MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
EVGENIJA TANCHEVA
od 6. prosinca 2017.(1)
Predmet C‑472/16
Jorge Luís Colino Sigüenza
protiv
Ayuntamiento de Valladolid
IN‑PULSO MUSICAL Sociedad Cooperativa
Administrador Concursal de Músicos y Escuela S. L.
Músicos y Escuela S. L.
FOGASA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Superior de Justicia de Castilla y León (Vrhovni sud, Castilla i León, Španjolska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Prijenos poduzeća – Zabrana otkaza zbog prijenosa – Otkaz zbog gospodarskih razloga – Direktiva 2001/23/EZ – Koncesija za upravljanje glazbenom školom koja istječe – Gubitak ugovora o pružanju usluga zbog njegova sklapanja s novim ugovarateljem – Gospodarski subjekt – Gospodarski subjekt koji zadržava svoj identitet – Kolektivno otkazivanje – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku uputila je Sala de lo Social del Tribunal Superior de Justicia de Castilla y León u Valladolidu (Socijalni odjel Visokog suda, Castilla y León, Valladolid; u daljnjem tekstu: Tribunal Superior), a odnosi se na zahtjev za ponovno zapošljavanje učitelja glazbe koji je prije bio zaposlen u društvu koje je upravljalo gradskom glazbenom školom. Žalitelj u glavnom postupku otpušten je nedugo prije nego što je gradska uprava odabrala drugo društvo za upravljanje školom.
2. Nakon brojnih predmeta koje je Sud već razmatrao, ovaj zahtjev ponovno otvara pitanje pod kojim okolnostima sklapanje ugovora o pružanju usluga s novim ugovarateljem valja smatrati prijenosom gospodarskog subjekta u smislu Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (u daljnjem tekstu: Direktiva), u okviru kojeg se od novog ugovaratelja zahtijeva da preuzme osoblje prethodnog ugovaratelja. Specifičnosti predmetnog slučaja su koncesija koja je istekla prije nego što je novi ugovaratelj preuzeo djelatnost, zastoj od pet mjeseci prije nego što je novi ugovaratelj nastavio s obavljanjem djelatnosti i činjenica da novi ugovaratelj nije preuzeo nijednog zaposlenika žaliteljeva poslodavca.
3. Sud koji je uputio zahtjev postavlja i postupovno pitanje: nakon što je prva glazbena škola otpustila sve svoje zaposlenike, zakonski zastupnici zaposlenikâ pokrenuli su kolektivni sudski postupak u kojem su neuspješno osporavali odluku poslodavca o kolektivnom otkazivanju. Tribunal Superior pita bi li članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) bilo protivno ako bi pojedinačni zaposlenik bio vezan presudom donesenom u tom kolektivnom sudskom postupku, u kojem nije mogao biti stranka i braniti prava koja ima na temelju Direktive.
I. Pravni okvir
A. Pravo Europske unije
4. Prvi i drugi stavak članka 47. Povelje predviđaju:
„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.
Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.”
5. Točke (a) i (b) članka 1. Direktive glase:
„(a) Ova se Direktiva primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.
(b) Podložno podstavku (a) i sljedećim odredbama ovog članka, prijenosom se u smislu ove Direktive smatra prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna.”
6. Članak 3. stavak 1. prvi podstavak Direktive glasi:
„Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.”
7. U članku 4. stavku 1. prvom podstavku Direktive predviđeno je:
„Prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona sam po sebi prenositelju ili preuzimatelju ne daje temelje za otpuštanje s radnoga mjesta. Ova odredba ne sprečava moguća otpuštanja iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi.”
B. Nacionalno pravo
8. Članak 124. Zakona o socijalnim sudovima (Ley reguladora de la Jurisdicción Social, u daljnjem tekstu: LJS) u stavcima 1. i 13. predviđa:
„1. Odluku poslodavca mogu osporiti zakonski zastupnici zaposlenikâ, u okviru postupka uređenog u sljedećim stavcima.
[…]
13. Kada se postupak odnosi na tužbu koju je protiv otkaza pojedinac podnio pred Juzgadom de lo Social (Socijalni sud), primjenjuju se članci 120. do 123. ovog Zakona, u skladu sa sljedećim posebnim odredbama: […] (b) Ako, u skladu s prethodnim stavcima, zastupnici zaposlenikâ tužbu protiv odluke poslodavca podnesu nakon početka postupka koji je pokrenuo pojedinac, taj se postupak prekida dok se ne donese odluka o tužbi koju su podnijeli zastupnici zaposlenikâ, koja, nakon što postane konačna, djeluje kao pravomoćna u odnosu na pojedinačni postupak, u skladu s člankom 160. stavkom 5. ovog zakona.”
9. U članku 160. stavku 5. LJS‑a predviđeno je:
„Konačna presuda djeluje kao pravomoćna u odnosu na pojedinačne postupke koji su u tijeku ili koji će se možebitno pokrenuti, a odnose se na isti predmet kao konačna presuda ili su s njim izravno povezani, neovisno o tome jesu li odnosni postupci pokrenuti pred socijalnim ili upravnim sudovima. Ti se postupci stoga prekidaju tijekom odlučivanja u kolektivnom postupku. Rješenje o prekidu donosi se čak i ako je donesena prvostupanjska presuda te je žalbeni ili kasacijski postupak u tijeku jer je nadležni sud vezan konačnom presudom u kolektivnom postupku, čak i ako nedosljedna i proturječna narav te konačne presude nije istaknuta u žalbenom postupku čija je svrha osigurati dosljednost sudske prakse.”
II. Činjenično stanje u glavnom postupku i prethodno pitanje
10. Jorge Luis Colino Sigüenza (u daljnjem tekstu: žalitelj) 11. studenoga 1996. počeo je raditi kao učitelj glazbe u Gradskoj glazbenoj školi (u daljnjem tekstu: Škola) u Valladolidu.
11. Školom je prvotno upravljao Ayuntamiento de Valladolid (Gradska uprava Valladolida, u daljnjem tekstu: Ayuntamiento).
12. Ayuntamiento je 1997. prestao izravno upravljati Školom te je pokrenuo postupak javne nabave radi upravljanja njome. Ugovor je na temelju tog natječaja dodijeljen Músicos y Escuela, S. L. (u daljnjem tekstu: Músicos), društvu osnovanom 7. srpnja 1997. s temeljnim kapitalom od 500 000 španjolskih pezeta (oko 3 000 eura), čije su poslovne djelatnosti bile podučavanje glazbe, organizacija izvedbi i prodaja glazbenih instrumenata; u biti, isključiva svrha društva bila je sudjelovanje u javnim nabavama koje je organizirao Ayuntamiento de Valladolid(2). Društvo Músicos preuzelo je objekte, prostore i resurse za pružanje usluga, angažiralo je dio osoblja Ayuntamienta, uključujući žalitelja, te nastavilo obavljati djelatnost gradske glazbene škole kao Škola, čije se usluge nastavilo smatrati uslugama koje je Ayuntamiento pružao lokalnim građanima.
13. Ayuntamiento je tijekom idućih godina redovito provodio javne nabave, odnosno u rujnu 2000., rujnu 2004., srpnju 2008. i rujnu 2012.(3) Društvo Músicos nastavilo je pobjeđivati na tim natječajima(4). Njegov zadnji ugovor odnosio se na razdoblje do 31. kolovoza 2013., uz mogućnost njegova izričitog produljenja za još jednu školsku godinu.
