MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 17. studenoga 2016.(1)
Predmet C‑469/15 P
FSL Holdings i. dr.
protiv
Europske komisije
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi (članak 101. UFEU‑a) – Europsko tržište banana – Južnoeuropski zabranjeni sporazum trgovaca bananama (Italija, Grčka, Portugal) – Usklađivanje pri utvrđivanju cijena i razmjena informacija koje su relevantne za cijene – Dopuštenost dokaza – Zabrana upotrebe dokaza – Slučajni nalazi – Suradnja s nacionalnim tijelima – Dostava dokaza od strane nacionalnih tijela, koja sama nisu tijela nadležna za tržišno natjecanje – Prava obrane – Djelotvorna sudska zaštita – Pokajnički program – Koncept ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj”
I – Uvod
1. Smije li Europska komisija u postupcima u vezi sa zabranjenim sporazumima koristiti dokaze koje su joj nacionalna porezna tijela dostavila kao slučajne nalaze? To je u suštini pravno pitanje kojim se Sud treba baviti u ovom žalbenom postupku.
2. Navedeno pitanje postavlja se u vezi južnoeuropskog „zabranjenog sporazuma trgovaca bananama”, koji je razotkriven prije nekoliko godina(2). U tom zabranjenom sporazumu sudjelovale su grupe društava Chiquita i Pacific. Komisija je s tim u vezi 2007. dobila informacije od talijanske financijske policije(3) koje su potjecale iz poreznog kaznenog postupka. Komisija je između ostalog na tim informacijama potom temeljila svoju odluku od 12. listopada 2011.(4), kako bi utvrdila povredu članka 101. UFEU‑a i izrekla milijunsku novčanu kaznu protiv triju društava Pacific grupe, točnije protiv FSL Holdingsa (FSL), Léon Van Parys (LVP) i Pacific Fruit Company Italy SpA (PCFI)(5).
3. Tužba za poništenje te odluke, koju su podnijela navedena tri društva, u prvom je stupnju polučila samo djelomičan uspjeh. U svojoj presudi od 16. lipnja 2015.(6) Opći sud je njihovu tužbu djelomično odbio. Stoga FSL, LVP i PCFI svoj zahtjev za pravnu zaštitu sada ostvaruju pred Sudom kao višom pravnom instancom.
4. Mogućnost korištenja informacija i dokaza, koje su Komisiji dostavila nacionalna tijela, odnosi se na središnji element moderniziranog sustava provedbe prava zabranjenih sporazuma, uvedenog Uredbom (EZ) br. 1/2003(7). Sukladno tome presuda Suda u ovom slučaju bit će putokaz za buduću suradnju između tijela na razini Unije i tijela na nacionalnoj razini, i za tijela nadležna za zabranjene sporazume i za administrativna tijela koja djeluju na drugim područjima.
5. Pored toga u ovom se predmetu radi o nekoliko rutinskih pitanja u vezi s pokajničkim programom, djelotvornom sudskom zaštitom i konceptom ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
II – Pravni okvir
6. Pravni okvir ovog predmeta određen je člankom 101. UFEU‑a i Uredbom br. 1/2003.
7. Članak 12. Uredbe br. 1/2003 sadrži pod naslovom „Razmjena informacija” sljedeću odredbu:
„1. U svrhu primjene [članaka 101. i 102. UFEU‑a], Komisija i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje ovlašteni su razmjenjivati, odnosno upotrijebiti kao dokaz tako dobiveno činjenično stanje ili materijalno pravo, uključujući i povjerljive informacije.
2. Međusobno razmijenjene informacije koristit će se kao dokaz samo u svrhu primjene [članka 101. ili 102. UFEU‑a] u vezi predmetnog slučaja za koji je pribavljen od strane nadležnog tijela koje prenosi informacije. Međutim, kada se u istom slučaju primjenjuje nacionalno pravo tržišnog natjecanja usporedno s pravom tržišnog natjecanja Zajednice, pod uvjetom da to ne vodi do različitih rješenja, informacije koje se razmjenjuju sukladno ovom članku također se mogu koristiti u primjeni nacionalnog prava tržišnog natjecanja.
3. Informacije razmijenjene sukladno stavku 1. mogu se koristiti samo u svrhu dokaza na temelju kojeg se izriču kazne fizičkim osobama kada:
– propisi nadležnog tijela koje prenosi informacije predviđaju slične kazne u odnosu na povredu [članka 101. ili 102. UFEU‑a], ili ako to nije slučaj, kada su
– informacije prikupljene na način koji poštuje isti stupanj zaštite prava na obranu fizičkih osoba kao što je to određeno nacionalnim propisima nadležnog tijela koje informacije prima. Međutim, u ovom slučaju, nadležno tijelo koje prima informacije ne može koristiti razmijenjene informacije u svrhu propisivanja kazne zatvora.”
8. U u vezi s člankom 12. u uvodnoj izjavi 16. Uredbe br. 1/2003 sadržana su sljedeća obrazloženja:
„Razmjena i korištenje informacija u dokaznom postupku, čak i onih koje se smatraju povjerljivima i tajnima, treba biti dozvoljena između članica [Europske mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja], bez obzira na eventualne odredbe kojima bi to bilo zabranjeno nacionalnim zakonodavstvom pojedinih država članica. Te se informacije mogu koristiti za primjenu [članaka 101. i 102. UFEU‑a], kao i za usporednu primjenu nacionalnog prava tržišnog natjecanja, pod uvjetom da se ova zadnje navedena primjena odnosi na isti predmet i da nema drugačiji ishod. Kada razmijenjene informacije koristi nadležno tijelo koje ih je primilo, a u svrhu izricanja kazni poduzetnicima, za korištenje tih informacije ne smiju postojati druga ograničenja osim obveze da će ih se koristiti u svrhu za koju su prikupljene, budući da su kazne koje se izriču poduzetnicima istovrsne u svim sustavima. Pravo na obranu koje uživaju poduzetnici u različitim sustavima pri tom se smatra zadovoljavajuće istovjetnim. No, kada je riječ o fizičkim osobama, na njih se u različitim sustavima primjenjuju značajno različite kazne. U takvom slučaju, neophodno je osigurati da se informacije mogu koristiti samo ako su prikupljene na način koji osigurava isti stupanj zaštite prava na obranu fizičkih osoba koji je predviđen nacionalnim propisima nadležnog tijela koje je informacije primilo.”
