PRESUDA SUDA (peto vijeće)
13. rujna 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje osoba – Članak 45. UFEU‑a – Akt o pristupanju iz 2003. – Prilog XII. poglavlje 2. – Mogućnost države članice da odstupi od članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 i članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38/EZ – Poljski državljanin koji nije dovršio dvanaestomjesečno razdoblje prijavljenog rada u državi članici domaćinu”
U predmetu C‑618/16,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Upper Tribunal (Immigration and Asylum Chamber) (Viši sud, Odjel za imigraciju i azil, Ujedinjena Kraljevina), odlukom od 21. studenoga 2016., koju je Sud zaprimio 29. studenoga 2016., u postupku
Rafal Prefeta
protiv
Secretary of State for Work and Pensions
SUD (peto vijeće),
u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, A. Tizzano (izvjestitelj), potpredsjednik Suda, E. Levits, A. Borg Barthet i M. Berger, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: L. Hewlett, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. siječnja 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za R. Prefetu, J. Power, solicitor, T. Royston, barrister, i R. Drabble, QC,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, R. Fadoju i C. Crane, u svojstvu agenata, uz asistenciju K. Apps i D. Blundell, barristers,
– za Europsku komisiju, D. Martin i J. Tomkin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 28. veljače 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Priloga XII. Aktu o uvjetima pristupanja Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Slovačke Republike te prilagodbama ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL 2003., L 236, str. 33., u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju iz 2003.), članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.) i iz članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku poglavlje 5., svezak 2., str. 42.).
2 Zahtjev je podnesen u okviru spora između R. Prefete i Secretary of State for Work and Pensions (ministar rada i mirovina, Ujedinjena Kraljevina) (u daljnjem tekstu: ministar), u vezi s odbijanjem potonjeg da R. Prefeti odobri naknadu za zapošljavanje i uzdržavanje na osnovi dohotka.
Pravni okvir
Pravo Unije
Akt o pristupanju iz 2003.
3 Akt o pristupanju iz 2003. uređuje uvjete pristupanja Europskoj uniji, među ostalim, Republike Poljske i predviđa prilagodbe Ugovora.
4 U članku 1. drugoj i petoj alineji tog akta navodi se:
„Za potrebe ovog akta:
[…]
– izraz ‚sadašnje države članice’ znači: Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Helenska Republika, Kraljevina Španjolska, Francuska Republika, Irska, Talijanska Republika, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Kraljevina Nizozemska, Republika Austrija, Portugalska Republika, Republika Finska, Kraljevina Švedska i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske;
[…]
– izraz ‚nove države članice’ znači: Češka Republika, Republika Estonija, Republika Cipar, Republika Latvija, Republika Litva, Republika Mađarska, Republika Malta, Republika Poljska, Republika Slovenija i Slovačka Republika;
[…]”
5 Četvrti dio Akta o pristupanju iz 2003. sadržava privremene odredbe koje se primjenjuju na nove države članice. Članak 24. navedenog akta, koji se nalazi u tom dijelu, određuje:
„Mjere navedene na popisu u Prilozima V., VI., VII., VIII., IX., X., XI., XII., XIII. i XIV. ovom aktu primjenjive su u odnosu na nove države članice pod uvjetima utvrđenima u navedenim prilozima.”
6 Prilog XII. Aktu o pristupanju iz 2003. naslovljen je „Popis iz članka 24. Akta o pristupanju: Poljska”. Stavci 1., 2., 5. i 9. poglavlja 2. tog priloga, koji se odnosi na slobodno kretanje osoba, glase kako slijedi:
„1. Članak [45.] i članak [56.] prvi stavak [UFEU‑a] u potpunosti se primjenjuju samo podložno prijelaznim odredbama koje su predviđene stavcima 2. do 14. u pogledu slobodnog kretanja radnika i slobodnog pružanja usluga koja uključuju privremeno kretanje radnika kako je određeno u članku 1. Direktive 96/71/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL 1997., L 18, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 127.)] između Poljske, s jedne strane, i Belgije, Češke Republike, Danske, Njemačke, Estonije, Grčke, Španjolske, Francuske, Irske, Italije, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Nizozemske, Austrije, Portugala, Slovenije, Slovačke, Finske, Švedske i Ujedinjene Kraljevine, s druge strane.
