MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 30. svibnja 2013.(1)
Predmet C‑58/12 P
Groupe Gascogne SA
protiv
Europske komisije
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazum – Sektor industrijskih plastičnih vreća – Novčane kazne – Povreda, od strane Općeg suda, temeljnog prava na pošteno suđenje u razumnom roku”
Uvodna pojašnjenja
1. Opći sud donio je 16. studenoga 2011. tri zasebne presude(2) kojima je odbio zasebne tužbe za poništenje odluke Komisije u predmetu COMP/38354 – Industrijske vreće(3). Komisija je u toj odluci utvrdila da je došlo do teške i dugotrajne povrede tadašnjeg članka 81. UEZ‑a (sada članak 101. UFEU‑a) i izrekla visoke novčane kazne nizu društava kćeri i njihovim odnosnim društvima majkama. Ovo je jedna od žalbi podnesenih protiv tih presuda Općeg suda(4).
2. U okviru ovih žalbi javljaju se nova pitanja u području prava tržišnog natjecanja, ali one usto sadržavaju i prigovore da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)(5) jer nije poštovao razuman rok za suđenje. Zato Sud mora u što kraćem roku odlučiti o tim žalbama. Uzimajući to u obzir kao i potrebu za dovoljno vremena za prijevod, pitanja koja obrađujem podijelila sam na sljedeći način.
3. Ključne zakonodavne odredbe, zajedno s opisom zabranjenog sporazuma, postupka koji je doveo do Komisijine odluke i izrečenih novčanih kazni mogu se naći u točkama 6. do 34. mojeg mišljenja u predmetu Gascogne Sack Deutschland(6). Budući da se u svakoj žalbi pojavljuju donekle različiti navodi u pogledu okolnosti u kojima društva majke jesu ili nisu odgovorna za radnje svojih društava kćeri u stopostotnom vlasništvu, ovo je pitanje raspravljeno u svim trima mišljenjima. Moja analiza pitanja koja proizlaze iz prigovora da Opći sud nije poštovao razuman rok za suđenje (osobito u pogledu kriterija za utvrđivanje postojanja prekomjernog kašnjenja i mogućih pravnih lijekova koji su dostupni u takvom slučaju) sadržana je u točkama 70. do 150. ovog mišljenja. Analiza podrobnih argumenata koje je iznio svaki od žalitelja u pogledu (primjerice) primjerenosti obrazloženja u presudama Općeg suda može se, naravno, naći u odnosnim mišljenjima u kojima se obrađuju pojedine žalbe(7).
Uvod
4. Društvo Groupe Gascogne ovom žalbom osporava način na koji je Opći sud protumačio dva pojma iz prava o tržišnom natjecanju: pojam poduzetnika i načelo da se odgovornost za povredu koju je počinilo društvo kći treba pripisati njegovu društvu majci u čijem je stopostotnom vlasništvu. Groupe Gascogne ističe da se u slučaju izricanja bilo koje novčane kazne za takvu povredu na temelju solidarne odgovornosti gornja granica (u daljnjem tekstu: gornja granica od 10 %) te novčane kazne treba izračunati na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003(8) tako da se u obzir uzme zajednički prihod društva kćeri i njegova društva majke, a ne prihod na svjetskoj razini društava koja čine čitavu poslovnu grupu(9).
Zakonodavstvo
Direktiva o konsolidiranim financijskim izvještajima
5. Cilj Direktive o konsolidiranim financijskim izvještajima(10) je uskladiti nacionalna zakonodavstva koja uređuju godišnje financijske izvještaje za određene vrste trgovačkih društava, osobito za grupe trgovačkih društava koje čine poduzeće(11). Dodatni cilj te direktive je osigurati da financijske informacije o takvim poduzećima budu dostupne dioničarima i trećim stranama(12). Poduzeća koja su obvezna pripremati konsolidirane financijske izvještaje definirana su u članku 1. stavcima 1. i 2. Ona uključuju svako matično poduzeće koje:
„(a) ima većinu glasačkih prava dioničara ili članova u drugom poduzeću […] ili
(b) ima pravo imenovati ili opozvati većinu članova upravnog, upravljačkog ili nadzornog tijela drugog poduzeća […], a istodobno je dioničar ili član tog poduzeća; ili
(c) ima pravo izvršavati prevladavajući utjecaj na poduzeće […] čiji je dioničar ili član […]”.
6. U članku 16. direktive o konsolidiranim financijskim izvještajima predviđeno je, među ostalim:
„1. Konsolidirani financijski izvještaj sastoji se od konsolidirane bilance, konsolidiranog računa dobiti i gubitka, te bilješki uz financijske izvještaje.
[…]
3. Konsolidirani financijski izvještaj pruža istinit i pošten prikaz aktive, pasive, financijskog stanja i dobiti ili gubitka poduzeća uključenih u konsolidaciju kao cjeline.”
Sažetak pobijane presude
7. U prvostupanjskom postupku, Groupe Gascogne(13) je od Općeg suda zahtijevao da:
– poništi odluku u dijelu u kojem se odnosila na njega i u kojem mu je izrečena novčana kazna;
– izmijeni odluku u dijelu u kojem je njegovu društvu kćeri Gascogne Sack Deutschland (u daljnjem tekstu: GSD), u suprotnosti s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17, izrečena novčana kazna viša od 10 % prihoda GSD‑a;
– podredno, poništi članak 2. točku (i) odluke;
– podredno tomu, izmijeni članak 2. točku (i) odluke i smanji iznos novčane kazne koja je izrečena Groupeu Gascogne i GSD‑u i za čije su plaćanje ta društva određena kao solidarno odgovorna;
– naloži Komisiji snošenje troškova postupka.
8. Groupe Gascogne je u prilog svojoj tužbi za poništenje odluke iznio tri tužbena razloga. Kao prvo, Groupe Gascogne je isticao da je Komisija povrijedila članak 101. UFEU‑a jer mu je pogrešno pripisala solidarnu odgovornost za povredu koju je počinio GSD. Kao drugo, naveo je da je Komisija u odluci počinila pogrešku koja se tiče prava jer je pogrešno protumačila pojam „poduzetnik” iz članka 81. UEZ‑a; posljedično, povrijedila je članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 izrekavši Groupeu Gascogne novčanu kaznu koja je izračunata na temelju prihoda Groupea Gascogne na svjetskoj razini umjesto na temelju zajedničkog prihoda Groupea Gascogne (vjerojatno uzimajući u obzir prihod holding društva, Groupea Gascogne, ali ne i prihod njegovih društava kćeri) i GSD‑a. Kao treće, Groupe Gascogne je tvrdio da je novčana kazna koja je izrečena njemu i GSD‑u, i za čije su plaćanje oni bili određeni kao solidarno odgovorni, u suprotnosti s načelom proporcionalnosti jer Komisija nije osigurala razuman odnos između izrečene kazne i prihoda koji je doista ostvaren u sektoru plastičnih vreća.
9. Groupe Gascogne je na raspravi u prvostupanjskom postupku iznio tri navoda o povredi njegovih temeljnih prava zajamčenih Poveljom. Kao prvo, navodio je da su povrijeđena njegova prava obrane i pretpostavka nedužnosti, što je zajamčeno člankom 48. Povelje. Kao drugo, istaknuo je da obrazloženje odluke nije bilo primjereno te da je stoga otežavalo ocjenu njezine zakonitosti. Kao treće, pozivao se na članke 47. i 49. Povelje tvrdeći da Opći sud treba upotrijebiti svoju neograničenu nadležnost te izreći proporcionalnu sankciju.
10. Opći sud je u točki 31. pobijane presude zaključio da je prvi navod, koji se odnosio na povredu prava obrane Groupea Gascogne i pretpostavke nedužnosti, sadržavao nove elemente te da je stoga bio nedopušten.
11. Opći sud je potom odbio sva tri tužbena razloga i tužbu u cijelosti.
Žalbeni razlozi
12. Groupe Gascogne iznosi četiri žalbena razloga.
13. Kao prvo, Groupe Gascogne tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije razmotrio utjecaj promjena u pravnom poretku Unije, osobito u pogledu članka 48. Povelje, do kojih je došlo kada je 1. prosinca 2009. na snagu stupio članak 6. stavak 1. UEU‑a.
14. Kao drugo, Groupe Gascogne navodi da je Opći sud povrijedio članak 48. Povelje: (i) zato što je Groupeu Gascogne pogrešno pripisao solidarnu odgovornost za povredu koju je GSD činio od 1. siječnja 1994. do 26. lipnja 2002., isključivo na temelju činjenice da je GSD bio društvo kći Groupea Gascogne i u njegovu stopostotnom vlasništvu, i (ii) zato što je potvrdio odluku u dijelu u kojem je Groupe Gascogne solidarno odgovoran, do iznosa od 9,9 milijuna eura, za plaćanje novčane kazne izrečene GSD‑u.
15. Kao treće i podredno, Groupe Gascogne ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zato što je pogrešno protumačio pojam „poduzetnik” i zato što je posljedično, pri izračunu novčane kazne, gornju granicu od 10 % odredio uzimajući u obzir prihod Groupea Gascogne na svjetskoj razini, a ne zajednički prihod GSD‑a i njegova društva majke.
16. Kao četvrto i također podredno, Groupe Gascogne ističe da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje jer nije poštovao razuman rok za suđenje.
Prvi i drugi žalbeni razlog – povreda temeljnih prava i nespojivost pretpostavke odlučujućeg utjecaja – članak 48. Povelje
17. Groupe Gascogne svojim prvim žalbenim razlogom ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava proglasivši nedopuštenim prigovor koji je na raspravi iznesen u vezi s promjenom u statusu Povelje nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona. Svojim drugim žalbenim razlogom ističe da je pretpostavka odlučujućeg utjecaja(14), na temelju koje mu je pripisana odgovornost za povredu koju je počinio GSD, nespojiva s njegovim temeljnim pravom na pošteno suđenje jer ta pretpostavka u stvarnosti djeluje kao pretpostavka krivnje.