9. Pored toga valja uputiti na članak 28. Uredbe br. 1/2003, čiji stavak 1. glasi kako slijedi:
„Ne dovodeći u pitanje članke 12. i 15., informacije sakupljene na temelju članaka 17. do 22., smiju se koristiti samo u svrhu zbog koje su prikupljene.”
10. Pod naslovom „Sudski nadzor Suda” članak 31. Uredbe br. 1/2003 naposljetku određuje:
„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”
III – Okolnosti spora
11. Grupa društava Pacific stavlja na tržište banane pod žigom Bonita. Prema utvrđenju Općeg suda, Pacific je zajedno s Chiquitom počinio povredu prava zabranjenih sporazuma sukladno članku 101. UFEU‑a na južnoeuropskom tržištu banana, točnije u Grčkoj, Italiji i Portugalu.
A – Činjenično stanje i upravni postupak
12. Komisija je 26. srpnja 2007. godine od talijanske financijske policije zaprimila preslike osobnih bilješki jednog zaposlenika Pacifica, koje su pronađene pri pretrazi njegova privatnog stana i njegova ureda u Italiji u okviru nacionalne porezne kaznene istrage(8).
13. U sljedećem razdoblju Komisija je provela dodatne provjere kod uvoznika banana u Italiji i Španjolskoj. Osim toga, uputila je zahtjeve za informacijama uključenim društvima, klijentima i drugim sudionicima na tržištu, u kojima je ponovno zahtijevala određene informacije, koje su se već nalazile u spisu predmeta koji se odnosio na sjevernoeuropske zabranjene sporazume trgovaca bananama(9).
14. Nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, odobrenja uvida u spis i saslušanja uključenih poduzetnika, Komisija je 12. listopada 2011. donijela spornu odluku.
15. U toj odluci Komisija utvrđuje da su sudionici zabranjenog sporazuma u pobliže navedenom razdoblju između 2004. i 2005. godine uskladili svoju strategiju cijena u Grčkoj, Italiji i Portugalu glede budućih cijena, razine cijena i kretanja i/ili trendova cijena te da su razmijenili podatke o budućem ponašanju tržišta glede cijena(10). Djelovanje čini dio općeg sustava s ciljem utvrđivanja smjera njihova djelovanja na tržištu te ograničavanja njihova individualnog gospodarskog djelovanja u svrhu postizanja istog protutržišnog cilja i jedinstvenog ekonomskog cilja, odnosno ograničavanja ili narušavanja uobičajenog kretanja cijena na tržištu bananama u Italiji, Grčkoj i Portugalu te razmjene podataka o toj temi(11).
16. Prema mišljenju Komisije, predmetne činjenice čine sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑ a jer su se dotični poduzetnici izričito sporazumjeli o određenom ponašanju na tržištu kako bi stvarnom suradnjom između sebe svjesno nadomjestili rizike tržišnog natjecanja. Komisija usto smatra da, čak i ako ne bude dokazano da su se stranke izričito obvezale na zajednički plan koji je predstavljao sporazum, predmetno ponašanje dotičnih stranaka usprkos tome predstavlja usklađeno djelovanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te da je komunikacija između stranaka utjecala na njihovo ponašanje prilikom utvrđivanja cijena banana za južnu Europu(12).
17. Zbog njihova sudjelovanja u toj jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a Komisija je u spornoj odluci FSL‑u, LVP‑u i PFCI‑ju kao solidarnim dužnicima izrekla novčanu kaznu u visini od 8 919 000 eura. Chiquita je naprotiv slijedom primjene pokajničkog programa oslobođena novčane kazne(13).
B – Prvostupanjski sudski postupak
18. FSL, LVP i PFCI su 22. prosinca 2011. u prvom stupnju zajednički Općem sudu podnijeli tužbu za poništenje sporne odluke.
19. U svojoj presudi od 16. lipnja 2015. Opći sud je djelomično poništio spornu odluku te je novčanu kaznu smanjio za otprilike jednu četvrtinu na iznos od 6 689 000 eura te je odlučio o podjeli troškova.
IV – Postupak pred Sudom
20. Podneskom od 4. rujna 2015. žalitelji su zajedno podnijeli ovu žalbu protiv presude Općeg suda.
21. Žalitelji od Suda zahtijevaju da,
– ukine pobijanu presudu zbog korištenja dokaza koji su pribavljeni uz potpuno nepoštivanje postupka propisanog za njihovo prikupljanje i zbog pogrešne primjene pokajničkog programa iz 2002. i, slijedom toga, u cijelosti poništi spornu odluku;
– podredno, djelomično ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem Opći sud nije proveo potpunu sudsku provjeru novčane kazne izrečene žaliteljima i, slijedom toga, znatno smanji novčanu kaznu izrečenu pobijanom presudom;
– nadalje podredno, djelomično ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem Opći sud nije pravilno utvrdio da je cilj ili učinak povrede bilo ograničenje tržišnog natjecanja i, slijedom toga, vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, osim ako Sud smatra da raspolaže dostatnim informacijama za poništenje sporne odluke;
– u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova žalitelja u postupcima pred Sudom i Općim sudom.
22. Komisija od Suda traži da,
– odbije žalbu i
– naloži žaliteljima snošenje troškova postupka.
23. Pred Sudom je o žalbi proveden pisani postupak.
V – Pravna ocjena
24. Svojom žalbom FSL, LVP i PFCI ne dotiču se svih tema koje su bile predmet prvostupanjskog postupka. Naprotiv, pravna debata se u žalbenom postupku ograničava samo još na izabrane probleme. S tim u svezi žalitelji se oslanjaju na četiri žalbena razloga, od kojih prvi tematizira upotrebljivost dokaza koje je dostavila talijanska financijska policija (o tome u nastavku pod A), drugi primjenu pokajničkog programa (o tome u nastavku pod B), treći načelo djelotvorne sudske zaštite u odnosu na novčanu kaznu (o tome u nastavku pod C) i četvrti koncept ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (o tome na kraju pod D).