2. Odstupajući od članaka 1. do 6. Uredbe [Vijeća] (EEZ) br. 1612/68 [od 15. listopada 1968. o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice (SL 1968., L 257, str. 2.)] i do kraja razdoblja od dvije godine od dana pristupanja, sadašnje države članice primjenjuju nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma kojima se uređuje pristup poljskih državljana njihovu tržištu rada. Sadašnje države članice mogu nastaviti primjenjivati te mjere do kraja razdoblja od pet godina od dana pristupanja.
Poljski državljani koji na dan pristupanja zakonito rade u sadašnjoj državi članici i kojima je odobren pristup tržištu rada te države članice u neprekidnom razdoblju od 12 mjeseci ili dulje imat će pravo na pristup tržištu rada te države članice, ali ne i tržištima rada ostalih država članica koje primjenjuju nacionalne mjere.
Poljski državljani kojima je nakon pristupanja odobren pristup tržištu rada sadašnje države članice u neprekidnom razdoblju od 12 mjeseci ili dulje također uživaju ista prava. Poljski državljani iz gore navedenog drugog i trećeg podstavka prestaju imati prava iz tih podstavaka ako dobrovoljno napuste tržište rada dotične sadašnje države članice.
Poljski državljani koji na dan pristupanja ili tijekom razdoblja primjene nacionalnih mjera zakonito rade u sadašnjoj državi članici na dan pristupanja i kojima je odobren pristup tržištu rada te države članice u razdoblju kraćem od 12 mjeseci ne uživaju ta prava.
[…]
5. Država članica koja je zadržala nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma na kraju razdoblja od pet godina navedenog u stavku 2. može, u slučaju ozbiljnih poremećaja na vlastitom tržištu rada ili prijetnje od takvih poremećaja, nakon što obavijesti Komisiju, nastaviti primjenjivati te mjere do kraja razdoblja od sedam godina od dana pristupanja. U nedostatku takve obavijesti primjenjuju se članci 1. do 6. Uredbe [br. 1612/68].
9. U mjeri u kojoj se određene odredbe Direktive [Vijeća] 68/360/EEZ [od 15. listopada 1968. o ukidanju ograničenja kretanja i boravka unutar Zajednice za radnike država članica i njihove obitelji (SL 1968., L 257, str. 13.)] ne mogu primjenjivati odvojeno od odredaba Uredbe [br. 1612/68] čija se primjena odgađa na temelju stavaka 2. do 5. te stavaka 7. i 8., Poljska i sadašnje države članice mogu odstupati od tih odredaba u mjeri u kojoj je to potrebno za primjenu stavaka 2. do 5. te stavaka 7. i 8.”
Uredba br. 492/2011
7 Poglavlje I. Uredbe br. 492/2011 naslovljeno je „Zapošljavanje, jednako postupanje i obitelji radnika”.
8 U odjeljku 1. tog poglavlja, naslovljenom „Pristup zaposlenju”, nalaze se članci 1. do 6. Uredbe br. 492/2011, kojima se u biti zabranjuju odredbe zakona i drugih propisa te upravna praksa države članice koji ograničavaju prijave za posao i ponude za posao odnosno pravo državljana drugih država članica na prihvaćanje i obavljanje posla ili za njih propisuju uvjete koji se ne primjenjuju na državljane te države članice.
9 U odjeljku 2. navedenog poglavlja, naslovljenom „Zapošljavanje i jednako postupanje”, članak 7. te uredbe u stavcima 1. i 2. određuje:
„1. Prema radniku koji je državljanin države članice ne smije se, zbog njegovog državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima kad je riječ o uvjetima zapošljavanja i rada, a posebno primicima od rada i otpuštanju te, ako postane nezaposlen, vraćanju na posao ili ponovnom zapošljavanju.