18. Prvi i drugi žalbeni razlog zajedno ću razmotriti jer se oba odnose na pitanja o temeljnim pravima.
Sažetak argumenata
Žalba Groupea Gascogne
19. Što se tiče prvog žalbenog razloga, Groupe Gascogne prigovara da je Opći sud pogriješio ne uzevši u obzir učinke statusa jednakog Ugovorima koji je Povelja dobila stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona. Osim toga, čak i ako je Opći sud bio u pravu zaključivši da su prava na obranu i pretpostavka nedužnosti bili zajamčeni pravom Unije prije 1. prosinca 2009. na temelju općih načela prava Unije, ta načela nemaju jednaku pravnu vrijednost kao Ugovori. Stoga promjena u statusu Povelje znači da sudovi Unije sada moraju strože primjenjivati zajamčena prava.
20. Glede svojeg drugog žalbenog razloga, Groupe Gascogne ističe da se članak 48. Povelje treba tumačiti s obzirom na članak 6. Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: EKLJP). Sud prilikom tumačenja članka 48. Povelje također mora uzeti u obzir ustavne i pravne tradicije država članica. Primjena pretpostavke odlučujućeg utjecaja u stvarnosti djeluje kao pretpostavka krivnje te je stoga zabranjena.
21. Osim toga, zaključci iz presude Općeg suda o tome da je Groupe Gascogne doista vršio odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer, GSD, nisu dostatno obrazloženi. Groupe Gascogne nije nadzirao GSD‑ove djelatnosti u sektoru plastičnih vreća. Stoga je Opći sud pogriješio pripisavši GSD‑ove prakse Groupeu Gascogne.
Komisijin odgovor
22. Komisija prvi žalbeni razlog smatra očito neosnovanim.
23. Tijekom pisanog dijela postupka nisu bili izneseni nikakvi izričiti navodi o povredi pretpostavke nedužnosti ili prava na obranu. Osim toga, Opći sud nije odbio razmotriti utjecaj promjene u statusu Povelje. Jednostavno je zaključio da ta promjena nije utjecala na pravni položaj jer su pretpostavka nedužnosti i prava obrane već bili dio pravnog poretka Unije. Argument da opća pravna načela nemaju jednaku pravnu vrijednost kao Ugovor bespredmetan je.
24. Komisija smatra da je drugi žalbeni razlog Groupea Gascogne načelno nedopušten, u najmanju ruku bespredmetan te u svakom slučaju neosnovan.
25. Drugi žalbeni razlog nedopušten je u dijelu u kojem se odnosi na pitanja koja nisu iznesena pred Općim sudom. U pisanim očitovanjima Groupea Gascogne iz prvostupanjskog postupka nije se upućivalo na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Sud u Strasbourgu) o članku 6. EKLJP‑a ni na sudsku praksu francuskog Conseil Constitutionnel (Ustavno vijeće). Stajalište Groupea Gascogne temelji se na pogrešnom shvaćanju sudske prakse o pripisivanju odgovornosti društvu majci za povredu koju počini njegovo društvo kći. Komisija se poziva na mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Alliance One(15).
26. Komisija ističe da je drugi žalbeni razlog bespredmetan jer se Komisija u zaključku da je Groupe Gascogne solidarno odgovoran s GSD‑om nije oslanjala isključivo na pretpostavku odlučujućeg utjecaja. Opći sud je detaljno razmotrio dodatne čimbenike koje je Komisija podnijela kao dokaz o tome da je Groupe Gascogne doista vršio odlučujući utjecaj na GSD‑ovo ponašanje.
27. Iz presude Suda u predmetu Elf Aquitain(16) proizlazi da je pretpostavka odlučujućeg utjecaja spojiva s pretpostavkom nedužnosti zajamčenom u članku 48. Povelje. U skladu s tim, drugi žalbeni razlog je neosnovan.
Ocjena
Temeljna prava – dopuštenost u prvostupanjskom postupku
28. Iz članka 44. stavka 1. točke (c), u vezi s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, proizlazi da je prigovor Groupea Gascogne u pogledu članka 48. Povelje, tumačenog s obzirom na članak 6. EKLJP‑a, mogao biti dopušten samo ako se temeljio na činjeničnim ili pravnim pitanjima koja su se pojavila tijekom postupka.
29. Iz zahtjeva Groupea Gascogne za ponovno otvaranje pisanog dijela postupka (uloženog podneskom od 20. listopada 2010.) zbog pojave novog pravnog pitanja tijekom postupka jasno proizlazi da su njegovi pravni savjetnici smatrali da su se prigovorom glede temeljnih prava iznosila nova pitanja koja nisu bila sadržana u izvornoj tužbi.
30. U zaključku Općeg suda u točki 27. pobijane presude jasno je navedeno da prigovor Groupea Gascogne u vezi s člankom 48. Povelje nije bio dio njegove izvorne tužbe za poništenje. Opći sud navodi:
„Prigovori tužitelja koji se temelje na povredi načela pretpostavke nedužnosti i prava na obranu, zajamčenih člankom 48. Povelje, dodatan su argument u odnosu na one koji su izneseni u okviru tužbenih razloga istaknutih u stadiju tužbe i ne pokazuju dovoljno usku vezu s prvotno navedenim argumentima da bi se smatralo da proizlaze iz normalnog razvoja rasprave tijekom sudskog postupka. Ti se prigovori stoga moraju smatrati novima”(17).
31. Nadalje, sadržaj tog prigovora razlikovao se od sadržaja prigovora koji se odnosio na članak 49. u pogledu proporcionalnosti izrečene sankcije. Stoga očitovanja Groupea Gascogne nisu bila dostatno povezana s tim pitanjem da bi predstavljala dopunu već iznesenih argumenata.
32. U skladu s tim, smatram da je ocjena Općeg suda bila ispravna.
33. Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da je prigovor Groupea Gascogne iznesen na raspravi u vezi s povredom članka 48. Povelje bio nedopušten.
Temeljna prava – spojivost pretpostavke odlučujućeg utjecaja s člankom 48. Povelje
34. Prigovor Groupea Gascogne ima tri dijela: (i) Opći sud je prilikom tumačenja članka 48. Povelje trebao uzeti u obzir članak 6. EKLJP‑a i pravne tradicije država članica; (ii) pretpostavka odlučujućeg utjecaja primijenjena je kao pretpostavka krivnje i (iii) Opći sud nije dostatno obrazložio zaključke o tome da je Groupe Gascogne vršio takav odlučujući utjecaj na GSD.
35. Ako bi se Groupeu Gascogne dopustilo da pred Sudom po prvi put istakne pravne razloge koje nije pravovremeno iznio pred Općim sudom, to bi mu omogućilo da svoj slučaj u žalbenom postupku iznese u širem opsegu nego što je to učinio u prvostupanjskom. Međutim, opće je pravilo da je nadležnost Suda u žalbenom postupku ograničena na preispitivanje ocjene Općeg suda o navodima koji su se pred potonjim isticali(18).
36. Već sam istaknula, glede prvog žalbenog razloga, da Groupe Gascogne u prvostupanjskom postupku nije iznio prigovore u pogledu tumačenja članka 48. Povelje s obzirom na članak 6. EKLJP‑a ili pravne tradicije država članica(19). Iz toga slijedi da je predmetni prigovor nedopušten u dijelu u kojem Groupe Gascogne njime iznosi pitanja koja se po prvi put navode pred Sudom(20).
37. Ta su se pitanja mogla istaknuti tijekom pisanog dijela postupka pred Općim sudom. Kao prvo, ta su prava bila dio općih načela prava Unije. Kao drugo, iako Povelja nije još bila pravno obvezujuća, Sud se prije stupanja na snagu članka 6. UEU‑a često vodio njezinim odredbama pri donošenju presuda(21). Nadalje, Sud je zaključio da Ugovor iz Lisabona samo kodificira Povelju(22).
38. Sud je utvrdio da pretpostavka odlučujućeg utjecaja nije nespojiva s člankom 48. Povelje(23). Osim toga, nasuprot tvrdnji Groupea Gascogne, zaključio je da pretpostavka u stvarnosti ne djeluje kao pretpostavka krivnje(24).
39. Kako je Opći sud istaknuo u točki 73. pobijane presude, Groupe Gascogne je tvrdnju da je Komisijino obrazloženje bilo nedostatno iznio „[…] u biti, kao potporu stajalištu da tužitelj nije sudjelovao u [GSD‑ovom] poslovanju kada je 1994. kupio to društvo. Poslovni razlog kupnje bio je, u biti, otvaranje kanala za prodaju papira koji se proizvodio u tužiteljevoj grupi. Nije postojala namjera za intervencijom u vođenje [GSD‑ovog] poslovanja niti, konkretno, u sektor industrijskih plastičnih vreća, u kojem tužitelj nije poslovao te koji je, u svakom slučaju, bio od male gospodarske važnosti”(25).
40. Obveza Općeg suda (na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda Europske unije) da obrazloži svoje presude ne zahtijeva od njega da iscrpno i pojedinačno ocijeni sve argumente koje su iznijele stranke u predmetu. Stoga obrazloženje Općeg suda može biti implicitno, pod uvjetom da zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s razlozima na kojima se pobijana presuda temelji te da Sudu pruža dovoljno elemenata na temelju kojih može izvršiti svoje ovlasti nadzora u žalbenom postupku(26).
41. Opći sud je u pobijanoj presudi donio sljedeće zaključke u vezi s odlučujućim utjecajem Groupea Gascogne na GSD:
„74 Iako je točno da određeni čimbenici koje je tužitelj istaknuo dokazuju da je [GSD] uživao veliku samostalnost, činjenica je da je tužitelj doista intervenirao u poslovanje svog društva kćeri, da mu je nametao značajna ograničenja u usmjeravanju ponašanja na tržištu i da je stoga izvršavao stvarnu kontrolu nad svojim društvom kćeri.
[…]
93 Iz razmatranja svih dokaza i argumenata koje su iznijeli tužitelj i Komisija slijedi da potonja nije počinila pogrešku u ocjeni smatrajući da je žalitelj izvršavao redoviti nadzor nad vođenjem društva kćeri i pripisujući žalitelju odgovornost za protupravno ponašanje društva kćeri. Naime, čak i bez potrebe da se Komisija osloni na pretpostavku stvarne kontrole koja proizlazi iz tužiteljevog držanja 100 % [GSD‑ovog] kapitala, svi dokazi kojima ona raspolaže omogućavali su joj da u predmetnom slučaju donese zaključak o postojanju stvarne kontrole društva majke nad društvom kćeri”(27).
