Language of document : ECLI:EU:C:2017:795

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

YVESA BOTA

od 24. listopada 2017.(1)

Predmet C353/16

MP

protiv

Secretary of State for the Home Department

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Politika azila – Minimalni standardi za stjecanje statusa izbjeglice – Uvjeti za dobivanje supsidijarne zaštite – Posljedice mučenja pretrpljenog u državi podrijetla – Opasnost od nanošenja ozbiljne štete psihičkom zdravlju podnositelja zahtjeva u slučaju vraćanja u državu podrijetla – Nepostojanje odgovarajućeg tretmana za liječenje tegoba u državi podrijetla”






I.      Uvod

1.        Ima li državljanin treće zemlje, koji trpi posljedice mučenja počinjenog u njegovoj državi podrijetla, ali nije više izložen opasnosti od takvih postupanja ako se tamo vrati, pravo na supsidijarnu zaštitu, s obzirom na to da se njegovo psihičko oboljenje ne može odgovarajuće liječiti u zdravstvenom sustavu te treće zemlje?

2.        Od Suda se u biti traži da u ovom predmetu odgovori na to pitanje. Sudu će to biti prilika da ponovno odluči o članku 2. točki (e) i članku 15. točki (b) Direktive 2004/83/EZ(2) te da podredno odluči o članku 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda(3) i članku 14. stavku 1. Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja(4).

3.        Nakon svoje analize, predložit ću Sudu da presudi da se člankom 2. točkom (e) i člankom 15. točkom (b) Direktive 2004/83 ne obvezuje države članice da prošire sustav supsidijarne zaštite na slučaj kao što je onaj u glavnom postupku i to neovisno o članku 3. EKLJP‑a i članku 14. stavku 1. Konvencije protiv mučenja.

II.    Pravni okvir

A.      Međunarodno pravo

4.        Člankom 14. stavkom 1. Konvencije protiv mučenja određuje se:

„Svaka država članica, u svojem pravnom sustavu, jamči žrtvi mučenja pravo dobivanja naknade te pravedne i odgovarajuće odštete, uključujući sredstva potrebna za njenu što potpuniju rehabilitaciju. U slučaju smrti žrtve mučenja, njezini slijednici imaju pravo na odštetu.”

5.        U članku 3. EKLJP‑a navodi se:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

B.      Pravo Unije

6.        U uvodnim izjavama 9., 25. i 26. Direktive 2004/83 navodi se:

„(9)      Oni državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kojima je dopušten ostanak na državnom području država članica, ne zato što im je potrebna međunarodna zaštita nego zbog osobnih ili humanitarnih razloga na diskrecijskoj osnovi, nisu obuhvaćeni ovom Direktivom.

[…]

(25)      Potrebno je uvesti kriterije na temelju kojih će se tražiteljima međunarodne zaštite priznavati da ispunjavaju uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite. Ti bi kriteriji trebali biti utvrđeni na temelju obveza koje proizlaze iz međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima i na temelju postojeće prakse u državama članicama.

(26)      Rizici kojima je općenito izloženo stanovništvo neke zemlje ili dio stanovništva obično ne stvaraju sami po sebi pojedinačnu prijetnju koja bi se kvalificirala kao ozbiljna nepravda.”

7.        Člankom 2. te direktive određuje se:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

(e)      ‚osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu’ znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice ali za koju se opravdano vjeruje da bi se dotična osoba, ako bi se vratila u svoju državu porijekla ili, ako se radi o osobi bez državljanstva, u državu prethodnog uobičajenog boravišta, bila izložena trpljenju ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 15., i na koju se ne primjenjuje članak 17. stavci 1. i 2., te koja nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države;

[…]”

8.        Člankom 3. navedene direktive predviđa se:

„Države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije standarde prema kojima se određuje koje osobe ispunjavaju uvjete za dobivanje statusa izbjeglica ili za odobrenje supsidijarne zaštite, kao i ona prema kojima se utvrđuje sadržaj međunarodne zaštite, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s ovom Direktivom.”

9.        Člankom 4. stavkom 4. Direktive 2004/83 određuje se:

„Činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ili izravnim prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom, predstavlja ozbiljnu naznaku za njegov osnovni strah od proganjanja ili od trpljenja ozbiljne nepravde, ako ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.”

10.      Člankom 6. te direktive predviđa se:

„Počinitelji proganjanja ili teškog stradanja uključuju:

(a)      državu;

(b)      stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili bitan dio državnog područja;

(c)      nedržavna tijela, ako se može dokazati da čimbenici navedeni u točkama (a) i (b), uključujući međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 7.”

11.      Člankom 15. navedene direktive određuje se:

„Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

(a)      smrtna kazna ili smaknuće; ili

(b)      mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva u državi podrijetla; ili

(c)      ozbiljna i individualna prijetnja životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.”

