PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
12. ožujka 2014.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Zamrzavanje financijskih sredstava – Stavljanje pojedinca na popis obuhvaćenih osoba – Osobni odnosi s članovima režima – Pravo na obranu – Pravičan postupak – Obveza obrazlaganja – Teret dokazivanja – Pravo na učinkovitu sudsku zaštitu – Proporcionalnost – Pravo na vlasništvo – Pravo na privatan život“
U predmetu T‑202/12,
Bušra al‑Asad, sa stalnom adresom u Damasku (Sirija), koju zastupaju G. Karouni i C. Dumont, avocats,
tužiteljica,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju G. Étienne i M.-M. Joséphidès, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje, kao prvo, Provedbene odluke Vijeća 2012/172/ZVSP od 23. ožujka 2012. o provedbi Odluke 2011/782/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 87, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 102.), kao drugo, Odluke Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 330, str. 21.), kao treće, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 111, str. 1., ispravak SL 2013, L 127, str. 27.), te, kao četvrto, Odluke Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), u dijelu u kojem se navedeni akti odnose na tužiteljicu,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik vijeća, G. Berardis (izvjestitelj) i C. Wetter, suci,
tajnik: C. Kristensen, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. rujna 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
1 Tužiteljica, Bušra al‑Asad, sirijska je državljanka, sestra Bašara al‑Asada, predsjednika Sirijske Arapske Republike i supruga odnosno udovica Asifa Ševketa, jednog od članova sirijske vlade.
2 Vijeće Europske unije je 9. svibnja 2011., na temelju članka 29. UEU‑a, donijelo Odluku 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 121, str. 11.).
3 Člankom 3. stavkom 1. navedene odluke određeno je da države članice donose potrebne mjere da osobama odgovornim za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji i s njima povezanim osobama, koje su navedene u prilogu toj odluci, spriječe ulaz na svoja državna područja ili provoz preko tih područja.
4 U članku 4. stavku 1. Odluke 2011/273 određuje se da se osobama odgovornim za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji te fizičkim ili pravnim osobama i subjektima koji su s njima povezani zamrzavaju sva financijska sredstva i ekonomski izvori koji im pripadaju, kao i sva financijska sredstva i ekonomski izvori koje posjeduju, s kojima raspolažu ili koje nadziru. Načini zamrzavanja određeni su u ostalim stavcima istog članka.
5 U skladu s člankom 5. stavkom 1. Odluke 2011/273, Vijeće sastavlja popis obuhvaćenih osoba.
6 Istog dana Vijeće je, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a i Odluke 2011/273, donijelo Uredbu (EU) br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 121, str. 1.). Člankom 4. stavkom 1. ove uredbe propisano je zamrzavanje svih financijskih sredstava i ekonomskih izvora koji pripadaju fizičkim ili pravnim osobama, subjektima i organizacijama navedenim u Prilogu II., odnosno koje oni posjeduju, s kojima raspolažu ili koje nadziru.
7 Odluku 2011/273 zamijenila je Odluka Vijeća 2011/782/ZSVP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273 (SL L 319, str. 56.).
8 Članak 18. stavak 1. i članak 19. stavak 1. Odluke 2011/782 odgovaraju članku 3. stavku 1. odnosno članku 4. stavku 1. Odluke 2011/273, s dodatkom da se mjere ograničavanja navedene u toj odluci primjenjuju i na osobe koje imaju koristi od politike koju vodi navedeni režim ili osobe koje ga podupiru.
9 Uredbu br. 442/2011 zamijenila je Uredba Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i stavljanju izvan snage Uredbe br. 442/2011 (SL L 16, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.).
10 Provedbenom odlukom Vijeća 2012/172/ZVSP od 23. ožujka 2012. o provedbi Odluke Vijeća 2011/782 (SL L 87, str. 103) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 102.) ime tužiteljice stavljeno je na popis koji se nalazi u Prilogu I. Odluci 2011/782 uz sljedeće obrazloženje:
„Sestra Bashara Al- Assada i žena Asifa Shawkata, zamjenika povjerenika za sigurnost i obavješćivanje. Zbog osobnih odnosa i neizbježne financijske povezanosti sa sirijskim predsjednikom Basharom Al- Assadom [i drugim ključnim osobama sirijskog režima] ima koristi od sirijskog režima i s njim je povezana.“
11 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 266/2012 od 23. ožujka 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe br. 36/2012 (SL L 87, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 7., str. 292.) ime tužiteljice dodano je na popis s istim obrazloženjem kako je navedeno u točki 10. gore.
12 Vijeće je 24. ožujka 2012. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2011/782, koja se provodi na temelju Provedbene odluke 2012/172, kao i Uredbom br. 36/2012, koja se provodi na temelju Provedbene uredbe br. 266/2012 (SL C 88, str. 9., u daljnjem tekstu: Obavijest od 24. ožujka 2012.).
13 Prema tom mišljenju, zahvaćene osobe i subjekti mogu se obratiti Vijeću sa zahtjevom za preispitivanje odluke kojom su njihova imena stavljena na popise koji su priloženi aktima navedenim u točki 12. gore, zajedno s dokumentacijom u prilog svojih tvrdnji.
Postupak i zahtjevi stranaka
14 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. svibnja 2012. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak radi poništenja Provedbene odluke 2012/172 u dijelu u kojem se odnosi na nju.
15 U svojoj replici tužiteljica je ostala kod svog zahtjeva za poništenje.
16 Podneskom koji je tajništvu Općeg suda podnijela 30. siječnja 2013., tužiteljica je, s obzirom na činjenicu da je Vijeće u međuvremenu donijelo Odluku 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782 (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.), zatražila da joj se dopusti proširenje zahtjeva za poništenje Provedbene odluke 2012/172 i na Odluku 2012/739, u kojoj se u točki 71. Priloga I. navodi njezino ime s istim obrazloženjem kako je navedeno u točki 10. gore (u daljnjem tekstu: zahtjev koji se odnosi na Odluku 2012/739).
