PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)
17. svibnja 2018.(*)
„Žalba – Javna služba – Privremeno osoblje – Postupak zapošljavanja – Liječnički pregled – Nepotpune izjave prilikom liječničkog pregleda – Retroaktivna primjena odgode zdravstvenog osiguranja – Odbijanje naknade za invalidnost – Izvršenje presude Službeničkog suda kojom je poništena prvotna odluka”
U predmetu T‑701/16 P,
povodom žalbe izjavljene protiv presude Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 21. srpnja 2016., AV/Komisija (F‑91/15, EU:F:2016:170), radi ukidanja te presude,
Europska komisija, koju su zastupali C. Berardis‑Kayser, C. Ehrbar i T. Bohr, a zatim C. Ehrbar i T. Bohr, u svojstvu agenata,
žalitelj,
a druga stranka postupka je
AV, bivši član Komisijina privremenog osoblja, kojeg zastupaju J.-N. Louis i N. de Montigny, avocats,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće),
u sastavu: M. Jaeger, predsjednik, M. Prek (izvjestitelj) i A. Dittrich, suci,
tajnik: G. Predonzani, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 18. siječnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Žalbom podnesenom na temelju članka 9. Priloga I. Statutu Suda Europske unije Europska komisija traži ukidanje presude Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 21. srpnja 2016., AV/Komisija (F‑91/15, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:F:2016:170), kojom je poništio njezinu odluku od 16. rujna 2014. o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz AV‑ovo zapošljavanje predviđene člankom 32. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: UZOS).
Činjenice iz kojih proizlazi spor
2 Činjenice iz kojih proizlazi spor navedene su u točkama 3. do 30. pobijane presude na sljedeći način:
„3. [AV] je 18. ožujka 2005. podvrgnut liječničkom pregledu koji prethodi zapošljavanju kao člana Komisijina privremenog osoblja u okviru ugovora na određeno vrijeme na razdoblje od 16. travnja 2005. do 15. travnja 2009. [AV] je prilikom tog pregleda potpisao obrazac u kojem je bilo navedeno da kod njega ne postoje nikakvi čimbenici rizika za razvoj bolesti osim jednog oblika dislipidemije, da nema povijest bolesti i da ne prima nikakvu farmakološku terapiju.
4. Službeni liječnik koji je obavio liječnički pregled koji prethodi zapošljavanju, doktor A, dao je mišljenje o [AV‑ovoj] fizičkoj sposobnosti za obavljanje dužnosti za koje je trebao biti zaposlen.
5. [AV] je 16. travnja 2005. stupio u Komisijinu službu te je bio raspoređen u Zajednički istraživački centar (JRC) u Ispri (Italija).
6. Službeni liječnik zdravstvene službe u Ispri 26. lipnja 2005. [AV‑u] je dijagnosticirao psihijatrijsku bolest. Dotična je osoba 21. srpnja 2005. voditelju medicinske službe u Ispri priopćila da za tu bolest prima terapiju već petnaestak godina. Osim toga, iz izvješća voditelja medicinske službe u Ispri proizlazi da je tijekom razgovora s [AV‑om] održanim 5. prosinca 2005. potonji u odgovoru na pitanje potvrdio da je prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju propustio govoriti o svojoj bolesti.
7. [AV] je bio na mnogo bolovanja, zbog čega ga je Komisija 12. rujna 2008. odlučila poslati na neplaćeni dopust u skladu s člankom 16. UZOS‑a.
8. [AV‑ov] zastupnik 17. studenoga 2008. podnio je zahtjev odboru za utvrđivanje invalidnosti.
9. Tijelo nadležno za sklapanje ugovora dopisom od 16. veljače 2009. obavijestilo je [AV‑a] da je odlukom od 4. veljače 2009. odlučilo njegov slučaj podnijeti odboru za utvrđivanje invalidnosti.
10. Odbor za utvrđivanje invalidnosti 9. svibnja 2009. jednoglasno je zaključio [da AV] zbog svoje psihijatrijske bolesti ima potpunu trajnu invalidnost zbog koje ne može obavljati posao koji odgovara njegovim dužnostima.