A – Upotrebljivost dokaza koje su dostavile talijanske porezne vlasti (prvi žalbeni razlog)
25. U središtu interesa predmetnog spora nalazi se prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na upotrebljivost dokaza koje je Komisiji dostavila talijanska financijska policija. Prema mišljenju žalitelja Komisija nije imala pravo osobne bilješke zaposlenika Pacifica, koje je talijanska financijska policija pronašla u njegovu privatnom stanu prilikom pretrage slijedom provođenja porezne kaznene istrage koristiti u upravnom postupku koji se temelji na članku 101. UFEU‑a i Uredbi br. 1/2003 kao dokaz za postojanje povrede prava zabranjenih sporazuma.
26. U bitnome žalitelji u ovom slučaju ističu prigovor Općem sudu da u točkama 66. do 99. pobijane presude nije u obzir uzeo prava obrane te da nije poštivao osnovne postupovne zahtjeve – posebice zakonodavna načela istaknuta u članku 12. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Osim navedenog smatraju da je Opći sud iskrivio dokaze.
27. Svakom od navedena tri stajališta u nastavku teksta posvetit ću poseban odjeljak, pri čemu smatram svrsishodnim tematski grupirati prigovore žalitelja te iste ispitati u izmijenjenom redoslijedu.
1. Navodno postojanje zabrane upotrebe dokaza
28. Ključna tvrdnja na kojoj se temelji žalba žalitelja protiv presude Općeg suda je argument da se na razini Unije ne mogu prihvatiti dokazi koji su „pribavljeni uz potpuno nepoštivanje temeljnih prava obuhvaćenih osoba” te stoga isti ne smiju biti korišteni.
29. Najprije, što se tiče navodnog nepoštivanja temeljnih prava, žalitelji pak niti na jednom mjestu ne navode pobliže u čemu bi se u predmetnom slučaju ono točno sastojalo, bilo na razini Unije ili na nacionalnoj razini(14). Time je argumentacija žalitelja u tom aspektu suviše općenita i neodređena da bi se kao takva mogla podvrgnuti pravnoj ocjeni(15).
30. Potom, što se tiče navodne neupotrebljivosti dokaza koje je Komisiji dostavila talijanska financijska policija, navodi žalitelja daju povoda za jednoznačno razjašnjenje o tome u kojim se okolnostima u postupku prava zabranjenih sporazuma pretpostavlja zabrana uporabe dokaza.
31. Polazišna točka razmatranja trebala bi biti mogućnost dokazivanja postojanja povrede prava zabranjenih sporazuma pomoću svakog odgovarajućeg dokaznog sredstva. Pravo Unije ne poznaje takvo opće načelo, prema kojem bi se odluke tijela nadležnih za tržišno natjecanje smjele temeljiti samo na određenim dokaznim sredstvima ili prema kojem ona smiju koristiti samo dokaze iz određenih izvora.
32. Naprotiv, paleta mogućih dokaza za postojanje povrede prava zabranjenih sporazuma vrlo je široka. Tako je u sudskoj praksi priznato da postojanje postupanja suprotnog tržišnom natjecanju ili takvog sporazuma u većini slučajeva mora proizlaziti iz niza podudarnosti i indicija, koje pri promatranju u njihovoj ukupnosti, a u nedostatku drugog zaključnog obrazloženja, mogu predstavljati dokaz za povredu pravila tržišnog natjecanja(16). Navedeno je utoliko više primjenjivo na zabranjene sporazume, koji su prema svojoj prirodi ciljano tajni i kod kojih se bilješke sudionika redovito ograničavaju na najmanju moguću mjeru(17).
33. U pogledu dokazne snage pojedinih dokaza vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza, pri čemu je jedini kriterij za ocjenu dokaznih sredstava njihova vjerodostojnost(18).
34. Zabrane uporabe dokaza, koje se protive pribavljanju pojedinih dokaznih sredstava radi dokazivanja povrede članaka 101. UFEU‑a ili 102. UFEU‑a, postoje samo iznimno. Takve se zabrane mogu s jedne strane temeljiti na tome da je dokaz pribavljen uz povredu bitnih postupovnih propisa, koji služe zaštiti pravnih adresata (usporediti s tim odmah u nastavku poglavlje a), a s druge strane na tome da bi dokaz trebao biti korišten u protuzakonitu svrhu (vidjeti vezano uz to poglavlje b, dalje u tekstu).
(a) Komisija nije pribavila dokaze kršeći bitne postupovne odredbe
35. Žalitelji najprije ističu prigovor da je Opći sud trebao provjeriti je li Komisija zakonito pribavila dokaze koji proistječu iz nacionalnog poreznog kaznenog postupka.
36. U načelu zakonitost prikupljanja dokaza ocjenjuju nacionalna tijela, kao i prosljeđivanje spoznaja Komisiji do kojih se došlo sukladno nacionalnom pravu; osim toga nije u nadležnosti suca Unije provjeravanje zakonitosti mjere nacionalnog tijela na temelju nacionalnog prava(19). Na to je Sud upozorio s potpunim pravom(20).
37. Podrazumijeva se da navedeno ne znači da Komisija ili sudovi Unije u postupku u vezi sa zabranjenim sporazumima svjesno smiju koristiti dokazna sredstva koja su sasvim očito pribavljena uz povredu bitnih postupovnih odredbi. Temeljna načela prava Unije, kao što je posebice pravo na dobru upravu (članak 41. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima) i pravo na pošteno suđenje (članak 47. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima) zahtijevaju da tijela Unije provedu barem sažetu provjeru na temelju svih njima poznatih okolnosti pojedinog slučaja(21).
38. Zbog toga se Komisija u upravnom postupku mora uvjeriti da sporna dokazna sredstva nisu, prema svim njoj raspoloživim podacima, ni protuzakonito prikupila nacionalna tijela, niti da su ista na protuzakonit način dostavljena Komisiji. Opći sud također ima obvezu provesti takvu kontrolu dokaza, ako su u prvostupanjskom sudskom postupku izneseni odgovarajući prigovori(22).
39. U predmetnom je slučaju Opći sud, kao i Komisija prije toga, raspolagao posebice dvjema indicijama, koje su govorile u prilog zakonitosti dostavljanja dokaza talijanske financijske policije Komisiji. Kao prvo, ni jedan talijanski sud nije zabranio dostavljanje tih dokaza(23). Kao drugo, predmetni dokazi dostavljeni su Komisiji iz nacionalnog poreznog kaznenog postupka uz odobrenje nadležnog talijanskog državnog odvjetništva(24).
