MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WahlA
od 11. rujna 2014.(1)
Predmet C‑449/13
CA Consumer Finance SA
protiv
Ingrid Bakkaus,
Charline Bonato, rođene Savary,
Floriana Bonata
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal d’instance d’Orléans (Francuska))
„Zaštita potrošača – Potrošačko kreditiranje – Predugovorne obveze profesionalnog vjerovnika – Obveze pružanja informacija i procjene kreditne sposobnosti potrošača – Načini i teret dokazivanja ispunjenja navedenih obveza“
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje određenih odredaba Direktive 2008/48/EZ(2), o predugovornim obvezama profesionalnog vjerovnika. Točnije, riječ je o obvezama iz članka 5. (obveza pružanja informacija i objašnjenja) i članka 8. (procjena kreditne sposobnosti potrošača) navedene direktive.
2. Čini se da sud koji je uputio zahtjev u biti želi dobiti pojašnjenja o teretu dokazivanja i načinima dokazivanja ispunjenja navedenih obveza. Kao što ću iznijeti u ovom mišljenju, iako mi se čini da pitanje tko je, u načelu, dužan dokazati da su ugovorne obveze informiranja i provjere koje proizlaze iz Direktive 2008/48 pravilno ispunjene, logično proizlazi iz spomenute direktive, mislim da načine dokazivanja navedenog ispunjenja opširno uređuje načelo procesne autonomije. S obzirom na to, pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev valjalo bi tretirati s oprezom, kako bi se našla pravedna ravnoteža između cilja zaštite potrošača koji proizlazi iz navedene direktive i zahtjeva da se vjerovniku ne nalaže nerealni dokazni postupak.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
3. Članak 5. Direktive 2008/48 pod naslovom „Informacije prije sklapanja ugovora“ određuje sljedeće:
„1. Pravodobno, prije nego što se potrošač obveže ugovorom o kreditu ili ponudom, vjerovnik i, kada je to primjereno, kreditni posrednik, na temelju kreditnih uvjeta i odredaba koje nudi vjerovnik i, prema potrebi, želja i informacija koje je izrazio odnosno dostavio potrošač, potrošaču pružaju sve informacije koje su mu potrebne za uspoređivanje različitih ponuda s ciljem donošenja informirane odluke o tome hoće li sklopiti ugovor o kreditu. Takve informacije, na papiru ili nekom trajnom mediju, daju se putem obrasca Standardnih informacija o kreditu za potrošače u Europskoj uniji [Standardne europske informacije o potrošačkim kreditima] navedenog u Prilogu II. Smatra se da je vjerovnik ispunio sve zahtjeve za informiranjem u ovom stavku i u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2002/65/EZ ako je dao Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj uniji [Standardne europske informacije o potrošačkim kreditima]. [...]
[...]
6. Države članice osiguravaju da vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici potrošaču pruže odgovarajuća objašnjenja s ciljem dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kada je to primjereno i tako da se objašnjavaju informacije prije sklapanja ugovora koje treba pružiti u skladu sa stavkom 1., bitne karakteristike predloženih proizvoda i posebne učinke koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice neispunjavanja obveze plaćanja od strane potrošača. Način i stupanj u kojem se pruža takva pomoć, kao i subjekt pružanja takve pomoći, države članice mogu prilagoditi posebnim okolnostima situacije u kojoj se nudi ugovor o kreditu, osobi kojoj se on nudi i vrsti ponuđenog kredita.“
4. Članak 8. stavak 1. Direktive 2008/48 pod naslovom „Obveza procjene kreditne sposobnosti potrošača“ određuje:
„Države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Države članice čije zakonodavstvo zahtijeva da vjerovnici procijene kreditnu sposobnost potrošača na temelju uvida u relevantnu bazu podataka mogu zadržati taj zahtjev.“
5. Članak 22. stavci 2. i 3. navedene direktive, pod naslovom „Usklađivanje i imperativna narav ove direktive“ određuju:
„2. Države članice osiguravaju da se potrošači ne smiju odreći prava koja su im prenesena odredbama nacionalnog prava o provedbi ove direktive ili su u skladu s ovom direktivom.
3. Nadalje, države članice osiguravaju da se odredbe koje one donesu u provedbi ove direktive ne mogu zaobići kao rezultat načina formuliranja ugovora, posebno integriranjem povlačenja tranše ili ugovora o kreditu koji potpadaju pod područje primjene ove direktive u ugovore o kreditu čija bi narav ili svrha omogućili izbjegavanje njegove primjene.“
6. Članak 23. Direktive 2008/48 pod nazivom „Sankcije“ određuje:
„Države članice utvrđuju pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba koje se donose na temelju ove direktive i poduzimaju sve mjere potrebne za osiguravanje njihove provedbe. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.“
B – Francusko pravo
7. Zakon br. 2010‑737 od 1. srpnja 2010. o reformi potrošačkog kreditiranja(3), čiji je cilj prijenos Direktive 2008/48, ugrađen je u članak L. 311‑1 i prateće članke Zakonika o zaštiti potrošača.
