PRESUDA SUDA (peto vijeće)
12. srpnja 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička ribarstvena politika – Uredba (EU) br. 1380/2013 – Članak 16. stavak 6. i članak 17. – Dodjeljivanje ribolovnih mogućnosti – Nacionalno zakonodavstvo koje propisuje način dodjele koji se temelji na objektivnim i transparentnim kriterijima – Neravnopravni uvjeti tržišnog natjecanja među subjektima u sektoru – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članci 16. i 20. – Sloboda poduzetništva – Jednako postupanje – Proporcionalnost”
U predmetu C‑540/16,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud, Litva), odlukom od 17. listopada 2016., koju je Sud zaprimio 25. listopada 2016., u postupku
„Spika” UAB,
„Senoji Baltija” AB,
„Stekutis”UAB,
„Prekybos namai Aistra” UAB
protiv
Žuvininkystės tarnyba prie Lietuvos Respublikos žemės ūkio ministerijos
uz sudjelovanje:
Lietuvos Respublikos žemės ūkio ministerija,
„Sedija” BUAB,
V. Malinausko gamybinė-komercinė firma „Stilma”,
„Starkis” UAB,
„Banginis” UAB,
„Baltijos šprotai” UAB,
„Monistico” UAB,
„Ramsun” UAB,
„Rikneda” UAB,
„Laivitė” AB,
„Baltijos jūra” UAB,
„Baltlanta” UAB,
„Grinvita” UAB,
„Strimelė” UAB,
„Baltijos žuvys” BUAB,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça (izvjestitelj), predsjednik vijeća, E. Levits, A. Borg Barthet, M. Berger i F. Biltgen, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za „Banginis”UAB, E. Bernotas, L. Sesickas i J. Poderis, advokatė,
– za litavsku vladu, D. Kriaučiūnas i G. Taluntytė, u svojstvu agenata,
– za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,
– za francusku vladu, D. Colas, S. Horrenberger i E. de Moustier, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, J. Jokubauskaitė i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 5. točke (c), članka 16. stavka 6. i članka 17. Uredbe (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici, izmjeni uredaba Vijeća (EZ) br. 1954/2003 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 2371/2002 i (EZ) br. 639/2004 i Odluke Vijeća 2004/585/EZ (SL 2013., L 354, str. 22. i ispravak SL 2018., L 44, str. 9.) i članaka 16. i 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društava „Spika” UAB, „Senoji Baltija” AB, „Stekutis” UAB i „Prekybos namai Aistra” UAB (u daljnjem tekstu, zajedno: Spika i dr.), četiriju litavskih subjekata ribarstvenog sektora, s jedne strane, i Žuvininkystės tarnyba prie Lietuvos Respublikos žemės ūkio ministerijos (Služba za ribarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede, Litva), s druge strane, u vezi s dodatnim individualnim ribolovnim mogućnostima na Baltičkom moru koje je ta služba dodijelila za 2015.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Članak 2. stavci 1., 2. i 5. Uredbe br. 1380/2013, koji se odnosi na ciljeve zajedničke ribarstvene politike, glasi:
„1. [Zajednička ribarstvena politika] osigurava da su aktivnosti u ribarstvu i akvakulturi dugoročno ekološki održive i da se njima upravlja na način koji je u skladu s ciljevima postizanja gospodarskih i društvenih koristi te koristi za zapošljavanje i doprinos dostupnosti zaliha hrane.
2. [Zajednička ribarstvena politika] primjenjuje predostrožni pristup upravljanju ribarstvom i nastoji osigurati da iskorištavanje živih morskih bioloških resursa obnavlja i održava populacije izlovljavanih vrsta iznad razina koje mogu osigurati najviši održivi prinos.