17 Dopisom koji je tajništvu Općeg suda podnijelo 28. veljače 2013., Vijeće je izjavilo da nema primjedbi na postavljanje zahtjeva koji se odnosi na Odluku 2012/739.
18 Na temelju izvješća suca izvjestitelja Opći sud (šesto vijeće) je odlučio otvoriti usmeni dio postupka.
19 Podneskom koji je tajništvu Općeg suda podnijela 30. srpnja 2013., tužiteljica je ponovno zatražila da joj se dopusti preinaka zahtjeva kako bi njezina tužba za poništenje također obuhvatila Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 111, str. 1., ispravak SL 2013, L 127, str. 27.) i Odluku Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), u dijelu u kojem se navedenim aktima, kojima su priloženi popisi s njezinim imenom, utječe na njezin položaj (u daljnjem tekstu: zahtjev koji se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013 odnosno zahtjev koji se odnosi na Odluku 2013/255).
20 Tužiteljica je, također 30. srpnja 2013., zatražila da joj se dopusti podnošenje novih dokaza koji se odnose na smrt njezinog supruga, kao i na činjenicu da živi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, s djecom koja se ondje školuju (u daljnjem tekstu: novi dokazi).
21 Odlukom predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 21. kolovoza 2013., novi dokazi priloženi su u spis predmeta.
22 Dopisom koji je tajništvu Općeg suda podnijelo 4. rujna 2013., Vijeće je izjavilo da nema primjedbi na postavljanje zahtjeva koji se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013 i zahtjeva koji se odnosi na Odluku 2013/255.
23 Dopisom koji je tajništvu Općeg suda podnijelo 6. rujna 2013., Vijeće u biti izražava stajalište prema kojem novi dokazi nisu nikako relevantni za odluku povodom predmetne tužbe, s obzirom na to da smrt supruga tužiteljice i činjenica da se djeca školuju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ne utječu na njezinu povezanost sa sirijskim režimom. Pored toga, Vijeće je istaknulo da dokumenti tužiteljice ne dokazuju da je i ona napustila Siriju.
24 Tijekom rasprave od 12. rujna 2013. stranke su iznijele svoje zahtjeve i dale odgovore na pitanja koja je postavio Opći sud. S tim u svezi, tužiteljica je ostala kod toga da se tužba kojom je pokrenula postupak odnosi na Odluku 2012/172 na temelju koje je njezino ime uvršteno u Prilog I. Odluci 2011/782. Ova izjava unesena je u zapisnik s rasprave.
25 Istom prilikom Opći sud je pozvao Vijeće da podnese dokaz da je Provedbena uredba br. 363/2013 osobno priopćena tužiteljici.
26 Dopisom koji je tajništvu Općeg suda podnijelo 25. rujna 2013., Vijeće je podnijelo dokaz, s jedne strane, za činjenicu da je Provedbenu uredbu br. 363/2013 i njezin ispravak osobno priopćilo jednom od zastupnika tužiteljice u ovom postupku, i to preporučenom pošiljkom od 13. svibnja 2013., i, s druge strane, za činjenicu da je navedeni zastupnik primio tu pošiljku 17. svibnja 2013. Tužiteljica je 7. listopada 2013. tajništvu Općeg suda podnijela očitovanje na dokaze koje je podnijelo Vijeće.
27 Dopisom od 4. listopada 2013. tužiteljica je zatražila prekid postupka kako bi Vijeću mogla podnijeti zahtjev za preispitivanje njezinog statusa.
28 Predsjednik šestog vijeća Općeg suda je 22. listopada 2013., nakon što je saslušao Vijeće, odbio zahtjev za prekid postupka i odlučio zatvoriti usmeni dio postupka.
29 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi Provedbenu odluku 2012/172, u dijelu u kojem se odnosi na nju;
– poništi Odluku 2012/739, u dijelu u kojem se odnosi na nju;
– poništi Provedbenu uredbu br. 363/2013, u dijelu u kojem se odnosi na nju;
– poništi Odluku 2013/255, u dijelu u kojem se odnosi na nju;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
30 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
O pravu
Dopuštenost prijedloga za preinaku zahtjeva
31 Tužiteljica je zatražila proširenje opsega tužbe za poništenje kako bi obuhvatila i Odluku 2012/739, Provedbenu uredbu br. 363/2013 i Odluku 2013/255.
Zahtjev koji se odnosi na Odluku 2012/739 i zahtjev koji se odnosi na Odluku 2013/255
32 Valja podsjetiti da je nakon što je tužba podnesena, kako proizlazi iz točaka 16. i 19. gore, s jedne strane, Odluka 2011/782 − kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2012/172 − stavljena izvan snage i zamijenjena Odlukom 2012/739 te je, s druge strane − s obzirom na to da posljednja odluka više nije mjerodavna − donesena Odluka 2013/255. Tužiteljičino ime stavljeno je na popise koji se nalaze u Prilogu I. Odluci 2012/739 i Odluci 2013/255, uz isto obrazloženje kao u Odluci 2012/172, a koje je citirano u točki 10. gore.
33 S tim u svezi, treba podsjetiti da kada se pobijani akt tijekom postupka zamijeni drugim aktom koji se odnosi na isti predmet, taj se drugi akt ima smatrati novom činjenicom koja tužitelju dopušta preinaku zahtjeva i tužbenih razloga. Naime, ne smije se dopustiti da institucija ili tijelo Europske unije, kao odgovor na prigovore sadržane u tužbi protiv nekog njihovog akta, prilagodi taj akt ili ga zamijeni drugim aktom i da se tijekom postupka poziva na tu izmjenu ili zamjenu kako bi onemogućili drugu stranu da svoje početne zahtjeve i tužbene razloge proširi na kasniji akt ili da podnese dodatne zahtjeve i tužbene razloge protiv kasnijeg akta (presuda Suda od 3. ožujka 1982., Alpha Steel/Komisija, 14/81, Zb., str. 749., t. 8., i presuda Općeg suda od 28. svibnja 2013., Al Matri/Vijeće, T‑200/11, t. 80.).