14. Zbog velikog pada broja učenika početkom školske godine 2012./2013.(5) razlika između naknada koje su učenici plaćali i cijene usluge koju su Ayuntamiento i društvo Músicos dogovorili postala je očita. Kada je društvo Músicos u prosincu 2012. zatražilo nadoknadu te razlike u iznosu većem od 100 000 eura(6), Ayuntamiento je odbio platiti.
15. U tim okolnostima, društvo Músicos je 19. veljače 2013. zatražilo raskid ugovora, zbog toga što Ayuntamiento nije ispunjavao svoje obveze, i naknadu štete. Ayuntamiento je odbio te zahtjeve, naveo da društvo Músicos nije ispunjavalo svoje obveze zahtijevajući od njega da nastavi pružati dogovorenu uslugu do kraja školske godine 2012./2013. te je ujedno odbio vratiti tom društvu depozit od 15 000 eura koji je ono dalo za uporabu opreme i prostorâ.
16. Kao odgovor na financijsku situaciju u kojoj se našlo zbog spora s Ayuntamientom, društvo Músicos je 4. ožujka 2013. pokrenulo postupak kolektivnog otkazivanja. Nakon što obvezni pregovori i savjetovanja nisu rezultirali sporazumom sa zastupnicima zaposlenikâ, društvo Músicos je 27. ožujka 2013. donijelo odluku da otpusti čitavo svoje osoblje. Dana 31. ožujka 2013. zaustavilo je svoju djelatnost te je 1. travnja 2013. Ayuntamientu vratilo posjed nad prostorima, instrumentima i resursima koje je Ayuntamiento stavio na raspolaganje Školi. Dana 4. travnja 2013. izdalo je svim svojim zaposlenicima, uključujući žalitelja, otkazno pismo s učinkom od 8. travnja 2013. Društvo Músicos tako je otpustilo 26 zaposlenika, odnosno 23 učitelja i tri upravna zaposlenika(7).
17. Izaslanici radnika (izabrani zastupnici osoblja društva) protiv odluke društva Músicos o kolektivnom otkazivanju pokrenuli su postupak pred Tribunalom Superior, u kojem je 22. svibnja 2013. održana rasprava. Tužba je odbijena 19. lipnja 2013. Tribunal Superior je zaključio, među ostalim, da Ayuntamiento nije bio obvezan pobrinuti se za očuvanje djelatnosti Škole i da je društvo Músicos tijekom pregovora u postupku kolektivnog otkazivanja postupalo u dobroj vjeri te s ciljem postizanja sporazuma unutar granica koje mu je nametala njegova financijska situacija. Presudom su također prihvaćeni financijski razlozi otkazivanja na koje se društvo Músicos pozivalo, pri čemu je u obzir uzeto smanjenje prihoda od upisa učenika koje Ayuntamiento nije nadoknadio, čime se stvorila financijska neravnoteža koja je opravdavala prestanak djelatnosti. Žalba u kasacijskom postupku koju su izaslanici radnika protiv te presude podnijeli Tribunalu Supremo odbijena je 17. studenoga 2014.
18. U međuvremenu, 30. srpnja 2013. društvo Músicos proglašeno je insolventnim te je u rujnu 2013., nakon provedenog postupka likvidacije, izbrisano iz registra rješenjem Juzgada de lo Mercantil (Trgovački sud).
19. Ayuntamiento je u kolovozu 2013. odlučio raskinuti upravni ugovor s društvom Músicos zato što je to društvo prijevremeno, 1. travnja 2013., prestalo upravljati Školom. Ayuntamiento je također zaplijenio depozit društva Músicos te zatražio naknadu štete zbog neispunjenja obveza.
20. Ayuntamiento je potom pokrenuo novi postupak javne nabave radi sklapanja ugovora o upravljanju Školom. Procijenio je sedam ponuditelja, od kojih su četiri pozvana da podnesu informacije o sebi i uslugama koje mogu ponuditi, prema utvrđenom skupu kriterija. Ugovor o upravljanju Školom u školskoj godini 2013./2014. naposljetku je dodijeljen društvu In‑pulso Musical Sociedad Cooperativa (u daljnjem tekstu: In‑pulso), koje je osnovano 19. srpnja 2013., a čija je jedina poslovna djelatnost bila pružanje usluge navedene u pozivu na nadmetanje(8). Ayuntamiento je društvu In‑pulso omogućio korištenje prostorâ, instrumenata i resursâ za upravljanje Školom, koja je u rujnu 2013. nastavila sa svojim djelatnostima, s potpuno različitim osobljem(9). Društvo In‑pulso je u lipnju 2014. bilo uspješni ponuditelj i u idućoj javnoj nabavi te mu je dodijeljen ugovor za nastavak upravljanja Školom u školskim godinama 2014./2015. i 2015./2016.
21. Što se tiče spora između Ayuntamienta i društva Músicos u pogledu raskida ugovora, Sala de lo Contencioso‑Administrativo de Valladolid del Tribunal Superior de Justicia de Castilla y León (Upravni odjel Visokog suda, Castilla y León, Valladolid) donio je presude u listopadu 2014. i travnju 2015., koje su postale pravomoćne. U njima je utvrđeno da je Ayuntamiento pogrešno protumačio ugovor o pružanju usluga i da nije poštovao u njemu dogovorene uvjete koji su predviđali zajamčen iznos prihoda neovisno o broju upisanih učenika. Posljedično, Tribunal Superior odlučio je u korist društva Músicos, raskinuvši ugovor, odbivši financijske zahtjeve Ayuntamienta te priznavši pravo društva Músicos da mu se vrati njegov depozit. Međutim, zahtjev društva Músicos za naknadu štete je odbijen jer je ono povrijedilo svoje obveze kada je jednostrano prestalo pružati uslugu ne čekajući sudski postupak.
22. Nakon što je društvo In‑pulso nastavilo djelatnost Škole, žalitelj i neki njegovi bivši kolege podnijeli su pojedinačne tužbe protiv društva Músicos, Ayuntamienta i društva In‑pulso, pobijajući otkaze koji su im uručeni. Kada je gore navedena presuda u kolektivnom postupku postala pravomoćna, nastavljeni su pojedinačni postupci pred Juzgados de lo Social (socijalni sudovi). Međutim, zahtjevi su u tim postupcima odbijeni.
23. U presudi od 30. rujna 2015. kojom je odbio žaliteljev zahtjev, Juzgado de lo Social No 4 de Valladolid (Socijalni sud br. 4, Valladolid) utvrdio je da je vezan presudom Tribunala Superior od 19. lipnja 2013., kojom je odbijena kolektivna tužba koju su podnijeli izaslanici radnika te koju je potvrdio Tribunal Supremo. Juzgado de lo Social je u svojoj presudi utvrdio, pozivajući se na članak 124. stavak 13. točku (b) LJS‑a, da je, zbog njezine pravomoćnosti, vezan presudom Tribunala Superior kojom je utvrđeno da se kolektivno otkazivanje temeljilo na dostatnim razlozima te da je pravilno provedeno, što je dopuštalo društvu Músicos da žalitelja kasnije pojedinačno otpusti. Juzgado de lo Social također je utvrdio da nije bila riječ o prijenosu poduzeća jer su djelatnosti nastavljene tek pet mjeseci nakon otkazivanja.
24. Žalitelj je protiv te presude podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev.
25. Žalitelj osporava pravomoćnost u pogledu tih kasnijih događaja, navodeći da ih sud koji je odlučivao u kolektivnom postupku nije mogao uzeti u obzir jer su se kasnije dogodili, odnosnu u rujnu 2013., kada je društvo In‑pulso nastavilo obavljati djelatnosti Škole, te u listopadu 2014. i travnju 2015., kada su donesene presude u korist društva Músicos kojima je Ayuntamientu naloženo da plati razliku između iznosa naknada koje su učenici platili i iznosa dogovorenog u ugovoru o pružanju usluga. Žalitelj također navodi da pravomoćnost ne može na njega utjecati jer nije bio stranka kolektivnog postupka u kojem je donesena relevantna presuda.