12.      Člankom 16. Direktive 2004/83 predviđa se:

„1.      Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva prestaje imati pravo na supsidijarnu zaštitu ako su okolnosti na temelju kojih je odobrena supsidijarna zaštita prestale postojati ili su se promijenile do te mjere da zaštita više nije potrebna.

2.      U primjeni stavka 1., države članice uzimaju u obzir je li izmjena okolnosti dovoljno značajna i stalna da osobi koja je imala pravo na supsidijarnu zaštitu više ne prijeti opasnost od ozbiljne nepravde.”

III. Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje

13.      MP, državljanin Šri Lanke, stigao je u Ujedinjenu Kraljevinu u siječnju 2005. te mu je boravak tamo odobren kao studentu. Produljenje te dozvole boravka odbijeno mu je 11. prosinca 2008.

14.      Zainteresirana je osoba 5. siječnja 2009. podnijela zahtjev za azil pri čemu je tvrdila da je član organizacije „Tigrovi oslobođenja Tamilskog Eelama” (u daljnjem tekstu: LTTE), da su je sigurnosne snage njezine države podrijetla zatočile i mučile te da će, ako se vrati u tu treću zemlju, ponovno biti izložena opasnosti od lošeg postupanja.

15.      Taj je zahtjev odbijen 23. veljače 2009. jer nije bilo utvrđeno da će podnositelj zahtjeva biti ponovno ugrožen ako se vrati u svoju državu podrijetla.

16.      MP je osporavao tu odluku pred Upper Tribunal (Viši sud, Ujedinjena Kraljevina) tako što je pružio medicinske dokaze o tome da trpi posljedice mučenja, pati od posttraumatskog stresnog poremećaja i depresije, ima suicidalne sklonosti te da se čini da je odlučan u namjeri da si oduzme život ako se bude morao vratiti u svoju državu podrijetla. Međutim, taj je sud odbio tužbu zainteresirane osobe jer se, s jedne strane, temeljila na Konvenciji o statusu izbjeglica(5) i na Direktivi 2004/83 te, s druge strane, jer nije bilo utvrđeno da je MP i dalje ugrožen u svojoj državi podrijetla.

17.      Međutim, Upper Tribunal (Viši sud) prihvatio je tužbu MP‑a u dijelu u kojem se temeljila na odredbama članka 3. EKLJP‑a, zbog toga što kad bi tužitelj bio vraćen u njegovu državu podrijetla, ne bi dobio odgovarajuću njegu za liječenje njegova psihičkog oboljenja, čime bi se povrijedio taj članak.

18.      Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel, Ujedinjena Kraljevina) potvrdio je tu odluku smatrajući da se Direktivom 2004/83 ne obuhvaćaju slučajevi iz članka 3. EKLJP‑a u kojima se opasnost odnosi na zdravlje ili samoubojstvo, a ne na proganjanje.

19.      MP je podnio žalbu protiv te odluke pred Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine), odnosno sudom koji je uputio zahtjev. Tvrdi da Direktiva 2004/83 ne može imati tako usko područje primjene poput onoga koje joj je dano tumačenjima prvostupanjskog i žalbenog suda, da bi trebao dobiti supsidijarnu zaštitu uzimajući u obzir, s jedne strane, loše postupanje koje je u prošlosti pretrpio u svojoj državi podrijetla i koje je uzrok njegova oboljenja i, s druge strane, nepostojanje infrastrukture kojom bi mu se omogućilo odgovarajuće liječenje tih posljedica u njegovoj državi podrijetla. Prema mišljenju žalitelja u glavnom postupku, nepostojanje opasnosti od lošeg postupanja u budućnosti, u slučaju da se vrati u svoju državu podrijetla, ne bi trebalo uzeti u obzir u ocjenjivanju njegova prava na dobivanje supsidijarne zaštite.

20.      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se to pitanje još nije detaljno razmotrilo ni u sudskoj praksi Suda ni u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.

21.      U tim je okolnostima Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Obuhvaća li definicija iz članka 2. točke (e), u vezi s člankom 15. točkom (b) Direktive 2004/83, stvarnu opasnost od nanošenja ozbiljne štete fizičkom i psihičkom zdravlju žalitelja, u slučaju njegova vraćanja u državu podrijetla, koja je rezultat mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja koje je u prošlosti pretrpio i za koje je odgovorna država podrijetla?”

IV.    Moja analiza

22.      Najprije valja istaknuti da Sud može odlučiti o ovom zahtjevu za prethodnu odluku na dva načina. Sud može samo odgovoriti na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, odnosno samo protumačiti članak 2. točku (e) i članak 15. točku (b) Direktive 2004/83, ali u odgovoru može uključiti i ocjenu tih odredbi u pogledu odredbi članka 3. EKLJP‑a i članka 14. Konvencije protiv mučenja.