34 Stoga treba dopustiti postavljanje zahtjeva koji se odnosi na Odluku 2012/739 i zahtjeva koji se odnosi na Odluku 2013/255. Naime, imajući u vidu da su te odluke, na temelju kojih je tužiteljica i dalje obuhvaćena mjerama ograničavanja protiv Sirije, donesene 29. studenoga 2012. odnosno 31. svibnja 2013., navedeni zahtjevi, podneseni tajništvu Općeg suda 30. siječnja odnosno 30. srpnja 2013., izjavljeni su u roku propisanom za tužbu protiv predmetnih odluka.
Zahtjev koji se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013
35 Kako proizlazi iz točke 11. gore, tužiteljičino ime dodano je Provedbenom uredbom br. 266/2012 na popis iz Priloga II. Uredbi br. 36/2012.
36 Međutim, nesporno je da tužba kojom je pokrenut postupak u ovom predmetu nije obuhvatila Uredbu br. 36/2012, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 266/2012.
37 Također je nesporno da je Provedbenom uredbom br. 363/2013 izmijenjena Uredba br. 36/2012.
38 S tim u svezi, iz sudske prakse citirane u točki 33. gore proizlazi da je svrha prijedloga za preinaku zahtjeva omogućiti tužitelju da izmijeni opseg tužbe ako izvorno pobijani akt bude zamijenjen ili izmijenjen drugim aktom tijekom postupka.
39 U tim okolnostima, valja zaključiti da je zahtjev koji se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013 nedopušten, s obzirom na to da tužiteljica proširuje predmet tužbe na akt koji je propustila pobijati u tužbi, tako da nije potrebno dati odgovor na pitanje je li taj zahtjev podnesen u roku za tužbu.
40 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja zaključiti da se tužiteljici dopušta podnošenje tužbe protiv Provedbene odluke 2012/172 kojom je njezino ime stavljeno na popis iz Priloga I. Odluci 2011/782, zatim Odluci 2012/739 i Odluci 2013/255, u dijelu u kojem se ti akti na nju odnose (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke).
Meritum
41 U prilog svojoj tužbi tužiteljica se u biti poziva na četiri tužbena razloga, koji se temelje:
– kao prvo, na povredi prava na obranu, prava na pravičan postupak i prava na učinkovitu sudsku zaštitu;
– kao drugo, na povredi obveze obrazlaganja;
– kao treće, na nedostatku dokaza u pogledu dovoljne povezanosti sa situacijom koja je dovela do donošenja mjera ograničavanja protiv Sirije;
– kao četvrto, na povredi načela proporcionalnosti, prava vlasništva i prava na privatnost.
42 Najprije valja ispitati drugi tužbeni zahtjev, a zatim prvi, treći i, napokon, četvrti tužbeni razlog.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
43 Tužiteljica tvrdi da pobijane odluke ne navode točne i konkretne razloge zbog kojih je Vijeće, u izvršavanju svojih diskrecijskih ovlasti, smatralo da nju treba obuhvatiti mjerama ograničavanja protiv Sirije. Obrazloženje navedeno u tim odlukama nejasno je i općenito te sadrži samo navode o osobnim i obiteljskim vezama, umjesto ukazivanja na objektivne dokaze na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak da tužiteljica sudjeluje u radnjama za koje su odgovorni njezini srodnici.
44 Pored toga, nikakvo dodatno obrazloženje nije joj priopćeno nakon donošenja pobijanih odluka.
45 Vijeće se protivi argumentima tužiteljice.
46 Prije svega, treba podsjetiti na to da obveza obrazlaganja akta s nepovoljnim učincima za stranku, kako je predviđeno člankom 296. stavkom 2. UFEU‑a, ima za cilj, s jedne strane, poslužiti zahvaćenoj stranci kao dovoljan pokazatelj ima li akt valjanu pravnu osnovu ili eventualno ima kakav nedostatak na temelju kojega bi se pred sudovima Unije moglo osporiti njegovu valjanost, te s druge strane, omogućiti sudovima Unije da izvrše nadzor zakonitosti tog akta. Tako opisana obveza obrazlaganja predstavlja bitno načelo prava Unije od kojeg je moguće odstupiti samo zbog važnih razloga. Stoga se obrazloženje mora, načelno, priopćiti zahvaćenoj stranci zajedno s aktom koji na nju nepovoljno djeluje te se izostavljanje obrazloženja ne može ispraviti činjenicom da je zahvaćena stranka saznala za razloge donošenja akta tijekom postupka pred sudovima Unije (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, t. 49., i presudu Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., str. II‑3967., t. 80.).
47 Stoga, osim ako se važni razlozi koji se tiču sigurnosti Unije ili njezinih država članica ili pak održavanja njihovih međunarodnih odnosa ne protive priopćenju određenih informacija, Vijeće je dužno obavijestiti osobu ili subjekt obuhvaćene mjerama ograničavanja o posebnim i konkretnim razlozima zbog kojih je smatralo da mora usvojiti te mjere. Vijeće mora navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravno opravdanje usvojenih mjera, kao i razloge koji su doveli do usvajanja tih mjera (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 81.).
48 Pored toga, obrazloženje mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta, kao i kontekstu u kojem se donosi. Obveza obrazlaganja mora se ocijeniti vodeći računa o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno navesti sve činjenične i pravne elemente, s obzirom na to da se potpunost obrazloženja mora ocijeniti ne samo u odnosu na način kako je formulirano, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje. Određenije, akt koji pogađa neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (gore navedene presude Vijeće/Bamba, t. 53. i 54., i Bank Melli Iran/Vijeće, t. 82.).
