PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
7. ožujka 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Sudska nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima – Isključive nadležnosti – Članak 22. točka 2. – Valjanost odluka tijela trgovačkih društava ili pravnih osoba koji imaju sjedište na području države članice – Isključiva nadležnost sudova te države članice – Odluka glavne skupštine trgovačkog društva kojom se određuje obvezan prijenos dionica manjinskih dioničara tog trgovačkog društva njegovu glavnom dioničaru i iznos otpremnine koju im je on dužan platiti – Sudski postupak provjere primjerenosti iznosa te otpremnine”
U predmetu C‑560/16,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika), odlukom od 20. rujna 2016., koju je Sud zaprimio 4. studenoga 2016., u postupku
E.ON Czech Holding AG
protiv
Michaela Dědoucha,
Petra Streitberga,
Pavela Sude,
uz sudjelovanje:
Jihočeská plynárenská, a.s.,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: R. Silva de Lapuerta (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, J.-C. Bonichot, A. Arabadjiev, S. Rodin i E. Regan, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za E.ON Czech Holding AG, D. Vosol, advokát,
– za M. Dědoucha, P. Streitberga i P. Sudu, P. Zima, advokát,
– za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Heller i J. Hradil, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. studenoga 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. točke 1. podtočke (a) i točke 3. te članka 22. točke 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva E.ON Czech Holding AG (u daljnjem tekstu: E.ON), s jedne strane, i Michaela Dědoucha, Petra Streitberga i Pavela Sude, s druge strane, u vezi s provjerom primjerenosti iznosa otpremnine koju je potonjima u postupku prijenosa dionica manjinskih dioničara E.ON bio dužan platiti vezano uz obvezni prijenos dionica koje su oni imali u društvu Jihočeská plynárenská, a.s.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 2., 11. i 12. Uredbe br. 44/2001 glase:
„(2) Određene razlike između nacionalnih propisa kojima su uređeni nadležnost i priznavanje sudskih odluka sprečavaju ispravno djelovanje unutarnjeg tržišta. Nužno je da države članice koje ova Uredba obvezuje usvoje propise za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka.
[…]
(11) Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Domicil pravne osobe mora biti autonomno utvrđen kako bi zajednička pravila bila transparentnija i kako bi se izbjegli sukobi nadležnosti.
(12) Osim domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja [dobrog sudovanja].”
4 Člankom 1. stavkom 1. te uredbe propisano je:
„Ova se Uredba primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na prirodu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari.”
5 U skladu s člankom 2. stavkom 1. navedene uredbe:
„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”
6 Članak 5. iste uredbe glasi kako slijedi:
„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:
1. (a) u stvarima koji [koje] se odnose na ugovore [ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora], pred sudom u mjestu u kojemu [je obveza izvršena ili] treba biti izvršena;
[…]
3. u stvarima koji [koje] se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte, pred sudovima u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi;
[…]”
7 Člankom 6. Uredbe br. 44/2001 propisano je:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena:
1. ako je ona jedan od više tuženika, i pred sudom u mjestu u kojemu bilo koja od tuženih osoba ima domicil, pod uvjetom da su tužbe toliko usko povezane da ih je bolje obrađivati zajedno kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka u odvojenim postupcima;
[…]”
8 Člankom 22. te uredbe određuje se:
„Sljedeći sudovi imaju isključivu nadležnost, bez obzira na domicil:
[…]
2. u postupcima čiji je predmet valjanost osnivanja, ništavost ili prestanak trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba ili udruženja fizičkih ili pravnih osoba, ili valjanost odluka njihovih tijela, sudovi države članice u kojoj trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje ima svoje sjedište. S ciljem utvrđivanja tog sjedišta, sud primjenjuje svoja pravila međunarodnog privatnog prava;
[…]”
Češko pravo
9 Članak 183.i zákona č. 513/1991 Sb., obchodní zákoník (Zakon br. 513/1991, koji sadržava zakonik o trgovini), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, određuje:
„(1) Osoba koja u trgovačkom društvu ima dionice (a) čija je ukupna nominalna vrijednost jednaka najmanje 90 % temeljnog kapitala toga društva ili (b) koje zamjenjuju dionice društva ukupne nominalne vrijednosti jednake najmanje 90 % temeljnog kapitala toga društva ili (c) predstavljaju najmanje 90 % glasačkih prava društva (u daljnjem tekstu: glavni dioničar) ima pravo od upravnog odbora zatražiti sazivanje glavne skupštine kako bi se donijela odluka o prijenosu svih drugih dionica društva na tu osobu.