8. Članak L. 311‑6 navedenog zakonika, koji se odnosi na obvezu uručivanja obrasca sa Standardnim informacijama o kreditu za potrošače u Europskoj uniji, određuje:
„I. Prije sklapanja ugovora o kreditu vjerovnik ili kreditni posrednik potrošaču pruža, pisanim putem ili putem kojeg drugog trajnog medija, informacije potrebne za uspoređivanje različitih ponuda koje korisniku kredita omogućavaju, vodeći računa o njegovim preferencijama, razumijevanje opsega njegovih obveza. [...]
II. Kad potrošač želi sklopiti ugovor o kreditu u mjestu prodaje, vjerovnik vodi računa o tome da mu obrazac naveden u [stavku] I. bude uručen u mjestu prodaje.“
9. Članak L. 311‑8 Zakonika o zaštiti potrošača, koji se odnosi na obvezu pružanja predugovornih objašnjenja propisuje:
„Vjerovnik ili kreditni posrednik potrošaču pruža objašnjenja na temelju kojih potonji može utvrditi je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, osobito na temelju informacija sadržanih u obrascu iz članka L. 311‑6. On će korisniku kredita ukazati na bitna obilježja ponuđenog ili ponuđenih kredita te na eventualne posljedice koje kredit može imati za njegovu financijsku situaciju, uključujući posljedice neispunjenja obveze plaćanja. Te će informacije biti pružene na temelju preferencija koje eventualno izrazi korisnik kredita.
[...]“
10. Tekst članka L. 311‑9 istog zakonika glasi:
„Prije sklapanja ugovora o kreditu vjerovnik mora provjeriti kreditnu sposobnost korisnika kredita na osnovi dovoljnog broja informacija, uključujući informacije koje dobije od potonjeg na svoj zahtjev. Vjerovnik mora izvršiti uvid u registar predviđen u članku L. 333‑4 pod uvjetima koji su predviđeni u odluci navedenoj u članku L.333‑5.“
11. Članak L. 311‑48 u stavcima 2. i 3. Zakonika o zaštiti potrošača predviđa:
„Ako vjerovnik ne ispuni obvezu propisanu u člancima L. 311‑8 i L. 311‑9, gubi pravo na kamatu, u cijelosti ili u dijelu koji odredi sudac. [...]
Korisnik kredita dužan je vratiti samo glavnicu prema predviđenim obrocima kao i, kad je to slučaj, platiti kamatu na koju vjerovnik nije izgubio pravo. Iznose koji su naplaćeni s osnove kamata po stopi u visini zakonske kamate, počevši od dana njihova plaćanja, vjerovnik mora vratiti ili uračunati u otplatu preostalog nepodmirenog iznosa glavnice.“
II – Činjenice u osnovi spora, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
12. Zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru dvaju sporova između CA Consumer Finance SA (u daljnjem tekstu: CA CF) s jedne strane i I. Bakkaus s druge strane, te CA CF s jedne strane i supružnika Bonato s druge strane, vezano uz zahtjeve za plaćanje preostalih nepodmirenih iznosa, uvećanih za kamate, koji proizlaze iz zajmova koje im je to društvo odobrilo za kupnju automobila.
13. Sud koji je uputio zahtjev, pred kojim se vode ti sporovi, pojasnivši da s obzirom da tuženici iz glavnog postupka nisu došli na raspravu, po službenoj dužnosti(4) radi mogućeg gubitka prava na ugovornu kamatu vjerovnika, na temelju članka L. 311‑48 Zakonika o zaštiti potrošača, istaknuo je prigovore, kao prvo o nedostatku dokaza sadržaja obrasca o predugovornim informacijama koji je trebao biti uručen korisniku kredita, kao drugo, o nedostatku dokaza izvršenja obveze objašnjenja i povrede obveze vjerovnika da upozori korisnika kredita u okviru obveze pružanja objašnjenja i, kao treće, o izostanku konzultiranja registra o neplaćanju kredita od strane pojedinaca (FICP) u okviru provjere kreditne sposobnosti. Osim toga, u sporu između CA CF i supružnika Bonato, ovaj sud je također istaknuo da nije dokazano izvršenje obveze provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita.
14. Smatrajući da su u tim sporovima postavljena pitanja u vezi s primjenom i tumačenjem prava Unije, Tribunal d’instance d’Orléans odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li Direktivu 2008/48 tumačiti tako da je vjerovnik dužan podnijeti dokaz da je pravilno i u cijelosti ispunio svoje obveze prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora o kreditu, a koje su nastale na temelju nacionalnog prava kojim je prenesena navedena direktiva?
2. Je li protivno Direktivi 2008/48 da se pravilno i potpuno ispunjenje obveza vjerovnika može dokazati isključivo pomoću standardne klauzule sadržane u ugovoru o kreditu kojom potrošač potvrđuje da su ispunjene obveze vjerovnika, a koja nije potkrijepljena dokumentima koje je izdao vjerovnik i podnio korisniku kredita?
