MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 3. ožujka 2015.(1)
Predmet C‑681/13
Diageo Brands BV
protiv
Simiramida-04 EOOD
(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska))
„Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Priznavanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države u kojoj se zahtijeva priznavanje – Javni poredak Unije − Odluka suda druge države članice koja je u suprotnosti s pravom Unije u području žigova – Provedba prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2004/48/EZ – Sudski troškovi“
I – Uvod
1. U ovom predmetu Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska) uputio je Sudu nekoliko prethodnih pitanja u prvom redu o tumačenju članka 34. točke 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001(2), koji predviđa da se sudska odluka ne priznaje ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi u kojoj se traži priznanje. Točnije, kada se u državi podrijetla donese odluka suprotna pravu Unije, treba ustanoviti opravdava li takva činjenica njezino nepriznavanje u državi u kojoj se priznavanje zahtijeva pod obrazloženjem da je njome povrijeđen javni poredak te države. Ovaj predmet Sudu daje priliku da razjasni kriterije koje sud države u kojoj se zahtijeva priznavanje treba uzeti u obzir, a koji su nedavno utvrđeni u presudi Apostolides(3), kako bi ocijenio postoji li očita povreda njezina javnog poretka kada ta povreda proizlazi iz povrede pravnih pravila Unije.
II – Pravni okvir
A – Uredba br. 44/2001
2. Uvodne izjave 6., 16. i 17. Uredbe br. 44/2001 glase kako slijedi:
„(6) Kako bi se postigao cilj slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima potrebno je i prikladno da pravila kojima je uređena nadležnost, priznavanje sudskih odluka te njihovo izvršenje budu uređena pravno obvezujućim i izravno primjenjivim pravnim instrumentom Zajednice.
[...]
(16) Uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar Zajednice opravdava da sudske odluke donesene u nekoj državi članici automatski budu priznate bez potrebe bilo kakvog postupka osim u slučajevima njihova osporavanja.
(17) Na temelju istog načela uzajamnog povjerenja, postupak kojim se postiže izvršivost sudske odluke iz jedne države članice u drugoj državi članici mora biti učinkovit i brz. S tim ciljem, izjava da je sudska odluka izvršiva zapravo mora biti izdana automatski, nakon formalnih provjera podnesene dokumentacije, pri čemu ne smije postojati bilo kakva mogućnost da se sud po službenoj dužnosti pozove na bilo koji od razloga za neizvršenje u skladu s ovom Uredbom.“
3. Članak 33. stavak 1., članak 34. točke 1. i 2. i članak 36. Uredbe br. 44/2001 nalaze se u njezinu poglavlju III. naslovljenom „Priznavanje i izvršenje“.
4. Članak 33. stavak 1. ove Uredbe glasi kako slijedi:
„1. Sudska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.“
5. Članak 34. točke 1. i 2. predmetne Uredbe određuje:
„Sudska odluka se ne priznaje:
1) ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje;
2) ako je donesena u odnosu na tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, a nije mu bilo pravovremeno uručeno pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu, osim ako tuženik nije započeo postupak za pobijanje sudske odluke, a mogao je to učiniti.“
6. U skladu s člankom 36. iste uredbe:
„Ni pod kakvim se uvjetima strane sudske odluke ne mogu preispitivati s obzirom na njihov meritum.“
B – Direktiva 2004/48/EZ
7. Članak 1. Direktive 2004/48/EZ(4) predviđa da se navedena direktiva odnosi na „mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva“, s pojašnjenjem da taj izraz obuhvaća „prava industrijskog vlasništva“.
8. Članak 2. stavak 1. te direktive navodi da se njome predviđene mjere, postupci i pravna sredstva primjenjuju „na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom Zajednice i/ili nacionalnim pravom dotične države članice“.
9. Na temelju članka 3. stavka 2. navedene direktive: mjere, postupci i pravna sredstva potrebni za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva koje su države članice dužne poduzeti, moraju biti „učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe“.
10. U tom pogledu, članak 7. stavak 1. Direktive 2004/48 državama članicama propisuje da osiguraju da nadležna sudska tijela pod određenim uvjetima mogu „narediti brze i učinkovite privremene mjere radi očuvanja relevantnih dokaza u vezi s navodnom povredom“. Istom se odredbom propisuje da te mjere mogu obuhvaćati „fizičku zapljenu robe kojom se vrši povreda“. Jednako tako, članak 9. te direktive naslovljen „Privremene mjere i mjere predostrožnosti“, u stavku 1. točki (b) državama članicama propisuje da osiguraju da sudska tijela mogu, na zahtjev podnositelja zahtjeva, „narediti zapljenu ili predaju robe za koju se sumnja da povrjeđuje pravo intelektualnog vlasništva“. Članak 7. stavak 4. i članak 9. stavak 7. iste direktive propisuju da su sudska tijela, „ako je naknadno utvrđeno da nije bilo povrede ili prijetnje povredom prava intelektualnog vlasništva“, ovlaštena „na zahtjev tuženika […] narediti podnositelju zahtjeva da tuženiku osigura odgovarajuću naknadu za bilo kakvu štetu uzrokovanu tim mjerama“.