23.      Kao prvo, što se tiče odgovora koji se isključivo odnosi na odredbe Direktive 2004/83, valja istaknuti da se u potpunosti doslovnim tumačenjem članka 15. te direktive, u kojem se iscrpno definira ozbiljna nepravda, iz područja primjene supsidijarne zaštite isključuje nepostojanje odgovarajuće skrbi za liječenje tegoba u državi podrijetla u koju bi dotična osoba trebala biti vraćena.

24.      Naime, uvjeti iz članka 15. točke (b) navedene direktive su jasni. U skladu s tim uvjetima odobrenje supsidijarne zaštite omogućuje se samo u slučaju opasnosti od ozbiljne nepravde koja bi bila rezultat budućeg mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja podnositelja zahtjeva, u slučaju vraćanja u državu podrijetla.

25.      Sud je uostalom presudio da tri vrste ozbiljnih nepravdi utvrđenih u članku 15. Direktive 2004/83 predstavljaju uvjete koje je potrebno ispuniti kako bi se moglo smatrati da osoba može dobiti supsidijarnu zaštitu, kad se, u skladu s člankom 2. točkom (e) te direktive, opravdano vjeruje da bi podnositelj zahtjeva bio izložen stvarnoj opasnosti od trpljenja takve ozbiljne nepravde u slučaju vraćanja u dotičnu državu podrijetla(6).

26.      To tumačenje u ovom slučaju podrazumijeva da MP nema pravo na supsidijarnu zaštitu jer je nesporno da više nije izložen opasnosti od mučenja u slučaju vraćanja u svoju državu podrijetla, čak i ako vjerojatno neće dobiti potrebno liječenje za suočavanje s posttraumatskim stresnim poremećajem od kojeg pati, zbog nedostataka zdravstvenog sustava, te će biti u kušnji da počini samoubojstvo u slučaju vraćanja u svoju državu podrijetla.

27.      U tom pogledu, Sud je presudio da opasnost od pogoršanja zdravstvenog stanja državljanina treće zemlje, koje nije rezultat namjernog uskraćivanja liječenja tom državljaninu treće zemlje, nije obuhvaćena člankom 15. Direktive 2004/83. Članak 15. točka (b) te direktive definira ozbiljnu nepravdu koja se odnosi na mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje državljanina treće zemlje u njegovoj državi podrijetla(7).

28.      Prema toj sudskoj praksi, iz tumačenja članka 6. navedene direktive proizlazi da ozbiljne nepravde o kojima je riječ moraju uključivati ponašanje trećih osoba te da stoga ne mogu proizlaziti samo iz općih nedostataka zdravstvenog sustava u državi podrijetla(8).

29.      Podsjećam da iako u određenim posebnim okolnostima patnja zbog bolesti može predstavljati nečovječno ili ponižavajuće postupanje(9), u ovom slučaju nedostaje jedan od bitnih kriterija za odobravanje supsidijarne zaštite, a to je identificiranje prouzročitelja štete protiv kojeg je potrebna zaštita.

30.      Naime, kako bi se moglo smatrati da se osobi može odobriti supsidijarna zaštita, nije dovoljno dokazati opasnost da bi pri povratku u državu podrijetla bila izložena nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. Treba dokazati i da ta opasnost proizlazi iz čimbenika koji se izravno ili neizravno mogu pripisati postupanju tijela javne vlasti te zemlje, koje je uvijek namjerno, bilo zbog toga što prijetnje dotičnoj osobi upućuju ili dopuštaju tijela zemlje njezine nacionalnosti ili zbog toga što te prijetnje upućuju nezavisne skupine protiv kojih navedena tijela ne mogu osigurati djelotvornu zaštitu svojim državljanima.

31.      Međutim, u slučaju pojedinca čije zdravstveno stanje zahtijeva zdravstvenu njegu i koji ne može dobiti primjeren liječnički tretman u svojoj državi podrijetla, nečovječno ili ponižavajuće postupanje kojem može biti izložen u slučaju povratka u tu zemlju ne proizlazi iz namjernog postupanja ili propusta tijela javne vlasti ili tijela neovisnih o državi i nije usmjereno protiv određene osobe.

32.      Ovdje jedan od bitnih kriterija za odobravanje supsidijarne zaštite, odnosno izravna ili neizravna odgovornost tijela javne vlasti države podrijetla za počinjenje ozbiljne nepravde protiv koje je potrebna zaštita, nije činjenično utemeljen.

33.      Slijedom toga, u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, zaštita koju osigurava država članica ne bi odgovarala potrebi za međunarodnom zaštitom u smislu članka 2. točke (e) Direktive 2004/83 i stoga ne bi mogla biti obuhvaćena Zajedničkim europskim sustavom azila.