40. Žalitelji ne ističu ništa što bi bilo prikladno za osporavanje pravilnosti odnosnog utvrđenja Općeg suda niti za raspirivanje sumnje u zakonitost dostavljanja navedenih dokaza. U žalbenom postupku čak izričito priznaju da ne postoji talijanska sudska presuda koja bi proglasila dostavljanje predmetnih dokumenata protuzakonitim, iako su prema vlastitoj izjavi pokušali „svoja prava zaštititi na nacionalnoj razini”.
41. Pod navedenim okolnostima Općem sudu ne može se predbaciti da se oslanjao na dokaze koje je Komisija nezakonito pribavila i koji bi stoga podlijegali zabrani uporabe dokaza.
(b) Dokazi nisu korišteni u protuzakonitu svrhu
42. Osim toga prigovor žalitelja odnosi se na to da dokazi koje je prikupila talijanska financijska policija u okviru poreznog kaznenog postupka nisu smjeli služiti kao dokazi u postupku u vezi sa zabranjenim sporazumima kao dokaz postojanja povrede članka 101. UFEU‑a.
43. Žalitelji to argumentiraju u bitnome na temelju članka 12. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Oni navode da navedeni propis smatraju izrazom općeg načela, prema kojem svi dokazi razmijenjeni između Komisije i nacionalnih tijela moraju biti ograničeni svrhom. Prema stajalištu žalitelja, u svrhu dokazivanja postupanja protivnog tržišnom natjecanju, sukladno članku 101. UFEU‑a ili 102. UFEU‑a, smiju se razmjenjivati samo takvi dokazi koji su prikupljeni upravo u navedenu svrhu.
44. Međutim, ni ta argumentacija nije previše uvjerljiva.
45. Članak 12. Uredbe br. 1/2003 teži posebnom cilju: tom odredbom suradnja između tijela unutar Europske mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja trebala bi biti olakšana i poticana, dakle između tijela nadležnih za tržišno natjecanje na razini Unije i na nacionalnoj razini. Iz tog razloga članak 12. izričito određuje da dokazi koje međusobno razmjenjuju tijela nadležna za tržišno natjecanje – prema tamo pojedinačno navedenim pretpostavkama – smiju bez daljnjega biti korišteni u postupku u vezi sa zabranjenim sporazumima.
46. Iz toga međutim nije dopušteno izvesti suprotan zaključak, tj. da je izvan Europske mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja nedopuštenarazmjena informacija i dostavljanje dokaza jednog tijela drugome.Takvo restriktivno gledište bilo bi u suprotnosti s načelom postupovne autonomije država članica. Istodobno bi takvo stajalište pretjerano otežalo mogućnosti izvođenja dokaza, koje stoje na raspolaganju Komisiji i nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje u postupcima u vezi sa zabranjenim sporazumima(25). Naposljetku bi time došlo do osujećivanja temeljnog cilja prava Unije, odnosno učinkovite provedbe pravila tržišnog natjecanja na europskom unutarnjem tržištu(26).
47. Nasuprot navedenom, članak 12. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 koji su istaknuli žalitelji ne predstavlja iskaz općeg pravnog mišljenja, prema kojem u postupku u vezi sa zabranjenim sporazumima uvijek smiju biti korišteni samo takvi dokazi koji su već prethodno pribavljeni u svrhe prava zabranjenih sporazuma. Uistinu je točno da dokazi – čak i ako su pribavljeni na potpuno zakonit način – nikada ne smiju biti korišteni u protuzakonitu svrhu. Dokazi koji su pribavljeni u protuzakonitu svrhu podliježu stoga zabrani korištenja. Ipak iz toga ne proizlazi da dokazi koji su pribavljeni u svrhu nevezanu uz tržišno natjecanje (primjerice u okviru porezno kaznenog postupka) nikada ne smiju biti korišteni u svrhu prava tržišnog natjecanja (točnije u okviru postupka u vezi sa zabranjenim sporazumima prema članku 101. UFEU‑a, poput ovdje spornog postupka). Sukladno tome sudovi Unije već su priznali da se Komisija u postupku u vezi sa zabranjenim sporazumima smije koristiti dokazima iz nacionalnog kaznenog postupka(27).
48. Samo ako zakonodavac – na razini Unije ili na nacionalnoj razini – izričito predviđa vezivanje određenih dokaza uz pojedinu svrhu, tada dokazi podliježu zabrani njihova korištenja u svrhu različitu od svrhe u koju su prvobitno pribavljeni. To proizlazi prije svega iz članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 u odnosu na dokaze koje je pribavila Komisija u postupku koji je provela u vezi sa zabranjenim sporazumom te slično vrijedi prema članku 12. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 i za dokaze koje međusobno razmjenjuju europska tijela nadležna za tržišno natjecanje.
49. Takve posebne odredbe, kao i sudska praksa proizašla iz njih(28) ne mogu se međutim uopćiti u tolikoj mjeri da se u postupcima u vezi sa zabranjenim sporazumima koje provode europska tijela nadležna za tržišno natjecanje nikada ne smiju koristiti drugi dokazi od dokaza pribavljenih posebno u svrhe prava zabranjenih sporazuma. Naprotiv, odredbe članaka 12. stavka 2. i članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 trebale bi samo štititi poduzeća od toga da se dokazi koje je prikupilo tijelo nadležno za tržišno natjecanje u postupku tržišnog natjecanja – ili čak njihovi vlastiti dobrovoljni navodi u takvom upravnom postupku, primjerice putem zahtjeva za primjenu pokajničkog programa – kasnije u nekom drugom postupku koriste protiv njih, i to u postupcima u kojima možebitno vrijede stroži postupovnopravni standardi, točnije u određenim sudskim postupcima koji spadaju u područje kaznenog prava.
50. U predmetnom slučaju međutim ne postoje nikakva uporišta za to da bi postupovni standardi koji konkretno vrijede u talijanskom poreznom kaznenom postupku i kojih se financijska policija mora pridržavati, bili blaži od standarda kojih se Komisija pridržavala u postupku u vezi sa zabranjenim sporazumom. Stoga ne postoji situacija usporediva s člankom 12. stavkom 2. ili člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003.