[…]
(3) Odluka glavne skupštine utvrđuje tko je glavni dioničar, sadržava elemente na temelju kojih se utvrđuje da je upravo taj dioničar glavni dioničar te naznačuje iznos otpremnine […] i rok za njezinu isplatu.”
10 Člankom 183.k tog zakona propisano je:
„(1) Imatelji dionica imaju pravo, od datuma na koji prime poziv za sudjelovanje na glavnoj skupštini ili obavijest da će se ta glavna skupština održati, zatražiti od suda provjeru primjerenosti iznosa otpremnine; […]
[…]
(3) Odluka suda kojom se dodjeljuje pravo na drukčiji iznos otpremnine obvezujuća je s obzirom na osnovu dodijeljenog prava za glavnog dioničara i društvo kao i za ostale imatelje dionica. […]
(4) Odlukom prema kojoj iznos otpremnine nije primjeren ne utvrđuje se ništetnost odluke glavne skupštine donesene sukladno članku 183.i stavku 1.
(5) U postupku radi utvrđenja ništetnosti odluke glavne skupštine, sukladno članku 131., nije dopušteno pozivanje na odluku prema kojoj iznos otpremnine nije primjeren.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
11 Odlukom od 8. prosinca 2006. glavna skupština društva Jihočeská plynárenská odlučila je o obveznom prijenosu svih dionica tog društva na njegova glavnog dioničara E.ON.
12 U toj je odluci naznačen iznos otpremnine koju je potonji, slijedom predmetnog prijenosa, bio dužan platiti manjinskim dioničarima.
13 M. Dědouch, P. Streitberg i P. Suda su tužbom podnesenom 26. siječnja 2007. Krajský soud v Českých Budějovicích (Okružni sud u Českim Budějovicama, Češka Republika) zatražili provjeru primjerenosti te otpremnine.
14 E.ON je tijekom tog postupka podnio prigovor nenadležnosti čeških sudova tvrdeći da, s obzirom na mjesto njegova sjedišta, međunarodnu nadležnost imaju isključivo njemački sudovi.
15 Krajský soud v Českých Budějovicích (Okružni sud u Českim Budějovicama) je rješenjem od 26. kolovoza 2009. odbio taj prigovor uz obrazloženje da su češki sudovi nadležni odlučivati o tužbi na temelju članka 6. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
16 E.ON je protiv tog tješenja podnio žalbu Vrchní soud v Praze (Vrhovni sud u Pragu, Češka Republika), koji je 22. lipnja 2010. rješenjem odlučio da spor o kojem je odlučivao ulazi u područje primjene članka 22. točke 2. te uredbe i da su, uzimajući u obzir sjedište društva Jihočeská plynárenská, međunarodno nadležni češki sudovi.
17 Povodom ustavne tužbe koju je podnio E.ON, Ústavní soud (Ustavni sud, Češka Republika) je presudom od 11. rujna 2012. ukinuo to rješenje te vratio predmet Vrchní soud v Praze (Vrhovni sud u Pragu) na ponovno suđenje.
18 Vrchní soud v Praze (Vrhovni sud u Pragu) je rješenjem od 2. svibnja 2014. zaključio da su češki sudovi nadležni odlučivati u glavnom postupku na temelju članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001.
19 E.ON je podnio žalbu protiv tog rješenja sudu koji je uputio zahtjev.
20 U tim je okolnostima Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 22. [točku 2.] Uredbe [br. 44/2001] tumačiti na način da se primjenjuje i na postupak provjere primjerenosti iznosa otpremnine koju, kao protuvrijednost, glavni dioničar mora platiti prethodnim imateljima dionica, koje su na njega prenesene kao posljedica odluke glavne skupštine dioničkog društva o obveznom prijenosu drugih dionica na glavnog dioničara (takozvani postupak prijenosa dionica manjinskih dioničara), ako se odlukom koja je na taj način donesena utvrđuje primjerenost iznosa otpremnine i ako je sudska odluka kojom se dodjeljuje pravo na drukčiji iznos otpremnine obvezujuća za glavnog dioničara i društvo, a i za ostale imatelje dionica, kad je riječ o osnovi dodijeljenog prava?
