PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
17. veljače 2017.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene protiv Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Prigovor nezakonitosti – Pravna osnova – Zloupotreba ovlasti – Prava obrane – Legitimna očekivanja – Pravna sigurnost – Ne bis in idem – Pravomoćno presuđena stvar – Proporcionalnost – Očita pogreška u ocjeni – Temeljna prava”
U spojenim predmetima T‑14/14 i T‑87/14,
Islamic Republic of Iran Shipping Lines, sa sjedištem u Teheranu (Iran), i ostali tužitelji čija se imena nalaze u prilogu, koje zastupaju F. Randolph, QC, P. Pantelis, solicitor, M. Lester, barrister, i M. Taher, solicitor,
tužitelji,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i V. Piessevaux, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire:
Europska komisija, koju zastupaju D. Gauci i T. Scharf, u svojstvu agenata,
intervenijent u predmetu T‑87/14
povodom, u predmetu T‑14/14, zahtjeva koji se temelji na članku 263. UFEU‑a i odnosi na poništenje Odluke Vijeća 2013/497/ZVSP od 10. listopada 2013. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013., L 272, str. 46.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 971/2013 od 10. listopada 2013. o izmjeni Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013., L 272, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelje, te, u predmetu T‑87/14, povodom, s jedne strane, zahtjeva koji se temelji na članku 277. UFEU‑a i odnosi na proglašavanje neprimjenjivosti Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013, te, s druge strane, zahtjeva koji se temelji na članku 263. UFEU‑a i odnosi na poništenje Odluke Vijeća 2013/685/ZVSP od 26. studenoga 2013. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013., L 316, str. 46.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1203/2013 od 26. studenoga 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013., L 316, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelje,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová (izvjestiteljica) i E. Buttigieg, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. srpnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelji, Islamic Republic of Iran Shipping Lines (u daljnjem tekstu: IRISL), koji je brodarsko poduzeće Islamske Republike Irana, kao i deset drugih subjekata čija se imena nalaze u prilogu, jesu iranska društva, uz iznimku IRISL Europe GmbH, koji je njemačko društvo. Svi obavljaju djelatnosti u sektoru pomorskog prijevoza.
2 Ovi predmeti spadaju u okvir mjera ograničavanja uvedenih radi stvaranja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i s razvojem sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).
3 Imena tužitelja uvrštena su 26. srpnja 2010. na popis koji se nalazi u Prilogu II. Odluci Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.).
4 Posljedično, imena tužitelja su Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL 2010., L 195, str. 25.) uvrštena na popis koji se nalazi u Prilogu V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.).
5 Uvrštavanje IRISL‑ova imena na popis koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2010/413 temeljilo se na sljedećim razlozima koji su u bitnome istovjetni onima koji se nalaze u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007:
„Društvo IRISL bilo je uključeno u otpremu vojnoga tereta, uključujući i zabranjeni teret iz Irana. Tri takva incidenta uključivala su jasna kršenja o kojima je izv[i]ješten Odbor za sankcije Iranu Vijeća sigurnosti [Ujedinjenih naroda]. Društvo IRISL bilo je povezano sa širenjem nuklearnog oružja stoga je Vijeće sigurnosti [Ujedinjenih naroda] pozvalo države da pregledavaju plovila IRISL‑a, ako postoji osnovana sumnja da plovilo prevozi zabranjenu robu uvrštenu na popis [rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda] 1803 i 1929.”
6 Uvrštavanje imena ostalih tužitelja bilo je obrazloženo činjenicom da se radilo o društvima koja su u IRISL‑ovu vlasništvu ili pod njegovom kontrolom ili koja djeluju u njegovo ime.
7 Uredba br. 423/2007 bila je stavljena izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2010., L 281, str. 1.), a Uredba 961/2010 potom je bila stavljena izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2012., L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.). Imena tužitelja bila su uvrštena na popis koji se nalazi u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012, a razlozi za uvrštavanje njihovih imena nisu bili izmijenjeni.
8 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. listopada 2010. tužitelji su pokrenuli postupak kojim traže poništenje uvrštavanja svojih imena koja se nalaze u Prilogu II. Odluci 2010/413 i u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007. Tijekom postupka, oni su prilagodili svoje tužbene zahtjeve na način da zahtijevaju, među ostalim, poništenje uvrštavanja svojih imena koja se nalaze u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012.
9 Presudom od 16. rujna 2013., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće (T‑489/10, u daljnjem tekstu: presuda IRISL, EU:T:2013:453), Opći je sud prihvatio tužbu tužitelja.
10 Kao prvo, Opći je sud utvrdio da Vijeće Europske unije nije dovoljno pravno obrazložilo svoj navod prema kojem je postupcima zbog kojih mu se prigovara, IRISL pomagao osobi, subjektu ili organizmu koji se nalazi na popisu da krši odredbe relevantnih propisa Unije i primjenjivih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Vijeće sigurnosti) u smislu članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413, članka 16. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 267/2012. Kao drugo, Opći sud smatra da Vijeće nije dokazalo da je IRISL prevozeći u tri navrata vojni materijal i kršeći time zabranu predviđenu u stavku 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007) pružio potporu širenju nuklearnog oružja u smislu članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413, članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007, članka 16. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 267/2012. Kao treće, Opći je sud zaključio da čak i pod pretpostavkom da su ostali tužitelji osim IRISL‑a doista bili u vlasništvu ili pod kontrolom IRISL‑a ili djelovali za njegov račun, ta okolnost ne opravdava donošenje i zadržavanje mjera ograničavanja protiv njih jer za IRISL nije valjano utvrđeno da je pružio potporu širenju nuklearnog oružja.
11 Odlukom 2013/497/ZVSP od 10. listopada 2013. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2013., L 272, str. 46.) Vijeće je članak 20. stavak 1. točku (b) Odluke 2010/413 zamijenilo sljedećim tekstom koji predviđa zamrzavanje financijskih sredstava sljedećih osoba i subjekata:
„osoba i subjekata koji nisu obuhvaćeni Prilogom I., , a koji sudjeluju u iranskim osjetljivim djelatnostima širenja nuklearnog oružja, izravno su povezani s njima ili im pružaju potporu, ili koji pružaju potporu razvoju sustava ispaljivanja nuklearnog oružja, uključujući putem sudjelovanja u nabavi zabranjenih predmeta, robe, opreme, materijala i tehnologije, ili osoba ili subjekata koji djeluju u njihovo ime ili po njihovu nalogu, ili subjekata koji su u njihovu vlasništvu ili pod njihovom kontrolom, uključujući nezakonitim sredstvima, ili osoba i subjekata koji su izbjegavali ili kršili odredbe [rezolucija Vijeća sigurnosti] 1737 (2006), […] 1747 (2007), […] 1803 (2008) i […] 1929 (2010) ili ove Odluke, ili su pomagali osobama ili subjektima uvrštenima na popis u izbjegavanju ili kršenju tih odredbi, kao i drugih članova i subjekata [Islamske revolucionarne garde (IRGC)] i IRISL‑a te subjekata koji su u njihovu vlasništvu ili pod njihovom kontrolom ili osoba i subjekata koji djeluju u njihovo ime, ili osoba i subjekata koji pružaju usluge osiguranja ili druge bitne usluge IRGC‑u i IRISL‑u ili subjektima u njihovu vlasništvu ili pod njihovom kontrolom ili koji djeluju u njihovo ime, kako su navedeni u Prilogu II.”
12 Posljedično, Uredbom (EU) br. 971/2013 od 10. listopada 2013. o izmjeni Uredbe br. 267/2012 (SL 2013., L 272, str. 1.) Vijeće je članak 23. stavak 2. točke (b) i (e) Uredbe br. 267/2012 zamijenilo sljedećim tekstom koji predviđa zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji su određeni kao:
„(b) fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji su izbjegavali ili kršili odredbe ove Uredbe, Odluke Vijeća [2010/413] ili [rezolucija Vijeća sigurnosti] 1737 (2006), […] 1747 (2007), […] 1803 (2008) i […] 1929 (2010), ili su pomogli nekoj osobi, subjektu ili tijelu s popisa u izbjegavanju ili kršenju tih odredbi;
[…]
(e) pravne osobe, subjekti ili tijela koji su u vlasništvu ili pod kontrolom poduzeća [IRISL], ili fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji djeluju u njegovo ime, ili fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji pružaju usluge osiguranja ili druge bitne usluge IRISL‑u ili subjektima u njihovu vlasništvu ili pod njihovom kontrolom ili koji djeluju u njihovo ime.”
13 Dopisom od 22. listopada 2013. Vijeće je navelo IRISL‑u da smatra da je on bio uključen u slanje oružja iz Irana kršeći odredbe stavka 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007) i da je stoga ispunio kriterij predviđen u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 267/2012 u vezi s osobama i subjektima koji su izbjegavali ili kršili određene rezolucije Vijeća sigurnosti. Stoga mu je ono priopćilo svoju namjeru da njegovo ime ponovno uvrsti na popise osoba i subjekata, na koje se odnose mjere ograničavanja, iz Priloga II. Odluci 2010/413 i Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 (u daljnjem tekstu: sporni popisi).
14 Dopisima datiranim 22. odnosno 30. listopada 2013. Vijeće je svakom od ostalih tužitelja navelo da iz raznih razloga smatra da oni ispunjavaju kriterije predviđene u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točki (e) Uredbe br. 267/2012 u vezi sa subjektima koji su u vlasništvu ili pod kontrolom IRISL‑a ili djeluju u njegovo ime ili mu pružaju ključne usluge (u daljnjem tekstu: kriteriji u vezi sa subjektima povezanim s IRISL‑om). Stoga im je ono priopćilo svoju namjeru da njihovo ime ponovo uvrsti na sporne popise.
15 Dopisom od 15. studenoga 2013., IRISL je odgovorio Vijeću da bi nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), ponovno uvrštavanje njegova imena na sporne popise na temelju istih činjeničnih navoda bilo nezakonito. On je istaknuo da je podnio dokaz da nikada nije bio uključen u širenje nuklearnog oružja i da nije bio krcatelj, već prijevoznik te da po toj osnovi nije imao saznanja o onome što se prevozilo na njegovim brodovima i za to ga se nije moglo smatrati odgovornim. Od Vijeća je zatražio da mu dostavi informacije i dokumente na kojima je zasnivalo svoju odluku o ponovnom uvrštavanju.
16 Dopisima datiranim 15. odnosno 19. studenoga 2013., svaki od ostalih tužitelja odgovorio je Vijeću navevši razloge zbog kojih su oni smatrali da bi nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), ponovno uvrštavanje njihovih imena na sporne popise bilo nezakonito. Od Vijeća su zatražili da im dostavi informacije i dokaze na kojima je zasnivalo svoju odluku o ponovnom uvrštavanju.
17 Odlukom Vijeća 2013/685/ZVSP od 26. studenoga 2013. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2013., L 316, str. 46.) imena tužitelja ponovno su bila uvrštena na popis koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2010/413.
18 Posljedično, Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1203/2013 od 26. studenoga 2013. o provedbi Uredbe br. 267/2012 (SL 2013., L 316, str. 1.) imena tužitelja ponovno su bila uvrštena na popis koji se nalazi u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012.
19 Uvrštavanje imena IRISL‑a na sporne popise temeljilo se na sljedećim razlozima:
„IRISL je bio uključen u slanje oružja iz Irana, što predstavlja povredu [stavka] 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti […] 1747 (2007). Odbor za sankcije Vijeća sigurnosti […] protiv Irana obaviješten je 2009. godine o trima očitim povredama.”
