Language of document : ECLI:EU:C:2014:2023

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PEDRA CRUZA VILLALÓNA

od 19. lipnja 2014.(1)

Predmet C‑268/13

Elena Petru

protiv

Casa Judeţeană de Asigurări de Sănătate Sibiu

i

Casa Naţională de Asigurări de Sănătate

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunalul Sibiu (Rumunjska))

„Slobodno kretanje osoba – Socijalna sigurnost – Naknada troškova liječenja nastalih u drugoj državi članici – Prethodna suglasnost – Doseg pojma ,jednako učinkovito liječenjeʼ – Nedostatak materijalnih sredstava u bolničkoj ustanovi – Teritorijalna raširenost nedostatka koja daje pravo na prethodnu suglasnost“





1.        Tribunalul Sibiu predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku prenosi svoje sumnje o tumačenju članka 22. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1408/71 o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice(2) u slučaju rumunjske državljanke koja od rumunjskih vlasti traži naknadu troškova kirurškog zahvata kojemu se podvrgnula u Njemačkoj nakon što je, kako je navela pred sudom koji je uputio zahtjev, primijetila da je u bolnici u Rumunjskoj u kojoj je trebala biti operirana nedostajalo lijekova i osnovnih medicinskih zaliha.

2.        Ukratko, Sudu se postavlja pitanje treba li se opći nedostatak osnovnih medicinskih zaliha u državi boravišta smatrati situacijom u kojoj je nemoguće pružiti liječenje. U tom slučaju pacijentu bi se omogućilo da se u skladu s člankom 22. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1408/71 koristi pravom na dobivanje suglasnosti za primanje usluge u drugoj državi članici na teret sustava socijalne sigurnosti u državi boravišta.

3.        Bez obzira na to što se Sud u svojoj sudskoj praksi u brojnim prigodama izjašnjavao o dosegu spomenute odredbe i problematici zdravstvenih usluga s obzirom na slobode kretanja, ovo je prvi slučaj u kojemu bi se potreba za primanjem usluge u drugoj državi članici temeljila na nedostatku sredstava u državi boravišta.

I.      Pravni okvir

4.        Uredba br. 1408/71 u članku 22., naslovljenom „Privremeno boravište izvan nadležne države – povratak u ili promjena boravišta u drugu državu članicu za vrijeme bolesti ili majčinstva – potreba za odlaskom u drugu državu članicu radi odgovarajućeg liječenja“, određuje:

„1.      Zaposlena osoba ili samozaposlena osoba koja ispunjava uvjete zakonodavstva nadležne države za ostvarivanje davanja uzimajući, prema potrebi, u obzir odredbe članka 18. i:

[…]

(c)      koju je nadležna ustanova ovlastila za odlazak na državno područje države članice kako bi tamo dobila odgovarajuće liječenje,

ima pravo na:

i.      davanja u naravi [koja u ime nadležne ustanove] pruža ustanova mjesta […] boravišta u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da je tamo osigurana; trajanje razdoblja za vrijeme kojeg se pružaju davanja ravna se pak prema zakonodavstvu nadležne države;

[…]

2.      […]

Suglasnost potrebna na temelju stavka 1. točke (c) ne [smije] biti odbijena ako to liječenje spada u davanja koja pruža zakonodavstvo države članice na čijem državnom području [dotična osoba ima boravište] i [ako se liječenje ne može pružiti] u vremenskom razdoblju potrebnom za poduzimanje takvog liječenja u državi članici boravišta, uzimajući u obzir njezino trenutačno zdravstveno stanje i vjerojatni tijek bolesti.“

II.    Činjenice

5.        E. Petru pati od teške kardiovaskularne bolesti, zbog čega je već 2007. godine bila podvrgnuta kirurškom zahvatu. Dvije godine poslije zdravstveno joj se stanje pogoršalo i hospitalizirana je u Institutulu de Boli Cardiovasculare u Temišvaru. U liječničkom izvješću navodi se da E. Petru boluje od teške bolesti koja zahtijeva hitan kirurški zahvat, odnosno operaciju na otvorenom srcu kojom bi se zamijenio bikuspidalni zalistak i umetnule dvije mrežaste cjevčice (stent).