2. U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 5. [točku] 1. podtočku (a) Uredbe [br. 44/2001] tumačiti tako da se primjenjuje i na postupak provjere primjerenosti iznosa otpremnine opisan u prvom pitanju?
3. U slučaju negativnog odgovora na oba prethodna pitanja, treba li članak 5. [točku] 3. Uredbe [br. 44/2001] tumačiti tako da se primjenjuje i na postupak provjere primjerenosti iznosa otpremnine opisan u prvom pitanju?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
21 Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članak 22. točku 2. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je tužba, poput one u glavnom postupku, čiji je predmet provjera primjerenosti iznosa otpremnine koju je glavni dioničar društva dužan platiti njegovim manjinskim dioničarima u slučaju obveznog prijenosa njihovih dionica tom glavnom dioničaru, u isključivoj nadležnosti sudova države članice na čijem području to društvo ima sjedište.
22 U tom pogledu, valja podsjetiti da iako se u glavnom postupku odluka glavne skupštine društva Jihočeská plynárenská odnosila kako na prijenos njegovih dionica na glavnog dioničara tako i na određivanje iznosa otpremnine koja se mora platiti manjinskim dioničarima, M. Dědouch, P. Streitberg i P. Suda u svojoj tužbi osporavaju samo primjerenost tog iznosa.
23 Međutim, pod pretpostavkom da se povodom te tužbe donese odluka u skladu s kojom navedeni iznos nije primjeren, češko pravo izričito isključuje mogućnost da učinak te odluke bude utvrđenje da je odluka glavne skupštine ništetna u dijelu u kojem se odnosi na navedeni prijenos ili da se pak na nju može pozvati u svrhu podnošenja tužbe za utvrđenje ništetnosti te odluke.
24 Slijedom toga, prema doslovnom tumačenju teksta članka 22. točke 2. Uredbe br. 44/2001, nije posve sigurno da je takva tužba obuhvaćena tom odredbom jer je pravilo o nadležnosti koje ona sadržava primjenjivo u području „valjanosti odluka tijela” društava ili pravnih osoba.
25 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, odredbe Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na autonoman način pozivajući se na njezin sustav i ciljeve (presude od 13. srpnja 2006., Reisch Montage, C‑103/05, EU:C:2006:471, t. 29.; od 2. listopada 2008., Hassett i Doherty, C‑372/07, EU:C:2008:534, t. 17. i od 16. siječnja 2014., Kainz, C‑45/13, EU:C:2014:7, t. 19.).
26 Kad je riječ o sustavu i općoj strukturi Uredbe br. 44/2001, valja podsjetiti da nadležnost propisana člankom 2. te uredbe, to jest ona sudova države članice na čijem području tuženik ima domicil, predstavlja opće pravilo. Navedena uredba predviđa pravila o posebnoj i isključivoj nadležnosti upravo odstupajući od tog općeg pravila u taksativno navedenim slučajevima u kojima tuženik može ili mora, ovisno o slučaju, biti tužen pred sudom druge države članice (presude od 13. srpnja 2006., Reisch Montage, C‑103/05, EU:C:2006:471, t. 22. i od 12. svibnja 2011., BVG, C‑144/10, EU:C:2011:300, t. 30.).
27 Ta se pravila o posebnoj i isključivoj nadležnosti stoga moraju usko tumačiti. Naime, kao iznimka od općeg pravila o nadležnosti, odredbe članka 22. Uredbe br. 44/2001 ne treba tumačiti šire nego što to zahtijeva njihov cilj (presude od 2. listopada 2008., Hassett i Doherty, C‑372/07, EU:C:2008:534, t. 18. i 19. i od 12. svibnja 2011., BVG, C‑144/10, EU:C:2011:300, t. 30.).