[…]
5. [Zajednička ribarstvena politika] posebno:
[…]
(c) omogućava uvjete za gospodarski isplativ i konkurentan ribolov i prerađivačku industriju te za aktivnosti na obali koje su povezane s ribolovom;
(d) osigurava mjere za prilagodbu ribolovnog kapaciteta flota s razinama ribolovnih mogućnosti u skladu s stavkom 2., s ciljem osiguravanja gospodarski isplativih flota bez prevelikog iskorištavanja morskih bioloških resursa;
[…]
(f) pridonosi primjerenom životnom standardu za one koji ovise o ribolovnim aktivnostima, imajući u vidu priobalno ribarstvo i društveno‑gospodarske aspekte,
[…]
(i) promiče aktivnosti obalnog ribolova, uzimajući u obzir društveno- gospodarske aspekte;
[…]”
4 Članak 4. te uredbe, naslovljen „Definicije”, u stavku 1. određuje:
„Za potrebe ove uredbe:
[…]
4) ‚ribarsko plovilo’ znači svako plovilo opremljeno za komercijalno iskorištavanje morskih bioloških resursa ili klopka za tune;
5) ‚ribarsko plovilo Unije’ znači ribarsko plovilo koje plovi pod zastavom države članice i registrirano je u Uniji;
[…]
30) ‚subjekt’ znači fizička ili pravna osoba koja upravlja ili ima poduzeće koje obavlja bilo kakve aktivnosti vezano uz bilo koji stupanj proizvodnje, prerade, stavljanja na tržište, distribucije i maloprodaje proizvoda ribarstva i akvakulture.
[…]”
5 U članku 16. te uredbe, naslovljenom „Ribolovne mogućnosti”, u stavku 6. određeno je:
„Svaka država članica odlučuje na koji se način ribolovne mogućnosti koje su joj dodijeljene i koje nisu podložne sustavu prenosivih ribolovnih koncesija, mogu dodijeliti plovilima koja plove pod njezinom zastavom (primjerice stvaranjem individualnih ribolovnih mogućnosti). Država članica dužna je obavijestiti Komisiju o načinu dodjele.”
6 Članak 17. iste uredbe glasi kako slijedi:
„Prilikom dodjele ribolovnih mogućnosti koje su im raspoložive kako je navedeno u članku 16., države članice dužne su koristiti transparentne i objektivne kriterije uključujući one ekološke, društvene i gospodarske prirode. Kriteriji koji se koriste mogu uključivati, inter alia, utjecaj ribolova na okoliš, prijašnje poštovanje propisa, doprinos lokalnom gospodarstvu i prijašnje razine ulova. Unutar ribolovnih mogućnosti koje su im dodijeljene, države članice nastoje pružiti poticaje za ribarska plovila koja koriste alate za selektivni ribolov ili ribolovne tehnike koje imaju manje štetan utjecaj na okoliš, poput smanjene potrošnje energije ili nanošenja štete staništima.”
Litavsko pravo
7 Lietuvos Respublikos žuvininkystės įstatymas (litavski Zakon o ribarstvu), kako je dopunjen i izmijenjen Zakonom br. XII‑1523 od 23. prosinca 2014., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2015. (u daljnjem tekstu: Zakon o ribarstvu), ima za cilj osobito provedbu Uredbe br. 1380/2013 u nacionalnom pravu. Članak 17.1 tog zakona propisuje opća načela raspodjele ribolovnih mogućnosti u Baltičkom moru.
8 Članak 17.1 stavak 1. Zakona o ribarstvu propisuje način utvrđivanja i dodjele individualnih ribolovnih mogućnosti subjektima koji imaju ribarska plovila koja plove pod litavskom zastavom. U skladu s tom odredbom valja u tu svrhu za svakog subjekta izračunati njegov prosječni ulov različitih dotičnih ribljih vrsta tijekom tri kalendarske godine koje subjekt odabere između sedam posljednjih kalendarskih godina (u daljnjem tekstu: povijesni udio).
9 Na temelju članka 17.1 stavka 4. tog zakona, individualne ribolovne mogućnosti dodijeljene subjektu odgovaraju povijesnom udjelu, koji se može smanjiti ili povećati ovisno o sljedećim kriterijima:
– Povijesni udio povećava se za 0,1 % za svaki udio, izražen u postotku, ribarskih proizvoda dotične vrste koji se prodaju na litavskom području, izračunan u odnosu na sve ribarske proizvode te vrste koje je subjekt ulovio tijekom referentnih godina.
– Kako bi se uzeo u obzir smanjeni utjecaj na okoliš profesionalnih ribolovnih aktivnosti subjekta, povijesni udio povećava se za 5 % za korištenje profesionalne ribolovne opreme i ribolovnih tehnika kojima se poštuju prirodna staništa te za 5 % za ribarska plovila koja onečišćuju manje i koriste manje energije.