11. Što se tiče sudskih troškova, članak 14. Direktive 2004/48 određuje:
„Države članice osiguravaju da opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala uspješna stranka u sporu, kao opće pravilo, snosi neuspješna stranka, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti.“
III – Činjenice glavnog postupka, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
12. Diageo Brands BV (u daljnjem tekstu: Diageo Brands), sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska), nositelj je među ostalim žiga „Johnny Walker“. Društvo prodaje viski tog žiga u Bugarskoj posredstvom lokalnog ekskluzivnog uvoznika.
13. Simiramida-04 EOOD (u daljnjem tekstu: Simiramida), sa sjedištem u Varni (Bugarska), prodaje alkoholna pića.
14. Dana 31. prosinca 2007. jedan je kontejner s 12.096 boca viskija žiga „Johnny Walker“ namijenjen društvu Simiramida stigao iz Gruzije u luku Varna (Bugarska). Smatrajući da uvoz te pošiljke boca u Bugarsku bez njegova dopuštenja predstavlja povredu njegova žiga, društvo Diageo Brands zatražilo je i dobilo 12. ožujka 2008. odobrenje od Sofiyski gradski sad (Suda grada Sofije, Bugarska) za zapljenu predmetne pošiljke viskija.
15. Dana 9. svibnja 2008. povodom žalbe društva Simiramida, Sofiyski apelativen sad (Žalbeni sud u Sofiji) ukinuo je rješenje o zapljeni od 12. ožujka 2008.
16. Odlukama od 30. prosinca 2008. i 24. ožujka 2009. Varhoven kasatsionen sad (Vrhovni kasacijski sud) iz formalnih je razloga odbio žalbu koju je u kasacijskom postupku podnijelo društvo Diageo Brands.
17. Dana 9. travnja 2009. obustavljena je zapljena pošiljke viskija izvršena na zahtjev društva Diageo Brands.
18. U glavnom postupku koji je društvo Diageo Brands pokrenulo protiv društva Simiramida zbog povrede žiga, Sofiyski gradski sad je odlukom od 11. siječnja 2010. odbio zahtjeve društva Diageo Brands. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, Sofiyski gradski sad je, a da pritom nije ispitao okolnosti predmeta, presudio da iz odluke o tumačenju, koju je 15. lipnja 2009. donio Varhoven kasatsionen sad, proizlazi da uvoz u Bugarsku proizvoda koji su stavljeni u promet izvan Europskog gospodarskog prostora (EGP) uz suglasnost nositelja žiga, nije povreda prava zajamčenih žigom. Sofiyski gradski sad smatrao je da je na temelju bugarskog postupovnog prava vezan tom odlukom o tumačenju.
19. Društvo Diageo Brands nije upotrijebilo ni jedno pravno sredstvo protiv te odluke Sofiyski gradski sada od 11. siječnja 2010. koja je postala pravomoćna.
20. U glavnom postupku Simiramida pred nizozemskim sudovima traži isplatu iznosa većeg od 10 milijuna eura za naknadu štete koju je to društvo pretrpjelo zbog zapljene izvršene na zahtjev društva Diageo Brands. Simiramida svoj zahtjev temelji na odluci koju je 11. siječnja 2010. donio Sofiyski gradski sad jer je u njoj taj sud utvrdio nezakonitost navedene zapljene. U svoju obranu, društvo Diageo Brands tvrdi da se ta odluka ne može priznati u Nizozemskoj zato što je u očitoj suprotnosti s javnim poretkom, u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je, u svojoj odluci od 11. siječnja 2010., Sofiyski gradski sad očito pogrešno primijenio pravo Unije oslonivši se na odluku o tumačenju koja je i sama zahvaćena pogreškom, a koju je donio Varhoven kasatsionen sad protivno svojoj obvezi da uputi prethodno pitanje na temelju članka 267. UFEU‑a.
21. Odlukom od 2. ožujka 2011., Rechtbank Amsterdam (sud u Amsterdamu) prihvatio je argumentaciju društva Diageo Brands i odbio zahtjev društva Simiramida.
22. Povodom žalbe društva Simiramida, Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) preinačio je, odlukom od 5. lipnja 2012., odluku Rechtbank Amsterdam i presudio da se odluka Sofiyski gradski sada od 11. siječnja 2010. treba priznati u Nizozemskoj. Međutim, odlučio je prekinuti postupak o zahtjevu za naknadu štete.
23. Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), kojem je Diageo Brands podnio žalbu, utvrdio je da se u kasacijskom postupku „stranke slažu oko činjenice da je odluka o tumačenju koju je 15. lipnja 2009. donio Varhoven kasatsionen sad u suprotnosti s pravom Unije“, i da je „društvo Diageo Brands predočilo […] novu odluku o tumačenju koju je 26. travnja 2012. donio [Varhoven kasatsionen sad], kojom se izričito potvrđuje odluka o tumačenju od 15. lipnja 2009.“
24. U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden, odlukom od 20. prosinca 2013. koju je tajništvo Suda zaprimilo 23. prosinca 2013., odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 34. […] točku 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da taj razlog za odbijanje obuhvaća i slučaj u kojem je odluka suca države podrijetla u očitoj suprotnosti s pravom Unije, a to je tom sucu bilo poznato?