3. Treba li članak 8. Direktive 2008/48 tumačiti na način da mu je u suprotnosti to da se provjera kreditne sposobnosti potrošača izvršava isključivo na osnovi informacija koje je dostavio potrošač, bez stvarne provjere takvih informacija u odnosu na druge dokaze?
4. Treba li članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 tumačiti na način da vjerovnik potrošaču ne može pružiti odgovarajuća objašnjenja ako nije prethodno provjerio njegovu financijsku situaciju i njegove potrebe?
Treba li članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 tumačiti na način da mu je u suprotnosti to da odgovarajuća objašnjenja pružena potrošaču proizlaze samo iz informacija sadržanih u ugovoru o kreditu a da nije sastavljen poseban dokument?“
15. CA CF, francuska, njemačka i španjolska vlada kao i Europska komisija podnijeli su pismena očitovanja.
16. Francuska i njemačka vlada kao i Komisija saslušane su na raspravi koja se održala 10. srpnja 2014.
III – Analiza
A – Opća razmatranja o predugovornim obvezama koje proizlaze iz Direktive 2008/48 i o sustavu dokazivanja ispunjenja navedenih obveza
17. Direktiva 2008/48, čiji je glavni cilj osigurati visoku i ekvivalentnu razinu zaštite potrošača i stvoriti istinsko unutarnje tržište(5), nalaže državama članicama između ostalog donošenje odgovarajućih mjera za promidžbu takozvanih „odgovornih“ praksi tijekom svih faza kreditnog odnosa, uzimajući u obzir specifična svojstva svojih kreditnih tržišta(6).
18. Jedan od stupova usklađivanja koji proizlazi iz Direktive 2008/48 se tako odnosi na predugovorne obveze vjerovnika. Općenito, one uključuju, s jedne strane, obvezu da se potrošaču pruže određene informacije i objašnjenja(7), kako bi on mogao donijeti informiranu odluku prije preuzimanja kreditne obveze i, s druge strane, zahtjev da se procjeni kreditna sposobnost potrošača, zahtjev koji je usmjeren na jačanje odgovornosti kako korisnika kredita tako i vjerovnika u odluci da preuzmu i odobre kredit(8).
19. U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev, razlozima navedenima po službenoj dužnosti i sadržanima u pitanjima koja je postavio, doveo je u pitanje dva aspekta koja su usklađena Direktivom 2008/48. Prvi se odnosi na obvezu pružanja informacija i objašnjenja iz članka 5. stavaka 1. i 6. Direktive 2008/48. Drugi se aspekt odnosi na obvezu provjere kreditne sposobnosti propisane u članku 8. te iste direktive. U francuskom pravu nepoštovanje tih obveza koje nalažu članci L. 311‑6, L. 311‑8 i L. 311‑9 Zakonika o zaštiti potrošača, povlači nezanemarive posljedice za vjerovnika koji nije izvršio te obveze, jer se sankcionira na temelju članka L. 311‑48 tog zakonika, čiji je cilj prenijeti članak 23. navedene direktive, u načelu potpunim gubitkom vjerovnikova prava na kamate(9).
20. Valja istaknuti da su odgovarajuće odredbe te direktive prenesene u francusko pravo donošenjem zakona Lagarde od 1. srpnja 2010.(10), što omogućuje da se unatoč izričaju prethodnih pitanja, otkloni svaka rasprava o eventualnom izravnom horizontalnom učinku, koji bi se trebao priznati navedenoj direktivi.
21. Također valja napomenuti da sud koji je uputio zahtjev ne pita Sud o mogućnosti da on po službenoj dužnosti primjeni odredbe koje prenose u unutarnje pravo Direktivu 208/48. To je sigurno moguće objasniti kako činjenicom da mu je ta mogućnost, u svakom slučaju dana nacionalnim pravom (vidjeti članak L. 141‑4 Zakonika o zaštiti potrošača) tako i analogijom koja se nesumnjivo može povući s uputama iz presude Rampion i Godard(11), koja je nacionalnom sucu priznala ovlast da se pozove po službenoj dužnosti na određene odredbe koje prenose u unutarnje pravo odredbe Direktive 87/102 koja je prethodila Direktivi 2008/48.
22. Sud koji je uputio zahtjev se u biti pita o teretu dokazivanja i načinima dokazivanja ispunjenja predugovornih obveza.
23. Kao što ću iznijeti u razmatranjima koja slijede, iako mi se čini da pitanje tko je dužan dokazati da su navedene obveze ispravno ispunjene implicitno proizlazi iz Direktive 2008/48 i ciljeva kojima teži, s tim u vezi dopušteni načini dokazivanja, načelno spadaju, u skladu s načelom procesne autonomije, u nacionalno pravo država članica.
24. Kao prvo, što se tiče pitanja tko je dužan dokazati ispravno ispunjenje predugovornih obveza, doista, kao što je ispravno istaknuo sud koji je uputio zahtjev, ni jedna odredba Direktive 2008/48 ne sadržava jasna i precizna pravila koja se odnose na teret dokazivanja da su vjerovnici ispunili predugovorne obveze. Ta direktiva stoga sama po sebi ne ugrožava sustave dokazivanja ispunjenja ili neispunjenja obveza propisanih u nacionalnim pravnim porecima.