34.      Iz toga slijedi da za odobrenje supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje koji boluje od psihičkog poremećaja nije dostatna opasnost od pogoršanja njegova zdravstvenog stanja zbog nepostojanja odgovarajućeg liječničkoga tretmana u njegovoj državi podrijetla, osim ako nije riječ o namjernom uskraćivanju zdravstvene skrbi(10), iako je bolest od koje pati podnositelj zahtjeva rezultat mučenja koje je u prošlosti pretrpio u svojoj državi podrijetla.

35.      Na taj način nikako ne valja smatrati, kao što predlažu tužitelj u glavnom postupku i Republika Poljska, da je jedina razlika između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj(11), odnosno činjenica da su tegobe MP‑a posljedica mučenja koje je zainteresirana osoba u prošlosti pretrpjela u svojoj državi podrijetla, a ne bolesti koja je nastupila prirodno, u tome da se mijenjaju uvjeti za dobivanje supsidijarne zaštite koji proizlaze iz odredbi Direktive 2004/83 i koje je Sud već tumačio(12).

36.      Slijedom toga, Sudu valja predložiti da presudi da definicija iz članka 2. točke (e), u vezi s člankom 15. točkom (b) Direktive 2004/83 ne obuhvaća, u slučaju da podnositelj zahtjeva bude vraćen u državu podrijetla, stvarnu opasnost od nanošenja ozbiljne štete fizičkom i psihičkom zdravlju koje je rezultat mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja koje je pretrpio u prošlosti i za koje je odgovorna država podrijetla.

37.      Kao drugo, ako bi Sud htio dati općenitiji odgovor, kojim se omogućuje tumačenje odredbi Direktive 2004/83 u vezi s člankom 3. EKLJP‑a i člankom 14. stavkom 1. Konvencije protiv mučenja, valjalo bi iznijeti sljedeća razmatranja.

38.      S jedne strane, što se tiče članka 3. EKLJP‑a, u sudskoj se praksi već daju važne smjernice.

39.      Najprije valja podsjetiti da je Sud već presudio da je temeljno pravo zajamčeno člankom 3. EKLJP‑a dio općih načela prava Unije čije poštovanje osigurava Sud i da sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava treba uzeti u obzir pri tumačenju dosega tog prava u pravnom poretku Unije, s obzirom na to da članak 15. točka (b) Direktive 2004/83 u biti odgovara članku 3. EKLJP‑a(13).

40.      Međutim, Sud je presudio da iz uvodnih izjava 5., 6., 9. i 24. Direktive 2004/83 proizlazi da, iako se u toj direktivi nastoji uz pomoć supsidijarne zaštite nadopuniti zaštitu izbjeglica propisanu Ženevskom konvencijom, utvrđivanjem osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita, njezino područje primjene ne obuhvaća osobe koje su ovlaštene boraviti na državnom području država članica zbog drugih razloga, odnosno zbog sućuti ili humanitarnih razloga utemeljenih na diskrecijskoj osnovi. Obveza tumačenja članka 15. točke (b) Direktive 2004/83, uzimajući u obzir članak 3. EKLJP‑a kojemu u biti odgovara, ne dovodi u pitanje to tumačenje(14).

41.      Međutim, presudio je i da(15) se tumačenjem članka 15. Direktive 2004/83 u pogledu članka 3. EKLJP‑a može omogućiti odobrenje supsidijarne zaštite, ali samo u vrlo iznimnim slučajevima ako prevladavaju humanitarni razlozi protiv udaljavanja, u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava(16).

42.      U tom pogledu, taj je Sud presudio da činjenica da državljanin treće zemlje koji boluje od teške bolesti u vrlo iznimnim slučajevima ne može biti udaljen u zemlju u kojoj ne postoje odgovarajući tretmani za liječenje njegovih tegoba, nužno ne podrazumijeva da zainteresiranoj osobi boravak u državi ugovornici mora biti odobren(17).

43.      Ta bi se sudska praksa mogla primijeniti na slučaj u glavnom postupku te bi podrazumijevala da države članice nisu obvezne automatski odobriti supsidijarnu zaštitu osobama koje pate od tegoba nastalih uslijed mučenja koje su u prošlosti pretrpjele u svojoj državi podrijetla. Naime, ne može se smatrati da slučaj MP‑a odgovara iznimnom slučaju u kojem prevladavaju humanitarni razlozi.

44.      U ovom slučaju nije utvrđeno da se samim nedostacima zdravstvenog sustava povređuju odredbe članka 3. EKLJP‑a Međutim, ako bi ti nedostaci uzrokovali pogoršanje zdravstvenog stanja zainteresirane osobe, tada bi moglo doći do povrede te odredbe. Isključivo je na nacionalnom sudu da ocijeni postojanje takve povrede, iako je vjerojatno da se ta pretpostavka odnosi na ovaj slučaj, uzimajući u obzir posttraumatski stresni poremećaj od kojeg pati MP i opasnost od toga da počini samoubojstvo kojoj je izložen u slučaju vraćanja u svoju državu podrijetla. Uostalom, nacionalni, prvostupanjski i žalbeni sudovi zaključili su da je došlo do povrede tih odredbi te iz sadržaja spisa proizlazi, što nije osporavano, da MP neće biti vraćen u svoju državu podrijetla.