2. a) Treba li članak 34. […] točku 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se uspješnom pozivanju na navedeni razlog za odbijanje protivi okolnost da je stranka, koja se poziva na razlog za odbijanje naveden u članku 34. […] točki 1. Uredbe br. 44/2001, propustila upotrijebiti pravna sredstva koja su joj stajala na raspolaganju u državi podrijetla odluke?
b) U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje 2. a) je li išta drukčije ako korištenje pravnih sredstava u državi podrijetla odluke nije imalo smisla jer se mora pretpostaviti da to ne bi dovelo do drukčije odluke?
3. Treba li članak 14. Direktive 2004/48 tumačiti na način da ta odredba obuhvaća i troškove koji strankama nastanu u sklopu parnice za naknadu štete u jednoj državi članici ako se to potraživanje i obrana od njega odnose na odgovornost tuženika zbog zapljene i izjava koje je ovaj u drugoj državi članici ishodio odnosno dao radi provedbe svojih prava koja proizlaze iz žiga, te se s tim u svezi postavlja pitanje priznanja odluke suda druge države članice u prvoj državi članici?“
25. Osim stranaka u glavnom postupku, pisana očitovanja podnijele su i njemačka i latvijska vlada, te Europska komisija.
26. Na raspravi održanoj 9. prosinca 2014. podnesena su usmena očitovanja u ime stranaka u glavnom postupku i Komisije.
IV – Analiza
27. Najprije ću ispitati pretpostavke na kojima sudac koji je uputio zahtjev temelji svoju odluku prije nego što ću analizirati odlučujuće aspekte prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.
A – Uvodna razmatranja
28. Najprije je potrebno podsjetiti da je na nacionalnom sudu da utvrdi činjenice koje su dovele do spora u glavnom postupku i donese zaključak o njihovu učinku na odluku koju treba donijeti(5).
29. Naime, u okviru podjele nadležnosti između sudova Unije i nacionalnih sudova, u načelu je na nacionalnom sudu da provjeri jesu li u predmetu u kojem odlučuje ispunjeni činjenični uvjeti koji za posljedicu imaju primjenu pravila Unije. Međutim, Sud, kad odlučuje o prethodnom pitanju, može, ako je to potrebno, dati nacionalnom sudu pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovu tumačenju(6).
30. U tim okolnostima Sud treba odgovoriti na prethodna pitanja o tumačenju prava Unije koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, ostavljajući mu da provjeri konkretne elemente spora koji rješava(7).
31. U tom pogledu, ističem, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, da taj sud svoja pitanja temelji na više pretpostavki, odnosno da su odluka Sofiyski gradski sada od 11. siječnja 2010. i odluka o tumačenju Varhoven kasatsionen sada od 15. lipnja 2009. na kojoj se temelji odluka Sofiyski gradski sada, u suprotnosti s pravom Unije(8). Osim toga, sudac koji je uputio zahtjev navodi da je druga odluka o tumačenju, koju je 26. travnja 2012. donio Varhoven kasatsionen sad, u kojoj je izričito potvrđena prva odluka o tumačenju, također u suprotnosti s pravom Unije.
32. Međutim, kao što to proizlazi iz pisanih očitovanja Komisije koja su potvrđena na raspravi, u okviru postupka zbog povrede obveze koji je Komisija pokrenula u pogledu usklađenosti sudske prakse Varhoven kasatsionen sada s člankom 5. Direktive br. 2008/95/EZ(9), Komisija je ispitala obje odluke o tumačenju tog suda. Nakon tog ispitivanja, došla je do zaključka da su i odluka o tumačenju od 15. lipnja 2009. kao i detaljnija odluka od 26. travnja 2012. u skladu s pravom Unije. Ta joj je analiza omogućila da prekine postupak zbog povrede obveze. Stoga, prema mišljenju Komisije, nije točna tvrdnja sadržana u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, prema kojoj je odluka o tumačenju Varhoven kasatsionen sada od 15. lipnja 2009. u suprotnosti s pravom Unije. Stoga ne mogu isključiti da je, u konačnici, Sofiyski gradski sad pogrešno primijenio tu odluku.
33. Što se tiče odluke suda Sofiyski gradski sad od 11. siječnja 2010., iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su stranke, čini se, u biti suglasne da je ta odluka u suprotnosti s člankom 5. Direktive 89/104(10). Naime, tim se člankom omogućuje nositelju žiga da bilo kojoj trećoj osobi zabrani, među ostalim, da uvozi, trguje, stavi u promet ili posjeduje u te svrhe proizvode koji nose taj žig(11). Prema sudskoj praksi Suda, ovaj članak treba tumačiti na način da se nositelj žiga može protiviti prvom stavljanju u promet u EGP‑u izvornih proizvoda koji nose taj žig, bez njegova odobrenja(12).
34. S obzirom na te uvodne napomene i povezanost koja postoji između pojedinih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, prvo i drugo pitanje, koja se odnose na tumačenje članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001, bit će najprije ispitana i to zajedno. Pitanje o tumačenju članka 14. te uredbe razmotrit će se nakon toga.