2. Takav radnik uživa jednake socijalne i porezne povlastice kao domaći radnici.”
10 Člankom 41. Uredbe br. 492/2011 određuje se:
„Uredba [br. 1612/68] ovime se stavlja izvan snage.
Upućivanja na Uredbu stavljenu izvan snage tumače se kao upućivanja na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu II.”
Direktiva 2004/38
11 Članak 7. navedene direktive, naslovljen „Pravo boravišta dulje od tri mjeseca”, propisuje:
„1. Svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:
(a) su radnici ili samozaposlene osobe u državi članici domaćinu […]
[…]
3. Za potrebe stavka 1. točke (a), građani Unije koji više nisu radnici ili samozaposlene osobe zadržavaju položaj radnika ili samozaposlene osobe ako su:
(a) privremeno nesposobni za rad zbog bolesti ili nesreće;
(b) propisno prijavljeni kao nesvojevoljno nezaposleni nakon što su dulje od godinu dana bili zaposleni te su se prijavili kao tražitelji zaposlenja u nadležnom uredu za zapošljavanje;
(c) propisno prijavljeni kao nesvojevoljno nezaposleni nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme kraćeg od godinu dana ili tijekom prvih dvanaest mjeseci te su se prijavili kao tražitelji zaposlenja u nadležnom uredu za zapošljavanje. U ovom slučaju položaj radnika se zadržava najmanje šest mjeseci;
(d) krenuli na strukovno osposobljavanje. Uvjet za zadržavanje statusa radnika jest postojanje veze između osposobljavanja i prethodnog zaposlenja, osim ako je dotična osoba nesvojevoljno nezaposlena.”
[…]
12 Članak 38. te direktive, naslovljen „Stavljanje izvan snage”, u stavcima 2. i 3. propisuje:
„2. Direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ stavljaju se izvan snage s učinkom od 30. travnja 2006.
3. Upućivanja na odredbe i Direktive stavljene izvan snage tumače se kao upućivanja na ovu Direktivu.”
Pravo Ujedinjene Kraljevine
13 Immigration (European Economic Area) Regulations 2006/1003 (Uredba 2006/1003 o useljavanju (Europski gospodarski prostor), u daljnjem tekstu: Uredba iz 2006.), donesena radi prenošenja Direktive 2004/38, izmijenila je Accession (Immigration and Worker Registration) Regulations 2004/1219 (Uredba 2004/1219 o pristupanjima (useljavanje i prijava radnika)). U skladu s potonjom uredbom, kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Uredba iz 2004.), u Ujedinjenoj Kraljevini odgođena je primjena pravila Unije u području slobodnog kretanja radnika u pogledu državljana osam od deset država članica koje su 1. svibnja 2004. pristupile Europskoj uniji, uključujući Republiku Poljsku. Te su odstupajuće mjere, donesene na temelju članka 24. Akta o pristupanju iz 2003., ostale na snazi do 30. travnja 2011.
14 Uredba iz 2004. predviđala je sustav prijave (Accession State Worker Registration Scheme (sustav prijave za radnike iz država pristupnica)) primjenjiv na državljane osam navedenih država pristupnica koji su u Ujedinjenoj Kraljevini radili tijekom razdoblja od 1. svibnja 2004. do 30. travnja 2011.
15 Članak 2. te uredbe, naslovljen „Radnik iz države pristupnice koji podliježe prijavi”, određivao je:
„1. Podložno sljedećim stavcima ovog članka‚ ‚radnik iz države pristupnice koji podliježe prijavi’ je državljanin dotične države pristupnice koji radi u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom razdoblja pristupanja.
[…]
4. Državljanin dotične države pristupnice koji zakonito radi u Ujedinjenoj Kraljevini u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci u cijelosti ili djelomično nakon 30. travnja 2004. prestaje biti radnik iz države pristupnice koji podliježe prijavi nakon tog razdoblja od dvanaest mjeseci.
[…]
8. Za potrebe stavaka 3. i 4., smatra se da je osoba radila u Ujedinjenoj Kraljevini u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci ako je zakonito radila u Ujedinjenoj Kraljevini na početku i na kraju tog razdoblja i ako bilo koje međurazdoblje u kojem nije zakonito radila u Ujedinjenoj Kraljevini ne prelazi ukupno 30 dana.