51. Sve u svemu se stoga ne može pretpostaviti da su dokazi koje je dostavila talijanska financijska policija, u ovdje spornom postupku u vezi sa zabranjenim sporazumom protuzakonito korišteni, a što bi moglo opravdavati pretpostavku zabrane korištenja dokaza.
2. Navodna povreda prava obrane
52. Na različitim mjestima drugog žalbenog razloga žalitelji osim toga tvrde da Opći sud nije poštivao njihova prava obrane. Na navedene prigovore ću se u nastavku skupno osvrnuti.
53. S jedne strane žalitelji ističu prigovor da su o takvom postupanju obaviješteni tek puno vremena nakon što je talijanska financijska policija dostavila dokaze Komisiji. S druge strane ističu prigovor da Komisija nikada ne bi pokrenula postupak u pogledu južnoeuropskog zabranjenog sporazuma trgovaca bananama da joj talijanska financijska policija nije dostavila predmetne osobne bilješke zaposlenika Pacifica – što je poslužilo takoreći kao povod za provođenje daljnjih istraga.
54. Međutim ni prvi, a ni drugi argument koji su iznijeli žalitelji ne upućuje ni na kakvu povredu njihovih prava obrane.
55. Prava obrane kao temeljna prava ubrajaju se u opća pravna načela, a Sud ih ima zadaću očuvati(29). Ona su u međuvremenu uvrštena i na posebno mjesto Povelje o temeljnim pravima, u člancima 41. stavku 2. i članku 48. stavku 2.
56. Za razliku od iskazanog mišljenja žalitelja, prava obrane ne štite od toga da Komisija uopće pokrene postupak zbog navodnog kršenja odredbi članka 101. UFEU‑a ili 102. UFEU‑a i u istome koristi dokaze koji su joj dostavljeni od nacionalnih tijela izvan Europske mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. Iz prava obrane proizlaze samo određena postupovna jamstva, kojih se Komisija pri provođenju tih postupaka mora pridržavati i čija povreda dovodi do proglašenja Komisijine konačne odluke ništavom.
57. Osiguranje prava obrane zahtijeva prije svega da se dotičnim poduzećima pruži mogućnost iznošenja vlastitog stajališta. Mora im biti omogućeno svrsishodno izjašnjavanje u svezi postojanja i uporabljivosti činjenica i okolnosti koje je navela Komisija, kao i u pogledu prikupljenih dokumenata koji potkrjepljuju tvrdnju o postojanju povrede(30) (usporediti i s člankom 41. stavkom 2. točkama (a) i (b) Povelje o temeljnim pravima).
58. Potpuno je nesporno da su žalitelji u predmetnom slučaju izvršili uvid u dokaze koje je dostavila talijanska financijska policija kao i da su imali priliku izraziti svoje stajalište u vezi s tim dokazima. Žalitelji samo ističu prigovor da im je ta mogućnost dana u prekasnom trenutku tijeka upravnog postupka.
59. U vezi s tim valja napomenuti da je upravni postupak podijeljen u dva stadija(31), pri čemu se uvid u spis i saslušanje trebaju načelno dopustiti tek nakon zaključenja prethodne istrage, i to onda kada Komisija dotična poduzeća obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku(32). Obavještavanje dotičnih poduzeća u ranijem trenutku moglo bi pretjerano otežati istragu Komisije te bi postojala opasnost od prikrivanja dokaza(33).
60. Zasigurno je Komisija i tijekom prethodne istrage – znači još prije slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku – osigurala poštovanje prava obrane dotičnih poduzeća(34).
61. Žalitelji međutim nisu istaknuli ništa konkretno što bi moglo upućivati na to da je Komisija u predmetnom slučaju, kako bi osigurala prava obrane FSL‑a, LVP‑a i PFCI‑a, bila obvezna žalitelje odmah obavijestiti o dokazima koje joj je dostavila talijanska financijska policija – i stoga daleko prije obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku – te od njih pribaviti eventualna stajališta o tome(35). Još su daleko manje žalitelji dokazali da puka uporaba dokaza koje je dostavila talijanska financijska policija već kao takva može dovesti do umanjenja prava obrane. Kod prigovora da su njihova prava obrane „povrijeđena na nepopravljiv način” stoga se radi samo o krajnje nejasnoj, ničim potkrijepljenoj tvrdnji.
62. Naposljetku mi se čini da navodi žalitelja zapravo idu u smjeru dokazivanja okolnosti da Komisija dokaze koje je dostavila talijanska financijska policija uopće nije smjela uzeti kao polaznu točku postupka u vezi sa zabranjenim sporazumom i kao povod za daljnje vlastite istrage. Komisija međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u svakom slučaju ima pravo na upravo tu mogućnost(36), te je ona od ključnog značaja za djelotvornu provedbu pravila tržišnog natjecanja europskog unutarnjeg tržišta.
63. Zbog navedenih razloga nije moguće Općem sudu staviti na teret nepoštivanje prava obrane(37).
3. Navodno iskrivljenje dokaznih sredstava od strane Općeg suda
64. Na kraju žalitelji u okviru prvog žalbenog razloga Općem sudu na teret stavljaju iskrivljenje dokaznih sredstava. To iskrivljenje navodno se sastoji u tome da je Opći sud u točkama 67. i 68. pobijane presude naveo da je nebitna okolnost je li talijanska financijska policija dostavila Komisiji dvije od četiri sporne stranice osobnih bilježaka zaposlenika Pacifica, na navodno protuzakonit način.
65. Pritom valja napomenuti da je riječ o iskrivljenju samo onda kada je bez prikupljanja novih dokaza ocjenjivanje postojećih dokaznih sredstava očigledno netočno(38). Žalitelj mora osim toga točno navesti koje je dokazno sredstvo Opći sud navodno iskrivio te obrazložiti greške u ocjenjivanju, koje su prema njegovu mišljenju Opći sud dovele do tog iskrivljenja(39).
66. U predmetnom slučaju žalitelji ni na koji način ne navode koja je točno dokazna sredstva Opći sud navodno iskrivio. Zadovoljavaju se vrlo općenitom tvrdnjom da je Opći sud „iskrivio jasno značenje dokaznih sredstava”. Također se niti na jednom mjestu u točkama 67. i 68. pobijane presude ne nalazi formulacija koju osporavaju žalitelji, odnosno da je nebitno jesu li predmetne dvije stranice iz osobnih bilježaka zaposlenika Pacifica protuzakonito dostavljene Komisiji.