25. Ipak, ostaje činjenica da iz cilja zaštite potrošača kojem teži Direktiva 2008/48 vrlo logično proizlazi da profesionalni vjerovnik u načelu mora snositi teret dokazivanja ispunjenja predugovornih obveza informiranja i provjere – čemu ću se vratiti kada budem ispitivao prvo prethodno pitanje. Općenito, čini mi se da bi dužnik posebne obveze informiranja i provjere, u ovom slučaju profesionalni vjerovnik, bio dužan dokazati ispunjenje te obveze.
26. Kao drugo, s obzirom da se radi o načinima izvođenja dokaza u pogledu ispunjenja navedenih obveza, to treba, u skladu s načelom procesne autonomije, biti predmet nacionalnog prava, podložno poštovanju načela djelotvornosti i ekvivalentnosti. Zapravo, države članice moraju osigurati, kao prvo, da načini dokazivanja ne budu nepovoljniji od onih koji se odnose na slične nacionalne tužbe, i kao drugo, da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ pojedinaca koja im dodjeljuje pravni poredak Unije(12).
27. Načelo ekvivalentnosti u ovom slučaju nije predmet rasprave.
28. Što se tiče načela djelotvornosti, smatram da ono ne nalaže točnu definiciju dokaznih sredstava koja bi mogla biti prihvaćena u cilju dokazivanja ispravnog ispunjavanja obveza vjerovnika koje proizlaze iz mjera koje prenose Direktivu 2008/48. Kao što to, čini se, priznaje sud koji je uputio zahtjev, presuda Rampion i Godard (EU:C:2007:575) odnosila se na potrebu „vanjske intervencije“ u cilju osiguranja učinkovitosti zaštite potrošača, to jest na davanje ovlasti sudu pred kojim je započet postupak da po službenoj dužnosti primijeni odredbe kojima se prenosi Direktiva 87/102. Sud koji je uputio zahtjev međutim smatra da intervencija suda ne može jamčiti djelotvornost prava Unije bez propisa koji se odnosi na teret i predmet dokazivanja. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da će postojanje eventualnih povreda obveze najčešće ovisiti o dokumentima predočenima na raspravi.
29. Ta argumentacija mi se ne čini potpuno uvjerljivom.
30. Najprije, mislim da bi smatrati da zaštita potrošača zahtijeva „propis“ o teretu i predmetu dokazivanja obveza koje proizlaze iz Direktive 2008/48, značilo otići korak dalje. Uspostavom takvog propisa stvorio bi se rizik od uspostave sustava zakonskog dokazivanja, koji bi otklonio svako načelo slobode dokazivanja i što nije bez opasnosti sa stajališta djelotvornosti sudske zaštite.
31. Nadalje, to razmatranje propušta uzeti u obzir činjenicu da sud, od trenutka kada se pita o postojanju eventualnih povreda predugovornih obveza propisanih u Direktivi 2008/48 može, odnosno mora, upotrijebiti sva potrebna postupovna sredstva da bi se utvrdilo jesu li navedene obveze ispravno ispunjene(13). Kao što je to Sud već naveo s obzirom na ocjenu po službenoj dužnosti, nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru između potrošača i profesionalnog vjerovnika i s obzirom na analogiju koja – kao što je to Sud učinio u presudi Rampion i Godard (EU:C:2007:575) – može biti izvršena s razinom zaštite koju utvrđuju različite direktive o zaštiti potrošača, sud mora, po potrebi, po službenoj dužnosti poduzeti mjere za izvođenje dokaza kako bi utvrdio jesu li obveze provjere i predugovornog informiranja koje su obvezivale vjerovnika, ispravno ispunjene.
32. U svjetlu svih tih razmatranja, ispitat ću svako prethodno pitanje.
B – Prvo pitanje koje se odnosi na teret dokazivanja ispravnog ispunjenja predugovornih obveza vjerovnika iz Direktive 2008/48
33. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li Direktivu 2008/48 tumačiti na način da je vjerovnik dužan podnijeti dokaz da je pravilno i u cijelosti ispunio obveze koje proizlaze iz nacionalnih odredaba kojima se prenosi navedena direktiva, prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora o kreditu.
34. Smatram da se djelotvornost izvršavanja prava iz Direktive 2008/48 ne protivi nacionalnom pravilu(14), kao što je ono u francuskom pravu, prema kojem vjerovnik snosi teret dokazivanja i pravilnog ispunjenja predugovornih obveza informiranja.