42. Opći sud je u tim točkama pobijane presude ocjenjivao dokaze te je zaključio da je Groupe Gascogne u toj mjeri aktivno sudjelovao u GSD‑ovom poslovanju da je društvo majka imalo stvarnu kontrolu nad društvom kćeri.
43. Zato smatram da je drugi žalbeni razlog Groupea Gascogne neosnovan. Obrazloženje koje je Opći sud pružio dostatno je da zainteresiranim osobama omogući da se upoznaju s razlozima na kojima se pobijana presuda temelji te da Sudu pruži dovoljno elemenata na temelju kojih može izvršiti svoje ovlasti nadzora u ovom žalbenom postupku. Stoga, nasuprot onomu što Groupe Gascogne tvrdi, u toj presudi nije povrijeđena obveza obrazlaganja.
44. Iz toga slijedi da prvi i drugi žalbeni razlog treba odbiti.
Treći žalbeni razlog: tumačenje pojma „poduzetnik” za potrebe članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003
Sažetak argumenata
Žalba Groupea Gascogne
45. Groupe Gascogne ističe da je Opći sud pogrešno protumačio pojam „poduzetnik” iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Svrha te odredbe je osigurati da nijedna izrečena novčana kazna ne bude pretjerana. Sud je prilikom njegova tumačenja učinio dvije pogreške. Kao prvo, pomiješao je pojmove „poduzetnik” i „osobna odgovornost”. Pojam „poduzetnik” ima vrlo specifično značenje u pravu tržišnog natjecanja; ne tumači se na isti način kao „osobna odgovornost”. Ključno je da se poduzetnik definira s obzirom na subjekta kojemu se protutržišne prakse mogu pripisati.
46. Kao drugo, Groupe Gascogne ističe da je Opći sud pogriješio pomiješavši pojam poduzetnika s pojmom poslovne grupe. U skladu sa sudskom praksom Suda, kada se radi izračunavanja novčane kazne određuje gornja granica od 10 % za potrebe članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, prihod čitave grupe na svjetskoj razini može se uzeti u obzir samo ako čitava poslovna grupa čini jedinstvenog poduzetnika. Iz obrazloženja pobijane presude (ili odluke) nije moguće zaključiti da je takva grupa postojala.
47. GSD‑u je odlukom izrečena novčana kazna u iznosu od 13,2 milijuna eura, a Groupe Gascogne je od tog iznosa određen solidarno odgovornim za 9,9 milijuna eura. Groupe Gascogne tvrdi da gornja granica novčane kazne ne bi trebala prelaziti 2 070 400 eura, odnosno 10 % GSD‑ovog prihoda. Ta se brojka temelji na pretpostavci da će se drugi žalbeni razlog Groupea Gascogne uvažiti, odnosno na tome da mu se ne može pripisati povreda koju je počinio GSD.
Komisijin odgovor
48. Komisija smatra da je treći žalbeni razlog neosnovan. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da prihod poduzetnika kao cjeline upućuje na njegovu gospodarsku važnost i utjecaj na tržištu. Groupe Gascogne se smatra odgovornim za GSD‑ovu povredu. Stoga je Komisija prilikom izračunavanja novčane kazne imala pravo gornju granicu od 10 % primijeniti na prihod grupe na svjetskoj razini.
Ocjena
49. Na koji se način gornja granica od 10 % (gornja granica novčane kazne) treba izračunati ako je društvo majka određeno odgovornim za povredu koju je počinilo njegovo društvo kći čiji je ono stopostotni vlasnik? Groupe Gascogne osporava metodu uspostavljenu u ustaljenoj sudskoj praksi u skladu s kojom se gornja granica od 10 % iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 u takvim okolnostima izračunava s obzirom na prihod na svjetskoj razini društava koja čine tu grupu. Ističe da se gornja granica od 10 % u predmetnom slučaju treba odrediti s obzirom na zajednički prihod njega i GSD‑a. U tom bi slučaju gornja granica novčane kazne bila niža s obzirom na to da je 10 % zajedničkog prihoda GSD‑a i Groupea Gascogne (odnosno prihoda holding društva ne uzimajući u obzir njegova društva kćeri) manje od 10 % prihoda čitave grupe na svjetskoj razini.
50. Ne slažem se s mišljenjem Groupea Gascogne.
51. Pojam „poduzetnik” se široko tumači u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Obuhvaća više od jednog subjekta koji se bavi gospodarskom djelatnošću. Koji se subjekt smatra poduzetnikom za potrebe te odredbe?
52. U članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 govori se o „[…] svako[m] poduzetnik[u] i svako[m] udruženj[u] poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa […]”.
53. Pojam poduzetnika obuhvaća sve subjekte koji se bave gospodarskom djelatnošću, neovisno o njihovu pravnom statusu i načinu financiranja. Taj se pojam mora tumačiti na način da označava gospodarsku jedinicu čak i ako se ta jedinica u pravnom smislu sastoji od nekoliko fizičkih ili pravnih osoba. Kada takav subjekt povrijedi pravila tržišnog natjecanja, on mora, u skladu s načelom osobne odgovornosti, odgovarati za tu povredu(28).
54. Ako se odgovornost pripisuje društvu majci, smatra se da je ono sudjelovalo u povredi. Stoga društvo majka i društvo kći predstavljaju poduzetnika za potrebe članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.
55. Svrha gornje granice od 10 % je spriječiti izricanje novčanih kazni za koje se može predvidjeti da ih poduzetnici zbog njihova iznosa, koji se određuje s obzirom na prihod tih poduzetnika na svjetskoj razini, neće moći platiti(29). Nadalje, Sud je razmatrajući članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17(30) zaključio da je odvraćanje jedan od čimbenika koji treba uzeti u obzir prilikom izračunavanja iznosa novčane kazne.
56. Stoga mi se čini, ako je društvo majka određeno solidarno odgovornim za povredu pravila tržišnog natjecanja zajedno sa svojim društvom kćeri, da je sukladno tekstu i svrsi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 ako se prilikom izračunavanja novčane kazne njezina gornja granica od 10 % odredi na temelju prihoda poduzetnika na svjetskoj razini, uzimajući u obzir čitavu poslovnu grupu. U pravu Unije ne postoji zahtjev da druga društva kćeri moraju poslovati na istom tržištu ili da moraju biti povezana s povredom kako bi se njihov prihod uzeo u obzir prilikom izračunavanja novčane kazne.
57. Komisija poziva Sud da razmotri određene mjere sekundarnog zakonodavstva o izvještajima trgovačkih društava, osobito Direktivu o konsolidiranim financijskim izvještajima. Taj prijedlog iznosi kao potporu svojem argumentu da se gornja granica od 10 % treba izračunati s obzirom na prihod predmetnog poduzetnika na svjetskoj razini. U svojoj ocjeni nisam uzela u obzir te mjere.
58. Smatram da Direktiva o konsolidiranim financijskim izvještajima nije odgovarajuće mjerilo za usporedbu. Definicija poduzeća u članku 1. stavcima 1. i 2. te direktive nije jednaka onoj iz prava tržišnog natjecanja gdje se društvu majci pripisuje odgovornost za povredu koju počini njegovo društvo kći. Važno je istaknuti da pojam „konsolidirani financijski izvještaji” nije definiran onako kako je prihod na svjetskoj razini objašnjen u sudskoj praksi Suda o članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.
59. Naposljetku, što se tiče navoda da je obrazloženje pobijane presude nedostatno(31), ističem da je Opći sud argumente Groupea Gascogne iznio u točkama 96. do 104. pobijane presude. Iz zaključaka Općeg suda u točkama 107. do 110. proizlazi da je te argumente odbio. Tako je odlučio jer je utvrdio da su Groupe Gascogne i GSD bili jedan poduzetnik te da se, u skladu s pravilima prava o tržišnom natjecanju, gornja granica od 10 % treba izračunati s obzirom na prihod na svjetskoj razini svih društava u grupi Groupe Gascogne.
60. Opći sud je u točki 108. pobijane presude naveo:
„[…] gornja granica od 10 % mora se izračunati na temelju zajedničkog prihoda svih društava koja čine grupu na čijem se čelu nalazi holding društvo, jer samo zajednički prihod društava koja čine navedenu grupu može biti pokazatelj veličine i gospodarske moći poduzetnika u pitanju (presuda Akzo Nobel i dr./Komisija, točka 90.[(32)])”(33).
61. Opći sud je u točki 111. objasnio:
„[…] uzimanje u obzir konsolidiranog prihoda društva majke radi primjene gornje granice od 10 % prihoda poduzetnika u pitanju nije uvjetovano dokazivanjem da svako društvo kći koje je dio grupe ne određuje samostalno svoje ponašanje na tržištu”(34).
62. Nadalje, Opći sud je u točki 112. pobijane presude naveo da time što je prihvatio izračun gornje granice od 10 % s obzirom na prihod na svjetskoj razini nije odgovornost za povredu pripisao drugim društvima kćerima koja su dio grupe Groupe Gascogne, nego samo GSD‑u.
63. Opći sud je u točki 113. objasnio da uzimanje u obzir konsolidiranog prihoda holding društva (Groupe Gascogne) na svjetskoj razini radi izračunavanja gornje granice od 10 % prihoda poduzetnika u pitanju ne zahtijeva da društva kćeri koja čine grupu budu aktivna na istom tržištu, kao ni da postoji veza između tih društava kćeri i povrede.
64. Opći sud je u tim točkama jasno izrazio da je Groupe Gascogne i GSD smatrao jednim poduzetnikom za potrebe članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 te da se prilikom izračunavanja gornje granice od 10 % u obzir treba uzeti prihod sastavnih dijelova tog poduzetnika na svjetskoj razini. Ponašanje ostalih društava kćeri u grupi nije smatrao relevantnim za pitanje određivanja novčane kazne. Također nije smatrao ni da su ta društva povezana s povredom(35).
65. Budući da te točke pobijane presude omogućuju zainteresiranim osobama da se upoznaju s razlozima na kojima se ista temelji te da Sudu pružaju dovoljno elemenata na temelju kojih može izvršiti svoje ovlasti nadzora u ovom žalbenom postupku, u toj presudi nije povrijeđena obveza obrazlaganja.