67. Točno je da je Opći sud utvrdio da su predmetne dvije stranice bilježaka zaposlenika Pacifica „neovisno o pitanju dopuštenosti dokumenata koje je proslijedila Guardia di Finanza dijelom spisa ovog predmeta”(40). Navedenom izjavom Opći sud međutim samo je uputio na okolnost da je Komisija iste dvije stranice pronašla i tijekom vlastite pretrage poslovnih prostorija Pacifica u Italiji. Čak ni pri posebno dobronamjernoj provjeri navoda žalitelja ne može se utvrditi iskrivljenje dokaza u ovom kontekstu.
68. Zaključno Opći sud svojim navodima u točkama 67. i 68. pobijane presude poduzima samo pravnu kvalifikaciju činjenica: ocjenjuje (nepostojeću) uzročnost moguće postupovne pogreške pri dostavljanju određenih dokaza od strane talijanske financijske policije Komisiji na daljnji tijek postupka. Navedeno nema nikakve veze s iskrivljenjem dokaza.
4. Međuzaključak
69. Sve u svemu prvi je žalbeni razlog stoga neosnovan u cijelosti.
B – Primjena pokajničkog programa i upotrebljivost dokaza prikupljenih u okviru istog (drugi žalbeni razlog)
70. Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji u bitnome ističu da informacije koje je Chiquita dala u upravnom postupku nisu smjele biti korištene kao dokazno sredstvo za postojanje povrede prava zabranjenih sporazuma. Naime, Chiquita je predmetne podatke dala samo s obzirom na svoj status korisnika pokajničkog programa. Prema mišljenju žalitelja je međutim Chiquiti status korisnika pokajničkog programa pripadao samo u odnosu na sjevernoeuropski zabranjeni sporazum trgovaca bananama, a ne u odnosu na ovdje sporni južnoeuropski zabranjeni sporazum trgovaca bananama. Navode da je to Opći sud propustio uzeti u obzir. Žalitelji procjenjuju da je moguće da Chiquita bez statusa korisnika pokajničkog programa ne bi dala optužujuće podatke.
71. Ključna tvrdnja argumentacije žalitelja u okviru ovog drugog žalbenog razloga njihova je tvrdnja da Chiquita u pogledu južnoeuropskog zabranjenog sporazuma trgovaca bananama nije dovoljno surađivala s Komisijom kako bi zaslužila status korisnika pokajničkog programa(41).
1. Dopuštenost
72. Najprije treba razmotriti dopuštenost ovog žalbenog razloga.
73. S jedne strane nije moguće argumentirati – nasuprot mišljenju Komisije – da se radi o potpuno novom prigovoru. Zasigurno je u prvostupanjskom postupku bio naglasak na nekom drugom pitanju, naime, je li Komisija zlorabila svoju diskrecijsku ovlast te vršila protuzakonit utjecaj na Chiquitu. Ipak se Opći sud u pobijanoj presudi već dotiče zahtjeva kontinuirane i ubrzane suradnje tijekom cijelog upravnog postupka kao pretpostavke za status korisnika pokajničkog programa(42). Ako bi se žaliteljima sada zabranilo kritičko osvrtanje na dotične navode Općeg suda, tada bi to ovom žalbenom postupku oduzelo jedan dio njegova značenja(43).
74. S druge strane međutim pitanje je li poduzeće dovoljno surađivalo s Komisijom tijekom upravnog postupka spada u ocjenjivanje činjenica i dokaza, što je u isključivoj nadležnosti Općeg suda i što Sud kao viša pravna instanca nije ovlašten preispitivati – osim u slučaju kakva iskrivljenja, koje se u ovom slučaju ne ističe(44).
75. Iz navedenog razloga drugi je žalbeni razlog nedopušten.
2. Osnovanost
76. Čak i ako bismo htjeli drugi žalbeni razlog proglasiti dopuštenim, primjerice jer se on u stvarnosti odnosi na pravnu kvalifikaciju činjenica, prigovor koji su istaknuli žalitelji ne bi bio sadržajno održiv. Naime, podaci koje je poduzeće dalo i dokazi koje je predočilo u upravnom postupku ne postaju Komisiji neupotrebljivi samo zbog puke činjenice da je tom poduzeću status korisnika pokajničkog programamožebitno neopravdano odobren.
77. Naprotiv, pobude iz kojih se podnositelj zahtjeva za primjenu pokajničkog programa odlučio na suradnju s nadzornim tijelima, nemaju kao takvi nikakav utjecaj na zakonitost prikupljanja i upotrebljivost dokaza. Oni mogu u najboljem slučaju biti od značenja pri ocjenjivanju vrijednosti navoda i njihove vjerodostojnosti. O tome se međutim upravo u ovom slučaju ne radi.
78. Slijedom navedenog drugi je žalbeni razlog ne samo nedopušten nego i neosnovan.
C – Načelo djelotvorne sudske zaštite u odnosu na novčanu kaznu (treći žalbeni razlog)
79. Treći žalbeni razlog posvećen je načelu djelotvorne sudske zaštite i u bitnome je usmjeren protiv točaka 501. do 564. pobijane presude. Žalitelji ističu prigovor da je Opći sud u odnosu na novčanu kaznu koju je izrekla Komisija „proveo samo iznimno ograničenu sudsku kontrolu” i time zanemario koncept neograničene nadležnosti (članak 31. Uredbe br. 1/2003) kao i povrijedio članak 6. EKLJP‑a i članak 47. Povelje o temeljnim pravima. Stoga je Opći sud također pogrešno izračunao novčanu kaznu.
80. Navedeni žalbeni razlog istaknut je podredno. Posvetit ću se istome, s obzirom na to da se prvi i drugi žalbeni razlog prema mojim gornjim obrazloženjima ne mogu prihvatiti.