49 U konkretnom slučaju, obrazloženje Vijeća za stavljanje imena tužiteljice na popise mjera ograničavanja protiv Sirije uvijek je bilo isto:
„Sestra Bashara Al- Assada i žena Asifa Shawkata, zamjenika povjerenika za sigurnost i obavješćivanje. Zbog osobnih odnosa i neizbježne financijske povezanosti sa sirijskim predsjednikom Basharom Al- Assadom [i drugim ključnim osobama sirijskog režima] ima koristi od sirijskog režima i s njim je povezana.“
50 Valja istaknuti da je čitanjem navedenog obrazloženja tužiteljica mogla shvatiti da je njezino ime stavljeno na popise osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja protiv Sirije zbog osobnih i obiteljskih veza.
51 Okolnost da tužiteljica u okviru svoje tužbe kao treći tužbeni razlog osporava upravo mogućnost da Vijeće isključivo na temelju tih veza usvoji mjere ograničavanja u odnosu na nju pokazuje da je tužiteljica dobro shvatila da je Vijeće kao osnovu uzelo upravo te veze.
52 Budući da su, pored toga, razlozi za opredjeljenje Vijeća jasno naznačeni u pobijanim odlukama, Opći sud je u stanju ocijeniti njihovu osnovanost.
53 S tim u svezi, valja podsjetiti da je obveza obrazlaganja bitan postupovni element koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnopravnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se temelji navedeni akt. Ako ti razlozi sadrže pogreške, one utječu na materijalnopravnu zakonitost akta, a ne na samo obrazloženje akta koje može biti dovoljno iako navodi pogrešne razloge (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951., t. 181., i gore navedenu presudu Vijeće/Bamba, t. 60.).
54 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, s obzirom na to da osnovanost obrazloženja Vijeća u odnosu na tužiteljicu treba ocijeniti u vezi s tužbenim razlogom koji se temelji na nedostatku dokaza o dovoljnoj povezanosti sa situacijom koja je dovela do donošenja mjera ograničavanja protiv Sirije.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na obranu, prava na pravičan postupak i prava na učinkovitu sudsku zaštitu
55 Tužiteljica tvrdi da je svoje ime našla na popisu osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja protiv Sirije, koje imaju kaznenopravni značaj, bez prethodne obavijesti o razlozima zbog kojih je uvrštena i bez mogućnosti saslušanja. Potreba da takve mjere izazovu učinak iznenađenja nije bila prepreka za održavanje rasprave prije usvajanja tih mjera.
56 Osim toga, tužiteljica smatra da Vijeće nije poštovalo svoju obvezu da joj priopći Provedbenu odluku 2012/172, kao ni obvezu obrazloženja zašto je uvrštena na popis, iako mu njezina adresa nije bila nepoznata. Objava obavijesti od 24. ožujka 2012. nije joj dala „konkretnu mogućnost“ da izloži svoje primjedbe u vezi s uvrštenjem. Naime, postupak preispitivanja koji se spominje u toj obavijesti ne bi joj bio omogućio da učinkovito iznese svoje gledište i ne bi uključivao dovoljna jamstva. Stoga nije od značaja da tužiteljica nije postavila zahtjev u tom smislu.
57 Na kraju tužiteljica navodi da nije mogla ostvariti pravo na učinkovitu sudsku zaštitu, s obzirom na to da joj Vijeće nije priopćilo razloge zbog kojih je obuhvaćena mjerama ograničavanja protiv Sirije.
58 Vijeće se protivi argumentima tužiteljice.
59 Treba podsjetiti da je temeljno pravo na poštivanje prava na obranu tijekom postupka usvajanja mjere ograničavanja izričito zaštićeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i osnivačkim ugovorima (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, t. 66.).
60 Također valja podsjetiti da je, prema stalnoj sudskoj praksi, načelo učinkovite sudske zaštite opće načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, koje je uostalom zaštićeno člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., a potvrđeno je i člankom 47. Povelje o temeljnim pravima (presude Suda od 13. ožujka 2007., Unibet, C‑432/05, Zb., str. I‑2271., t. 37., i od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., u daljnjem tekstu: presuda Kadi, t. 335.).
61 Osim toga, prema stalnoj sudskoj praksi, učinkovitost sudskog nadzora − koji se posebno mora odnositi i na pitanje zakonitosti razloga na koje se institucija Unije oslonila radi stavljanja imena osobe ili subjekta na popis adresata na koje se odnose mjere ograničavanja koje je ta institucija usvojila − podrazumijeva obvezu te institucije da navedene razloge priopći zahvaćenoj osobi ili subjektu, koliko je to moguće, u trenutku odlučivanja o tome da se ta osoba ili subjekt uvrsti na popis, ili barem što je prije moguće nakon toga, kako bi se adresatima omogućilo ostvarenje prava na pravni lijek u roku (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, t. 336.).
62 Poštivanje ove obveze da se navedeni razlozi priopće potrebno je, naime, kako bi adresati mjera ograničavanja mogli uz najbolje moguće uvjete obraniti svoja prava te, s potpunim saznanjem o relevantnim činjenicama, odlučiti o tome je li opravdano obratiti se sudovima Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 15. listopada 1987., Heylens i dr., 222/86, Zb., str. 4097., t. 15.), kao i da bi navedeni sudovi bili u stanju u potpunosti provesti nadzor zakonitosti konkretnog akta Unije, a što su dužni učiniti u skladu s Ugovorom (presuda Kadi, t. 337.).
63 Međutim, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz navedene sudske prakse, članak 21. stavci 2. i 3. Odluke 2011/782, članak 27. stavci 2. i 3. Odluke 2012/739 i članak 30. stavci 2. i 3. Odluke 2013/255 propisuju da Vijeće svoju odluku priopćuje zahvaćenoj osobi, zajedno s obrazloženjem zašto je osoba stavljena na popis, i to izravno – ako je njezina adresa poznata – ili objavom obavijesti kojom joj se daje mogućnost podnošenja očitovanja. Kad se podnese očitovanje ili predoče novi važni dokazi, Vijeće preispituje svoju odluku i o tome obavješćuje zahvaćenu fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo.