6.        E. Petru je prilikom hospitalizacije u Institutulu de Boli Cardiovasculare u Temišvaru zamijetila znatan nedostatak materijalnih sredstava. Također navodi da bolnica nije raspolagala osnovnim medicinskim zalihama, kao što su lijekovi protiv bolova, medicinski alkohol, hidrofilne vate ili sterilne gaze. Isto tako, u bolnicu je pristizalo mnogo pacijenata, u prosjeku tri pacijenta po krevetu.

7.        S obzirom na ozbiljnost potrebnoga kirurškog zahvata i nedostatak materijalnih sredstava u Institutulu de Boli Cardiovasculare, E. Petru zatražila je od Casa Judeţeană de Asigurări de Sănătate Sibiu (u daljnjem tekstu: Casa Judeţeană) izdavanje suglasnosti za izvođenje operacije u Njemačkoj, a ne u spomenutoj bolnici u državi boravišta. Casa Judeţeană odbila je zahtjev E. Petru, temeljeći svoju odluku na zdravstvenom stanju osiguranika, tijeku bolesti, razdoblju potrebnom za izvođenje operacije i razlogu navedenom u zahtjevu (nedostatak materijalnih sredstava).

8.        Nakon što joj je zahtjev odbijen, E. Petru uputila se u jednu kliniku u Njemačkoj u kojoj je izvršen kirurški zahvat, čija je ukupna cijena zajedno s troškovima postoperativnog boravka u bolnici iznosila 17.714,70 eura.

9.        Neposredno nakon toga, E. Petru pokrenula je pred Tribunalulom Sibiu građansku parnicu protiv Casa Judeţeană u kojoj je, u skladu s člankom 22. stavkom 1. točkom (c) i stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1408/71, zatražila naknadu troškova nastalih u Njemačkoj.

III. Prethodno pitanje i postupak pred Sudom

10.      Dana 16. svibnja 2013. tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunalul Sibiu, sa sljedećim pitanjem:

„Treba li nemogućnost pružanja liječenja [osiguraniku] na državnom području gdje on ima boravište, u smislu članka 22. stavka 2. drugog podstavka [Uredbe br. 1408/71], tumačiti na apsolutan ili na razuman način? Drugim riječima, je li situacija u kojoj se kirurški zahvat s tehničke strane može obaviti pravodobno i primjereno u državi boravišta, jer postoje potrebni specijalisti koji imaju istovjetnu razinu stručnog znanja, međutim nedostaju lijekovi i osnovne medicinske zalihe, ekvivalentna situaciji u kojoj se potrebno liječenje ne može pružiti u smislu odredaba tog članka?“

11.      Pisana očitovanja podnijele su E. Petru, rumunjska vlada i Komisija. Na raspravi održanoj 26. ožujka 2014. usmena očitovanja podnijeli su zastupnici E. Petru, agenti vlada Ujedinjene Kraljevine i Rumunjske te Komisije.

IV.    Argumenti stranaka

12.      E. Petru zagovara svoje pravo na dobivanje suglasnosti u skladu s člankom 22. Uredbe br. 1408/71. U drugom podstavku te odredbe taksativno se nabrajaju okolnosti u kojima suglasnost ne može biti odbijena u državi boravišta te iz kojih, prema mišljenju E. Petru, proizlazi da nedostatak materijalnih sredstava u bolnici čini temelj za izdavanje navedene suglasnosti. Uporište za takvo tumačenje nalazi se, prema njezinu mišljenju, u članku 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kojim se jamči zdravstvena zaštita.

13.      S druge strane, rumunjska vlada kao i vlada Ujedinjene Kraljevine smatraju da članak 22. Uredbe br. 1408/71, u vezi s člankom 56. UFEU‑a, isključuje pravo na dobivanje suglasnosti u slučaju postojanja nedostatka materijalnih sredstava u državi boravišta. Ta situacija, smatraju, nije predviđena navedenim člankom 22. niti proizlazi iz izraza „jednaka učinkovitost“ koji se koristi u sudskoj praksi Suda. Isto tako, tu je okolnost teško dokazati, osobito bez neovisne procjene liječnika kojom bi se potvrdio nedostatak takvih sredstava. Stoga obje vlade smatraju da se pravo Unije ne protivi donošenju odluke kojom se odbija izdavanje suglasnosti u skladu s člankom 22. Uredbe br. 1408/71, kao što je u ovom predmetu slučaj s odlukom koju je donijela Casa Judeţeană. Čak i pod pretpostavkom da se zbog nedostatka sredstava izdaje suglasnost u navedenom smislu, rumunjska vlada ustraje u tome da spomenuta okolnost uopće nije dokazana u glavnom postupku.

