PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

24. rujna 2015.(*)

„Pravila o jeziku – Obavijest o otvorenim natječajima za zapošljavanje administratora i asistenata – Izbor drugog među trima jezicima – Jezik komunikacije s kandidatima na natječaju – Uredba br. 1 – Članak 1.d stavak 1., članak 27. i članak 28. točka (f) Pravilnika o osoblju – Načelo nediskriminacije – Proporcionalnost“

U predmetima T‑124/13 i T‑191/13,

Talijanska Republika, koju zastupaju G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija, avvocato dello Stato,

tužitelj u predmetu T‑124/13,

Kraljevina Španjolska, koju je zastupao S. Centeno Huerta, a zatim J. Garcia‑Valdecasas Dorrego, abogados del Estado,

tužitelj u predmetu T‑191/13 i intervenijent koji podupire Talijansku Republiku u predmetu T‑124/13,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju, u predmetu T‑124/13, J. Currall, B. Eggers i G. Gattinara te u predmetu T‑191/13 M. Currall, J. Baquero Cruz i B. Eggers, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom, u predmetu T‑124/13, kao prvo, zahtjeva za poništenje Obavijesti o otvorenom natječaju EPSO/AST/125/12 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja asistenata u područjima revizije, računovodstva i statistike (SL 2012., C 394 A, str. 1.), kao drugo, Obavijesti o otvorenom natječaju EPSO/AST/126/12 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja u područjima biologije, znanosti o životu i zdravlju, kemije, fizike i znanosti o materijalima, nuklearnog istraživanja, građevinarstva i strojarstva te elektrotehnike i elektronike (SL 2012., C 394 A, str. 11.), i, kao treće, Obavijesti o otvorenom natječaju EPSO/AD/248/13 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja administratora u području osiguranja zgrada te građevinskog inženjerstva (AD 6) (SL 2013., C 29 A, str. 1.), i, u predmetu T‑191/13 zahtjev za poništenje Obavijesti o otvorenom natječaju EPSO/AD/248/13,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: D. Gratsias (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter, suci,

tajnici: J. Palacio González, glavni administrator, i S. Bukšek Tomac, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprava održanih 26. veljače i 4. ožujka 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Europski ured za odabir osoblja (EPSO) međuinstitucionalno je tijelo osnovano na temelju Odluke 2002/620/EZ Europskog parlamenta, Vijeća, Komisije, Suda, Revizorskog suda, Gospodarskog i socijalnog odbora, Odbora regija i Europskog ombudsmana od 25. srpnja 2002. o osnivanju EPSO‑a (SL L 197, str. 53.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 77.). U skladu s člankom 2. trećim stavkom Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), u verziji koja prethodi Uredbi Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju (SL L 124., str. 1.), institucije potpisnice te odluke njezinim su člankom 2. stavkom 1. EPSO‑u povjerile ovlasti odabira koje su člankom 30. prvim stavkom Pravilnika o osoblju i u skladu s njegovim Prilogom III. dodijeljene njihovim tijelima za imenovanje. Članak 4. iste odluke propisuje da se, u skladu s člankom 91.a Pravilnika o osoblju, zahtjevi i pritužbe koji se odnose na izvršavanje ovlasti dodijeljenih EPSO‑u podnose njemu, dok se eventualni pravni lijekovi iz tih područja podnose protiv Europske komisije.

2        EPSO je 7. rujna 2012. u Službenom listu Europske unije (SL C 270 A, str. 1.) objavio Vodič za otvorene natječaje (u daljnjem tekstu: Vodič). U dijelu 3. Vodiča, pod naslovom „Komunikacija“ navedeno je sljedeće:

„Kako bi se osigurala jasnoća i razumljivost općih tekstova i obavijesti koje su upućene kandidatima ili koje su primljene od njih, pozivi na različite testove i ispite kao i sva prepiska između EPSO‑a i kandidata sastavljaju se isključivo na njemačkom, engleskom ili francuskom jeziku.“

3        EPSO je 20. prosinca 2012. u Službenom listu Europske unije objavio Obavijest o otvorenom natječaju EPSO/AST/125/12 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja asistenata u područjima revizije, računovodstva, i statistike (SL C 394 A, str. 1.) kao i Obavijest o otvorenom natječaju EPSO/AST/126/12 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja u područjima biologije, znanosti o životu i zdravlju, kemije, fizike i znanosti o materijalima, nuklearnog istraživanja, građevinarstva i strojarstva te elektrotehnike i elektronike (SL C 394 A, str. 11.). EPSO je 31. siječnja 2013. u Službenom listu Europske unije objavio Obavijest o otvorenom natječaju EPSO/AD/248/13 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja administratora (AD 6) u području osiguranja zgrada te građevinskog inženjerstva (SL C 29 A, str. 1.). Radi se o obavijestima o natječajima čije se poništenje zahtijeva ovim tužbama (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: pobijane obavijesti).

4        U uvodnom dijelu svake pobijane obavijesti navedeno je da je Vodič njezin „sastavni dio“.

5        Kada je riječ o uvjetima za sudjelovanje u natječajima na koje se odnose pobijane obavijesti, njima se zahtijeva temeljito poznavanje jednog od službenih jezika Europske unije (kojih je u to vrijeme bilo 23), pri čemu je taj jezik označen kao „jezik 1“ natječaja, te zadovoljavajuće poznavanje drugog jezika, označenog kao „jezik 2“ natječaja, koji svaki kandidat treba izabrati među njemačkim, engleskim ili francuskim, uz pojašnjenje da obvezno mora biti različit od jezika koji je kandidat odabrao kao jezik 1 (odjeljak III., točka 2.3. pobijanih obavijesti).

6        Pojašnjenja u pogledu ograničenja izbora jezika 2 na samo tri gore navedena jezika spominju se na istom mjestu u svim pobijanim obavijestima. U obavijesti o otvorenom natječaju EPSO/AD/248/13 u tom pogledu navodi se sljedeće:

„U skladu s presudom [od 27. studenoga 2012., Italija/Komisija (C‑566/10 P, Zb., EU:C:2012:752)] institucije Unije moraju obrazložiti ograničenje izbora drugog jezika u ovom natječaju na ograničen broj službenih jezika Unije.

Kandidati se stoga obavješćuju da je odluka o mogućnostima odabira drugog jezika u ovom natječaju donesena u interesu službi budući da novi zaposlenici moraju biti sposobni odmah početi raditi i učinkovito komunicirati u svom svakodnevnom poslu. U suprotnom bi učinkovito djelovanje institucija bilo ozbiljno ugroženo.

U skladu s dugogodišnjom praksom institucija Unije povezanom s upotrebom jezika u internoj komunikaciji te uzimajući u obzir potrebe službi u pogledu vanjske komunikacije i obrade dokumenata, najčešće se upotrebljavaju engleski, francuski i njemački jezik. Osim toga, engleski, francuski i njemački jezik bez premca su najrašireniji drugi jezici koje kandidati izabiru na natječajima kada imaju mogućnost odabrati svoj drugi jezik. Ta činjenica potvrđuje trenutačne obrazovne i profesionalne standarde prema kojima se od kandidata za zapošljavanje na radna mjesta u institucijama Unije očekuje da se savršeno služe najmanje jednim od tih jezika. Stoga, u nastojanju da se interesi službe usklade s potrebama i sposobnostima kandidata, a pritom uzimajući u obzir posebno područje ovog natječaja, primjerenim se smatra organizirati testiranja na navedena tri jezika kako bi se zajamčilo da svi kandidati, bez obzira na svoj prvi službeni jezik, vladaju najmanje jednim od ta tri službena jezika na razini koja im omogućuje obavljanje njihova posla. Nadalje, radi jednakog postupanja prema svima, svi kandidati, uključujući one čiji je prvi službeni jezik jedan od navedena tri, moraju proći određena testiranja na svom drugom jeziku, koji odabiru među ta tri. Takvim testiranjem posebnih kompetencija institucije Unije procjenjuju sposobnost kandidata da odmah učinkovito djeluju u okruženju vrlo sličnom stvarnim uvjetima na radnome mjestu. To ne dovodi u pitanje daljnje jezično usavršavanje u svrhu stjecanja sposobnosti rada na trećem jeziku u skladu s člankom 45. stavkom 2. Pravilnika o osoblju.“

U drugim dvjema pobijanim obavijestima u biti su navedena ista pojašnjenja koja u određenim jezičnim verzijama sadrže malo drukčije izraze.

7        Obavijestima o natječajima EPSO/AST/125/12 i EPSO/AD/248/13 predviđeno je organiziranje „pristupnih testova“ koji se polažu na računalu (odjeljak IV. tih obavijesti). U slučaju obavijesti o natječaju EPSO/AD/248/13 pojašnjeno je da se ti testovi organiziraju samo ako broj prijavljenih kandidata bude veći od 1000 kandidata po području na koje se odnosi natječaj.

8        Obavijesti o natječajima EPSO/AST/126/12 i EPSO/AD/248/13 sadrže odjeljak (odjeljak IV. prve obavijesti i odjeljak V. druge obavijesti) pod naslovom „sudjelovanje u natječaju i odabir na temelju kvalifikacija“. Njime se predviđa da se na temelju izjava iz prijave kandidata „najprije“ provjerava ispunjavaju li oni opće i posebne uvjete natječaja te se odabiru na temelju kvalifikacija. Pojašnjava se, u tom pogledu, da odgovori kandidata na pitanja koja se odnose na opće i posebne uvjete obrađuju kako bi se utvrdilo mogu li se oni uvrstiti u popis kandidata koji ispunjavaju uvjete sudjelovanja u natječaju. Potom odbor za odabir među kandidatima koji ispunjavaju uvjete za sudjelovanje u natječaju na temelju kvalifikacija odabire kandidate čije kvalifikacije (osobito u pogledu diploma i profesionalnog iskustva) najbolje zadovoljavaju potrebe radnog mjesta i kriterije odabira opisane u tim obavijestima.

9        Taj se odabir provodi isključivo na temelju izjava kandidata u kartici prijave „Probir talenata”. Te se izjave kandidata koji su prešli bodovni prag i postigli najveći broj bodova u kasnijoj fazi natječaja, po potrebi, naknadno provjeravaju na temelju popratne dokumentacije koju su podnijeli kandidati. Odabir se odvija u dvije faze. Prvi odabir na temelju kvalifikacija provodi se isključivo na temelju odgovora danih u kartici prijave „Probir talenata“ te pondera svakog od tih pitanja. Odbor za odabir, prije ispitivanja prijava, utvrđuje taj ponder (od 1 do 3) ovisno o važnosti koja se pridaje svakom kriteriju iz točke 4. priloga pobijanim obavijestima. Potom elektroničke prijave kandidata koji su ostvarili najveći broj bodova ulaze u drugi krug odabira. Broj prijavne dokumentacije koja se ispituje u tom drugom krugu odgovara broju koji je, po području, približno devet puta veći od traženog broja uspješnih kandidata navedenog u predmetnoj obavijesti o natječaju. Odbor za odabir pregledava odgovore kandidata i svaki odgovor vrednuje bodovima od 0 do 4. Ti se bodovi množe s ponderima određenima za svako pitanje i zbrajaju kako bi se dobio ukupan broj bodova. Na temelju tog ukupnog broja bodova odbor za odabir sastavlja popis kandidata.

10      Posljednja faza postupaka odabira na koje se odnose pobijane obavijesti, sastoji se, u slučaju obavijesti o natječaju EPSO/AST/125/12 i EPSO/AD/248/13, od „centra za procjenu kandidata“ (vidjeti odjeljak V., odnosno odjeljak VI. tih dviju obavijesti o natječaju) te, u slučaju obavijesti o natječaju EPSO/AST/126/12, od „otvorenog natječaja“ (vidjeti odjeljak V. predmetne obavijesti). Broj kandidata koji se pozivaju u „centar za procjenu kandidata“ odgovara broju koji je, po području, najviše tri puta veći od traženog broja uspješnih kandidata.