45.      Osim toga, podsjećam da sustav supsidijarne zaštite ne treba povezivati s razmatranjima koja se odnose na glavni predmet u kojem je nesporno da podnositelj zahtjeva više nije izložen opasnosti od mučenja u slučaju povratka u svoju državu podrijetla.

46.      Sud je presudio u tom pogledu da bi bilo protivno općoj strukturi i ciljevima Direktive 2004/83 odobriti državljanima trećih zemalja zaštite koje se njome predviđaju, a koji se nalaze u situacijama koje nemaju nikakve veze sa samom logikom međunarodne zaštite(18).

47.      Naime, i slijedom već iznesenih razmatranja u pogledu tumačenja članka 2. točke (e) i članka 15. točke (b) te direktive, da je međunarodna zaštita bila dodijeljena podnositelju zahtjeva, radilo bi se o drugoj vrsti zaštite, u skladu s člankom 2. točkom (g) in fine navedene direktive. Ta bi se zaštita pružila zbog drugih razloga, to jest osobnih ili humanitarnih razloga na diskrecijskoj osnovi, temeljenih na poštovanju osobito članka 3. EKLJP‑a.

48.      Međutim, zakonodavac Unije očito je htio situacije koje se temelje na humanitarnim razlozima isključiti iz područja primjene Direktive 2004/83, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 9.(19).

49.      Iz prethodno navedenoga stoga proizlazi da se zajedničkim tumačenjem odredbi direktive 2004/83 i članka 3. EKLJP‑a države članice ne sprečava da iz područja primjene supsidijarne zaštite isključe osobe koje se nalaze u situaciji kao što je ona u kojoj se nalazi MP, odnosno koje pate od posljedica mučenja koje su pretrpjele u prošlosti, ali koje, u slučaju vraćanja u svoju državu podrijetla, više nisu izložene opasnosti od suočavanja s takvim postupanjima, iako jesu izložene opasnosti od toga da počine samoubojstvo i sigurno neće dobiti odgovarajući tretman za liječenje svojih tegoba. U tom okviru, isključivo je na nacionalnom sudu da, uzimajući u obzir elemente kojima raspolaže, ocijeni postojanje povrede članka 3. EKLJP‑a.

50.      S druge strane, što se tiče članka 14. Konvencije protiv mučenja, najprije podsjećam da su odredbe Direktive 2004/83, kao i drugi propisi koji čine Zajednički europski sustav azila, donesene kako bi pomogle nadležnim tijelima država članica u primjeni Ženevske konvencije, kao i drugih relevantnih ugovora u tom području, u skladu s člankom 78. stavkom 1. UFEU‑a(20). Odredbe te direktive stoga treba tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu tih tekstova(21).

51.      Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da primjena prava Unije treba biti autonomna u odnosu na primjenu međunarodnog humanitarnog prava(22). Osim toga, potrebno je naglasiti da je Sud presudio da međunarodno humanitarno pravo i sustav supsidijarne zaštite predviđen Direktivom 2004/83 nastoje ostvariti različite ciljeve i uspostavljaju mehanizme zaštite koji su jasno odvojeni(23).

52.      Slijedom toga, ističem da Direktiva 2004/83 ne sadržava nikakve odredbe koje više ili manje sliče odredbama članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja kojima se države članice obvezuje da predvide postupke i sredstva kojima se žrtvama mučenja omogućuje dobivanje naknade.

53.      Sud bi isključivo u toj mjeri eventualno mogao ispitati može li povreda članka 14. Konvencije protiv mučenja koju je počinila treća zemlja čije podnositelj zahtjeva ima državljanstvo utjecati na obveze država članica Unije u području odobrenja supsidijarne zaštite koje proizlaze iz Direktive 2004/83 kojom se pojedinci mogu zaštititi od svih ozbiljnih nepravda.

54.      Naime, iz doslovnog tumačenja članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja proizlazi da država odgovorna za mučenje počinjeno na njezinu državnom području u načelu treba predvidjeti sredstva i postupke kojima se dotičnim osobama omogućuje dobivanje naknade ili njihova što potpunija rehabilitacija(24).

55.      Čitanjem cjelokupnih odredbi te konvencije stvarno se potvrđuje to doslovno tumačenje, s obzirom na to da se članak 13. i sljedeći članci uglavnom odnose na državu odgovornu za povredu(25). U tom smislu, u slučaju da Šri Lanka ne poštuje obveze koje proizlaze iz Konvencije protiv mučenja čija je supotpisnica, valja ispitati mogu li se time proširiti obveze država članica u području supsidijarne zaštite.