B – Prvo i drugo pitanje
35. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud – u situaciji kada je odluka suprotna pravu Unije donesena u državi podrijetla – opravdava li ta činjenica njezino nepriznavanje u državi u kojoj se zahtijeva priznavanje zato što je njome povrijeđen javni poredak te države. Taj sud također želi saznati može li, ili mora li, sudac u postupku egzekvature uzeti u obzir činjenicu da osoba koja se protivi priznavanju odluke u državi u kojoj se traži priznavanje nije iskoristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u državi podrijetla.
36. Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, najprije je potrebno ispitati na temelju kojih kriterija sudac države u kojoj se traži priznavanje treba ocijeniti postoji li očita povreda njezina javnog poretka. Potrebno je, u biti, utvrditi elemente nužne za tu ocjenu u okviru sudske prakse koju je utvrdio Sud u pogledu primjene pojma „javnog poretka“ u smislu Uredbe br. 44/2001.
1. Prethodno očitovanje o pojmu „javnog poretka“
37. U ovom predmetu, Sudu je postavljeno pitanje o tumačenju pojma „javnog poretka“ u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001, to jest u fazi priznavanja odluke od strane države u kojoj se traži priznanje.
38. Što se tiče pojma „javnog poretka“, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako su države članice načelno, na temelju iznimke iz članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 slobodne odrediti zahtjeve njihova javnog poretka sukladno vlastitom nacionalnom poimanju, granice tog pojma potpadaju pod tumačenje te uredbe. Stoga, premda zadaća Suda nije definiranje sadržaja „javnog poretka“ države članice, on ipak mora kontrolirati granice u okviru kojih sudac države članice može primijeniti taj pojam radi odbijanja priznanja sudske odluke iz druge države članice(13).
39. U glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev utvrđuje povredu materijalnopravne odredbe prava Unije, i to članka 5. Direktive 89/104 koju je počinio sudac države podrijetla. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se povreda javnog poretka zapravo odnosi na povredu prava Unije. Iz navedenog proizlazi da se predmetna povreda ne odnosi na nacionalni javni poredak u fazi priznavanja, nego na javni poredak Unije, koji sam po sebi čini sastavni dio nacionalnog javnog poretka(14). Stoga određene temeljne odredbe za ostvarivanje zadaća koje su povjerene Uniji i, osobito, za funkcioniranje unutarnjeg tržišta(15) opravdavaju, među ostalim, odbijanje priznavanja arbitražne odluke. Naime, iako svaka država članica utvrđuje zahtjeve svojeg javnog poretka, unutar nacionalnog javnog poretka postoji i jezgra vrijednosti, načela i temeljnih pravila Unije, s istim normativnim sadržajem, koju svaka država članica mora uzeti u obzir.
2. Okvir sudske prakse u pogledu pojma „javnog poretka“ u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
40. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 6., Uredba br. 44/2001 pridonosi stvaranju europskog pravosudnog prostora unutar kojeg se mora osigurati slobodan protok sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, što je jedan od temeljnih ciljeva te Uredbe. Iz uvodnih izjava 16. i 17. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da se sustav priznanja i izvršenja predviđen tom uredbom zasniva na uzajamnom povjerenju u zadovoljavanju pravde unutar Unije. Takvo povjerenje ne zahtijeva samo da sudske odluke donesene u nekoj državi članici budu automatski priznate u drugoj državi članici, nego i da postupak kojim se postiže izvršivost tih odluka u potonjoj državi bude učinkovit i brz. Takav postupak, prema uvodnoj izjavi 17. te uredbe, treba podrazumijevati samo formalnu provjeru dokumentacije koja je potrebna za priznanje izvršnosti u državi u kojoj se ono traži(16).
41. Budući da je Konvencija od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena uzastopnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija)(17) u odnosima među državama članicama zamijenjena Uredbom br. 44/2001(18), tumačenje konvencije koje je dao Sud i dalje vrijedi za odgovarajuće odredbe te uredbe(19). To je slučaj i u pogledu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001, kojim je zamijenjen članak 27. stavak 1. Briselske konvencije(20). Prema tom članku, sudska odluka se ne priznaje ako bi takvo priznanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi u kojoj se traži priznanje. Razlozi za osporavanje na koje se može pozvati izričito su navedeni u člancima 34. i 35. te Uredbe. Taj popis, čiji elemente treba usko tumačiti, taksativne je prirode(21). Osobito članak 34. točka 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti restriktivno jer je zapreka ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe(22). Stoga, se odredba o javnom poretku sadržana u tom članku može primijeniti samo u iznimnim slučajevima(23).
42. Naime, kao što to proizlazi iz točke 38. ovog mišljenja, iako je javni poredak nacionalni pojam, Sud ipak nad njime provodi strogi nadzor i restriktivno ga tumači(24). Taj zahtjev koji se odnosi na restriktivno tumačenje već je naveden u izvještaju P. Jenarda(25) o Briselskoj konvenciji, a poznat je i u nacionalnim pravima(26). Naime, prilog „očito“ koji je dodan tijekom promjene konvencije u Uredbu, u Uredbi konkretizira očekivanje postojanja očite suprotnosti priznavanja presuda s javnim poretkom(27). Svrha je te izmjene, kao što to proizlazi iz obrazloženja povezanih s člankom 41. Prijedloga uredbe Vijeća, istaknuti „iznimnu primjenu javnog poretka“ s „ciljem poboljšanja slobodnog kretanja sudskih odluka“(28).