66. Stoga smatram da je treći žalbeni razlog neosnovan.
67. Dodajem da bi Sud, ako bi došao do drugačijeg zaključka (i smatrao da se gornja granica od 10 % treba izračunati s obzirom na zajednički prihod Groupea Gascogne i GSD‑a, a ne s obzirom na prihod čitave grupe na svjetskoj razini), a pritom smatrao Groupe Gascogne solidarno odgovornim za 9,9 milijuna eura od iznosa GSD‑ove novčane kazne, bio suočen s problemom da ne raspolaže informacijama o tome koliki je bio zajednički prihod tih dvaju društava u relevantno vrijeme. Stoga nije moguće izračunati 10 % od tog iznosa i odrediti bi li to dovelo do smanjenja, i u kojem iznosu, novčane kazne Groupea Gascogne. Predmet bi se u tom slučaju morao vratiti na odlučivanje Općem sudu.
Nemogućnost plaćanja izrečene novčane kazne
68. Poput svojeg društva kćeri GSD, Groupe Gascogne je na raspravi pred Sudom iznosio navode o svojem trenutnom financijskom položaju, tvrdeći da ne može platiti novčanu kaznu izrečenu odlukom. Takve navode nije iznosio u prvostupanjskom postupku i nije isticao nikakve odredbe Ugovora, Statuta Suda Europske unije ili njegova poslovnika koje bi tim navodima išle u prilog.
69. Smatram da su navodi Groupea Gascogne o njegovoj nemogućnosti plaćanja nedopušteni zbog triju razloga koje sam već istaknula u točkama 121. do 124. svojeg mišljenja u predmetu Gascogne Sack Deutschland.
Nepoštovanje razumnog roka za suđenje
70. Sporost pravosuđa književnicima je oduvijek pružala pregršt prilika da pokažu svoju domišljatost. Smatram da je u kontekstu predmetnih žalbi prikladno navesti predgovor Charlesa Dickensa u prvom izdanju njegova romana Sumorna kuća (Bleak House).
„Prije nekoliko mjeseci sudac za imovinskopravna pitanja me na jednom javnom okupljanju, među kojih sto pedeset umno zdravih muškaraca i žena, ljubazno obavijestio da Court of Chancery, iako predmet brojnih javnih kritika (i u tom trenutku mi se učinilo da je sudac pogledao upravo mene), djeluje gotovo besprijekorno. Priznao je da je bilo određenih omanjih zastoja, ali da su oni prenapuhani i da su bili isključivo posljedica ‚škrtosti javnosti’; koja je, čini se, donedavno bila iznimno odlučna u nastojanju da se ne poveća broj imovinskopravnih sudaca, koje je imenovao, ako se ne varam, Rikard II., ali nije važno ako je to bio i neki drugi kralj.”
71. Groupe Gascogne svojim četvrtim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje jer nije u razumnom roku odlučio u predmetu. Ovo nije prvi put da se pred Sudom postavlja pitanje o tome što predstavlja razuman rok za suđenje u postupku pred Općim sudom koji se tiče tržišnog natjecanja(36). Međutim, ovaj predmet Sudu omogućuje, ali od njega i zahtijeva, da razjasni nekoliko načelnih pitanja(37). Kada i pred kojim sudom (Općim sudom ili Sudom u okviru žalbenog postupka) treba iznijeti prigovor o neopravdanom kašnjenju? Koje kriterije treba primijeniti za odgovor na pitanje što predstavlja „nerazumno” ili „prekomjerno” kašnjenje? Također, koji je prikladan pravni lijek ako se smatra da je došlo do neopravdanog kašnjenja?
Pravo na pošteno suđenje u razumnom roku
72. Načelo djelotvorne sudske zaštite je opće načelo prava Zajednice koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama. Utvrđeno je u člancima 6. i 13. EKLJP‑a te potvrđeno člankom 47. Povelje(38). U članku 47. Povelje predviđeno je da svatko ima pravo na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje u razumnom roku. U skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, značenje i opseg primjene prava zajamčenih člankom 47. Povelje, s obzirom na to da odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, trebaju se tumačiti u skladu s člancima 6. stavkom 1. i člankom 13. EKLJP‑a(39). Stoga se za odgovor na pitanje je li poštovano načelo razumnog roka za suđenje, i na koji način ispraviti povredu tog načela, trebaju primijeniti kriteriji koje je Sud u Strasbourgu razvio u okviru tumačenja navedenih odredbi(40). Sud u Strasbourgu je u presudi Sürmeli(41) zaključio da su države ugovornice obvezne svoje pravne sustave urediti na način da njihovi sudovi mogu ispuniti zahtjeve iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, uključujući obvezu da u razumnom roku rješavaju predmete.
73. Naravno, Europska unija još nije ugovorna stranka EKLJP‑a. Međutim, budući da su status Povelje izjednačile sa statusom Ugovora, države članice su se obvezale osigurati da će se prava zajamčena Poveljom istinski poštovati u okviru primjene prava Unije. Osim toga, Europska unija se obvezala započeti potrebne pregovore kako bi pristupila EKLJP‑u. Stoga smatram da su se države članice načelno već obvezale osigurati da sudovi Europske unije budu u mogućnosti ispuniti zahtjeve iz članka 47. Povelje i članka 6. stavka 1. EKLJP‑a i osigurati pošteno suđenje u razumnom roku u stvarima koje spadaju pod njihovu nadležnost.
Iznošenje prigovora o neopravdanom kašnjenju
74. Jasno je da se povreda prava na pošteno suđenje u razumnom roku najbolje može izbjeći tako da se osigura poduzimanje prikladnih popravnih mjera prije nego što kašnjenje u vođenju predmeta postane prekomjerno. Najprikladnije rješenje je, naravno, učinkovito vođenje predmeta od strane samog suda. Međutim, jednako valjanim i zakonitim mi se čini da stranka u postupku, i prije donošenja presude, izrazi zabrinutost ako se postupak neopravdano odugovlači. To može učiniti tako da (primjerice), nakon duljeg razdoblja neaktivnosti, kontaktira tajništvo suda i raspita se o tijeku predmeta. Ne smatram da stranke u postupku imaju ikakvu obvezu na taj način požurivati sud; ali time se problem može u začetku riješiti. Sud može poduzeti mjere kako bi osigurao ubrzanje ostatka postupka tako da se, ukupno gledano, ispoštuje pravo na pošteno suđenje u razumnom roku.
75. Smatram da pitanje hoće li stranka u postupku takav prigovor iznijeti Općem sudu ili neće nema utjecaj na njezino kasnije pravo da ga iznese Sudu u okviru žalbe.
76. Žalba protiv odluke Općeg suda ograničena je na pravna pitanja. Žalbeni razlozi mogu se odnositi i na postupovne nepravilnosti koje nepovoljno utječu na dotičnu stranku(42). U skladu s ustaljenom sudskom praksom, nepoštovanje razumnog roka za suđenje predstavlja postupovnu nepravilnost koju je Sud već proglasio dopuštenom(43).
Prekomjerno trajanje pravnog postupka – mjerljiv pojam?
77. Sud u Strasbourgu razumnost trajanja postupka ocjenjuje s obzirom na konkretne okolnosti predmeta koji se pred njim vodi te u obzir uzima sljedeća četiri kriterija iz svoje sudske prakse: važnost predmeta za tužitelja, složenost predmeta, ponašanje tužitelja i ponašanje nadležnih tijela(44).
78. U presudi Baustahlgewebe Sud je trajanje postupka pred Općim sudom (koje je opisao „prilično dugim”) mjerio od datuma podnošenja tužbe za poništenje do datuma na koji je Opći sud donio presudu (u tom se slučaju radilo o pet godina i šest mjeseci)(45). Od završetka pisanog dijela postupka do otvaranja usmenog dijela postupka protekla su 32 mjeseca. Tijekom tog razdoblja donesena je postupovna odluka o spajanju 11 predmeta za potrebe usmenog dijela postupka. Sud je utvrdio da se razumnost trajanja postupka treba ocjenjivati s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja te je primijenio četiri kriterija iz sudske prakse Suda u Strasbourgu koje sam upravo navela (u daljnjem tekstu: kriteriji iz presude Baustahlgewebe). Sud je također istaknuo određena ograničenja svojstvena postupcima pred sudovima Unije. Osobito, naveo je da se pravila o jeziku postupka trebaju uzeti u obzir(46).
79. U predmetu Der Grüne Punkt(47) postupak je trajao pet godina i deset mjeseci, pri čemu je od završetka pisanog do otvaranja usmenog dijela postupka proteklo tri godine i devet mjeseci. Opći sud tijekom tog razdoblja nije poduzeo nikakve postupovne radnje. Sud je u žalbenom postupku razdoblje od podnošenja tužbe do donošenja presude ocjenjivao s obzirom na kriterije iz presude Baustahlgewebe.
80. I u presudi Baustahlgewebe i u presudi Der Grüne Punkt Sud je zaključio da Opći sud nije poštovao razuman rok za suđenje. Međutim, moglo bi se reći da je pristup koji se do sada koristio za ocjenu je li postupak neopravdano dugo trajao bio više pragmatičan nego znanstven.
81. Smatram da je važno ne donositi generalne zaključke o tome što je „prekomjerno” tako da se usredotoči isključivo na ukupno trajanje postupka. Umjesto toga, čini mi se da se prvo treba upoznati s onime što Opći sud radi i ograničenjima unutar kojih djeluje kako bi se uvidio učinak tih elemenata na trajanje postupka te, na temelju toga, jasnije prepoznala ona razdoblja u vođenju postupka koja bi se osobito pomno trebala promotriti.
82. Broj predmeta pokrenutih pred Općim sudom znatno se povećao od njegova osnivanja 1989.(48). Ako zanemarimo pravna područja koja nisu predmet ovog žalbenog postupka, nadležnost koju Opći sud vrši u pogledu Komisijinih odluka u predmetima koji se odnose na tržišno natjecanje ne može se usporediti s djelovanjem nacionalnog suda za tržišno natjecanje. Predmeti koji se odnose na zabranjene sporazume na razini Unije često uključuju poduzetnike iz nekoliko različitih država članica, koji tužbe za poništenje podnose na jednom od 23 (uskoro 24) službena jezika koja imaju na raspolaganju. Nakon što istekne rok za ulaganje podnesaka, isti se moraju prevesti na jedan radni jezik kako bi se sucima i njihovim savjetnicima omogućilo da počnu raditi na predmetu. Opći sud koristi istu prevoditeljsku službu kao i Sud. Broj zahtjeva za prevođenje premašuje mogućnosti te službe; stoga nije realno pretpostaviti da se svim predmetima o tržišnom natjecanju koji se vode pred Općim sudom može (ili treba) dati isti prioritet kao (primjerice) hitnom prethodnom postupku pred Sudom koji se odnosi na tužitelja koji je u pritvoru. Ako je podnesen cjelovit skup opsežnih podnesaka (tužba, odgovor na tužbu, replika i odgovor na repliku), s mogućim produljenjima rokova za sve te podneske osim za prvotnu tužbu, te je svaki od tih dokumenata ujedno i preveden, nije nemoguće da protekne, primjerice, 20 do 22 mjeseca prije nego što se spis može početi smisleno razmatrati(49). Ono što želim reći je da prekogranična, višejezična narav prava tržišnog natjecanja Europske unije obično dovodi do povećanja vremena koje će proteći prije nego što se predmet može početi razmatrati(50).