– Povijesni udio smanjuje se za 2 % za svako teško kršenje počinjeno tijekom referentnih godina i za 0,5 % za svako kršenje propisa koji se primjenjuju na profesionalni ribolov koje nije kvalificirano kao teško.
10 U skladu s člankom 17.1 stavkom 6. navedenog zakona, gospodarski subjekt ne može samostalno raspolagati s više od 40 % ribolovnih mogućnosti dodijeljenih Republici Litvi za pojedinu riblju vrstu.
11 Članak 17.1 stavci 7. i 8. istog zakona propisuje dodjelu individualnih ribolovnih mogućnosti provođenjem dražbe. Nakon odbitka ribolovnih mogućnosti koje će se koristiti za mali priobalni ribolov, preostali udio mogućnosti po vrsti koje su dodijeljene Republici Litvi nakon dodjele na temelju povijesnog udjela mora predstavljati najmanje 5 % tih mogućnosti te se dodjeljuje provođenjem dražbe između subjekata koji imaju ribarsko plovilo koje plovi pod litavskom zastavom, pod uvjetom da ne premašuje maksimalni ribolovni kapacitet koji određuje Ministarstvo poljoprivrede u dotičnom zemljopisnom ribolovnom području.
Glavni postupak i prethodno pitanje
12 Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je na temelju zapisnika sa sastanka koji je 11. ožujka 2015. održao Zvejybos Baltijos jurije kvotu skyrimo komisija (Odbor za dodjelu ribolovnih mogućnosti u Baltičkom moru, Litva), koji je osnovan Odlukom br. VI‑24 od 18. ožujka 2013. direktora Službe za ribarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede, potonji dodijelilo dodatne individualne ribolovne mogućnosti subjektima koji su podnijeli zahtjev u tu svrhu u skladu sa sljedećom raspodjelom:
– „Banginis” UAB: 175 tona haringi i 252 tone papalina;
– „Grinvita” UAB: 29 tona haringe i 49 tona papalina;
– „Baltlanta” UAB: 23 tone haringe i 16 tona papalina i
– „Baltijos šprotai” UAB: 202 tone haringe i 285 tona papalina.
13 Spika i dr. osporili su zakonitost dodjele dodatnih ribolovnih mogućnosti za haringe i papaline te su Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva) podnijeli tužbu za poništenje navedenog zapisnika, istaknuvši da individualne ribolovne mogućnosti dodijeljene društvima Grinvita, Baltlanta, Banginis i Baltijos šprotai nisu imale pravnu osnovu.
14 Taj je sud presudom od 6. studenoga 2015. odbio tužbu društava Spika i dr. Oni su, stoga, izjavili žalbu sudu koji je uputio zahtjev, Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud, Litva) s ciljem poništenja prvostupanjske presude i donošenja nove odluke o prihvaćanju njihove žalbe.
15 Sud koji je uputio zahtjev ističe, kao prvo, da se Zakonom o ribarstvu provodi osobito Uredba br. 1380/2013 te primjećuje da se na temelju tog zakona subjekti ne tretiraju na jednak način pri raspodjeli ribolovnih mogućnosti. U takvim okolnostima i u nedostatku objektivnog opravdanja diskriminacija određenih subjekata predstavlja kršenje litavskih ustavnih načela slobodnog tržišnog natjecanja i jednakog postupanja.
16 Kao drugo, taj se sud pita dopušta li diskrecijska ovlast koja je dodijeljena državama članicama člankom 16. stavkom 6. Uredbe br. 1380/2013 navedenim državama utvrđivanje kriterija za dodjelu ribolovnih mogućnosti koji dovode do stvaranja nejednakih uvjeta za subjekte koji se na tržištu natječu jedni s drugima kako bi dobili takve mogućnosti.
17 Štoviše, navedeni sud smatra da ta diskrecijska ovlast nije neograničena s obzirom na to da je člankom 17. navedene uredbe propisano da države članice moraju usvojiti transparentne i objektivne kriterije, što uključuje ekološke, društvene i gospodarske kriterije. Točnije, on se pita, s jedne strane, može li se nacionalno zakonodavstvo, poput Zakona o ribarstvu, kojim se utvrđuje način dodjele individualnih ribolovnih mogućnosti koji se ponajprije temelji na povijesnim podacima o ulovljenim količinama i koji, u tom pogledu, može stvoriti navedene uvjete nejednakosti, smatrati „objektivnim”. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev se pita jesu li ograničenja tržišnoga natjecanja koja proizlaze iz usvajanja tog načina nespojiva s pravom Unije, čak i ako taj način ispunjava uvjete objektivnosti i transparentnosti iz članka 17. Uredbe br. 1380/2013.