20 Uvrštavanje imena ostalih tužitelja na sporne popise temeljilo se na sljedećim razlozima:
– za društvo Hafize Darya Shipping Co.: „[Hafize Darya Shipping Lines (HDSL)] je u svojstvu vlasnika koji osobno uživa vlasništvo preuzeo određeni broj plovila subjekta [IRISL‑a]. U skladu s tim, HDSL nastupa u ime IRISL‑a”;
– za društvo Khazar Sea Shipping Lines Co.: „Khazar Shipping Lines je u vlasništvu IRISL‑a”;
– za IRISL Europe: „IRISL Europe GmbH (Hamburg) je u vlasništvu IRISL‑a”;
– za društvo Qeshm Marine Services & Engineering Co., ranije IRISL Marine Services and Engineering Co.: „IRISL Marine Services and Engineering Company je pod kontrolom IRISL‑a”;
– za društvo Irano Misr Shipping Co.: „Irano Misr Shipping Company pruža IRISL‑u ključne usluge kao njegov zastupnik u Egiptu”;
– za društvo Safiran Payam Darya Shipping Co.: „Safiran Payam Darya (SAPID) preuzeo je, u svojstvu vlasnika koji osobno uživa vlasništvo, određeni broj plovila subjekta Islamic Republic of Iran Shipping Line's (IRISL). U skladu s tim, subjekt nastupa u ime IRISL‑a”;
– za društvo Marine Information Technology Development Co., ranije Shipping Computer Services Co.: „Shipping Computer Services Company je subjekt pod kontrolom IRISL‑a”;
– za društvo Rahbaran Omid Darya Ship Management Co., također poznat kao Soroush Sarzamin Asatir (SSA): „Soroush Saramin Asatir (SSA) posluje i upravlja određenim brojem plovila subjekta [IRISL‑a]. U skladu s tim, subjekt nastupa u ime IRISL‑a te mu pruža ključne usluge”;
– za društvo Hoopad Darya Shipping Agency,također poznato kao South Way Shipping Agency Co. Ltd: „South Way Shipping Agency Co Ltd upravlja poslovima kontejnerskih terminala u Iranu te pruža, u ime IRISL‑a, usluge osoblja flote u Bandar Abbasu. U skladu s tim, South Way Shipping Agency Co Ltd nastupa u ime IRISL‑a”;
– za društvo Valfajr Shipping Line Co.: „Valfajr 8th Shipping Line je u vlasništvu IRISL‑a”.
21 Dopisom od 27. studenoga 2013., Vijeće je obavijestilo IRISL o svojoj odluci da njegovo ime ponovno uvrsti na sporne popise te je odgovorilo na njegov zahtjev za pristup spisu. Navelo je da je nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 uveden kriterij u vezi s osobama i subjektima koji su izbjegavali ili kršili odredbe relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti, a što ga ovlašćuje da njegovo ime ponovno uvrsti na sporne popise. Vijeće je odbilo navod IRISL‑a prema kojem on nije imao saznanja o prijevozu tereta svojim plovilima ili nije bio za to odgovoran. Dodalo je da stoga što je IRISL u vlasništvu iranske vlade te je najveće iransko brodarsko poduzeće, postoji očita opasnost da njegova plovila budu korištena za prijevoz zabranjenog materijala i robe kršeći time relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti. Ono je također navelo da je na IRISL‑u da poduzme sve moguće mjere kako bi zajamčio da njegova plovila ne budu korištena za prijevoz zabranjene robe, čak i ako te mjere prelaze uobičajenu praksu u sektoru pomorskog prijevoza, te da je Odbor za sankcije Ujedinjenih naroda protiv Irana (u daljnjem tekstu: Odbor za sankcije) bio obaviješten o više očitih povreda u koje su bila uključena plovila koja pripadaju IRISL‑u.
22 Dopisima od 27. studenoga 2013., Vijeće je obavijestilo svakog od ostalih tužitelja o svojoj odluci da njihovo ime ponovno uvrsti na sporne popise te je odgovorilo na njihov zahtjev za pristup spisu. Vijeće je navelo da stoga što IRISL ispunjava novi kriterij uveden Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 i što je po toj osnovi njegovo ime bilo ponovno uvršteno na sporne popise, ponovno uvrštavanje imena ostalih tužitelja također je opravdano iz razloga što su u vlasništvu ili pod kontrolom IRISL‑a i što djeluju u njegovo ime ili mu pružaju ključne usluge.
Postupak i zahtjevi stranaka
23 Tužbama podnesenim tajništvu Općeg suda 6. siječnja i 7. veljače 2014. tužitelji su pokrenuli ove postupke.
24 Europska komisija je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. svibnja 2014. zatražila intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća u predmetu T‑87/14. Rješenjem od 1. srpnja 2014. predsjednik prvog vijeća Općeg suda prihvatio je tu intervenciju. Dana 6. kolovoza 2014. Komisija je podnijela svoj intervencijski podnesak. U za to određenom roku tužitelji su podnijeli očitovanja na taj podnesak.
25 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
26 U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika Općeg suda, Opći je sud pozvao stranke u predmetima T‑14/14 i T‑87/14 da dostave dokumente i odgovore na određena pitanja. Stranke su udovoljile tom zahtjevu u za to određenim rokovima.
27 Rješenjem od 27. siječnja 2016. ovi su predmeti nakon saslušanja stranaka bili spojeni u svrhu usmenog dijela postupka i presude.
28 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi 12. srpnja 2016.
29 U predmetu T‑14/14 tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi Odluku 2013/497 i Uredbu br. 971/2013 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
30 U predmetu T‑87/14 tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– na temelju članka 277. UFEU‑a utvrdi neprimjenjivost Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013;
– poništi Odluku 2013/685 i Provedbenu uredbu br. 1203/2013 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
31 U predmetima T‑14/14 i T‑87/14 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
32 U predmetu T‑87/14 Komisija od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.
Pravo
1. Predmet T‑14/14
33 Svojom tužbom tužitelji zahtijevaju poništenje Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 jer se u kriterijima za uvrštavanje na popis onih osoba i subjekta na koje se odnose mjere ograničavanja, sadržanih u tim aktima, spominju IRISL i svi subjekti povezani s njime. Tužitelji smatraju da u Odluku 2013/497 i Uredbu br. 971/2013 Vijeće nije moglo među kriterije za uvrštavanje uključiti činjenicu da je netko: pravna osoba, subjekt ili tijelo koji su u vlasništvu ili pod kontrolom poduzeća IRISL‑a, ili fizička ili pravna osoba, subjekti ili tijela koji djeluju u ime IRISL‑a, ili fizička ili pravna osoba, subjekt ili tijelo koji pružaju usluge osiguranja ili druge bitne usluge IRISL‑u ili subjektima u njihovu vlasništvu ili pod njihovom kontrolom ili koji djeluju u njihovo ime. Oni ističu da nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Vijeće nije moglo niti uvesti niti zadržati kriterije koji izričito upućuju na povezanost s IRISL‑om jer je Opći sud presudio da je uvrštavanje imena IRISL‑a nezakonito i da povezanost s njim nije dostatna da se uvrštavanje opravda.
34 U skladu sa sudskom praksu, sud Unije može u svakom trenutku po službenoj dužnosti ispitati apsolutne zapreke vođenju postupka, među kojima se nalaze opseg njegove nadležnosti i uvjeti za dopuštenost tužbe (vidjeti presudu od 4. lipnja 2014., Hemmati/Vijeće, T‑68/12, neobjavljena, EU:T:2014:349, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
35 U ovom slučaju valja po službenoj dužnosti ispitati, s jedne strane, nadležnost Općeg suda za odlučivanje o zahtjevima za djelomično poništenje Odluke 2013/497, te, s druge strane, dopuštenost zahtjeva za djelomično poništenje Uredbe br. 971/2013.
Zahtjev za djelomično poništenje Odluke 2013/497
36 Tužitelji u bitnome idu za poništenjem članka 1. točke 2. Odluke 2013/497 kojom je zamijenjen članak 20. stavak 1. točka (b) Odluke 2010/413.
37 Valja istaknuti da su te odredbe donesene na temelju članka 29. UEU‑a kao odredbe koja se odnosi na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP) u smislu članka 275. UFEU‑a. Međutim, u skladu s člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a, u vezi s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a, Opći je sud jedini nadležan za odlučivanje u postupcima pokrenutima u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a u kojima se ocjenjuje zakonitost odluka kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba koje je Vijeće usvojilo na temelju glave V. poglavlja 2. Ugovora o EU‑u. Kao što je Sud istaknuo, što se tiče akata donesenih na temelju odredba o ZVSP‑u, pojedinačna narav ovih akata omogućuje u skladu s člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a i člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a pristup sudu Unije (presude od 4. lipnja 2014., Sina Bank/Vijeće, T‑67/12, neobjavljena, EU:T:2014:348, t. 38., i od 4. lipnja 2014., Hemmati/Vijeće, T‑68/12, neobjavljena, EU:T:2014:349, t. 31.).
38 Mjere ograničavanja predviđene u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 mjere su opće primjene jer se primjenjuju na objektivno određene situacije i na kategoriju osoba koje su određene općenito i apstraktno kao „osob[e] i subjek[ti] […] kako su navedeni u Prilogu II. Odluci 2010/413”. Posljedično, tu se odredbu ne može kvalificirati kao „odluku kojom se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba” u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a. To rješenje ne mijenja činjenica da su tužitelji naveli da tu odredbu pobijaju samo u dijelu u kojem se odnosi na njih. Ne mijenja ga niti činjenica da je ime IRISL‑a spomenuto u toj odredbi jer se ne odnosi izravno na IRISL, već na subjekte koji su povezani s njim i definirani općenito i apstraktno na temelju objektivnih kriterija. Naime, okolnost da je navedena odredba bila primijenjena na tužitelje ne mijenja njezinu pravnu prirodu akta opće primjene. U ovom slučaju „odluka kojom se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba” u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a može se naći u aktu kojim je ime tužitelja bilo uvršteno u Prilog II. Odluci 2010/413 kako je od 27. studenoga 2013. izmijenjena Odlukom 2013/685 (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2014., Sina Bank/Vijeće, T‑67/12, neobjavljenu, EU:T:2014:348, t. 39.).
39 Točka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na poništenje članka 1. točke 2. Odluke 2013/497 kojim je izmijenjen članak 20. stavak 1. točka (b) Odluke 2010/413 stoga ne odgovara pravilima kojima se uređuje nadležnost Općeg suda predviđenima člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a. Stoga je valja odbaciti jer je podnesen pred sudom koji za njega nije nadležan.
Zahtjev za djelomično poništenje Uredbe br. 971/2013
40 Uvodno valja podsjetiti da u skladu s člankom 76. točkom (d) Poslovnika, u tužbi treba navesti predmet spora što podrazumijeva da taj predmet treba biti dovoljno određen kako bi se tuženiku omogućilo da u tom pogledu učinkovito iznese razloge u svoju obranu, a Općem sudu da shvati predmet tužiteljevih zahtjeva.
41 U tom pogledu valja istaknuti da u tužbi tužitelji ne spominju izričito odredbe Uredbe br. 971/2013 čije poništenje traže.
42 Međutim, iz argumenata iznesenih u tužbi proizlazi da oni traže samo poništenje odredaba Uredbe br. 971/2013 koje se tiču kriterija za uvrštavanje u kojima se spominju IRISL i svi subjekti povezani s njime. U tužbi su izričito spomenute samo odredbe predviđene u članku 1. točki (c) Uredbe br. 971/2013 koje zamjenjuju odredbe članka 23. stavka 2. točke (e) Uredbe br. 267/2012.
43 Stoga, kao što Vijeće tvrdi u svojem odgovoru na tužbu, valja zaključiti da se zahtjev tužitelja za poništenje odnosi samo na te odredbe. Naime, tužitelji u tužbi ne navode odredbe koje su predviđene u članku 1. točki (a) Uredbe br. 971/2013 i zamjenjuju članak 23. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 267/2012, niti čak spominju kriterij u vezi s osobama koje su izbjegavale ili kršile odredbe Uredbe br. 267/2012, Odluke 2010/413 ili rezolucija Vijeća sigurnosti. Oni ne ističu ni jedan argument kojim bi osporili zakonitost ovog kriterija.