35. Naprotiv, možemo zaključiti, u nastavku onoga što sam uvodno naveo, da iz cilja zaštite potrošača kojem teži Direktiva 2008/48 vrlo logično proizlazi da teret dokazivanja da je vjerovnik ispunio predugovorne obveze pružanja informacija i provjere propisane tom direktivom, mora u načelu snositi vjerovnik. Vjerovnik može biti dužan na sudu dokazati da su njegove predugovorne obveze valjano ispunjene, što, kao što je francuska vlada spomenula, podrazumijeva da vjerovnik upotrijebi određeni stupanj pažnje u prikupljanju i čuvanju dokaza o ispunjenju svojih obveza pružanja informacija i objašnjenja.
36. To konkretno zahtijeva da se nacionalni sud, pred kojim je postavljeno pitanje je li ispunjenje raznih predugovornih obveza pružanja informacija i provjere, propisanih Direktivom 2008/48, u cijelosti i pravilo ispunjeno, mora, ako smatra da su dokumenti koji su mu predočeni nedovoljni, obratiti profesionalnom vjerovniku kako bi isti mogao donijeti dokumente za koje je procijenjeno da nedostaju.
37. U vezi s tim, iako – da bi se osigurala djelotvornost Direktive 2008/48 – vjerovnik mora s dužnom pažnjom dokazati ispunjenje svojih predugovornih obveza, od njega se ne može zahtijevati da priloži dokumente koje, po definiciji, ima samo korisnik kredita, kao što su informacije koje je trebao uputiti potrošaču na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2008/48, na papiru ili nekom drugom trajnom mediju.
38. Posljedično, smatram da pravilo koje prevladava u francuskom pravu, prema kojem je, u načelu na vjerovniku teret dokazivanja ispunjenja predugovornih obveza iz članaka 5. do 8. Direktive 2008/48, ne samo da ne ugrožava zaštitu potrošača koja se jamči tom direktivom, nego je u potpunosti u skladu s učinkovitošću te direktive.
39. Iz tih razmatranja proizlazi da na prvo prethodno pitanje treba dati pozitivan odgovor i smatrati da Direktivu 2008/48 treba tumačiti tako da je vjerovnik dužan podnijeti dokaz da je pravilno i u cijelosti ispunio svoje obveze prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora o kreditu.
C – Drugo pitanje o dokazu ispunjenja predugovornih obveza vjerovnika unošenjem standardne klauzule
40. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud može li unošenje standardne klauzule a koja nije potkrijepljena dokumentima koje vjerovnik podnosi korisniku kredita, biti dostatan dokaz da je vjerovnik ispunio svoje obveze pružanja informacija i provjere prije sklapanja ugovora.
41. U ovom slučaju, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je ugovor o kreditu koji je sklopio jedan od tuženika iz glavnog postupka, to jest I. Bakkaus, sadržavao standardnu klauzulu kojom je ona priznala da je „primila i razumjela Standardne informacije o kreditima za potrošače u Europskoj uniji.“ Sud koji je uputio zahtjev se pita može li takva klauzula, osim što utvrđuje da je korisnik kredita primio obrazac o predugovornim informacijama, također i dokazati da je sam sadržaj predugovornih pruženih informacija sukladan zahtjevima iz Direktive 2008/48. Sud koji je uputio zahtjev osobito upućuje na članak 22. te direktive 2008/48 koji obvezuje države članice da, s jedne strane, osiguraju da se potrošači ne smiju odreći prava koja imaju na temelju nacionalnih odredaba kojima se prenosi navedena direktiva i, s druge strane, da se te odredbe ne mogu zaobići kao rezultat načina formuliranja ugovora.
42. Smatram da odgovor na to zadnje pitanje treba biti nijansiran.
43. Doista, iz zadnje rečenice članka 5. stavka 1. Direktive 2008/48 proizlazi da „[s]matra se da je vjerovnik ispunio sve zahtjeve za informiranjem u ovom stavku […] ako je dao ,Standardne informacije o kreditu za potrošače u Europskoj unije’“ koje su navedene u Prilogu II. Unošenje klauzule o potvrdi primitka obrasca sa Standardnim informacijama o kreditima za potrošače u Europskoj uniji tako potvrđuje ispunjenje radnje koja bi ako i samo ako, se pokaže sukladnom zahtjevima koji proizlaze iz Priloga II. ovoj direktivi, potvrdila da je vjerovnik ispunio svoje predugovorne obveze pružanja informacija.
44. S druge strane, smatram da se klauzula o kojoj je ovdje riječ nikako ne može analizirati kao klauzula kojom potrošač korisnik kredita potvrđuje potpuno i pravilno ispunjenje predugovornih obveza profesionalnog vjerovnika i stoga, kao inverziju tereta dokazivanja ispunjenja navedenih obveza, što bi ugrozilo djelotvornost prava priznatih Direktivom 2008/48.