43. U tom smislu, Sud je presudio da, zabranjujući preispitivanje merituma sudske odluke iz druge države članice, članak 36. i članak 45. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 zabranjuju sucu države članice u kojoj se traži priznanje da odbije priznanje ili izvršenje te sudske odluke samo zbog postojanja razlike između pravnog pravila koje je primijenio sud države podrijetla i onoga koje bi primijenio sud države članice u kojoj se traži priznanje da je odlučivao u glavnoj stvari. Kao opće pravilo, sudac države u kojoj se traži priznanje ne može kontrolirati točnost pravnih ili činjeničnih utvrđenja suda države podrijetla(29).
44. Iz prethodno navedenog proizlazi da je pozivanje na javni poredak iz članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 moguće samo u slučaju kada priznanje sudske odluke donesene u drugoj državi članici predstavlja neprihvatljivu povredu pravnog poretka u državi članici u kojoj se traži priznanje zbog toga što zadire u neko temeljno načelo. Da bi se osiguralo poštovanje zabrane preispitivanja merituma sudske odluke donesene u nekoj drugoj državi članici, povreda bi morala značiti očitu povredu pravnog pravila, za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključni značaj ili prava koje je priznato kao temeljno pravo u tom pravnom poretku(30). Naime, nacionalni je sud dužan jednako učinkovito osigurati zaštitu prava utvrđenih nacionalnim pravnim poretkom kao i zaštitu prava zajamčenih pravom Unije(31).
3. Pravna ocjena
a) Povreda pravnog pravila koje ima ključni značaj, prava koje je priznato kao temeljno ili temeljnog načela prava Unije
45. U glavnom predmetu, kao što to proizlazi iz točke 33. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev navodi samo povredu članka 5. Direktive 89/104 koju je počinio sudac države podrijetla.
46. U tom pogledu njemačka vlada i Komisija tvrde da je teško zamisliti da se povreda članka 5. Direktive 89/104, za koju se prigovara Sofiyski gradski sadu da ju je počinio u svojoj odluci od 11. siječnja 2010., može smatrati povredom temeljnog načela prava Unije.
47. Slažem se s njihovim mišljenjem.
48. Najprije napominjem da javni poredak u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 treba ocijeniti in concreto, to jest na temelju ozbiljnosti učinaka do kojih dovodi priznavanje predmetne odluke. Stoga se u obzir treba uzeti i veza između glavnog predmeta i pravnog poretka države u kojoj se traži priznavanje(32).
49. U ovom slučaju, kao što sam to naveo u svojim uvodnim napomenama, iako nije točna tvrdnja sadržana u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku prema kojoj je odluka o tumačenju Varhoven kasatsionen sada od 15. lipnja 2009. u suprotnosti s pravom Unije, s obzirom na očitovanja Komisije u tom pogledu, ne može se isključiti da je Sofiyski gradski sad pogrešno primijenio tu odluku.
50. Međutim, prema sudskoj praksi Suda, sudac države u kojoj se traži priznavanje ne može a da ne dovede u pitanje svrhu Uredbe br. 44/2001 odbiti priznavanje odluke donesene u drugoj državi članici samo zbog toga što smatra da je u toj odluci pogrešno primijenjeno nacionalno pravo ili pravo Unije(33).
51. Izniman karakter primjene javnog poretka dovodi me do zaključka da se, u načelu, eventualna pogreška koja se tiče prava, poput one u glavnom postupku, ne može sama po sebi smatrati povredom javnog poretka, niti se njome može opravdati odbijanje priznavanja(34) odluke koju je donio Sofiyski gradski sad. Naime, s jedne strane, odbijanje priznavanja ne ispunjava kriterije utvrđene u sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 44. ovog mišljenja. Razlog za odbijanje postoji ako su učinci priznavanja odluke u suprotnosti s javnim poretkom države u kojoj se traži priznavanje(35), što se tiče nacionalnog prava i prava Unije, i ti učinci trebaju imati određenu težinu, to jest, trebaju na očit način povrijediti pravno pravilo za koje se smatra da ima ključni značaj u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje ili pravo koje se priznaje kao temeljno pravo u tom pravnom poretku(36). S druge strane, priznavanje odluke Sofiyski gradski sad nije u suprotnosti s pravnim poretkom države u kojoj se zahtijeva priznavanje na neprihvatljiv način, jer njome nije povrijeđeno temeljno načelo. Drukčija odluka mogla bi, kao što je to napomenula Komisija, dovesti do ponovnog uvođenja ovlasti preispitivanja koja je zabranjena člancima 36. i 45. Uredbe br. 44/2001. Takvom se odlukom, prema mišljenju Komisije, s jedne strane, narušava i uzajamno povjerenje u pravosuđe unutar Unije na kojem se temelji sustav priznavanja i izvršenja predviđen Uredbom br. 44/2001 i, s druge strane, onemogućuje učinkovitost i brzina priznavanja i izvršenja sudskih odluka.