11. Voditelj medicinske službe u Ispri 24. srpnja 2009. obavijestio je [AV‑ova] zastupnika o zaključcima odbora za utvrđivanje invalidnosti, o odluci tijela nadležnog za sklapanje ugovora od 9. srpnja 2009. o primjeni [na AV‑a] odgode zdravstvenog osiguranja s retroaktivnim učinkom od dana njegova stupanja u službu i o odluci tijela nadležnog za sklapanje ugovora od 13. srpnja 2009. o razrješenju dužnosti [AV‑a] zbog njegove trajne invalidnosti i odbijanju naknade za invalidnost.
12. [AV] je protiv odluka od 9. srpnja 2009. i 13. srpnja 2009. izjavio žalbu. Slijedom te žalbe, tijelo nadležno za sklapanje ugovora 5. veljače 2010. povuklo je te odluke.
13. Dopisom od 5. veljače 2010. tijelo nadležno za sklapanje ugovora pozvalo je [AV‑a] da iznese svoje stajalište u pogledu činjenice da tijekom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju nije prijavio ‚bolest od koje [je bolovao] već dugi niz godina i zbog koje [je primao] terapiju u trenutku [potpisivanja obrasca prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju]’.
14. [AV] je u dopisu od 15. veljače 2010. iznio svoje stajalište, koje je detaljnije pojasnio njegov zastupnik u dopisu od 16. veljače 2010. [AV] je tvrdio, među ostalim, da je u trenutku liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju njegovo zdravstveno stanje bilo ‚optimalno’, da je ‚mnogo godina radio na odgovornim položajima u privatnim poduzetnicima’ te da mu je u vrijeme zapošljavanja njegova bolest ‚bila tek sjećanje’.
15. Voditelj medicinske službe u Ispri, doktor B, u internoj obavijesti od 3. ožujka 2010. obavijestio je glavnog direktora Glavne uprave (GU) za ljudske resurse i sigurnost da bi, da je [AV] tijekom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju spomenuo svoju bolest, liječnici izdali mišljenje o ‚nesposobnosti’ za radno mjesto kvalificiranog radnika ili mišljenje o ‚uvjetnoj sposobnosti’ za isključivo administrativno radno mjesto (u daljnjem tekstu: obavijest od 3. ožujka 2010.).
16. Tijelo nadležno za sklapanje ugovora odlučilo je 12. travnja 2010. [na AV‑a] primijeniti odgodu zdravstvenog osiguranja predviđenu u članku 32. prvom stavku UZOS‑a, s retroaktivnim učinkom od datuma njegova stupanja u službu, smatrajući u biti ‚da bi na [AV‑a] bila primijenjena odgoda zdravstvenog osiguranja’ da je prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju upozorio na postojeću bolest (u daljnjem tekstu: odluka od 12. travnja 2010.).
17. Tijelo nadležno za sklapanje ugovora 16. travnja 2010. odlučilo je, s jedne strane, ‚suspendirati [AV‑ovo] zaposlenje od 30. travnja 2010.’ zbog njegove potpune invalidnosti i, s druge strane, odbiti naknadu za invalidnost, s obzirom na to da je invalidnost u vezi s kojom je tražio tu naknadu ‚ista onu na koju je [bila] primijenjena odgoda zdravstvenog osiguranja’ (u daljnjem tekstu: odluka od 16. travnja 2010.).
18. Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 31. ožujka 2011. i upisanom pod oznakom F‑4/11 [AV] je zatražio poništenje odluka od 12. travnja 2010. i 16. travnja 2010.
19. Službenički sud presudom od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96, u daljnjem tekstu: presuda od 10. srpnja 2012.) poništio je odluku od 12. travnja 2010. kao i odluku od 16. travnja 2010. u dijelu u kojem je njome [AV‑u] odbijena naknada za invalidnost.