64 U konkretnom slučaju, nakon donošenja Provedbene odluke 2012/172 objavljena je obavijest od 24. ožujka 2012., čime je tužiteljica dobila mogućnost podnijeti očitovanje Vijeću.
65 Sama činjenica da je priopćenje učinjeno tek nakon što je ime tužiteljice stavljeno na popis osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja ne može se smatrati povredom prava na obranu.
66 S tim u svezi, valja podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom, poštivanje prava na obranu, osobito prava na saslušanje, kad je riječ o mjerama ograničavanja, ne zahtijeva od institucija Unije da prije prvog stavljanja imena osobe ili subjekta na popis kojim se nameću mjere ograničavanja obavijesti zahvaćenu osobu ili subjekt o razlozima tog stavljanja na popis (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, t. 338.).
67 Naime, prethodna obavijest bila bi takve naravi da bi ugrozila učinkovitost mjera zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih izvora koje određuju navedene institucije (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, t. 339.).
68 Kako bi ostvarile svoj cilj, takve mjere moraju po vlastitoj naravi iskoristiti učinak iznenađenja i moraju se primijeniti s neposrednim učinkom (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, t. 340.).
69 U tom smislu, Vijeće nije bilo dužno saslušati tužiteljicu prije nego što je prvi put stavljena na popise osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja protiv Sirije.
70 S druge strane, prilikom donošenja Odluke 2012/739 i Odluke 2013/255, koje su kasniji akti koji su zadržali tužiteljičino ime na popisima zajedno s imenima osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja, načelno nema govora o valjanom pozivanju na argument učinka iznenađenja tih mjera (vidjeti u tom smislu analogijom gore navedenu presudu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, t. 62.).
71 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da pravo na saslušanje prije donošenja akta koji zadržava na snazi mjere ograničavanja prema već obuhvaćenim osobama podrazumijeva da je Vijeće prihvatilo nove dokaze protiv tih osoba (vidjeti u tom smislu i analogijom gore navedenu presudu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, t. 63.).
72 U konkretnom slučaju, treba istaknuti da Vijeće, kad je zadržalo ime tužiteljice na popisima osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja protiv Sirije, nije prihvatilo nikakav novi dokaz koji već prije nije bio priopćen tužiteljici nakon što je prvi put bila uvrštena.
73 S tim u svezi, treba skrenuti pažnju na to da je, u okolnostima u kojima nisu bili prihvaćeni novi dokazi protiv nje, tužiteljica, u skladu s odredbama navedenim u točki 63. gore, mogla osobno zatražiti da je Vijeće sasluša, i to bez ponavljanja izričitog poziva u tom smislu prije donošenja svakog kasnijeg akta.
74 Usprkos tome, tužiteljica nije koristila navedenu mogućnost.
75 Štoviše, Vijeće je, na dan objave Odluke 2012/739, u Službenom listu Europske unije objavilo i obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2012/739 i Uredbom br. 36/2012, koja se provodi na temelju Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1117/2012 (SL 2012, C 370, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 271.).
76 Također, Vijeće je 23. travnja 2013. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2012/739, koja se provodi na temelju Provedbene odluke Vijeća 2013/185/ZVSP, i Uredbom br. 36/2012, koja se provodi na temelju Provedbene uredbe br. 363/2013 (SL, C 115, str. 5.).
77 Sadržaj ovih obavijesti sadržajno odgovara obavijesti od 24. ožujka 2012.
78 U tim okolnostima, mora se zaključiti da je tužiteljica tijekom nekoliko mjeseci imala mogućnost osporavati dokaze koji opravdavaju njezino uvrštenje i zadržavanje u prilogu koji navodi osobe obuhvaćene mjerama ograničavanja.
79 Što se tiče činjenice da Vijeće tužiteljici nije omogućilo raspravu, treba naglasiti da ni mjerodavni propisi ni opće načelo poštivanja prava na obranu ne daju strankama pravo na raspravu (vidjeti analogijom presudu Općeg suda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb., str. II‑3019., t. 93., i navedenu sudsku praksu).
80 Kad je riječ o argumentu tužiteljice koji se odnosi na izostanak osobnog priopćenja Provedbene odluke 2012/172, treba napomenuti da tužiteljica nije ni pokušala osporiti tvrdnju Vijeća prema kojoj ono nije imalo adresu tužiteljice u trenutku donošenja tog akta.
81 U svakom slučaju, ako bi se pretpostavilo da je Vijeće moglo znati adresu tužiteljice, potrebno je reći, s jedne strane, da sam izostanak osobnog priopćenja Odluke 2012/172, čak i ako je od važnosti za trenutak od kojeg počinje teći rok za tužbu, ne može opravdati poništenje dotičnog akta. S druge strane, tužiteljica ne navodi argumente kojima bi željela dokazati da je u konkretnom slučaju izostanak osobnog joj priopćenja Odluke 2012/172 uzrokovao povredu njezinih prava koja bi opravdala poništenje tog akta u dijelu u kojem se on na nju odnosi.
82 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja zaključiti da tužiteljičino pravo na obranu nije povrijeđeno ni prilikom stavljanja na popis ni prilikom zadržavanja na popisima osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja protiv Sirije.
83 Stoga valja odbiti ovaj tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog koji se temelji na nedostatku dokaza u pogledu dovoljne povezanosti sa situacijom koja je dovela do donošenja mjera ograničavanja protiv Sirije
84 Tužiteljica se tuži na činjenicu da pobijane odluke ne sadrže dokaze koji pokazuju postojanje veze između njezine osobe, njezinog ponašanja i djelovanja, s jedne strane, i ciljeva koje imaju mjere ograničavanja protiv Sirije, s druge strane. Budući da je tužiteljica samo majka i kućanica koja ne obavlja nikakvu javnu službu ni gospodarsku aktivnost, puko postojanje osobnih i obiteljskih veza opisanih u navedenim odlukama ne može opravdati njezino stavljanje na popise osoba obuhvaćenih tim mjerama. Pored toga, ona naglašava da je njezin suprug u međuvremenu preminuo.