81. Za razliku od onoga što očito smatra Komisija, treći žalbeni razlog ne može se smatrati nedopuštenim proširenjem predmeta spora (članak 170. stavak 1. Poslovnika Suda). Naime, u točkama 501. i dalje pobijane presude Opći sud izričito se bavio podrednim zahtjevima FSL‑a, LVP‑a i PFCI‑ja kojima zahtijevaju oslobađanje od novčane kazne ili smanjenje novčane kazne. Za razliku od „oslobađanja od novčane kazne”, „smanjenje novčane kazne” nužno se odnosi na koncept neograničene nadležnosti u smislu članka 261. UFEU‑a u vezi s člankom 31. Uredbe br. 1/2003. Problematika koju treba razmotriti u ovom slučaju stoga je već bila tematizirana u prvostupanjskom postupku.
82. Izvršavanje nadležnosti Općeg suda prema konceptu neograničene nadležnosti u postupcima u vezi sa zabranjenim sporazumima (članak 261. UFEU‑a u vezi s člankom 31. Uredbe br. 1/2003) Sud međutim provjerava samo u odnosu na očite pogreške(45). Takve pogreške treba pretpostaviti, prvo, kada Opći sud nije poštovao opseg svojih ovlasti prema članku 261. UFEU‑a(46), drugo, kada Opći sud nije opsežno obradio sva relevantna stajališta(47), i treće, kada je primijenio neprikladne pravne kriterije(48), posebice s obzirom na načelo jednakosti postupanja(49) i načelo proporcionalnosti(50).
83. Prigovor koji su žalitelji ovdje istaknuli, a koji se odnosi na suviše površan pristup u odnosu na „pleine juridiction” spada u prvu od tri navedene kategorije: Općem sudu u konačnici se prigovara da nije poštovao opseg svojih ovlasti prema članku 261. UFEU‑a i time povrijedio načelo djelotvorne sudske zaštite (članak 47. Povelje o temeljnim pravima)(51).
84. U stvarnosti je Opći sud međutim vrlo temeljito – u više od 60 točaka pobijane presude – razmotrio sve argumente sudionika iznesene u prvostupanjskom postupku, u pogledu eventualnog oslobađanja od novčane kazne ili njezina smanjenja.
85. Činjenica da se Opći sud u ovom kontekstu intenzivno bavio smjernicama iz 2006.(52) i provjeravao je li Komisija pogriješila u primjeni tih smjernica u vezi je s prigovorima koji su u prvostupanjskom postupku FSL, LVP i PFCI sami istaknuli(53). Nikako iz toga nije moguće zaključiti da se Opći sud smatrao vezanim navedenim smjernicama te da se stoga smatrao spriječenim u prekoračenju dotičnih smjernica(54). Navedena kritika žalitelja počiva na očigledno pogrešnom tumačenju pobijane presude.
86. Za razliku od onoga za što se čini da smatraju žalitelji, Opći sud uostalom nije bio obvezan provjeravati novčanu kaznu izvan prigovora i argumenata koje su FSL, LVP i PFCI istaknuli u prvostupanjskom postupku. U tom smislu treba uputiti na činjenicu da izvršavanje ovlasti na neograničenu naknadnu provjeru nije provjera po službenoj dužnosti i da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran postupak(55).
87. Naposljetku se čini da je glavni cilj žalitelja u okviru trećeg žalbenog razloga postizanje istog smanjenja novčane kazne od 60 % koje je dodijeljeno sudionicima sjevernoeuropskog zabranjenog sporazuma trgovaca bananama zbog olakotnih okolnosti(56).
88. Opći je sud međutim opsežno obrazložio zašto prema njegovu mišljenju takvo smanjenje novčane kazne u predmetnom slučaju nije dolazilo u obzir(57).
89. Nije zadatak Suda svoju vlastitu ocjenu iz razloga pravičnosti stavljati na mjesto ocjene Općeg suda, koji odlučuje u okviru izvršavanja svoje ovlasti neograničene naknadne provjere u pogledu visine novčane kazne izrečene protiv poduzeća zbog njihove povrede prava Unije(58).
90. Naprotiv, radilo bi se o pogrešci Općeg suda koja se tiče prava zbog neprimjerenosti visine novčane kazne samo ako je „visina sankcije ne samo neprimjerena, nego i tako previsoko odmjerena da je nerazmjerna”(59). Za to žalitelji pak nisu iznijeli niti jednu konkretnu indiciju(60).
91. Sve u svemu Općem sudu stoga nije moguće prigovoriti pogrešku koja se tiče prava s obzirom na izvršavanje njegove ovlasti neograničene naknadne provjere, niti kršenje načela djelotvorne sudske zaštite. Stoga je treći žalbeni razlog neosnovan.
D – Koncept ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (četvrti žalbeni razlog)
92. Svojim četvrtim i posljednjim žalbenim razlogom žalitelji se pozivaju na koncept ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a. Iznose prigovor Općem sudu da je u točkama 463. do 474. – posebice u točki 466. – pobijane presude pogrešno protumačio koncept ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, što je dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije činjenica i povrede prava obrane FSL‑a, LVP‑a i PFCI‑ja.
93. Navedeni žalbeni razlog žalitelji ističu tek podredno. Njega također treba provjeriti, s obzirom na to da svi drugi žalbeni razlozi, kao što je navedeno, nemaju izgleda za uspjeh.
94. U bitnome prigovor žalitelja glasi da Opći sud nije s dužnom pažnjom uzeo u obzir gospodarski i pravni kontekst u kojem se nalazilo inkriminirano postupanje sudionika zabranjenih sporazuma.
1. Dopuštenost
95. Komisija navode žalitelja smatra nedopuštenim novim prigovorom, s obzirom na to da su FSL, LVP i PFCI u prvostupanjskom postupku gospodarski i pravni kontekst tematizirali samo u odnosu na eventualni utjecaj inkriminiranog ponašanja sudionika zabranjenog sporazuma protivan pravilima tržišnog natjecanja, ali ne i u odnosu na svrhu suprotnu tržišnom natjecanju.
96. Takvo se gledište međutim čini pretjerano formalističkim. Žalbom doduše nije dopušteno izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom niti je dopušteno postavljati nove zahtjeve (članak 170. stavak 1. Poslovnika Suda)(61). U granicama postojećeg predmeta spora žalitelji ipak smiju isticati svaki značajan argument(62) i pri tome posebice dalje razvijati i poboljšavati svoju argumentaciju iz prvostupanjskog postupka(63).