26. Sud koji je uputio zahtjev u tom je kontekstu Sudu postavio sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li smatrati da je ostvaren prijenos u smislu Direktive 2001/23/EZ ako koncesionar gradske glazbene škole – koji je sve materijalne resurse primio od gradske uprave (prostori, instrumenti, učionice, namještaj), ima vlastito osoblje i pruža usluge obrazovanja – prestane obavljati djelatnost 1. travnja 2013., dva mjeseca prije kraja školske godine 2012./2013., pri čemu je sve materijalne resurse vratio gradskoj upravi koja nije nastavila obavljati djelatnost radi dovršetka školske godine 2012./2013., nego je organizirala novi postupak dodjele koncesije novom ugovaratelju, koji je u rujnu 2013., početkom nove školske godine 2013./2014., nastavio obavljati djelatnost, prilikom čega je gradska uprava novom ugovaratelju prenijela potrebne materijalne resurse kojima je raspolagao prethodni ugovaratelj gradske uprave (prostori, instrumenti, učionice, namještaj)?
2. U slučaju pozitivnog odgovora na prethodno pitanje, treba li u opisanim okolnostima u kojima je neispunjavanje obveza izvornog nositelja djelatnosti (gradska uprava) prinudilo prvog ugovaratelja da prestane obavljati djelatnost i da otpusti sve svoje radnike, nakon čega je taj izvorni nositelj djelatnosti prenio materijalne resurse drugom ugovaratelju koji je nastavio istu djelatnost, smatrati da je u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/23/EZ do otpuštanja radnika prvog ugovaratelja došlo zbog ‚gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, zbog kojih su potrebne promjene u radnoj snazi’ ili je pak razlog za to bio ‚prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona’, zabranjen istim člankom?
3. Ako se u pogledu drugog pitanja smatra da je razlog otpuštanja bio prijenos, što je protivno Direktivi 2001/23/EZ, treba li članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da mu je protivno nacionalno zakonodavstvo koje sudu zabranjuje da donese meritornu odluku o navodima radnika koji otkaz, do kojeg je došlo u okviru kolektivnog otkazivanja, osporava u pojedinačnom postupku kako bi obranio prava koja proizlaze iz Direktive 2001/23/EZ i Direktive Vijeća 98/59/EZ od 20. srpnja 1998. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kolektivno otkazivanje zbog toga što postoji pravomoćna presuda u pogledu kolektivnog otkazivanja donesena u postupku u kojem radnik nije mogao sudjelovati, ali u kojem su sudjelovali ili su mogli sudjelovati sindikati zastupljeni kod poslodavca i svi kolektivni zakonski zastupnici radnika?”
27. Pisana očitovanja Sudu su podnijeli društvo In‑pulso, španjolska vlada i Europska komisija. Sud je postavio pisana pitanja na koja su žalitelj, društvo In‑pulso, Kraljevina Španjolska i Komisija dali pisane odgovore. Kraljevina Španjolska i Komisija su na raspravi održanoj 27. rujna 2017. iznijele usmena očitovanja.
III. Ocjena
A. Pregled
28. Čini se da društvo Músicos više nije postojalo kao subjekt kada je Škola nastavila svoje djelatnosti, što znači da u relevantnom trenutku nije postojao subjekt koji se mogao prenijeti na društvo In‑Pulso. Čak i ako bi se za raniji subjekt moglo smatrati da je još uvijek postojao u tom trenutku, većina čimbenika koji pokazuju jesu li stari i novi subjekt istovjetni upućuje na to da u ovom predmetu nije bila riječ o „prijenosu” u smislu Direktive. Iako ću pružiti tumačenje pokazatelja koji su relevantni u ovom predmetu, konačnu ocjenu relevantnih čimbenika potrebno je ostaviti sudu koji je uputio zahtjev.
29. Na drugo pitanje – je li prijenos bio razlog otpuštanja žalitelja – treba odgovoriti pod pretpostavkom da će Sud na prvo pitanje pozitivno odgovoriti ili da će zaključiti da nacionalni sud može na njega pozitivno odgovoriti. Prema mojemu mišljenju, na drugo se pitanje čak i u tom slučaju mora negativno odgovoriti.
30. Odgovor na treće pitanje traži se samo u slučaju pozitivnog odgovora na oba prethodna pitanja. Unatoč tomu, razmotrit ću i to pitanje, za slučaj da se Sud ne bude slagao s mojim mišljenjem u pogledu prvih dvaju pitanja. Ako pobliže promotrimo detalje španjolskih propisa o pravomoćnosti u predmetnom kontekstu kolektivnog otkazivanja kako su ga stranke opisale, čini se da oni zapravo ne ograničavaju mogućnost žalitelja da brani prava koja ima na temelju Direktive kao ni, po mojemu mišljenju, svoje pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje.
B. Prvo pitanje
31. Svojim prvim pitanjem Sud koji je uputio zahtjev pita spada li predmetna situacija u područje primjene Direktive. Španjolska vlada i društvo In‑pulso predlažu da se na prvo pitanje negativno odgovori te tvrde da u predmetnom slučaju nije došlo do prijenosa, dok Komisija ima suprotno mišljenje.
32. Kako bih proveo analizu pojma „prijenos” u smislu Direktive, prvo ću morati odrediti što se podrazumijeva pod pojmom „gospodarski subjekt” te potom ocijeniti konkretne čimbenike koji obilježavaju takav subjekt, kako su utvrđeni u sudskoj praksi Suda, kako bih konačno utvrdio je li subjekt „zadržao svoj identitet” nakon što je društvo In‑pulso nastavilo svoju djelatnost.
1. Prijenos
33. U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (a) Direktive, ona se „primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća”.
34. Da bi prijenos spadao u područje primjene Direktive, moraju biti ispunjena tri uvjeta: (1) prijenos mora rezultirati promjenom poslodavca; (2) mora se odnositi na poduzeće, pogon ili dio pogona; te se (3) mora temeljiti na ugovoru(10).
35. Jasno je da je prvi uvjet u ovom predmetu ispunjen: riječ je o dva poslodavca, to jest o društvu Músicos i društvu In‑pulso.
36. Ni treći uvjet ne predstavlja problem: moguća promjena poslodavca posljedica je ugovorne situacije, odnosno činjenice da je Ayuntamiento, nakon provedenog postupka javne nabave, sklopio novi ugovor s drugim pružateljem usluga, kada je ugovor s prethodnim raskinut. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ugovor ne mora biti sklopljen izravno između dvaju poslodavaca. Dakle, predmetna situacija u kojoj je Ayuntamiento za obavljanje predmetne djelatnosti sklopio novi ugovor obuhvaćena je Direktivom(11).
37. Osim toga, javnopravni elementi prisutni u ovom predmetu ne onemogućuju primjenu Direktive(12). Stoga, sudjelovanje Ayuntamienta kao javnog tijela u prijenosu i javnopravna narav upravnih ugovora na temelju kojih se usluga pružala nisu prepreka tomu da se utvrdi postojanje prijenosa.
38. U ovom predmetu mogu postojati sumnje samo u odnosu na drugi preduvjet, odnosno zahtjev za postojanje prijenosa „poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona”.
39. Sud je već nekoliko puta odlučio da puki prijenos djelatnosti ne predstavlja prijenos u smislu Direktive: sklapanje ugovora o pružanju usluga s novim ugovarateljem samo po sebi ne upućuje na postojanje prijenosa u smislu Direktive(13).