[…]”
16 U članku 4. stavku 2. navedene uredbe navodilo se:
„Državljanin dotične države pristupnice koji ima status radnika iz države pristupnice koji se dužan prijaviti ako započinje s radom u Ujedinjenoj Kraljevini nema pravo boraviti u Ujedinjenoj Kraljevini u svojstvu tražitelja zaposlenja s ciljem da ondje traži posao.”
17 Članak 5. stavci 3. i 4. Uredbe iz 2004. određivali su:
„3. Podložno stavku 4., članak 6. stavak 2. Uredbe iz 2006. ne primjenjuje se na radnika iz države pristupnice koji podliježe obvezi prijave, a koji prestaje raditi.
4. Ako radnik iz države pristupnice koji podliježe obvezi prijave prestane raditi za ovlaštenog poslodavca u okolnostima navedenim u članku 6. stavku 2. Uredbe iz 2006. tijekom razdoblja od jednog mjeseca od dana kada je počeo raditi, taj se članak primjenjuje na tog radnika tijekom ostatka tog jednomjesečnog razdoblja.”
18 U verziji primjenjivoj na glavni predmet, članak 6. stavak 1. Uredbe iz 2006., koji se odnosio na slučajeve u kojima se državljaninu države članice Europskog gospodarskog prostora može produljiti pravo boravka na državnom području Ujedinjene Kraljevine, određivao je:
„1. Za potrebe ovog propisa, izraz ‚osoba koja ispunjava uvjete’ odnosi se na sve državljane EGP‑a koji prebivaju u Ujedinjenoj Kraljevini kao:
[…];
(b) radnici;
[…]”
19 Članak 6. stavak 2. Uredbe iz 2006., kojim su se pojašnjavali uvjeti koje je osoba koja više nije radnik morala ispuniti kako bi zadržala status radnika u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) te uredbe, određivao je:
„Podložno članku 7.A stavku 4., osoba koja više nije radnik ne prestaje se smatrati radnikom za potrebe stavka 1. točke (b) ako je:
(a) privremeno nesposobna za rad zbog bolesti ili nesreće;
(b) propisno evidentirana kao nesvojevoljno nezaposlena nakon što je bila zaposlena u Ujedinjenoj Kraljevini, pod uvjetom da se prijavila kao tražitelj zaposlenja u nadležnom uredu za zapošljavanje i ako je:
i. godinu dana ili dulje bila zaposlena prije nego što je postala nezaposlena;
ii. nezaposlena manje od šest mjeseci; ili
iii. može dokazati da traži zaposlenje u Ujedinjenoj Kraljevini te da ima stvarne mogućnosti da dobije posao;
[…]”
20 U članku 7.A stavku 4. Uredbe iz 2006. navodilo se:
„Članak 6. stavak 2. primjenjuje se na radnika iz države pristupnice ako je:
(a) na njega 30. travnja 2011. bio primjenjiv članak 5. stavak 4. [Uredbe iz 2004.]; ili
(b) nesposoban za rad, nezaposlen ili više nije radnik, ovisno o slučaju, nakon 1. svibnja 2011.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
21 R. Prefeta, poljski državljanin, stigao je u Ujedinjenu Kraljevinu u 2008. i tamo radio od 7. srpnja 2009. do 11. ožujka 2011., kada je njegovo zaposlenje okončano zbog ozljede koja nije nastala na radu.
22 R. Prefeta je od svojeg dolaska u Ujedinjenu Kraljevinu imao status „radnika iz države pristupnice koji podliježe prijavi” u smislu članka 2. stavka 1. Uredbe iz 2004. Međutim, budući da je potvrdu o prijavi u svojstvu radnika dobio tek 5. siječnja 2011., R. Prefeta obavljao je prijavljeni rad u ukupnom razdoblju od samo dva mjeseca i šest dana.