83. Međutim, vjerojatno ne postoji predmet u vezi s tržišnim natjecanjem koji bismo mogli nazvati „prosječnim”. Neki su predmeti relativno jednostavni nakon što se utvrde svi izneseni argumenti. Drugi mogu otvoriti teška, složena i nova pitanja. U nekim predmetima sama količina dokumenata i tehničkih dokaza koji se moraju ocijeniti zahtijeva mnogo posla. Ako nekoliko poduzetnika pobija odluku Komisije kojom im je izrečena novčana kazna zbog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, logično je da se njihovi predmeti zajedno razmatraju. Međutim, to će značiti da se nijedan od tih predmeta ne može voditi brže od onoga koji se među njima najsporije vodi.
84. Ako i u mjeri u kojoj Opći sud bude smatrao da je za pravilno razmatranje predmeta potrebno isti aktivno voditi (primjerice, sazivanjem sastanka o vođenju predmeta ili zahtijevanjem da stranke u pisanom obliku podnesu određene dodatne informacije), vrijeme koje se na to utroši očito treba zanemariti u ocjeni trajanja predmeta. Vrijeme utrošeno kako bi se osiguralo pošteno suđenje utrošeno je u korisnu svrhu.
85. Što je s tvrdnjom da je općepoznato da je Opći sud preopterećen, pri čemu mnogo zaostalih predmeta još čeka rješavanje, i da to neizbježno znači da će Općem sudu trebati znatno dulje za obradu predmeta nego što bi to inače bio slučaj?
86. Iako uvelike suosjećam s Općim sudom zbog teškog položaja u kojem se nalazi, čini mi se da se općenita preopterećenost kao takva ne može koristiti za opravdanje prekomjernog kašnjenja u rješavanju predmeta koje rezultira povredom prava na pošteno suđenje u razumnom roku.
87. Budući da je izmjenom unutarnjih postupaka i aktivnim vođenjem predmeta moguće bolje iskoristiti postojeća sredstva, podrazumijeva se da je to cilj koji treba aktivno slijediti. Doista, Opći sud trenutno revidira svoj poslovnik upravo s tim ciljem na umu. Međutim, potraga za brzim načinom rješavanja predmeta ne može postati cilj koji istiskuje sve druge. Pravo na pošteno suđenje u razumnom roku je pravo koje ima dvije ključne komponente, a ne jednu. Zanemarivanje svih ostalih aspekata u potrazi za brzim načinom rješavanja predmeta ne bi bilo spojivo s očuvanjem cjelokupne pravičnosti postupka. Osim toga, to ne bi bio ni prikladan način vođenja sudskog postupka. Kontekst ovih povezanih žalbi je taj da su odnosnim poduzetnicima izrečene visoke novčane kazne za radnje koje Komisija smatra teškim povredama pravila o tržišnom natjecanju. Ti poduzetnici imaju pravo iznijeti svoje argumente kojima pobijaju odluku o tim kaznama kao i pravo da se isti pažljivo razmotre; te da u konačnici, neovisno o ishodu postupka, budu zadovoljni u spoznaji da je Opći sud njihove predmete propisno razmotrio. Kako je Sud naglasio, Opći sud mora provesti cjelovitu ocjenu kako bi osigurao postupovnu pravičnost kada Komisija djeluje kao istražno tijelo, tijelo progona i tijelo koje izriče kaznu(51). Kako sam već istaknula, vrijeme utrošeno na takav temeljit nadzor nije „prekomjerno” ili „izgubljeno”. To je temelj legitimnosti presuda Općeg suda.
88. Države članice su odgovorne ako Opći sud ne raspolaže s dovoljno sredstava za rješavanje postojećeg i razumno očekivanog budućeg broja predmeta.
89. Već sam spomenula(52) obvezu država stranaka EKLJP‑a da osiguraju da njihovi sudovi budu uređeni na način koji jamči poštovanje prava na pošteno suđenje u razumnom roku. Ne vidim nijedan uvjerljiv razlog za primjenu drugačijeg pristupa u pogledu sudova Unije. Nadležnost Općeg suda (a zajedno s njom i količina predmeta koji mu pristižu) znatno se povećala tijekom godina. Problem koji taj sud ima sa zaostalim predmetima opće je poznat. Predlagano je povećanje broja sudaca(53) – za sada bez rezultata. Ponekad dolazi do problema i u pogledu postojećeg kadra. Trenutni predsjednik Općeg suda javno je upozorio na smanjenje produktivnosti Općeg suda koje se javlja ako postupak ponovnog imenovanja sudaca ne teče glatko (uzimajući u obzir nadzor koji vrši odbor iz članka 255. UFEU‑a) i ako uoči datuma ponovnog imenovanja vlada dulje razdoblje nesigurnosti(54). Ta je zabrinutost opravdana(55). Osoba u pravosudnoj nadležnosti države članice ima pravo očekivati da će ta država svoje sudstvo organizirati na primjeren i učinkovit način, imenovanjem kvalificiranih sudaca, produljenjem njihove službe (ako su stručni) kako bi očuvala stabilno i učinkovito sudstvo te osiguravanjem odgovarajućeg pomoćnog osoblja. I oni čiji slučajevi dođu pred sudove Unije zasigurno imaju pravo očekivati sustav koji štiti njihovo pravo na pošteno suđenje u razumnom roku.
90. Iz toga slijedi da se poteškoće zbog preopterećenosti predmetima, koliko god stvarne bile, trebaju zanemariti u ocjeni je li došlo do prekomjernog kašnjenja u vođenju određenog predmeta.
91. Ako povežem navedeno, čini mi se legitimnim, kao prvo, zanemariti vrijeme proteklo od podnošenja tužbe do završetka pisanog dijela postupka; kao drugo, uzeti u obzir potrebu za razumnim dodatnim vremenom (odoka bih predložila četiri mjeseca, ali možda i više ako se radi o izrazito složenom predmetu ili ako je prevoditeljska služba pod osobitim pritiskom u to doba godine) za prijevod zadnjeg pisanog podneska nakon završetka pisanog dijela postupka; i, kao treće, zanemariti i eventualna razdoblja aktivnog vođenja predmeta. Stoga se treba usredotočiti na razmatranje razdoblja neaktivnosti, uzimajući pritom u obzir vrijeme koje je doista potrebno da bi se nakon prijevoda podnesaka na radni jezik institucije mogla sazvati rasprava(56).
92. Ponovno naglašavam da ne postoji čarobna brojka koja se može jednostavno odrediti kao „odgovarajuće” razdoblje koje treba proteći od trenutka kada prevedeni spis postane dostupan do trenutka sazivanja rasprave da bi pošteno suđenje u razumnom roku bilo osigurano(57). Ta faza postupka će možda trajati šest mjeseci u razumno jednostavnom predmetu. U znatno složenijem predmetu (ili, primjerice, u predmetu o zabranjenom sporazumu u kojem je podneseno više međusobno povezanih tužbi) možda će trajati dvostruko dulje, čak i više od toga. Općenito – kao uvid u okvir u kojem razmišljam – smatram da je zabrinjavajuće ako, u predmetu koji se nije aktivno vodio, od završetka pisanog dijela postupka (na jeziku postupka) prođe više od 18 mjeseci, a stranke još ne budu obaviještene o datumu rasprave. Čini mi se da toliko vremensko razdoblje premašuje razuman standard za vođenje predmeta.
93. Slijedi li iz toga da se o prekomjernom kašnjenju radi čim se premaši taj (istina, proizvoljni) okvir?
94. Smatram da ne. Po mojemu mišljenju, postoji prijelazno razdoblje koje definitivno predstavlja kašnjenje, ali koje još nije „prekomjerno”. Ponovno, radi se o mojem subjektivnom sudu, a ne o objektivnoj analizi. Osobno bih bila spremna prihvatiti da je potrebno i do šest dodatnih mjeseci prije nego što kašnjenje postane prekomjerno (ili, kolokvijalno rečeno, prije nego što „kasno” postane „neprihvatljivo kasno”). Drugi će možda odrediti drugačije vremenske okvire za pojedine faze. Međutim, kašnjenje smatram prekomjernim ako od završetka pisanog dijela postupka protekne više od dvije godine a da se predmet nije vodio aktivno i da rasprava nije bila sazvana pa bi me bilo potrebno uvjeriti u suprotno.
95. S obzirom na navedeno, sada ću razmotriti je li se u predmetnom slučaju radilo o prekomjernom kašnjenju.
Sažetak argumenata
96. Groupe Gascogne navodi da je nakon podnošenja tužbe Općem sudu, kojom je pobijao odluku i izrečenu novčanu kaznu, otvorio bankarsku garanciju kao osiguranje za plaćanje te kazne i kamata koje bi se na njezin iznos mogle nakupiti do završetka prvostupanjskog postupka. Groupe Gascogne tvrdi da je trajanje tog postupka (gotovo šest godina) bilo prekomjerno(58). Ističe da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje jer nije poštovao razuman rok za suđenje. U skladu s tim, Groupe Gascogne od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu ili, podredno, da smanji iznos izrečene novčane kazne uzimajući u obzir financijski trošak koji je pretrpio zbog činjenice da su povrijeđena njegova temeljna prava.
