Predmet C‑583/11 P

Inuit Tapiriit Kanatami i dr.

protiv

Europskog parlamenta
i
Vijeća Europske unije

„Žalba – Uredba (EZ) br. 1007/2009 – Trgovina proizvodima od tuljana – Ograničenja uvoza i stavljanja navedenih proizvoda na tržište – Tužba za poništenje – Dopuštenost – Pravo fizičkih ili pravnih osoba na podnošenje tužbe – Četvrti stavak članka 263. UFEU‑a – Pojam ‚regulatorni akti’ – Zakonodavni akti – Temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 3. listopada 2013.

1.        Žalba – Razlozi – Puko ponavljanje razloga i argumenata iznesenih pred Općim sudom – Nedopuštenost – Osporavanje načina na koji je Opći sud protumačio ili primijenio pravo Zajednice – Dopuštenost

(čl. 265. st. 1. podst. 2. UFEU‑a, Statut Suda, čl. 58. st. 1.; Poslovnik Suda, čl. 168, čl. 168. st. 1. t. (d))

2.        Pravo Europske unije – Tumačenje – Metode – Doslovno, sustavno i teleološko tumačenje – Uzimanje u obzir nastanka odredbe – Dopuštenost

3.        Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pojam regulatornog akta u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a – Svi akti opće primjene osim zakonodavnih akata

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

4.        Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Uredba br. 1007/2009 o trgovini proizvodima od tuljana – Nepostojanje osobnog utjecaja na tužitelje – Nedopuštenost

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1007/2009)

5.        Tužba za poništenje – Fizičke i pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Kumulativni uvjeti – Nedopuštenost tužbe u slučaju neispunjenja samo jedne od tih pretpostavki

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

6.        Žalba – Razlozi – Nedovoljno ili proturječno obrazloženje – Opseg obveze obrazlaganja – Implicitno obrazloženje Općeg suda – Dopuštenost – Pretpostavke

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

7.        Temeljna prava – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Nadzor zakonitosti akata Unije – Modaliteti – Zaštita tog prava od strane suda Unije ili nacionalnih sudova ovisno o pravnoj naravi pobijanog akta – Mogućnost uporabe tužbe za poništenje ili zahtjeva za prethodnu odluku o ocjeni valjanosti

(čl. 19. st. 1. UEU‑a; čl. 263. st. 4., čl. 267. i čl. 277. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. i čl. 52. st. 7.)

1.        Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi mora jasno navesti osporavane dijelove presude čije se ukidanje traži kao i pravne argumente koji posebno podupiru taj zahtjev. Žalba u kojoj se samo ponavljaju ili doslovno prenose tužbeni razlozi i argumenti izneseni pred Općim sudom, uključujući i one utemeljene na činjenicama koje je taj sud izričito odbio, ne zadovoljava navedenu pretpostavku.

Međutim, kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud, pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak djelomično izgubio svoj smisao

(t. 46., 47.)

2.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 50.)

3.        Prvi stavak članka 263. UFEU‑a naznačuje akte Unije koji mogu biti predmetom tužbe za poništenje pred sudovima Unije, to jest, s jedne strane, zakonodavne akte, i, s druge strane, obvezujuće akte koji proizvode pravne učinke prema trećima, a koji mogu biti pojedinačni ili opći akti.

Što se tiče prava fizičkih i pravnih osoba na podnošenje tužbe, prva dva dijela članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a odnose se na sve akte Unije koji stvaraju obvezujuće pravne učinke. Pojam akta u tim odredbama tako uključuje opće akte, zakonodavne ili druge prirode, te pojedinačne akte.

Ugovorom iz Lisabona četvrtom je stavku članka 263. UFEU‑a dodan treći dio koji je ublažio pretpostavke za dopuštenost tužbi za poništenje koju su podnijele fizičke i pravne osobe. Naime, taj dio, ne uvjetujući dopuštenost tužbe za poništenje koju su podnijele fizičke i pravne osobe time da postoji osobni utjecaj, predviđen drugim dijelom te odredbe, otvara ovaj pravni lijek u pogledu regulatornih akata koji ne podrazumijevaju provedbene mjere i izravno se odnose na tužitelje.