45. Tom klauzulom korisnik kredita potvrđuje samo ispunjenje jedne činjenice (predaju obrasca zvanog Standardne informacije o kreditima za potrošače u Europskoj uniji) a ne potpuno i pravilno ispunjenje obveze (to jest obrasca sa standardnim informacijama koji ispunjava zahtjeve koji proizlaze iz Direktive 2008/48). Drugim riječima i protivno situaciji iz presude Rampion i Godard (EU:C:2007:575), unošenje standardne klauzule kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku nema kao učinak isključivanje obveznih odredbi kojima se prenosi navedena direktiva. Čini mi se da takva klauzula, kao način dokazivanja ispunjenja obveze nije po sebi protivna članku 22. Direktive 2008/48 koji ima za cilj propisati ugovorne klauzule koje se odnose na izbjegavanje obveza koje proizlaze iz te direktive ili odricanja od prava koje potrošačima neposredno ili posredno daje ta direktiva.
46. Ipak, priznanje potrošača da je doista primio navedeni obrazac može dovesti do pretpostavke, u nedostatku osporavanja ili suprotnih dokaza, da je potrošač bio obaviješten prije sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, radi se o jednostavnoj pretpostavki koja je potpuno sukladna načelu djelotvornosti. Potrošač zapravo uvijek može tvrditi da nije primio dokument ili da on nije zadovoljavao vjerovnikove predugovorne obveze obavještavanja. Prema mojem mišljenju unošenje standardne klauzule ne bi trebalo biti zabranjeno, osim ako bi se potrošaču ili sucu ugrožavala mogućnost da dovede u pitanje pravilno ispunjenje obveza informiranja i predugovorne provjere koju je vjerovnik dužan izvršiti.
47. Osim toga, kao što je među ostalim istaknuo CA CF u svojim pisanim očitovanjima, vjerovniku je, bez intervencije treće osobe, u nedostatku klauzule koja bi se odnosila na priznanje da je obrazac s predugovornim informacijama predan potrošaču, očito teško dokazati da je pravilno ispunio svoju obvezu pružanja informacija i da je djelotvorno korisniku kredita dao dokument s informacijama, isto kao i dokazati njegov sadržaj.
48. Vodeći računa o tim razmatranjima, predlaže se na drugo pitanje odgovoriti tako da se Direktiva 2008/48 ne protivi unošenju standardne klauzule na temelju koje korisnik kredita priznaje da je primio obrazac sa Standardnim informacijama o kreditima za potrošače u Europskoj uniji. Takva klauzula ne sadržava nužno dokaz o pravilnom i potpunom ispunjenju obveza koje proizlaze it te direktive.
D – Treće pitanje koje se odnosi na doseg obveze vjerovnikove provjere kreditne sposobnosti potrošača
49. Treće prethodno pitanje postavlja pitanje u kojoj je mjeri profesionalni vjerovnik, u okviru provjere kreditne sposobnosti potrošača prije sklapanja ugovora o kreditu, dužan provjeriti vjerodostojnost informacija koje je pružio potrošač.
50. Smatram da ovdje također valja dati nijansirani odgovor.
51. Najprije, teško je odrediti u kojoj mjeri je CA CF utemeljio svoju odluku, kao što tvrdi, na potvrdama o prihodima i financijskoj sposobnosti tuženika, ili se za zaključak o njihovoj kreditnoj sposobnosti samo ograničio na nepotkrijepljene izjave tuženika(15).
52. Nadalje, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 26. Direktive 2008/48, članak 8. stavak 1. Direktive 2008/48 ima za cilj odgovorno odobravanje ugovora o kreditu, što osobito podrazumijeva da „vjerovnici bi trebali snositi odgovornost za provjeravanje kreditne sposobnosti potrošača u svakom pojedinačnom slučaju(16)“. Taj cilj podrazumijeva da vjerovnik osigura da je podnositelj zahtjeva za ugovor o kreditu kreditno sposoban metodom ili metodama koje cijeni najprikladnijima. Ta se provjera može izvršiti potvrdama o njegovoj financijskoj situaciji, kao što su platne liste, ispisi i povijest na bankovnim računima i odluka o porezu, ali ne isključivo. Primjerice nije isključeno da vjerovnik koji je u dugotrajnom poslovnom odnosu s određenim klijentima, prethodno pozna financijsku situaciju podnositelja zahtjeva za kredit.
53. S druge strane, čini mi se da Direktiva 2008/48 ne nalaže kreditnim ustanovama da sustavno provjeravaju istinitost informacija kojima se dokazuju prihodi i rashodi potrošača koje je on pružio. Kao što to jasno proizlazi iz teksta članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48 od vjerovnika se samo zahtijeva da provjeri kreditnu sposobnost korisnika kredita „na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka“. Kao što je to, po mojem mišljenju točno, istaknula njemačka vlada u pisanim očitovanjima, taj izričaj ističe diskrecijski prostor dodijeljen vjerovniku da utvrdi jesu li ili ne informacije kojima raspolaže dostatne za utvrđivanje kreditne sposobnosti podnositelja zahtjeva za kredit.
54. Ova analiza se u određenoj mjeri upire u činjenicu da prijedlog(17) koji je imao za cilj naložiti vjerovniku da se osigura oko kreditne sposobnosti korisnika kredita prije sklapanja ugovora o kreditu „svim sredstvima koje ima na raspolaganju“(18) u konačnici nije usvojen u Direktivi 2008/48.