44 U replici tužitelji osporavaju to tumačenje tužbe i tvrde da je kriterij iz članka 23. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 267/2012 također bio osporen. Međutim, iz točaka tužbe, na koje tužitelji upućuju, proizlazi da oni žele osporiti samo ponovno uvrštavanje imena IRISL‑a na sporne popise, a ne zakonitost kriterija na temelju kojeg je IRISL bio ponovno uvršten.
45 Nadalje, ustaljena je sudska praksa da iako odredbe predviđene u članku 84. stavku 1. Poslovnika omogućuju da se tijekom postupka u određenim okolnostima iznose novi razlozi, te se odredbe nikako ne može tumačiti na način da dopuštaju tužitelju da Općem sudu podnese novi tužbeni zahtjev i time tijekom postupka izmijeni predmet spora (vidjeti rješenje od 30. travnja 2015., EEB/Komisija, T‑250/14, neobjavljeno, EU:T:2015:274, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
46 Iz toga proizlazi da nove argumente, koje su tužitelji prvi put iznijeli u replici i prema kojima je Vijeće nezakonito proširilo kategoriju osoba čije ime se može uvrstiti ili ponovno uvrstiti na sporne popise uključivši osobe ili subjekte koji su izbjegavali relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti ili su ih kršili, treba tumačiti kao novi zahtjev za poništenje članka 23. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 267/2012 te su isti stoga nedopušteni.
47 Iz prethodno iznesenog proizlazi da treba zaključiti da se zahtjev za djelomično poništenje Uredbe br. 971/2013 odnosi jedino na poništenje članka 1. točke (c) Uredbe br. 971/2013 koja zamjenjuje članak 23. stavak 2. točku (e) Uredbe br. 267/2012.
48 Valja primijetiti da je članak 1. točka (c) Uredbe br. 971/2013, koja zamjenjuje članak 23. stavak 2. točku (e) Uredbe br. 267/2012, bila donesena na temelju članka 215. UFEU‑a kojim su uređene mjere ograničavanja koje Vijeće donosi u okviru vanjskog djelovanja Unije. U skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a u vezi s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a, Opći je sud nadležan u postupcima koje svaka fizička ili pravna osoba pokrene pod uvjetima utvrđenima u članku 263. prvom i drugom stavku UFEU‑a protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.
49 Mjere ograničavanja predviđene u članku 23. stavku 2. točki (e) Uredbe br. 267/2012 mjere su opće primjene jer se primjenjuju na objektivno određene situacije i na kategoriju osoba koje su određene općenito i apstraktno kao osobe, subjekti i tijela navedeni u Prilogu IX. toj uredbi. Za primjenu te odredbe potrebno je donijeti provedbenu mjeru ili, drugim riječima, pojedinačni akt koji se, kao što proizlazi iz članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012, sastoji od uvrštavanja ili, nakon preispitivanja, od zadržavanja uvrštavanja imena osobe, subjekta ili tijela na koje se odnosi Prilog IX. navedenoj uredbi. Posljedično, članak 23. stavak 2. točka (e) Uredbe br. 267/2012 nije kao takva odredba koju bi tužitelji mogli izravno pobijati na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. To rješenje ne mijenja činjenica da su tužitelji naveli da tu odredbu pobijaju samo u dijelu u kojem se odnosi na njih. Naime, okolnost da je ta odredba bila primijenjena na tužitelje ne mijenja njezinu pravnu narav akta opće primjene (vidjeti po analogiji presudu od 4. lipnja 2014., Sina Bank/Vijeće, T‑67/12, neobjavljenu, EU:T:2014:348, t. 42.). U ovom slučaju pojedinačni akt, koji tužitelji mogu izravno pobijati, je akt kojim su imena tužitelja bila od 27. studenoga 2013. ponovno uvrštena u Prilog IX. Uredbi br. 961/2010.
50 Tužbeni zahtjev za poništenje članka 1. točke (c) Uredbe br. 971/2013 kojom se mijenja članak 23. stavak 2. točka (e) Uredbe br. 267/2012 stoga ne ispunjava uvjete za dopuštenost predviđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a. Stoga ga treba odbaciti kao nedopušten.
51 Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da za tužbu u predmetu T‑14/14, u dijelu u kojem se odnosi na djelomično poništenje Odluke 2013/497, treba smatrati da je podnesena pred sudom koji za nju nije nadležan te da je u dijelu u kojem se odnosi na djelomično poništenje Uredbe br. 971/2013 treba smatrati nedopuštenom.
2. Predmet T‑87/14
52 U svojoj prvoj točki tužbenog zahtjeva tužitelji ističu na temelju članka 277. UFEU‑a prigovor nezakonitosti Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013, a u drugoj točki svojeg tužbenog zahtjeva zahtijevaju poništenje Odluke 2013/685 i Uredbe br. 1203/2013 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih.
Prigovor nezakonitosti
53 Tužitelji ističu da su Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013, koje se odnose na utvrđivanje kriterija na temelju kojih su imena tužitelja bila uvrštena na sporne popise, nezakonite i da ih stoga treba proglasiti neprimjenjivima na temelju članka 277. UFEU‑a. Oni prigovaraju Vijeću da je donijevši nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Odluku 2013/497 i Uredbu br. 971/2013 izmijenilo kriterije sadržane u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točkama (b) i (e) Uredbe br. 267/2012 s ciljem ponovnog uvrštavanja njihova imena na sporne popise.
54 Tužitelji smatraju da je stoga što je u presudi od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Opći sud presudio da ni jedan od njih nije pružao potporu širenju nuklearnog oružja Vijeće moralo ukloniti kriterije koji upućuju na IRISL. Kriteriji, koje je Vijeće uvelo u Odluci 2013/497 i Uredbi br. 971/2013, neproporcionalni su čime se krši članak 215. UFEU‑a te su za cilj imali zaobilaženje te presude, omogućivši mu da s povratnim učinkom ponovno uvrsti njihova imena na sporne popise.
55 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 277. UFEU‑a izraz je općeg načela kojim se svakoj stranci osigurava pravo neizravno osporavati valjanost ranijih akata institucija koji tvore pravnu osnovu pobijanog akta, radi poništenja akta protiv kojeg ona može pokrenuti postupak, ako ta stranka na temelju članka 263. UFEU‑a nije bila ovlaštena podnijeti izravnu tužbu protiv tih akata koji su na nju tako utjecali, a da nije mogla zahtijevati njihovo poništenje (presuda od 25. travnja 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, T‑526/10, EU:T:2013:215, t. 24.). Opći akt čija se nezakonitost ističe mora biti izravno ili neizravno primjenjiv na slučaj koji je predmet tužbe te mora postojati izravna pravna veza između pojedinačne pobijane odluke i predmetnog općeg akta (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2014., Moallem Insurance/Vijeće, T‑182/13, neobjavljenu, EU:T:2014:624, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
56 Što se tiče IRSL‑a, njegovo je ime bilo uvršteno na sporne popise na temelju članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 267/2012 iz razloga što je kršio odredbe Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007).
57 Što se tiče ostalih tužitelja, njihova su imena bila uvrštena na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om.
58 Stoga valja zaključiti da je prigovor nezakonitosti koji su tužitelji istaknuli dopušten samo u dijelu u kojem se odnosi na proglašavanje neprimjenjivosti, s jedne strane, u pogledu IRISL‑a, Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013, u dijelu u kojem su u članak 20. stavak 1. točku (b) Odluke 2010/413 i članak 23. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 267/2012 uvele kriterij koji dopušta zamrzavanje financijskih sredstava osoba i subjekta koji su izbjegavali Rezoluciju Vijeća sigurnosti 1747 (2007) ili su je kršili (u daljnjem tekstu: kriterij u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747), te, s druge strane, u pogledu ostalih tužitelja, Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 u dijelu u kojem su zamijenile članak 20. stavak 1. točku (b) Odluke 2010/413 i članak 23. stavak 2. točku (e) Uredbe br. 267/2012.
59 U potporu svojem prigovoru nezakonitosti Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013, tužitelji ističu u bitnome pet tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na nedostatku pravne osnove, drugi na povredi njihovih legitimnih očekivanja kao i načela pravne sigurnosti, ne bis in idem i pravomoćno presuđene stvari, treći na zloporabi ovlasti, četvrti na povredi njihovih prava obrane, i peti na povredi njihovih temeljnih prava, osobito njihova prava na vlasništvo i prava na poštovanje njihova ugleda.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na nedostatku pravne osnove
60 Tužitelji ističu da Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013 nemaju pravnu osnovu. Vijeće nije navelo da je izmjena kriterija u 2013. opravdana objektivnim razlogom povezanim s mjerama ograničavanja donesenim protiv iranskog nuklearnog programa. Članak 215. UFEU‑a dopušta izricanje mjera ograničavanja samo kada su nužne i proporcionalne cilju koji se ostvaruje u okviru ZVSP‑a i koji se sastoji od toga da sprječava financiranje širenja nuklearnog oružja u Iranu.
61 Valja istaknuti da Odluka 2013/497 ima za pravnu osnovu članak 29. UEU‑a, a da Uredba br. 971/2013 za pravnu osnovu ima članak 215. UFEU‑a. Valja zaključiti da tim prigovorom tužitelji ističu u stvarnosti da izmjene uvedene Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 krše načelo proporcionalnosti.
62 U pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, Sud je presudio da je zakonodavcu Unije potrebno priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Sud je iz toga zaključio da samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima, u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići, može utjecati na zakonitost te mjere (presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120., i od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 77.).
63 U tom pogledu, valja istaknuti da Odluka 2010/413 i Uredba br. 267/2012 imaju za cilj spriječiti širenje nuklearnog oružja i tako izvršiti pritisak na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s predmetnim aktivnostima. Taj cilj ulazi u općenitiji okvir nastojanja povezanih s održavanjem mira i međunarodne sigurnosti pa je, prema tome, legitiman (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenog 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 124. i navedenu sudsku praksu).
64 Valja razlikovati kriterij koji je služio kao pravna osnova za uvrštavanje IRISL‑ova imena na sporne popise od kriterija koji se odnosi na ostale tužitelje.
– IRISL
65 Treba podsjetiti da je nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Vijeće Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 izmijenilo kriterij utvrđen u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i onaj utvrđen u članku 23. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 267/2012, tako da se više ne odnosi samo na osobe i subjekte koji su pomagali osobi ili subjektu da izbjegava odredbe određenih rezolucija Vijeća sigurnosti ili da ih krši, već i na osobe i subjekte koji su ih izbjegavali ili ih kršili.
66 Također valja podsjetiti da je Odlukom 2013/685 i Provedbenom uredbom 1203/2013 ime IRISL‑a bilo ponovno uvršteno na sporne popise iz razloga što je on kršio odredbe stavka 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007).
67 U stavku 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007) navedeno je da ono „odlučuje da Iran ne smije isporučiti, prodati ili prenijeti, izravno ili neizravno, sa svojeg područja ili preko svojih državljana ili putem brodova ili zrakoplova pod svojom zastavom, nikakvo oružje i s njime povezan materijal te da države trebaju zabraniti svojim državljanima stjecanje takvih predmeta od Irana ili njihovo stjecanje putem brodova ili zrakoplova pod svojom zastavom, bez obzira na to potječu li ili ne ti predmeti s iranskog područja”. U okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja, Vijeće sigurnosti je tom rezolucijom povećalo doseg mjera ograničavanja protiv Irana zabranivši nabavu oružja i srodne vojne opreme iz Irana. Tom se rezolucijom nastoji osigurati da iranski nuklearni program služi isključivo u miroljubive svrhe i onemogućiti Iranu da razvija osjetljive tehnologije u potporu svojim nuklearnim i raketnim programima.