18 Kao treće, sud koji je uputio zahtjev podsjeća da je država članica koja provodi Unijinu uredbu dužna poštovati Povelju. Stoga, on se pita protivi li se njezinim člancima 16. i 20., koji se odnose na slobodu poduzetništva i načelo jednakosti pred zakonom, to da država članica odredi način dodjele ribarskih kvota koji stavlja subjekte u nejednak položaj za dobivanje ribolovnih mogućnosti, čak i kad se taj način temelji na kriterijima iz članka 17. Uredbe br. 1380/2013.
19 Kao četvrto i posljednje, uzimajući u obzir konkurentne ciljeve zajedničke ribarstvene politike, taj sud nastoji utvrditi treba li članak 2. stavak 5. točku (c) Uredbe br. 1380/2013 tumačiti na način da se njime zabranjuje državama članicama izbor načina raspodjele ribolovnih kvota koji uzrokuje nejednake uvjete za subjekte koji se jedni s drugima natječu na tržištu s ciljem dobivanja veće količine ribolovnih mogućnosti, iako se taj način temelji na transparentnom i objektivnom kriteriju.
20 U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 17. i članak 2. stavak 5. točku (c) Uredbe [br. 1380/2013] u vezi s člancima 16. i 20. [Povelje] tumačiti na način da je državi članici, kada izvršava diskrecijsku ovlast predviđenu člankom 16. stavkom 6. navedene uredbe, zabranjen izbor načina dodjele ribolovnih kvota koje su joj dodijeljene koji uzrokuje nejednake uvjete za [subjekte] koji se jedni s drugima natječu na tržištu s ciljem dobivanja veće količine ribolovnih mogućnosti, iako se taj način temelji na transparentnom i objektivnom kriteriju?”
O prethodnom pitanju
Nadležnost Suda
21 Društvo Banginis ističe da Sud nije nadležan odgovoriti na upućeno pitanje. Naime, prema mišljenju tog društva, pravo Unije ne može se primijeniti u sporu u glavnom postupku s obzirom na to da Republika Litva pri određivanju načina dodjele individualnih ribolovnih mogućnosti ne provodi pravo Unije, nego izvršava vlastitu isključivu nadležnost.
22 Da bi se utvrdilo odnosi li se nacionalni propis na provedbu prava Unije, valja provjeriti, među ostalim elementima, ima li on za cilj provedbu odredbe prava Unije, narav tog propisa te ima li propis ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 25.).
23 Međutim, pri određivanju načina dodjele ribolovnih mogućnosti koje su im dodijeljene, države članice izvršavaju nadležnost koja im je izričito dodijeljena, u okviru provedbe zajedničke ribarstvene politike, odredbom prava Unije, to jest člankom 16. stavkom 6. Uredbe br. 1380/2013.
24 U tim okolnostima, valja zaključiti da je Republika Litva, usvojivši način dodjele ribolovnih mogućnosti plovilima koja plove pod litavskom zastavom, provodila pravo Unije. Stoga, Sud je nadležan odgovoriti na upućeno pitanje.
Meritum
25 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 16. stavak 6. i članak 17. Uredbe br. 1380/2013 te članke 16. i 20. Povelje tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim ta država usvaja način dodjele ribolovnih mogućnosti koji može uzrokovati nejednako postupanje sa subjektima koji imaju ribarska plovila koja plove pod njezinom zastavom.
26 Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja odrediti, kao prvo, ispunjava li način dodjele ribolovnih mogućnosti, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, uvjete utvrđene u članku 17. Uredbe br. 1380/2013.
27 U skladu s člankom 16. stavkom 6. navedene uredbe, svaka država članica određuje način dodjele mogućnosti koje su joj dodijeljene plovilima koja plove pod njezinom zastavom. U tom pogledu, iz sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 20. stavak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2371/2002 od 20. prosinca 2002. o očuvanju i održivom iskorištavanju ribolovnih resursa u okviru Zajedničke ribarstvene politike (SL 2002., L 358, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 4., svezak 3., str. 38.), koji odgovara članku 16. stavku 6. Uredbe 1380/2013, proizlazi da države članice imaju marginu prosudbe u provedbi potonje uredbe (vidjeti u tom smislu rješenje od 5. svibnja 2009., Atlantic Dawn i dr./Komisija, C‑372/08 P, neobjavljeno, EU:C:2009:287, t. 41.).