23 Nakon 11. ožujka 2011., s obzirom na to da je bio propisno evidentiran kao nesvojevoljno nezaposlen, R. Prefeta se u nadležnoj nacionalnoj službi prijavio kao tražitelj zaposlenja. S te osnove primao je naknadu za nezaposlenost od 20. ožujka 2011.
24 R. Prefeta je 20. listopada 2011. ministru podnio zahtjev radi dobivanja naknade za zapošljavanje i uzdržavanje na osnovi dohotka.
25 Iz odluka kojom se upućuju prethodna pitanja proizlazi da se ta naknada, koja je namijenjena kategorijama osoba čija je sposobnost za rad ograničena njihovim fizičkim ili psihičkim stanjem može dodijeliti samo radnicima u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) i članka 6. stavka 2. Uredbe iz 2006., a ne tražiteljima zaposlenja.
26 Ministar je stoga odbio zahtjev R. Prefete, pri čemu je smatrao da on nije dokazao da je prije gubitka svojeg zaposlenja obavljao prijavljeni rad u neprekidnom razdoblju od dvanaest ili više mjeseci sukladno Uredbi iz 2004., što bi mu omogućilo da zadrži status radnika u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) i članka 6. stavka 2. Uredbe iz 2006.
27 R. Prefeta podnio je tužbu protiv odluke ministra pred First‑tier Tribunalom (Social Entitlement Chamber) (Prvostupanjski sud, Odjel za socijalna prava). Budući da je taj sud odbio njegovu tužbu, R. Prefeta je podnio žalbu pred Upper Tribunalom (Administrative Appeals Chamber) (Viši sud, Odjel za upravne žalbe, Ujedinjena Kraljevina).
28 R. Prefeta u žalbi u biti tvrdi da se člankom 5. stavkom 3. Uredbe iz 2004. sprečavalo da državljani predmetnih država pristupnica koji u Ujedinjenoj Kraljevini nisu radili s potvrdom o prijavi tijekom neprekidnog razdoblja od dvanaest mjeseci zadrže status radnika u smislu članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38 te da tako ostvaruju pravo na jednako postupanje iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011. Prema mišljenju R. Prefete, nacionalni propis koji je protivan tim dvjema potonjim odredbama ne može biti opravdan na temelju Akta o pristupanju iz 2003., s obzirom na to da se njime ne dopuštaju odstupanja od navedenih odredbi.
29 Ministar pak tvrdi da je Uredba iz 2004. bila u skladu s Aktom o pristupanju iz 2003. S tim u vezi, Prilog XII. poglavlje 2. stavak 2. navedenog akta o pristupanju predviđa da poljski državljani koji tijekom razdoblja primjene nacionalnih mjera zakonito rade i kojima je odobren pristup tržištu rada te države članice u razdoblju kraćem od dvanaest mjeseci nemaju prava koja uživaju radnici sukladno članku 7. stavku 3. Direktive 2004/38 i članku 7. stavku 2. Uredbi br. 492/2011.
30 U tim je okolnostima Upper Tribunal (Administrative Appeals Chamber) (Viši sud, Odjel za upravne žalbe, Ujedinjena Kraljevina) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1. Je li Prilog XII. [Aktu o pristupanju iz 2003.] državama članicama omogućavao da poljske državljane isključe iz prava iz članka 7. stavka 2. Uredbe [br. 492/2011] i članka 7. stavka 3. Direktive [2004/38] kada radnik, iako je sa zakašnjenjem ispunio obvezu prijave zapošljavanja predviđenu nacionalnim pravom, još nije obavljao prijavljeni rad u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje niječan, može li se radnik koji je poljski državljanin, u okolnostima iz prvog pitanja, pozivati na članak 7. stavak 3. Direktive [2004/38] koji se odnosi na zadržavanje statusa radnika?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
31 Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita treba li Prilog XII. poglavlje 2. Akta o pristupanju iz 2003. tumačiti na način da je u njime predviđenom prijelaznom razdoblju omogućavao Ujedinjenoj Kraljevini da isključi iz prava iz članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38 i članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011 poljskog državljanina koji ne ispunjava uvjet predviđen nacionalnim zakonodavstvom da je obavljao prijavljeni rad na njezinu području u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci.