Što se tiče pojma „regulatorni akti”, iz trećeg dijela četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a proizlazi da je njegov doseg ograničeniji od dosega pojma „akti”, korištenog u prvom i drugom dijelu četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a za utvrđenje drugih vrsta mjera čije poništenje fizičke i pravne osobe mogu tražiti. Ovaj prvi pojam ne može uključivati ukupnost općih akata, već se odnosi na jednu ograničeniju kategoriju akata te prirode. Utjecanje suprotnom tumačenju učinilo bi besmislenim razlikovanje provedeno u prvom i drugom dijelu četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a između izraza akti i regulatorni akti.

Osim toga, iz pripremnih dokumenata u vezi s člankom III‑365 stavkom 4. nacrta Ugovora o Ustavu za Europu proizlazi da iako je izmjena četvrtog stavka članka 230. UEZ‑a bila namijenjena proširenju pretpostavki za dopuštenost tužbi za poništenje što se tiče fizičkih i pravnih osoba, pretpostavke za dopuštenost iz četvrtog stavka članka 230. UEZ‑a koje se odnose na zakonodavne akte nisu međutim trebale biti mijenjane. Stoga je korištenje izraza „regulatorni akti” u nacrtu izmjene ove odredbe omogućilo da se odredi kategorija akta koji od tada mogu biti predmetom tužbe za poništenje pod blažim uvjetima nego prije, zadržavajući ipak strogi pristup što se tiče tužbi pojedinaca protiv zakonodavnih akata, za koje pretpostavka da se na njih akt „izravno i osobno” odnosi ostaje u primjeni.

U tim okolnostima izmjena prava na tužbu fizičkih i pravnih osoba, predviđenog u četvrtom stavku članka 230. UEZ‑a, imala je za cilj omogućiti tim osobama podnošenje tužbe za poništenje, u blažim uvjetima, protiv općih akata osim onih zakonodavnih.

(t. 52., 54.‑60.)

4.        Doseg pretpostavke osobnog utjecaja akta čije se poništenje traži, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, nije izmijenjen Ugovorom iz Lisabona. Prema tome, fizičke i pravne osobe zadovoljavaju pretpostavku osobnog utjecaja samo ako akt utječe na njih zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena. U tim okolnostima, zabrana stavljanja proizvoda od tuljana na tržište, izložena u Uredbi br. 1007/2009 o trgovini proizvodima od tuljana, formulirana je u općim izrazima i jednako se primjenjuje na svaki gospodarski subjekt koji ulazi u njezino područje primjene.

(t. 71.‑73.)

5.        Fizičkoj ili pravnoj osobi, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, dopušteno je podnijeti tužbu za poništenje akta koji ne predstavlja akt čiji je ona adresat ni regulatorni akt jedino ako se taj akt na nju ne samo izravno, već i osobno odnosi. Stoga se, s obzirom na to da su pretpostavka izravnog i pretpostavka osobnog utjecaja kumulativno postavljene, ako tužitelj ne ispunjava jednu od njih, tužba za poništenje koju je podnio treba smatrati nedopuštenom.

(t. 75., 76.)

6.        Opći sud nije obvezan dati izlaganje koje iscrpno slijedi sva obrazloženja stranaka u postupku. Naime, obrazloženje Općeg suda može biti implicitno, pod uvjetom da omogućava strankama da saznaju razloge zbog kojih su odnosne mjere poduzete, a nadležnom sudu da raspolaže s dovoljno informacija da izvrši nadzor.

Okolnost da Opći sud ne spominje izričito odredbe na koje se pozivaju žalitelji, i ne raspravlja detaljno njihovu argumentaciju, ne može se smatrati povredom obveze obrazlaganja. To vrijedi i kad Opći sud zaključi da ne može zanemariti pretpostavke za podnošenje tužbe protiv neke uredbe koje su izričito predviđene četvrtim stavkom članka 263. UFEU‑a, iako se prije toga poslužio doslovnim, povijesnim i teleološkim tumačenjem te odredbe. Naime, kada Opći sud odlučuje o dosegu pojma regulatornih akata iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a koristeći se klasičnim tumačenjem prema metodama koje pravo Unije priznaje, taj postupak ne utječe na činjenicu da navedeni pojam predstavlja pretpostavku dopuštenosti izričito predviđenu četvrtim stavkom članka 263. UFEU‑a, koju tužba za poništenje koju su podnijele fizičke i pravne osobe mora ispuniti te nije takve prirode da obrazloženje Općeg suda postane proturječno.