68 Valja istaknuti da je Rezolucija Vijeća sigurnosti 1747 (2007) spomenuta u uvodnoj izjavi 2. Odluke 2010/413. Opća pravila Unije, koja predviđaju donošenje mjera ograničavanja, treba tumačiti s obzirom na tekst i cilj rezolucija Vijeća sigurnosti koji se njima provodi (presuda od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 104.).
69 Nasuprot onomu što tužitelji tvrde, cilj mjera ograničavanja protiv Irana nije samo spriječiti financiranje širenja nuklearnog oružja u Iranu, već općenito stvaranje pritiska na Iran kako bi prestao sa svojim nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik širenja nuklearnog oružja ili s razvojem sustava za lansiranje nuklearnog oružja.
70 Time što je predvidio zamrzavanje financijskih sredstava osoba koje su kršeći Rezoluciju 1747 (2007) sudjelovale u prodaji ili prijenosu oružja ili srodne vojne opreme Iranu, kriterij uveden Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 jest dio pravnog okvira koji je jasno razgraničen ciljevima koje se nastoji ostvariti propisima kojima su uređene mjere ograničavanja protiv Irana.
71 Stoga u skladu sa sudskom praksom navedenom u gornjoj točki 62., za kriterij u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747 treba smatrati da je primjeren cilju borbe protiv širenja nuklearnog oružja iz Odluke 2010/413 i Uredbe br. 267/2012 te se stoga njime poštuje načelo proporcionalnosti.
72 Osim toga, valja istaknuti da je Opći sud već presudio da je zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora subjekta koji je osobi, subjektu ili tijelu, koji se nalaze na popisu, pomagao u kršenju odredaba Odluke 2010/413, Uredbe br. 961/2010, Uredbe br. 267/2012 ili rezolucija Vijeća sigurnosti 1737 (2006), 1747 (2007), 1803 (2008) i 1929 (2010), ili u njihovu izbjegavanju, povezano s ciljem Odluke 2010/413 i Uredbe br. 267/2012 navedenim u gornjoj točki 63. On je zaključio da je u ovim okolnostima zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora subjekata za koje je utvrđeno da su pružali takvu pomoć određenom subjektu bilo neophodno i primjereno kako bi se osigurala djelotvornost sustava mjera ograničavanja uspostavljenog Odlukom 2010/413 i Uredbom 267/2012 i zajamčilo da se ove mjere ne zaobilaze (presuda od 6. rujna 2013., Europäisch‑Iranische Handelsbank/Vijeće, T‑434/11, EU:T:2013:405, t. 192.).
73 To tim više vrijedi za kriterij u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747.
– Ostali tužitelji
74 Što se tiče kriterija u vezi sa subjektima povezanim s IRISL‑om, prije svega valja istaknuti da tužitelji ne ističu nikakav poseban argument protiv proporcionalnosti ovih kriterija ciljevima ZVSP‑a.
75 Kao što je Sud već presudio, ako su financijska sredstva subjekta zamrznuta, postoji nezanemariva opasnost da on izvršava pritisak na subjekte čiji je vlasnik ili koje nadzire da bi zaobišao učinak mjera koje se na njega odnose, tako da je zamrzavanje financijskih sredstava nužno i prikladno da bi se osigurala učinkovitost donesenih mjera i zajamčilo da se mjere ne zaobilaze (presuda od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće, C‑380/09 P, EU:C:2012:137, t. 58.).
76 Valja zaključiti da ta opasnost od zaobilaženja postoji također kada subjekt čija su financijska sredstva zamrznuta prenese neke od svojih aktivnosti na druge poduzetnike ili druge subjekte koji, iako nisu u vlasništvu ovog subjekta, djeluju za njega ili obavljaju u njegovo ime određene ključne aktivnosti.
77 Iz toga proizlazi da kriteriji u vezi sa subjektima povezanim s IRISL‑om nisu proizvoljni već ih je Vijeće donijelo u okviru široke diskrecijske ovlasti koja joj je priznata te se zasnivaju na nezanemarivoj opasnosti da će subjekt čija su financijska sredstva zamrznuta zaobići mjere ograničavanja. Te kriterije treba smatrati sukladnim načelu proporcionalnosti.
78 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi legitimnih očekivanja tužitelja kao i načela pravne sigurnosti, ne bis in idem i pravomoćno presuđene stvari
79 Tužitelji ističu da Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013 krše njihova legitimna očekivanja kao i načela pravne sigurnosti, ne bis in idem i pravomoćno presuđene stvari. Oni smatraju da nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Vijeće nije moglo uvesti nove kriterije koji dopuštaju uvrštavanje njihova imena na sporne popise.
80 Kao prvo, valja podsjetiti da iako je u toj presudi poništio uvrštavanje imena tužitelja koja se nalaze u Prilogu II. Odluci 2010/413 i Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012, Opći sud u njoj nije odlučio o valjanosti kriterija koji se nalaze u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točkama (a) i (b) Uredbe br. 267/2012 u verziji koja se primjenjuje na činjenično stanje ovog predmeta.
81 Stoga tužitelji pogrešno tvrde da je nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Vijeće moralo povući kriterije koji se odnose na IRISL i da nije moglo zadržati kriterije u vezi sa subjektima povezanim s IRISL‑om.
82 Kao drugo, u točki 64. te presude Opći je sud presudio da ako Vijeće ocijeni da mu mjerodavni propisi ne omogućuju dovoljno učinkovitu intervenciju radi borbe protiv širenja nuklearnog oružja, ono ima pravo prilagoditi ih u svojoj ulozi zakonodavca, uz mogućnost nadzora zakonitosti od strane suda Unije, radi proširenja slučajeva u kojima se mjere ograničavanja mogu donijeti.
83 Nadalje, iako je točno da su u presudi od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), učinci uvrštavanja imena tužitelja na popise zadržani do isteka roka iz članka 60. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, to jest do isteka žalbenog roka iz članka 56. prvog stavka navedenog statuta, ipak se mora priznati da je istekom navedenog roka uvrštenje s povratnim učinkom obrisano iz pravnog poretka kao da do njega nikad nije došlo (vidjeti presudu od 24. svibnja 2016., Good Luck Shipping/Vijeće, T‑423/13 i T‑64/14, EU:T:2016:308, t. 79. i navedenu sudsku praksu).
84 Naime, Opći sud može odrediti rok u kojem su učinci poništenja akta odgođeni kako bi Vijeće moglo otkloniti utvrđene povrede donošenjem, ovisno o slučaju, novih općih kriterija za uvrštenje na popis osoba ili drugih subjekata obuhvaćenih mjerama ograničavanja ili novih mjera ograničavanja kojima je cilj zamrznuti financijska sredstva dotičnog subjekta od tog trenutka nadalje. Ipak valja istaknuti da novi opći kriteriji za uvrštenje kao i nove mjere ograničavanja ne mogu konvalidirati mjere za koje je presudom Općeg suda utvrđeno da su nezakonite (presuda od 24. svibnja 2016., Good Luck Shipping/Vijeće, T‑423/13 i T‑64/14, EU:T:2016:308, t. 80.).
85 Iz toga proizlazi da tužitelji ne mogu tvrditi da nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Vijeće nije moglo uvesti nove kriterije koji dopuštaju uvrštavanje njihova imena na sporne popise, a to tim više što iz ispitivanja prvog tužbenog razloga proizlazi da kriterij u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747 i kriteriji u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om, koji se nalaze u Odluci 2013/497 i Uredbi br. 971/2013, jesu u skladu s ciljevima Odluke 2010/413 i Uredbe br. 267/2012.
86 Kao treće, tužitelji također pogrešno tvrde da je Vijeće izmijenilo kriterije u Odluci 2013/497 i Uredbi br. 971/2013 kako bi se njihova imena s povratnim učinkom uvrstila na popise.
87 Naime, presudom od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), akti koji su doveli do prvog uvrštavanja imena tužitelja na sporne popise s povratnim su učinkom obrisani iz pravnog poretka tako da se za imena tužitelja smatra da nikada nisu bila uvrštena na te popise za razdoblje prije te presude.
88 Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013 stupile su na snagu na dan njihove objave u Službenom listu Europske unije, to jest 12. listopada 2013. Bilo kakvo uvrštavanje na temelju kriterija sadržanih u tim aktima moguće je od tog datuma. Valja ustvrditi da je ponovno uvrštavanje imena tužitelja na sporne popise, koje je provedeno Odlukom 2013/685 i Provedbenom uredbom 1203/2013, stupilo na snagu 27. studenoga 2013. Tužitelji ne objašnjavaju po čemu je to izmjena kriterija na temelju Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 dopustila da se njihova imena s povratnim učinkom uvrste na sporne popise.
89 Što se tiče argumenta tužitelja prema kojem su oni mogli smatrati da nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), neće u izostanku novih dokaza biti predmet novog uvrštavanja na sporne popise, njime se nastoji osporiti valjanost uvrštavanja njihovih imena na te popise koje je provedeno Odlukom 2013/685 i Provedbenom uredbom br. 1203/2013 te će isti stoga biti ispitan u okviru druge točke tužbenog zahtjeva.
90 Iz prethodno iznesenog proizlazi da donošenjem Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 Vijeće nije povrijedilo legitimna očekivanja tužitelja niti načela pravne sigurnosti, ne bis in idem i pravomoćno presuđene stvari. Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi ovlasti
91 Tužitelji ističu da Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013 neopravdano i neproporcionalno „diskriminiraju” IRISL. Ti se tekstovi poimence odnose na IRISL S ciljem zaobilaženja presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), a ne s ciljem borbe protiv iranskog nuklearnog programa. Vijeće je zloupotrijebilo svoje ovlasti time što je donijelo Odluku 2013/497 i Uredbu br. 971/2013 i nametnulo mjere ograničavanja u odnosu na IRISL i ostale tužitelja s ciljem zaobilaženja te presude.
92 Prema sudskoj praksi, u donošenju akta počinjena je zlouporaba ovlasti samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
93 Iz ispitivanja prvog tužbenog razloga proizlazi da su izmjene kriterija uvedenih Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 u skladu s ciljevima borbe protiv širenja nuklearnog oružja.
94 Nadalje, iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da se iz presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), ne može zaključiti da je njome bilo zabranjeno donošenje ili zadržavanje kriterija opće primjene kao što je kriterij u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747 ili kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om. Pitanje jesu li se imena tužitelja mogla valjano uvrstiti na sporne popise na temelju tih kriterija spada u ispitivanje druge točke tužbenog zahtjeva.
95 Stoga Vijeće nije zloupotrijebilo svoje ovlasti kada je donijelo Odluku 2013/497 i Uredbu br. 971/2013 te treći tužbeni razlog treba odbiti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane
96 Tužitelji smatraju da se Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 krše njihova prava obrane jer ih Vijeće nije obavijestilo o svojoj namjeri da u Odluku 2013/497 i Uredbu br. 971/2013 unese kriterije koji izravno upućuju na IRISL. Vijeće im nije dostavilo ni jedan dokument koji objašnjava iz kojeg je razloga uvođenje takvih kriterija moglo biti zakonito te im nije dalo mogućnost da odgovore.
97 Dostatno je istaknuti da se pravo saslušanja u kontekstu upravnog postupka u vezi s konkretnom osobom, koje se treba poštovati čak i u izostanku bilo kakvog postupovnog propisa, ne može prenijeti u kontekstu postupka predviđenog člankom 29. UEU‑a i postupka predviđenog člankom 215. UFEU‑a koji, kao u ovom slučaju, dovode do donošenja mjera općeg dosega (vidjeti po analogiji presudu od 11. rujna 2002., Alpharma/Vijeće, T‑70/99, EU:T:2002:210, t. 388. i navedenu sudsku praksu).