11      Obavijesti o natječaju EPSO/AST/126/12 i EPSO/AD/248/13 sadrže priloge, od kojih se svaki odnosi na jedno od područja obuhvaćenih pojedinom obavijesti. U točki 4. svakog priloga navedeni su kriteriji odabira koje odbor za odabir uzima u obzir pri ponderiranju odgovora koje su kandidati dali u kartici prijave „Probir talenata“ (vidjeti točku 9. ove presude).

 Postupak i zahtjevi stranaka

12      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. ožujka 2013. Talijanska Republika pokrenula je postupak u predmetu T‑124/13.

13      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 4. srpnja 2013. Kraljevina Španjolska zatražila je intervenciju u potporu zahtjevu Talijanske Republike. Rješenjem od 11. rujna 2013. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju. Kraljevina Španjolska podnijela je 22. studenoga 2013. intervencijski podnesak.

14      U predmetu T‑124/13 Talijanska Republika od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijane obavijesti;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

15      Kraljevina Španjolska podupire zahtjev Talijanske Republike za poništenje pobijanih obavijesti te, osim toga, zahtijeva da se Komisiji naloži snošenje troškova povezanih s njezinom intervencijom.

16      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Talijanskoj Republici snošenje troškova.

17      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. travnja 2013. Kraljevina Španjolska pokrenula je postupak u predmetu T‑191/13.

18      Kraljevina Španjolska od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi obavijest o natječaju EPSO/AD/248/13;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

19      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Kraljevini Španjolskoj snošenje troškova.

20      Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u osmo vijeće, kojemu su, slijedom toga, dodijeljeni ovi predmeti.

21      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (osmo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka u ovim predmetima i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., pozvao je stranke u predmetu T‑191/13 da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja. Stranke su postupile u skladu s tim zahtjevom u za to određenom roku.

22      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravama održanima 26. veljače 2015. u predmetu T‑191/13 i 4. ožujka 2015. u predmetu T‑124/13.

23      Na raspravi u predmetu T‑191/13 Opći sud odredio je Kraljevini Španjolskoj rok za pisano podnošenje očitovanja na moguće spajanje ovih predmeta u svrhu presude. Usmeni dio postupka zatvoren je 3. ožujka 2015., nakon što je Kraljevina Španjolska podnijela predmetna očitovanja.

 Pravo

24      Budući da su stranke, u odgovoru na usmeno pitanje Općeg suda na raspravama ili, u slučaju Kraljevine Španjolske, u pisanom obliku (vidjeti točku 23. ove presude), navele da nemaju prigovore u tom pogledu, Opći sud odlučio je spojiti te predmete u svrhu donošenja odluke kojom se završava postupak, u skladu s člankom 68. Poslovnika Općeg suda.

25      U prilog tužbi u predmetu T‑124/13, Talijanska Republika navodi sedam tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na povredi članaka 263., 264. i 266. UFEU‑a, drugi na povredi članka 342. UFEU‑a te članaka 1. i 6. Uredbe Vijeća br. 1 od 15. travnja 1958. o određivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici (SL 1958., 17, str. 385.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 3.), kako je izmijenjena, treći na povredi članka 6. stavka 3. UEU‑a, članka 18. UFEU‑a, članka 22. Povelje Europske unije o temeljnim pravima proglašene 7. prosinca 2000. u Nici (SL C 364, str. 1.), članaka 1. i 6. Uredbe br. 1, članka 1.d stavaka 1. i 6., članka 27. drugog stavka i članka 28. točke (f) Pravilnika o osoblju kao i članka 1. stavaka 2. i 3. Priloga III. tom pravilniku, četvrti na povredi članka 6. stavka 3. UEU‑a i načela zaštite legitimnih očekivanja, peti na zlouporabi ovlasti kao i na povredi „meritornih odredbi koje odgovaraju naravi i ciljevima obavijesti o natječaju“, osobito članka 1.d stavaka 1. i 6., članka 27. drugog stavka, članka 28. točke (f), članka 34. stavka 3. te članka 45. stavka 1. Pravilnika o osoblju, kao i načela proporcionalnosti, šesti na povredi članka 18. UFEU‑a, članka 24. četvrtog stavka UFEU‑a, članka 22. Povelje o temeljnim pravima, članka 2. Uredbe br. 1 kao i članka 1.d stavaka 1. i 6. Pravilnika o osoblju, a sedmi na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a, članaka 1. i 6. Uredbe br. 1, članka 1.d stavaka 1. i 6. te članka 28. točke (f) Pravilnika o osoblju, članka 1. stavka 1. točke (f) Priloga III. tom pravilniku, načela proporcionalnosti kao i na „iskrivljavanju činjenica“.

26      U predmetu T‑124/13 Kraljevina Španjolska tvrdi u prilog zahtjevu Talijanske Republike da se pobijane obavijesti trebaju poništiti zbog povrede članka 22. Povelje o temeljnim pravima, članka 342. UFEU‑a, članaka 1. i 6. Uredbe br. 1, članaka 1.d i 27. Pravilnika o osoblju te sudske prakse koja proizlazi iz presude od 27. studenoga 2012., Italija/Komisija (C‑566/10 P, Zb., EU:C:2012:752). Dodaje da su pobijane obavijesti diskriminirajuće zbog neopravdanog prevladavanja njemačkog, engleskog i francuskog jezika, da se njima povrjeđuje članak 27. Pravilnika o osoblju jer sustav odabira koji se njima predviđa ne osigurava zapošljavanje najboljih kandidata te da se njima povrjeđuje načelo proporcionalnosti jer ne predstavljaju najbolji način za postizanje željenog cilja.

27      U predmetu T‑191/13 Kraljevina Španjolska u biti navodi tri tužbena razloga od kojih se prvi temelji na povredi Uredbe br. 1, drugi na povredi članka 1.d Pravilnika o osoblju kao i načela nediskriminacije i proporcionalnosti, a treći na povredi članka 27. tog pravilnika.

28      Treba utvrditi da gore navedenim tužbenim razlozima Talijanska Republika i Kraljevina Španjolska osporavaju dva različita dijela pobijanih obavijesti, odnosno, s jedne strane, ograničenje jezika koji se mogu koristiti u dopisima između kandidata i EPSO‑a na njemački, engleski i francuski jezik te, s druge strane, ograničenje prema kojem kandidati na natječajima na koje se odnose navedene obavijesti mogu za drugi jezik birati samo među trima gore navedenim jezicima. Nadalje, u predmetu T‑191/13 Kraljevina Španjolska osporava treći dio obavijesti o natječaju EPSO/AD/248/13, odnosno korištenje drugog jezika koji svaki kandidat na predmetnom natječaju na koji se odnosi ova obavijest odabire među njemačkim, engleskim i francuskim jezikom za određene ispite u posljednjoj fazi natječaja („centar za procjenu kandidata“, vidjeti točku 10. ove presude).

29      Potrebno je uzastopno ispitati, s obzirom na tužbene razloge koje navode Talijanska Republika i Kraljevina Španjolska, zakonitost dvaju dijelova pobijanih obavijesti koje one osporavaju (vidjeti točku 28. ove presude). Nakon tog ispitivanja trebalo bi, po potrebi, ispitati zakonitost trećeg dijela obavijesti o natječaju EPSO/AD/248/13 koji osporava Kraljevina Španjolska (vidjeti točku 28. ove presude).

30      Međutim, prije tog ispitivanja, potrebno je najprije ispitati dopuštenost prvog tužbenog razloga Kraljevine Španjolske u predmetu T‑191/13, koji se u biti temelji na povredi Uredbe br. 1, s obzirom na to da Komisija osporava tu povredu.

 Dopuštenost prvog tužbenog razloga u predmetu T‑191/13

31      U tužbi u predmetu T‑191/13 Kraljevina Španjolska ističe da zahtijeva poništenje obavijesti o natječaju EPSO/AD/248/13 na temelju, osobito, članaka 1. i 6. Uredbe br. 1 te dodaje da se, prema njezinu mišljenju, predmetnom obaviješću ne poštuju pravila o jeziku uspostavljena tom uredbom.

32      Međutim, Komisija u biti tvrdi da Kraljevina Španjolska samo „usput“ navodi tužbeni razlog koji se temelji na povredi Uredbe br. 1 te da ga nije dovoljno obrazložila. Prema njezinu mišljenju, takvim se argumentom ne poštuju zahtjevi iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. i sudske prakse koja se odnosi na njegovu primjenu.

33      U tom pogledu, treba podsjetiti da, na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., tužba mora naznačiti predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Neovisno o bilo kakvom terminološkom pitanju, ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da tuženiku omogući pripremu obrane, a Općem sudu provođenje sudskog nadzora. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, da bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz same tužbe. Točnije, iako treba priznati da obrazloženje tužbenih razloga nije povezano s terminologijom ni s redoslijedom Poslovnika te da iznošenje tih tužbenih razloga prema njihovoj biti, umjesto prema njihovoj pravnoj kvalifikaciji, može biti dovoljno, to je svejedno uvjetovano time da navedeni tužbeni razlozi dovoljno jasno proizlaze iz tužbe. Samo apstraktno navođenje tužbenih razloga ne odgovara zahtjevima Statuta Suda ni Poslovnika te izraz „sažeti prikaz tužbenih razloga“, koji se upotrebljava u tim tekstovima, znači da u tužbi treba biti pojašnjen sadržaj tužbenog razloga na kojem se temelji (vidjeti rješenje od 28. travnja 1993., De Hoe/Komisija, T‑85/92, Zb., EU:T:1993:39, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu).

34      Iz te sudske prakse proizlazi da je, osim u slučaju tužbenih razloga koji se tiču javnog poretka, koje sud Unije mora istaknuti po službenoj dužnosti, na tužitelju da u tužbi iznese tužbene razloge koje navodi u prilog svojoj tužbi. Za to nije dovoljna apstraktno navođenje naziva tužbenog razloga. Također je potrebno naznačiti od čega se sastoji navedeni tužbeni razlog, drugim riječima, potrebno je pojasniti njegovu povezanost sa zahtjevima iz tužbe i objasniti na koji način, ako se pokaže osnovanim, treba navesti suca da prihvati navedene zahtjeve.

35      Međutim, iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, u okviru spora između stranaka, sud Unije, iako mora odlučiti samo o zahtjevu stranaka, ne može biti vezan samo argumentima koje one navode u prilog svojim zahtjevima jer bi u protivnom mogao biti prisiljen svoju odluku temeljiti na pogrešnim pravnim razmatranjima (vidjeti presudu od 5. listopada 2009., Komisija/Roodhuijzen, T‑58/08 P, Zb., EU:T:2009:385, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Konkretno, u sporu između stranaka što se tiče tumačenja i primjene odredbe prava Unije, na sudu Unije je da primijeni pravna pravila relevantna za rješavanje spora na činjenice koje su mu predstavile stranke. Naime, na temelju načela iura novit curia, utvrđivanje smisla zakona nije obuhvaćeno područjem primjene načela slobodne dispozicije stranaka u sporu (vidjeti gore navedenu presudu Komisija/Roodhuijzen, EU:T:2009:385, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

36      Iz te sudske prakse proizlazi da dopuštenost tužbenog razloga ne ovisi o korištenju posebne terminologije. Dovoljno je da bit tužbenog razloga dovoljno jasno proizlazi iz teksta tužbe. Osim toga, dopuštenost tužbenog razloga ne ovisi ni o navođenju konkretnih pravnih pravila ili načela. Naime, na sudu Unije je da utvrdi relevantne odredbe i da ih primijeni na činjenice koje su mu iznijele stranke, čak i ako te stranke nisu uputile na predmetne odredbe ili ako su čak navele drukčije odredbe.