28 Što se tiče ciljeva i svrhe Uredbe br. 44/2001, valja podsjetiti, kako to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 2. i 11., da je cilj te uredbe ujednačavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima pomoću iznimno predvidivih pravila o nadležnosti. Cilj koji se nastoji postići tom uredbom je stoga pravna sigurnost koja se sastoji od pojačane pravne zaštite osoba sa sjedištem u Uniji tako da se istodobno omogući i tužitelju da lako utvrdi sud pred kojim može pokrenuti postupak i tuženiku da razumno predvidi pred kojim sudom može biti tužen (presude od 23. travnja 2009., Falco Privatstiftung i Rabitsch, C‑533/07, EU:C:2009:257, t. 21. i 22.; od 17. ožujka 2016., Taser International, C‑175/15, EU:C:2016:176, t. 32. i od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 16.).
29 Nadalje, kako to proizlazi iz uvodne izjave 12. navedene uredbe, pravila o nadležnosti koja odstupaju od općeg pravila o nadležnosti sudova države članice na čijem području tuženik ima domicil nadopunjavaju potonje pravilo kada postoji bliska veza između suda koji je tim pravilima određen kao nadležan i postupka ili radi olakšavanja dobrog sudovanja.
30 Konkretno, cilj pravila o isključivoj nadležnosti predviđenih odredbama članka 22. Uredbe br. 44/2001 jest taj da se postupci iz tih odredaba vode pred sudovima koji su s tim postupcima materijalno i pravno vezani (vidjeti, kad je riječ o članku 16. Konvencije od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), čije su odredbe u biti jednake onima iz članka 22. Uredbe br. 44/2001, presudu od 13. srpnja 2006., GAT, C‑4/03, EU:C:2006:457, t. 21.), to jest dodijeliti isključivu nadležnost sudovima države članice u posebnim slučajevima kada su, s obzirom na područje o kojem je riječ, ti sudovi u najboljem položaju da odluče o sporovima koji su tim područjem obuhvaćeni, zbog postojanja posebno bliske veze između tih sporova i navedene države članice (presuda od 12. svibnja 2011., BVG, C‑144/10, EU:C:2011:300, t. 36.).
31 Stoga, temeljni je cilj članka 22. točke 2. Uredbe br. 44/2001 centralizirati nadležnost kako bi se izbjegle proturječne odluke o postojanju društava i valjanosti odluka njihovih tijela (presuda od 2. listopada 2008., Hassett i Doherty, C‑372/07, EU:C:2008:534, t. 20.).
32 Naime, čini se da su sudovi države članice u kojoj društvo ima sjedište u najboljem položaju da odluče o takvim sporovima posebice zbog toga što se formalnosti objavljivanja u vezi s društvom odvijaju u toj istoj državi. Dodjeljivanje tim sudovima takve isključive nadležnosti se stoga provodi u interesu dobrog sudovanja (presuda od 2. listopada 2008., Hassett i Doherty, C‑372/07, EU:C:2008:534, t. 21.).
33 Međutim, Sud je presudio da se iz toga ne može zaključiti da je za primjenu članka 22. točke 2. Uredbe br. 44/2001 dovoljno to da je sudski postupak na bilo koji način povezan s odlukom koju je donijelo tijelo društva (presuda od 2. listopada 2008., Hassett i Doherty, C‑372/07, EU:C:2008:534, t. 22.) i da su područjem primjene te odredbe obuhvaćeni samo sporovi u kojima stranka osporava valjanost odluke tijela društva u pogledu primjenjivog prava društava ili statutarnih odredbi koje se tiču djelovanja njegovih tijela (presude od 2. listopada 2008., Hassett i Doherty, C‑372/07, EU:C:2008:534, t. 26. i od 23. listopada 2014., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑302/13, EU:C:2014:2319, t. 40.).
34 U ovom slučaju, iako je točno da na temelju češkog prava postupak poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne može formalno dovesti do odluke čiji je učinak utvrđenje da je odluka glavne skupštine društva koja se odnosi na obvezan prijenos dionica manjinskih dioničara tog društva na njegova glavnog dioničara ništetna, ostaje činjenica da u skladu sa zahtjevima autonomnog tumačenja i ujednačene primjene odredaba Uredbe br. 44/2001, doseg njezina članka 22. točke 2. ne može ovisiti o izborima koji su izvršeni u nacionalnom pravu država članica ili se ovisno o njima razlikovati.