98 Ni jedna odredba ne obvezuje Vijeće da svaku osobu, na koju se potencijalno odnosi novi kriterij općeg dosega, obavijesti o donošenju tog kriterija. Tužitelji ne mogu isticati povredu svojih prava obrane zbog činjenice donošenja Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013.
99 Stoga četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi temeljnih prava, a osobito prava na vlasništvo i prava na poštovanje ugleda
100 Tužitelji smatraju da time što je u kriterije za uvrštavanje na sporne popise unesena povezanost s IRISL‑om te što je IRISL izričito naveden, Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013 krše njihova temeljna prava, a osobito njihovo pravo na vlasništvo i pravo na poštovanje njihova ugleda. Na temelju Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 može se shvatiti da su IRISL i s njime povezani subjekti povezani sa širenjem nuklearnog oružja, za što nema nikakve osnove jer je u presudi od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453) Opći sud ustvrdio da to nije slučaj.
101 Što se tiče IRISL‑a, njegovo je ime bilo uvršteno na sporne popise na temelju kriterija u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747. Valja istaknuti, s jedne strane, da se taj kriterij opće primjene ne odnosi poimence na IRISL, te, s druge strane, da je taj kriterij različit od onog utvrđenog u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 267/2012 u vezi s pružanjem „potpore [širenju nuklearnoga oružja]” te da Vijeću ne nalaže da dokaže vezu, izravnu ili neizravnu, između aktivnosti osobe ili subjekta podvrgnutih mjerama ograničavanja te širenja nuklearnoga oružja.
102 Što se tiče ostalih tužitelja, njihova su imena bila ponovno uvrštena na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om. Taj kriterij ne podrazumijeva da se utvrdi postojanje izravne ili neizravne veze između aktivnosti osobe ili subjekta o kojima je riječ i širenja nuklearnog oružja.
103 Stoga tužitelji ne mogu tvrditi da kriteriji uvedeni Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013 krše njihova temeljna prava time što uspostavljaju vezu između njih i širenja nuklearnog oružja.
104 Shodno tomu peti tužbeni razlog treba odbiti.
105 Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da prigovor nezakonitosti Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 treba odbiti.
Zahtjev za poništenje Odluke 2013/685 i Provedbene uredbe br. 1203/2013 u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelje
106 U prilog svojem zahtjevu za poništenje, tužitelji ističu pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na nepostojanju pravne osnove, drugi na očitim pogreškama u ocjeni koje je Vijeće počinilo, treći na povredi prava obrane, četvrti na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, pravomoćno presuđene stvari, načela ne bis in idem i načela nediskriminacije, te peti na povredi njihovih temeljnih prava, a osobito njihova prava na vlasništvo i prava na poštovanje njihova ugleda, te povredi načela proporcionalnosti.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na izostanku pravne osnove
107 Tužitelji ističu da Odluka 2013/685 i Provedbena uredba br. 1203/2013 nemaju pravnu osnovu stoga što su Odluka 2013/497 i Uredba br. 971/2013 nezakonite iz razloga iznesenih u njihovu prigovoru nezakonitosti i jer ih treba proglasiti neprimjenjivim.
108 U tom pogledu dostatno je ustvrditi da prvi tužbeni razlog treba također odbiti jer je prigovor nezakonitosti Odluke 2013/497 i Uredbe br. 971/2013 odbijen.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni koje je Vijeće počinilo
109 Tužitelji ističu da je Vijeće počinilo očite pogreške u ocjeni kada je odlučilo da na sporne popise ponovno uvrsti, s jedne strane, ime IRISL‑a, te, s druge strane, imena ostalih tužitelja.
110 Učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva osobito da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe ili subjekta na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu ili subjekt osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljnim kako bi podržao tu istu odluku, dokazani (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119.).
111 Na nadležnom je tijelu Unije, u slučaju osporavanja, da utvrdi utemeljenost razloga protiv dotične osobe, a ne na potonjoj da negativno dokazuje neutemeljenost spomenutih razloga. Bitno je da informacije odnosno elementi koje je podnijelo tijelo o kojem je riječ potkrepljuju razloge protiv dotične osobe. Ako ti elementi ne omogućuju utvrđenje utemeljenosti razloga, sud Unije potonji odbacuje kao potporu odluci o uvrštavanju ili o zadržavanju dotičnog uvrštenja (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. do 123.).
– IRISL
112 Kao prvo, tužitelji smatraju da se za ponovno uvrštavanje IRISL‑ova imena na sporne popise u 2013. Vijeće nije moglo osloniti na postupanja koja potječu iz 2009., to jest incidente u vezi s kršenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007) na koje se Vijeće oslonilo radi uvrštavanja imena IRISL‑a u akte poništene presudom od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453). U tom je pogledu Opći sud u toj presudi ustvrdio da se ti incidenti nisu odnosili na širenje nuklearnog oružja i nisu doveli do toga da ga Vijeće sigurnosti sankcionira.
113 Kao drugo, tužitelji ističu da IRISL nije prekršio rezoluciju Vijeća sigurnosti kao što to proizlazi iz izjava koje su dali svjedoci i koje su dostavljene Vijeću prije donošenja Odluke 2013/685 i Provedbene uredbe 1203/2013. Vijeće nije objasnilo iz kojeg razloga nije prihvatilo te dokaze.
114 Kao treće, tužitelji zahtijevaju da Opći sud ne uzme u obzir dopis Vijeća od 27. studenoga 2013. u kojem ono dodaje nove razloge za ponovno uvrštavanje imena IRISL‑a koji se ne nalaze u Odluci 2013/685 i Provedbenoj uredbi br. 1203/2013.
115 Oni ističu da je sadržaj tog dopisa u svakom slučaju pogrešan. S jedne strane, IRISL nije u vlasništvu iranske vlade kao što to proizlazi iz svjedočenja njegova glavnog direktora. S druge strane, činjenica da Vijeće „nije prihvatilo” da IRISL nije imao saznanja o teretu prevoženom na njegovim plovilima ili da za to nije mogao biti odgovoran predstavlja tvrdnju da se radi o načelu objektivne odgovornosti koje nema pravnu osnovu. U tom pogledu tužitelji navode da kao prijevoznik IRISL nije odgovoran za teret koji se prevozi na njegovim plovilima u skladu s međunarodnim načelima pomorskog prava. Naposljetku, IRISL priznaje da bi se njegova plovila mogla koristiti za prijevoz zabranjene robe te je uspostavio rigorozne sustave za izbjegavanje te opasnosti koji prelaze uobičajenu praksu u sektoru pomorskog prijevoza.
116 Valja podsjetiti da je Odlukom 2013/685 i Provedbenom uredbom br. 1203/2013 Vijeće odlučilo ponovno uvrstiti ime IRISL‑a na sporne popise iz razloga što je on „bio uključen u slanje oružja iz Irana, što predstavlja povredu [stavka] 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti […] 1747 (2007)” i da je „Odbor za sankcije Vijeća sigurnosti […] protiv Irana obaviješten […] 2009. godine o trima očitim povredama”.
117 Prije svega valja istaknuti da se obrazloženje ponovnog uvrštavanja imena IRISL‑a na sporne popise zasniva na utvrđenju o postojanju stvarnih povreda Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007). Stoga, suprotno od onoga što tužitelji tvrde, to utvrđenje nužno se zasniva na činjenicama koje su nastale prije donošenja odluke o ponovnom uvrštavanju. Vijeće je zato s pravom uzelo u obzir povrede te rezolucije Vijeća sigurnosti koje su utvrđene u 2009. Ono je također moglo smatrati u 2013. da su događaji koji su se odvijali 2009. bili dovoljno novi.
118 Vijeće se oslonilo na izvještaj Odbora za sankcije Vijeća sigurnosti za 2009. godinu (u daljnjem tekstu: „izvještaj Odbora za sankcije”) u kojem je navedeno da su primljena tri izvještaja u kojima su bile navedene tri povrede odredaba stavka 5. Rezolucije 1747 (2007) kojim se Iranu nameće embargo na izvoz oružja i srodne vojne opreme. U tom je izvještaju istaknuto da su se tri povrede, na koje je upozoreno, ticale IRISL‑a koji je iznajmio plovila koja su prevozila materijal iz Irana u drugu državu.
119 Taj izvještaj sadržava pojašnjenja u vezi s trima incidentima koja uključuju IRISL. Za svaki od tri incidenta, Odbor za sankcije je od treće države primio informaciju o prisutnosti sumnjivog tereta iz Irana i s odredištem u drugoj državi na plovilu koje je IRISL iznajmio. Prilikom inspekcije plovila koju su provela tijela države koja je upozorila na te činjenice bilo je utvrđeno da teret sadržava materijal koji može biti vojni. Ta ista država navela je da je zadržala i istovarila teret te da ga je stavila u skladište.
120 Valja istaknuti da tužitelji ne navode ni jedan argument kojim bi osporili činjenice iznesene u izvještaju Odbora za sankcije, to jest da je vojni materijal bio zaplijenjen na plovilima čiji je IRISL bio najmoprimac. Oni ne ističu nikakav argument niti dokaz kojima bi dokazali da IRISL nije sudjelovalo u ta tri incidenta.
121 Oslanjaju se samo na izjavu koja potječe od glavnog direktora i predsjednika upravnog vijeća IRISL‑a te na izjavu glavnog direktora odjela IRISL‑a za hranu u rasutom stanju koje dokazuju da IRISL nije prekršio rezoluciju Vijeća sigurnosti.
122 Prema sudskoj praksi, postupanje Suda i Općeg suda vođeno je načelom slobodne ocjene dokaza te jedini kriterij ocjene dokazne snage sastavljenih isprava počiva na njihovoj vjerodostojnosti. Osim toga, kako bi se ocijenila dokazna snaga neke isprave, prvo treba provjeriti vjerodostojnost podataka koje ona sadržava, uzimajući u obzir tko je izdao ispravu, okolnosti njezina nastanka i tko je njezin adresat, te razmotriti doima li se ona sadržajno smislenom i pouzdanom (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 161. i navedenu sudsku praksu).
123 Budući da te izjave potječu od osoba koje su zaposlene u IRISL‑u od 1984. odnosno 1985. gdje i trenutno obnašaju direktorske funkcije, njihova se svjedočenja ne mogu stoga smatrati različitim i neovisnim od svjedočenja IRISL‑a. Nadalje, te su izjave dane na zahtjev IRISL‑a za potrebe ovog postupka te su na njega naslovljene.
124 Stoga valja zaključiti da te izjave imaju slabu dokaznu vrijednost.
125 Osim toga, što se tiče sadržaja tih izjava, s jedne strane, dovoljno je istaknuti da izjava glavnog direktora odjela IRISL‑a za hranu u rasutom stanju ne sadržava ni jedan element u vezi s trima incidentima na koje se odnosi izvještaj Odbora za sankcije.
126 S druge strane, u svojoj izjavi, kao prvo, glavni direktor IRISL‑a tvrdi da u svojem svojstvu prijevoznika IRISL nije imao saznanja o naravi tereta koji je prevožen na trima plovilima koja su sudjelovala u incidentima te da je ovisio o opisu tereta koji je dao krcatelj. Kao drugo, navodi da nije postojao dokaz da se osjetljiv nuklearni materijal nalazi na ovim plovilima. Kao treće, ističe da Ujedinjeni narodi nisu utvrdili postojanje povrede rezolucije Vijeća sigurnosti.