37      Naposljetku, iz sudske prakse navedene u točki 35. ove presude također proizlazi da se sud, iako je tužitelj istaknuo dopušteni tužbeni razlog, tijekom ispitivanja tog tužbenog razloga ne može ograničiti samo na argumente koje je iznijela navedena stranka, nego treba provesti potpunu analizu tog tužbenog razloga, uzimajući u obzir sva primjenjiva pravna pravila i načela, upravo zato da svoju odluku ne bi temeljio na pogrešnim pravnim razmatranjima, što se tom sudskom praksom nastoji izbjeći.

38      S obzirom na sva ta razmatranja, suprotno tezi Komisije, ne može se prihvatiti da je Kraljevina Španjolska u tužbi u predmetu T‑191/13 istaknula nedopušteni tužbeni razlog koji se temelji na povredi Uredbe br. 1. Naime, Kraljevina Španjolska nije se ograničila samo na apstraktno upućivanje na tu uredbu u točki 27. navedene tužbe. U točki 30. te tužbe jasno je navela da se, prema njezinu mišljenju, pobijanom obavijesti ne poštuju pravila o jeziku uspostavljena tom uredbom. Nakon toga je cijela dva odlomka te tužbe posvetila analizi pitanja koja se odnose na ta pravila. Ostatak navedene tužbe sadrži više upućivanja na Uredbu br. 1 i na pravila o jeziku koja su njome uspostavljena.

39      Među ostalim, u točki 68. tužbe u predmetu T‑191/13 Kraljevina Španjolska tvrdi da je „ograničenje komunikacije između kandidata i EPSO‑a na tri jezika protivno pravilima utvrđenima Uredbom br. 1“. Treba navesti i točku 96. navedene tužbe, koja se nalazi u njezinom završnom dijelu, pod naslovom „Zaključak“, u kojoj se navodi sljedeće:

„[Pobijana] obavijest oduzima smisao članku 1. Uredbe br. 1 […], time što u praksi onemogućuje upotrebu i vrednovanje drugih službenih jezika Unije u korist engleskog, francuskog ili njemačkog jezika, a da takvo ograničenje nije opravdano konkretnim objektivnim razlozima u pogledu radnih mjesta koja treba popuniti. Pobijana […] obavijest nije obično prilagođavanje, nego stvarna izmjena cjelokupnih pravila o jeziku uređenih člankom 1. Uredbe br. 1.“

40      Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske, koji se temelji na povredi Uredbe br. 1, poštuje zahtjeve iz članka 21. prvog stavka Statuta Suda i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. te je stoga dopušten.

 Ograničenje jezika koji se mogu koristiti u komunikaciji između kandidata i EPSO‑a

41      U predmetu T‑124/13, na taj se dio pobijanih obavijesti odnosi šesti tužbeni razlog Talijanske Republike, koji se temelji na povredi članka 18. UFEU‑a, članka 24. četvrtog stavka UFEU‑a, članka 22. Povelje o temeljnim pravima, članka 2. Uredbe br. 1 kao i članka 1.d stavaka 1. i 6. Pravilnika o osoblju.

42      Prema mišljenju Talijanske Republike, predmetno ograničenje predstavlja očitu povredu članka 18. UFEU‑a, članka 24. četvrtog stavka UFEU‑a, članka 22. Povelje o temeljnim pravima, članka 2. Uredbe br. 1 kao i članka 1.d stavaka 1. i 6. Pravilnika o osoblju. Tvrdi da iz tih odredbi jasno proizlazi da se građani Unije imaju pravo obratiti institucijama Unije na bilo kojem od 23 službena jezika te da od institucija imaju pravo dobiti odgovore na istom jeziku. Taj zaključak proizlazi i iz presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752). Gore navedeno ograničenje predstavlja diskriminaciju na štetu državljana država članica kojima njemački, engleski ili francuski jezik nisu službeni jezici.

43      Talijanska Republika odbija tezu prema kojoj sudjelovanje u natječaju za zapošljavanje dužnosnika ili članova osoblja Unije nije oblik sudjelovanja građana u demokratskom životu Unije. Naprotiv, Talijanska Republika smatra da su natječajni postupak i jezik komunikacije koji se koristi „sastavni elementi odnosa ustavne prirode između dotičnog građanina i Unije“. Iz toga zaključuje da „jezik natječaja treba biti jezik građanina“. Osim toga, oslanjajući se na presudu Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), osporava tezu prema kojoj se sudjelovanje u natječaju odnosi na unutarnju situaciju u institucionalnoj organizaciji. Prema njezinu mišljenju, radi se o odnosu između predmetne institucije i pravnog subjekta (građanina) koji još nije član osoblja te institucije.

44      U intervencijskom podnesku Kraljevina Španjolska podupire argumente Talijanske Republike. Tvrdi da se ograničenjem jezika koji se mogu koristiti u komunikaciji između kandidata i EPSO‑a u praksi daje kompetitivna prednost svim kandidatima čiji je prvi jezik jedan od tri navedena jezika (njemački, engleski, francuski). Prema njezinu mišljenju, „razumljivo“ je zbog praktičnih razloga ograničiti jezike koji se mogu koristiti u komunikaciji s EPSO‑om, ali ograničenje na tri gore navedena jezika protivno je Uredbi br. 1. Osim toga, takvo je ograničenje diskriminirajuće. Kraljevina Španjolska jednako tako odbija tezu prema kojoj zapošljavanje dužnosnika ili članova osoblja u instituciji predstavlja isključivo unutarnje pitanje.

45      U predmetu T‑191/13, kao što je već istaknuto (vidjeti točke 38. i 39. ove presude), Kraljevina Španjolska prvim tuženim razlogom tvrdi da je ograničenje jezika komunikacije između EPSO‑a i kandidata na natječaju na koji se odnosi obavijest o natječaju EPSO/AD/248/13 na njemački, engleski ili francuski jezik protivno pravilima o jeziku uspostavljenima Uredbom br. 1.

46      Komisija najprije odgovara da točke presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), koje navodi Talijanska Republika, nemaju nikakve veze s time koji se jezici koriste u ispitima na natječaju, nego se odnose na drugi aspekt objave obavijesti o natječaju. U tom okviru podsjeća i na sudsku praksu, osobito presudu od 9. rujna 2003., Kik/OHIM (C‑361/01 P, Zb., EU:C:2003:434, t. 82.), prema kojoj se brojna upućivanja iz UFEU‑a na upotrebu jezika u Uniji ne mogu smatrati izrazom općeg načela prava Unije kojima se svakom građaninu jamči pravo na to da je sve što bi moglo utjecati na njegove interese u svim okolnostima sastavljeno na njegovom jeziku.

47      Komisija, osim toga, tvrdi da se kandidati u natječajnom postupku nalaze u „međupoložaju“. Točno je da su za natječaj saznali tako što su pročitali obavijest o natječaju objavljenu u Službenom listu Europske unije te su zato pobijane obavijesti objavljene na svim službenim jezicima Unije. Međutim, jednom kada kandidat stupi u kontakt s administracijom radi sudjelovanja u natječaju, opravdano je od njega očekivati da vlada barem jednim službenim jezikom koji nije njegov materinski jezik.

48      Prema mišljenju Komisije, ne može se prihvatiti da su jezične sposobnosti kandidata na natječaju od sporedne važnosti. Takva teza bila bi protivna načelu autonomije institucija Unije koje je propisano člancima 335. i 336. UFEU‑a. Na temelju tog načela, određivanje jezičnih potreba službe isključivo je na institucijama, a ne na državama članicama. Presudom Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752, t. 87. i 88.), priznaje se i da interes službe predstavlja legitiman cilj kojim se mogu opravdati ograničenja načela nediskriminacije na temelju jezika iz članka 1.d Pravilnika o osoblju.

49      Komisija tako tvrdi da je svaki zahtjev da se u okviru natječajnog postupka kandidati mogu bez razlike koristiti bilo kojim službenim jezikom Unije neosnovan. Institucije trebaju osoblje koje je sposobno raditi te je stoga neizbježno da u kontaktima upravne prirode koji se odnose na organizaciju natječaja kandidat također mora biti sposoban komunicirati na jezicima koji su instituciji korisni, kao što su engleski, francuski i njemački jezik. To upravno komuniciranje već je element povezan s radnim okruženjem u kojem će se kandidat naći ako uspije na natječaju.

50      Komisija dodaje da se, u svakom slučaju, komunikacija između kandidata i EPSO‑a odnosi na osnovne informacije o odvijanju ispita i o različitim fazama natječajnog postupka. U pogledu razine poznavanja i korištenja njemačkog, engleskog ili francuskog jezika koja se zahtijeva u pobijanim obavijestima, kandidat kojemu poznavanje jezika ne omogućuje niti da razumije predmetnu komunikaciju na jednom od tih jezika, sigurno ne može ni pomisliti na to da bi se mogao zaposliti u instituciji Unije. Zbog istih razloga kandidati čiji je materinski jezik njemački, engleski ili francuski jezik nisu ni u kakvoj prednosti. U prilog svojim tvrdnjama Komisija navodi statističke podatke o natječaju na koji se odnosi obavijest EPSO/AST/126, a koji prema mišljenju Komisije, pokazuju da su na vrhu popisa kandidata čija je prijava potvrđena bili talijanski državljani.

51      Osim toga, opće informacije o natječajnim postupcima na internetskoj stranici EPSO‑a, kao i Vodič, objavljene su na svim službenim jezicima. Prema mišljenju Komisije, naložiti EPSO‑u obvezu da osigura prijevod svih zaprimljenih prijava s materinskog jezika kandidata na engleski, francuski ili njemački jezik, bilo bi očito protivno interesu službe. Osim toga, prevođenje životopisa kandidata stavilo bi ih u nepovoljan položaj jer bi izgubili nadzor nad informacijama koje su sami dali.

52      U svrhu ispitivanja tih argumenata potrebno je najprije podsjetiti na relevantne odredbe Uredbe br. 1. U njezinu članku 1. u verziji koja se primjenjivala u trenutku objave pobijanih obavijesti propisano je sljedeće:

„Službeni jezici i radni jezici institucija Unije su bugarski, španjolski, češki, danski, njemački, estonski, grčki, engleski, francuski, irski, talijanski, latvijski, litavski, mađarski, malteški, nizozemski, poljski, portugalski, rumunjski, slovački, slovenski, finski i švedski“.

53      Članak 2. iste uredbe određuje:

„Dokumenti koje država članica ili osoba koja podliježe zakonodavstvu države članice šalje institucijama Zajednice mogu biti sastavljeni na bilo kojem od službenih jezika koji izabere pošiljatelj. Odgovor se sastavlja na istom jeziku.“

54      Članak 6. Uredbe br. 1 propisuje da institucije mogu odrediti u svojem poslovniku koji će se jezici uvedeni navedenom uredbom koristiti u posebnim slučajevima. Međutim, kao što je utvrdio Sud u točki 67. presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), institucije na koje se odnose pobijane obavijesti (na koje su se odnosile i obavijesti o natječajima iz navedenog predmeta) nisu na temelju članka 6. Uredbe br. 1 odredile u svojim poslovnicima koji će se jezici koristiti u posebnim slučajevima. Sud je također pojasnio da se obavijesti o natječajima ne mogu u tom pogledu smatrati poslovnicima.