28 Međutim, u okviru izvršavanja te margine prosudbe, države članice su dužne upotrebljavati, na temelju članka 17. Uredbe br. 1380/2013, „transparentne i objektivne kriterije”.
29 U predmetnom slučaju Republika Litva izabrala je dodijeliti ribolovne mogućnosti koje su za nju bile predviđene koristeći se načinom koji se ponajprije temelji na kriteriju „prijašnje razine ulova”. Na temelju tog kriterija, većina navedenih ribolovnih mogućnosti dodijeljena je na temelju prosječnog ulova pojedine riblje vrste koji je subjekt izvršio tijekom tri kalendarske godine koje potonji izabere između sedam posljednjih kalendarskih godina.
30 Taj je kriterij izričito naveden u članku 17. Uredbe br. 1380/2013 kod nabrajanja onih kriterija koje države članice mogu izabrati koristiti za dodjelu ribolovnih mogućnosti koje su dobile. Osim toga, navedeni kriterij je predmet zakonske odredbe, to jest članka 17.1 Zakona o ribarstvu, koji se, pozivajući se na povijesni udio dotičnih subjekata, temelji na podacima koji su objektivni, mjerljivi i koje nadležna tijela mogu provjeriti.
31 U tim okolnostima, valja utvrditi da način dodjele ribolovnih mogućnosti, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, ispunjava uvjete transparentnosti i objektivnosti iz članka 17. Uredbe br. 1380/2013.
32 Kao drugo, valja odrediti predstavlja li usvajanje takvog načina dodjele povredu članaka 16. i 20. Povelje kad taj način dovodi do stvaranja povoljnijih uvjeta za subjekte koji imaju povijesni udio u prijašnjoj razini ulova (u daljnjem tekstu: pozicionirani subjekti) na štetu subjekata koji nemaju takav povijesni udio i koji žele ući na tržište ribarstva ili povećati svoju proizvodnju (u daljnjem tekstu: nepozicionirani subjekti).
33 Naime, prema informacijama kojima raspolaže Sud i koje je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti, dok se pozicioniranim subjektima ribolovne mogućnosti mogu dodijeliti na temelju jednostavnog podnošenja njihovih prijašnjih razina ulova nadležnim tijelima, nepozicioniranim subjektima se ribolovne mogućnosti dodjeljuju samo na temelju ostataka prema preostalom iznosu kvote koja je dodijeljena Republici Litvi nakon što se izvrše dodjele prema povijesnom udjelu. Stoga, takav način dodjele može, s jedne strane, nanijeti štetu slobodi poduzetništva nepozicioniranih subjekata, ograničavajući njihovo pravo djelovanja na predmetnom tržištu i, s druge strane, dovesti do neopravdanih nejednakosti u postupanju između različitih vrsta subjekata.
34 U tom pogledu, valja podsjetiti da se, u skladu s odredbama članka 16. Povelje, sloboda poduzetništva priznaje u skladu s pravom Unije. Zaštita dodijeljena tim člankom obuhvaća slobodu obavljanja gospodarske ili komercijalne djelatnosti, slobodu ugovaranja i slobodno tržišno natjecanje (presuda od 17. listopada 2013., Schaible, C‑101/12, EU:C:2013:661, t. 25.).
35 U pogledu članka 20. Povelje, u njemu je sadržano opće pravno načelo Unije, naime načelo jednakog postupanja, koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 30.).
36 Međutim, iz članka 52. stavka 1. Povelje proizlazi da svako ograničenje ostvarivanja prava i sloboda njome priznatih može biti prihvaćeno samo ako je predviđeno zakonom i ako poštuje bit navedenih prava i sloboda. Osim toga, u skladu s načelom proporcionalnosti, takva se ograničenja mogu uvesti samo ako su nužna i zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje Unija priznaje ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih.
37 U predmetnom slučaju nesporno je, kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, da je način dodjele ribolovnih mogućnosti o kojem je riječ u glavnom postupku bio predviđen zakonom, odnosno Zakonom o ribarstvu.