20. Konkretno, Službenički sud presudio je da, ‚kad se u konkretnom slučaju nakon liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju pokaže da službenik nije iskreno i potpuno odgovorio na pitanja o svojem zdravstvenom stanju koja mu je postavio službeni liječnik na tom pregledu, tijelo nadležno za sklapanje ugovora može povući svoju prvotnu odluku da neće primijeniti odgodu zdravstvenog osiguranja i donijeti novu odluku kojom se ona retroaktivno primjenjuje’. Službenički je sud dodao da je, ‚[n]eovisno o tome, tijelo nadležno za sklapanje ugovora najprije dužno poštovati postupak predviđen člankom 32. UZOS‑a, odnosno, s jedne strane, uputiti zahtjev službenom liječniku da donese mišljenje o tome opravdava li bolest ili invalidnost primjenu odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje i, s druge strane, obavijestiti službenika o odluci koju je donijelo na osnovi tog mišljenja kako bi on mogao, prema potrebi, podnijeti žalbu odboru za utvrđivanje invalidnosti’. Naime, također prema mišljenju Službeničkog suda, ‚takvo pitanje, koje podrazumijeva utvrđenje može li ta bolest ili invalidnost dovesti do invalidnosti ili smrti službenika u roku od pet godina počevši od dana njegova stupanja u službu institucije, pitanje je medicinske prirode i isključivo je u nadležnosti službenog liječnika i, povodom žalbe, odbora za utvrđivanje invalidnosti’ (presuda od 10. srpnja 2012., t. 34.).
21. Nadalje, Službenički je sud presudio da je Komisija utemeljeno tvrdila [da AV] nije iskreno i potpuno odgovorio na pitanja koja je postavio službeni liječnik na liječničkom pregledu koji prethodi zapošljavanju (presuda od 10. srpnja 2012., t. 36.), međutim, da ni od službenog liječnika ni od odbora za utvrđivanje invalidnosti nije zatraženo konkretno mišljenje o tome bi li liječnička služba, u slučaju da je bolest bila prijavljena prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju, smatrala da ta bolest spada među one u pogledu kojih je, zbog rizika povezanih s takvim bolestima, nužno primijeniti odgodu zdravstvenog osiguranja (presuda od 10. srpnja 2012., t. 37. do 40.). Što se tiče posebno obavijesti od 3. ožujka 2010., Službenički je sud utvrdio da je Komisija izričito tvrdila da tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije utemeljilo svoju odluku od 12. travnja 2010. na toj obavijesti (presuda od 10. srpnja 2012., t. 39.).
22. Komisija je dopisom od 20. srpnja 2012. priopćila [AV‑u] da je utvrdila da ‚se mjera za pravilno izvršenje presude [od 10. srpnja 2012.] sastoji od ponovnog sazivanja odbora za utvrđivanje invalidnosti kako bi taj odbor mogao odgovoriti na pitanje iz točaka 37. [do] 40. obrazloženja koje se odnosi na to bi li [AV‑ova] bolest, u slučaju da je bila prijavljena na liječničkom pregledu koji prethodi zapošljavanju, opravdala primjenu odgode zdravstvenog osiguranja’. Istim je dopisom Komisija pozvala [AV‑a] da imenuje liječnika koji će ga zastupati u odboru za utvrđivanje invalidnosti.
23. [AV] je 7. veljače 2013. imenovao liječnika koji će ga zastupati u odboru za utvrđivanje invalidnosti. Budući da je Komisija imenovala liječnika u ožujku 2013., odbor za utvrđivanje invalidnosti sastao se 30. travnja 2013.
24. [AV] je dopisom od 16. prosinca 2013. zatražio od liječnika koji je u odboru za utvrđivanje invalidnosti zastupao Komisiju da mu dostavi zaključke navedenog odbora i, ako postoji, odluku koju je donijelo tijelo nadležno za sklapanje ugovora.
25. Komisija je dopisom od 10. travnja 2014. [AV‑u] dostavila zaključke odbora za utvrđivanje invalidnosti kojima je utvrđeno da, da je [AV] prijavio svoju bolest prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju, ‚službeni liječnik […] bi od [tijela nadležnog za sklapanje ugovora] tražio da primijeni […] odgodu zdravstvenog osiguranja [u skladu s] čl[ankom] 32. UZOS‑a’.
26. Dopisom od 10. travnja 2014. [AV] je od Komisije zatražio da mu navede razloge kašnjenja u dostavi zaključaka odbora za utvrđivanje invalidnosti i da ga obavijesti je li na temelju navedenih zaključaka tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora donijelo odluku.