55. Bez obzira na mogućnost da države članice vjerovnicima pružaju upute i smjernice (vidjeti uvodnu izjavu 26. Direktive 2008/48), samo je vjerovnik dužan osigurati da raspolaže „dostatnim informacijama“. Dostatnost navedenih informacija se nužno mijenja ovisno o okolnostima u kojima se sklapa ugovor o kreditu ili iznosu na koji se odnosi. S druge strane nakon što je skupio dostatne informacije o kreditnoj sposobnosti korisnika kredita, vjerovniku se ne može predbaciti, da nije provjerio točnost ili vjerodostojnost navedenih informacija.
56. U tom pogledu valja istaknuti da je provjera kreditne sposobnosti jamstvo kako za potrošača (time što ga sprečava da preuzme obvezu za koju u osnovi ne bi mogao odgovarati) tako i za profesionalnog vjerovnika (koji se izlaže riziku da mu ugovorene uplate ne budu vraćene).
57. Ta provjera kreditne sposobnosti koja je zajednički interes dviju strana ugovora o kreditu počiva na uzajamnim obvezama. S jedne strane vjerovnik mora skupiti dostatne informacije koje potvrđuju platežnu sposobnost potrošača. S druge strane, potrošač mora lojalno surađivati i pretpostavlja se da je dobre vjere pri izdavanju zahtijevanih dokumenata(19).
58. Iako vjerovnik, ako posumnja u iskrenost korisnika kredita, može eventualno poduzeti manje ili opsežnije istrage s ciljem da osigura vjerodostojnost dokumenata koje mu je podnio podnositelj zahtjeva za kredit, on nikako nije dužan to poduzeti u svakom slučaju. Vjerovnik se može ograničiti na zaključak da s obzirom na dokumentaciju koja mu je dana, potrošača se mora smatrati solventnim.
59. Sa svakim drugim pristupom riskiralo bi se znatno sužavanje uvjeta dodjele potrošačkih kredita i posljedično, dovođenje u pitanje stvaranja zajedničkog tržišta kredita kojeg, podsjećam, i Direktiva 2008/48 ima za cilj ostvariti(20).
60. Iz tih razmatranja proizlazi da članak 8. Direktive 2008/48 nalaže vjerovniku da provjeri kreditnu sposobnost potrošača temeljeći se na dostatnim informacijama i ne ograničujući se na puke nepotkrijepljene izjave potrošača. Nasuprot tomu, ta odredba ne nalaže profesionalnom vjerovniku sustavno provjeravanje informacija koje je pružio potrošač kako bi potvrdio njihovu vjerodostojnost.
E – Četvrto pitanje koje se odnosi na doseg obveze objašnjenja i pomoći vjerovnika potrošaču na temelju članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48
61. To pitanje koje se odnosi na tumačenje članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 podijeljeno je na dva dijela.
62. Prvi dio pitanja odnosi se na pitanje treba li vjerovnik prije ispunjenja obveze dostavljanja odgovarajućih objašnjenja potrošaču provjeriti financijsku situaciju potrošača i njegove potrebe.
63. Još jednom me doslovno tumačenje odredaba članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 koje se odnosi na objašnjenja u vezi s predloženim ugovorom o kreditu i na to odgovara li on potrebama potrošača, zajedno s člankom 8. stavkom 1. iste direktive koji se odnosi na provjeru kreditne sposobnosti, dovelo do negativnog odgovora.
64. Kao što to proizlazi iz izričaja u uvodnoj izjavi 27. Direktive 2008/48, obveza pružanja odgovarajućih informacija iz članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48 ima za cilj omogućiti potrošaču informiranu odluku u odnosu na određenu vrstu ugovora o kreditu. Zapravo se radi o tome da se potrošaču pruži „dodatna pomoć kako bi donio odluku o tome koji je ugovor o kreditu, u rasponu predloženih proizvoda, najprimjereniji za njegove potrebe i financijsku situaciju“. Članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 u okviru obveze davanja objašnjenja koju je vjerovnik dužan pružiti, ne spominje njegovu obvezu da provjeri financijsku situaciju korisnika kredita i još manje njegovu solventnost.
65. U toj se fazi, kao što navodi CA CF, ne ide za provjeravanjem solventnosti, kojom se Direktiva 2008/48 bavi samo u članku 8., pojašnjavajući da je sam korisnik kredita dužan izvršiti provjeru koliko kredit odgovara njegovim potrebama i financijskoj situaciji (vjerovnik pruža „odgovarajuća objašnjenja da bi korisnik kredita mogao odrediti odgovara li mu kredit“(21)), dok provjeru kreditne sposobnosti mora izvršiti vjerovnik.
66. Čini mi se da to tumačenje osim toga potvrđuje obrazloženje prijedloga direktive(22), koje kada je riječ o prethodnom informiranju potrošača ukazuje da „[v]jerovnik i po potrebi kreditni posrednik mogu potrošača i jamca pitati samo za one informacije koje su, na temelju članka 6. Direktive 95/46/EZ, odgovarajuće, važne i nisu pretjerane u odnosu na predmet za koji se sakupljaju i obrađuju. Potrošač i jamac dužni su na precizna pitanja koja vjerovnik ili po potrebi kreditni posrednik postavi odgovoriti u dobroj vjeri.