127 Te su tvrdnje istovjetne argumentima koje su tužitelji istaknuli u tužbi.
128 Međutim, valja istaknuti da je argument prema kojem IRISL nije znao za sadržaj tereta prevoženog njegovim plovilima bespredmetan. Naime, dovoljno je ustvrditi da čak i ako bi se prihvatilo da IRISL nije znao da su oružje i vojni materijal bili prevoženi na njegovim plovilima, iz činjenica iznesenih u izvještaju Odbora za sankcije ipak proizlazi da je on u svojstvu najmoprimca „bio uključen u slanje oružja iz Irana”.
129 Nadalje, nasuprot onomu što tužitelji tvrde, kriterij u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747 ne zahtijeva da se incidenti koji opravdavaju njegovu primjenu odnose na širenje nuklearnog oružja. Primjena ovog kriterija ne zahtijeva ni to da se osoba na koju se ovaj kriterij odnosi nalazi pod sankcijama Vijeća sigurnosti.
130 U odnosu na argument prema kojem je Vijeće počinilo pogrešku u dopisu od 27. studenoga 2013. navevši da je IRISL u vlasništvu iranske vlade, isti je bespredmetan jer ta okolnost nije dio razloga zbog kojih je ime IRISL‑a bilo ponovno uvršteno na sporne popise.
131 Naposljetku, također je bespredmetan argument tužitelja prema kojem u svojem dopisu od 27. studenoga 2013. Vijeće nije moglo tvrditi da postoji opasnost da plovila IRISL‑a budu korištena za prijevoz zabranjene robe kršeći rezolucije Vijeća sigurnosti, iako su tužitelji dokazali da ta opasnost ne postoji. Naime, kao što to sami tužitelji ističu, ta tvrdnja nije dio obrazloženja odluke o ponovnom uvrštavanje koja se zasniva na utvrđenju o postojanju stvarnih povreda Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007). Ta tvrdnja predstavlja samo odgovor Vijeća na očitovanja koja je IRISL iznio u svojem dopisu od 15. studenoga 2013. Tužitelji ne mogu stoga tvrditi da je Vijeće zanemarilo ta očitovanja i svjedočenja koja su mu oni dostavili. Osim toga, taj argument proturječi tvrdnji tužitelja koja se nalazi u tužbi i prema kojoj oni priznaju postojanje te opasnosti i navode da je IRISL donio mjere za izbjegavanje te opasnosti.
132 Stoga valja zaključiti da Vijeće nije počinilo pogrešku kada je zaključilo da je IRISL sudjelovao u prijevozu oružja iz Irana i da je ponovno uvrštavanje njegova imena opravdano na temelju kriterija u vezi s nepoštovanjem Rezolucije 1747.
– Ostali tužitelji
133 Uvodno, tužitelji ističu da je s obzirom na nezakonitost ponovnog uvrštavanja imena IRISL‑a na sporne popise ponovno uvrštavanje imena ostalih tužitelja iz razloga njihove povezanosti s IRISL‑om također nezakonito.
134 U tom pogledu dovoljno je ustvrditi da taj argument treba odbiti stoga što Vijeće nije počinilo pogrešku ponovnim uvrštavanjem IRISL‑ova imena na sporne popise.
135 Tužitelji smatraju da je Vijeće počinilo određeni broj činjeničnih pogrešaka koje se tiču razloga zbog kojih je na te popise ponovno uvrstilo ime svakog od ostalih tužitelja.
136 Na prvom mjestu, imena društava En Khazar Sea Shipping Lines, IRISL Europe i Valfajr Shipping Line ponovno su uvrštena na sporne popise iz razloga što su u IRISL‑ovu vlasništvu.
137 Dovoljno je ustvrditi da tužitelji ne osporavaju da su ta tri subjekta u vlasništvu IRISL‑a.
138 Stoga je njihova imena Vijeće s pravom uvrstilo na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om.
139 Na drugom mjestu, imena društava Qeshm Marine Services & Engineering i Marine Information Technology Development ponovno su bila uvrštena na sporne popise iz razloga što su pod kontrolom IRISL‑a.
140 Tužitelji osporavaju razlog koji se odnosi na ta dva subjekta ograničivši se na tvrdnju da su oni promijenili tvrtku.
141 Dovoljno je istaknuti da je taj argument bespredmetan. Naime, puka promjena tvrtke tih dvaju subjekata nema utjecaja na vlasništvo nad njihovim kapitalom niti na činjenicu da su oni društva kćeri IRISL‑a.
142 Stoga je njihova imena Vijeće s pravom uvrstilo na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om.
143 Na trećem mjestu, imena društava Hafize Darya Shipping i Safiran Payam Darya Shipping bila su ponovno uvrštena na sporne popise iz razloga što oni djeluju u ime IRISL‑a jer su oni kao stvarni vlasnici preuzeli određeni broj IRISL‑ovih plovila.
144 Tužitelji ističu da ta dva subjekta ne posjeduju plovila i da se Vijeće oslonilo na općenite izjave koje potječu iz izvora koji nisu neovisni i koji ne dokazuju da su oni vlasnici koji osobno uživaju vlasništvo nad plovilima. Nadalje, oni smatraju da Vijeće nije objasnilo što to znači činjenica da je netko „vlasnik koji osobno uživa vlasništvo” niti je dokazalo da ta dva subjekta odgovaraju toj kvalifikaciji.
145 Valja podsjetiti da je Vijeće u svojim dopisima od 22. listopada 2013. dostavljenim svakom od tih dvaju subjekata navelo činjenicu da su potonji kao vlasnici koji osobno uživaju vlasništvo preuzeli određeni broj plovila IRISL‑a, što potvrđuju izvještaji od 12. lipnja 2012. i 5. lipnja 2013. skupine stručnjaka Ujedinjenih naroda osnovane Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1929 (2010). U svojim dopisima od 27. studenoga 2013. dostavljenim svakom od tih dvaju subjekata, Vijeće je pojasnilo da je u izvještaju od 12. lipnja 2012. navedeno da je nakon Rezolucije Vijeća sigurnosti 1803 (2008) IRISL počeo prenositi plovila na Hafize Darya Shipping i na Safiran Payam Darya Shipping koji su s njime povezani te da su IRISL i s njime povezana poduzeća napravili od 2008. do Rezolucije 1929 (2010) brojne promjene u vezi s registriranim vlasnicima i vlasnicima koji osobno uživaju vlasništvo nad svojim plovilima. Vijeće je dodalo da je u izvještaju od 5. lipnja 2013. navedeno da su plovila čiji su vlasnici koji osobno uživaju vlasništvo bili IRISL, Hafize Darya Shipping i Safiran Payam Darya Shipping između travnja 2012. i travnja 2013. neprestano mijenjala ime, zastavu i registriranog vlasnika.
146 Valja istaknuti da su izvještaji od 12. lipnja 2012. i 5. lipnja 2013. dostupni na internetskoj stranici Organizacije ujedinjenih naroda i da tužitelji ne osporavaju da znaju za njih.
147 U izvještaju od 12. lipnja 2012. opisan je mehanizam prijenosa vlasništva nad IRISL‑ovim plovilima na Hafize Darya Shipping i na Safiran Payam Darya Shipping nakon donošenja Rezolucije Vijeća sigurnosti 1803 (2008), u kojoj je IRISL prvi put spomenut. U tom se izvještaju, među ostalim, objašnjava da je malo plovila izravno registrirano na ime društava Hafize Darya Shipping i Safiran Payam Darya Shipping jer su njihova plovila registrirana na ime brojnih raznih poduzeća koja im pripadaju.
148 Iz toga jasno proizlazi da je pojmom „vlasnik koji osobno uživa vlasništvo”, koji se koristi nasuprot pojmu „registrirani vlasnik”, Vijeće označilo subjekt koji, iako nije službeno registriran kao vlasnik plovila, jest vlasnik koji uživa osobno vlasništvo nad njime preko poduzeća koje je u njegovu vlasništvu i koje je registrirani vlasnik plovila.
149 Stoga tužitelji ne mogu tvrditi da taj pojam nije jasan i da nisu u mogućnosti shvatiti zašto Hafize Darya Shipping i Safiran Payam Darya Shipping odgovaraju toj kvalifikaciji.
150 Nadalje, valja istaknuti da tužitelji ne iznose nikakav argument niti dokaz kojim bi osporili činjenične razloge izložene u izvještajima od 12. lipnja 2012. i 5. lipnja 2013. Ne mogu tvrditi da izvještaji skupine stručnjaka Ujedinjenih naroda potječe iz izvora koji nisu nezavisni.
151 Stoga je Vijeće imena društava Hafize Darya Shipping i de Safiran Payam Darya Shipping s pravom uvrstilo na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om.
152 Na četvrtom mjestu, ime društva Rahbaran Omid Darya Ship Management bilo je uvršteno na sporne popise iz razloga što ono djeluje u ime IRISL‑a i pruža mu ključne usluge s obzirom na to da iskorištava i upravlja određenim brojem plovila IRISL‑a. Ime društva Hoopad Darya Shipping Agency bilo je uvršteno na sporne popise iz razloga što ono djeluje u ime IRISL‑a s obzirom na to da upravlja poslovima kontejnerskih terminala u Iranu i pruža, u ime IRISL‑a, usluge osoblja flote u Bandar Abbasu.
153 Što se tiče društva Rahbaran Omid Darya Ship Management, tužitelji priznaju da ono pruža određene usluge određenom broju plovila koja pripadaju IRISL‑u, ali osporavaju da su ove usluge „ključne”.
154 Što se tiče društva Hoopad Darya Shipping Agency, tužitelji priznaju da ono obavlja poslove skladištenja za plovila koja pripadaju IRISL‑u i da ono djeluje u ime potonjeg, ali osporavaju „ključan” karakter tih usluga.
155 Dovoljno je ustvrditi da što se tiče društava Rahbaran Omid Darya Ship Management i Hoopad Darya Shipping Agency, tužitelji ne osporavaju te izričito priznaju da ta društva djeluju u ime IRISL‑a.
156 Činjenica da ti subjekti djeluju u ime IRISL‑a predstavlja dostatan razlog da se opravda ponovno uvrštavanje njihovih imena na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanim s IRISL‑om.
157 Stoga su argumenti, kojima se osporava „ključan” karakter usluga koje ti subjekti pružaju IRISL‑u, tim više bespredmetni što se tiče društva Hoopad Darya Shipping Agency za koje pružanje ključnih usluga ne predstavlja razlog za ponovno uvrštavanje njegova imena na sporne popise.
158 U pogledu tvrdnje tužitelja prema kojoj su ta dva subjekta promijenila tvrtku, oni ne objašnjavaju zbog čega bi ta informacija bila relevantna za to da se u pitanje dovede razloge na koje se Vijeće oslonilo radi uvrštavanja njihova imena na sporne popise.
159 Stoga je Vijeće ime društava Rahbaran Omid Darya Ship Management i Hoopad Darya Shipping Agency s pravom uvrstilo na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om.
160 Na petom mjestu, ime društva Misr Shipping bilo je ponovno uvršteno na sporne popise iz razloga što IRISL‑u pruža ključne usluge u svojstvu njegova agenta u Egiptu.
161 Tužitelji ističu da društvo Irano Misr Shipping djeluje kao agent IRISL‑a i pruža mu određene usluge, ali osporavaju da su te usluge „ključne”.
162 U tom pogledu valja ustvrditi da u svojstvu agenta IRISL‑a u Egiptu taj subjekt obavlja djelatnosti koje su neophodne za obavljanje IRISL‑ovih djelatnosti prijevoza u toj zemlji. Tužitelji ne mogu stoga osporavati da u okviru svojih djelatnosti oni IRISL‑u pružaju ključne usluge.
163 Osim toga, u odgovoru na pisano pitanje koje je Opći sud postavio tužitelji su naveli da se među uslugama koje taj subjekt pruža IRISL‑u nalaze, među ostalim, promjena posade, pristajanje plovila ili izdavanje teretnica što predstavlja ključne usluge za djelatnost brodarskog poduzeća.