52. Međutim, dakako da se ne može isključiti da posljedica takve pogreške bude to da priznavanje odluke na očit način povrijedi ključna pravila ili temeljna načela, uključujući i ona iz prava Unije. Uostalom, potrebno je naglasiti da mora postojati povreda tih pravila ili tih načela(37) javnog poretka Unije. Međutim, kao ni Komisija, nisam sasvim uvjeren da se u glavnom postupku pogrešna primjena ili tumačenje odredbe unesene u direktivu o minimalnom usklađivanju čiji je cilj bio približiti zakonodavstva država članica u području žigova, ostavljajući tim državama pritom dovoljno veliku slobodu za njezino prenošenje(38), može smatrati povredom ključnih pravila ili temeljnih načela(39).
53. Odgovor Suda u presudi Eco Swiss(40) u pogledu izvršivosti arbitražne odluke ne mijenja tu ocjenu. Naime, u toj presudi, Sud je presudio da je članak 101. UFEU‑a temeljna odredba nužna za izvršenje zadaća koje su povjerene Uniji, a osobito za funkcioniranje unutarnjeg tržišta(41). Sud je iz toga zaključio da je ta odredba prava Unije odredba koja se odnosi na pravni poredak u smislu Konvencije o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, potpisane u New Yorku 10. lipnja 1958.(42), što ne može biti slučaj s člankom 5. Direktive 89/104 u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
54. Irelevantnost te presude za potrebe glavnog postupka također proizlazi iz niza drugih različitosti. Kao prvo, članak 34. točka 1. ne omogućuje da se odbije priznavanje arbitražne odluke, nego sudske odluke koju je donio sud druge države članice. Međutim, na odluke nacionalnih sudova primjenjuje se pretpostavka zakonitosti. Tom se pretpostavkom zakonitosti opravdava činjenica da je kriterij javnog poretka koji primjenjuje Sud blaži za sudske odluke nego za arbitražne odluke. Kao drugo, odluke koje donose sudovi država članica podliježu sustavu sudske zaštite koji je uspostavljen pravom Unije i, osobito, mehanizmu prethodnog postupka, što nije slučaj s arbitražnim odlukama(43). Sud je u tom pogledu istaknuo da konvencionalni arbitražni sud nije „sud države članice” u smislu članka 267. UFEU‑a jer arbitri, za razliku od nacionalnog suda, ne mogu tražiti od Suda da u prethodnom postupku odluči o pitanjima koja se odnose na tumačenje prava Unije(44). Naime, uzajamno povjerenje koje države članice imaju u svoje sudske odluke i sustav sudske zaštite uspostavljen pravom Unije uvelike objašnjavaju zašto su u predmetu Eco Swiss i predmetu Renault donesena različita rješenja(45). Osim toga, potrebno je podsjetiti da se pravom Unije države članice obvezuje da nadoknade svaku štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije koja im se može pripisati, uključujući slučajeve kada ta šteta proizlazi iz odluke suda koji odlučuje u zadnjem stupnju(46). Uz odgovornost države postoji i mogućnost podnošenja tužbe radi utvrđivanja povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a.
b) Povreda načela lojalne suradnje
55. Društvo Diageo Brands ističe povredu obveze pokretanja prethodnog postupka pred Sudom koju su počinili i Sofiyski gradski sad i Varhoven kasatsionen sad.
56. Kao prvo, što se tiče obveze Sofiyski gradski sad da uputi zahtjev za prethodnu odluku, podsjećam da je Sud već presudio da sustav uspostavljen člankom 267. UFEU‑a u pogledu osiguranja ujednačenog tumačenja prava Unije u državama članicama uspostavlja izravnu suradnju Suda i nacionalnih sudova(47).
57. U tom pogledu, prethodni postupak temelji se na dijalogu između sudaca, a njegovo pokretanje potpuno ovisi o ocjeni nacionalnog suda o relevantnosti i nužnosti navedenog zahtjeva za prethodnu odluku(48). Stoga, s obzirom na to da ne postoji nikakva sudska zaštita od odluke nacionalnog suda, potonji je sud u pravilu dužan obratiti se Sudu u smislu članka 267. trećeg stavka UFEU‑a kad se pred njime pojavi pitanje koje se odnosi na tumačenje Ugovora o funkcioniranju Unije(49).
58. U glavnom postupku sudac države podrijetla teško može prigovoriti da je počinjena očita povreda obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku. Naime, Sofiyski gradski sad je prvostupanjski sud, protiv čije se odluke mogla podnijeti žalba, pa čak i žalba bugarskom sudu koji odlučuje u posljednjem stupnju. Stoga, u skladu s člankom 267. drugim stavkom UFEU‑a nije bio dužan postaviti prethodno pitanje(50).