40. Umjesto toga, mora doći do prijenosa pogona u njegovoj konkretnoj formi i sadržaju.
41. U članku 1. stavku 1. točki (b) Direktive predviđeno je da mora postojati „prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti”.
2. „Gospodarski subjekt”
a) Definicija
42. Tekst članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive predstavlja kodifikaciju ranije sudske prakse koja je pružala eksplicitniji opis te u skladu s kojom se „pojam ‚subjekt’ odnosi na organizirano grupiranje osoba i resursa koje pospješuje obavljanje gospodarske djelatnosti s konkretnim ciljem”(14).
b) Djelatnost
43. Očito je da konkretna djelatnost subjekta predstavlja referentnu točku te definicije(15). Subjekt se sastoji od određenih osoba i resursa, koji su zajedno organizirani radi obavljanja relevantne gospodarske djelatnosti.
44. Stoga, da bi se utvrdilo jesu li osobe i resursi grupirani pod okriljem društva Músicos predstavljali subjekt koji se moglo prenijeti u smislu Direktive, potrebno je odrediti konkretnu djelatnost.
45. Kako je navedeno u njegovu statutu, poslovne djelatnosti društva Músicos bile su upravljanje Školom u vidu podučavanja glazbe, organizacije izvedbi i prodaje glazbenih instrumenata; naposljetku, isključiva svrha društva bila je sudjelovanje u postupcima javne nabave koje je organizirao Ayuntamiento de Valladolid(16).
c) Organizacija
46. Ta djelatnost organizirana je uspostavom društva s izrazito niskim temeljnim kapitalom u iznosu od približno 3 000 eura, odnosno društva koje se s 26 zaposlenika na životu održavalo tek zahvaljujući ugovoru s gradskom upravom koja je u cijelosti snosila financijski rizik.(17) Stoga, oviseći u potpunosti o javnim natječajima koje je gradska uprava redovito organizirala radi dodjele ugovora na fiksna razdoblja, društvo Músicos svoje je djelatnosti moralo organizirati u skladu s tim.
47. Djelatnosti društva Músicos nužno su prestajale svaki put kada bi njegov ugovor s Ayuntamientom istekao. Razlog za to bila je činjenica da su se javni natječaji redovito organizirali, što je značilo da je ono moglo izgubiti ugovor ako bi on bio sklopljen s drugim ugovarateljem. Budući da je to bilo predviđeno u njegovu statutu, bila je riječ o kvazigenetskom organizacijskom obilježju društva Músicos, koje, za razliku od stabilnijih poduzeća, nije tražilo druge klijente(18).
48. Kada materijalne, nematerijalne i osobne elemente veže organizacija djelatnosti i čini ih subjektom, taj subjekt će se raspasti kada se ostvari predvidljivi i ugrađeni rizik od neuspjeha u javnom natječaju. Čitava struktura tog pothvata ovisila je o suradnji s Ayuntamientom koji je na raspolaganje stavljao sve materijalne resurse kao i financijska sredstva u slučaju manjeg broja učenika od očekivanog, a ta je suradnja trajala samo dok je vrijedio posljednji ugovor, najviše četiri godine, ali u pogledu relevantnog razdoblja samo jednu godinu.
49. Budući da je posljednji upravni ugovor istekao 31. kolovoza 2013., to se smatra datumom kada je – neovisno o financijskim poteškoćama, insolventnosti i brisanju iz registra koji su uslijedili ili fizičkom vraćanju poslovnih prostora i glazbenih instrumenata do čega je došlo još 31. ožujka 2013. – subjekt u smislu Direktive u svakom slučaju prestao postojati.
d) Sudska praksa Suda
50. Sud je već odlučivao u predmetima koji su uključivali slične organizacijske specifičnosti.
51. Najvažniji predmet u kojem je Sud utvrdio da poduzeće čija je djelatnost ograničena na konkretan projekt nije dovoljno da bi proizvelo učinke prijenosa kada taj projekt bude dovršen, nego da subjekt mora biti uspostavljen za trajnije razdoblje, jest predmet Rygaard(19). U tom se predmetu subjekt sastojao od dva naučnika i jednog zaposlenika te materijala koji su stavljeni na raspolaganje radi dovršetka odnosnog posla, odnosno provedbe projekta izgradnje kantine(20). Subjekt je uspostavljen da bi se dovršili građevinski radovi koje je započeo drugi ugovaratelj, koji je materijale ostavio na gradilištu(21). Svi elementi subjekta pripadali su prvom ugovaratelju te su preneseni radi dovršetka posla.
52. Pozivajući se na raniju sudsku praksu, Sud je zaključio da se prijenos, da bi se Direktiva na njega primjenjivala, mora odnositi na stabilan gospodarski subjekt čija djelatnost nije ograničena na izvršenje jednog konkretnog ugovora(22).
53. Međutim, upravo je to slučaj s društvima Músicos i In‑pulso jer je subjekt formiran privremenom uporabom prostorâ i opreme Škole, s jedne strane, i uslugom različitih učitelja, s druge, izvršavao samo ugovor koji je bio na snazi u odnosnom razdoblju. Prije provedbe prijenosa društvu Músicos dodijeljen je jednogodišnji ugovor (za razdoblje od rujna 2012. do kolovoza 2013.), a nakon prijenosa društvu In‑pulso dodijeljen je ugovor za još kraće razdoblje (od rujna 2013. do lipnja 2014.). Nijedno od tih društava, sukladno njihovim statutima, nije koristilo svoje resurse ili osoblje za obavljanje drugih djelatnosti.
54. Prema mojem mišljenju, činjenica da je pojedinačne ugovore koje je gradska uprava dodjeljivala moguće promatrati u okviru čitavog niza ugovora ne opravdava drukčiji zaključak.
55. Poslodavac i njegovo osoblje nisu se mogli pouzdati u kontinuitet ugovorâ. Kada bi jedan ugovor istekao, relevantni materijalni i nematerijalni resursi – uključujući koncesiju za upravljanje Školom – društvu više nisu bili na raspolaganju. Stoga, subjekt je potrebnu trajnost i stabilnost imao samo tijekom razdoblja na koje se odnosio upravni ugovor koji je bio na snazi tijekom odnosnog razdoblja. Potpuna ovisnost o sklapanju novog ugovora s Ayuntamientom onemogućavala je da ta trajnost i stabilnost pokrivaju razdoblje dulje od jednog zadatka. Unatoč činjenici da društvo Músicos, kako se čini, 2012. nije imalo konkurenata u javnoj nabavi, ono nije moglo biti sasvim sigurno da će na njemu pobijediti. To pokazuje postupak javne nabave proveden 2013. u kojem je sudjelovalo sedam ponuditelja, što je dokaz da su se natječaji ozbiljno provodili i da ih se nije smatralo pukom formalnošću.
56. Stoga, kada god bi pojedini ugovor istekao, veza između elemenata subjekta postala bi previše labava da bi ju se i dalje smatralo subjektom. Kada bi došlo do dodjele novog ugovora, morao se osnovati novi subjekt, iako bi njegove sastavne dijelove možda činili dijelovi prethodnog subjekta, kao što su (tada novoodobrena) uporaba prostorâ i glazbenih instrumenata škole te osoblja prethodnog poduzeća.
57. Naposljetku, treba istaknuti da Sud u sudskoj praksi koja se odnosi na pojedinačne elemente koji čine subjekt navodi da njihovo grupiranje mora biti trajno(23).
e) Opća struktura i svrha Direktive
58. Moje shvaćanje prema kojem je pojam „subjekt” možebitno ograničen vremenskim elementom u skladu je i s općom strukturom, kontekstom i svrhom Direktive.