85 Prema shvaćanju tužiteljice, Vijeće je na temelju njezinih osobnih i obiteljskih veza neopravdano zaključilo da ona ima koristi od sirijskog režima, kao i da je s njim povezana, a zapravo je ne bi smjelo uvrstiti na navedene popise ako ne raspolaže dokazima koji se odnose na njezino stvarno ponašanje, čime bi se utvrdila osobna odgovornost. S tim u svezi, tužiteljica se osobito poziva na presudu Suda od 13. ožujka 2012., Tay Za/Vijeće (C‑376/10 P). Pored toga, ona navodi da Opći sud ne može provjeravati samo apstraktnu vjerojatnost razloga na koje se oslonilo Vijeće, već mora steći uvjerenje da je Vijeće temeljilo svoj stav na točnim i konkretnim informacijama i dokazima, što ovdje nije slučaj. Tu bi se radilo o istoj vrsti nadzora koju Opći sud obavlja u odnosu na mjere ograničavanja protiv terorista.
86 Na kraju, tužiteljica primjećuje da se navodni nedostatak bilo kakvog dokaza u pobijanim odlukama ne može ublažiti izvacima s internetskih stranica koje je Vijeće podnijelo Općem sudu kako bi dokazalo njezinu umiješanost u politički život Sirije. Zapravo je riječ o informacijama koje se temelje na čistim nagađanjima.
87 Vijeće se protivi argumentima tužiteljice.
88 Treba istaknuti da se, u skladu s člankom 18. stavkom 1. i člankom 19. stavkom 1. Odluke 2011/782, ograničenja u pogledu ulaska na državna područja država članica, kao i zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora, primjenjuju ne samo na osobe odgovorne za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji, nego i na osobe koje imaju koristi od politike režima ili je podupiru te s njima povezane osobe. Iste odredbe nalaze se i u članku 24. stavku 1. odnosno članku 25. stavku 1. Odluke 2012/739, kao i u članku 27. stavku 1. odnosno članku 28. stavku 1. Odluke 2013/255.
89 Tako postupivši, Vijeće je zapravo stvorilo presumpciju prema kojoj se smatra da osobe, za koje se dokaže da imaju veze s članovima sirijskog režima, imaju koristi od tog režima ili ga podupiru te su s njime povezani.
90 Kad je riječ o tužiteljici, Vijeće je − na temelju činjenice da je ona sestra predsjednika Bašara al‑Asada i supruga Asifa Ševketa, zamjenika povjerenika za sigurnost i obavješćivanje, te da održava bliske odnose s drugim ključnim osobama sirijskog režima − smatralo da ona „ima koristi od sirijskog režima i [da je] s njim povezana“.
91 Treba utvrditi je li Vijeće, postupivši na taj način, pogrešno primijenilo pravo.
92 Najprije treba podsjetiti da u skladu sa sudskom praksom, kad je riječ o mjerama ograničavanja koje se odnose na treće zemlje, u kategoriju fizičkih osoba koje mogu biti obuhvaćene ulaze osobe za koje nesumnjivo postoji očita povezanost s dotičnom trećom zemljom, osobito ako je riječ o pojedincima koji su povezani s čelnicima te zemlje. Taj kriterij može se primijeniti pod uvjetom da je tako predviđeno aktima koji sadrže predmetne mjere ograničavanja i da je to u skladu s ciljevima tih akata (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Tay Za/Vijeće, t. 68. i 69.).
93 U konkretnom slučaju, prvo valja istaknuti da je tužiteljica očito osoba koja je povezana s čelnicima sirijskog režima na temelju obiteljske veze s predsjednikom države, kao i s položajem svog muža dok je bio živ.
94 Nasuprot tome, nakon smrti supruga Vijeće je bilo dužno u tom smislu izmijeniti Odluku 2012/739 i uzeti u obzir tu činjenicu kod donošenja Odluke 2013/255.
95 S druge strane, upućivanje na „druge utjecajne članove sirijskog režima“ previše je nejasna tvrdnja koja nije dovoljna da bi se opravdalo stavljanje i zadržavanje tužiteljice na popisima osoba obuhvaćenih predmetnim mjerama ograničavanja.
96 Unatoč tome, sama činjenica da je tužiteljica sestra Bašara al‑Asada dovoljna je za stajalište Vijeća o njezinoj povezanosti sa sirijskim čelnicima u smislu odredaba navedenih u točki 88. gore, tim više što je postojanje tradicije obiteljskog upravljanja vlašću u toj zemlji notorna činjenica, koju je Vijeće moglo uzeti u obzir.
97 Slijedom toga, protivno onom što tužiteljica u bitnom tvrdi, to što se na njezinu situaciju primjenjuje presumpcija prema kojoj ona ima koristi od sirijskog režima i s njim je povezana nije protivno pravnim stajalištima izraženim u gore navedenoj presudi Tay Za/Vijeće. U toj presudi Sud je doduše izrazio stav prema kojem veza između države zahvaćene mjerama ograničavanja usvojenim od strane Vijeća i fizičke osobe − člana obitelji direktora trgovačkog društva za kojeg se smatra da je povezan s vladom te države – nije dovoljna da bi se tu osobu obuhvatilo takvim mjerama ograničavanja (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Tay Za/Vijeće, t. 63. do 65.). Međutim, Sud je također izrazio stav prema kojem u kategorije fizičkih osoba koje mogu biti obuhvaćene ciljanim mjerama ograničavanja mogu ući osobe za koje nesumnjivo postoji očita povezanost s dotičnom trećom zemljom odnosno s čelnicima te zemlje i pojedincima koji su povezani s tim čelnicima (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Tay Za/Vijeće, t. 68.). Tako je u ovom slučaju bjelodano riječ o mnogo izravnijoj vezi između tužiteljice i sirijskog režima te se na tu vezu ne može primijeniti iste kriterije nadzora koje je Sud istaknuo u gore navedenoj presudi Tay Za/Vijeće.