164 Stoga je Vijeće s pravom uvrstilo ime društva Irano Misr Shipping na sporne popise na temelju kriterija u vezi sa subjektima povezanima s IRISL‑om.
165 Iz navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane
166 Tužitelji ističu da im je u ovom slučaju Vijeće iznijelo svoju namjeru da njihova imena ponovno uvrsti te razloge na koje se oslanja davši im kratak rok za sastavljanje očitovanja. Međutim, također tvrde da je Vijeće povrijedilo njihova prava obrane.
167 Naime, prije svega, Vijeće je elemente na koje se oslanja navelo tek nakon donošenja odluke o ponovnom uvrštavanju tako da je za tužitelje bilo prekasno da podnesu očitovanja i da ih Vijeće uzme u obzir. Nadalje, Vijeće nije navelo na kojoj je osnovi bila opravdana okolnost da je ime tužitelja ponovno uvršteno na sporne popise u studenom 2013. te nije uzelo u obzir njihova očitovanja niti je objasnilo iz kojih ih je razloga odbilo. Tužitelji dodaju da činjenica da se njihova očitovanja ne nalaze u dokumentima koje je Vijeće ispitalo kako bi na njima zasnovalo svoju odluku o ponovnom uvrštavanju znači da ih ono nije uzelo u obzir. Naposljetku, budući da je razloge za ponovno uvrštavanje imena IRISL‑a Vijeće izložilo tek u svojem dopisu od 27. studenoga 2013., to jest nakon donošenja Odluke 2013/685 i Uredbe br. 1203/2013, ti razlozi nisu relevantni. Vijeće je moralo omogućiti IRISL‑u da podnese svoja očitovanja o navodima iz tog dopisa te je potonje trebalo uključiti u razloge za ponovno uvrštavanje njegova imena na sporne popise u Odluci 2013/685 i Provedbenoj uredbi br. 1203/2013.
168 Prije svega valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava obrane, i osobito prava na saslušanje, u svakom postupku pokrenutom protiv nekog subjekta u kojem je mogući ishod akt koji će mu biti na štetu, čini temeljno načelo prava Unije i treba biti osigurano, čak i ako ne postoji nikakav propis koji se odnosi na dotični postupak (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 91. i navedenu sudsku praksu).
169 Načelo poštovanja prava obrane zahtijeva, s jedne strane, da se dokazi protiv zainteresiranog subjekta na kojima se temelje akti koji negativno utječu na njegova prava njemu priopće. S druge strane, treba mu se omogućiti da učinkovito izrazi svoje stajalište u pogledu tih dokaza (vidjeti presudu od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, EU:T:2013:397, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
170 Potom, u okviru donošenja odluke kojom se zadržava ime osobe ili subjekta na popisu osoba ili subjekata koji su obuhvaćeni mjerama ograničavanja, Vijeće mora poštovati pravo te osobe ili tog subjekta na prethodno saslušanje kada su u vezi s tom osobom u odluci kojom se zadržava uvrštenje njezina imena u popis navedeni novi dokazi, odnosno dokazi koji se ne nalaze u prvotnoj odluci o uvrštenju njezina imena na taj popis (presuda od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 26.).
171 Osim toga, valja primijetiti da, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranom subjektu da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje mu na teret stavlja Vijeće, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na predmetnu mjeru, samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti presudu od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11., EU:T:2013:397, t. 84. i navedenu sudsku praksu).
172 Naposljetku, što se tiče djelotvorne sudske zaštite, valja podsjetiti da to načelo predstavlja opće načelo prava Unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje o temeljnim pravima. To načelo podrazumijeva da tijelo Unije koje donosi akt koji proizvodi mjere ograničavanja u odnosu na neku osobu ili subjekt priopći razloge na kojemu se taj akt temelji, u najvećoj mogućoj mjeri, bilo u trenutku kada je taj akt donesen, bilo, barem, što je brže moguće nakon što je bio donesen, kako bi se toj osobi ili subjektu omogućilo da u rokovima koristi svoje pravo žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenog 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
173 U ovom slučaju valja podsjetiti da je dopisima datiranim 22. odnosno 30. listopada 2013. Vijeće priopćilo tužiteljima razloge zbog kojih je imalo namjeru da njihova imena ponovno uvrsti na sporne popise kao i činjenice koje prema njegovu stajalištu opravdavaju zašto svaki od njih ispunjava kriterije iz članka 20. stavka 1. točke (b) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točaka (b) i (e) Uredbe br. 267/2012 (vidjeti gornje točke 13. i 14.).
174 Nasuprot onomu što smatraju tužitelji, tim je dopisima Vijeće priopćilo tužiteljima razloge i pravnu osnovu za ponovno uvrštavanje njihova imena na sporne popise prije donošenja Odluke 2013/685 i Provedbene uredbe br. 1203/2013. U tim im je dopisima Vijeće također dodijelilo rok za podnošenje njihovih očitovanja.
175 Nadalje valja istaknuti, kao i tužitelji, da se ponovno uvrštavanje njihova imena na sporne popise temeljilo na istim činjeničnim razlozima kao što su oni na kojima se temeljilo prvo uvrštavanje, to jest, u odnosu na IRSL, trima incidentima povezanima s prijevozom vojnog materijala, te, u odnosu na ostale tužitelje, njihovoj povezanosti s IRISL‑om.
176 Dopisima datiranima 15. odnosno 19. studenoga 2013. (vidjeti gornje točke 15. i 16.) tužitelji su podrobno iznijeli svoja očitovanja o činjeničnim razlozima koje je istaknulo Vijeće. Stoga im je bilo omogućeno da učinkovito iznesu svoja stajališta o elementima koje je Vijeće istaknulo protiv njih.
177 Dopisima od 27. studenoga 2013. Vijeće je konkretno odgovorilo na očitovanja tužitelja i odbilo argumente koje su oni iznijeli. Stoga tužitelji pogrešno ističu da Vijeće nije uzelo u obzir njihova očitovanja niti da je objasnilo razloge zbog kojih ih nije prihvatilo.
178 Tužitelji također pogrešno tvrde da to što se njihova očitovanja ne nalaze u spisu Vijeća znači da ih ono nije uzelo u razmatranje radi donošenja odluke o ponovnom uvrštavanju. Naime, povrh elemenata kojima je Vijeće raspolagalo i na kojima je protiv tužitelja utemeljilo odluku o ponovnom uvrštavanju koja se nalazi u njegovu spisu, ono im je dopisima od 27. studenoga 2013. dostavilo objašnjenja zbog kojih se te odluke ne mogu dovesti u pitanje njihovim očitovanjima.
179 Nadalje, nasuprot onomu što tvrde tužitelji, dopisi Vijeća od 27. studenoga 2013. ne sadržavaju nove razloge u prilog odluci o ponovnom uvrštavanju njihova imena na sporne popise koji bi bili različiti od onih koji se nalaze u dopisima datiranim 22. odnosno 30. listopada 2013. i koji su dostavljeni prije odluke o ponovnom uvrštavanje na te popise. Objašnjenja koje je Vijeće dalo u odgovoru na očitovanja tužitelja ne može se izjednačiti s novim razlozima koji opravdavaju njihovo uvrštavanje.
180 Naposljetku valja istaknuti da je dopisima od 27. studenoga 2013. Vijeće dostavilo tužiteljima, u odgovoru na njihov zahtjev za pristup spisu, dokumente na koje se oslonilo radi ponovnog uvrštavanja njihova imena na sporne popise (vidjeti gornje točke 21. i 22.). U skladu sa sudskom praksom navedenom u gornjoj točki 171., Vijeće nije imalo obvezu da im te dokumente spontano dostavi prije odluke o ponovnom uvrštavanju.
181 Iz prethodno iznesenog proizlazi da Vijeće nije povrijedilo prava obrane tužitelja i da treći tužbeni razlog treba odbiti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, pravomoćno presuđene stvari, načela ne bis in idem i načela nediskriminacije
182 Tužitelji ističu da su nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), imali pravo očekivati da njihovo ime ne bude ponovno uvršteno na sporne popise, ako Vijeće ne iznese nove navode ili dokaze. Uvrstivši njihovo ime na ove popise, Vijeće je povrijedilo načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, pravomoćno presuđene stvari, načelo ne bis in idem i načelo nediskriminacije.
– Povreda načela pravomoćno presuđene stvari
183 Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, presude o poništenju koje su donijeli sudovi Unije imaju snagu pravomoćno presuđene stvari čim postanu konačne. To obuhvaća ne samo izreku presude o poništenju nego i razloge koji predstavljaju nužnu potporu izreci te su stoga neodvojivi od nje (vidjeti presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 56. i navedenu sudsku praksu). Presuda o poništenju podrazumijeva stoga da tvorac poništenog akta donese novi akt uvažavajući ne samo izreku presude nego i razloge koji su doveli do nje i koji za nju predstavljaju nužnu osnovu, pazeći pritom da taj novi akt ne bude zahvaćen istim nepravilnostima kao što su one utvrđene u presudi o poništenju (vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 29. i 30.).
184 Međutim, pravomoćnost presude proteže se na činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno bila predmet ocjene (presuda od 19. veljače 1991., Italija/Komisija, C‑281/89, EU:C:1991:59, t. 14.). Na taj način članak 266. UFEU‑a obvezuje instituciju koja je donijela poništeni akt samo u granicama onoga što je potrebno za osiguranje izvršenja presude o poništenju. Nadalje, on bi se mogao u novoj odluci pozvati na razloge različite od onih na kojima je utemeljio svoju prvu odluku (vidjeti u tom smislu presudu 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 28. do 32.).
185 Valja istaknuti da presudom od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453) nije dovedena u pitanje točnost postupaka zbog kojih se prigovara IRISL‑u, to jest tri incidenta u kojima je on sudjelovao i koji su povezani s prijevozom vojnog materijala kršenjem stavka 5. Rezolucije Vijeća sigurnosti 1747 (2007), ni dokazi u vezi s tim postupcima. Opći je sud samo ustvrdio da ti postupci, s jedne strane, nisu dostatni da se njima obrazloži uvrštavanje imena IRISL‑a na sporne popise na temelju kriterija u vezi s osobama koje su pomagale osobi u kršenju odredaba relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti, te, s druge strane, ne predstavljaju potporu širenju nuklearnog oružja u smislu kriterija u vezi s osobama koje pružaju potporu nuklearnim aktivnostima Irana.
186 Kriterij na temelju kojeg je ime IRISL‑a bilo Odlukom 2013/685 i Provedbenom uredbom br. 1203/2013 ponovno uvršteno na sporne popise razlikuje se od kriterija koje je Vijeće primijenilo u aktima poništenima presudom od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453). Nasuprot onomu što tužitelji tvrde, Vijeće nije zaobišlo ovu presudu time što se oslonilo na novi, zakonito donesen kriterij, koji opravdava uvođenje mjera ograničavanja koje se na njih odnose.
187 Što se tiče argumenta tužitelja prema kojem se Vijeće nije moglo osloniti na iste navode i iste dokaze kao što su oni izneseni u prilog prvom uvrštavanju njihova imena na sporne popise, dovoljno je ustvrditi da u presudi od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Opći sud nije odlučio o pitanju mogu li ti navodi i ti dokazi opravdati uvrštavanje imena IRISL‑a na temelju novog kriterija uvedenog Odlukom 2013/497 i Uredbom br. 971/2013.
188 Naposljetku, što se tiče drugih tužitelja koji nisu IRISL, Opći je sud samo ustvrdio u točki 77. te presude da okolnost da su oni u vlasništvu ili pod kontrolom IRISL‑a ili djelovali za njegov račun ne opravdava donošenje ili zadržavanje mjera ograničavanja protiv njih jer za sam IRISL nije valjano utvrđeno da je pružio potporu širenju nuklearnog oružja.