59. Argument koji se temelji na općoj strukturi Direktive jest da ona slijedi ideju da je potrebno poštovati događaje koji su prethodili prijenosu te da se ni sudbina prenesenog subjekta ni sudbina pojedinog njegova zaposlenika u tom subjektu ne smije „preispitivati”: u članku 3. stavku 1. jasno se navodi da se prenose samo radni odnosi „koji su postojali na dan prijenosa”(24). Stoga, kada oni koji su napustili subjekt prije prijenosa nisu zaštićeni, ni subjekt ni djelatnost koja je zamišljena da prestane prije prijenosa ne mogu biti predmet prijenosa.
60. Ta ideja da referentnu točku, uključujući u pogledu radnih odnosa, predstavlja situacija subjekta kakva postoji prije prijenosa potvrđena je člankom 4. stavkom 1. Direktive, kojim je predviđeno da ona ne sprečava otpuštanja iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, zbog kojih su potrebne promjene u radnoj snazi, i da ta otpuštanja nije moguće preispitivati samo zato što je došlo do prijenosa(25).
61. Što se tiče svrhe Direktive, treba imati na umu da unatoč njezinom jasnom fokusu na zaposlenike i njihovu zaštitu(26), ta zaštita nije neograničena, nego Direktiva u tom pogledu ima jasno definiran cilj. Sud je utvrdio da je svrha Direktive osigurati, koliko je to moguće, da ugovori o radu ostanu nepromijenjeni uslijed prijenosa, kako bi se spriječilo dovođenje odnosnih radnika u nepovoljniji položaj samo zbog toga što je došlo do prijenosa(27). Međutim, priznavanje postojanja prijenosa u smislu Direktive u ovom bi predmetu zaposlenike stavilo u povoljniji položaj od onog u kojem su bili kod vlastitog poslodavca, čija je djelatnost, koja je odgovarala njegovom poslovnom konceptu, prestala 31. kolovoza 2013.
62. Osim toga, Direktiva ne zanemaruje potrebe gospodarstva. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 5., ona djeluje u kontekstu dovršetka unutarnjeg tržišta, što znači da nije moguće sasvim zanemariti interese gospodarstva. Uostalom, održavanje isplativog poslovanja u interesu je samih zaposlenika jer bez solventnog poslodavca neće ni imati posao(28). Pravo prenositelja, prema članku 4. stavku 1. Direkvive, da otpusti zaposlenike zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga primjer je uvažavanja takvih potreba u Direktivi. Kao što je nezavisni odvjetnik C. O. Lenz istaknuo u svojem mišljenju u predmetu Dethier Équipement, davanje poslodavcu te mogućnosti ima neizravan pozitivan učinak u smislu da osnažuje zaštitu radnika jer će preostala radna mjesta na taj način biti sigurna(29).
63. Kada god se promjena pružatelja usluge smatra prijenosom u smislu Direktive, to će znatno ograničiti slobodu ugovaranja u pogledu odnosnih djelatnosti: novi pružatelj usluga mora preuzeti osoblje prethodnog te će naručitelj imati manji izbor poduzeća jer ne mogu sva podnijeti takav teret(30).
64. U slučaju poput predmetnog, u kojem se Ayuntamiento zaštitio od tog ograničenja sklapajući ugovore u ograničenom trajanju od jedne, tri ili četiri godine te je pronalazio ugovaratelje koji su svoje djelatnosti bili spremni tomu prilagoditi, registrirajući ih tek u trenutku svoje prve ponude te uključujući u svoje statute punu ovisnost o dodjeli ugovora, nametanje gore navedenog ograničenja unatoč svemu navedenom ne čini se opravdanim s obzirom na cilj Direktive da se postigne ravnoteža uključenih interesa. U takvom slučaju, zaposlenici prvog pružatelja usluge zapravo nemaju legitimno očekivanje u pogledu nastavka njihova radnog odnosa jer je njihov poslodavac od samog početka izabrao model niskobudžetnog društva koje ovisi o diskreciji jednog jedinog ugovornog partnera koji dodjeljuje ugovore samo na ograničena razdoblja te redovito organizira javne nabave(31). U takvom se slučaju čini pretjeranim ograničiti slobodu ugovaranja tog partnera kada on, kao što je Ayuntamiento činio, koristi svoje pravo da se prebaci na drugog pružatelja usluge, što je mogućnost koju prethodni pružatelj očekuje i prihvaća u skladu sa svojim osnivačkim aktom.
65. Uostalom, Direktiva zahtijeva da se prava i obveze očuvaju u slučaju prijenosa poduzeća ili subjekta, što znači da se položaj kakav su zaposlenici imali kod bivšeg poslodavca mora očuvati, a ne poboljšati. Direktiva se odnosi na prijenose, a ne na obnove poduzeća(32).
f) Zaključak
66. Detaljnija analiza predmetnog slučaja pokazuje da je (neovisno o drugim pojavama kao što je insolventnost društva Músicos), u svakom slučaju, subjekt prestao postojati 31. kolovoza 2013. kada mu je istekao ugovor o upravljanju Školom i da je taj prestanak postojanja bio strukturni, sukladan predmetu poslovanja i organizaciji društva Músicos, prema kojoj je obavljanje djelatnosti ovisilo o sklapanju ugovora koji bi bio na snazi samo određeno vrijeme te je stoga imalo vremenski okvir. Stoga, subjekt u smislu Direktive više nije postojao kada je, 1. rujna 2013., došlo do navodnog prijenosa.
67. Ovaj predmet, u kojem je obavljanje djelatnosti od početka bilo predviđeno na ograničena razdoblja, potrebno je razlikovati od predmeta u kojima se prijenos ugovora o uslugama odnosi na pružatelja usluga koji izvršava mnoštvo ugovora i projekata, u kojima pružatelj usluga, kao dio poslovne rutine, prima zahtjeve za sklapanje novih ugovora na redovnoj osnovi i traži nove klijente(33).
68. Za slučaj da Sud zauzme drukčije stajalište u pogledu nepostojanja subjekta u relevantno vrijeme, htio bih se osvrnuti na aspekte o kojima su stranke raspravljale. Oni se odnose na pitanje je li identitet subjekta, pod pretpostavkom da je taj subjekt postojao u trenutku prijenosa, zadržan i nakon prijenosa. Zato ću sada ipak nastaviti svoju analizu.
3. Subjekt koji „zadržava svoj identitet”
69. Kada subjekt postoji u trenutku prijenosa, ali nije u potpunosti prenesen, to jest nisu preuzeti svi elementi prvog subjekta, ili kada je prilikom prijenosa došlo do određenih izmjena, kao što je prekid djelatnosti, javlja se pitanje je li prijenos subjekta samo s preostalim elementima dovoljan da se radi o prijenosu u smislu Direktive.
70. Kako je Sud naveo u presudama Spijkers i Redmond Stichting, odlučujući kriterij jest pitanje zadržava li odnosni subjekt svoj identitet, na što upućuje, među ostalim, činjenica je li njegova djelatnost doista nastavljena(34).