32 S tim u vezi najprije treba istaknuti da Prilog XII. poglavlje 2. stavak 1. Akta o pristupanju iz 2003. određuje da se članak 39. i članak 49. prvi stavak UEZ‑a (koji su postali članak 45. i članak 56. prvi stavak UFEU‑a) u pogledu slobodnog kretanja radnika i slobodnog pružanja usluga koja uključuju privremeno kretanje radnika između Poljske i sadašnjih država članica u potpunosti primjenjuju samo podložno stavcima 2. do 14. tog poglavlja. Te prijelazne mjere u biti predviđaju odstupanja od članaka 1. do 6. Uredbe br. 1612/68 i, pod određenim uvjetima, od odredbi Direktive 68/360.
33 Točno je da se Prilog XII. poglavlje 2. Akta o pristupanju iz 2003. ne odnosi ni na Direktivu 2004/38 ni na Uredbu br. 492/2011, s obzirom na to da su ti instrumenti usvojeni nakon stupanja na snagu tog akta o pristupanju. Međutim, iz samog sadržaja članka 38. stavka 3. te direktive i članka 41. te uredbe proizlazi da za upućivanja na Uredbu br. 1612/68 i Direktivu 68/360, koje su stavljene izvan snage tim dvama aktima, treba smatrati da se odnose na odgovarajuće odredbe Direktive 2004/38 i Uredbe br. 492/2011.
34 Stoga, kako bi se odgovorilo na pitanje suda koji je uputio zahtjev, valja provjeriti je li se Prilogom XII. poglavljem 2. Akta o pristupanju iz 2003. Ujedinjenoj Kraljevini omogućavalo da, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, izuzme iz primjene članak 7. stavak 3. Direktive 2004/38. Naime, primjena članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011, u skladu s kojim radnik državljanin države članice uživa na području drugih država članica jednake socijalne i porezne povlastice kao domaći radnici, pretpostavlja da R. Prefeta, nakon što je prestao obavljati posao kao radnik ili samozaposlena osoba, ipak može zadržati svoj status radnika na temelju članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38.
35 S tim u vezi valja istaknuti da sukladno Prilogu XII. poglavlju 2. stavku 9. Akta o pristupanju iz 2003. Republika Poljska i sadašnje države članice mogu odstupiti od određenih odredbi Direktive 2004/38 samo ako se te odredbe ne mogu primjenjivati odvojeno od odredaba Uredbe br. 492/2011 čija se primjena odgađa na temelju Priloga XII. poglavlja 2. stavaka 2. do 5., 7. i 8. tog Akta o pristupanju, u mjeri u kojoj je to potrebno za primjenu tih stavaka.
36 Stoga treba provjeriti, kao prvo, može li se članak 7. stavak 3. Direktive 2004/38 primjenjivati odvojeno od članaka 1. do 6. Uredbe br. 492/2011 čija je primjena na taj način odgođena.
37 U tom pogledu valja napomenuti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 62. svojeg mišljenja, da se mogućnost da građanin Unije koji je privremeno prestao obavljati posao kao radnik ili samozaposlena osoba zadrži svoj status radnika na temelju članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38 i odgovarajuće pravo boravka na temelju članka 7. stavka 1. te direktive temelji na pretpostavci da je taj građanin raspoloživ i sposoban za reintegraciju u tržište rada države članice domaćina (vidjeti analogijom presudu od 19. lipnja 2014., Saint Prix, C‑507/12, EU:C:2014:2007, t. 38. do 41.).
38 Naime, s jedne strane, članak 7. stavak 3. točka (a) Direktive 2004/38 odnosi se na situaciju u kojoj je građanin Unije privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili nesreće, u kojoj vrijedi pretpostavka da će taj građanin moć ponovno obavljati posao kao radnik ili nezaposlena osoba kada se okonča ta privremena nesposobnost za rad. S druge strane, člankom 7. stavkom 3. točkama (b) i (c) te direktive zahtijeva se da se građanin Unije koji nije gospodarski aktivan prijavi kao tražitelj zaposlenja u nadležnom uredu za zapošljavanje, dok se člankom 7. stavkom 3. točkom (d) od njega zahtijeva da krene, pod određenim uvjetima, na strukovno osposobljavanje.