(t. 82.‑84.)

7.        Sudski nadzor poštovanja pravnog poretka Unije, kao što proizlazi iz članka 19. stavka 1. UEU‑a, osiguravaju Sud i sudovi država članica. Nadalje, Unija je Unija prava u kojoj su njezine institucije podvrgnute nadzoru usklađenosti svojih akata s, među ostalim, Ugovorima, općim načelima prava kao i temeljnim pravima.

U tom cilju, Ugovor o FEU‑u je u svojim člancima 263. i 277., s jedne, te člankom 267., s druge strane, uspostavio potpuni sustav pravnih sredstava i postupaka kojima je svrha da omoguće kontrolu pravne valjanosti akata Unije, povjeravajući je sudu Unije. Na taj način su fizičke ili pravne osobe, koje zbog pretpostavki za dopuštenost iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a ne mogu izravno pobijati opće akte Unije, zaštićene od toga da se ti akti na njih primjene. Kad provedba navedenih akata pripada institucijama Unije, ove osobe mogu podnijeti izravnu tužbu pred sudom Unije protiv provedbenih mjera pod pretpostavkama iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a i na temelju članka 277. UFEU‑a, pozvati se u prilog svojoj tužbi na nezakonitost općeg akta u pitanju. Ako provedba pripada u nadležnost država članica, stranke mogu istaknuti nevaljanost akta Unije u pitanju pred nacionalnim sudovima te ih na taj način navesti da, na temelju članka 267. UFEU‑a, o tome upitaju Sud putem prethodnih pitanja.

Slijedi da zahtjev za prethodnu odluku kojom se ocjenjuje valjanost predstavlja, kao i tužba za poništenje, vrstu nadzora zakonitosti akata Unije.

U pogledu zaštite koju pruža članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, predmet tog članka nije izmjena sustava sudskog nadzora predviđenog Ugovorima, a pogotovo ne pravila o dopuštenosti tužbi izravno podnesenih sudu Europske unije. Stoga pretpostavke za dopuštenost iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a treba tumačiti u svjetlu temeljnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu, ne zanemarujući pritom pretpostavke izričito predviđene navedenim Ugovorom. Što se tiče uloge nacionalnih sudova, oni, uz suradnju sa Sudom obavljaju funkciju, koja im je svima dodijeljena, da osiguravaju poštovanje prava u tumačenju i primjeni Ugovorâ. Stoga je na državama članicama da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka koji osiguravaju poštovanje temeljnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

Što se tiče pravnih lijekova koje države članice moraju predvidjeti, iako je Ugovor o FEU‑u uspostavio određen broj izravnih tužbi koje, ako je potrebno, pravne i fizičke osobe mogu podnositi pred sudom Unije, ni Ugovor o FEU‑u ni članak 19. UEU‑a nisu namjeravali pred nacionalnim sudovima, u vidu očuvanja prava Unije, stvoriti druge pravne lijekove osim onih koje ustanovljuje nacionalno pravo. Drukčije bi bilo jedino kad bi iz opće strukture odnosnog nacionalnog pravnog poretka proizlazilo da ne postoji nijedan pravni lijek koji osigurava, makar posredno, poštovanje prava pojedinaca koja proizlaze iz prava Unije ili kad bi za pojedince jedini način pristupa sudu bio prekršiti pravo.

Nadalje, zaštita koju pruža članak 47. Povelje ne zahtijeva da je pojedinac bezuvjetno ovlašten podnijeti tužbu za poništenje izravno pred sudom Unije protiv zakonodavnih akata Unije. Ni to temeljno pravo ni članak 19. stavak 1. podstavak 2. UEU‑a naime ne nalažu da pojedinac može podnijeti tužbu protiv takvih akata kao glavni zahtjev pred nacionalnim sudovima.

(t. 90.‑93., 95., 97.‑101., 103.‑106.)