71. Test na temelju kojeg se utvrđuje zadržavanje identiteta jest usporedba subjekta prije prijenosa i subjekta nakon prijenosa(35). Identitet određuju razni čimbenici, čiji značaj za ocjenu ovisi o njihovoj važnosti za konkretnu djelatnost i cilj pogona.
a) Pokazatelji
72. Da bi se utvrdilo je li taj kriterij ispunjen, potrebno je razmotriti sve činjenice koje obilježavaju odnosnu transakciju, uključujući (1) vrstu poduzeća ili pogona, (2) dolazi li do prijenosa opipljivih sredstava pogona, kao što su nekretnine i pokretnine, (3) vrijednost njegovih neopipljivih sredstava u trenutku prijenosa, (4) je li novi poslodavac preuzeo većinu njegovih zaposlenika, (5) je li novi ugovaratelj preuzeo njegove klijente, (6) stupanj sličnosti između djelatnosti koje su se obavljale prije i nakon prijenosa i (7) razdoblje tijekom kojeg je obavljanje tih djelatnosti prekinuto, ako je uopće došlo do prekida(36). Međutim, treba istaknuti da su sve te okolnosti tek pojedinačni čimbenici u sveobuhvatnoj ocjeni koju je potrebno provesti te ih stoga nije moguće zasebno promatrati(37). U konačnici je potrebna činjenična ocjena koju kao takvu provodi nacionalni sud(38).
73. Međutim, Sud treba odrediti kriterije s obzirom na koje će tu ocjenu provesti nacionalni sud(39).
74. U ovom predmetu očito je da su neki elementi identiteta, utvrđeni sudskom praksom Suda, zadržani kada je društvo In‑pulso preuzelo upravljanje Školom, odnosno vrsta poduzeća, opipljiva sredstva, klijenti i djelatnosti koje se obavljaju. Međutim, smatram da neki drugi elementi nedostaju.
b) Opipljiva sredstva
75. Što se tiče opipljivih sredstava, valja spomenuti da društvo Músicos nije imalo u vlasništvu nikakva relevantna opipljiva sredstva, nego je koristilo zgradu i opremu Ayuntamienta. Međutim, raspon sredstava koji je potrebno uzeti u obzir za potrebe Direktive nije ograničen na imovinu u vlasništvu poslodavca. Nije nužno da poduzeće bude vlasnik odnosnih sredstava(40).
76. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada definira gospodarski subjekt, Sud ne mora sagledavati samo poduzeće ili pogon. Umjesto formalnog pristupa, kod kojeg se sagledava pravna osoba i sredstva koja ima u vlasništvu, Sud je upotrebljavao gospodarski pristup. U svojoj je ocjeni uzimao u obzir sva sredstva koja poslodavac koristi kako bi njegovi zaposlenici mogli obavljati relevantnu djelatnost, pri čemu uopće nije razmatrao jesu li ta sredstva u vlasništvu poslodavca ili ih je od naručitelja uzeo u lizing ili samo u najam(41). Također, nebitno je može li poslodavac sredstva koja su mu stavljena na raspolaganje slobodno komercijalno koristiti ili samo za potrebe naručitelja u čijem su vlasništvu(42).
77. Stoga, iako u ovom predmetu prostori, glazbeni instrumenti, učionice i namještaj Škole nisu bili u vlasništvu društva Músicos niti su s tog društva izravno preneseni na društvo In‑pulso, ipak ih se mora smatrati opipljivim sredstvima prenositelja koja su prenesena na preuzimatelja.
c) Neopipljivo sredstvo
78. Ključno neopipljivo sredstvo u ovoj transakciji jest ugovor s Ayuntamientom, koji je sud koji je uputio zahtjev u svojem prvom pitanju nazvao i „koncesijom”. U biti, može ga se smatrati koncesijom za upravljanje Školom. Međutim, društvo In‑pulso nije preuzelo taj ugovor, nego je sudjelovalo u sljedećoj javnoj nabavi i sklopilo vlastiti ugovor. Društvo Músicos nije prenijelo svoju koncesiju te nije to moglo učiniti jer mu je koncesija istekla 31. kolovoza 2013., prije nego što je društvo In‑Pulso nastavilo djelatnost 1. rujna 2013. Također, Ayuntamiento nije koncesiju društva Músicos prenio na društvo In‑pulso, nego je potonjem dodijelio novu za drugo razdoblje (školsku godinu 2013./2014., a ne školsku godinu 2012./2013.) drukčijeg trajanja (deset, a ne dvanaest mjeseci) koje nije bilo obuhvaćenom koncesijom društva Músicos. Stoga, budući da je koncesija društva In‑pulso bila različita od one koju je imalo društvo Músicos, te dvije koncesije su možda bile ekvivalentne, ali ne istovjetne.
d) Osoblje
79. Što se tiče osoblja, Sud ne razmatra je li novi poslodavac preuzeo „ijednog” zaposlenika, nego je li preuzeo „većinu” zaposlenika(43). Ako nije preuzet nijedan zaposlenik, kakav je bio slučaj u predmetu Süzen(44), Sud utvrđuje da nije riječ o prijenosu. U većini predmeta u kojima je Sud utvrdio da je došlo do prijenosa riječ je bila o preuzimanju većine zaposlenika, ponekad svih osim jednog ili dvojice(45).
80. U ovom predmetu, društvo Músicos imalo je 26 zaposlenika, a društvo In‑pulso nije preuzelo nijednog.
81. Iako u skladu sa sedam pokazatelja identiteta utvrđenih u gore navedenoj sudskoj praksi(46) osoblje jasno predstavlja jedan od karakterističnih elemenata subjekta, njegova važnost za zadržavanje identiteta subjekta razlikuje se od slučaja do slučaja.
82. Razlog za to jest to što radna snaga, kao značajka ili obilježje subjekta, može u različitom stupnju utjecati na konkretne djelatnosti tog subjekta. Taj utjecaj nije samo snažniji kada su kvalifikacije i obrazovanje ili stručnost i iskustvo osoblja veći, nego ovisi i o relativnoj važnosti materijalnih i nematerijalnih sredstava, s jedne, i radne snage, s druge strane. Kada je riječ o upravljanju autobusima(47) ili o dobro opremljenoj bolničkoj kuhinji(48), osoblje nije bitno obilježje odnosne djelatnosti, a pojedinci su više međusobno zamjenjivi. Što je odnos s klijentom individualiziraniji tijekom pružanja usluge, to će prijenos djelatnosti na novog poslodavca biti manje izvediv bez prijenosa osoblja ili njegovih velikih dijelova. Ključno je pitanje bi li promjena radne snage promijenila narav usluge. Za odgovor na to pitanje potrebno je provesti objektivnu ocjenu, uzimajući u obzir, u ovom predmetu, perspektivu učenika i njihovih roditelja.
83. Što se tiče triju upravnih zaposlenika koje je društvo Músicos otpustilo, osobni odnos između njih i klijenata bio je vjerojatno manje važan. Međutim, 23 učitelja glazbe morali su obavljati zadatke koji su u određenoj mjeri počivali na uspostavljenom osobnom odnosu između učitelja i učenika. Ipak, poduzeće je škola, a ne sveučilište, na kojem bi pojedini glazbeni stilovi i tehnike igrali veću ulogu za napredne glazbenike. Osim toga, u Školi se podučava glazba te stoga samo jedan predmet, obično samo jednom tjedno, dok u redovnoj školi dijete provodi mnogo više vremena te dobiva opću naobrazbu.
84. Stoga, iako utjecaj pojedinačne osobnosti učitelja ne treba precijeniti, usluga društva Músicos svakako ima više pojedinačnih obilježja nego usluge koje je Sud razmatrao u predmetima koji su se odnosili na kuhare i pomoćnike u bolničkoj kantini, vozače autobusa, osoblje za čišćenje i zaštitarsko osoblje(49). Međutim, čimbenik „osoblje” čak ni u tim predmetima nije bio zanemaren u ocjeni je li subjekt zadržao svoj identitet.
e) Privremeni prekid djelatnosti
85. Budući da je društvo Músicos obustavilo svoje djelatnosti podučavanja 31. ožujka 2013., a društvo In‑pulso je započelo svoje djelatnosti podučavanja tek 1. rujna 2013., društvo In‑pulso smatra da takav petomjesečni prekid pružanja usluge isključuje postojanje prijenosa subjekta(50).