14.      Komisija je zauzela umjereno stajalište, priznajući da je strukturni nedostatak medicinskih zaliha okolnost koja opravdava izdavanje suglasnosti u smislu članka 22. Uredbe br. 1408/71, u vezi s člancima 56. i 35. Povelje. Međutim, Komisija istodobno priznaje da se ta suglasnost može izdati isključivo na temelju analize u okviru koje se u obzir uzimaju sve okolnosti konkretnog slučaja, o čemu svoju ocjenu mora dati sud koji je uputio zahtjev.

V.      Analiza

15.      Ovim zahtjevom za prethodnu odluku postavljaju se dva različita pitanja, različitog stupnja složenosti s obzirom na odgovor koji treba dati. Prvo je pitanje može li se u određenim okolnostima nedostatak ili manjak sredstava u bolničkoj ustanovi izjednačiti sa situacijom u kojoj u navedenoj državi nije moguće pravodobno osigurati određenu zdravstvenu uslugu, čak i ako je uključena u usluge pokrivene sustavom socijalne sigurnosti te države. Drugo je pitanje bi li to također vrijedilo u slučaju da spomenuti manjkovi ili nedostaci u bolničkim ustanovama te države nisu trenutačni ili prostorno ograničeni, već da je, suprotno tomu, riječ o sustavnom stanju koje traje dulje zbog različitih okolnosti koje mogu biti prirodne, tehnološke, ekonomske, političke ili socijalne.

16.      Smatram da za rješavanje obaju pitanja valja ukratko podsjetiti na ključne točke zakonodavstva i sudske prakse koje će nam u nastavku omogućiti detaljnu analizu predmeta E. Petru.

17.      Očito je da je članak 22. Uredbe br. 1408/71 nužna polazišna točka u ovoj analizi zato što se u njemu svakom pacijentu izričito priznaje pravo da od nadležnog nacionalnog tijela zatraži izdavanje suglasnosti kojom mu se dopušta odlazak na teritorij druge države članice radi liječenja primjerenog njegovu zdravstvenom stanju. U stavku 2. te odredbe dodaje se da se suglasnost mora izdati ako određeni medicinski postupak spada u usluge predviđene zakonodavstvom države boravišta pacijenta i ako se usluga pacijentu ne može pružiti u za to potrebnom roku(3).

18.      K tomu, ništa ne sprečava države članice da predvide mogućnost da osiguranici s boravištem u toj državi prime medicinske usluge u drugim državama članicama pod drukčijim uvjetima od onih iz članka 22. Uredbe br. 1408/71. U takvom slučaju, kao što ću objasniti u nastavku, na postupanje tih država članica primjenjuju se odredbe Ugovora koje se tiču slobodnoga kretanja(4).

19.      Na temelju tih odredbi Sud je dao tumačenje koje se oslanja na slobodu pružanja usluga, pritom uzimajući u obzir osobitosti i raznolikosti kojima se odlikuje zdravstveni sektor u Europi.

20.      U presudama Decker i Kohll(5) Sud je potvrdio da su zdravstvene usluge, uključujući one koje se pružaju u okviru sustava javnog zdravstva, usluge ekonomske prirode i, prema tome, usluge na koje se primjenjuju odredbe Ugovora koje se tiču slobodnoga kretanja. To je značilo da se zaštita zajamčena pravom Unije može proširiti na druge slučajeve koji nisu izričito predviđeni u članku 22. Uredbe br. 1408/71. 

21.      U slučaju zdravstvenih usluga koje zahtijevaju hospitalizaciju, presudom Smits i Peerbooms(6) razjašnjeno je nekoliko važnih pitanja, počevši od priznanja opće ovlasti država članica da zahtijevaju postojanje suglasnosti kako bi se zdravstvene usluge primale u drugoj državi članici na teret države boravišta, neovisno o tome temelji li se zdravstveni sustav na davanjima u naravi ili na naknadi troškova(7). U toj je presudi ujedno sadržan važan kriterij za utvrđivanje je li liječenje koje traži pacijent u drugoj državi članici „nužno“(8). U tom smislu, Sud je utvrdio da države članice suglasnost mogu odbiti jedino ako je davanje nepotrebno jer se u državi članici boravišta „pacijentu pravodobno može pružiti istovjetno ili jednako učinkovito liječenje“(9).