56.      Može li se na temelju činjenice da treća zemlja u odnosu na Uniju nije poštovala Konvenciju protiv mučenja, pojedincima omogućiti da se pozivaju na pravo na supsidijarnu zaštitu u Europskoj uniji? Može li se to nepoštovanje tumačiti kao dokaz o postojanju opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju vraćanja dotične osobe u zemlju podrijetla? Može li se nepostojanje postupka kojim se omogućuje dobivanje naknade u zemlji podrijetla smatrati opasnošću od ozbiljnih povreda? Sud bi mogao htjeti odlučiti o tim pitanjima.

57.      Određene bi države mogle prihvatiti preuzimanje obveza propisanih u Konvenciji protiv mučenja, iako nisu odgovorne za predmetno mučenje. Kada se radi o progonu i suđenju počiniteljima mučenja, takva se opća nadležnost prihvaća u kaznenim stvarima. Naime, u tom se tekstu priznaje da je jedina poveznica između države pred čijim se sudom vodi postupak i počinjenja kažnjivog djela, prisutnost navodnog počinitelja mučenja na državnom području te države, koja je dužna izručiti tog navodnog počinitelja ili kazneno ga goniti i suditi mu(26). Međutim, nije uobičajeno da se ta opća nadležnost prizna u području građanskopravne odgovornosti i prava žrtava protupravnog postupanja na odštetu(27). U tom okviru, jedina je zahtijevana poveznica između kažnjivog djela i države prisutnost žrtve mučenja počinjenog u inozemstvu na državnom području države koja će poduzeti mjere za dobivanje naknade. Tim bi se proširenjem sudske nadležnosti država potpisnica Konvencije protiv mučenja, kad bi ga Sud prihvatio(28), žrtvama mučenja omogućilo da zaista ostvare svoja prava na dobivanje naknade što bi se u potpunosti odrazilo na jus cogens(29) te bi se na taj način na međunarodnoj razini pospješila borba protiv mučenja(30).

58.      Jedino bi se u toj mjeri moglo prihvatiti da se članak 14. stavak 1. Konvencije protiv mučenja primjenjuje na slučaj u glavnom postupku na način da se njime omogućuje proširenje obveza država članica u području supsidijarne zaštite. S obzirom na navedeno, priznavanjem takve opće nadležnosti premašilo bi se ono što se već prihvatilo u sudskoj praksi Unije, a slučaj u glavnom postupku ne čini se najboljom prilikom da se poduzme taj korak, s obzirom na to da su dva elementa prepreka primjenjivosti članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja.

59.      S jedne strane, iz sadržaja spisa nikako ne proizlazi da Šri Lanka namjerno ne bi poštovala obveze iz članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja u pogledu MP‑a ako bi on bio tamo vraćen. Zaista, iz prethodno navedenog proizlazi da MP ne može valjano tvrditi da mu je Šri Lanka namjerno uskratila liječenje te stoga to uskraćivanje ne može predstavljati ozbiljne nepravde kao što su one navedene u odredbama članka 15. Direktive 2004/83 za odobravanje supsidijarne zaštite, iako se nedostaci zdravstvenog sustava ne osporavaju. Slijedom toga, nije moguće a priori priznati da Šri Lanka u odnosu na MP‑a nije poštovala obveze koje proizlaze iz Konvencije protiv mučenja.

60.      S druge strane, kako bi se priznalo pravo na dobivanje naknade, treba još podnijeti pritužbu ili tužbeni zahtjev. Naime, osoba koja tvrdi da je žrtva mučenja dužna je podnijeti tužbu kako bi dobila naknadu ili pravo na odgovarajuće uvjete kojima bi joj se omogućila što potpunija rehabilitacija, u skladu sa samim odredbama članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja. Međutim, u ovom slučaju, žalitelj u glavnom postupku nije dokazao, niti tvrdi, da je podnio zahtjev kako bi ostvario pravo na odštetu ili na sredstva za rehabilitaciju, ni pred tijelima Šri Lanke niti tijelima države članice, ako se potonja tijela mogu proglasiti nadležnima. Iz sadržaja spisa nikako ne proizlazi da je MP podnio bilo kakvu tužbu na temelju odredbi članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja.

61.      Slijedom toga, i u teoriji, jedini način na koji bi se slučaj u glavnom postupku mogao uključiti u područje primjene tih odredbi je da se smatra, s jedne strane, da su nedostaci zdravstvenog sustava na Šri Lanci razlog namjernog nepoštovanja obveza te države na temelju članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja u pogledu MP‑a i, s druge strane, da podnošenje zahtjeva za supsidijarnu zaštitu u državi članici Unije vrijedi kao zahtjev za ostvarivanje prava na odštetu ili na sredstva potrebna za što potpuniju rehabilitaciju.