86. Važnost pojedinog čimbenika ovisi o njegovoj relevantnosti za konkretnu djelatnost. Stoga, različita trajanja prekida mogu imati vrlo različite učinke. U slučaju, osobito, sezonskih djelatnosti, faza mirovanja između aktivnih faza neće isključiti prijenos(51). Međutim, razdoblje prekida je u ovom slučaju trajalo dulje od ljetnih praznika, koji su počeli tek u lipnju. Škola nije radila tijekom tromjesečja koje je počelo u travnju 2013. Međutim, smatram da čak ni ta nepravilnost ne predstavlja nužno prekid pružanja usluge koji onemogućuje donošenje zaključka o kontinuiranom postojanju subjekta(52).
87. Za ocjenu prekida djelatnosti potrebno je uzeti u obzir i perspektivu klijenata, odnosno očekuju li nastavak djelatnosti. Ako su nepravilnosti takvog stupnja da narušavaju pouzdanje klijenata da će se usluga i dalje pružati, takav prekid mora se smatrati predugačkim. U tom je pogledu relevantno da se Škola učenicima predstavljala kao „Gradska glazbena škola”, a ne kao „Glazbena škola Musicos” ili „Glazbena škola In‑pulso”. Stoga bi odbijanje društva Músicos da nastavi podučavanje bilo donekle prikriveno. U konačnici, ocjena pitanja je li prekid djelatnosti prije ljetnih praznika bio predugačak mora se ostaviti nacionalnom sudu, čija je zadaća utvrđivanje činjenica. Ako su učenici i njihovi roditelji kao relevantni klijenti u Ayuntamientu prekid smatrali pukom fazom reorganizacije, postojanje prijenosa nije isključeno. U biti, Ayuntamiento je tijekom tog razdoblja često imao razgovore s društvom Músicos te je potom pokrenuo postupak javne nabave radi pronalaska novog pružatelja usluga, tako da je prisutnost Ayuntamienta u pozadini možda pomogla stvaranju dojma da Škola predstavlja kontinuirani subjekt.
88. Zbog tog elementa kontinuiteta u pozadini Škola nije, iz perspektive klijenata, prestala postojati s gubitkom pružatelja usluge. Postavlja se pitanje bi li subjekt preživio tu fazu bez gubitka značajnog broja svojih klijenata, s obzirom na to da su i sami klijenti među sedam pokazatelja identiteta(53) koje je utvrdio Sud.
f) Skupna ocjena svih čimbenika
89. Smatram da skupna ocjena svih čimbenika pruža prilično jasan zaključak u ovom predmetu: ako je prije transakcije subjekt postojao, on nije zadržao svoj identitet kada je društvo In‑pulso preuzelo djelatnost.
90. Iako su opipljiva sredstva prenesena, novi ugovaratelj nije preuzeo nijednog zaposlenika, a to nije moguće potpuno zanemariti kada je riječ o glazbenoj školi. Osim toga, koncesija, koja predstavlja središnje neopipljivo sredstvo bez kojeg djelatnost subjekta – upravljanje Školom – ne bi bila moguća, nije prenesena: društvo In‑pulso ima koncesiju, ali ona nije dobivena od prenositelja, ni izravno ni neizravno s Ayuntamientom kao posrednikom. Međutim, čini se da činjenica da Škola nije pružala usluge pet mjeseci nije predstavljala prekid koji bi isključio postojanje prijenosa.
91. Budući da je pitanje je li identitet zadržan, samo je beznačajne elemente moguće zanemariti kada druga osoba preuzme neku djelatnost: ne može postojati prijenos u kojem se preuzima samo dio ili samo određeni postotak subjekta, nego valja obaviti prijenos subjekta kao cjeline s njegovim sadržajem. U predmetnom slučaju, ni osoblje ni koncesija nisu preneseni, nego samo materijalna sredstva, nakon što su odvojena od ostatka. Stoga nije moguće smatrati da je subjekt bio identičan prije i nakon dodjele novog ugovora.
92. Stoga, zaključujem da u ovom predmetu nije riječ o prijenosu.
C. Drugo pitanje
93. Drugim se pitanjem želi doznati je li prijenos uzrokovao otpuštanje žalitelja. To pitanje ovisi o odgovoru na prethodno pitanje, što znači da na njega ne moram odgovoriti. Ipak, dat ću kratak odgovor na njega za slučaj da Sud ne bude dijelio moje stajalište u pogledu prvog pitanja i na njega pozitivno odgovori.
94. Španjolska vlada u pogledu drugog pitanja navodi da, čak i ako je bila riječ o prijenosu, taj prijenos nije bio razlog otpuštanja, nego su to bili gospodarski razlozi. Komisija se slaže, ali ističe da je potrebno razmotriti jesu li razlozi umjetni, s ciljem da se zaposlenicima uskrate njihova zakonita prava.
95. Promatrajući okolnosti predmeta, zapanjujuće je da Ayuntamiento nije očekivao i nije uopće bio pripremljen na mogućnost da društvo Músicos prestane obavljati djelatnosti te da nije bio u stanju osigurati zamjenske glazbene poduke za treće tromjesečje, iako školska godina još nije bila okončana te je nastavu trebalo nastaviti održavati još dva mjeseca do početka ljetnih praznika. Umjesto toga, kada je društvo Músicos predalo prostorije i instrumente, Ayuntamiento ga je pokušao potaknuti na nastavak upravljanja Školom. Tek nakon što je društvo Músicos iznenadno prekinulo podučavanje, Ayuntamiento je počeo tražiti drugo rješenje. Društvo koje je nastavilo djelatnosti Škole nije bilo ni osnovano u trenutku otkazivanja zaposlenika društva Músicos – osnovano je tek u srpnju 2013.
96. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je do prijenosa došlo nakon otkazivanja, ne postoji uzročno‑posljedična veza između tog prijenosa i otkazivanja te promjena u upravljanju Školom u rujnu 2013. ne može dovesti u pitanje zakonitost otkazivanja koje je provedeno u travnju 2013. Ne postoji očita veza između činjenice da Ayuntamiento nije isplatio iznose koje je društvo Músicos zahtijevalo i kasnije javne nabave u kojoj je uspješni ponuditelj bilo društvo In‑pulso. U biti, nijedna od stranaka, uključujući žalitelja, ne dovodi u pitanje činjenicu da je financijska situacija društva Músicos, koje je naposljetku izbrisano iz registra zbog insolventnosti, bila razlog kolektivnog otkazivanja.
97. Kako je Sud istaknuo u presudi Dethier Équipement(54), kasniji prijenos ne utječe na otkaze do kojih je došlo zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.
D. Treće pitanje
98. Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem želi provjeriti je li pravilo španjolskog zakonodavstva protivno članku 47. Povelje ako ono vezuje sud koji je uputio zahtjev, koji odlučuje o pojedinačnom otkazu, za raniju pravomoćnu presudu kojom je potvrđena valjanost odluke poslodavca o kolektivnom otkazivanju.
99. Sud koji je uputio zahtjev to treće pitanje postavlja za slučaj pozitivnog odgovora na prva dva pitanja. Budući da u ovom predmetu, prema mojemu mišljenju, nije bilo prijenosa (prvo pitanje), a čak i da jest, on nije bio uzrok otkaza (drugo pitanje), na to ću pitanje samo kratko odgovoriti jer neće biti relevantno ako Sud bude dijelio moje stajalište u pogledu barem jednog od prvih dvaju pitanja.