39 Članak 7. stavak 3. Direktive 2004/38 stoga se odnosi na situacije u kojima je reintegracija građanina Unije u tržište rada države članice domaćina moguća u razumnom roku. Slijedom toga, primjena te odredbe ne može se odvojiti od one odredbi Uredbe br. 492/2011 koje uređuju pristup zaposlenju državljanina države članice na području druge države članice, odnosno članaka 1. do 6. te uredbe.
40 Kao drugo, valja provjeriti je li potrebno odstupiti od članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38 radi primjene odstupanja predviđenih prijelaznim odredbama iz Priloga XII. poglavlja 2. stavaka 2. do 5., 7. i 8. Akta o pristupanju iz 2003.
41 U tom pogledu treba istaknuti da je Sud već presudio da je cilj prijelaznih odredbi iz Priloga XII. poglavlja 2. tog akta o pristupanju izbjeći da nakon pristupa novih država članica Uniji dođe do poremećaja na tržištu rada starih država članica zbog trenutnog dolaska povećanog broja radnika koji su državljani tih novih država (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2011., Vicoplus i dr., C‑307/09 do C‑309/09, EU:C:2011:64, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
42 U predmetnom slučaju, kao što to ističu vlada Ujedinjene Kraljevine i Komisija u svojim pisanim očitovanjima, navedena država članica donijela je Uredbu iz 2004. u skladu s odstupanjima predviđenima prijelaznim odredbama iz Priloga XII. poglavlja 2. stavaka 2. i 9. Akta o pristupanju iz 2003.
43 Međutim, Prilog XII. poglavlje 2. stavak 2. prvi podstavak tog Akta o pristupanju u biti predviđa da, odstupajući od članaka 1. do 6. Uredbe br. 492/2011 i tijekom prijelaznog razdoblja nakon datuma pristupanja, sadašnje države članice primjenjuju mjere kojima se uređuje pristup poljskih državljana njihovu tržištu rada.
44 Stoga je na temelju te osnove članak 2. Uredbe iz 2004. u britanski pravni poredak uveo status „radnika iz države pristupnice koji podliježe prijavi” koji se odnosio na državljane država pristupnica koji su radili u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom razdoblja primjene te uredbe. Navedenom uredbom bilo je predviđeno da predmetni radnici gube taj status nakon što su dvanaest mjeseci neprekidno obavljali prijavljeni rad na području te države članice, pri čemu se taj rad morao u cijelosti ili djelomično obaviti nakon 30. travnja 2004.
45 Od državljanina predmetne države pristupnice zahtijevalo se da za razdoblje u kojem je imao navedeni status ishodi potvrdu o prijavi rada od nadležnih nacionalnih tijela, pri čemu on nije uživao sva prava koje pravo Unije dodjeljuje državljaninu države članice koji se preseli u drugu državu članicu kako bi tamo radio. Konkretno, članci 4. i 5. Uredbe iz 2004. ograničavali su pravo državljanina države pristupnice da boravi u Ujedinjenoj Kraljevini kao tražitelj zaposlenja radi pronalaska zaposlenja i njegovu mogućnost zadržavanja statusa radnika i odgovarajućeg pravo boravka kada prestane obavljati posao kao radnik ili samozaposlena osoba.
46 Kao što je to Komisija u bitnome napomenula u svojim pisanim očitovanjima, odstupanje od članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38, koje je uvela Ujedinjena Kraljevina, stoga je bilo potrebno radi postizanja punog učinka mjera koje je ta država članica usvojila na temelju odstupanja predviđenih prijelaznim odredbama iz Priloga XII. poglavlja 2. stavaka 2. i 9. Akta o pristupanju iz 2003.