59. Kao drugo, što se tiče odluke o tumačenju od 15. lipnja 2009. Varhoven kasatsionen sada, na temelju koje je donesena odluka od 11. siječnja 2010. Sofiyski gradski sada, samo ću napomenuti da se glavni postupak odnosi samo na priznavanje odluke Sofiyski gradski sada od 11. siječnja 2010.
c) Neiscrpljenje pravnih sredstava
60. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da, u postupku na koji se zahtjev odnosi, društvo Diageo Brands nije iskoristilo pravna sredstva koja su mu bila dostupna na temelju nacionalnog prava. U tom pogledu, ono tvrdi da ih nije iskoristilo zbog činjenice da korištenje dostupnih pravnih sredstava pred bugarskim sudovima nije imalo smisla jer ne bi dovelo do drukčije odluke tih sudova.
61. Taj mi se argument ne čini uvjerljivim.
62. U točki 50. ovog mišljenja podsjeća se na to da obična pogreška koja se tiče nacionalnog prava ili prava Unije ne može opravdati odbijanje priznavanja koje se temelji na članku 34. točki 1. Uredbe br. 44/2001(51). Sud je utvrdio da u takvim slučajevima sustav pravnih sredstava uspostavljen u svakoj državi članici, dopunjen mehanizmom prethodnog postupka predviđenim člankom 267. UFEU‑a pojedincima pruža dovoljno jamstvo(52).
63. Točno je da, što se tiče pravnih sredstava koja postoje na nacionalnoj razini, članak 34. točka 1. Uredbe br. 44/2001 ne zahtijeva iscrpljenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla. Međutim, Komisija napominje da se Uredba br. 44/2001 oslanja na temeljnu ideju da se mjere donesene u okviru postupka o meritumu, uključujući ispravak meritornih pogrešaka, moraju provesti u državi članici podrijetla(53).
64. Dakako, slažem se s takvim pristupom. Naime, izniman karakter iznimke koja se tiče javnog poretka temelji se i na pretpostavci da tuženici koriste sva pravna sredstva za ispravak pogrešaka koje se tiču prava koja su dostupna na temelju prava države članice podrijetla. Točno je da se člankom 34. točkom 1. Uredbe br. 44/2001 ne zahtijeva iscrpljenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla. Međutim, valja zaključiti da, kao opće pravilo i, dakako, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla, pravni subjekti u toj državi članici trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila povreda javnog poretka. To je tim važnije kad navodna povreda javnog poretka proizlazi iz povrede prava Unije. Stoga postoji određena obveza svakog suda države članice da poštuje javni poredak Unije(54).
65. U tom pogledu, čini mi se da smisao i svrha Uredbe br. 44/2001 idu u prilog tomu da sudac države u kojoj se traži priznavanje uzme u obzir činjenicu da osoba koja se protivi priznavanju odluke donesene u državi podrijetla nije iskoristila pravna sredstva koja su joj dostupna na temelju nacionalnog prava(55). Stoga, sud države u kojoj se traži priznavanje obvezno treba uzeti u obzir postojanje mehanizama ispravljanja povrede prava Unije koju je počinio nacionalni sud u pravnom poretku države podrijetla, radi ocjene postoji li eventualna očita povreda njezina javnog poretka kojom se opravdava odbijanje priznavanja odluke u okviru Uredbe br. 44/2001(56). Međutim, to se treba uzeti u obzir za svaki slučaj zasebno, ovisno o konkretnim okolnostima predmetnog slučaja(57). Kao što je to navedeno u točki 39. ovog mišljenja, ako se predmetna povreda odnosi na javni poredak Unije, a ne na nacionalni javni poredak, obveza svih država članica da uzmu u obzir tu povredu proizlazi iz njihove dužnosti da osiguraju pravilnu primjenu prava Unije(58).
66. U glavnom postupku, iscrpljenje pravnih sredstava koja su društvu Diageo Brandsu dostupna na temelju bugarskog prava eventualno bi mu omogućila da se pred bugarskim sudom u posljednjem stupnju pozove na nužnost postavljanja prethodnog pitanja.
67. U svakom slučaju, ne treba zanemariti činjenicu da je društvo Diageo Brands, u slučaju da je, s jedne strane, iscrpilo pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju pred bugarskim sudovima i da, s druge strane, viši sudovi nisu poštovali pravo Unije, moglo postaviti pitanje o odgovornosti države Bugarske. Prema mišljenju Komisije, iako sustav sudske zaštite uspostavljen pravom Unije ne može jamčiti da neće nastati nikakva pogreška, on ipak strankama daje mogućnost dobivanja naknade štete u slučaju pogrešne primjene prava Unije. U tom pogledu, kao što je to već navedeno u točki 54. ovog mišljenja, Sud je presudio da se načelo prema kojem su države članice obvezne nadoknaditi štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije koja se tim državama može pripisati, primjenjuje i kada predmetna povreda proizlazi iz odluke suda koji odlučuje u zadnjem stupnju(59).
4. Međuzaključak
68. S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje treba odgovoriti da članak 34. točka 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da činjenica da je odluka donesena u državi podrijetla u suprotnosti s pravom Unije ne opravdava nepriznavanje te odluke u državi u kojoj se traži priznavanje zato što je njome povrijeđen javni poredak te države. Naime, obična pogreška koja se tiče nacionalnog prava ili prava Unije, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ako ne predstavlja očitu povredu ključnog pravnog pravila u pravnom poretku države u kojoj se traži priznavanje, ne može opravdati odbijanje priznavanja koje se temelji na članku 34. točki 1. Uredbe br. 44/2001.