27. Komisija je 16. rujna 2014. odlučila na [AV‑a] primijeniti odgodu zdravstvenog osiguranja predviđenu člankom 32. UZOS‑a na razdoblje od pet godina od datuma njegova stupanja u službu kao člana privremenog osoblja, odnosno od 16. travnja 2005., te mu odbiti naknadu za invalidnost, s obzirom na to da je navedena invalidnost ista ona na koju se primjenjuje odgoda zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
28. [AV] je 22. prosinca 2014. protiv sporne odluke podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije. Osim toga, [AV] je zahtijevao da mu se ‚na temelju zaključaka odbora za utvrđivanje invalidnosti od 30. travnja 2013.’ suspendira njegovo zaposlenje i prizna pravo na naknadu za invalidnost. Naposljetku je zahtijevao novčanu naknadu u iznosu od 50 000 eura zbog povrede članka 41. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
29. Komisija je odlukom od 21. travnja 2015. odbila [AV‑ovu] žalbu.
30. [AV] je 22. lipnja 2015. zatražio da mu se na temelju članka 110. Poslovnika odobri besplatna pravna pomoć za podnošenje pravnog sredstva protiv sporne odluke. Rješenjem predsjednika Službeničkog suda od 9. rujna 2015. [AV‑u] je odobrena besplatna pravna pomoć.”
3 Relevantni pravni okvir naveden je u točki 2. pobijane presude.
Prvostupanjski postupak i pobijana presuda
4 Podneskom podnesenim tajništvu Službeničkog suda 19. listopada 2015. AV je podnio tužbu, upisanu pod brojem F‑91/15, kojom zahtijeva, s jedne strane, poništenje Komisijine odluke od 16. rujna 2014. kojom mu se određuje primjena odgode zdravstvenog osiguranja predviđene člankom 32. UZOS‑a i odbija naknada za invalidnost (u daljnjem tekstu: odluka od 16. rujna 2014.) i, s druge strane, nalaganje Komisiji da mu isplati novčanu naknadu u iznosu od 50 000 eura na ime pretrpljene neimovinske štete.
5 Službenički sud pobijanom je presudom poništio odluku od 16. rujna 2014. i naložio Komisiji da AV‑u isplati iznos od 2000 eura na ime naknade pretrpljene neimovinske štete i da, uz vlastite, snosi i AV‑ove trrecu
6 Kao prvo, Službenički je sud podsjetio na to da „obveza poštovanja razumnog roka vođenja upravnih postupaka predstavlja opće načelo prava Unije poštovanje kojeg osigurava sud Unije” i da je to pravo preuzeto u članku 41. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao „sastavni dio prava na dobru upravu” (pobijana presuda, t. 44.).
7 Službenički je sud, međutim, naveo da „povreda načela poštovanja razumnog roka ne opravdava da se kao opće pravilo […] poništi odluka donesena na kraju upravnog postupka” i da „tek kad pretjerano dug protek vremena može imati utjecaj na sam sadržaj donesene odluke […] nepoštovanje načela razumnog roka utječe na valjanost upravnog postupka” (pobijana presuda, t. 45.).
8 Službenički je sud, suprotno Komisijinim tvrdnjama, smatrao da „datum koji treba uzeti u obzir za ocjenu je li postupak okončan u razumnom roku” nije 17. studenoga 2008. (datum na koji je AV podnio svoj zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja invalidnosti), već „5. prosinca 2005., odnosno datum na koji je [AV] na jasan i nedvosmislen način priznao da je prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju propustio prijaviti svoju psihijatrijsku bolest” (pobijana presuda, t. 47.).
9 Nakon što je podsjetio da „među strankama nije [bilo] sporno da je barem od tog zadnjeg datuma [tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu] [bilo] upoznato […] s činjenicom da se navedeni pregled temeljio na nepotpunim podacima”, Službenički je sud ocijenio da „je zbog te tako utvrđene važne nepravilnosti [navedeno tijelo] lako moglo izvesti pravne zaključke u odnosu na valjanost [AV‑ova] ugovora i moguću primjenu odgode zdravstvenog osiguranja”. Taj je sud, međutim, istaknuo da je „prvo stajalište [tog tijela] glede opravdanosti primjene [na AV‑a] odgode zdravstvenog osiguranja s retroaktivnim učinkom od dana njegova stupanja u službu [bilo] doneseno tek 9. srpnja 2009., odnosno više od tri godine i sedam mjeseci nakon što je [predmetno tijelo] [bilo] obaviješteno o tome da je sam [AV] priznao da je propustio govoriti o svojoj bolesti prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju” (pobijana presuda, t. 47. i 48.).