97. Komisija ističe, kao prvo, da je prigovor Groupea Gascogne nedopušten jer on navod o nepoštovanju razumnog roka za suđenje nije iznio na raspravi pred Općim sudom. Kao drugo, pobijanu presudu ne treba ukinuti u cijelosti jer Groupe Gascogne nije prigovorio da su njegova prava obrane povrijeđena zato što Opći sud nije njegov predmet riješio u razumnom roku. Kao treće, čak i ako Sud zaključi da je postupak pred Općim sudom neopravdano dugo trajao, Groupe Gascogne nije pretrpio nikakvu materijalnu štetu zbog prekomjernog trajanja tog postupka. Kao četvrto, prikladan pravni lijek u takvim okolnostima bio bi da Groupe Gascogne podnese zasebnu tužbu za naknadu štete. Kao peto i podredno, ako Sud i dodijeli odštetu u žalbenom postupku, takva odšteta trebala bi biti simbolična.
Ocjena: je li prekoračen razuman rok za suđenje?
98. Zbog istih razloga koje sam navela u točkama 128. do 130. svojeg mišljenja u predmetu Gascogne Sack Deutschland smatram da Groupe Gascogne može pitanje je li Opći sud prekoračio razuman rok za suđenje po prvi puta iznijeti u žalbenom postupku pred Sudom(59).
99. Groupe Gascogne tvrdi da je između završetka pisanog dijela postupka i datuma kada je obaviješten o raspravi došlo do zastoja(60). Međutim, Groupe Gascogne potvrđuje da se postupak ubrzao nakon što je njegov predmet u rujnu 2010. bio dodijeljen novom sucu izvjestitelju(61).
100. Groupe Gascogne je tužbu za poništenje podnio 23. veljače 2006. Pisani dio postupka završio je 23. srpnja 2007. Tajništvo Općeg suda je 23. rujna 2010. obavijestilo Groupe Gascogne da je predmet dodijeljen četvrtom vijeću (tomu je prethodilo razdoblje neaktivnosti od tri godine i dva mjeseca). Groupe Gascogne je 20. listopada 2010. podnio zahtjev za ponovno otvaranje pisanog dijela postupka(62). Dana 14. prosinca 2010. obaviješten je da je u predmetu zakazana rasprava. Rasprava pred Općim sudom održana je 2. veljače 2011., a presuda je donesena 16. studenoga iste godine.
101. Koje bi poznate okolnosti mogle opravdati (dugo) razdoblje od završetka pisanog dijela postupka do sazivanja različitih rasprava?
102. Što se tiče predmeta povezanih s ovim zabranjenim sporazumom, najmanje 15 adresata odluke podnijelo je tužbe Općem sudu(63). Jedna od tih tužbi je povučena(64). U dvama predmetima presude su donesene 13. rujna 2010.(65). U devet predmeta (uključujući ovaj) presuda je donesena 16. studenoga 2011. Tri se predmeta još uvijek vode pred Općim sudom. Osim predmetnog žalbenog postupka i onih u predmetima Gascogne Sack Deutschland i Kendrion još se druga dva žalbena postupka vode pred Sudom(66).
103. Predmet Groupea Gascogne usko je povezan s predmetom njegova društva kćeri, GSD‑a. Međutim, taj se predmet vodio otprilike jednakom brzinom kao i predmet društva majke te stoga nije ometao njegov tijek.
104. Ako primijenimo četiri kriterija iz presude Baustahlgewebe, jasno je da je odnosni predmet važan Groupeu Gascogne jer je on solidarno odgovoran za iznos od 9,9 milijuna eura novčane kazne(67). Također je jasno da obuhvaća složena pitanja.
105. Smatram da se trajanje postupka ne može pripisati ponašanju Groupea Gascogne. Točno je da je Groupe Gascogne 20. listopada 2010. od Općeg suda zatražio ponovno otvaranje pisanog dijela postupka kako bi iznio argumente o novom statusu Povelje povezanom sa stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona (vidjeti gornje točke 19. do 21.). Međutim, iz činjenice da je Groupe Gascogne 14. prosinca 2010. bio obaviješten o tome da je u predmetu zakazana rasprava jasno proizlazi da je taj postupovni događaj imao malen ili nikakav utjecaj na ukupno trajanje postupka.
106. Koliko mogu utvrditi, predmet nije aktivno vođen tijekom razdoblja neaktivnosti (tri godine i dva mjeseca) od završetka pisanog dijela postupka do zahtjeva Groupea Gascogne za ponovno otvaranje pisanog dijela postupka.
107. Tvrdnju Groupea Gascogne da činjenica da je održavanje rasprave u njegovu predmetu bilo zakazano otprilike tri mjeseca nakon što ga je preuzeo novi sudac izvjestitelj znači da se predmet očito od početka mogao voditi tom brzinom odbijam kao neosnovanu. S jedne strane, nelegitimno je i neuvjerljivo tvrditi da je novi sudac izvjestitelj preuzeo spis predmeta u koji njegov prethodnik nije uložio nikakav rad a, s druge strane, posve je jasno da su se sudac van der Woude i njegov tim uistinu iznimno potrudili kako bi omogućili otvaranje rasprava u predmetima o industrijskim plastičnim vrećama. Bilo bi potpuno pogrešno i nerealno vrijeme koje su oni utrošili koristiti kao mjerilo da bi se odredilo razumno „uobičajeno” vrijeme potrebno za obradu predmeta.
108. Također je potrebno (kako sam ranije navela) uzeti u obzir vrijeme koje bilo potrebno za prevođenje i pažljivo razmatranje nekoliko međusobno povezanih spisa – podnesaka i detaljnih (obično neprevedenih) priloga – koji su se odnosili na isti zabranjeni sporazum i odluku Komisije i u okviru kojih su se javljala složena činjenična i pravna pitanja. Koliko mogu razabrati iz spisa, nije bilo nikakvih posebnih razloga zbog kojih su se tužbe u vezi s tim konkretnim zabranjenim sporazumom trebale tretirati s posebnom hitnošću (ni zbog kojih su se, od 15 tužbi kojima se pobijala odluka Komisije, upravo one tri koje su dovele do predmetnih žalbi Groupea Gascogne, GSD‑a i Kendriona trebale od početka posebno tretirati; (primjerice) nisu bili uloženi dobro obrazloženi, ali u konačnici neuspješni, zahtjevi za privremene mjere). Drugim riječima: žalitelji su imali pravo da se njihovi predmeti razmatraju razumnom brzinom, ali ništa više ili manje od toga.
109. Unatoč tomu, ako primijenimo taj standard i opće kriterije koje sam iznijela u gornjim točkama 72. do 95., mora se zaključiti da je taj predmet ipak predugo trajao.
110. Po mojemu mišljenju, Sud u ovoj presudi ne bi trebao nastojati odrediti konkretan broj mjeseci kao standard za vrijeme koje treba proteći od završetka pisanog dijela postupka (na jeziku postupka) do zakazivanja rasprave u uobičajenom predmetu o zabranjenom sporazumu. Iako se interni rokovi mogu i trebaju odrediti, oni služe samo kao okvir. Mogu postojati sasvim valjani razlozi za njihovo prekoračivanje u pojedinom postupku ili skupini postupaka. Iz toga slijedi – kako sam već istaknula(68) – da se kašnjenje može ocjenjivati samo s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.
111. Istovremeno prihvaćam da je potrebno pružiti opširnije objašnjenje od pukog navoda da je „došlo do prekomjernog kašnjenja u predmetnom slučaju”. S jedne strane, važno je dati naznaku o razmjeru povrede prava na pošteno suđenje u razumnom roku. S druge strane, ako koji od tužitelja bude htio podnijeti zasebnu tužbu za naknadu štete(69), bit će potrebno odrediti za koliko je točno razuman rok za suđenje prekoračen kako bi se takva tužba mogla razmotriti.
112. Ne mogu dovoljno naglasiti da prekoračenje razumnog roka za suđenje nije moguće točno izračunati. Svaka ocjena je približna. Ako promotrimo obilježja predmeta, uzimajući u obzir sve tužbe protiv odluke kojom je sankcioniran zabranjeni sporazum u sektoru industrijskih plastičnih vreća, te se usredotočimo na vrijeme koje je proteklo od završetka pisanog dijela postupka do sazivanja rasprave, smatram razumnim zaključiti da je ta faza postupka u ovom predmetu mogla trajati i do dvije godine a da pritom ne bi bila riječ o kašnjenju koje bi se opravdano moglo opisati kao „prekomjerno”. Iz toga slijedi da je ovaj predmet u prvom stupnju pred Općim sudom trajao – ako zaokružimo – otprilike godinu i pol dulje nego što je trebao.
113. Što Sud treba učiniti ako se u okviru žalbe iznese pitanje nepoštovanja razumnog roka za suđenje?
Pravni lijekovi
114. Ako se rok za razumno suđenje nije poštovao, pravni lijek za takvu povredu mora biti djelotvoran(70). Sud u Strasbourgu je u kontekstu EKLJP‑a naveo da u pravnom sustavu država ugovornica treba postojati poseban postupak za rješavanje takvih zahtjeva(71).
115. Ovaj sud je u tom pogledu slijedio dva različita pristupa, primjer jednog je presuda Baustahlgewebe (smanjenje novčane kazne), a drugog presuda Der Grüne Punkt (zasebna tužba za naknadu štete). Nijedan od njih nije savršen.
116. Groupe Gascogne od Suda traži da primijeni pristup iz presude Baustahlgewebe(72). Očita prednost tog pristupa je u ekonomičnosti postupka. Međutim, imam sumnje, a što ću objasniti, u vezi s primjerenosti pravne osnove tog pristupa i mjere u kojoj on doista predstavlja djelotvoran i prikladan pravni lijek(73).
117. Pristup iz presude Der Grüne Punkt iziskuje podnošenje zasebne tužbe za naknadu štete pred Općim sudom. Na tom bi sudu bilo da razmotri je li tužitelj pretrpio ikakvu štetu ili gubitak, postoji li uzročno‑posljedična veza između štete i nepoštovanja razumnog roka za suđenje te da odredi iznos nastale štete. Na taj bi način eventualno dodijeljena odšteta odražavala stvarnu štetu koju je tužitelj pretrpio. Takva se ocjena ne provodi u okviru pristupa iz presude Baustahlgewebe. Ovaj sud ne razmatra detaljne zahtjeve za naknadu štete kada se u okviru žalbe protiv presude Općeg suda kojom je potvrđena odluka Komisije o sankcioniranju povrede pravila tržišnog natjecanja iznese prigovor neopravdanog kašnjenja. Umjesto toga, općenito procjenjuje za koji bi postotak bilo prikladno smanjiti prvotno izrečenu novčanu kaznu. Međutim, pristup iz presude Der Grüne Punkt je po definiciji procesno složeniji jer zahtijeva podnošenje zasebne tužbe za naknadu štete. Osim toga, takva se tužba mora podnijeti Općem sudu, a u njezinoj osnovi je upravo postupanje Općeg suda prilikom razmatranja prvotne tužbe. Bi li takva tužba bila u skladu sa zahtjevima iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a?