55      Prije objave presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), Opći sud presudio je da se Uredba br. 1 ne primjenjuje na odnose između institucija te njihovih dužnosnika i članova osoblja jer se njome utvrđuju isključivo pravila o jeziku koja se primjenjuju između institucija i države članice ili osobe koja podliježe zakonodavstvu države članice. Opći sud presudio je i da dužnosnici i drugi članovi osoblja Unije kao i kandidati za ta radna mjesta podliježu samo zakonodavstvu Unije, što se tiče primjene odredaba Pravilnika o osoblju, uključujući i odredbe o zapošljavanju u instituciji. Prema toj sudskoj praksi, izjednačavanje kandidata za ta radna mjesta s dužnosnicima i drugim članovima osoblja Unije u području primjenjivih pravila o jeziku opravdano je činjenicom da navedeni kandidati ulaze u odnos s institucijom Unije samo radi dobivanja radnog mjesta dužnosnika ili člana osoblja, za koje je potrebno određeno poznavanje jezika koje se može zahtijevati odredbama koje se primjenjuju na popunjavanje predmetnog radnog mjesta. Tom se sudskom praksom upućuje i na članak 6. Uredbe br. 1 te na mogućnost, koja je predviđena tim člankom, da institucije odrede u svojim poslovnicima koji će se jezici koristiti u posebnim slučajevima (vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2008., Italija/Komisija, T‑185/05, Zb., EU:T:2008:519, t. 117. do 119. i navedenu sudsku praksu).

56      Međutim, nakon presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), ta se razmatranja više ne mogu smatrati valjanima. Naime, Sud je presudio da u nedostatku posebnih odredbi propisa koje bi se primjenjivale na dužnosnike i članove osoblja te u nedostatku takvih odredbi u poslovnicima dotičnih institucija ne postoji tekst na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da su odnosi između tih institucija te njihovih dužnosnika i članova osoblja u potpunosti isključeni iz područja primjene Uredbe br. 1. Prema mišljenju Suda, to a fortiori vrijedi i za odnose između institucija i kandidata na vanjskom natječaju koji, u načelu, nisu ni dužnosnici ni članovi osoblja (presuda Italija/Komisija, t. 26. supra, EU:C:2012:752, t. 68. i 69.).

57      U tom pogledu treba odbiti argument Komisije (vidjeti točku 46. ove presude) o irelevantnosti tog dijela presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), u pogledu zakonitosti ograničenja jezika komunikacije između kandidata i EPSO‑a. Naime, u tom dijelu presude Sud je ispitao primjenjivost Uredbe br. 1 na kandidate na natječajima te je zaključio da se primjenjuje na njih. Taj je zaključak relevantan i za pitanje koje je Talijanska Republika postavila u okviru šestog tužbenog razloga, a Kraljevina Španjolska u okviru prvog tužbenog razloga.

58      Osim toga, s obzirom na prethodna razmatranja, treba odbiti i argument Komisije (vidjeti točku 47. ove presude) prema kojem se kandidati u natječajnom postupku nalaze u „međupoložaju“.

59      Što se tiče argumenta Komisije koji se temelji na presudi Kik/OHIM, točka 46. supra (EU:C:2003:434, t. 82.), dovoljno je istaknuti da, za razliku od Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), o čijim se pravilima o jeziku radilo u predmetu u kojem je donesena ta presuda, institucije na koje se odnose pobijane obavijesti ne podliježu posebnim pravilima o jeziku (presuda Italija/Komisija, t. 26. supra, EU:C:2012:752, t. 86.). One podliježu pravilima o jeziku uspostavljenima Uredbom br. 1.

60      S obzirom na ta razmatranja kao i na jasan i nedvosmislen tekst članka 2. Uredbe br. 1, treba zaključiti da se pobijanim obavijestima, u dijelu u kojem se propisuje da su kandidati na spornim natječajima dužni komunicirati s EPSO‑om na jeziku koji su izabrali među njemačkim, engleskim i francuskim, povrjeđuje Uredba br. 1. Taj je razlog dovoljan za opravdanje njihova poništenja, a da pritom nije potrebno ispitati dovodi li ta odredba, kao što to tvrde Talijanska Republika i Kraljevina Španjolska, do zabranjene diskriminacije na temelju jezika.

61      Naime, prijava je nesumnjivo tekst koji osoba koja podliježe zakonodavstvu države članice, odnosno kandidat, upućuje institucijama koje su osnovale EPSO. Stoga, na temelju članka 2. Uredbe br. 1, ta osoba (kandidat) ima pravo odabrati jezik tog teksta među svim službenim jezicima nabrojanima u članku 1. iste uredbe. Pobijanim se obavijestima, u dijelu u kojem se izbor ograničava na njemački, engleski i francuski jezik, povrjeđuju te odredbe. Isto vrijedi i za druge moguće obavijesti koje kandidat može uputiti EPSO‑u u pogledu natječaja na koje se odnose pobijane obavijesti.

62      Osim toga, obavijesti koje EPSO šalje svakom kandidatu koji mu je podnio prijavu predstavljaju odgovore, u smislu članka 2. Uredbe br. 1, na prijave i ostale moguće tekstove koje mu je uputio predmetni kandidat. Stoga, na temelju potonje odredbe, ti se dogovori trebaju sastaviti na jeziku koji je predmetni kandidat odabrao među svim službenim jezicima za sastavljanje tih tekstova. Pobijanim se obavijestima povrjeđuje navedena uredba i zato što se njima predviđa da će EPSO uputiti obavijesti kandidatima na jeziku koji su odabrali među njemačkim, engleskim ili francuskim jezikom, a ne među svim službenim jezicima.

63      Pitanje poštuje li EPSO obvezu, koja proizlazi iz članka 2. Uredbe br. 1, da s kandidatima na natječajima na koje se odnose pobijane obavijesti komunicira na jeziku koji je svaki kandidat slobodno odabrao među svim službenim jezicima, a ne samo na njemačkom, engleskom ili francuskom jeziku, tim je važnije u slučaju kada se pobijanim obavijestima predviđa „odabir na temelju kvalifikacija“ (vidjeti točke 8. i 9. ove presude), koji se provodi „na temelju izjava [kandidata] u prijavi“. Stoga je važno da se te izjave sastavljaju na jeziku koji je odabrao svaki kandidat, po potrebi na njegovom materinskom jeziku, a ne na jeziku na kojem se neki od njih ne izražavaju najbolje, iako imaju zadovoljavajuće poznavanje tog jezika.

64      Činjenica da se u dijelu 3. Vodiča navodi da je izbor jezika komunikacije između kandidata i EPSO‑a ograničen „[k]ako bi se osigurala jasnoća i razumljivost općih tekstova i obavijesti koje su upućene kandidatima ili koje su primljene od njih“ ne može dovesti do drukčijeg zaključka. Obveza korištenja jednog od tri gore navedena jezika, koju je EPSO nametnuo kandidatima koji bi s njim radije komunicirali na nekom drugom službenom jeziku, ne može tim kandidatima „osigurati jasnoću i razumljivost“ općih tekstova i obavijesti koje im upućuje EPSO. Isto vrijedi i za EPSO‑ovo razumijevanje obavijesti koje prima od kandidata jer na njihovu jasnoću može utjecati činjenica da su sastavljene na jeziku koji nije prvi izbor predmetnog kandidata.

65      U svakom slučaju, dovoljno je istaknuti da se člankom 2. Uredbe br. 1 ne predviđa iznimka od obveze koja se njime propisuje, ni zbog razloga navedenih u dijelu 3. Vodiča ni zbog drugih razloga (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Italija/Komisija, t. 26. supra, EU:C:2012:752, t. 72.).

66      Na temelju tih razmatranja mogu se odbiti i ostali argumenti koje je iznijela Komisija.

67      Argument koji se temelji na autonomiji institucija Unije (vidjeti točku 48. ove presude) ne može se prihvatiti. Točno je da se sudskom praksom priznaje načelo funkcionalne autonomije institucija Unije u pogledu izbora njihovih dužnosnika i članova osoblja, propisano u članku 2. Pravilnika o osoblju. Te institucije tako imaju široku diskrecijsku ovlast i autonomiju u pogledu stvaranja radnog mjesta dužnosnika ili člana osoblja u pogledu izbora dužnosnika ili člana osoblja radi popunjavanja stvorenog radnog mjesta i u pogledu prirode radnog odnosa koji ih povezuje s članom osoblja (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2005., AB, C‑288/04, Zb., EU:C:2005:526, t. 26. i 28.). Međutim, ta ih autonomija ne oslobađa od obveze poštovanja primjenjivih odredbi prava Unije, uključujući odredbe članka 2. Uredbe br. 1 koje su u ovom slučaju povrijeđene.

68      Treba dodati da zbog potrebe usklađivanja s obvezama koje proizlaze iz Uredbe br. 1 institucije Unije nisu spriječene da same, u izvršavanju funkcionalne autonomije koju navodi Komisija, odrede svoje jezične potrebe. Članak 2. Uredbe br. 1 o kojem se radi u ovom slučaju ne protivi se odredbi u obavijesti o natječaju, kojom se od kandidata na natječaju zahtijevaju posebna poznavanja jezika. Njime se samo predviđa da, čak i tom slučaju, autor obavijesti o natječaju, u ovom slučaju EPSO, treba sa svakim kandidatom komunicirati na službenom jeziku koji je odabrao taj kandidat, a ne na jeziku odabranom u okviru ograničene skupine jezika, čak i ako se od svakog kandidata zahtijeva poznavanje barem jednog od tih jezika kako bi mogao sudjelovati u natječaju.

69      Treba odbiti i argument Komisije prema kojem se komunikacija između EPSO‑a i kandidata odnosi na osnovne informacije koje bi kandidat, koji zna njemački, engleski ili francuski jezik dovoljno da može sudjelovati u natječaju, mogao bez poteškoća shvatiti, kao i argument prema kojem bi obveza prevođenja prijava s jezika na kojem su sastavljene na njemački, engleski ili francuski jezik bila protivna interesu službe. Člankom 2. Uredbe br. 1 ne predviđaju se iznimke od obveze koja se njime propisuje, ni zbog razloga povezanih s interesom službe ni zbog drugih razloga. Osim toga, već je istaknuto da se tim člankom osobi koja upućuje tekst instituciji ostavlja izbor jezika na kojem će sastaviti taj tekst te se institucijama nalaže obveza da mu odgovore na istom jeziku, neovisno o njegovom mogućem poznavanju drugog jezika.

70      Naposljetku, ne može se prihvatiti ni argument prema kojem su informacije navedene na internetskoj stranici EPSO‑a i u Vodiču dostupne na svim službenim jezicima, ni argument prema kojem kandidati talijanskog državljanstva nisu pretrpjeli nikakvu štetu zato što nisu mogli koristiti talijanski u svojoj komunikaciji s EPSO‑om.

71      Što se tiče prvog argumenta, dovoljno je istaknuti da je, u ovom slučaju, sporan jezik koji se koristi u pojedinačnoj komunikaciji između kandidata i EPSO‑a te navedene okolnosti nikako ne utječu na obvezu EPSO‑a da poštuje članak 2. Uredbe br. 1 u pogledu te komunikacije.

72      Što se tiče drugog argumenta, dovoljno je istaknuti da je povreda pravnog pravila Unije, u ovom slučaju članka 2. Uredbe br. 1, koje je EPSO obvezan poštovati, dovoljna za poništenje pobijanih obavijesti, a da pritom nije potrebno dokazati da je ta povreda uzrokovala štetu određenim kandidatima.

73      Zaključno, uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, treba prihvatiti šesti tužbeni razlog Talijanske Republike i prvi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske te poništiti pobijane obavijesti u dijelu u kojem se jezici koji se mogu koristiti u komunikaciji između kandidata i EPSO‑a ograničavaju na njemački, engleski ili francuski jezik.