69. Sudac države u kojoj se zahtijeva priznavanje, prilikom provjere eventualnog postojanja očite povrede javnog poretka koja proizlazi iz povrede temeljnih pravila prava Unije, treba uzeti u obzir činjenicu da osoba koja se protivi priznavanju odluke u državi u kojoj se zahtijeva priznavanje nije iskoristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u državi podrijetla.
C – Treće pitanje
70. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita obuhvaća li članak 14. Direktive 2004/48 sudske troškove povezane s glavnim postupkom pokrenutim u državi članici, koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete nastale zapljenom, a tijekom kojega je postavljeno pitanje priznavanja odluke u drugoj državi članici u okviru spora koji se odnosi na poštovanje prava intelektualnog vlasništva.
71. U skladu s njezinim člankom 1., Direktiva 2004/48 odnosi se na sve mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva. Osim toga, člankom 2. stavkom 1. te direktive određuje se da se te mjere, postupci i pravna sredstva, u skladu s člankom 3. navedene direktive, primjenjuju na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva predviđenu među ostalim nacionalnim pravom dotične države članice. Stoga je opći cilj Direktive 2004/48 uskladiti zakonodavstva država članica kako bi se osigurala visoka, jednakovrijedna i homogena razina zaštite intelektualnog vlasništva na unutarnjem tržištu(60).
72. Osim toga, Direktiva 2004/48 ne uređuje sve aspekte povezane s pravom intelektualnog vlasništva, nego samo one koji su svojstveni, s jedne strane, poštovanju tih prava i, s druge strane, njihovim povredama, propisujući djelotvorna pravna sredstva za sprečavanje, prestanak ili ispravak svake povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva(61).
73. U tom su pogledu, tužbe za naknadu štete usko povezane s postupcima koji se odnose na osiguravanje zaštite prava intelektualnog vlasništva. Stoga, s jedne strane, članak 7. Direktive 2004/48 predviđa mjere koje omogućuju zapljenu robe za koju se sumnja da povrjeđuje pravâ intelektualnog vlasništva(62). S druge strane, članak 9. stavak 7. te direktive predviđa mjere koje omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete nastale neopravdanom zapljenom. Prema mišljenju Komisije, te su mjere jamstvo koje zakonodavac smatra nužnom protutežom brzim i učinkovitim privremenim mjerama koje je predvidio(63).
74. Što se tiče članka 14. Direktive 2004/48, Sud je odlučio da je cilj te odredbe povećati razinu zaštite intelektualnog vlasništva, izbjegavajući mogućnost da oštećena stranka bude odvraćena od pokretanja postupka u svrhu zaštite svojih prava(64).
75. Smatram, kao i Komisija, da široka i opća formulacija članka 14. Direktive 2004/48, koja se odnosi na „uspješnu stranku u sporu” i na „neuspješnu stranku“, a da pritom ne određuje o kojoj se vrsti postupka predviđenog tom direktivom radi, omogućuje zaključak da se ta odredba primjenjuje u slučaju neuspješne stranke koja nije nositelj prava intelektualnog vlasništva, iako je osumnjičena za povredu takvog prava.
76. Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na treće pitanje treba odgovoriti da su sudski troškovi povezani s glavnim postupkom pokrenutim u Nizozemskoj, koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete nastale zapljenom, tijekom kojeg je postavljeno pitanje priznavanja odluke donesene u državi članici u okviru spora koji se odnosi na poštovanje prava intelektualnog vlasništva, obuhvaćeni člankom 14. Direktive 2004/48.
V – Zaključak
77. Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Hoge Raad der Nederlanden odgovori kako slijedi:
1. Članak 34. točku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da činjenica da je odluka donesena u državi podrijetla u suprotnosti s pravom Unije ne opravdava nepriznavanje te odluke u državi u kojoj se traži priznavanje zato što je njome povrijeđen javni poredak te države. Naime, obična pogreška koja se tiče nacionalnog prava ili prava Unije, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ako ne predstavlja očitu povredu ključnog pravnog pravila u pravnom poretku države u kojoj se traži priznavanje, ne može opravdati odbijanje priznavanja koje se temelji na članku 34. točki 1. Uredbe br. 44/2001. Sudac države u kojoj se zahtijeva priznavanje, prilikom provjere eventualnog postojanja očite povrede javnog poretka koja proizlazi iz povrede temeljnih pravila prava Unije, treba uzeti u obzir činjenicu da osoba koja se protivi priznavanju odluke u državi u kojoj se zahtijeva priznavanje nije iskoristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u državi podrijetla.
2. Sudski troškovi povezani s glavnim postupkom pokrenutim u državi članici, koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete nastale zapljenom, tijekom kojeg je postavljeno pitanje priznavanja odluke donesene u drugoj državi članici u okviru spora koji se odnosi na poštovanje prava intelektualnog vlasništva, obuhvaćeni su člankom 14. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva.