Language of document :

Žalba koju je 22. svibnja 2014. podnio HeidelbergCement AG protiv presude Općeg suda (sedmo vijeće) od 14. ožujka 2014. u predmetu T-302/11, HeidelbergCement AG protiv Europske komisije

(Predmet C- 247/14 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: HeidelbergCement AG (zastupnici: U. Denzel, C. von Köckritz, P. Pichler, odvjetnici)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Žalbeni zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

ukine pobijanu presudu;

poništi Odluku Komisije od 30. ožujka 2011. (COMP/39520 − Cement i srodni proizvodi, C(2011) 2361) final, prema članku 263. stavku 4. UFEU-a, u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja;

podredno zahtjevu iz točke 2., predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravnom ocjenom u presudi Suda;

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova žalitelja u postupku pred Općim sudom i Sudom.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalba je usmjerena protiv presude Općeg suda od 14. ožujka 2014. u predmetu T-302/11. Presuda je dostavljena žalitelju 14. ožujka 2014. Opći sud je navedenom presudom odbio tužbu koju je žalitelj podnio protiv Odluke Komisije od 30. ožujka 2011. u predmetu COMP/39520 − Cement i srodni proizvodi, C(2011) 2361) final.

Žalitelj ističe ukupno sedam žalbenih razloga:

Kao prvo, Opći sud je nedovoljno ispitao i pogrešno primijenio pretpostavke u vezi s navođenjem svrhe zahtjeva za pružanje informacija prema članku 18. stavku 3. Uredbe br. 1/20031 . Također, nedovoljno je istražio sadržaj navoda u odluci kojom je zatražena dostava informacija i zanemario zahtjeve u vezi s Komisijinom obvezom obrazlaganja.

Kao drugo, Opći sud je učinio pogrešku u vezi s pravom kada je zauzeo stajalište prema kojem se obveza obrazlaganja iz članka 296. stavka 2. UFEU-a može ograničiti člankom 18. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003. Na temelju tog stajališta Opći sud nije ispitao prigovor u vezi s manjkavim obrazloženjem u odnosu na odabir odluke o dostavi informacija u predmetu. Opći sud također nije dovoljno ispitao ni prigovor u vezi s manjkavim obrazloženjem u odnosu na određivanje roka. Njegova odluka temelji se na identičnom tekstu napisanom u odnosu na prigovor koji je istaknut u povezanom postupku, a razlikuje se po svom sadržaju.

Kao treće, Opći sud je nedostatno ispitao „nužnost“ u smislu članka 18. stavka 3. prve rečenice Uredbe br. 1/2003, s obzirom na to da nije smatrao potrebnim da Komisija pruži potkrijepljeni prikaz indicija. Pritom je postavio pogrešne kriterije u vezi s odnosom između osnovane sumnje i potrebe za zatraženim informacijama. Nadalje, pogrešno je protumačio članak 18. stavak 3. prvu rečenicu Uredbe br. 1/2003 jer nije smatrao potrebnim ispitati prikladnost zatraženih informacija. To također dovodi do umanjenja prava na tužbu koje proizlazi iz članka 18. stavka 3. treće rečenice Uredbe br. 1/2003.

Kao četvrto, Opći sud je pogriješio kada je članak 18. stavak 3. prvu rečenicu Uredbe br. 1/2003 prihvatio kao pravnu osnovu za zahtjev Komisije u vezi s pripremom, prikupljanjem i obradom informacija kojima žalitelj nije raspolagao.

Kao peto, Opći sud je odbio prigovor u vezi s prekratko određenim rokom za odgovor isključivo na temelju žaliteljeve apstraktno ocijenjene gospodarske snage, zbog čega je riječ o nedovoljnom i nedosljednom obrazloženju.

Kao šesto, Opći sud je povrijedio kriterij određenosti akata Unije kada je ocijenio da je odluka o dostavi informacija dovoljno određena, premda je sam utvrdio da su u njoj sadržana pitanja nejasno sastavljena. Usto, propustio je ispitati specifične prigovore u vezi s nedostatkom određenosti, čime umanjuje navedeno pravo na tužbu (usporedi članak 18. stavak 3. treću rečenicu Uredbe br. 1/2003).

Kao sedmo, Opći sud je povrijedio žaliteljevo pravo na obranu kada je smatrao da je žalitelj dužan dati ocjene koje Komisija može upotrijebiti u okviru ekonomske analize za potrebe dokazivanja navodnog kršenja prava Unije u području tržišnog natjecanja.

____________

1 Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u (SL 2003 L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.)