 Zakonitost ograničenja izbora drugog jezika kandidata na natječajima na koje se odnose pobijane obavijesti na njemački, engleski ili francuski jezik

74      Treba ispitati zakonitost ograničenja izbora drugog jezika kandidata na natječajima na koja se odnose pobijane obavijesti na njemački, engleski ili francuski jezik jer se radi o drukčijem dijelu navedenih obavijesti, na koji ne utječe nezakonitost utvrđena u točki 60. ove presude.

75      U tom pogledu treba ispitati treći i sedmi tužbeni razlog Talijanske Republike u predmetu T‑124/13 kao i drugi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske u predmetu T‑191/13.

76      Treći tužbeni razlog Talijanske Republike temelji se na povredi članka 6. stavka 3. UEU‑a, članka 18. UFEU‑a, članka 22. Povelje o temeljnim pravima, članaka 1. i 6. Uredbe br. 1, članka 1.d stavaka 1. i 6., članka 27. drugog stavka te članka 28. točke (f) Pravilnika o osoblju kao i članka 1. stavaka 2. i 3. Priloga III. Pravilniku o osoblju. Talijanska Republika u bitnome ističe da se ograničenjem, predviđenim pobijanim obavijestima, izbora drugog jezika kandidata na predmetnim natječajima na njemački, engleski ili francuski jezik povrjeđuju sve navedene odredbe.

77      Sedmi tužbeni razlog Talijanske Republike temelji se na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a, članaka 1. i 6. Uredbe br. 1, članka 1.d stavaka 1. i 6. te članka 28. točke (f) Pravilnika o osoblju, članka 1. stavka 1. točke (f) Priloga III. Pravilniku o osoblju, načela proporcionalnosti kao i na „iskrivljavanju činjenica“. Talijanska Republika u okviru tog tužbenog razloga u bitnome ističe nepostojanje i nedostatnost obrazloženja pobijanih obavijesti. Osim toga, osporava osnovanost tog obrazloženja i njegovu usklađenost s gore navedenim odredbama.

78      Drugim tužbenim razlogom u predmetu T‑191/13 Kraljevina Španjolska poziva se, u biti, na povredu načela nediskriminacije na temelju jezika, koje je propisano u članku 1.d Pravilnika o osoblju.

79      Tvrdi da je obrazloženje ograničenja izbora drugog jezika (vidjeti točku 6. ove presude) „stereotipno“ i da nije dovoljno da bi bilo u skladu s presudom Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752). Tako je, prema njezinu mišljenju, obavijest o natječaju EPSO/AD/248/13 ima iste nedostatke kao i obavijest u predmetu u kojem je donesena ta presuda. Obrazloženje obavijesti je općenito i ne zadovoljava „minimalne zahtjeve u području dokaza kojima se opravdava ograničenje cjelokupnih pravila o jeziku“. Kraljevina Španjolska iznosi slične argumente u svojem intervencijskom podnesku u predmetu T‑124/13.

80      Najprije, što se tiče mogućeg nepostojanja ili moguće nedostatnosti obrazloženja pobijane obavijesti, treba istaknuti da, u predmetu T‑191/13, Komisija osporava da je Kraljevina Španjolska istaknula takav tužbeni razlog u svojoj tužbi.

81      Međutim, treba podsjetiti da je tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja zahvaćen bitnom povredom postupka u smislu članka 263. drugog stavka UFEU‑a i predstavlja tužbeni razlog koji se tiče javnog poretka koji, po potrebi, sud Unije mora istaknuti po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 67. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, kao što je već istaknuto, Talijanska je Republika u okviru sedmog tužbenog razloga u predmetu T‑124/13 osporavala, među ostalim, da su autori pobijanih obavijesti poštovali obvezu obrazlaganja.

82      U tom pogledu, valja podsjetiti i na ustaljenu sudsku praksu, prema kojoj je obveza obrazlaganja odluka bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti razlogâ, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog iznošenja razloga na kojima se temelji. Ako ti razlozi sadrže pogreške, one utječu na materijalnu zakonitost predmetnog akta, ali ne na njegovo obrazloženje koje može biti dovoljno, iako su u njemu izneseni pogrešni razlozi (vidjeti presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., EU:C:2008:392, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

83      U ovom slučaju, kao što je istaknuto u točki 6. ove presude, pobijane obavijesti sadrže obrazloženje kojim se želi opravdati zahtjev prema kojem kandidati trebaju imati zadovoljavajuće poznavanje njemačkog, engleskog ili francuskog jezika, na koje se ograničava njihov izbor drugog jezika natječaja. Stoga se njihovu autoru, EPSO‑u, ne može prigovoriti povreda obveze obrazlaganja. Pitanje osnovanosti tog obrazloženja zasebno je pitanje i ispitat će se u nastavku.

84      Nadalje, radi ispitivanja potonjeg pitanja, treba podsjetiti na tekst odredbi koje je Sud naveo u presudi Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), koje su u argumentaciji navele i Talijanska Republika i Kraljevina Španjolska, kao i na zaključke koje je Sud temeljio na tim odredbama.

85      U točkama 81. do 84. presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), Sud je uputio, osim na članak 1. Uredbe br. 1 (vidjeti točku 52. ove presude), i na članak 1.d stavke 1. i 6. te na članak 28. točku (f) Pravilnika o osoblju kao i na članak 1. stavak 1. točku (f) Priloga III. tom pravilniku.

86      Člankom 1.d stavkom 1. Pravilnika o osoblju propisano je da se prilikom njegove primjene zabranjuje svaka diskriminacija, poput, među ostalim, diskriminacije na temelju jezika. U skladu sa stavkom 6. istog članka, „[n]e dovodeći u pitanje načela nediskriminacije i proporcionalnosti, svako ograničenje njihove primjene mora se temeljiti na objektivnim i opravdanim razlozima te mora biti usmjereno na opravdane ciljeve od općeg interesa u okviru kadrovske politike“.

87      Člankom 28. točkom (f) Pravilnika o osoblju propisano je da se dužnosnik smije imenovati samo ako dostavi dokaz o izvrsnom poznavanju jednog od jezika Unije i o zadovoljavajućem poznavanju nekog drugog jezika Unije. Kao što je napomenuo Sud u presudi Italija/Komisija, točka 26 supra (EU:C:2012:752, t. 83.), iako se tom odredbom pojašnjava da se zadovoljavajuće poznavanje nekog drugog jezika zahtijeva „na razini potrebnoj za obavljanje poslova“ koje će kandidat trebati izvršavati, u njoj se ne navode kriteriji koji se mogu uzeti u obzir pri ograničavanju izbora tog jezika među službenim jezicima navedenima u članku 1. Uredbe br. 1.

88      U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (f) Priloga III. Pravilniku o osoblju, u obavijesti o natječaju mogu se navesti, kad je primjenljivo, razina poznavanja jezika potrebna s obzirom na posebnu narav određenog slobodnog radnog mjesta. Međutim, kao što je Sud naveo u presudi Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752, t. 84.), iz te odredbe ne proizlazi opće odobrenje za odstupanje od zahtjeva iz članka 1. Uredbe br. 1.

89      Sud je stoga zaključio da se odredbama navedenima u točkama86. do 88. ove presude ne predviđaju izričiti kriteriji kojima se dopušta ograničenje izbora drugog jezika kojim moraju vladati kandidati na natječaju za zapošljavanje dužnosnika Unije na tri jezika određena pobijanim obavijestima ili na druge službene jezike (presuda Italija/Komisija, točka 26 supra, EU:C:2012:752, t. 85.). Osim toga, utvrdio je da institucije na koje se odnose pobijane obavijesti (na koje su se odnosile i obavijesti o natječajima u predmetu pred Sudom) ne podliježu posebnim pravilima o jeziku (vidjeti točku 59. ove presude).

90      Međutim, Sud je istaknuo da iz svih gore navedenih odredbi proizlazi da interes službe može predstavljati legitiman cilj koji se može uzeti u obzir. Među ostalim, člankom 1.d Pravilnika o osoblju dopuštaju se ograničenja načela nediskriminacije i proporcionalnosti. Međutim, prema mišljenju Suda, važno je da je taj interes službe objektivno opravdan te da je razina poznavanja jezika koja se zahtijeva proporcionalna stvarnim potrebama službe (presuda Italija/Komisija, točka 26. supra, EU:C:2012:752, t. 88.).

91      U tom pogledu Sud je istaknuo da se pravilima kojima se ograničava izbor drugog jezika trebaju predvidjeti jasni, objektivni i predvidljivi kriteriji kako bi kandidati mogli dovoljno unaprijed znati koji su jezični zahtjevi postavljeni i to kako bi se mogli pripremiti za natječaj u najboljim uvjetima (presuda Italija/Komisija, točka 26. supra, EU:C:2012:752, t. 90.).

92      U predmetu u kojem je donio presudu Italija/Komisija, točka 26. supra, (EU:C:2012:752, t. 91.), Sud je utvrdio da dotične institucije nikad nisu donijele poslovnike u skladu s člankom 6. Uredbe br. 1. Dodao je da ni Komisija nije navela druge akte, kao što su obavijesti kojima se propisuju kriteriji ograničenja izbora određenog jezika kao drugog jezika za sudjelovanje u natječaju u tom predmetu. Naposljetku, utvrdio je da obavijesti o natječajima u tom predmetu nisu sadržavale nikakvo obrazloženje kojim bi se opravdao odabir triju jezika (njemačkog, engleskog, francuskog) na koje je bio ograničen izbor drugog jezika kandidata na navedenim natječajima.

93      Iz tih razmatranja Suda proizlazi da ograničenje izbora drugog jezika za kandidate na natječaju na ograničeni broj jezika, pri čemu su isključeni ostali službeni jezici, predstavlja diskriminaciju na temelju jezika (vidjeti u tom smislu presudu Italija/Komisija, točka 26. supra, EU:C:2012:752, t. 102.). Naime, očito je da su takvom odredbom određeni mogući kandidati (oni koji imaju zadovoljavajuće poznavanje najmanje jednog od određenih jezika) stavljeni u povoljniji položaj jer mogu sudjelovati u natječaju i tako se zaposliti kao dužnosnici ili članovi osoblja Unije, dok su drugi kandidati, koji nemaju takvo poznavanje, isključeni.

94      Komisija tvrdi da se ne radi o diskriminaciji na temelju državljanstva. Međutim, takav je argument bespredmetan jer člankom 1.d Pravilnika o osoblju nije zabranjena samo diskriminacija na temelju državljanstva, nego i brojni drugi oblici diskriminacije, uključujući diskriminaciju na temelju jezika.

95      U istim okolnostima Komisija u predmetu T‑124/13 tvrdi da nikakva diskriminacija ne može „pravno postojati jer su kandidati mogli sudjelovati u jednom dijelu natječaja [na koje se odnose pobijane obavijesti] na svojem materinskom jeziku i jer je drugi jezik odabran na temelju najraširenijih jezika koji se najčešće uče u Europi“.

96      Taj argument treba odbiti. Člankom 1.d Pravilnika o osoblju zabranjena je svaka diskriminacija na temelju jezika, čak i ako je broj žrtava takve diskriminacije prilično ograničen. Sasvim je drugo pitanje može li se diskriminacija tolerirati zbog drugih razloga, u kojem slučaju ograničeni broj mogućih žrtava diskriminacije može biti valjani argument u korist proporcionalnosti predmetne mjere.

97      Stoga treba ispitati je li, ograničenjem izbora drugog jezika za kandidate na koje se odnose pobijane obavijesti na njemački, engleski i francuski jezik, EPSO, autor navedenih obavijesti, povrijedio članak 1.d Pravilnika o osoblju time što je počinio zabranjenu diskriminaciju na temelju jezika.