100. Što se tiče trećeg pitanja, društvo In‑pulso poziva se na načelo pravomoćnosti te tvrdi da je pun raspon pravnih lijekova bio dostatan u prvom postupku, španjolska vlada pak ističe da odgovor na to pitanje nije potreban te da, u svakom slučaju, relevantno španjolsko postupovno zakonodavstvo nije protivno članku 47. Povelje. Komisija ističe da je španjolsko zakonodavstvo u skladu s člankom 47. Povelje.
101. Kao što sud koji je uputio zahtjev pravilno ističe, članak 47. Povelje, kojim je predviđeno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, izravno je primjenjiv jer je riječ o provedbi prava koja proizlaze iz Direktive(55). Žalitelj se poziva na svoje pravo na temelju članka 3. stavka 1. Direktive da u slučaju prijenosa poduzeća svoj radni odnos nastavi kod preuzimatelja, društva In‑pulso.
102. Međutim, stranke u postupku su u svojim pisanim i usmenim odgovorima na pitanja Suda potvrdile da, prema španjolskom pravu, pravomoćnost presude o kolektivnom otkazivanju donesene u skladu s člankom 124. stavkom 13. točkom (b) u vezi s člankom 160. LJS‑a u postupku u kojem su sudjelovali kolektivni zakonski zastupnici radnika ne sprječava pojedinačno ostvarenje prava predviđenih Direktivom. U skladu sa španjolskim pravom, obvezujuća snaga odnosi se samo na predmet postupka. Člankom 160. stavkom 5. LJS‑a predviđeno je da se pravomoćnost presude u tom kontekstu primjenjuje na pojedinačne postupke koji se „odnose se na isti predmet kao [odnosna] presuda ili su s njim izravno povezani”. Međutim, pitanje iz predmetnog pojedinačnog postupka, odnosno prijenos subjekta s društva Músicos na društvo In‑pulso nije bilo predmet kolektivnog postupka.
103. Kolektivnom presudom od 19. lipnja 2013. utvrđeno je da je otkaz bio opravdan gospodarskim razlozima i da nije bilo prijenosa Škole na Ayuntamiento. U uvodnom dijelu svojeg obrazloženja(56) presuda Tribunala supremo od 17. studenoga 2014. kojom se potvrđuje presuda Tribunala Superior od 19. lipnja 2013. jasno definira predmet kolektivnog postupka, navodeći da je, osim gospodarskih razloga koje je iznijelo društvo Músicos, pitanje bilo je li prestanak podučavanja od strane društva Músicos doveo do prijenosa škole na Ayuntamiento. To se pitanje, međutim, ne odnosi na prijenos na Ayuntamiento, nego na društvo In‑pulso. Taj skup činjenica u glavnom postupku nije bio obrađen u kolektivnom postupku. Glavni postupak odnosi se na činjenice koje su nastale kasnije i s drugim mogućim preuzimateljem. Tuženik, društvo In‑pulso, koje je preuzimatelj o kojemu je riječ, nije ni postojalo u vrijeme donošenja presude u kolektivnom postupku 19. lipnja 2013. Činjenice koje se kasnije dogodile nisu se mogle razmatrati u kolektivnom postupku koji je, prema obrazloženju suda koji je uputio zahtjev u njegovu zahtjevu za prethodnu odluku, bio ograničen na činjenice od dana usmene rasprave u kolektivnom postupku. To je bilo 22. svibnja 2013. te stoga činjenica da je društvo In‑pulso u rujnu 2013. nastavilo podučavanje u Školi nije bila dio predmeta kolektivnog postupka.
104. Stoga, prema španjolskom pravu, učinak pravomoćno presuđene stvari ne isključuje mogućnost da se u kasnijem pojedinačnom postupku utvrdi postojanje prijenosa jer pitanje prijenosa na društvo In‑pulso nije razmatrano u ranijoj presudi u kolektivnom postupku. To ne potvrđuju samo španjolska vlada i Komisija nego, kao što je Komisija pravilno navela, i prvostupanjski sud u glavnom postupku (Juzgado de lo Social no. 4 de Valladolid) koji nije utemeljio svoja utvrđenja o prijenosu na društvo In‑pulse na razmatranjima pravomoćno presuđene stvari, nego je o meritumu tog pitanja odlučio utvrdivši da je, prema njegovu mišljenju, petomjesečna faza neaktivnosti bila preduga da bi postojao prijenos.
105. Naposljetku, želim napomenuti da Sud koji je uputio zahtjev nije pitao Sud predstavlja li povredu članka 47. Povelje činjenica da je u odluci o pojedinačnom otkazu bio vezan zaključkom o postojanju gospodarskih razloga iz ranije kolektivne presude Tribunala Superior od 19. lipnja 2013., nego je svoje pitanje ograničio na problem prijenosa(57).
IV. Zaključci
106. S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja mu je uputila Sala de lo Social del Tribunal Superior de Justicia de Castilla y León Valladolidu (Socijalni odjel Visokog suda, Castilla y León, Španjolska):
(1) Ne treba smatrati da je ostvaren prijenos u smislu Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona ako koncesionar gradske glazbene škole – koji je sve materijalne resurse primio od gradske uprave (prostori, instrumenti, učionice, namještaj), ima vlastito osoblje i pruža usluge obrazovanja – prestane obavljati djelatnost 1. travnja 2013., dva mjeseca prije kraja školske godine 2012./2013., pri čemu je sve materijalne resurse vratio gradskoj upravi koja nije nastavila obavljati djelatnost radi dovršetka školske godine 2012./2013., nego je organizirala novi postupak dodjele koncesije novom ugovaratelju, koji je u rujnu 2013., početkom nove školske godine 2013./2014., nastavio obavljati djelatnost, prilikom čega je gradska uprava novom ugovaratelju prenijela potrebne materijalne resurse kojima je raspolagao prethodni ugovaratelj gradske uprave (prostori, instrumenti, učionice, namještaj).
(2) U opisanim okolnostima u kojima je neispunjavanje obveza izvornog nositelja djelatnosti (gradska uprava) prinudilo prvog ugovaratelja da prestane obavljati djelatnost i da otpusti sve svoje radnike, nakon čega je taj izvorni nositelj djelatnosti prenio materijalne resurse drugom ugovaratelju koji je nastavio istu djelatnost, treba smatrati da je u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2001/23/EZ do otpuštanja radnika prvog ugovaratelja došlo zbog „gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, zbog kojih su potrebne promjene u radnoj snazi”, a ne da je razlog za to bio „prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona”, zabranjen tim člankom.
(3) Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima valja tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje sudu zabranjuje da donese meritornu odluku o navodima radnika koji otkaz, do kojeg je došlo u okviru kolektivnog otkazivanja, osporava u pojedinačnom postupku kako bi obranio prava koja proizlaze iz Direktive 2001/23/EZ i Direktive Vijeća 98/59/EZ od 20. srpnja 1998. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kolektivno otkazivanje zbog toga što postoji pravomoćna presuda u pogledu kolektivnog otkazivanja donesena u postupku u kojem radnik nije mogao sudjelovati, ali u kojem su sudjelovali ili su mogli sudjelovati sindikati zastupljeni kod poslodavca i svi kolektivni zakonski zastupnici radnika ako, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, obvezujuća snaga te presude u kolektivnom postupku ne nadilazi granice predmeta postupka te da se predmet razlikuje od onog o kojem je riječ u pojedinačnom postupku.