67. Iz tog proizlazi da članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 treba biti tumačen na način da profesionalni vjerovnik nije dužan prije ispunjenja obveze pružanja objašnjenja i pomoći, provjeriti solventnost potrošača.
68. Što se tiče drugog dijela pitanja, ono se odnosi na fazu u kojoj predugovorne informacije moraju biti pružene i trebaju li po potrebi biti pružene u posebnom dokumentu.
69. Kao prvo, što se tiče faze u kojoj moraju biti pružene kako informacije tako i objašnjenja iz članka 5. stavka 1. do 6. Direktive 2008/48, čini mi se da je dosta istaknuti da se te odredbe odnose na „predugovorne“ obveze što znači da je potrošač bio u mogućnosti upoznati se s navedenim informacijama prije sklapanja ugovora. Čini mi se da se taj zahtjev može ispuniti tako da se unese u sam nacrt ugovora o kreditu od trenutka kada je potrošaču predan taj nacrt ugovora i mogao se s njim upoznati prije potpisivanja.
70. Kao drugo, što se tiče načina ispunjenja odgovarajućih obveza koje proizlaze iz članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48, ta odredba ne zahtijeva nikakav posebni formalizam u dostavi objašnjenja koje profesionalni vjerovnik mora pružiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu. To međutim, još jednom, u skladu s načelom procesne autonomije, ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da definiraju načine ispunjenja obveze pružanja objašnjenja iz članka 5. stavka 6. Direktive 2008/48.
71. Iz toga proizlazi da dokazivanje djelotvornog ispunjenja tih obveza, koje mora biti prilagođeno svakom slučaju (vidjeti uvodnu izjavu 27. i članak 5. Direktive 2008/48) ne zahtijeva nužno izradu obrasca ili posebnog pismena.
72. Riječ je o ispitivanju zasebno svakog slučaja, kao što proizlazi iz uvodne izjave 27. Direktive 2008/48 koji državama članicama nalaže da odrede kada i u kojoj mjeri treba pružiti takva objašnjenja potrošačima „uzimajući u obzir posebne okolnosti u kojima se kredit nudi, potrebu potrošača za pomoći i narav svakog pojedinoga kreditnog proizvoda“.
73. Iz ovog što prethodi proizlazi da članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 ne nalaže profesionalnom vjerovniku sastavljanje posebnog dokumenta koji sadržava objašnjenja koja je pružio prije sklapanja ugovora o kreditu.
74. S obzirom na sva ta razmatranja, predlaže se da se na četvrto pitanje odgovori da članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 mora biti tumačen na način da, s jedne strane, vjerovnik nije dužan provjeriti financijsku situaciju korisnika kredita ili njegove potrebe prije nego li mu pruži odgovarajuća objašnjenja i, s druge strane, da odgovarajuća objašnjenja koja vjerovnik mora pružiti ne mogu proizlaziti iz ugovornih informacija koje su sadržane u ugovoru o kreditu. Međutim, vjerovnik nije dužan korisniku kredita predati poseban pisani dokument, različit od ugovora o kreditu, kako bi mu pružio adekvatna obavještenja.
IV – Zaključak
75. S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem Sudu da na pitanja koja je postavio Tribunal d’instance d’Orléans (Francuska) odgovori na sljedeći način:
1. Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, treba tumačiti na način da je vjerovnik dužan podnijeti dokaz da je pravilno i potpuno ispunio svoje obveze prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora o kreditu.
2. Unošenje standardne klauzule kojom korisnik kredita priznaje da je primio obrazac sa Standardnim informacijama o kreditima za potrošače u Europskoj uniji ne protivi se Direktivi 2008/48. Takva klauzula ne dokazuje nužno pravilno i potpuno ispunjenje obveza koje proizlaze iz te direktive.
3. Članak 8. Direktive 2008/48 nalaže vjerovniku da provjeri kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija i da se ne ograniči na puke nepotkrijepljene izjave potrošača. Nasuprot tomu, ta odredba ne nalaže profesionalnom vjerovniku sustavno provjeravanje informacija koje je pružio potrošač.
4. Članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da ne obvezuje profesionalnog vjerovnika na provjeravanje kreditne sposobnosti potrošača prije ispunjenja obveze objašnjenja i pomoći.
Članak 5. stavak 6. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da, s jedne strane, vjerovnik nije obvezan provjeriti financijsku situaciju i potrebe korisnika kredita prije nego li mu da odgovarajuća objašnjenja i, s druge strane, da odgovarajuća objašnjenja koja vjerovnik mora pružiti ne mogu proizaći iz ugovornih informacija koja se nalaze u ugovoru o kreditu. Međutim, vjerovnik nije dužan korisniku kredita predati poseban pismeni dokument koji je različit od ugovora o kreditu kako bi mu pružio odgovarajuća objašnjenja.