98      Potrebno je utvrditi da, za razliku od obavijesti o natječajima u predmetu u kojem je donesena presuda Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752), pobijane obavijesti sadrže obrazloženje (vidjeti točku 6. ove presude) koje je uneseno upravo kako bi se udovoljilo zahtjevima navedene presude. Iz tog obrazloženja osobito proizlazi da je „odluka o mogućnostima odabira drugog jezika u […] natječaju donesena u interesu službi budući da novi zaposlenici moraju biti sposobni odmah početi raditi i učinkovito komunicirati u svom svakodnevnom poslu“ i da bi „[u] suprotnom učinkovito djelovanje institucija bilo ozbiljno ugroženo“.

99      Međutim, treba napomenuti da ostala utvrđenja Suda navedena u točki 92. ove presude vrijede i kada se radi o okolnostima ovih predmeta. Naime, kao što je Komisija, uostalom, potvrdila na raspravi, institucije na koje se odnose pobijane obavijesti nisu, nakon objave presude Italija/Komisija, točka 26 supra (EU:C:2012:752), pa do objave pobijanih obavijesti, donijele ni poslovnike u skladu s člankom 6. Uredbe br. 1 ni druge akte, kao što su obavijesti kojima se propisuju kriteriji ograničenja izbora jezika kao drugog jezika za sudjelovanje u natječaju za zapošljavanje dužnosnika Unije. Važno je, među ostalim, utvrditi da se u odiču ne navode odredbe u tom smislu.

100    Iz presude Italija/Komisija, točka 26. supra (EU:C:2012:752, t. 95.) proizlazi da se nedostatak pravila ili obavijesti poput onih navedenih u točki 99. ove presude ne može nadoknaditi sadržajem obavijesti o natječaju koji se nužno odnosi samo na točno određeni natječaj. Rok od objave obavijesti o natječaju do datuma testiranja predviđenih u toj obavijesti kandidatu nužno ne omogućuje da stekne dovoljno poznavanje jezika kako bi dokazao svoje stručne sposobnosti. Što se tiče mogućnosti da za nadolazeće natječaje nauči jedan od triju jezika na koje je pobijanim obavijestima ograničen izbor drugog jezika, ona se temelji na pretpostavci da se jezici koje nalaže EPSO mogu odrediti mnogo unaprijed. Međutim, nepostojanje pravila, poput onih iz točke 92. ove presude, ni na koji način ne jamči trajnost izbora jezika natječaja i ne omogućuje nikakvu predvidljivost u tom području.

101    Međutim, ipak treba ispitati dokazuje li obrazloženje uneseno u pobijane obavijesti da je ograničenje izbora drugog jezika za kandidate na spornim natječajima na njemački, engleski i francuski jezik opravdano interesom službe te poštuje li se njime načelo proporcionalnosti.

102    Najprije treba odrediti mjerila takvog ispitivanja. Komisija se poziva na načelo autonomije institucija Unije (vidjeti točku 67. ove presude) kako bi istaknula da imaju „osobito široku“ diskrecijsku ovlast jer samo one mogu odlučivati o svojoj kadrovskoj politici. Komisija zaključuje da se, u tim okolnostima, načelo nediskriminacije ne poštuje samo u slučaju izbora koji su proizvoljni ili očito neprimjereni u odnosu na željeni cilj, a koji je, prema njezinu mišljenju, izbor kandidata koji su sposobni odmah početi raditi i zaposliti dužnosnike koji su najkvalificiraniji s obzirom na svoje kompetencije, učinkovitost i integritet.

103    U tom pogledu treba napomenuti da se samo na temelju cilja, koji je izbor kandidata koji su sposobni odmah početi raditi, može opravdati diskriminacija na temelju jezika. Suprotno tome, takvom se mjerom ne može pojednostavniti zapošljavanje dužnosnika koji su najkvalificiraniji s obzirom na svoje kompetencije, učinkovitost i integritet jer su te kvalitete, očito, neovisne o kandidatovu poznavanju jezika.

104    Nadalje, treba podsjetiti da funkcionalna autonomija institucija ne oslobađa te institucije od obveze poštovanja primjenjivih odredbi prava Unije, uključujući članak 1.d Pravilnika o osoblju.

105    Osim toga, točno je da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se u područjima koja su obuhvaćena izvršavanjem diskrecijske ovlasti dotična institucija ne poštuje načelo nediskriminacije kada je njezino razlikovanje proizvoljno ili očito neprimjereno u odnosu na cilj propisa (vidjeti presudu od 20. ožujka 2012., Kurrer i dr./Komisija, T‑441/10 P do T‑443/10 P, Zb. SS, EU:T:2012:133, t. 54. i navedenu sudsku praksu, vidjeti također u tom smislu, presudu od 15. travnja 2010. Gualtieri/Komisija, C‑485/08 P, Zb., EU:C:2010:188, t. 72.).

106    Međutim, ta sudska praksa ne isključuje sav nadzor suda Unije, mogućih posebnih zahtjeva u pogledu poznavanja jezika kandidata na natječaju za zapošljavanje dužnosnika ili članova osoblja Unije. Naprotiv, iz razmatranja Suda navedenih u točki 90. ove presude proizlazi da je na sudu Unije da provjeri jesu li takvi zahtjevi objektivno opravdani i proporcionalni stvarnim potrebama službe, drugim riječima, jesu li proizvoljni ili očito neprimjereni u odnosu na očekivani cilj.

107    Na temelju obrazloženja pobijanih obavijesti, „u interesu službi […] novi zaposlenici moraju biti sposobni odmah početi raditi i učinkovito komunicirati u svom svakodnevnom poslu“. U skladu s „dugogodišnjom praksom institucija Unije povezanom s upotrebom jezika u internoj komunikaciji“ te „uzimajući u obzir potrebe službi u pogledu vanjske komunikacije i obrade dokumenata“, zaključuje se da se tri gore navedena jezika „najčešće upotrebljavaju“.

108    Nadalje, utvrđuje se da su ta tri jezika „bez premca najrašireniji drugi jezici koje kandidati izabiru na natječajima kada imaju mogućnost odabrati svoj drugi jezik“. U skladu s pobijanim obavijestima, „[t]a činjenica potvrđuje trenutačne obrazovne i profesionalne standarde prema kojima se od kandidata za zapošljavanje na radna mjesta u institucijama Unije očekuje da se savršeno služe najmanje jednim od tih jezika“. S obzirom na ta razmatranja, zaključuje se da je „u nastojanju da se interesi službe usklade s potrebama i sposobnostima kandidata, a pritom uzimajući u obzir posebno područje ovog natječaja, primjerenim se smatra organizirati testiranja na navedena tri jezika kako bi se zajamčilo da svi kandidati, bez obzira na svoj prvi službeni jezik, vladaju najmanje jednim od ta tri službena jezika na razini koja im omogućuje obavljanje njihova posla“.

109    Čini se da je razmatranje prema kojem „[t]akvim testiranjem posebnih kompetencija institucije Unije procjenjuju sposobnost kandidata da odmah učinkovito djeluju u okruženju vrlo sličnom stvarnim uvjetima na radnome mjestu“ izneseno kako bi se opravdalo organiziranje određenih ispita na drugom jeziku koji je svaki kandidat odabrao među njemačkim, engleskim i francuskim jezikom. Zahtjev u skladu s kojim kandidati koji odaberu jedan od ta tri jezika kao prvi jezik, ipak trebaju te ispite položiti na drugom od ta tri jezika, koji su odabrali kao drugi jezik, objašnjava se „jednakim postupanjem“.

110    Tvrdnja prema kojoj se tri gore navedena jezika „najčešće upotrebljavaju“, u skladu s, među ostalim, „dugogodišnjom praksom institucija Unije povezanom s upotrebom jezika u internoj komunikaciji“, ključna je u tom rasuđivanju. Međutim, treba utvrditi da se radi o nejasnoj tvrdnji, koja nije upotpunjena konkretnim navodima.

111    Naime, ta navodna praksa institucija Unije u pogledu jezika u internoj komunikaciji nije nikako pojašnjena. Među ostalim, nije pojašnjeno podrazumijeva li ona istodobno korištenje tih triju jezika kao jezika u internoj komunikaciji u svim službama svih institucija na koje se odnose pobijane obavijesti ili, ipak, određene službe koriste jedan od tih jezika, a druge drugi. U potonjem bi slučaju postojala opasnost da službe koje bi mogle biti zainteresirane za kandidate koji su bili uspješni na spornim natječajima ne koriste jedan od tri gore navedena jezika kao jezik u internoj komunikaciji, što bi dovelo u pitanje razumnost i proporcionalnost ograničenja izbora drugog jezika za kandidate na predmetnom natječaju na ta tri jezika. Naime, u tom slučaju određeni kandidati ne bi bili zaposleni, iako su prošli na natječaju, ili bi dotične službe bile prisiljene zaposliti, dijelom, kandidate koji ne vladaju jezikom u internoj komunikaciji, u kojem slučaju bi se opravdano postavilo pitanje smisla i korisnosti gore navedenog ograničenja.

112    Komisija je u svojim podnescima iznijela određena pojašnjena u tom pogledu i podnijela dodatne dokaze. Međutim, na temelju njihova ispitivanja nije moguće otkloniti ozbiljne sumnje koje izazivaju gore navedene tvrdnje iz pobijanih obavijesti.

113    Kao prvo, Komisija tvrdi da su njemački, engleski i francuski „tri glavna jezika vijećanja u institucijama Unije“. Prema njezinu mišljenju, ta je situacija u početku bila obilježena korištenjem francuskog i njemačkog jezika te je od 1973. obogaćena uvođenjem engleskog. Dodaje da je francuski tradicionalni jezik vijećanja sudova u okviru Suda Europske unije, dok je engleski „najrašireniji radni jezik u agencijama“. Takvo je činjenično stanje potvrđeno, među ostalim, pravilima o jeziku Odbora stalnih predstavnika (Coreper) koji je, u skladu s člankom 16. stavkom 7. UEU‑a, odgovoran za pripremu rada Vijeća Europske unije.

114    Međutim, treba utvrditi da, osim preslika određenih poruka e‑pošte koje je, u predmetu T‑124/13, podnijela kao dokaz da su njemački, engleski i francuski jezici sporazumijevanja koje koriste države članice u Coreperu, Komisija nije podnijela druge dokaze kojima bi potkrijepila tvrdnje sažete u ovoj presudi.

115    U nedostatku takvih dokaza, nejasna i općenita tvrdnja prema kojoj su njemački, engleski i francuski „glavni“ jezici vijećanja u institucijama Unije ne može se prihvatiti. Sama Komisija priznaje da je jedini jezik vijećanja svih sudova od koji se sastoji Sud Europske Unije, tradicionalno, francuski jezik. Osim toga, opće je poznato da se članovi Europskog parlamenta na plenarnoj sjednici ili u odborima izražavaju na svim službenim jezicima. Isto vrijedi i za predstavnike država članica koji se sastaju u okviru Vijeća.

116    Osim toga, čak i ako se prizna da su, kao što tvrdi Komisija, tri gore navedena jezika „jezici sporazumijevanja“ koji se koriste u okviru Corepera (što je, uostalom, osporavala Talijanska Republika u predmetu T‑124/13), ta činjenica nije relevantna za rješavanje spora. Naime, ni iz jednog elementa iz spisa ne proizlazi niti Komisija tvrdi da postoji bilo kakva veza između djelatnosti Corepera i dužnosti koje bi kandidati na spornim natječajima mogli izvršavati ako budu uspješni na tim natječajima i ako se zaposle.

117    To razmatranje vrijedi, općenito, za svaki mogući argument koji se temelji na korištenju jednog ili više jezika kao „jezika vijećanja“ u instituciji Unije: čak i pod pretpostavkom da članovi određene institucije u vijećanju koriste isključivo jedan ili određene jezike, iz toga se, bez dodatnih objašnjenja, ne može pretpostaviti da novozaposleni dužnosnik koji ne vlada nijednim od tih jezika nije sposoban odmah početi učinkovito raditi u dotičnoj instituciji.

118    Kao drugo, Komisija tvrdi da su njemački, engleski i francuski tri jezika na koja Glavna uprava za pismeno prevođenje prevodi gotovo sve dokumente. U prilog toj tvrdnji Komisija podnosi statističke podatke o izvornim i ciljnim jezicima tekstova prevedenih između 2000. i 2012. Prema njezinu mišljenju, iz toga se može jasno zaključiti da tri predmetna jezika predstavljaju jezike koje njezine službe najviše traže u zahtjevima za prijevode dokumenata, ujedno kao izvorni jezik, u slučaju prijevoda vanjskog dokumenta za unutarnju upotrebu, i kao ciljni jezik, u slučaju unutarnjih dokumenata namijenjenih vanjskoj upotrebi.

119    Najprije treba primijetiti da je relevantnost tih statističkih podataka smanjena jer se odnose samo na Komisiju. Naime, ništa ne navodi na zaključak da je isti slučaj s drugim institucijama na koje se odnose pobijane obavijesti.

120    Osim toga, treba utvrditi da Komisija pogrešno polazi od pretpostavke da su statističkim podacima o izvornom jeziku prevedenog dokumenta obuhvaćeni samo vanjski dokumenti, prevedeni za unutarnju upotrebu i, obrnuto, da su statističkim podacima o ciljnom jeziku prevedenih dokumenata obuhvaćeni samo unutarnji dokumenti namijenjeni vanjskoj upotrebi. U statističkim podacima koje navodi Komisija, broj prevedenih stranica podijeljen je ovisno o jeziku izvornog dokumenta (izvorni jezik) ili jeziku na koji se prevodi (ciljni jezik), pri čemu se ne razlikuju prijevodi namijenjeni unutarnjoj ili vanjskoj upotrebi.

121    Stoga je nemoguće utvrditi koji je udio tekstova, koji se uzimaju u obzir u tim statističkim podacima, unutarnjeg podrijetla , namijenjen unutarnjoj upotrebi, ili relevantan za područja na koje se odnose pobijane obavijesti. Međutim, iako je povišeni udio prevedenih stranica vanjskog podrijetla, dvojbena je relevantnost statističkih podataka o izvornom jeziku prevedenih dokumenata za određivanje jezika za unutarnju komunikaciju Komisije. Osim toga, s obzirom na to da nema razlikovanja što se tiče službi kojima je namijenjen pojedini prijevod, mogući zaključci koji bi se mogli izvesti na temelju tih statističkih podataka, u pogledu korištenja jezika unutar cijele Komisije, neće nužno odražavati situaciju unutar njezinih pojedinih službi na koje se mogu odnositi područja obuhvaćena pobijanim obavijestima.

122    U svakom slučaju, statističkim podacima koje je podnijela Komisija ne mogu se poduprijeti njezine tvrdnje, koje odražavaju i tvrdnje iz pobijanih obavijesti.

123    Što se tiče statističkih podataka o izvornom jeziku prevedenih dokumenata, iako je točno da oni dokazuju da se engleski, francuski i njemački jezik nalaze na prvom, drugom odnosno trećem mjestu u pogledu izvornih jezika prevedenih stranica, znatna je razlika među tim trima jezicima.

124    Tako su 2012. engleski tekstovi predstavljali 77,06 % prevedenih tekstova, u odnosu na 5,20 % francuskih i 2,90 % njemačkih tekstova. Situacija je bila uvelike slična 2011., s 80,63 % stranica prevedenih s engleskog, 5,76 % s francuskog i 2,28 % s njemačkog jezika. Između 2000. i 2012. znatno se povećao udio engleskog jezika(s 55,08 % na 77,06 %), udio francuskog jezika znatno se smanjio (s 32,49 % na 5,20 %), dok je u slučaju njemačkog jezika također došlo do smanjenja (s 4,08 % na 2,90 %). Također je potrebno utvrditi da nije znatna razlika između njemačkog i talijanskog jezika koji se, osim 2012., nalazio na četvrtom mjestu. Njihov je udio 2010. iznosio 2,24 %, odnosno 2,06 % , a 2011. 2,28 %, odnosno 1,49 % . Španjolski i grčki su se 2012. nalazili na četvrtom mjestu, s 1,61 % prevedenih stranica, u odnosu njemački jezik s 2,90 %.

125    Što se tiče statističkih podataka o ciljnim jezicima prevedenih tekstova, točno je da engleski, francuski i njemački jezik u najnovijoj statistici (2011. i 2012.) zauzimaju prva tri mjesta. Međutim, razlika između broja stranica prevedenih na ta tri jezika i stranica prevedenih na druge jezike nije izrazito velika. Tako je 2011. 12,31 % stranica prevedeno na engleski, 7,92 % na francuski, 6,53 % na njemački, 4,27 % na talijanski, 4,20 % na španjolski, 4,13 % na nizozemski, 4,09 % na portugalski i 3,94 % na grčki jezik, pri čemu su prijevodi na ostale službene jezike, osim irskog (0,61 % prevedenih stranica), predstavljali, u svakom slučaju, udio veći od 3,50 % prevedenih stranica. Udio stranica prevedenih na engleski, francuski i njemački jezik 2012. iznosio je 14,92 %, 8,25 %, odnosno 6,47 %, u odnosu na 4,40 % za talijanski i 4,26 % za španjolski, pri čemu su prijevodi na sve ostale službene jezike (osim irskog s 0,41 % prevedenih stranica) predstavljali, u svakom slučaju, najmanje 3,35 % prevedenih stranica. Na temelju tih statističkih podataka nije moguće zaključiti da je kandidat koji je prošao na spornom natječaju i koji ima zadovoljavajuće poznavanje engleskog, francuskog ili njemačkog jezika u potpunosti sposoban odmah početi raditi od prvog dana zaposlenja, a da kandidat koji ima najmanje zadovoljavajuće poznavanje drugih dvaju službenih jezika to nije.

126    Točno je da iz tih statističkih podataka proizlazi da se vrlo velik udio prevedenih stranica odnosi na izvornike sastavljene na engleskom (izvorni jezik). Međutim, pobijanim se obavijestima ne zahtijeva isključivo zadovoljavajuće poznavanje engleskog jezika. Kandidat koji nema zadovoljavajuće poznavanje tog jezika može sudjelovati na natječajima na koja se odnose pobijane obavijesti, ako ima zadovoljavajuće poznavanje barem njemačkog ili francuskog jezika. Kao što je navedeno, svaki od ta dva jezika predstavlja, kao izvorni i kao ciljni jezik, prilično mali udio stranica koje prevode službe Komisije. Ako kandidat koji, kao drugim jezikom, vlada samo jednim od ta dva jezika, može sudjelovati na predmetnom natječaju, ne čini se opravdanim isključiti moguće kandidate koji vladaju drugim službenim jezicima.

127    Kao treće, Komisija u predmetu T‑124/13 tvrdi da njezini dužnosnici i članovi osoblja najviše govore njemački, engleski i francuski jezik. Kako bi dokazala tu tvrdnju, Komisija podnosi tablicu, izvadak iz sustava evidentiranja osobnih podataka dužnosnika i članova osoblja, o kojem je glavni direktor kadrovske službe Komisije, dopisom od 14. ožujka 2013., obavijestio i Talijansku Republiku. Prema mišljenju Komisije, iz te tablice proizlazi da su francuski, njemački i potom engleski jezici koje njezini dužnosnici i članovi osoblja većinom navode kao glavni jezik, nakon čega slijede nizozemski i talijanski.

128    Najprije treba istaknuti da se rezerve izražene u ovoj presudi u pogledu činjenice da se statistički podaci o prevedenim tekstovima odnose samo na Komisiju primjenjuju i na tu tablicu koja se odnosi samo na osoblje Komisije.

129    Nadalje, čak i neovisno o toj okolnosti, treba utvrditi da su u toj tablici dužnosnici i članovi osoblja Komisije razvrstani prema njihovom glavnom jeziku, odnosno, očito, prema njihovom materinskom jeziku. Stoga, suprotno onome što tvrdi Komisija, na temelju te tablice nije moguće izvesti nikakav koristan zaključak u pogledu jezika koje govore njezini dužnosnici, s obzirom na to da dužnosnici i članovi osoblja Komisije moraju na zadovoljavajući način vladati, osim svojim materinskim jezikom, barem još jednim jezikom, kao što se zahtijeva člankom 28. točkom (f) Pravilnika o osoblju (vidjeti točku 87. ove presude).

130    Osim toga, treba utvrditi da Komisija pogrešno tumači tu tablicu kada tvrdi da dužnosnici i članovi osoblja čiji je glavni jezik engleski (9,1 %) predstavljaju treću skupinu po veličini, nakon dužnosnika i članova osoblja čiji je glavni jezik francuski (26,9 % od ukupnog broja) i njemački (11,1 % od ukupnog broja). U stvarnosti, dužnosnici i članovi osoblja čiji je glavni jezik engleski nalaze se na četvrtom mjestu, a ispred njih su i dužnosnici i članovi osoblja čiji je glavni jezik nizozemski (9,2 % od ukupnog broja). Dužnosnici i članovi osoblja čiji je glavni jezik talijanski (9 % od ukupnog broja) nalaze se na petom mjestu, a nakon njih slijede dužnosnici i članovi osoblja čiji je glavni jezik španjolski (6,8 %), grčki (4 % od ukupnog broja) i poljski (4 % od ukupnog broja).

131    Ni tim se brojkama ne može opravdati, čak ni za samu Komisiju, zahtjev poput onog iz pobijanih obavijesti prema kojem novozaposleni dužnosnik ili član osoblja treba imati zadovoljavajuće poznavanje njemačkog, engleskog ili francuskog jezika. U najboljem slučaju kada kandidat na natječaju ima zadovoljavajuće poznavanje francuskog jezika, radi se o jeziku koji je glavni jezik otprilike jedne četvrtine dužnosnika ili članova osoblja Komisije. U slučaju druga dva predmetna jezika (njemačkog i engleskog), radi se o glavnom jeziku otprilike svakog desetog dužnosnika ili člana osoblja u Komisiji. Stoga ništa ne navodi na utvrđivanje razloga zbog kojih se takva poznavanja trebaju smatrati neophodnima za novozaposlenog dužnosnika ili člana osoblja, tim više što se ne zahtijeva isto poznavanje drugih jezika, među ostalim, talijanskog, koji čine glavne jezike usporedive skupine dužnosnika ili članova osoblja.

132    Komisija je u prilogu odgovoru na repliku u istom predmetu podnijela i drugu tablicu u kojoj je prikazana podjela njezinih dužnosnika i članova osoblja prema njihovu državljanstvu i drugom jeziku. Ta tablica sadrži i redak u kojem se navodi „prosjek“ za svaki jezik, pri čemu taj prosjek iznosi 56,4 % za engleski, 19,8 % za francuski, 5,5 % za njemački, 2,2 % za nizozemski, 2 % za talijanski i 1,6 % za španjolski, dok je prosjek za sve ostale službene jezike manji od 1 % po jeziku. „Prosjek“ od 11,5 % naveden je za stupac „nema podataka“ u kojem su, prema objašnjenjima koja je Komisija iznijela na raspravi, raspodijeljeni članovi njezinog osoblja koji nisu naveli drugi jezik.

133    Još jednom, čak i ako se ograničimo samo na slučaj Komisije, podacima navedenima u toj tablici ne može se opravdati zahtjev u pogledu poznavanja jezika kandidata na natječajima, poput zahtjeva o kojem je riječ u ovom slučaju. Najprije, tom se tablicom uzima u obzir samo drugi jezik koji je naveo pojedini dužnosnik i stoga ne daje izrazito preciznu sliku poznavanja jezika dužnosnika i članova osoblja Komisije. Naime, kako bi se saznalo koliko tih dužnosnika i članova osoblja ima barem zadovoljavajuće poznavanje, na primjer, engleskog jezika, trebalo bi uzeti u obzir i one kojima je glavni jezik engleski i one kojima je engleski treći ili četvrti jezik (a ne samo drugi jezik), s obzirom na to da se ne može isključiti da dužnosnik ili član osoblja ima zadovoljavajuće poznavanje više od dva jezika.

134    U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se postocima navedenima za engleski i, u manjoj mjeri, francuski jezik, može opravdati zahtjev prema kojem kandidati za radno mjesto u Komisiji moraju na zadovoljavajući način vladati barem jednim od ta dva jezika, podacima navedenima u toj tablici ne može se opravdati da je među jezike čije se poznavanje zahtijeva uključen njemački, odnosno jezik koji je glavni jezik otprilike svakog desetog dužnosnika i koji je samo 5,5 % dužnosnika Komisije navelo kao drugi jezik. Osim toga, ako je uključen njemački, ni uključivanje talijanskog, španjolskog ili čak nizozemskog ne bi se stoga činilo nerazumnim jer se postoci navedeni za svaki od ta tri jezika ne razlikuju previše od postotaka navedenih za njemački jezik.

135    Naime, ograničenje izbora drugog jezika kandidata na natječaju na ograničeni broj službenih jezika ne može se smatrati objektivno opravdanim i proporcionalnim kad su među tim jezicima, osim jezika čije je poznavanje poželjno, odnosno nužno, i drugi jezici koji ne daju nikakvu posebnu prednost. Ako se, kao alternativa jedinom jeziku čije poznavanje daje prednost novozaposlenom dužnosniku, priznaju drugi jezici čije poznavanje ne daje nikakvu prednost, nema valjanog razloga da se ne priznaju i svi ostali službeni jezici.

136    Kao četvrto, Komisija tvrdi da se njemački, engleski i francuski jezik najviše uče i govore kao strani jezik u državama članicama Unije. U prilog svojim tvrdnjama, Komisija podnosi izvješće Eurostata, objavljeno u Statistics in Focus br. 49/2010 u kojem se zaključuje, s jedne strane, da je engleski „jezik koji se daleko najviše uči [u Europi] na svim razinama obrazovanja, nakon kojeg slijedi francuski, njemački, ruski i, u manjoj mjeri, španjolski“ te, s druge strane, da se „engleski doživljava kao strani jezik koji se [u Europi] nabolje zna, nakon kojeg slijede njemački, ruski, francuski i španjolski“.

137    Ti se statistički podaci odnose na sve građane Unije te se ne može pretpostaviti da točno odražavaju poznavanje jezika dužnosnika Unije. U svakom slučaju, tim se statističkim podacima jedino može dokazati da je broj mogućih kandidata na koje negativno utječe ograničenje jezika koji se mogu odabrati kao drugi jezik natječaja na koje se odnose pobijane obavijesti, na njemački, engleski i francuski, manji nego da je izbor bio ograničen na druge jezike. Međutim, ta okolnost nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da predmetno ograničenje nije diskriminirajuće, s obzirom na to da mogući ograničeni broj osoba na koje negativno utječe ne može biti valjani argument u tom pogledu (vidjeti točku 96. ove presude).

138    U najboljem slučaju, tim se rezultatima može dokazati proporcionalnost predmetnog ograničenja, ako bi ono odgovaralo interesu službe. Međutim, Komisija nije dokazala upravo da je taj potonji uvjet ispunjen.

139    Prethodna razmatranja mogu se primijeniti i na dokaze koje navodi Komisija kako bi dokazala da su njemački, engleski i francuski bili najbiraniji jezici i kada kandidati na natječaju nisu bili ograničeni u izboru drugog jezika. Okolnost da je broj kandidata koji su spriječeni odabrati neki drugi jezik kao drugi jezik natječaja možda smanjen ne znači da ti kandidati nisu diskriminirani.

140    Kao peto, u odgovoru na repliku u predmetu T‑124/13 Komisija tvrdi da je odbor voditelja administrativnih službi institucija Unije proveo potrebne analize kako bi ocijenio mogu li se njemački, engleski i francuski jezik smatrati najreprezentativnijim među jezicima koji se koriste u službama institucija. Dodaje da je taj odbor utvrdio da postoji sporazum o općim smjernicama za korištenje jezika u natječajima koje organizira EPSO.

141    Komisija je podnijela dopis predsjednika navedenog odbora od 10. lipnja 2013. iz kojeg proizlazi da je odbor utvrdio sporazum voditelja administrativnih službi institucija Unije da se odobri nacrt općih smjernica o korištenju jezika u natječajima koje organizira EPSO, osim rezerve koju je iznio predstavnik Suda, koji nije želio zauzeti stajalište. Podnijela je i tekst smjernica na koje se odnosi taj sporazum.

142    Tim se dokazima, koji su uostalom uslijedili nakon pobijanih obavijesti i podnošenja tužba, ne mogu dovesti u pitanje razmatranja iznesena u ovoj presudi. U smjernicama koje je odobrio odbor voditelja administrativnih službi ne navodi se nijedan novi činjenični element, u odnosu na one koji su već analizirani u ovoj presudi. Naime, sama Komisija tvrdi da se podaci koje su ispitali voditelji administrativnih službi „uvelike podudaraju“ s podacima koje je podnijela Komisija u prilogu svojem odgovoru na tužbu. Međutim, zbog razloga navedenih u ovoj presudi, tim se podacima ne mogu opravdati tvrdnje o korištenju jezika unutar institucija Unije, koje su navedene u obrazloženju pobijanih obavijesti ili koje je Komisija iznijela u svojim podnescima. Činjenica da su voditelji administrativnih službi institucija Unije, osim predstavnika Suda koji se nije izjasnio, zaključili drukčije, nije relevantna.

143    Naposljetku, kao šesto, Komisija tvrdi da je ograničenje izbora drugog jezika, uspostavljeno pobijanim obavijestima, opravdano prirodom ispita. Konkretno, u fazi „centra za procjenu kandidata“ zahtijeva se da se, radi dosljednog ocjenjivanja kandidata i pojednostavnjenja njihove komunikacije s drugim sudionicima natječaja i odborom za odabir, osigura da se ti ispiti odvijaju na jednom od jezika sporazumijevanja.

144    Dovoljno je u dogovoru na taj argument istaknuti da takvo opravdanje predmetnog ograničenja nije izneseno u obrazloženju pobijanih obavijesti. Međutim, ne može se zaključiti da je diskriminacija na temelju jezika, uzrokovana pobijanim obavijestima, opravdana zbog razloga drukčijih od onih navedenih u tim obavijestima. Stoga taj argument također treba odbiti.

145    Prema tome, treba zaključiti, zbog svih razloga navedenih u ovoj presudi, da ograničenje, u pobijanim obavijestima, izbora drugog jezika kandidata na natječajima na koje se odnose te obavijesti, na njemački, engleski i francuski jezik, nije ni objektivno opravdano ni proporcionalno očekivanom cilju koji je, prema mišljenju Komisije, zapošljavanje dužnosnika i članova osoblja koji bi bili sposobni odmah početi raditi.

146    Naime, nije dovoljno braniti načelo takvog ograničenja upućivanjem na veliki broj jezika koji su u članku 1. Uredbe br. 1 priznati kao službeni i radni jezici Unije te na potrebu koja iz toga proizlazi da se kao jezik za unutarnju komunikaciju ili „jezik sporazumijevanja“ odabere ograničeni broj jezika, odnosno samo jedan jezik. Potrebno je i objektivno opravdati odabir jednog ili više određenih jezika, pri čemu su isključeni svi drugi jezici.

147    Upravo to nisu uspjeli učiniti ni EPSO, autor pobijanih obavijesti, ni Komisija, tuženik pred Općim sudom. Ništa u podacima koje je dostavila Komisija ne dokazuje da je novozaposleni dužnosnik, koji ima zadovoljavajuće poznavanje njemačkog, engleskog ili francuskog jezika, sposoban odmah početi raditi, a da kandidat koji ima barem zadovoljavajuće poznavanje druga dva službena jezika, to nije.

148    Stoga treba prihvatiti treći i sedmi tužbeni razlog Talijanske Republike u predmetu T‑124/13 kao i drugi tužbeni razlog Kraljevine Španjolske u predmetu T‑191/13 te poništiti pobijane obavijesti i u dijelu u kojem se ograničava izbor drugog jezika za kandidate na njemački, engleski i francuski jezik, pri čemu nije potrebno ispitati ostale tužbene razloge koji još nisu ispitani.

149    Osim toga, s obzirom na taj zaključak, nije potrebno odlučiti o osporavanju koje je Kraljevina Španjolska iznijela u predmetu T‑191/13 u pogledu zakonitosti korištenja drugog jezika koji je pojedini kandidat na natječaju na koji se odnosi obavijest ESPO/AD/248/13 odabrao među njemačkim, engleskim i francuskim jezikom za određene ispite posljednje faze tog natječaja.

150    Naime, zaključak prema kojem je predmetna obavijest o natječaju, u dijelu u kojem se ograničava izbor drugog jezika za kandidate, nezakonita, nužno podrazumijeva i nezakonitost ograničenja jezika koji se može koristiti na određenim ispitima posljednje faze natječaja, tako da je, u okolnostima ovog slučaja, ispitivanje zakonitosti tog trećeg dijela obavijesti EPSO/AD/248/13 koju osporava Kraljevina Španjolska bespredmetno.

151    Naposljetku, nakon što je saslušao stranke na raspravi u predmetu T‑124/13, koje u tom pogledu nisu imale prigovora, Opći sud smatra da ne treba dovoditi u pitanje rezultate natječaja na koje se odnose pobijane obavijesti (vidjeti u tom smislu presude Italija/Komisija, točka 26. supra, EU:C:2012:752, t. 103., i od 16. listopada 2013., Italija/Komisija, T‑248/10, EU:T:2013:534, t. 45. do 51.).

 Troškovi

152    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, istoj valja naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Talijanske Republike u predmetu T‑124/13 i troškove Kraljevine Španjolske u predmetu T‑191/13, sukladno zahtjevima tih dviju država članica.

153    Kraljevina Španjolska, intervenijent u predmetu T‑124/13, snosit će vlastite troškove povezane s tom intervencijom, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Predmeti T‑124/13 i T‑191/13 spajaju se u svrhu presude.

2.      Poništavaju se Obavijest o otvorenom natječaju EPSO/AST/125/12 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja asistenata u područjima revizije, računovodstva i statistike, Obavijest o otvorenom natječaju EPSO/AST/126/12 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja u područjima biologije, znanosti o životu i zdravlju, kemije, fizike i znanosti o materijalima, nuklearnog istraživanja, građevinarstva i strojarstva te elektrotehnike i elektronike kao i Obavijest o otvorenom natječaju EPSO/AD/248/13 u svrhu dobivanja popisa uspješnih kandidata radi zapošljavanja administratora (AD 6) u području osiguranja zgrada te građevinskog inženjerstva.

3.      Europska komisija će, osim vlastitih, snositi troškove Talijanske Republike u predmetu T‑124/13 i troškove Kraljevine Španjolske u predmetu T‑191/13.

4.      Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove povezane s intervencijom u predmetu T‑124/13.

Gratsias Kancheva Wetter

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 24. rujna 2015.

Potpisi

* Jezici postupka: talijanski i španjolski