98 Kao drugo, s obzirom na to da je pitanje presumpcije koju je upotrijebilo Vijeće − prema kojoj tužiteljica ima koristi od sirijskog režima i s njim je povezana − i utjecaja te presumpcije na poštivanje prava na obranu već ispitano u okviru prvog tužbenog razloga, ovdje treba ispitati je li ta presumpcija proporcionalna cilju Vijeća i je li oboriva.
99 Kako proizlazi iz uvodnih izjava Odluke 2011/273, Vijeće je uvelo mjere ograničavanja protiv treće zemlje – Sirije – kao reakciju na nasilnu represiju koju nad civilnim stanovništvom provode državne vlasti u toj zemlji. Ista zabrinutost poslužila je kao motiv i za donošenje pobijanih odluka nakon Odluke 2011/273. U tom pogledu, može se ustvrditi da kada bi predmetne mjere ograničavanja obuhvatile samo čelnike sirijskog režima, Vijeće ne bi moglo ostvariti ciljeve postavljene tim odlukama jer bi obuhvaćeni čelnici lako mogli pomoću svojih bliskih osoba zaobići te mjere. S tim u svezi, treba istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, pojam treće zemlje može obuhvatiti ne samo čelnike te zemlje, nego i pojedince koji su s njima povezani (vidjeti u tom smislu i analogijom gore navedenu presudu Tay Za/Vijeće, t. 43. i 63. i navedenu sudsku praksu).
100 Zatim treba istaknuti da je predmetna presumpcija oboriva. Naime, kako proizlazi iz odredaba spomenutih u točki 63. gore, osobe obuhvaćene predmetnim mjerama ograničavanja imaju mogućnost podnijeti Vijeću očitovanje koje, u slučaju podnošenja novih značajnih dokaza ili primjedaba, preispituje svoju oduku. Osobe obuhvaćene mjerama ograničavanja mogu slobodno osporavati tu presumpciju, dokazujući da, usprkos osobnim i obiteljskim vezama s čelnicima sirijskog režima, nemaju koristi od tog režima i da s njim nisu povezane, i to oslanjajući se na činjenice i podatke koje samo one mogu posjedovati.
101 Iako je točno da je, u skladu sa sudskom praksom, nadležna institucija Unije u slučaju osporavanja dužna utvrditi osnovanost razloga navedenih protiv zahvaćene osobe, a ne da je ta osoba dužna dokazati negativnu činjenicu nedostatka osnovanosti navedenih razloga (presuda Suda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, t. 121.; vidjeti, također u tom smislu, gore navedenu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 37. i 107.), u konkretnom slučaju može se ustvrditi da tužiteljica ne osporava činjenicu koju je Vijeće navelo, to jest da je ona sestra Bašara al‑Asada, nego samo kritizira zaključke do kojih je Vijeće na osnovi toga došlo, to jest da tužiteljica na temelju te činjenice ima koristi od sirijskog režima i da je s njim povezana.
102 Unatoč tome, tužiteljica nije koristila mogućnost podnošenja očitovanja Vijeću kako bi objasnila zbog čega njezina obiteljska veza ne opravdava njezino uvrštenje niti je Vijeću podnijela zahtjev za preispitivanje njezinog slučaja kojim bi pružila dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da, usprkos svojem srodstvu s Bašarom al‑Asadom, nema koristi od sirijskog režima i da s njim nije povezana.
103 Pred Općim sudom tužiteljica je samo dala obične izjave u vezi sa svojom navodnom ulogom majke i kućanice, na koje je Vijeće odgovorilo podnošenjem izvadaka s internetskih stranica određenih medija koji izvještavaju o političkoj ulozi tužiteljice. Ti izvaci ne služe kao dokaz izravne umiješanosti tužiteljice u represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji, nego kao potvrda Vijeću da je povezana s režimom.
104 S druge strane, tužiteljica je podnijela nove dokaze (vidjeti točku 20. gore) koji se odnose na činjenicu da se njezina djeca odsad školuju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Međutim, sama ta okolnost, iako se na temelju nje može zaključiti da je tužiteljica napustila Siriju, nije dovoljna za zaključak da se ona udaljila od sirijskog režima te da je zbog toga morala pobjeći iz zemlje. Naime, kako je primijetilo Vijeće, eventualna promjena adrese boravka tužiteljice može se objasniti raznim drugim razlozima, poput pogoršanja stanja sigurnosti u Siriji.
105 Kao treće, treba navesti da su pobijane odluke (vidjeti točku 88. gore) propisale primjenu presumpcije, koju je zatim Vijeće primijenilo, te da je navedena presumpcija prikladna postizanju ciljeva tih odluka (vidjeti točku 99. gore).
106 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja odbiti ovaj tužbeni razlog.
Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, prava na vlasništvo i prava na privatan život
107 Tužiteljica tvrdi da se njezinim uvrštenjem na popise osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja protiv Sirije vrijeđa načelo proporcionalnosti, posebno zaštićeno člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima. Naime, bez dokaza o ikakvom kažnjivom ponašanju tužiteljice, navedeno uvrštenje nije nužno i nije prikladno za postizanje ciljeva postavljenih tim mjerama.
108 Prema shvaćanju tužiteljice, zamrzavanje financijskih sredstava do kojeg dolazi na temelju pobijanih odluka predstavlja, također, povredu njezinog prava na vlasništvo, koje je posebno zaštićeno člankom 17. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, s obzirom na to da se tom mjerom sprječava slobodno uživanje dobara, iako takvo ograničavanje prava nije nužno niti prikladno za postizanje ciljeva kako ih je postavilo Vijeće. Usprkos zaštitnom karakteru tih mjera i činjenici da se primjenjuju samo na gospodarske izvore u Uniji, mjere ograničavanja, koje se na nju primjenjuju, oduzimaju tužiteljici pravo vlasništva, s obzirom na to da joj je onemogućeno raspolaganje tim pravom.