97. Takva je situacija i u ovom sporu: predmet spora prvostupanjskog postupka bilo je potpuno općenito pitanje protivnosti inkriminiranog djelovanja sudionika zabranjenog sporazuma pravilima tržišnog natjecanja(64). Budući da su FSL, LVP i PFCI pred Općim sudom već argumentirali – iako samo površno – gospodarski i pravni kontekst svog djelovanja, dopušteno im je u žalbenom postupku svoju argumentaciju s tim u svezi ponovno istaknuti i produbiti a da time ne dolazi do proširenja predmeta spora.
98. Četvrti žalbeni razlog stoga je dopušten.
2. Osnovanost
99. Načelno postoji suglasnost među sudionicima postupka da svrhu protivnu pravilima tržišnog natjecanja određenog postupanja u okviru članka 101. UFEU‑a između ostalog treba ocjenjivati s obzirom na gospodarski i pravni kontekst u kojem se nalazi takav način postupanja(65). Pred Sudom je sporno isključivo to je li se Opći sud u predmetnom slučaju dovoljno intenzivno bavio upravo tim gospodarskim i pravnim kontekstom.
100. Podrobnost kojom Opći sud mora razmotriti dotični gospodarski i pravni kontekst ovisi dakako o prirodi inkriminiranog načina postupanja. U slučajevima u kojima je svrha protivna pravilima tržišnog natjecanja posebno očita, analiza gospodarskog i pravnog konteksta u kojem se nalazi takav način postupanja može prirodno biti ograničena na ono što je nužno potrebno(66).
101. Upravo takva posebno očita svrha protivna pravilima tržišnog natjecanja postoji kada konkurenti međusobno sklapaju sporazume o cijenama svojih proizvoda(67) ili kada razmjenjuju osjetljive informacije, relevantne za formiranje njihovih cijena(68). Suprotno stajalištu žalitelja, članak 101. UFEU‑a zabranjuje ne samo dogovore o cijenama nego i razmjenu osjetljivih informacija u pogledu formiranja cijena(69).
102. S obzirom na navedeno, u predmetnom slučaju nije moguće Općem sudu staviti na teret nedovoljno intenzivno bavljenje gospodarskim i pravnim kontekstom inkriminiranog postupanja.
103. Temeljna razlika između ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i onoga s obzirom na učinak u smislu članka 101. UFEU‑a bila bi izbrisana kada bi se tijelima nadležnima za tržišno natjecanje i sudovima Unije koji se bave pitanjima tržišnog natjecanja i pri koluzivnim postupanjima poduzeća, kojima postupanje protivno pravilima tržišnog natjecanja „piše na čelu”, naložilo intenzivno razmatranje gospodarskog i pravnog konteksta.
104. Neovisno o tome, ni jedan od kontekstualnih elemenata kojima žalitelji pokušavaju konkretno obrazložiti neškodljivost svoje razmjene informacija za tržišno natjecanje, nije pretjerano uvjerljiv.
105. Kao prvo, okolnost da za banane postoji organizacija tržišta u okviru zajedničke poljoprivredne politike ne predstavlja dopuštenje za dogovore o cijenama ili razmjenu osjetljivih cjenovno relevantnih informacija među konkurentima. Upravo suprotno, na tržištu na kojem je tržišno natjecanje ograničeno zbog regulatornih zahvata valja se odlučno suprotstaviti svim spletkama poduzeća koje bi mogle imati negativan utjecaj na preostali dio tržišnog natjecanja.
106. Kao drugo, nije odlučujuća učestalost razmjene osjetljivih informacija među konkurentima. Već jednokratna razmjena informacija prema sudskoj praksi može biti temelj za utvrđenje narušavanja i izricanje novčane kazne ako su dotični poduzetnici nakon te razmjene informacija ostali aktivni na tržištu(70). Jedino za visinu novčane kazne može eventualno biti odlučujuće koliko je često i koliko redovito dolazilo do razmjene informacija s ciljem suprotnim pravilima tržišnog natjecanja(71).
107. Kao treće, ni napomene žalitelja o svojoj maloj veličini i malom udjelu na europskom tržištu banana ne utječu na cilj njihova postupanja, koji je protivan pravilima tržišnog natjecanja. Naime, sporazum koji može imati negativan utjecaj na trgovinu među državama članicama i koji ima svrhu suprotnu pravilima tržišnog natjecanja predstavlja osjetno ograničenje tržišnog natjecanja, prema svojoj prirodi i neovisno o svojim konkretnim posljedicama(72). Zabrana načina postupanja suprotnog pravilima tržišnog natjecanja, kako je navedeno u članku 101. UFEU‑a, vrijedi u jednakoj mjeri za mala i velika poduzeća, kao i za mala i velika tržišta.
108. Naposljetku ne predstavlja niti povredu prava obrane ako je Opći sud propustio iscrpno analizirati gospodarski i pravni kontekst inkriminiranog načina postupanja. Prava obrane (u upravnom postupku) i načelo kontradiktornosti postupka (u sudskom postupku) osigurani su kada su svi sudionici imali dovoljno mogućnosti za iznošenje svojih stajališta. Takva postupovna prava nisu povrijeđena samim time što je Opći sud sadržajno došao do drugog zaključka nego što je to mišljenje jednog ili više sudionika postupka. Naime, pravilna sadržajna ocjena inkriminiranog postupanja nije postupovnopravno nego materijalnopravno pitanje.
109. Sve u svemu stoga je i četvrti žalbeni razlog neosnovan.
E – Sažetak
110. Budući da ni jedan od žalbenih razloga koje su iznijeli žalitelji nije polučio uspjeha, žalbu treba odbiti u cijelosti.
VI – Troškovi
111. Sukladno članku 184. stavku 2. Poslovnika, Sud odlučuje o troškovima kada odbacuje žalbu.
112. Iz članka 138. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 184. stavkom 1. Poslovnika slijedi da je stranka koja ne uspije u postupku dužna na zahtjev protivne stranke snositi troškove; ako više stranaka ne uspije u postupku, Sud odlučuje o podjeli troškova. Budući da je Komisija postavila odgovarajuće zahtjeve i da žalitelji sa svojim zahtjevima nisu uspjeli, valja im naložiti snošenje troškova. Te troškove trebaju snositi solidarno jer su zajedno podnijeli žalbu.
VII – Zaključak
113. S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
1. Žalba se odbija.
2. Žalitelji solidarno snose troškove postupka.