35 Međutim, s jedne strane, taj je postupak pokrenut povodom osporavanja iznosa otpremnine vezane uz takav prijenos i, s druge strane, njegov je cilj provjeriti primjerenost tog iznosa.
36 Iz toga slijedi da se, s obzirom na članak 22. točku 2. Uredbe br. 44/2001, sudski postupak poput onog u glavnom postupku odnosi na provjeru djelomične valjanosti odluke tijela društva i da takav postupak zbog toga može biti obuhvaćen područjem primjene te odredbe, kako je to predviđeno njezinim tekstom.
37 Stoga sud kojemu je podnesen takav zahtjev za provjeru zapravo mora ispitati valjanost odluke tijela društva u dijelu u kojem se ona odnosi na određivanje iznosa otpremnine, odlučiti je li ona primjerena i, po potrebi, u tom pogledu poništiti navedenu odluku i odrediti drukčiji iznos otpremnine.
38 Nadalje, tumačenje članka 22. točke 2. Uredbe br. 44/2001 prema kojem se ta odredba primjenjuje na postupak poput onog u glavnom postupku sukladno je temeljnom cilju koji se nastoji postići navedenom odredbom i njegov učinak nije proširenje njezina područja primjene izvan onoga što se tim ciljem zahtijeva.
39 U tom pogledu, očito je da postoji bliska veza između sudova države članice na čijem području društvo Jihočeská plynárenská ima sjedište, u ovom slučaju čeških sudova, i spora u glavnom postupku.
40 Naime, osim činjenice da je Jihočeská plynárenská društvo osnovano u skladu sa češkim pravom, iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da su odluka glavne skupštine kojom je određen iznos otpremnine koja je predmet glavnog postupka kao i akti i formalnosti koji su uz nju vezani doneseni u skladu s češkim pravom i na češkom jeziku.
41 Isto tako, nije sporno da će nadležan sud na glavni postupak morati primijeniti češko materijalno pravo.
42 Slijedom toga, uzimajući u obzir blisku vezu koja postoji između glavnog postupka i čeških sudova, potonji su u najboljem položaju da odluče o tom sporu koji se odnosi na provjeru djelomične valjanosti navedene odluke, a dodjela, na temelju članka 22. točke 2. Uredbe br. 44/2001, isključive nadležnosti tim sudovima može olakšati dobro sudovanje.
43 Dodjeljivanje češkim sudovima te nadležnosti također je u skladu s ciljevima predvidivosti pravila o nadležnosti i pravne sigurnosti koji se nastoji postići Uredbom br. 44/2001, s obzirom na to da, kako to ističe nezavisni odvjetnik u točki 35. svojeg mišljenja, dioničari društva, a osobito glavni dioničar, moraju biti spremni na to da će sudovi države članice na čijem se području nalazi sjedište tog društva biti nadležni za odlučivanje o svakom unutarnjem sporu u navedenom društvu koji se odnosi na provjeru djelomične valjanosti odluke tijela društva.
44 Usto, budući da se glavni dioničar društva može izmijeniti tijekom postojanja tog društva, primjena općeg pravila o nadležnosti sudova države članice na čijem području tuženik ima domicil, propisana člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, na situaciju kao što je ona u glavnom postupku ne omogućava da se osigura ostvarenje navedenih ciljeva.
45 U tim okolnostima, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 22. točku 2. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je tužba poput one u glavnom postupku, čiji je predmet provjera primjerenosti iznosa otpremnine koju je glavni dioničar društva dužan platiti njegovim manjinskim dioničarima u slučaju obveznog prijenosa njihovih dionica tom glavnom dioničaru, u isključivoj nadležnosti sudova države članice na čijem području to društvo ima sjedište.
Drugo i treće pitanje
46 Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovarati na drugo i treće pitanje.
Troškovi
47 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 22. točku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da je tužba poput one u glavnom postupku, čiji je predmet provjera primjerenosti iznosa otpremnine koju je glavni dioničar društva dužan platiti njegovim manjinskim dioničarima u slučaju obveznog prijenosa njihovih dionica tom glavnom dioničaru, u isključivoj nadležnosti sudova države članice na čijem području to društvo ima sjedište.
Potpisi