118. Čini se da na razini Europske unije ne postoji jedinstven pravni lijek za nepoštovanje razumnog roka za suđenje u predmetima koji se odnose na tržišno natjecanje. Određene države članice nalažu smanjenje izrečene kazne ili ublažavaju njezino izvršenje ako se radilo o prekomjernom kašnjenju(74). Druge države članice samo predviđaju mogućnost financijske odštete, a ne smanjenje novčane kazne(75). Neke su usvojile posebne odredbe o odšteti u slučaju povrede prava na pošteno suđenje u razumnom roku(76). Druge smatraju da presuda u kojoj se utvrđuje da se razuman rok za suđenje doista nije poštovao predstavlja pravičnu zadovoljštinu(77). U barem jednoj državi članici(78) postoje posebna pravila o postocima za koje se kazna treba smanjiti u slučaju nepoštovanja razumnog roka za suđenje u predmetima koji se odnose na tržišno natjecanje.
119. Sud je pozvao 27 država članica, Europski parlament i Vijeće da iznesu svoja stajališta o pristupu iz presude Baustahlgewebe, odnosno pristupu iz presude Der Grüne Punkt. Sedam država članica zagovaralo je prvonavedeni pristup, tri su bile za potonji, a šest ih se nije posebno priklonilo nijednom od njih. Vijeće je poduprlo pristup iz presude Baustahlgewebe pritom istaknuvši da se obje vrste pravnih lijekova koriste i da nijedan nije savršen. Europski parlament je boljim smatrao pristup iz presude Der Grüne Punkt.
120. Sud u Strasbourgu je istaknuo da u odgovarajućim okolnostima utvrđenje u presudi može predstavljati pravičnu zadovoljštinu kada je dokazano postojanje postupovne nepravilnosti(79). Osim toga, u članku 41. EKLJP‑a je predviđeno da taj sud može, ako je to prikladno, dodijeliti pravednu naknadu. Međutim, u pravu Unije ne postoji jednakovrijedna odredba kojom se Sudu izričito daje ovlast dodjele „pravedne naknade”.
121. Iz sudske prakse Suda, sudske prakse EKLJP‑a kako je tumači Sud u Strasbourgu i pravnih tradicija država članica izvlačim sljedeće zaključke. Kao prvo, ne postoji univerzalan pristup. Kao drugo, svaki će pristup vjerojatno biti nesavršen u smislu da će imati i prednosti i mane. Kao treće, pravni lijek mora biti djelotvoran da bi zadovoljio zahtjeve iz članka 13. EKLJP‑a, a time i članka 47. Povelje.
122. Vratimo se nakratko na početak.
123. Poduzetnik podnese Općem sudu tužbu za poništenje odluke u području tržišnog natjecanja. Nakon toga se ulažu uobičajeni pisani podnesci te pisani dio postupka završava. U početku zastupnike poduzetnika ne zabrinjava protek vremena: sud zacijelo radi na spisu. Nakon određenog razdoblja tajništvu Općeg suda postavljaju se upiti o tijeku predmeta. Ako nema naznaka aktivnog vođenja predmeta, stranka će Općem sudu možda poslati pristojan službeni dopis u kojem izražava zabrinutost zbog vremena koje je već proteklo, iznosi vjerojatne osnove štete (nepredviđeni dodatni troškovi, nesigurnost koja nepovoljno utječe na cijenu dionica i onemogućuje planiranje za budućnost i tako dalje) te si pridržava pravo da tvrdi da je došlo do nerazumnog kašnjenja u vođenju predmeta i da zahtijeva smanjenje prvotno izrečene novčane kazne ili naknadu štete. Sve će biti u redu ako Opći sud reagira ubrzanjem postupka – problem će se riješiti u začetku te nijedna daljnja popravna mjera neće biti potrebna. Međutim, ako se to ne dogodi, argument o nerazumnom kašnjenju može se ponovno iznijeti na raspravi pred Općim sudom.
124. Kako će se taj prigovor tretirati pred Općim sudom? Ovdje bih htjela napraviti jasnu razliku između predmeta u kojima tužitelj još uvijek može u potpunosti ostvariti svoja prava obrane i onih predmeta – za nadati se rijetkih – u kojima sam protek vremena onemogućuje tužitelju pošteno suđenje(80). U tim okolnostima, poništenje odluke predstavlja jedinu djelotvornu popravnu mjeru za povredu prava na pošteno suđenje u razumnom roku. Međutim, u žalbama Groupea Gascogne, GSD‑a ili Kendriona nigdje se ne navodi da nisu mogli učinkovito prezentirati svoje tužbe.
125. Novčana kazna koja se pobijala pred Općim sudom izrečena je za konkretnu povredu pravila o tržišnom natjecanju. Pod pretpostavkom da nijedan od temeljnih žalbenih razloga ne uspije, koja bi bila osnova za smanjenje novčane kazne? Ne vidim nijednu. Ako poduzetnici mogu odrediti konkretne gubitke koje su pretrpjeli – štetu koja im je nastala zbog dijela ukupnog trajanja postupka koji se može smatrati „nerazumnim” ili „prekomjernim” – (zasebna) tužba za naknadu štete na temelju članka 340. UFEU‑a može biti prikladna. Međutim, kašnjenje Općeg suda u postupanju konceptualno je veoma različito od protutržišnog ponašanja zbog kojeg je Komisija i izrekla novčanu kaznu. Zato smatram da se prigovor zbog neopravdanog kašnjenja iznesen Općem sudu može valjano smatrati bespredmetnim. Čak i ako je pravno osnovan i utemeljen na činjeničnom stanju predmeta, ne može utjecati na ishod tužbe(81).
126. Međutim, ako je takav prigovor bespredmetan pred Općim sudom, to zasigurno vrijedi i za žalbeni postupak pred Sudom?
127. Zbog tog se razloga ne slažem s pristupom iz presude Baustahlgewebe. Izricanje novčane kazne poduzetniku zbog povrede pravila tržišnog natjecanja ne može se izjednačiti s izricanjem kazne zatvora pojedincu, gdje se kašnjenje tijekom suđenja doista može prikladno ispraviti (ako se za pojedinca još smatra da je kriv i da zaslužuje kaznu zatvora) smanjenjem trajanja kazne zatvora. Umjesto toga, ako je poduzetnik pretrpio štetu zbog kašnjenja, ona se može razvrstati u financijske kategorije koje su uzročno‑posljedično povezane s prekomjernim trajanjem postupka. Mogu se podnijeti dokazi te je moguće dodijeliti naknadu štete ako se ista dokaže. U pravnom poretku Unije Opći sud, a ne Sud, je taj koji je nadležan za podrobno utvrđivanje činjenica i ocjenjivanje dokaza. Čini mi se da taj element dodatno ide u prilog zaključku da je podnošenje zasebne tužbe za naknadu štete Općem sudu prikladniji pravni lijek od smanjenja novčane kazne u žalbenom postupku.
128. Engleski lord kancelar iz 18. stoljeća jednom je čisto retorički upitao: „Zar ste doista očekivali da korporacija ima savjest, kad nema ni dušu koju možeš prokleti a ni stražnjicu koju možeš nogom opaliti”(82). Posljedica tih obilježja je da se poduzetnik – za razliku od pojedinca – ne može uopće žaliti da trpi psihičke traume zbog neriješenog predmeta(83). Ako je zbog prekomjernog kašnjenja pretrpio štetu na tržištu, razumno je očekivati da pokuša odrediti novčani iznos te štete i podnijeti dokaze u prilog brojkama koje navodi(84).
129. Dodajem da mi pristup iz presude Baustahlgewebe smeta i zato što ne znam koja bi bila točna pravna osnova za smanjenje novčane kazne u takvim okolnostima. I ovdje bi bilo korisno krenuti od početka.
130. Komisija ima slobodu pri određivanju iznosa novčane kazne koju izriče. U Uredbi br. 1/2003 ne postoji konkretna pravna osnova na temelju koje bi zbog predugog trajanja upravnog postupka mogla smanjiti novčanu kaznu koju bi inače izrekla. Unatoč tomu, Komisija je upravo to učinila u predmetu Dutch Beer(85). Opći sud je povodom tužbe dodatno smanjio novčanu kaznu za 5 %, unatoč činjenici da temeljni tužbeni razlozi nisu uspjeli.
131. Nejasno mi je na koji način članak 261. UFEU‑a (na koji se Opći sud pozivao) može predstavljati zadovoljavajuću osnovu za smanjenje novčane kazne ako nema sadržajnih razloga za izmjenu Komisijine ocjene novčane kazne koja je bila prikladna povredi. Točno je da članak 31. Uredbe br. 1/2003 i članak 261. UFEU‑a daju Općem sudu (i Sudu u okviru žalbenog postupka) „neograničenu nadležnost”; međutim, ta neograničena nadležnost usko je povezana s (ne)prikladnošću izrečene kazne u odnosu na počinjenu povredu. Kašnjenje u postupku – bilo da je riječ o kašnjenju Komisije tijekom upravne faze ili o kašnjenju Općeg suda tijekom sudske faze – nema nikakve veze s ponašanjem poduzetnika ili težinom povrede.
132. Svjesna sam da strogost ovog pristupa ne odgovara stajalištu Općeg suda kada ocjenjuje zahtjeve koji se odnose na neopravdano kašnjenje(86). Osim toga, Sud nije koristio taj pristup u presudi Baustahlgewebe. Međutim, čini mi se da Sud u ovom predmetu može i treba odlučiti o tome koji je od dva trenutno dostupna pristupa bolji. Razumijem da je iz razloga „ekonomičnosti postupka” privlačno prikloniti se smanjenju novčane kazne u okviru žalbenog postupka (za neki neodređen iznos, izračunat na nekoj nepoznatoj osnovi)(87). Nisam zadovoljna s logičkim temeljima takvog pristupa (odnos između novčane kazne i ponašanja; nadležnost, transparentnost); on, u najgorem slučaju, ima potencijal postati potpuno proizvoljnim (dodajem da bi situacija bila umnogome drugačija ako bi zakonodavac odlučio uvesti posebna pravila o načinu na koji neopravdano kašnjenje u upravnoj ili sudskoj fazi postupaka koji se odnose na tržišno natjecanje utječe na visinu kazne; ali o tome se – koliko mi je poznato – do sada nije razmišljalo.)
