Language of document : ECLI:EU:C:2016:330

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

YVESA BOTA

od 10. svibnja 2016.(1)

Predmet C‑182/15

Aleksei Petruhhin

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Europske unije – Članak 18. prvi stavak i članak 21. stavak 1. UFEU‑a – Zahtjev za izručenje Rusiji državljanina države članice koji se nalazi na području druge države članice – Odbijanje države članice da izruči vlastite državljane – Različito postupanje na temelju državljanstva – Opravdanje – Borba protiv nekažnjavanja – Provjera poštovanja jamstava iz članka 19. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”





1.        Izručenje se može definirati kao postupak pružanja međunarodne kaznenopravne pomoći u kojem jedna država traži od druge da joj preda osobu koja se nalazi na njenom državnom području radi kaznenog progona, suđenja ili, ako je osoba već osuđena, izvršenja kazne.

2.        U ovom se postupku raspravlja o zahtjevu za izručenje koji je Ruska Federacija uputila Republici Latviji i koji se odnosi na estonskog državljanina koji je uhićen na području te države članice.

3.        Od Suda se u biti traži da odluči treba li zaštitu protiv izručenja, na koju imaju pravo latvijski državljani na temelju svojega nacionalnog prava ili dvostranog sporazuma zaključenog s Ruskom Federacijom, sukladno odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije koje se odnose na građanstvo Unije, proširiti i na državljane drugih država članica.

4.        Određeni broj država članica, među kojima i Republika Latvija, u svojim nacionalnim pravima i međunarodnim sporazumima kojih su stranke, predviđa načelo sukladno kojemu odbija izručiti svoje državljane. Budući da je zahtjev za izručenje upućen državi članici i da se taj zahtjev odnosi na građanina Unije koji nije državljanin te države, takvim se načelom uspostavlja različito postupanje između državljana te navedene države i državljana drugih država članica. Smatram, međutim, da takvo različito postupanje ne predstavlja diskriminaciju na temelju državljanstva koja je zabranjena člankom 18. prvim stavkom UFEU‑a zato što je dokazano da te dvije kategorije državljana nisu u usporedivoj situaciji s obzirom na cilj koji se sastoji u borbi protiv nekažnjavanja osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo u trećoj državi.

I –    Pravni okvir

A –    Pravo Unije

5.        U članku 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(2), pod naslovom „Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja”, u njegovu stavku 2. predviđeno je:

„Nitko ne može biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

B –    Latvijsko pravo

6.        U latvijskim ustavu, u njegovu članku 98. trećoj rečenici, predviđeno je:

„Latvijski državljanin ne može biti izručen drugoj državi, osim u slučajevima predviđenima u međunarodnim ugovorima koje je ratificirala Saeima (Parlament), pod uvjetom da se izručenjem ne krše temeljna prava zajamčena Ustavom.”

7.        Na temelju članka 4. Krimināllikums (Kazneni zakon, u daljnjem tekstu: latvijski kazneni zakon):

„1.      Državljani i nedržavljani Latvije(3) te stranci koji imaju dozvolu za stalni boravak u Latviji moraju, na latvijskom državnom području i na temelju ovog zakona, odgovarati za djela počinjena na području druge države ili izvan nacionalnog državnog područja bez obzira na to smatra li se to djelo u mjestu u kojemu je ono počinjeno kažnjivim djelom za koje se može izreći sankcija.

[...]

3.      Stranci koji nemaju dozvolu za stalni boravak u Latviji, a koji su na području druge države počinili teška ili vrlo teška kaznena djela protiv interesa Republike Latvije ili njezinih stanovnika, moraju, neovisno o zakonodavstvu države na čijem je području kazneno djelo počinjeno, kazneno odgovarati na temelju ovog zakona ako nisu ranije kazneno odgovarali ili nisu dovedeni pred sud na temelju zakonodavstva države prema mjestu počinjenja kaznenog djela.

4.      Stranci koji nemaju dozvolu za trajni boravak u Latviji, a koji su na području druge države počinili teška ili vrlo teška kaznena djela protiv interesa Republike Latvije ili njezinih stanovnika, moraju, neovisno o zakonodavstvu države na čijem je području kazneno djelo počinjeno, kazneno odgovarati na temelju ovog zakona u slučajevima predviđenima međunarodnim ugovorima koji obvezuju Republiku Latviju ako zbog tog kaznenog djela nisu kazneno odgovarali ili su zbog njega dovedeni pred sud na području druge države.”

8.        U poglavlju 66. Kriminālprocesa likums (Zakon o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: latvijski zakon o kaznenom postupku), pod naslovom „Izručenje osobe drugoj državi”, u članku 696. stavku 1. i 2. propisano je:

„1.      Osoba koja se nalazi na području Republike Latvije može se izručiti radi provođenja kaznenog progona, suđenja ili izvršenja odluke kojom se osuđuje na kaznu zatvora ako je odluka o pritvoru ili zahtjev za izručenje te osobe druge države zaprimljen i ako se djelo na temelju latvijskog zakona i zakona druge države može kvalificirati kao kazneno djelo.

2.      Osoba se može izručiti radi provođenja kaznenog progona ili suđenja za djelo za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje jedne godine ili teža kazna, osim ako međunarodnim ugovorom nije propisano drukčije.”

9.        Članak 697. stavak 2. latvijskog zakona o kaznenom postupku glasi:

„Izručenje se neće dopustiti ako:

1)       je osoba čije se izručenje traži latvijski državljanin;

2)      je zahtjev za izručenje osobe podnesen kako bi se protiv te osobe pokrenuo kazneni progon ili kako bi je se kaznilo na temelju njezine rase, vjeroispovijesti, državljanstva, njezinih političkih uvjerenja ili ako postoje razlozi za sumnju da prava te osobe mogu biti povrijeđena zbog jednog od tih razloga;

[...]

7)      postoji opasnost da osoba u inozemstvu bude podvrgnuta mučenju.”

10.      U Sporazumu od 3. veljače 1993. između Republike Latvije i Ruske Federacije o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji u građanskim, obiteljskim i kaznenim stvarima, u člancima 1. do 62. propisano je:

„Članak 1. Pravna zaštita

1.      U području osobnih i imovinskih prava, državljani jedne ugovorne strane koji se nalaze na državnom području druge ugovorne strane u potonjoj uživaju istu pravnu zaštitu kao i državljani druge ugovorne strane.