189 Budući da iz prethodno iznesenog proizlazi da se iz presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), ne može zaključiti da je ona spriječila Vijeće da ime IRISL‑a ponovno uvrsti na sporne popise iz razloga različitog od onog koji je bio ispitan u toj presudi, isto vrijedi i za ostale tužitelje čije je ponovno uvrštavanje povezano s ponovnim uvrštavanjem imena IRISL‑a.
190 Stoga valja odbiti prigovor koji se temelji na povredi načela pravomoćno presuđene stvari.
– Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti
191 Valja podsjetiti da se pravo pozivanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja proteže na svakog pojedinca kojemu je neka institucija Unije stvorila utemeljena očekivanja zbog izričitog jamstva koje mu je dala. Međutim, kad je pažljiv i razborit gospodarski subjekt u mogućnosti predvidjeti usvajanje Unijine mjere koja je takve naravi da utječe na njegove interese, on se ne može pozivati na to načelo kad se ta mjera usvoji (presude od 22. lipnja 2006., Belgija i Forum 187/Komisija, C‑182/03 i C‑217/03, EU:C:2006:416, t. 147., 17. rujna 2009., Komisija/Koninklijke FrieslandCampina, C‑519/07 P, EU:C:2009:556, t. 84., i od 16. prosinca 2010., Kahla Thüringen Porzellan/Komisija, C‑537/08 P, EU:C:2010:769, t. 63.).
192 Osim toga, kada je riječ o načelu pravne sigurnosti, valja podsjetiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom, to načelo podrazumijeva da zakonodavstvo Unije mora biti izvjesno i njegova primjena predvidljiva za pojedince (presude od 22. lipnja 2006., Belgija i Forum 187/Komisija, C‑182/03 i C‑217/03, EU:C:2006:416, t. 69. i od 14. listopada 2010., Nuova Agricast i Cofra/Komisija, C‑67/09 P, EU:C:2010:607, t. 77.).
193 U ovom slučaju valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz gornje točke 189., da je nakon presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), Vijeće moglo odlučiti da imena tužitelja ponovno uvrsti na sporne popise. U točkama 81. do 83. te presude Opći je sud zadržao učinke odluke i uredbe kojima su imena tužitelja bila prvotno uvrštena na sporne popise do isteka žalbenog roka, kako bi Vijeću omogućio da ukloni utvrđene povrede tako da, u slučaju potrebe, donese nove mjere ograničavanja prema tužiteljima.
194 Činjenica, koju ističu tužitelji, da Vijeće nije podnijelo žalbu protiv presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), nije mogla kod njih stvoriti utemeljena očekivanja da njihova imena ne mogu biti ponovno uvrštena na sporne popise. Naime, izostanak žalbe podnesene protiv te presude nije se nikako moglo protumačiti na način da se Vijeće odreklo ponovnog uvrštavanja imena tužitelja na te popise, a to tim više što je Opći sud izričito naveo u točki 64. te presude da u svojoj ulozi zakonodavca Vijeće ima pravo proširiti slučajeve u kojima se mjere ograničavanja mogu donijeti.
195 Iz toga proizlazi da iz presude od 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453), tužitelji nisu mogli izvesti jamstvo da njihovo ime neće biti ponovno uvršteno na sporne popise na temelju kriterija različitih od kriterija koji su služili kao temelj za njihovo prvo uvrštavanje.
196 Stoga valja odbiti prigovor koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.
– Povreda načela ne bis in idem
197 Načelo ne bis in idem, koje predstavlja opće načelo prava Unije, čije poštovanje osigurava Sud unije i koje zabranjuje da se istu osobu kazni više puta za isto ponašanje kako bi se zaštitilo isti pravni interes (vidjeti u tom smislu presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 338.), primjenjivo je u slučaju postojanja sankcija za nezakonito ponašanje (presuda od 27. rujna 2012., Italija/Komisija, T‑257/10, neobjavljena, EU:T:2012:504, t. 41.).
198 Dovoljno je podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, mjere ograničavanja u vidu zamrzavanja financijskih sredstava nisu kaznene naravi (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljena, EU:T:2007:207, t. 101. i od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T‑49/07, EU:T:2010:499, t. 67.). Naime, budući da imovina zainteresiranih osoba nije zaplijenjena kao protupravna imovinska korist, već je privremeno zamrznuta, te mjere ne predstavljaju kaznenu sankciju te osim toga ne podrazumijevaju bilo kakvu optužbu te naravi (presude od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljena, EU:T:2007:207, t. 101. i od 9. prosinca 2014., Peftiev/Vijeće, T‑441/11, neobjavljena, EU:T:2014:1041, t. 87.).
199 Stoga, tužitelji ne mogu isticati povredu tog načela te taj prigovor treba odbiti.
– Povreda načela nediskriminacije
200 Prema sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja, koje predstavlja temeljno pravno načelo prava, zabranjuje da se u usporedivim situacijama postupa na različite načine odnosno da se u različitim situacijama postupa na isti način osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 14. listopada 2009., Banka Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 56.).
201 Dovoljno je istaknuti da tužitelji ne iznose nikakav argument kojim bi se moglo dokazati da je Vijeće povrijedilo to načelo te stoga taj prigovor treba odbaciti kao nedopušten.
202 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi temeljnih prava, a osobito prava na vlasništvo i prava na poštovanje ugleda, te na povredi načela proporcionalnosti
203 Tužitelji ističu da ponovno uvrštavanje njihovih imena na sporne popise neopravdano i neproporcionalno ugrožava njihova temeljna prava, a osobito njihovo pravo na vlasništvo i pravo na poštovanje njihova ugleda. Iz ponovnog uvrštavanja njihovih imena na sporne popise Odlukom 2013/685 i Provedbenom uredbom br. 1203/2013 može se shvatiti da oni pružaju potporu širenju nuklearnog oružja ili da su s njime povezani, što je suprotno onomu što je Opći sud presudio u presudi 16. rujna 2013., IRISL (T‑489/10, EU:T:2013:453). U Odluci 2013/685 i Provedbenoj uredbi br. 1203/2013 Vijeće nije pojasnilo po čemu je to odluka o ponovnom uvrštavanju njihovih imena sada opravdana legitimnim ciljem i proporcionalna tom cilju. Odluka 2013/685 i Provedbena uredba br. 1203/2013 upućuju na incidente koji su se dogodili u 2009. i koji nisu povezani s ciljem okončanja iranskog nuklearnog programa te ne spominju stvarni razlog koji opravdava odluku o ponovnom uvrštavanju.
204 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, temeljna prava na koja se tužitelji pozivaju, to jest pravo na vlasništvo i pravo na poštovanje ugleda, ne uživaju apsolutnu zaštitu u pravu Unije. Slijedom toga, moguće je uvesti ograničenja ostvarivanju tih prava, pod uvjetom da ta ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima od općeg interesa postavljenim od strane Unije te da, s obzirom na postavljeni cilj, ne predstavljaju pretjeran i nepodnošljiv zahvat koji bi povrijedio samu bit zajamčenih prava (vidjeti u tom smislu presude od 15. studenog 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 121. i od 25. lipnja 2015., Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, T‑95/14, EU:T:2015:433, t. 59.).
205 Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je načelo proporcionalnosti jedno od općih načela prava Unije u skladu s kojim sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije moraju biti prikladna za ostvarenje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne smiju ići dalje od onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva (presude od 15. studenog 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 122. i od 25. lipnja 2015., Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, T‑95/14, EU:T:2015:433, t. 60.).
206 Točno je doduše da su u određenoj mjeri prava tužitelja ograničena mjerama ograničavanja koje su donesene u odnosu na njih, stoga što oni ne mogu, među ostalim, raspolagati svojim financijskim sredstvima koja se možda nalaze na području Unije ili ih drže njezini državljani, niti prenijeti svoja financijska sredstva u Uniju, osim na temelju posebnih odobrenja. Isto tako, mjere koje se odnose na tužitelje mogu ovisno o okolnostima uzrokovati određenu sumnju ili nepovjerenje njihovih partnera ili klijenata u tom pogledu.
207 Međutim, s jedne strane, iz gornjih točaka 65. do 77. proizlazi da su kriteriji, koje je Vijeće primijenilo, u skladu s ciljem borbe protiv širenja nuklearnog oružja iz Oduke 2010/413 i Uredbe br. 267/2012, a iz gornjih točaka 116. do 164. da je na temelju ovih kriterija Vijeće s pravom ponovno uvrstilo ime tužitelja na sporne popise. Stoga, ograničenja prava tužitelja koja proizlaze iz ovog ponovnog uvrštavanja treba smatrati opravdanima.
208 S druge strane, neugodnosti koje su tužiteljima uzrokovane ponovnim uvrštavanjem njihovih imena na sporne popise nisu neproporcionalne u odnosu na cilj održanja mira i međunarodne sigurnosti kojem teže Odluke 2013/685 i Provedbena uredba br. 1203/2013.
209 Naposljetku treba istaknuti da Vijeće ne tvrdi da su sami tužitelji uključeni u širenje nuklearnog oružja. Tužitelji dakle nisu osobno povezani s aktivnostima koje predstavljaju rizik za međunarodni mir i sigurnost, tako da je i stupanj sumnje prema njima zbog toga niži.
210 Proizlazi da ponovno uvrštavanje imena tužitelja na sporne popise ne predstavlja neproporcionalno zadiranje u njihovo pravo na vlasništvo i poštovanje njihova ugleda.
211 Shodno tomu peti tužbeni razlog treba odbiti.
212 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužbu u predmetu T‑87/14 treba odbiti.
Troškovi
213 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
214 U skladu s člankom 138. stavkom 1. navedenog poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.
215 Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.
216 Komisija će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužbe se odbijaju.
2. Islamic Republic of Iran Shipping Lines i ostali tužitelji, čija se imena nalaze u prilogu, snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Vijeća Europske unije.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. veljače 2017.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
1. Predmet T 14/14
Zahtjev za djelomično poništenje Odluke 2013/497
Zahtjev za djelomično poništenje Uredbe br. 971/2013
2. Predmet T 87/14
Prigovor nezakonitosti
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na nedostatku pravne osnove
– IRISL
– Ostali tužitelji
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi legitimnih očekivanja tužitelja kao i načela pravne sigurnosti, ne bis in idem i pravomoćno presuđene stvari
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi ovlasti
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane
Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi temeljnih prava, a osobito prava na vlasništvo i prava na poštovanje ugleda
Zahtjev za poništenje Odluke 2013/685 i Provedbene uredbe br. 1203/2013 u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelje
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na izostanku pravne osnove
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni koje je Vijeće počinilo
– IRISL
– Ostali tužitelji
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, pravomoćno presuđene stvari, načela ne bis in idem i načela nediskriminacije
– Povreda načela pravomoćno presuđene stvari
– Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti
– Povreda načela ne bis in idem
– Povreda načela nediskriminacije
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi temeljnih prava, a osobito prava na vlasništvo i prava na poštovanje ugleda, te na povredi načela proporcionalnosti
Troškovi
Prilog
Hafize Darya Shipping Co., sjedištem u Teheranu (Iran),
Khazar Sea Shipping Lines Co., sa sjedištem u Anzali Free Zone (Iran),
IRISL Europe GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),
Qeshm Marine Services & Engineering Co., sa sjedištem u Qeshmu (Iran),
Irano Misr Shipping Co., sa sjedištem u Teheranu,
Safiran Payam Darya Shipping Co., sa sjedištem u Teheranu,
Marine Information Technology Development Co., sa sjedištem u Teheranu,
Rahbaran Omid Darya Ship Management Co., sa sjedištem u Teheranu,
Hoopad Darya Shipping Agency, sa sjedištem u Teheranu,
Valfajr Shipping Co., sa sjedištem u Teheranu.