22.      U skladu sa sudskom praksom, u svrhu ocjenjivanja može li se liječenje koje je jednako učinkovito pravodobno poduzeti u državi članici boravišta, nadležna ustanova dužna je uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, vodeći računa ne samo o zdravstvenom stanju pacijenta prilikom podnošenja zahtjeva za suglasnost nego i o njegovoj povijesti bolesti(10). Jasno je da te okolnosti uredno moraju potvrditi zdravstveni djelatnici kako bi ih sud mogao ocijeniti na temelju jasno utvrđenih kriterija, a ne na temelju subjektivnih opažanja svakog pacijenta.

23.      Iz te sudske prakse, promatrane u njezinoj ukupnosti, proizlazi da osoba s boravištem u nekoj državi članici, koja je osiguranik sustava javnog zdravstva, ima pravo otići u drugu državu članicu Unije na teret sustava socijalne sigurnosti države svojeg boravišta ako joj se istovjetno liječenje ili liječenje koje je jednako učinkovito pravodobno može pružiti u toj drugoj državi, a ne u državi boravišta. U tim okolnostima, sustav pacijentova osiguranja pokriva njegove troškove nastale u inozemstvu. S druge strane, ako pacijent ne ispuni navedene uvjete, i dalje ima mogućnost otići u inozemstvo i primiti uslugu na koju ostvaruje pravo u svojoj državi osiguranja te tražiti naknadu troškova zahvata, ali po cijeni predviđenoj u državi osiguranja, a ne u državi pružanja usluge(11).

24.      Na tome valja temeljiti odgovore na dva pitanja upućena u ovom predmetu.

25.      Prvo pitanje koje valja razmotriti tiče se trenutačnog nedostatka sredstava potrebnih za pružanje zdravstvenih usluga te na njega, samo po sebi, nije osobito teško odgovoriti. Jasno je da Uredba br. 1408/71 ne definira razloge zbog kojih se određena usluga ne može pravodobno pružiti. Ako potreban kirurški zahvat nije moguće obaviti zbog materijalne infrastrukture, kao što je slučaj u ovom predmetu, posljedica mora biti ista kao da je riječ o pomanjkanju osoblja, odnosno zdravstvenih stručnjaka koji su sposobni provesti potreban zahvat. 

26.      Naime, nije moguće isključiti mogućnost, osobito u manjim državama članicama, da određena nezgoda ili događaj u bolničkoj ustanovi, koja je možda jedina u toj državi članici koja može pružiti potrebnu zdravstvenu uslugu, dovede do situacije u kojoj usluga ne može biti pružena, barem ne pravodobno, zbog nedostatka materijalnih sredstava, a ne nekih drugih nedostataka.

27.      Stoga bi, općenito govoreći, na pitanje trebalo odgovoriti potvrdno, odnosno da nedostaci u bolničkim ustanovama, baš poput nedostatka osoblja, mogu državu članicu obvezati na izdavanje suglasnosti za pružanje te liječničke usluge u skladu s člankom 22. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1408/71.

28.      Sada valja razmotriti drugo pitanje. Ono upućuje na stvaran problem koji proizlazi iz predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku, koji nije tek načelne naravi, nego se pojavljuje, da tako kažem, kao pitanje „razmjera“. Konkretnije govoreći, stvaran problem postoji onda kada je nedostatak materijalnih sredstava za pružanje predmetne zdravstvene usluge takvih razmjera da nadilazi trenutačno, prostorno ograničeno i, u svakom slučaju, sporadično stanje te se počinje iskazivati kao strukturni, opći i dugotrajan nedostatak koji bismo zapravo mogli nazvati „sustavnim“.

29.      Valja napomenuti da nisam nadležan utvrđivati je li to slučaj u Rumunjskoj. Kao što je Sud u više navrata utvrdio, on je u okviru prethodnog postupka nadležan odlučivati samo o tumačenju ili valjanosti odredbi prava Zajednice na temelju činjenica koje mu pruži nacionalni sud(12).