10 Stoga je Službenički sud presudio da „se takav rok, koji Komisija nije mogla objasniti, ne može smatrati razumnim i da je, prema tome, povrijeđeno pravo na dobru upravu” (pobijana presuda, t. 49.).
11 Nadalje, Službenički je sud podsjetio na to da članak 32. UZOS‑a zahtijeva da tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu donosi konačnu odluku o primjeni ili neprimjeni odgode zdravstvenog osiguranja na temelju podataka koje je prikupio službeni liječnik tijekom pregleda koji prethodi zapošljavanju ili, u vrlo specifičnim okolnostima ovog predmeta, kad primi dodatne relevantne podatke koji bi znatno izmijenili one prikupljene tijekom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju”. Pritom je naglasio da je u ovom slučaju „Komisija svoju prvotnu odluku o primjeni [na AV‑a] odgode zdravstvenog osiguranja donijela tek 9. srpnja 2009., odnosno gotovo tri mjeseca nakon isteka njegova ugovora i otprilike osam mjeseci nakon podnošenja njegova zahtjeva odboru za utvrđivanje invalidnosti” (pobijana presuda, t. 50.).
12 U ovom je slučaju Službenički sud smatrao da „je već taj rok mogao utjecati na sadržaj odluke od 9. srpnja 2009. o tome da se na [AV‑a] primijeni odgoda zdravstvenog osiguranja s retroaktivnim učinkom zato što je prošlo tri godine i sedam mjeseci ne samo otkad je [tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu] doznalo za [AV‑ovu] bolest nego i nakon što je odbor za utvrđivanje invalidnosti 9. svibnja 2009. zaključio da [AV] ima potpunu trajnu invalidnost, što ga onemogućuje u obavljanju poslova”. On je zaključio da je „odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja […] zapravo postala odluka o isključenju [AV‑a], s neposrednim učinkom, od primanja zajamčenih davanja za invalidnost koja se već pojavila” (pobijana presuda, t. 51.).
13 Konačno, kada je riječ o odluci tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: TNSU) od 12. travnja 2010. o primjeni na AV‑a odgode zdravstvenog osiguranja s retroaktivnim učinkom od datuma njegova stupanja u službu (u daljnjem tekstu: odluka od 12. travnja 2010.), Službenički sud je naveo da je „ta odluka, koja je u osnovi istovjetna onoj od 9. srpnja 2009., donesena četiri godine i četiri mjeseca nakon što je TNSU doznao za [AV‑ovu] bolest i kad se TSNU pripremao, četiri dana kasnije, suspendirati [AV‑ovo] zaposlenje zbog njegove invalidnosti” (pobijana presuda, t. 52.).
14 Službenički je sud istaknuo da – iako je nerazumni rok koji je utvrdio „sprečavao Komisiju da na [AV‑a] primijeni odgodu zdravstvenog osiguranja” – „odluka [od 16. rujna 2014.], koja je [u osnovi] istovjetna odlukama od 9. srpnja 2009. i 12. travnja 2010., izdana je gotovo devet godina nakon što je Komisija doznala da pregled za zapošljavanje nije pravilno proveden” i da „ta odluka nužno sadržava istu nepravilnost” (pobijana presuda, t. 53.).
15 Službenički sud u tom je pogledu naveo da „činjenica da je odluka od 12. travnja 2010. bila poništena zbog povrede postupka ne oduzima [AV‑u] mogućnost da, u okviru presude kojom se izvršava presuda o poništenju, ističe materijalni razlog na koji se pozivao u tužbi koja je dovela do presude o poništenju”. On je pojasnio da „iz točke 29. presude od 10. srpnja 2012. proizlazi da je [AV] u navedenom predmetu doista istaknuo razlog koji se temeljio na povredi načela pravne sigurnosti” (pobijana presuda, t. 54.).
Postupak pred Općim sudom i zahtjevi stranaka
16 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. rujna 2016. Komisija je podnijela ovu žalbu.