38 Osim toga, tim je zakonom, s jedne strane, uspostavljen dražbeni mehanizam koji omogućuje nepozicioniranim subjektima da steknu ribolovne mogućnosti koje nisu dodijeljene i to na temelju preostalog iznosa kvote dodijeljene Republici Litvi nakon što dodjele prema povijesnom udjelu budu izvršene. Osim toga, navedeni zakon postavlja ograničenje od 40 % ribolovnih mogućnosti koji se za pojedinu riblju vrstu mogu dodijeliti svakom operateru. Stoga način dodjele o kojemu je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da ne dovodi do potpunog zatvaranja tržišta u pitanju, poštuje bitan sadržaj slobode zajamčene člankom 16. Povelje.
39 S druge strane, Zakon o ribarstvu ne dovodi u pitanje načelo jednakog postupanja i posebno predviđa u članku 17.1 stavku 4. odredbe kojima se omogućuje uzimanje u obzir posebnih situacija u kojima se subjekti mogu naći. Stoga, taj način također poštuje bitan sadržaj prava koja za različite vrste subjekata proizlaze iz članka 20. Povelje.
40 Međutim, također valja provjeriti odgovaraju li takva ograničenja sloboda iz članaka 16. i 20. Povelje cilju od općeg interesa Unije i, u slučaju potvrdnog odgovora, poštuju li načelo proporcionalnosti.
41 Što se tiče pitanja doprinosi li nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku ostvarenju općeg interesa Unije, valja istaknuti da ono određuje ribolovne mogućnosti plovila koja plove pod litavskom zastavom, čime se uređuje pristup ribolovu. Stoga, navedene mjere opravdane su ciljem zajedničke ribarstvene politike iz članka 2. stavka 1. Uredbe br. 1380/2013, kojim se nastoji osigurati da su aktivnosti u ribarstvu i akvakulturi dugoročno ekološki održive.
42 Osim toga, valja navesti da način dodjele ribolovnih mogućnosti o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji se ponajprije temelji na povijesnom udjelu, nastoji osigurati da se te mogućnosti kao prioritet daju subjektima koji imaju flotu plovila čiji je ribolovni kapacitet u načelu sposoban nositi se s obujmom ulova koji odgovara navedenim mogućnostima. U tim okolnostima, navedeni način opravdan je ciljem zajedničke ribarstvene politike iz članka 2. stavka 5. točke (d) Uredbe br. 1380/2013 i omogućuje također zadržati gospodarsku isplativost flota, kako to predviđa ta odredba.
43 S druge strane, usvajanje takvog načina dodjele također je opravdano socioekonomskim ciljem iz članka 2. stavka 5. točke (f) Uredbe br. 1380/2013, s obzirom na to da očuvanje gospodarske isplativosti flota pozicioniranim subjektima omogućuje daljnje djelovanje na predmetnom tržištu i, stoga, održavanje primjerenog životnog standarda onima koji ovise o ribolovnim aktivnostima.
44 Budući da nacionalno zakonodavstvo, kao ono o kojemu je riječ u glavnom postupku, nastoji ostvariti ciljeve zajedničke ribarstvene politike, kao što su oni sadržani u Uredbi br. 1380/2013, valja utvrditi da ono odgovara cilju od općeg interesa koji Unija priznaje u smislu članka 52. stavka 1. Povelje.
45 Zatim valja ispitati poštuju li ograničenja nametnuta takvim zakonodavstvom načelo proporcionalnosti, odnosno jesu li prikladna za postizanje ciljeva koji se njime žele ostvariti i da ne prelaze granice onoga što je nužno za njihovo ostvarenje.
46 Točno je da u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti, na temelju opće ocjene svih relevantnih pravnih i činjeničnih okolnosti, ispunjava li nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku uvjete navedene u prethodnoj točki. Međutim, obveza je Suda pružiti mu u tu svrhu sve elemente za tumačenje prava Unije koji mu omogućuju donošenje odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Global Starnet, C‑322/16, EU:C:2017:985, t. 52.).
47 Što se tiče prikladnosti nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku za postizanje ciljeva od općeg interesa koje želi ostvariti, valja istaknuti da načinom dodjele ribolovnih mogućnosti koji ono predviđa to zakonodavstvo omogućava osobito izbjegavanje prekomjernog iskorištavanja morskih bioloških resursa te ometanje ili sprečavanje njihova obnavljanja. Osim toga, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se povijesni udio povećava za 5 % ako subjekti koriste ribolovne tehnike koje poštuju prirodna staništa odnosno za dodatnih 5 % kad ti subjekti koriste ribarske brodove koji manje zagađuju okoliš i troše manje energije.