30.      Problem je u tome što nacionalni sud, prenoseći opis zdravstvenog sustava te zemlje kakav je u glavnom postupku ponudila tužiteljica, prikazuje stanje koje je zasigurno više od trenutačnoga ili prostorno ograničenoga. Sud koji je uputio zahtjev opisuje izvanredno stanje u zdravstvenom sustavu koje ni u kom slučaju nije kratkotrajno, već, upravo suprotno, vremenski neograničeno te općenito prisutno u cijeloj državi.

31.      Zbog tog nezahvalnog stanja, koje ne smijem preispitivati, očito je da se odgovor koji treba dati ne može pronaći u članku 22. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 1408/71. Podrazumijeva se da država članica koja se nalazi u takvoj situaciji ne može podnijeti financijski teret masovnog zdravstvenog egzodusa osiguranika u ostale države članice u svojem sustavu socijalne sigurnosti.

32.      Osim toga, stroga primjena navedene odredbe u opisanim okolnostima teško bi mogla naći svoje mjesto u sudskoj praksi Suda. Kao što je poznato, sloboda pružanja usluga u zdravstvenom sektoru ograničena je ako su zdravstvene usluge „ugrožene“ na teritoriju države u kojoj pacijent ima boravište. Kao što je Sud već imao prilike odlučiti u presudi Müller‑Fauré i Van Riet te u presudi Watts, potrebno je spriječiti „migracijske tokove pacijenata kojima bi se [mogli] ugroziti svi napori planiranja i racionalizacije koje je nadležna država članica uložila u ključnom sektoru zdravstvenih usluga kako bi se izbjegli problemi preopterećenosti bolnica, neravnoteže u ponudi bolničkog liječenja te logističkih i financijskih gubitaka“(13).

33.      Stoga treba zaključiti da u slučaju postojanja strukturnih i dugotrajnih nedostataka u bolničkim ustanovama, kao što je opisano u prethodnim točkama, članak 22. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1408/71 ne obvezuje države članice na izdavanje suglasnosti za pružanje usluge uključene u davanja, čak i ako bi to značilo da određene zdravstvene usluge zapravo nije moguće pružiti. To se naravno ne odnosi na one slučajeve u kojima izdavanje te suglasnosti ne dovodi u opasnost održivost sustava socijalne sigurnosti u toj državi članici.

34.      Na pitanje koje je Tribunalul Sibiu postavio u konkretnom predmetu E. Petru valja odgovoriti imajući na umu navedeno.

35.      Kako se navodi u spisu, E. Petru odlučila je podvrgnuti se operaciji u Njemačkoj nakon što se osobno uvjerila kojim sredstvima raspolaže Institutul de Boli Cardiovasculare u Temišvaru u trenutku u kojem je ondje primljena. Sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi postoje li izvješća stručnjaka kojima se potvrđuje takav nedostatak sredstava u toj bolnici ili je pak riječ o osobnoj procjeni E. Petru.

36.      Sud koji je uputio zahtjev mora s obzirom na činjenice iz spisa ocijeniti je li ovdje riječ o jednoj od dvije ranije spomenute situacije te, prema potrebi, je li riječ o trenutačnom nedostatku materijalnih sredstava ili pak o strukturnom i dugotrajnom nedostatku u bolničkim ustanovama, kao što je opisano u točkama 28. do 32. ovog mišljenja.

37.      Stoga, u svjetlu prethodnih razmatranja, smatram da članak 22. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1408/71 obvezuje države članice na izdavanje suglasnosti za pružanje usluge uključene u davanja pokrivena sustavom socijalne sigurnosti u slučaju da trenutačni i privremeni nedostatak u određenoj bolnici u toj državi članici stvarno onemogućava pružanje neke od navedenih usluga.

38.      S druge strane, država članica nije dužna izdati suglasnost za pružanje usluge uključene u davanja pokrivena sustavom socijalne sigurnosti u slučaju strukturnog i dugotrajnog nedostatka u bolnicama, čak i ako bi to značilo da određene zdravstvene usluge zapravo nije moguće pružiti, osim ako se izdavanjem te suglasnosti ne dovodi u opasnost održivost sustava socijalne sigurnosti u toj državi članici.