62.      Međutim, čini se da se tim tumačenjem neopravdano širi područje primjene odredbi Direktive 2004/83 i odredbi članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja.

63.      Štoviše, potrebno je odmjeriti praktične posljedice tako širokog tumačenja. Kad bi se tim tumačenjem svim osobama koje su u prošlosti pretrpjele loše postupanje omogućilo da ostvare pravo na supsidijarnu zaštitu, i to ako u njihovim državama podrijetla nisu predviđena sredstva i postupci kojima se žrtvama omogućuje odšteta ili rehabilitacija, uključujući uspostavljanje odgovarajućeg zdravstvenog sustava, time bi se značajno povećale obveze država članica u području supsidijarne zaštite te bi to dovelo do postupovnih i materijalnih poteškoća. Takvim bi se tumačenjem premašilo ono što je zakonodavac Unije nastojao postići donošenjem Direktive 2004/83 i Zajedničkog europskog sustava azila te bi dovelo do opasnosti od povećanja broja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i poteškoća pri ukidanju tih sustava zaštite, u skladu s člankom 16. Direktive 2004/83, u slučaju posttraumatskog stresnog poremećaja ili opasnosti od počinjenja samoubojstva. Osim toga, sudska praksa Suda primjenjuje se bez obzira na diskrecijsku ovlast država članica da osobama koje boluju od takvih tegoba odobre boravak zbog humanitarnih razloga.

64.      Iz prethodno navedenog proizlazi da Sudu valja predložiti da presudi da se odredbama članka 14. stavka 1. Konvencije protiv mučenja ne protivi to da se supsidijarna zaštita ne dodjeljuje podnositelju zahtjeva koji se nalazi u situaciji kao što je ona u glavnom postupku.

65.      Slijedom toga, Sudu valja predložiti da presudi da definicija iz članka 2. točke (e), u vezi s člankom 15. točkom (b) Direktive 2004/83, ne obuhvaća, u slučaju vraćanja podnositelja zahtjeva u državu podrijetla, stvarnu opasnost od nanošenja ozbiljne štete fizičkom i psihičkom zdravlju koje je rezultat mučenja koje je pretrpio u prošlosti i za koje je odgovorna država podrijetla, a da se to ne protivi ni članku 3. EKLJP‑a ni članku 14. stavku 1. Konvencije protiv mučenja.

V.      Zaključak

66.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) odgovori kako slijedi:

Definicija iz članka 2. točke (e), u vezi s člankom 15. točkom (b) Direktive Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite, ne obuhvaća, u slučaju da podnositelj zahtjeva bude vraćen u državu podrijetla, stvarnu opasnost od nanošenja ozbiljne štete fizičkom i psihičkom zdravlju koje je rezultat mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja koje je pretrpio u prošlosti i za koje je odgovorna država podrijetla.


1      Izvorni jezik: francuski


2      Direktiva Vijeća od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 64.)


3      Potpisana u Rimu 4. studenoga 1950., u daljnjem tekstu: EKLJP.


4      Donesena 10. prosinca 1984. u New Yorku, u daljnjem tekstu: Konvencija protiv mučenja.


5      Potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951., u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija.


6      Presude od 17. veljače 2009., Elgafaji (C‑465/07, EU:C:2009:94, t. 31.), od 30. siječnja 2014., Diakité (C‑285/12, EU:C:2014:39, t. 18.) i od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 30.)


7      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 31 i 32.)


8      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 35.)


9      Vidjeti moje mišljenje u predmetu M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2113, t. 44. do 46. i navedenu sudsku praksu ESLJP‑a). Vidjeti i presudu ESLJP‑a, 29. travnja 2002., Pretty protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:2002:0429JUD000234602, t. 52).


10      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 36.)


11      C‑542/13, EU:C:2014:2452


12      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452)


13      Presuda od 17. veljače 2009., Elgafaji (C‑465/07, EU:C:2009:94, t. 28.) Za podsjetnik o tumačenju članka 3. EKLJP‑a koje je dao Europski sud za ljudska prava, vidjeti presudu ESLJP‑a, 28. veljače 2008., Saadi protiv Italije (CE:ECHR:2008:0228JUD003720106, t. 134. i 135.), kao i 21. siječnja 2011., M. S. S. protiv Belgije i Grčke (CE:ECHR:2011:0121JUD003069609, t. 219. i sljedeće točke). U toj presudi, Europski sud za ljudska prava podsjeća da postupanje propisano člankom 3. EKLJP‑a osobito treba imati minimalni stupanj težine, treba biti uvredljivo i omalovažavajuće te naneseno s predumišljajem.


14      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 37 i 38.)


15      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 39 i 40.)