Određivanje iznosa štete
133. Groupe Gascogne tvrdi da je pretrpio štetu zbog prekomjernog trajanja postupka pred Općim sudom. Međutim, on nije podnio zahtjev za naknadu štete u kojem navodi gubitak koji pripisuje povredi njegova prava na pošteno suđenje u razumnom roku(88). I ovdje je korisno krenuti od početka.
134. Kada Komisija izrekne novčanu kaznu za povredu pravila o tržišnom natjecanju, a poduzetnik koji je adresat Komisijine odluke odluči istu pobijati pred Općim sudom, taj poduzetnik ima izbor. Može ili platiti novčanu kaznu ili otvoriti bankarsku garanciju radi osiguravanja plaćanja i same novčane kazne i kamata na njezin iznos(89). Koliko shvaćam, standardna praksa poduzetnika je da donesu poslovnu odluku o izboru druge mogućnosti jer obično smatraju da je to u njihovu financijskom interesu. U svakom slučaju, Groupe Gascogne je to učinio(90).
135. Podnošenje tužbe Općem sudu ne odgađa izvršenje kazne. Također se ne mogu odrediti privremene mjere kako bi se tužitelj zaštitio od isključivo financijske štete dok je predmet još u tijeku(91). Stoga, čak i ako poduzetnik uspješno ospori odluku Komisije kojom je izrečena novčana kazna i uspije u tome da Opći sud naloži poništenje te odluke u cijelosti ili barem smanjenje novčane kazne, on i dalje snosi troškove bankarske garancije koju je dao te mora potom platiti i eventualno preostali dio novčane kazne i kamate na odnosni iznos. Za te financijske troškove nije moguće dobiti povrat.
136. Nasuprot tomu, ako poduzetnik odluči platiti novčanu kaznu i potom uspješno ospori odluku kojom je izrečena, imat će pravo i na povrat plaćenog iznosa i na kamate na isti. Ta kamata predstavlja kompenzaciju za činjenicu da tužitelj nije mogao raspolagati tim novcem tijekom trajanja postupka.
137. Ako se o tužbi podnesenoj Općem sudu odluči u razumnom roku, prihvaća se da je poduzetnik koji plaćanje novčane kazne odluči osigurati bankarskom garancijom odgovoran za financijske troškove koji mu nastanu zbog činjenice da nije odlučio kaznu odmah platiti. Ako je postupak pred Općim sudom neopravdano dugo trajao, taj je poduzetnik izložen (i) nesigurnosti i (ii) dodatnim troškovima utoliko što mora snositi troškove financiranja svoje bankarske garancije dulje od očekivanog. Međutim, pitanje materijalne štete koja nastane tijekom razdoblja za koje je prekoračen „razuman rok” za razmatranje tužbe različito je od pitanja povrede pravila o tržišnom natjecanju koju je taj poduzetnik počinio i novčane kazne izrečene za tu povredu. Također, kako ću objasniti u nastavku, ti troškovi ne predstavljaju uvijek materijalnu štetu, jer je poduzetnik sam odabrao tu metodu plaćanja novčane kazne(92).
138. Dakle, u slučaju izricanja poduzetniku novčane kazne za povredu pravila o tržišnom natjecanju, trajanje postupka u njegovu predmetu nema nikakav utjecaj na samu novčanu kaznu.
139. Prije nego što se konačno priklonim pristupu koji zagovara podnošenje zasebne tužbe za naknadu štete moram se osvrnuti na dva njegova očita nedostatka. Kao prvo, što je s dodatnim vremenom potrebnim za vođenje postupka povodom zasebne tužbe za naknadu štete s obzirom na to da je već izgubljeno previše vremena? Kao drugo, je li problematična činjenica da se tužba za naknadu štete mora podnijeti istom sudu koji je tužitelju nanio štetu jer nije u razumnom roku odlučio o njegovoj tužbi protiv odluke Komisije?
140. Što se tiče prvog prigovora, podrazumijeva se da bi Opći sud morao osigurati brzo rješavanje zasebne tužbe za naknadu štete. Ako tako postupi, smatram da se prvi potencijalni prigovor može odbaciti.
141. Drugi potencijalni prigovor je složeniji. Tužbe za naknadu štete protiv institucija Unije u isključivoj su nadležnosti Općeg suda. Taj bi sud nužno morao razmatrati činjenična pitanja koja bi se pojavila u slučaju takve tužbe, primjerice je li nastala materijalna i/ili nematerijalna šteta te je li ta šteta uzrokovana povredom članka 47. Povelje. (Ako Sud u žalbenom postupku još nije zaključio da je pred Općim sudom doista došlo do neopravdanog kašnjenja, jedno od činjeničnih pitanja bi također bilo je li došlo do prekomjernog kašnjenja.)
142. Iako bi, naravno, takav postupak podlijegao nadzoru od strane Suda u okviru žalbenog postupka, bi li činjenica da je, u kontekstu tužbe za naknadu štete, Opći sud i stranka koja je navodno povrijedila temeljna prava i sud koji razmatra tužbu značila da on ne bi predstavljao „neovisni i nepristrani sud” u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a(93)?
143. Sud u Strasbourgu zaključio je da su pojmovi neovisnosti i nepristranosti usko povezani. Sljedeći su čimbenici relevantni u svakoj ocjeni neovisnosti: način imenovanja članova dotičnog suda, njihov mandat, postojanje jamstava protiv vanjskih pritisaka i odaje li dotično tijelo dojam neovisnosti. Što se tiče nepristranosti, Sud u Strasbourgu je zaključio, kao prvo, da sud, u subjektivnom smislu, mora otkloniti osobne predrasude ili pristranosti; i, kao drugo, da mora biti nepristran u objektivnom smislu: odnosno, mora pružati dostatna jamstva koja isključuju svaku osnovanu sumnju u tom pogledu(94).
144. Iz članka 252. UFEU‑a i članaka 2. i 3. Statuta Suda Europske unije proizlazi da članovi Općeg suda podliježu obvezama kojima je cilj osigurati njihovu neovisnost i nepristranost. Osim toga, malo je vjerojatno da će njihova neovisnost u pogledu razmatranja tužbe za naknadu štete biti dovedena u pitanje, a razlog tomu je taj što ne podliježu nadzoru nijedne institucije ili tijela koji bi mogli biti zainteresirani za ishod postupka.
145. Čini mi se da je pravo pitanje bi li Opći sud odavao dojam nepristranosti pri odlučivanju o tužbama za naknadu štete koje se temelje na navodu da je sam Opći sud povrijedio tužiteljeva temeljna prava.
146. Smatram da postoje valjani čimbenici na temelju kojih se razumno može smatrati da je Opći sud dostatno nepristran.
147. Kao prvo, eventualno dosuđenu naknadu štete ne bi platio sam Opći sud. Ona bi se isplatila iz proračuna Unije tako da Opći sud ne bi bio izravno zainteresiran za financijske posljedice postupka(95). Kao drugo, kako bi zadovoljio subjektivni zahtjev u pogledu otklanjanja osobnih pristranosti(96), Opći sud bi morao osigurati da odnosnu tužbu za naknadu štete ne razmatra sudsko vijeće koje je razmatralo prvotni predmet. Kao treće, budući da se argument o prekomjernom kašnjenju obično iznosi u žalbenom postupku, a ne pred Općim sudom, Sud je taj koji bi utvrdio postojanje prekomjernog kašnjenja. Uloga Općeg suda svela bi se na ocjenjivanje dokaza o šteti i određivanje njezina iznosa. Kao četvrto, iako je postupanje Općeg suda dovelo do postupka u vezi s povredom članka 47. Povelje, na Komisiji bi bilo da, djelujući na promicanju općeg interesa Unije u skladu s člankom 17. stavkom 1. UEU‑a, preuzme ulogu obrane u postupku pred tim sudom(97). Kao peto, odluka Općeg suda u svakom bi slučaju podlijegala nadzoru Suda u pogledu pravnih pitanja.
148. Stoga, ako žalitelj smatra da je pretrpio štetu zato što Opći sud nije poštovao razuman rok za suđenje, zaključujem da podnošenje tužbe za naknadu štete Općem sudu predstavlja prikladniji i djelotvorniji pravni lijek u smislu članka 47. Povelje, tumačenog s obzirom na članak 6. stavak 1. i članak 13. EKLJP‑a, od smanjenja novčane kazne(98). Kada je, neovisno o potencijalnoj tužbi za naknadu štete, prikladno izričito priznati da je Opći sud počinio povredu, smatram da navod Suda kojim to utvrđuje predstavlja pravičnu zadovoljštinu.
149. Moram se osvrnuti na još jedno pitanje: koji bi bio „događaj koji je [temelj]” izvanugovorne odgovornosti Unije u smislu članka 46. Statuta Suda Europske unije? Smatram da to mora biti utvrđenje Suda da je pred Općim sudom došlo do neopravdanog kašnjenja(99). Iz toga slijedi da bi rok od pet godina za podnošenje tužbe za naknadu štete počeo teći od donošenja presude Suda u žalbenom postupku.
150. Stoga predlažem Sudu da utvrdi da je u rješavanju tužbe Groupea Gascogne pred Općim sudom došlo do prekomjernog kašnjenja; i da jasno navede da Groupe Gascogne može podnijeti zasebnu tužbu za naknadu štete ako tako odluči.
Troškovi
151. Ako se Sud bude slagao s mojom ocjenom žalbe, Groupeu Gascogne treba, na temelju članaka 137., 138., 140. i 184. Poslovnika Suda, tumačenih zajedno, naložiti snošenje troškova postupka s obzirom na to da nije uspio ni u jednom žalbenom razlogu.
Zaključak
152. Stoga, smatram da Sud treba:
– odbiti žalbu;
– utvrditi da Opći sud u predmetu Groupe Gascogne/Komisija, T‑72/06, nije poštovao razuman rok za suđenje; i
– naložiti Groupeu Gascogne snošenje troškova postupka.