39.      Sud koji je uputio zahtjev jedini je nadležan za utvrđivanje činjenica u glavnom postupku te on ova razmatranja treba primijeniti u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir izvješća nezavisnih stručnjaka uredno podnesena u glavnom postupku.

VI.    Zaključak

40.      S obzirom na prethodno navedeno, Sudu predlažem da na pitanja koja je postavio Tribunalul Sibiu odgovori na sljedeći način:

„Članak 22. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1408/71 treba tumačiti na način da je država članica dužna izdati suglasnost za pružanje usluge uključene u davanja pokrivena sustavom socijalne sigurnosti u slučaju da trenutačni i privremeni nedostatak u određenoj bolnici u toj državi članici stvarno onemogućava pružanje neke od navedenih usluga.

S druge strane, članak 22. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1408/71 treba tumačiti na način da država članica nije dužna izdati suglasnost za pružanje usluge uključene u davanja pokrivena sustavom socijalne sigurnosti u slučaju strukturnog i dugotrajnog nedostatka u bolnicama, čak i ako bi to značilo da određene zdravstvene usluge zapravo nije moguće pružiti, osim ako se izdavanjem te suglasnosti ne dovodi u opasnost održivost sustava socijalne sigurnosti u toj državi članici.

Sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi, uzimajući u obzir uredno podnesena izvješća nezavisnih stručnjaka, jesu li postojale te okolnosti u trenutku u kojem je tužiteljica zatražila izdavanje suglasnosti u skladu s člankom 22. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1408/71.“


1 – Izvorni jezik: španjolski


2 –      Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971., u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.). Treba uzeti u obzir da su činjenice u glavnom postupku nastale prije stupanja na snagu izmjena navedene uredbe Uredbom (EZ) br. 592/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. (SL L 177, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 118.).


3 –      Vidjeti, među ostalim, Rodière, P., Droit social de l’Union Européenne, 2. izdanje, izdavač LGDJ, Pariz, 2014., str. 725. i sljedeće; De la Rosa, S., „The Directive on cross‑border healthcare or the art of codifying complex case law“, Common Market Law Review, 49, 2012.; Van der Mei, A. P., „Cross‑border access to medical care within the European Union: Some reflections on the judgments in Decker and Kohll“, 5, Maastricht Journal of European and Comparative Law, svezak 5., br. 3, 1998. i Lewalle, H. i Palm, W., „Quel est l’impact de la jurisprudence européenne sur l’accès aux soins à l’intérieur de l’Union européenne?“, Revue Belge de la Sécurité Sociale, br. 4, 2001.


4 –      Vidjeti presude Decker (C‑120/95, EU:C:1998:167), t. 34. i sljedeće; Kohll (C‑158/96, EU:C:1998:171), t. 35. i Vanbraekel i dr. (C‑368/98, EU:C:2001:400), t. 40. i sljedeće.


5 –      Presude Decker i Kohl navedene u prethodnoj bilješci


6 –      Presuda Smits i Peerbooms (C‑157/99, EU:C:2001:404)


7 –      Ibidem, t. 55. do 59.


8 –      Ibidem, t. 99. i sljedeće


9 –      Ibidem, t. 103.


10 —      Vidjeti presude Watts (C‑372/04, EU:C:2006:325) t. 46. do 62. i Elchinov (C‑173/09, EU:C:2010:581), t. 66.


11 –      Vidjeti, među ostalim, presudu Müller‑Fauré i van Riet (C‑385/909, EU:C:2003:270), t. 98. i 106. i gore navedenu presudu Elchinov, t. 80.


12 –      Vidjeti, među ostalim, presude AC‑ATEL (C‑30/93, EU:C:1994:224), t. 16.; Phytheron International (C‑352/95, EU:C:1997:170), t. 11.; Dumon i Froment (C‑235/95, EU:C:1998:365), t. 25.; WWF i dr. (C‑435/97, EU:C:1999:418), t. 31. i Stadt Papenburg (C‑226/08, EU:C:2010:10), t. 23.


13 –      Vidjeti, među ostalim, gore navedenu presudu Müller‑Fauré i van Riet, t. 91. i gore navedenu presudu Watts, t. 71.