16      Vidjeti osobito presudu ESLJP‑a, 27. svibnja 2008., N. protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:2008:0527JUD002656505, t. 42. do 45). U toj presudi Europski sud za ljudska prava navodi da se njegova sudska praksa uglavnom odnosi na seropozitivne osobe, ali da se u drugim slučajevima može vrlo iznimno spriječiti udaljavanje osoba oboljelih od fizičke ili mentalne bolesti koja je prirodno nastupila.


17      Presuda ESLJP‑a, 27. veljače 2014., S. J. protiv Belgije(CE:ECHR:2015:0319JUD007005510, t. 118. do 120). Europski sud za ljudska prava podsjetio je u toj presudi da, u skladu s njegovom sudskom praksom, državljani trećih zemalja protiv kojih je određena mjera udaljavanja načelno ne mogu tražiti pravo ostanka na državnom području države ugovornice kako bi nastavili koristiti pomoć i zdravstvene, socijalne ili druge usluge koje pruža država iz koje ih se protjerava. Činjenica da se, u slučaju protjerivanja iz države ugovornice, položaj tužitelja može znatno pogoršati i osobito značajno smanjiti njegov očekivani životni vijek, nije sama po sebi dovoljna za povredu članka 3. EKLJP‑a.


18      Presuda od 18. prosinca 2014., M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 44.)


19      Vidjeti moje mišljenje u predmetu M'Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2113, t. 60 do 63.).


20      Vidjeti osobito moje mišljenje u predmetu Danqua (C‑429/15, EU:C:2016:485, t. 55.).


21      Presuda od 7. studenoga 2013., X i dr. (C‑199/12 do C‑201/12, EU:C:2013:720, t. 39. i 40. i navedena sudska praksa)


22      Presuda od 30. siječnja 2014., Diakité (C‑285/12, EU:C:2014:39, t. 24. do 26.) i od 14. ožujka 2017., A i dr. (C‑158/14, EU:C:2017:202, t. 91.)


23      Presuda od 30. siječnja 2014., Diakité (C‑285/12, EU:C:2014:39, t. 24.)


24      Vidjeti u tom smislu Chanet, C., „La Convention des Nations Unies contre la torture et autres peines ou traitements cruels, inhumains ou dégradants”, Annuaire français de droit international, svezak 30., Persée, Pariz, 1984., str. 625. do 636.


25      Vidjeti u tom smislu Ponroy, E., i Jacq, C., „Étude comparative des Conventions des Nations Unies et du Conseil de l'Europe relatives à la torture et aux peines ou traitements inhumains ou dégradants”, Revue de science criminelle et de droit pénal comparé, Dalloz, Pariz, 1990., str. 317.


26      Vidjeti članak 5. stavak 2. Konvencije protiv mučenja, prema načelu aut dedere aut judicare. Vidjeti u tom smislu Vandermeersch, D., „La compétence universelle”, Juridictions nationales et crimes internationaux, Presses universitaires de France, Pariz, 2002., str. 590. do 594.


27      Presuda ESLJP‑a, 21. lipnja 2016., Nait‑Liman protiv Švicarske, (CE:ECHR:2016:0621JUD005135707, t. 49. i sljedeće točke, kao i t. 115. i sljedeće točke). U toj presudi Europski sud za ljudska prava odbija smatrati da se člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a države stranke obvezuje da predvide mehanizme odštete zbog mučenja počinjenog u trećim zemljama. Sud u toj presudi pojašnjava da bi prihvaćanje opće nadležnosti u tom području izazvalo masivni priljev tužbi. Nakon iscrpnog ispitivanja europskih pravnih sustava (t. 49.), Sud je zaključio da, ako je zabrana mučenja zaista obuhvaćena jus cogensom i na nju se odnosi opća nadležnost, tužbama u građanskim stvarima koje su posljedica mučenja ipak se trebaju poštovati načela teritorijalnosti sudske nadležnosti. Vidjeti i presudu ESLJP‑a od 21. studenoga 2001., Al‑Adsani protiv Ujedinjene Kraljevine, (CE:ECHR:2001:1121JUD003576397, t. 61. i 115. i sljedeće točke).


28      Imajući na umu da je to pitanje u okviru europskih pravnih poredaka i pravne teorije daleko od jednoglasne usuglašenosti, kao što podsjeća Europski sud za ljudska prava u svojim presudama od 21. studenoga 2001., Al‑Adsani protiv Ujedinjene Kraljevine, (CE:ECHR:2001:1121JUD003576397, t. 61. i 62.) i od 21. lipnja 2016., Nait‑Liman protiv Švicarske, (CE:ECHR:2016:0621JUD005135707, t. 115. i sljedeće točke).


29      Vidjeti definiciju u presudi od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 87.): „koji se smatra međunarodnim javnim poretkom koji je obvezan za sve subjekte međunarodnog prava […] i od kojeg nije moguće odstupati”.


30      Vidjeti presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 10. prosinca 1998., Anto Furundžija,(IT‑95‑17, t. 156).