48 U tim okolnostima, navedenim zakonodavstvom može se zajamčiti održivi karakter zaštite okoliša ribolovnih aktivnosti iz članka 2. stavka 1. Uredbe br. 1380/2013.
49 Valja dodati da uzimanje u obzir povijesne razine ulova koja proizlazi iz primjene načina dodjele o kojem je riječ u glavnom postupku omogućava pozicioniranim subjektima da se u budućnosti oslone na relativno stabilan opseg ribolovnih mogućnosti u usporedbi s prethodnim godinama. Dakle, ti subjekti mogu, s jedne strane, provoditi amortizaciju često velikih ulaganja koje moraju poduzimati kako bi djelovali na predmetnom tržištu i, s druge strane, planirati aktivnosti nužne za osiguranje održavanja učinkovitosti flota koje imaju.
50 Stoga, nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku i način dodjele ribolovnih mogućnosti koji ono predviđa također su prikladni za osiguranje ostvarenja temeljnih društveno‑ekonomskih ciljeva iz članka 2. stavka 5. točaka (d) i (f) Uredbe br. 1380/2013.
51 Što se tiče pitanja nameće li taj način ili ne ograničenja sloboda sadržanih u člancima 16. i 20. Povelje, koja nadilaze ono što je nužno za postizanje ciljeva kojima teži nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi, kao prvo, da se povijesni udio može povećati ili smanjiti na temelju određenih kriterija, osobito ekoloških ili onih koji doprinose razvoju lokalnog gospodarstva. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da se povijesni udio smanjuje za 2 % ili 0,5 % za svako teško kršenje ili ono koje nije kvalificirano kao teško, a koje je počinjeno tijekom referentnih godina iz članka 17.1 stavka 1. Zakona o ribarstvu.
52 Nadalje, pozicionirani subjekt ne može samostalno raspolagati s više od 40 % ribolovnih mogućnosti dodijeljenih Republici Litvi za pojedinu riblju vrstu.
53 Naposljetku, kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, udio ribolovnih mogućnosti koji nije prioritetno dodijeljen pozicioniranim subjektima, koji mora predstavljati najmanje 5 % ribolovnih mogućnosti dodijeljenih Republici Litvi, dražbom se dodjeljuje drugim subjektima koji posjeduju ribarske brodove koji plove pod litavskom zastavom.
54 U tim okolnostima način dodjele ribolovnih mogućnosti o kojem je riječ u glavnom postupku ne samo da ne dovodi do toga da su ribolovne mogućnosti rezervirane isključivo za pozicionirane subjekte u skladu s njihovim povijesnim udjelima već upravo dopušta ponderiranje tih udjela na temelju niza objektivnih elemenata.
55 Stoga, taj način dodjele ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje ciljeva od općeg interesa kojima teži nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku i posljedično ne povređuje načelo proporcionalnosti.
56 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 16. stavak 6. i članak 17. Uredbe br. 1380/2013 i članke 16. i 20. Povelje treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se usvaja način dodjele ribolovnih mogućnosti koji, iako se temelji na transparentnom i objektivnom kriteriju raspodjele, može uzrokovati nejednako postupanje sa subjektima koji imaju ribarska plovila koja plove pod njezinom zastavom, pod uvjetom da navedeni način teži ostvarenju jednog ili više općih interesa koje Unija priznaje te da poštuje načelo proporcionalnosti.
Troškovi
57 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Članak 16. stavak 6. i članak 17. Uredbe (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici, izmjeni uredaba Vijeća (EZ) br. 1954/2003 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 2371/2002 i (EZ) br. 639/2004 i Odluke Vijeća 2004/585/EZ i članke 16. i 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se usvaja način dodjele ribolovnih mogućnosti koji, iako se temelji na transparentnom i objektivnom kriteriju raspodjele, može uzrokovati nejednako postupanje sa subjektima koji imaju ribarska plovila koja plove pod njezinom zastavom, pod uvjetom da navedeni način teži ostvarenju jednog ili više općih interesa koje Europska unija priznaje te da poštuje načelo proporcionalnosti.
Potpisi