2.      Državljani jedne ugovorne strane imaju pravo slobodno i bez prepreka obraćati se sudovima, državnom odvjetništvu, javnobilježničkim uredima [...] i drugim institucijama druge ugovorne strane koje su nadležne u građanskim, obiteljskim i kaznenim stvarima, pristupiti im, podnositi zahtjeve, pokretati postupke i poduzimati druge postupovne radnje u istim uvjetima kao i nacionalni državljani.

[...]

Članak 62. Odbijanje izručenja

1.      Izručenje se neće dopustiti ako:

1)      je osoba čije se izručenje traži državljanin ugovorne strane kojoj je zahtjev upućen ili ako ta osoba u toj državi ima status izbjeglice.

[...]”

11.      Sporazumom između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji, potpisanom u Talinu 11. studenoga 1992., u članku 1. stavku 1. propisano je:

„U području osobnih i imovinskih prava, državljani jedne ugovorne strane koji se nalaze na državnom području druge ugovorne strane u potonjoj uživaju istu pravnu zaštitu kao i državljani te druge ugovorne strane.”

II – Činjenično stanje u glavnom postupku i prethodna pitanja

12.      Za Aleksejem Petruhhinom, estonskim državljaninom, raspisana je tjeralica koja je objavljena na internetskim stranicama Interpola 22. srpnja 2010.

13.      A. Petruhhin uhićen je 30. rujna 2014. u gradu Bauska (Latvija), a zatim mu je određen pritvor.

14.      Dana 21. listopada 2014. latvijska tijela zaprimila su zahtjev za izručenje koji je izdao glavni državni odvjetnik Ruske Federacije. Iz tog zahtjeva proizlazi da je protiv A. Petruhhina pokrenut kazneni progon odlukom od 9. veljače 2009. te da je protiv njega trebalo odrediti pritvor kao sigurnosnu mjeru. Pema toj odluci A. Petruhhin je optužen za pokušaj stavljanja u promet velike količine opojnih sredstava u udruženju s drugim počiniteljima. Sukladno ruskom zakonodavstvu, za to se kazneno djelo može izreći kazna zatvora od 8 do 20 godina.

15.      Glavno državno odvjetništvo Republike Latvije odobrilo je da se A. Petruhhin izruči Rusiji. Međutim, 4. prosinca 2014. A. Petruhhin je zatražio ukidanje odluke o izručenju s obrazloženjem da, sukladno članku 1. Sporazuma između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji, u Latviji uživa ista prava kao i latvijski državljani pa ga slijedom toga Republika Latvija mora zaštititi od neosnovanog izručenja.

16.      Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) ističe da ni latvijskim pravom, ni bilo kojim drugim međunarodnim sporazumom koji je Republika Latvija potpisala, osobito s Ruskom Federacijom i s drugim baltičkim državama, nije predviđeno ograničenje izručenja estonskih državljana Rusiji. Sukladno članku 62. Sporazuma od 3. veljače 1993. između Republike Latvije i Ruske Federacije o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji u građanskim, obiteljskim i kaznenim stvarima, zaštita od takvog izručenja predviđena je samo za latvijske državljane.

17.      Sud koji je uputio zahtjev nadalje navodi da, iako je Okvirnom odlukom Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(4) između država članica dopuštena predaja njihovih državljana, nije, suprotno tome, predviđen mehanizam savjetovanja između država članica koji bi omogućio dobivanje suglasnosti države članice čija je osoba državljanin u odnosu na izručenje te osobe trećoj državi.

18.      Sud koji je uputio zahtjev smatra da iz gornjih navoda proizlazi da zaštita koju država članica pruža vlastitim državljanima od izručenja trećoj državi ima učinak samo na području te države članice. On smatra da je to u suprotnosti s onim što čini bit građanstva Unije, to jest s pravom na jednaku zaštitu. Naglašava da ta situacija za građane Unije stvara nesigurnost u odnosu na slobodu kretanja unutar Europske unije.

19.      Sud koji je uputio zahtjev izrazio je mišljenje prema kojemu, na temelju prava Unije, u slučaju da postoji zahtjev za izručenje državljanina države članice trećoj državi, država članica koja odlučuje o takvom zahtjevu mora građanima Unije jamčiti istu razinu zaštite koju jamči vlastitim državljanima.

20.      Međutim, budući da dvoji o tumačenju prava Unije, Augstākā tiesa (Vrhovni sud) odlučio je 26. ožujka 2015. ukinuti pritvor koji je bio određen A. Petruhhinu, prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 18. prvi stavak i članak 21. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se u slučaju izručenja državljanina bilo koje države članice Unije državi koja nije članica Europske unije na temelju sporazuma o izručenju sklopljenog između države članice i treće države mora osigurati isti stupanj zaštite koji ta država članica jamči vlastitim državljanima?

2.      Treba li u tim okolnostima sud države članice od koje se izručenje traži primijeniti uvjete izručenja koji su propisani u državi članici čije osoba ima državljanstvo ili u državi članici u kojoj ima uobičajeno boravište?

3.      Je li država članica od koje se traži izručenje, u slučajevima u kojima se izručenje mora provesti ne uzimajući pritom u obzir poseban stupanj zaštite određen za državljane države članice od koje se izručenje traži, dužna provjeriti vodi li se računa o jamstvima koja su ustanovljena člankom 19. Povelje, odnosno o tome da nitko ne može biti izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude osuđen na smrtnu kaznu, mučenje ili drugo nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kaznu? Može li se takva provjera sastojati samo u utvrđenju toga je li država članica koja traži izručenje ugovorna stranka Konvencije protiv mučenja ili je potrebno ispitati činjenično stanje uzimajući u obzir ocjenu te države članice koju su napravila tijela Vijeća Europe?”

III – Analiza

A –    Uvodna očitovanja

1.      Eventualna primjena članka 1. stavka 1. Sporazuma između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji radi rješavanja spora u glavnom postupku

21.      U žalbi koju je podnio protiv odluke glavnog državnog odvjetništva Republike Latvije kojom je određeno njegovo izručenje A. Petruhhin osobito se poziva na članak 1. stavak 1. Sporazuma između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji. Ističe da bi mu na temelju te odredbe Republika Latvija trebala pružiti istu zaštitu kao što je ona koju ta država članica jamči vlastitim državljanima u slučaju kaznenog progona. Slijedom toga, navedena je država članica obvezna braniti A. Petruhhina od neosnovanog zahtjeva za izručenje te bi on s pravom mogao očekivati da Republika Latvija poduzme sve mjere kako bi pribavila dokaze na kojima se temelji njegova krivnja ili nedužnost. Međutim, on smatra da iz stajališta koje je zauzelo glavno državno odvjetništvo Republike Latvije proizlazi da se neće poduzeti ništa kako bi se provjerilo u najvećem mogućem opsegu i što je preciznije moguće počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret da je počinio na ruskom državnom području.

22.      Na raspravi je latvijska vlada upitana može li se članak 1. stavak 1. Sporazuma između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji tumačiti na način da je estonskim i litavskim državljanima dana ista zaštita od izručenja kao što je ona koju uživaju latvijski državljani. Latvijska vlada je u tom pogledu navela da latvijska sudska praksa nije sve do sada tumačila tu odredbu na način da su njome estonskim i litavskim državljanima dana dodatna jamstva da ne budu izručeni od strane Republike Latvije.

23.      Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri može li tumačeći članak 1. stavak 1. Sporazuma između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji pronaći neko rješenje za glavni postupak. On mora posebno ispitati pokriva li izraz „osobna prava”, koji je sadržan u toj odredbi, pravo na sudsku zaštitu protiv izručenja.

2.      Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

24.      Latvijska je vlada na raspravi navela da se A Petruhhin više ne nalazi na njezinu državnom području, nego da se nakon ukidanja pritvora 26. ožujka 2015. vratio u Estoniju. Vlade država članica koje su iznijele svoja očitovanja na toj raspravi zaključile su na temelju toga da predmetni zahtjev za prethodnu odluku valja proglasiti nedopuštenim.

25.      U tom pogledu, treba podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi postupak koji je utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi(5).

26.      U okviru te suradnje samo je na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni koliko je, uvažavajući posebnosti predmeta, prethodna odluka potrebna kako bi bio u stanju donijeti svoju odluku te u kojoj su mjeri relevantna pitanja koja postavlja Sudu. Stoga je Sud načelno dužan donijeti odluku kad se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije.(6)

27.      Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbaciti zahtjev koji je postavio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja(7).

28.      Tako valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz izričaja i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da je pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku postojanje spora koji se vodi pred nacionalnim sudovima, u okviru kojeg oni moraju donijeti odluku, pri čemu mogu uzeti u obzir presudu u prethodnom postupku(8).

29.      To je i u ovom predmetu slučaj. Naime, latvijska je vlada na raspravi potvrdila da sud koji je uputio zahtjev i dalje mora donijeti odluku u predmetu koji se pred njim vodi. Usprkos nedoumicama u odnosu na mjesto gdje se trenutno nalazi A. Petruhhin, sud koji je uputio zahtjev mora odlučiti o zakonitosti odluke koju je donijelo glavno državno odvjetništvo Republike Latvije o njegovu izručenju. Na temelju članka 707. latvijskog zakona o kaznenom postupku sud koji je uputio zahtjev može odlučiti ili da se odluka državnog odvjetnika održi na snazi ili da se ukine te da se izručenje ne odobri ili da se povodom zahtjeva za izručenje provede dodatno ispitivanje. S obzirom na odluku koju mora donijeti sud koji je uputio zahtjev, odgovor Suda na prethodna pitanja koja je taj sud postavio ostaje i dalje koristan. Kao i u slučaju odluke o osudi koja se donosi povodom bijega osuđene osobe, takva će se odluka moći izvršiti u bilo kojem trenutku, ako je to slučaj, nakon ponovnog uhićenja A. Petruhhina na latvijskom državnom području.

30.      Imajući u vidu te elemente, smatram da je predmetni zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

B –    Prvo i drugo pitanje

31.      Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odluči treba li članak 18. prvi stavak i članak 21. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da za državljanina države članice, koji se nalazi na području druge države članice i na kojeg se odnosi zahtjev za izručenje treće države, mora vrijediti ista odredba kojom se državljanima te druge države pruža zaštita od izručenja.

32.      Uvodno, valja provjeriti potpada li slučaj A. Petruhhina pod područje primjene prava Unije i posebno odredbi Ugovora o funkcioniranju Europske unije koje se odnose na građanstvo Unije.

33.      Sve vlade koje su podnijele očitovanja Sudu, osim Ujedinjene Kraljevine, navele su da odredbe koje se odnose na izručenje, u slučaju da Unija nije zaključila s trećom državom sporazum u tom području, potpadaju pod nadležnost država članica te su izvan područja primjene prava Unije.

34.      Ja ne dijelim to mišljenje. Suprotno tome, slažem se sa stajalištem koje je na raspravi izložila vlada Ujedinjene Kraljevine, to jest da su članak 18. prvi stavak i članak 21. stavak 1. UFEU‑a primjenjivi, s obzirom na to da se A. Petruhhin koristio svojim pravom na slobodno kretanje ili na boravak na temelju prava Unije pa stoga, načelno, ima pravo da se prema njemu postupa jednako kao i prema državljanima države članice domaćina.

35.      Valja naime naglasiti da A. Petruhhin kao estonski državljanin ima status građanina Unije na temelju članka 20. stavka 1. UFEU‑a pa se on stoga može pozivati, kako u odnosu na državu članicu svojeg podrijetla tako i u odnosu na državu članicu u koju je došao, na prava povezana s tim statusom.

36.      Kao što je Sud u više navrata presudio, status građanina Unije predodređen je da bude temeljni status državljana država članica, koji onima od tih državljana koji se nalaze u istoj situaciji omogućava da se u području primjene UFEU‑a ratione materiae, neovisno o njihovu državljanstvu i ne dovodeći u pitanje iznimke izričito predviđene s tim u svezi, prema njima jednako pravno postupa(9).

37.      Budući da građanstvo Unije, predviđeno u članku 20. UFEU‑a, nema za cilj proširiti materijalno područje primjene Ugovora o funkcioniranju Europske unije na unutarnje situacije koje nemaju nikakve veze s pravom Unije(10), valja utvrditi postoje li takvi elementi povezanosti.

38.      U odnosu na to pitanje vlade država članica su u okviru ovog postupka ponovile klasično stajalište koje se ističe u toj vrsti slučajeva, a to je da je, kako bi se primijenila pravila Ugovora o Europskoj uniji koja se odnose na građanstvo, potrebno da se činjenice u glavnom postupku odnose na područje koje je uređeno pravom Unije te da nije dovoljno to što je odnosni građanin Unije iskoristio svoje pravo na kretanje.

39.      Valja, međutim, naglasiti činjenicu da iz stalne sudske prakse proizlazi da se među situacije koje potpadaju pod područje primjene prava Unije ubrajaju i one koje se tiču ostvarivanja temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom o funkcioniranju Europske unije, posebice one kod kojih je riječ o pravu na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica kako je to uređeno u članku 21. UFEU‑a(11). Stoga se, u odnosu na područja koja potpadaju pod nadležnost država članica, relevantan element povezanosti s pravom Unije može sastojati od ostvarenja prava državljana države članice na kretanje i boravak na području druge države članice(12). Međutim, kada je Sud suočen sa situacijom kada, s jedne strane, sporno područje potpada pod nadležnost država članica i, s druge strane, osoba koja se poziva na pravo Unije nije iskoristila svoje pravo na slobodno kretanje predviđeno u članku 21. UFEU‑a, on se oglašava nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji mu je upućen(13).

40.      Međutim, nije sporno da se A. Petruhhin, koji je uhićen u Latviji, koristio svojom slobodom kretanja i boravka u drugoj državi članici, koja je zajamčena člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a.

41.      Valja također precizirati da, budući da ne postoje odredbe prava Unije u području izručenja državljana država članica Rusiji(14), te su države i dalje nadležne za donošenje takvih odredbi kao i za sklapanje sporazuma u tom području s Ruskom Federacijom.

42.      Slijedom toga, države članice dužne su izvršavati tu nadležnost uz poštovanje prava Unije, a posebice odredaba Ugovora o funkcioniranju Europske unije koje se odnose na slobodu kretanja i boravka na državnom području država članica, kako je zajamčena svim građanima Unije člankom 21. stavkom 1. Radi se o primjeni, u području izručenja, stalne sudske prakse prema kojoj su države članice dužne, prilikom izvršavanja svojih nadležnosti, poštovati pravo Unije i osobito odredbe Ugovora o funkcioniranju Europske unije koje se odnose na slobodu kretanja i boravka na području Unije koja je zajamčena svim građanima(15).

43.      Stoga, čak u područjima u nadležnosti država članica, kada u određenoj situaciji postoji dovoljna povezanost s pravom Unije, što je slučaj kada građanin Unije iskoristi slobodu kretanja i boravka na području država članica, te su države dužne objektivnim razlozima opravdati različito postupanje između svojih državljana i državljana drugih država članica(16).

44.      Ovdje valja ispitati predstavlja li odredba prema kojoj Republika Latvija ne izručuje vlastite državljane diskriminaciju na temelju državljanstva, što je suprotno članku 18. prvom stavku UFEU‑a.

45.      A. Petruhhin uhićen je u Latviji i zadržan je u pritvoru do 26. ožujka 2015. Glavno državno odvjetništvo Republike Latvije zaprimilo je 21. listopada 2014. zahtjev za izručenje glavnog državnog odvjetnika Ruske Federacije. Stoga se primjenjuju odredbe latvijskog prava i odredbe koje proizlaze iz Sporazuma od 3. veljače 1993. između Republike Latvije i Ruske Federacije o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji u građanskim, obiteljskim i kaznenim stvarima.

46.      U okviru ovog predmeta, odredba prema kojoj se ne može izručiti latvijske državljane iz Latvije u treću državu sadržana je u članku 98. trećoj rečenici latvijskog ustava, u članku 697. stavku 2. točki 1. latvijskog zakona o kaznenom postupku te u članku 62. stavku 1. točki 1. Sporazuma od 3. veljače 1993. između Republike Latvije i Ruske Federacije o pravnoj pomoći i pravosudnoj suradnji u građanskim, obiteljskim i kaznenim stvarima.

47.      Budući da sukladno toj odredbi samo latvijski državljani imaju pravo na tu zaštitu od izručenja, iz toga proizlazi različito postupanje u odnosu na državljane drugih država članica koji se nalaze na latvijskom državnom području i glede kojih je treća država podnijela zahtjev za izručenje.

48.      Budući da je A. Petruhhin iskoristio svoju slobodu kretanja i boravka na tom državnom području, kako je to propisano člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, treba u odnosu na članak 18. prvi stavak UFEU‑a ispitati je li odredba prema kojoj Republika Latvija ne izručuje vlastite državljane Rusiji u skladu s načelom kojim se zabranjuje svaka diskriminacija koja se izvršava na temelju državljanstva.

49.      Valja u tom pogledu podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način. Takvo postupanje može biti opravdano samo ako se temelji na objektivnim okolnostima koje su neovisne o državljanstvu odnosnih osoba i koje su proporcionalne predviđenom zakonitom cilju(17).

50.      Valja stoga, u kontekstu kao što je onaj u glavnom postupku, usporediti situaciju građana Unije koji nisu latvijski državljani koji borave u Latviji sa situacijom latvijskih državljana.

51.      Načelo neizručivanja vlastitih državljana predstavlja tradicionalno načelo prava izručenja. Njegovo podrijetlo nalazi se u suverenosti država i njihovih državljana, uzajamnim obvezama koje ih vežu i u nepostojanju povjerenja u pravosudne sustave drugih država. Stoga se među razlozima koji se ističu kao opravdanje tog načela nalazi osobito obveza države da zaštiti svoje državljane od primjene stranog kaznenopravnog sustava, čiji postupci i jezik im nisu poznati i u okviru kojeg se teško mogu braniti(18).

52.      Kada se ispituju u odnosu na pravo Unije i jednako postupanje, koje je njime propisano, temelji načela neizručenja državljana čine se relativno krhki. Isto vrijedi i za obvezu zaštite koju država članica mora imati u odnosu na vlastite državljane. Ne vidim zašto se takva obveza ne bi trebala proširiti na državljane drugih država članica. Članak 20. stavak 2. točka (c) UFEU‑a ide u tom smislu s obzirom na to da je njime predviđeno da građani Unije imaju „pravo, na državnom području treće zemlje u kojoj država članica čiji su državljani nema svoje predstavništvo, na zaštitu od strane diplomatskih i konzularnih tijela bilo koje države članice, pod istim uvjetima kao i državljani te države”.

53.      Isto vrijedi i za argument prema kojem se načelo o neizručenju državljana temelji na nepovjerenju država prema stranim pravosudnim sustavima. U odnosu na to pitanje osnovano je prigovoreno da je „[t]o nepovjerenje vjerojatno jedan od bitnih temelja koji oblikuje način na koji se izručenje izvršava – i osobito odbija – do današnjih dana. Ali iako se njime može opravdati odluka države o neprihvaćanju zahtjeva za izručenje, teško da se njime može objasniti zašto se to odbijanje može odnositi samo na zahtjev za izručenje državljana zbog činjenice njegova državljanstva. Ako se nepovjerenjem može opravdati odbijanje izručenja, to opravdanje vrijedi za sve, a ne samo za državljane”(19).

54.      Iako temelje pravila prema kojemu država ne izručuje vlastite državljane treba, u odnosu na načelo nediskriminacije na temelju državljanstva, ocijeniti s određenim oprezom, smatram međutim da postoji objektivni razlog za razlikovanje situacije u kojoj se nalaze državljani države članice od koje se izručenje traži i situacije u kojoj se nalaze državljani drugih država članica u odnosu na zahtjev za izručenje koji je podnijela treća država.

55.      Naime, u kontekstu kao što je onaj u glavnom postupku, valja usporediti situaciju građana Unije koji nisu latvijski državljani i koji borave u Latviji sa situacijom latvijskih državljana s obzirom na cilj koji je istaknulo više država članica i Europska komisija u okviru ovog postupka, a to je cilj koji ide protiv nekažnjavanja osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo. Takav cilj sigurno predstavlja legitimni cilj prema pravu Unije(20).

56.      U odnosu na to pitanje, valja navesti da je izručenje postupak kojim se omogućuje progon kaznenog djela ili izvršenje kazne. Drugim riječima, radi se o postupku čiji je temeljni cilj borba protiv nekažnjavanja osobe koja se nalazi na nekom državnom području koje nije ono na kojemu je kazneno djelo počinjeno(21).

57.      S obzirom na takav cilj, situacija u kojoj se nalaze ranije navedene dvije kategorije građana Unije mogu se smatrati usporedivima samo ako obje mogu u Latviji biti podvrgnute kaznenom pogonu za kaznena djela počinjena u trećim državama.

58.      Drukčije rečeno, ispitivanje usporedivosti situacija u kojima se nalaze državljani države članice od koje se izručenje traži i državljani drugih država članica podrazumijeva da se provjeri mogu li, sukladno pravilu aut dedere aut judicare (izručiti ili progoniti), građani Unije koji ne bi bili izručeni trećoj državi biti podvrgnuti kaznenom progonu u državi članici od koje se izručenje traži za kaznena djela počinjena u trećoj državi. Valja stoga provjeriti poštuje li se tradicionalno načelo međunarodnog prava o izručenju, prema kojemu država od koje se traži izručenje vlastitih državljana mora biti u stanju protiv njih poduzeti kazneni progon.

59.      Hugo Grotius je načelo aut dedere aut punire (ili izruči ili kazni) definirao na sljedeći način: „Kada je to od nje zatraženo, država mora kazniti krivca kako to zaslužuje ili ga predati u ruke države koja traži izručenje(22). Pojam „kazniti” je sada zamijenjen pojmom „kazneno progoniti”, kao druga mogućnost koja je alternativa izručenju, kako bi se poštovala predmnijeva nedužnosti na koju osobe za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo imaju pravo.

60.      Pravilo aut dedere aut judicare sadržano je u brojnim dvostranim i višestranim ugovorima o izručenju(23). Obveza izručiti ili kazneno progoniti sadržana je na primjer u članku 6. Europske konvencije o izručenju potpisane u Parizu 13. prosinca 1957. U članku 6. stavku 1. točki (a) te konvencije predviđeno je da „[u]govorna strana ima pravo odbiti izručenje svojih državljana”. Člankom 6. stavkom 2. navedene konvencije upotpunjena je ta odredba, s obzirom na to da je tamo određeno da „[u] slučaju da strana od koje se izručenje traži ne izruči svojeg državljanina, ona će tada na zahtjev strane koja traži izručenje predati slučaj nadležnim organima kako bi se mogao provesti postupak ako se smatra odgovarajućim”.

61.      Kako je to navedeno u Konačnom izvješću Ujedinjenih naroda, pod naslovom „Obveza izručenja ili kaznenog progona (aut dedere aut judicare)”, te konvencije temelje se na općoj međusobnoj obvezi država stranaka da predaju svaku osobu protiv koje su nadležna tijela države koja traži izručenje pokrenule kazneni progon ili koja je tražena radi izvršenja kazne ili druge sigurnosne mjere. Međutim, u odnosu na tu obvezu izručenja poznat je određen broj iznimaka, posebno kada je pojedinac čije se izručenje traži državljanin države od koje se izručenje traži. Kako bi se izbjeglo nekažnjavanje, navedenim je konvencijama državama od kojih se izručenje traži naložena druga mogućnost, a to je obveza da protiv počinitelja kaznenog djela poduzmu kazneni progon u slučaju da ga odbiju izručiti(24).

62.      Stoga, na temelju obveze izručiti ili kazneno progoniti, ako država od koje se traži izručenje ne prihvati zahtjev za izručenje, ona je dužna prema osumnjičeniku poduzeti kazneni progon(25) kako bi se osigurala učinkovitost međunarodne suradnje između država i izbjeglo njegovo nekažnjavanje.

63.      Međutim, upravo s obzirom na taj potonji element, u kontekstu ovog predmeta, latvijski državljanin i državljani drugih država članica nisu u usporedivoj situaciji.

64.      Opasnost od nekažnjavanja osobe na koju se odnosi zahtjev za izručenje može postojati ako država članica od koje se izručenje traži nije predvidjela u svojem unutarnjem pravu pravosudnu nadležnost koja joj omogućuje suđenje državljana druge države članice za kojeg se sumnja da je počinio kazneno djelo na području treće države.

65.      U tom pogledu smatram, poput Komisije, da na temelju članka 4. stavka 1. latvijskog kaznenog zakona „[d]ržavljani i nedržavljani Latvije(26) kao i stranci koji imaju dozvolu za stalni boravak u Latviji moraju, na latvijskom državnom području i na temelju ovog zakona, odgovarati za djela počinjena na području druge države ili izvan nacionalnog državnog područja bez obzira na to smatra li se to djelo u mjestu u kojemu je ono počinjeno kažnjivim djelom i je li za njega predviđena kazna”.

66.      Iz te odredbe proizlazi da se prema latvijskim državljanima koji su počinili kazneno djelo u trećoj državi može pokrenuti kazneni progon u Latviji. Takav je slučaj i u odnosu na strance koji imaju dozvolu za stalni boravak na latvijskom državnom području.

67.      S druge strane, u odnosu na strance koji nemaju takvu dozvolu boravka, nadležnost latvijskih kaznenih sudova u odnosu na kaznena djela počinjena na području druge države je, sukladno članku 4. stavku 3. latvijskog kaznenog zakona, ograničena na „teška kaznena djela ili vrlo teška kaznena djela počinjena protiv interesa Republike Latvije ili njezinog stanovništva”.

68.      Iz tih odredbi latvijskoga kaznenog zakona stoga proizlazi da se prema državljaninu države članice koja nije Republika Latvija, poput A. Petruhhina, glede kojeg nije sporno da nema dozvolu za stalni boravak na latvijskom državnom području, ne može poduzeti kazneni progon u Latviji za kazneno djelo za koje je osumnjičen da ga je počinio u Rusiji. Iz toga proizlazi da se, s obzirom na cilj da se izbjegne nekažnjavanje osoba za koje se sumnja da su počinili kazneno djelo u trećoj državi, taj državljanin ne nalazi u usporedivoj situaciji kao što je ona latvijskih državljana.

69.      Stoga različito postupanje između građana Unije koji nisu latvijski državljani, a koji borave u Latviji, i latvijskih državljana ne predstavlja diskriminaciju zabranjenu člankom 18. prvim stavkom UFEU‑a s obzirom na to da je ono opravdano ciljem borbe protiv nekažnjavanja osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo u trećoj državi.

70.      Slijedom svega navedenog, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, članak 18. prvi stavak i članak 21. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se njima ne zahtijeva da za državljanina države članice, koji se nalazi na području druge države članice i na kojeg se odnosi zahtjev za izručenje treće države, vrijedi ista odredba kojom se državljanima te druge države pruža zaštita od izručenja.

C –    Treće pitanje

71.      Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odluči, s jedne strane, je li država članica koja odluči izručiti građanina Unije trećoj državi dužna provjeriti poštovanje jamstava predviđenih člankom 19. stavkom 2. Povelje i, s druge strane, u čemu se ta provjera mora sastojati.

72.      Iz spisa koji je dostavljen Sudu proizlazi da to pitanje polazi iz navoda A. Petruhhina, prema kojima mu prijeti mučenje ako bi bio izručen Rusiji.

73.      Sukladno članku 19. stavku 2. Povelje „[n]itko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen državi u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni”.

74.      U objašnjenjima koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima(27) navodi se da je ta odredba „utjelovljenje relevantne sudske prakse Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 3. [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.(28)]”(29).

75.      Budući da situacija državljanina države članice koji je, poput A. Petruhhina, iskoristio slobodu kretanja i boravka na području druge države članice, kako je to gore izloženo, potpada pod područje primjene prava Unije, smatram da se članak 19. stavak 2. Povelje može primijeniti na takvu situaciju.

76.      Stoga je sud države članice koji vodi postupak povodom zahtjeva za izručenje državljanina druge države članice koji je iskoristio pravo iz članka 21. stavka 1. UFEU‑a dužan provjeriti poštovanje jamstava predviđenih člankom 19. stavkom 2. Povelje.

77.      U odnosu na pitanje u čemu se ta provjera sastoji, u skladu s objašnjenjem članka 19. stavka 2. Povelje, valja uputiti na relevantnu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 3. EKLJP‑a.

78.      Iz stalne sudske prakse toga suda proizlazi da je zaštita od postupanja koja su zabranjena člankom 3. EKLJP‑a apsolutna te da stoga udaljavanje osobe koja boravi na području države ugovornice može predstavljati problem povezan s tom odredbom te stoga može rezultirati odgovornošću predmetne države na temelju EKLJP‑a, kada postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi za zaključak da u pogledu te osobe postoji opasnost da će, ako se izruči državi odredišta, biti podvrgnuta postupanju koje je protivno toj odredbi(30). U tom slučaju članak 3. EKLJP‑a „podrazumijeva obvezu da se ne udalji predmetna osoba u tu državu, kad se radi o trećoj državi(31). Europski sud za ljudska prava precizira da on „ne pravi razliku s obzirom na pravni temelj udaljavanja; bez obzira na to radi li se o protjerivanju ili izručenju, Sud primjenjuje isti pristup rasuđivanja”(32).

79.      Kada Europski sud za ljudska prava ispituje pitanje je li tužitelj izložen stvarnoj opasnosti lošeg postupanja u trećoj zemlji odredišta, on ocjenjuje, „s jedne strane, općenito stanje zaštite ljudskih prava u zemlji i, s druge strane, konkretne elemente tužiteljevog slučaja. Kada država domaćin pruži jamstva, ona predstavljaju dodatni relevantni čimbenik o kojem vodi računa”(33). Osim ocjene općenitog stanja u zemlji odredišta stvarna opasnost da će osoba biti podvrgnuta postupanjima koja su zabranjena člankom 3. EKLJP‑a mora biti, stoga, individualizirana.

80.      Kako bi se odlučilo postoje li ozbiljni i utvrđeni razlozi za zaključak o stvarnoj opasnosti od postupanja koja nisu u skladu s člankom 3. EKLJP‑a, Europski sud za ljudska prava odluku temelji na svim elementima koji su mu dostavljeni ili, ako je potrebno, koje pribavlja po služenoj dužnosti(34). U odnosu na općenito stanje u zemlji, on je često isticao važnost informacija koje su sadržane u novijim izvješćima neovisnih međunarodnih udruženja za zaštitu ljudskih prava kao što je Amnesty International ili vladine izvore(35).

81.      Osim navedene sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, i u skladu s njom, valja također voditi računa o tome što je Sud nedavno presudio o svojim presudama od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198), u okviru primjene Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299.

82.      Naime, Sud je osobito u toj presudi, u odnosu na članak 4. Povelje, presudio da „kako bi se osiguralo poštovanje [tog članka] u pojedinačnom slučaju osobe koja je predmet europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja koje je suočeno s objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima koji svjedoče o postojanju [sustavnih i općenitih nedostataka ili nedostataka koji dotiču određene skupine osoba] dužno je ispitati postoje li u okolnostima slučaja ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da će ta osoba biti izložena stvarnoj opasnosti podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupanju u smislu [navedenog] članka”(36).

83.      Smatram da se metodologija koju je Sud tako definirao može primijeniti na situaciju u kojoj pravosudno tijelo države članice od koje se izručenje traži provjerava, povodom zahtjeva za izručenje građanina Unije koji je podnijela treća država, jesu li poštovana jamstva predviđena člankom 19. stavkom 2. Povelje.

IV – Zaključak

84.      Imajući u vidu sve gornje navode predlažem da se na pitanja koje je postavio Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) odgovori na sljedeći način:

U okolnostima poput onih u glavnom postupku, članak 18. prvi stavak i članak 21. stavak 1. UFEU‑a trebaju se tumačiti na način da se njima ne zahtijeva da za državljanina države članice, koji se nalazi na području druge države članice i na kojeg se odnosi zahtjev za izručenje treće države, vrijedi ista odredba kojom se državljanima te druge države pruža zaštita od izručenja.

Kako bi se osiguralo poštovanje članka 19. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima u pojedinačnom slučaju građanina Unije na kojeg se odnosi zahtjev za izručenje, pravosudno tijelo izvršenja koje raspolaže objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima na kojima se temelji zaključak o postojanju sustavnih i općenitih nedostataka ili nedostataka koji dotiču određene skupine osoba, dužno je ispitati postoje li u konkretnom slučaju ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da će građanin Unije, nakon izručenja trećoj državi koja traži izručenje, biti izložen stvarnoj opasnosti podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupanju u smislu te odredbe”.


1 –       Izvorni jezik: francuski


2 –      U daljnjem tekstu: Povelja


3 –      Upitana na raspravi o značenju tog izraza, latvijska je vlada pojasnila da su „nedržavljani Latvije” bivši sovjetski građani koji su došli u Latviju nakon neovisnosti te države. Ti građani nisu izabrali ni latvijsko niti rusko državljanstvo te mogu steći državljanstvo naturalizacijom.


4 –      SL 2002., L 190, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.) Okvirna odluka kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.).


5 –      Vidjeti osobito presudu od 6. listopada 2015., Capoda Import‑Export (C‑354/14, EU:C:2015:658, t. 23. i navedenu sudsku praksu).


6 –      Vidjeti osobito presudu od 6. listopada 2015., Capoda Import‑Export (C‑354/14, EU:C:2015:658, t. 24. i navedenu sudsku praksu).


7 –      Vidjeti osobito presudu od 6. listopada 2015., Capoda Import‑Export (C‑354/14, EU:C:2015:658, t. 25. i navedenu sudsku praksu).


8 –      Vidjeti osobito rješenje od 5. lipnja 2014., Antonio Gramsci Shipping i dr. (C‑350/13, EU:C:2014:1516, t. 10. i navedenu sudsku praksu).


9 –      Vidjeti osobito presudu od 26. veljače 2015., Martens (C‑359/13, EU:C:2015:118, t. 21. i navedenu sudsku praksu).


10 –      Vidjeti osobito presudu od 26. listopada 2006., Tas‑Hagen i Tas (C‑192/05, EU:C:2006:676, t. 23. i navedenu sudsku praksu).


11 –      Vidjeti osobito presude od 11. srpnja 2002., D'Hoop (C‑224/98, EU:C:2002:432, t. 29. i navedenu sudsku praksu), od 16. prosinca 2008., Huber (C‑524/06, EU:C:2008:724, t. 71. i navedenu sudsku praksu), od 4. listopada 2012., Komisija/Austrija (C‑75/11, EU:C:2012:605, t. 39. i navedenu sudsku praksu) i od 26. veljače 2015., Martens (C‑359/13, EU:C:2015:118, t. 22. i navedenu sudsku praksu).


12 –      Vidjeti Iliopoulou, A., „Entrave et citoyenneté de l’Union”, L’entrave dans le droit du marché intérieur, Bruylant, Bruxelles, 2011., str. 191. Prema tom autoru „[n]ijedna nacionalna odredba ne može se a priori kvalificirati tako kao da ne predstavlja prepreku u kontekstu građanstva. Postojanje prekograničnog elementa dovoljno je da se situacija podvede pod područje primjene prava Zajednice i da se pokrene kontrola sukladnosti sa zahtjevima Ugovora” (str. 202.). Vidjeti na tu temu također mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu Tas‑Hagen i Tas (C‑192/05, EU:C:2006:223, t. 25. do 43.).


13 –      Vidjeti osobito rješenje od 19. lipnja 2014., Teisseyre (C‑370/13, neobjavljeno, EU:C:2014:2033, t. 33. do 35.).


14 –      Postoji, s druge strane, sporazum između Europske unije i Sjedinjenih Američkih država u području izručenja (SL 2003., L 181, str. 27.) (vidjeti Odluku Vijeća 2009/820/ZVSP od 23. listopada 2009. o sklapanju, u ime Europske unije, Sporazuma o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država te Sporazuma o uzajamnoj pravnoj pomoći između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država (SL 2009., L 291, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., odjeljak 6., str. 138.).


15 –      Vidjeti osobito, u odnosu na nacionalne odredbe kojima je predviđena naknada štete žrtvama nasilnih kaznenih djela na državnom području, presudu od 2. veljače 1989., Cowan (186/87, EU:C:1989:47, t. 19.), u odnosu na nacionalni propis u području kaznenog prava i kaznenog postupka, presudu od 24. studenoga 1998., Bickel i Franz (C‑274/96, EU:C:1998:563, t. 17.), u odnosu na nacionalni propis kojim se uređuju pitanja osobnog imena, presude od 2. listopada 2003., Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539, t. 25.) i Runevič-Vardyn i Wardyn (C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 63. i navedenu sudsku praksu), u odnosu na ovršni postupak koji se vodi kako bi se naplatili dugovi, presudu od 29. travnja 2004., Pusa (C‑224/02, EU:C:2004:273, t. 22.), u odnosu na nacionalni propis koji se odnosi na izravno oporezivanje, presudu od 12. srpnja 2005., Schempp (C‑403/03, EU:C:2005:446, t. 19.), u odnosu na nacionalni propis prema kojemu se utvrđuje nositelj biračkog prava i prava sudjelovati u izborima za Europski parlament, presudu od 12. rujna 2006., Španjolska/Ujedinjena Kraljevina (C‑145/04, EU:C:2006:543, t. 78.), u odnosu na definiciju uvjeta stjecanja i gubitka državljanstva, presudu od 2. ožujka 2010., Rottmann (C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 39. i 41.), u odnosu na nadležnost država članica za uređenje njihovih sustava socijalne sigurnosti, presudu od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert (C‑522/10, EU:C:2012:475, t. 38. i navedenu sudsku praksu) kao i od 4. listopada 2012., Komisija/Austrija (C‑75/11, EU:C:2012:605, t. 47. i navedenu sudsku praksu) te u odnosu na obrazovni program i organizaciju obrazovnih sustava država članica, presudu od 26. veljače 2015., Martens (C‑359/13, EU:C:2015:118, t. 23. i navedenu sudsku praksu).


16 – Vidjeti Iliopoulou, A., op. cit. Prema tom autoru, „[p]ravo građanstva Unije obvezuje na to da se pravo nacionalnog građanstva opravda, da se dokaže njegova relevantnost i proporcionalnost. Država mora, u skladu s europskim standardima, preispitati svoje odnose ne samo u odnosu na „strance” iz Zajednice, već i u odnosu na vlastite državljanine” (str. 196.).


17 –      Vidjeti osobito presudu od 16. prosinca 2008., Huber (C‑524/06, EU:C:2008:724, t. 75. i navedenu sudsku praksu).


18 – Vidjeti Deen‑Racsmány, Z., i Blekxtoon, R., „The Decline of the Nationality Exception in European Extradition?”, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, sv. 13/3, Koninklijke Brill NV, Nizozemska, 2005., str. 317.


19 – Vidjeti Thouvenin, J.-M., „Le principe de non extradition des nationaux”, Droit international et nationalité, Colloque de Poitiers de la Société française pour le droit international, Pedone, Paris, 2012., str. 127., osobito str. 133.


20 –      Taj cilj borbe protiv nekažnjavanja Sud je uzeo u obzir u presudi od 27. svibnja 2014., Spasic (C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 58. i 72.).


21 – Vidjeti osobito presudu Europskog suda za ljudska prava, 4. rujna 2014., Trabelsi protiv Belgije (CE:ECHR:2014:0904JUD000014010, t. 117. i navedena sudska praksa), u kojoj je Europski sud za ljudska prava naveo da „vodi računa o temeljnom razlogu za izručenje, a to je spriječiti da počinitelji kaznenih djela koji su u bijegu izbjegnu sudski postupak, kao i o cilju kojemu teži, koji je koristan za sve države u kontekstu eksternalizacije kriminaliteta”.


22 – Vidjeti Grotius, H., De jure belli ac pacis, Knjiga II., pogl. XXI., odj. IV. Le droit de la guerre et de la paix, francuski prijevod Barbeyrac, J., Amsterdam, Pierre de Coud, 1724., sv. 1., str. 639., osobito str. 640.


23 –      Vidjeti na primjer višestrane ugovore navedene na stranici 15. Konačnog izvješća Ujedinjenih naroda iz 2014. pod naslovom „Obveza izručenja ili kaznenog progona (aut dedere aut judicare)”, i to Europsku konvenciju o izručenju, potpisanu u Parizu 13. studenoga 1957., Opću konvenciju o pravosudnoj suradnji, potpisanu u Tananariveu 12. rujna 1961., Međunarodnu konvenciju o izručenju iz 1981., Konvenciju o izručenju Ekonomske zajednice država zapadne Afrike, sklopljenu u Abuji 6. kolovoza 1994. i Londonski mehanizam za izručenje između država Commonwealth.


24 –      Vidjeti točku 15. konačnog izvješća.


25 –      Iako je izraz „obveza kaznenog progona” najčešće upotrebljavan, točnije bi bilo govoriti o obvezi prosljeđivanja predmeta nadležnim tijelima radi poduzimanja kaznenog progona. Ovisno o dokaznim elementima, izvršenje te obveze može, ali ne mora, dovesti do pokretanja kaznenog postupka.


26 –      O značenju tog izraza vidi bilješku br. 3 ovog mišljenja.


27 – SL 2007., C 303, str. 17. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.)


28 –      U daljnjem tekstu: EKLJP


29 –      Upućeno je na presude Europskog suda za ljudska prava od 7. srpnja 1989., Soering protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:1989:0707JUD001403888), i od 17. prosinca 1996., Ahmed protiv Austrije (CE:ECHR:1996:1217JUD002596494).


30 –      Vidjeti osobito Europski sud za ljudska prava, 4. veljače 2005., Mamatkoulov i Askarov protiv Turske (CE:ECHR:2005:0204JUD004682799, t. 67.), 28. veljače 2008., Saadi protiv Italije (CE:ECHR:2008:0228JUD003720106, t. 125. i navedenu sudsku praksu) i 4. rujna 2014., Trabelsi protiv Belgije, (CE:ECHR:2014:0904JUD000014010, t. 116. i navedena sudska praksa).


31 –      Europski sud za ljudska prava, 4. rujna 2014., Trabelsi protiv Belgije (CE:ECHR:2014:0904JUD000014010, t. 116.)


32 –      Europski sud za ljudska prava, 4. rujna 2014., Trabelsi protiv Belgije (CE:ECHR:2014:0904JUD000014010, t. 116. i navedena sudska praksa)


33 –      _      Vidjeti osobito Europski sud za ljudska prava, 17. siječnja 2012., Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:2012:0117JUD000813909, t. 187.).


34 –      Vidjeti osobito Europski sud za ljudska prava, 30. listopada 1991., Vilvarajah i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:1991:1030JUD001316387, t. 107.), 4. veljače 2005., Mamatkoulov i Askarov protiv Turske (CE:ECHR:2005:0204JUD004682799, t. 69.) i 28. veljače 2008., Saadi protiv Italije (CE:ECHR:2008:0228JUD003720106, t. 128. i navedenu sudsku praksu).


35 –      Vidjeti osobito Europski sud za ljudska prava, 4. veljače 2005., Mamatkoulov i Askarov protiv Turske (CE:ECHR:2005:0204JUD004682799, t. 72.) i Saadi protiv Italije (CE:ECHR:2008:0228JUD003720106, t. 131. i navedenu sudsku praksu).


36 – Presuda od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 94.)