku stranicu u identičnom obliku na drugoj IP adresi ili pod drugim domenskim imenom nije takve naravi da načelno isključuje prikladnost mjere blokiranja. Ponajprije, i u tom slučaju korisnici mogu zbog blokiranja biti svjesni nezakonitosti predmetne internetske stranice i odbiti pristupiti toj stranici. Nadalje, korisnici moraju uporabiti pretraživače radi pronalaženja predmetne stranice. Takva potraga može se pokazati težom u slučaju postojanja višestrukih mjera blokiranja.
102. S obzirom na ta razmatranja, sudski nalog blokiranja koji navodi konkretne mjere koje je potrebno poduzeti radi blokiranja nije u načelu neprikladan za ostvarenje cilja zaštite autorskog prava.
2. Nužnost i proporcionalnost
103. Nadalje, naložena mjera mora biti nužna, odnosno ne smije prelaziti ono što je nužno za ostvarenje cilja kojem se teži(58), imajući na umu da kad postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje otegotnu(59). Naposljetku, nepovoljnosti poruzročene predmetnom mjerom ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići(60).
104. Na nacionalnom je sudu ocjena tih zahtjeva s obzirom na mjere predviđene u konkretnom slučaju u kojem postupa. Kako s obzirom na podjelu nadležnosti između sudova u odnosu suradnje između Suda i sudova država članica, tako i s obzirom na pojašnjenje činjenica slučaja, koje se čini nepotpunim u ovom predmetu, kao i na nedostatak naznaka u odnosu na konkretnu mjeru, nije ni poželjno ni moguće nastaviti ovdje s ispitivanjem nužnosti i proporcionalnosti. Najviše što je moguće jest izložiti sudu koji je uputio zahtjev nekoliko razmatranja u tom pogledu. Međutim, tu nije riječ o sveobuhvatnom popisu stajališta koje je potrebno uzeti u obzir. Nacionalni sudac mora uzeti u obzir sve relevantne okolnosti ovog slučaja.
105. Ponajprije valja navesti da se mogućnost zaobilaženja načelno ne protivi nalaganju mjere blokiranja. Već smo izložili obrazloženje u točki koja se odnosi na prikladnost. Kvantitativna procjena učinkovitosti mjere blokiranja jest element koji je potrebno uključiti u ocjenu.
106. Prema sudskoj praksi Suda, složenost, trošak i trajanje mjere također treba uzeti u obzir(61). U tom pogledu treba uzeti u obzir činjenicu da predmetna mjera blokiranja vrlo vjerojatno neće predstavljati izolirani slučaj koji će se odnositi samo na tuženika. Nacionalni sudac treba početi od načela da je riječ o školskom primjeru i da se u budućnosti mogu pred nacionalnim sudovima obrađivati mnogobrojni slični predmeti protiv pružateljâ pristupa, na način da je moguće da će se naložiti brojne mjere blokiranja. Ako se jedna posebna mjera može pokazati neproporcionalnom s obzirom na svoju složenost, trošak i trajanje, valja ocijeniti može li se ponovno uspostaviti proporcionalnost stavljanjem navedenog troška, u cijelosti ili u dijelu, na teret nositelju prava.
107. Kad je riječ o tužiteljima, potrebno je uzeti u obzir to da nositelj prava ne može biti ostavljen bez zaštite pred internetskom stranicom koja masovno krši njegova prava. S druge strane, u slučajevima kao što je ovaj koji razmatramo, valja uzeti u obzir činjenicu da pružatelj pristupa nema ugovorni odnos s operaterom nezakonite internetske stranice. Iako u slučaju kao što je ovaj nije u potpunosti isključeno da je moguće podnijeti zahtjev protiv pružatelja pristupa, nositelj autorskog prava dužan je ponajprije tužiti, ako je to moguće, operatere nezakonite internetske stranice ili njihovog pružatelja pristupa.
108. Naposljetku, valja uzeti u obzir činjenicu da članak 16. Povelje štiti slobodu poduzetništva. Sudski nalog blokiranja u svakom slučaju nije proporcionalan ako dovodi u pitanje poduzetničku djelatnost pružatelja pristupa kao takvu, odnosno poslovnu djelatnost koja se sastoji u davanju pristupa internetu. Pružatelj pristupa može se u tom pogledu pozvati na važnost svoje djelatnosti u društvu: kao što smo to naveli u uvodnim napomenama, internetski pristup informacijama smatra se bitnim u današnje vrijeme u demokratskom društvu. Europski sud za ljudska prava u tom je pogledu naveo da istraživanje komparativnog prava provedeno u 20 država članica Vijeća Europe pokazuje da je pravo na pristup internetu teoretski uključeno u ustavna jamstva slobode izražavanja i informiranja(62). Za Europski sud za ljudska prava, internet ima bitnu ulogu u pristupu informacijama i njihovom širenju(63).
109. S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto prethodno pitanje valja odgovoriti u smislu da nalaganje pružatelju pristupa poduzimanja konkretne mjere blokiranja, na temelju članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ, protiv određene internetske stranice, nije u načelu neproporcionalno samo zbog toga što ta mjera zahtijeva znatna sredstva, a te se mjere mogu lako zaobići bez posebnih tehničkih znanja. Na nacionalnim je sudovima stavljanje u ravnotežu, u svakom konkretnom slučaju i uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, različita temeljna prava dotičnih stranaka i jamčenje pravedne ravnoteže između tih temeljnih prava.
V – Zaključak
110. Iz gore navedenih razloga, Sudu predlažemo da na pitanja koja je postavio Oberster Gerichtshof odgovori na sljedeći način:
1. Članak 8. stavak 3. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti u smislu da osoba koja na internetu stavlja na raspolaganje javnosti predmete zaštite bez ovlaštenja nositelja prava, povređujući na taj način prava koja proizlaze iz članka 3. stavka 2. Direktive 2001/29/EZ, koristi usluge pružatelja pristupa kojima se služe osobe koje pristupaju tim predmetima zaštite.
2. Zabrana pružatelju pristupa u vrlo općenitom izričaju i bez navođenja konkretnih mjera da svojim klijentima daje pristup točno određenoj internetskoj stranici koja povređuje autorsko pravo nije usklađena s nužnom ravnotežom temeljnih prava dotičnih stranaka, u okviru članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ. To vrijedi jednako i kad pružatelj pristupa može izbjeći periodične penale kojima se kažnjava povreda te zabrane dokazivanjem da je poduzeo sve razumne mjere kako bi ispoštovao predmetnu zabranu.
3. Nalaganje pružatelju pristupa poduzimanja konkretne mjere blokiranja, na temelju članka 8. stavka 3. Direktive 2001/29/EZ, protiv određene internetske stranice, nije u načelu neproporcionalno samo zbog toga što ta mjera zahtijeva znatna sredstva, a te se mjere mogu lako zaobići bez posebnih tehničkih znanja. Na nacionalnim je sudovima stavljanje u ravnotežu, u svakom konkretnom slučaju i uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, različita temeljna prava dotičnih stranaka i jamčenje pravedne ravnoteže između tih temeljnih prava.