109 Zbog sličnih razloga ograničenja nametnuta predmetnim mjerama njezinoj slobodi kretanja predstavljaju povredu prava na privatan život, kako je posebno priznato člankom 7. Povelje o temeljnim pravima.
110 I na kraju, tužiteljica primjećuje da mogućnosti iznimaka od tih ograničenja, kako su predviđene pobijanim odlukama, nisu dovoljne jer podrazumijevaju dodatan zahtjev koji se podnosi a posteriori, kad je već sama bit predmetnih prava zahvaćena, a dopuštenje iznimke ovisi o diskrecijskim ovlastima Vijeća i država članica.
111 Vijeće se protivi argumentima tužiteljice.
112 Valja podsjetiti da je pravo na vlasništvo jedno od općih načela prava Unije, zaštićeno člankom 17. Povelje o temeljnim pravima. Što se tiče prava na poštovanje privatnog života, članak 7. Povelje o temeljnim pravima priznaje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 6. prosinca 2012., O. i dr., C‑356/11 i C‑357/11, t. 76.).
113 Unatoč tome, u skladu sa stalnom sudskom praksom, navedena temeljna prava u pravu Unije ne uživaju apsolutnu zaštitu, nego ih se mora uzeti u obzir ovisno o njihovoj funkciji u društvu (vidjeti u tom smislu presudu Kadi, t. 355.). Slijedom toga, moguće je uvesti ograničenja ostvarivanju tih prava, pod uvjetom da ta ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima od općeg interesa postavljenim od strane Unije te da, s obzirom na postavljeni cilj, ne predstavljaju pretjeran i nepodnošljiv zahvat koji bi povrijedio samu bit zajamčenih prava (vidjeti u tom smislu presude Suda od 30. srpnja 1996., Bosphorus, C‑84/95, Zb., str. I‑3953., t. 21., i od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, t. 121.).
114 Osim toga, prema stalnoj sudskoj praksi, načelo proporcionalnosti jedno je od općih načela prava Unije u skladu s kojim sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije moraju biti prikladna za ostvarenje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne smiju ići dalje od onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva (presuda Suda od 12. svibnja 2011., Luksemburg/Parlament i Vijeće, C‑176/09, Zb., str. I‑3727., t. 61., i gore navedena presuda Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, t. 122.).
115 U konkretnom slučaju, zamrzavanje financijskih sredstava, financijske imovine i drugih gospodarskih izvora osobama za koje se smatra da su povezane sa sirijskim režimom, kao i zabrana ulaska na državno područje Unije (u daljnjem tekstu: predmetne mjere), kako su propisani pobijanim odlukama, zaštitne su mjere koje nemaju za cilj oduzeti obuhvaćenim osobama vlasništvo ili pravo na poštovanje privatnog života (vidjeti u tom smislu, analogijom, gore navedenu presudu Kadi, t. 358.). Dakako, nije sporno da predmetne mjere imaju za posljedicu ograničenje u ostvarivanju prava vlasništva i utječu na privatni život tužiteljice (vidjeti u tom smislu, analogijom, presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, t.120.).
116 Što se tiče prikladnosti predmetnih mjera za ostvarenje zadanih ciljeva, s obzirom na cilj od općeg interesa koji je toliko bitan međunarodnoj zajednici, a to je zaštita civilnog stanovništva, predmetne mjere, kao takve, ne mogu se smatrati neprikladnim (vidjeti u tom smislu, gore navedene presude Bosphorus, t. 26., Kadi, t. 363., i Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, t. 123.).
117 Što se tiče nužnosti mjera, može se ustvrditi da alternativne i manje otegotne mjere, poput sustava prethodnog dopuštenja ili naknadne obveze obrazlaganja svrhe u koju se koriste isplaćena sredstva, ne omogućuju učinkovito postizanje zadanog cilja – pritiska na podupiratelje sirijskog režima koji ugnjetava civilno stanovništvo − osobito imajući u vidu mogućnost zaobilaženja nametnutih ograničenja (vidjeti analogijom gore navedenu presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, t. 125.).
118 Štoviše, potrebno je istaknuti da je člankom 19. stavcima 3. do 7. Odluke 2011/782, člankom 25. stavcima 3. do 11. Odluke 2012/739 i člankom 28. stavcima 3. do 11. Odluke 2013/255 propisana mogućnost, s jedne strane, odobrenja da se zamrznuta financijska sredstva koriste za zadovoljavanje osnovnih potreba ili ispunjenje određenih obveza i, s druge strane, mogućnost dobivanja odobrenja za oslobađanje zamrznutih financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora.
119 Isto tako, sukladno članku 18. stavku 6. Odluke 2011/782, članku 24. stavku 6. Odluke 2012/739 i članku 27. stavku 6. Odluke 2013/255, nadležno tijelo države članice može odobriti ulazak na svoje državno područje, osobito zbog nužnih i neizbježnih humanitarnih potreba.
120 I na kraju, zadržavanje imena tužiteljice na popisima koji su priloženi pobijanim odlukama ne može se smatrati neproporcionalnim zbog navodnog potencijalno neograničenog karaktera. Naime, zadržavanje na popisu periodički se preispituje kako bi se obrisale osobe i subjekti koji više ne odgovaraju kriterijima za uvrštenje (vidjeti analogijom gore navedene presude Kadi, t. 365., i Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, t. 129.).
121 Na temelju toga može se zaključiti da ograničenja prava vlasništva i prava na poštovanje privatnog života tužiteljice prouzročena pobijanim odlukama nisu neproporcionalna, s obzirom na osobitu važnost zaštite civilnog stanovništva u Siriji i iznimke predviđene pobijanim odlukama.
122 Stoga valja odbiti i ovaj tužbeni razlog te se tužba odbija u cijelosti.
Troškovi
123 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, istoj valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Bušri al‑Asad nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. ožujka 2014 .
Potpisi