47 Naime, da se radnik države pristupnice koji je prestao obavljati posao kao radnik ili samozaposlena osoba, a da nije prethodno u Ujedinjenoj Kraljevini obavljao prijavljeni rad u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci, mogao pozvati na članak 7. stavak 3. navedene direktive kako bi zadržao status radnika i odgovarajuće pravo boravka na temelju članka 7. stavka 1. te direktive, Ujedinjena Kraljevina ne bi mogla postići puni učinak tih odstupajućih mjera, čiji cilj je među ostalim bio da se ograniči pravo državljana države pristupnice koji nisu gospodarski aktivni da borave na njezinu području kako bi tamo tražili zaposlenje.
48 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja zaključiti da je Prilog XII. poglavlje 2. stavci 2. i 9. Akta o pristupanju iz 2003. omogućavao Ujedinjenoj Kraljevini da u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku izuzme iz primjene članak 7. stavak 3. Direktive 2004/38.
49 Taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da je u predmetnom slučaju R. Prefeta, prije nego je prestao raditi, u Ujedinjenoj Kraljevini radio od 7. srpnja 2009. do 11. ožujka 2011., odnosno u razdoblju od oko dvadeset mjeseci.
50 Naime, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 69. do 71. svojeg mišljenja, iz Priloga XII. poglavlja 2. stavka 2. trećeg podstavka Akta o pristupanju iz 2003. proizlazi da poljski državljani moraju ispuniti dva kumulativna uvjeta kako bi iz izbjegli primjenu odstupajućih mjera usvojenih na temelju tog instrumenta odnosno, s jedne strane, moraju neprekidno raditi u razdoblju od dvanaest mjeseci i, s druge strane, mora im biti odobren pristup tržištu rada predmetne države članice.
51 Što se tiče tog drugog uvjeta, valja istaknuti se Uredbom iz 2004. pristup tržištu rada uvjetuje dobivanjem potvrde o prijavi od nadležnih nacionalnih tijela.
52 Međutim, iz spisa na raspolaganju Sudu proizlazi da je R. Prefeta dobio potvrdu o prijavi svojeg rada od nadležnih nacionalnih tijela Ujedinjene Kraljevine tek 5. siječnja 2011., tako da treba smatrati da mu je bio odobren pristup tržištu rada te države članice samo u ukupnom razdoblju od dva mjeseca i šest dana, što je manje od razdoblja od dvanaest mjeseci koje se zahtijeva Prilogom XII. poglavljem 2. stavkom 2. trećim podstavkom Akta o pristupanju iz 2003.
53 U tim okolnostima, s obzirom na to da se R. Prefeta nije mogao pozvati na članak 7. stavak 3. Direktive 2004/38 radi zadržavanja svojeg statusa radnika nakon što je prestao s radom, također se nije mogao pozvati na članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011, koji se odnosi na državljane države članice koji imaju taj status (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2007., Geven, C‑213/05, EU:C:2007:438, t. 16., i od 21. veljače 2013., N., C‑46/12, EU:C:2013:97, t. 48. i 49.).
54 Stoga nije potrebno provjeriti je li Prilog XII. poglavlje 2. Akta o pristupanju iz 2003. omogućavao da se u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku iz primjene izuzme članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011.
55 S obzirom sve prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti da Prilog XII. poglavlje 2. Akta o pristupanju iz 2003. treba tumačiti na način da je Ujedinjenoj Kraljevini omogućavao da u prijelaznom razdoblju predviđenim tim aktom isključi iz prava iz članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38 poljskog državljanina, poput R. Prefete, koji ne ispunjava uvjet predviđen nacionalnim zakonodavstvom da je obavljao prijavljeni rad na njezinu području u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci.
Drugo pitanje
56 Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.
Troškovi
57 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Prilog XII. poglavlje 2. Akta o uvjetima pristupanja Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Slovačke Republike i prilagodbama ugovora na kojima se temelji Europska unija treba tumačiti na način da je Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske omogućavao da u prijelaznom razdoblju predviđenim tim aktom isključi iz prava iz članka 7. stavka 3. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ poljskog državljanina, poput R. Prefete, koji nije ispunio uvjet predviđen nacionalnim zakonodavstvom da je obavljao prijavljeni rad na njezinu području u neprekidnom razdoblju od dvanaest mjeseci.
Potpisi