17 AV je 24. veljače 2017. podnio odgovor na žalbu u kojem je također podnio i protužalbu.
18 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. ožujka 2017. Komisija je podnijela zahtjev za podnošenje replike, koji je predsjednik žalbenog vijeća odobrio odlukom od 3. travnja 2017.
19 Komisija je 12. svibnja 2017. podnijela repliku.
20 AV je 12. srpnja 2017. podnio odgovor na repliku. Dopisom od istog dana AV je povukao protužalbu. Komisija je 4. kolovoza 2017. navela da nema primjedbi na to povlačenje.
21 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. rujna 2017. AV je na temelju članka 207. Poslovnika Općeg suda zatražio da bude saslušan u usmenom dijelu postupka. Komisija nije podnijela zahtjev za održavanje rasprave u roku predviđenom tom istom odredbom.
22 Na prijedlog suca izvjestitelja, drugo vijeće 21. studenoga 2017. odlučilo je otvoriti usmeni dio postupka.
23 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu;
– vrati predmet Općem sudu, koji odlučuje kao prvostupanjski sud;
– o troškovima odluči naknadno.
24 AV od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije žalbu kao očito neosnovanu;
– u okviru protužalbe, naloži Komisiji da mu isplati iznos od 50 000 eura na ime neimovinske i imovinske štete;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
25 Opći sud prima na znanje da je AV povukao svoju protužalbu. Stoga na njemu više nije da odlučuje o AV‑ovu žalbenom zahtjevu kojim traži da se Komisiji naloži da mu isplati iznos od 50 000 eura na ime neimovinske i imovinske štete.
Pravo
26 Komisija u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga. U okviru prvog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Službenički sud, utvrdivši da je prekomjerno kašnjenje u donošenju odluke od 16. rujna 2014. moglo utjecati na sam sadržaj te odluke, pogrešno primijenio načelo poštovanja razumnog roka i povrijedio obvezu obrazlaganja. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi načela pravomoćnosti u odnosu na presudu od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96).
27 Opći sud smatra da je najprije potrebno ispitati drugi žalbeni razlog, a potom prvi žalbeni razlog.
Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravomoćnosti
28 U okviru drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Službenički sud povrijedio načelo pravomoćnosti u odnosu na presudu od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96).
29 Najprije je potrebno podsjetiti da je, kako bi se osigurala stabilnost prava i pravnih odnosa kao i dobro sudovanje, važno da sudske odluke koje su postale konačne nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za ulaganje tih pravnih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje (presuda od 30. rujna 2003., Köbler, C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 38.), zbog čega su konačne sudske odluke postale pravomoćne.
30 Nadalje, treba istaknuti da se pravomoćnost odnosi na činjenična i pravna pitanja koja su stvarno ili nužno riješena predmetnom sudskom odlukom (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. prosinca 2009., Nijs/Revizorski sud, T‑567/08 P, EU:T:2009:523, t. 32. i presudu od 25. veljače 2015., Walton/Komisija, T‑261/14 P, EU:T:2015:110, t. 36.) i da se ta pravomoćnost ne veže samo uz izreku te odluke, nego obuhvaća i njezino obrazloženje, koje čini njezinu nužnu potporu te je zbog toga od nje neodvojivo (presuda od 19. travnja 2012., Artegodan/Komisija, C‑221/10 P, EU:C:2012:216, t. 87.).
31 Naposljetku, već je presuđeno da, iako se prigovori istaknuti u prilog tužbi djelomično podudaraju s onima koji su istaknuti u prethodnom postupku, druga tužba nije ponavljanje prve, već se radi o novom sporu jer se temelji i na drugim činjeničnim i pravnim razlozima (presuda od 13. rujna 2011., Michail/Komisija, F‑100/09, EU:F:2011:132, t. 31.; vidjeti također u tom smislu presudu od 12. prosinca 1996., Altmann i dr./Komisija, T‑177/94 i T‑377/94, EU:T:1996:193, t. 52.).
32 U ovom slučaju valja istaknuti da se poništenje odluke od 12. travnja 2010. i poništenje odluke od 16. rujna 2014., presudom od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96) i pobijanom presudom, ne temelje na istim razlozima.
33 Naime, Službenički je sud u presudi od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96), koja ima snagu pravomoćne odluke, svoju odluku da poništi odluku od 12. travnja 2010. temeljio na nepoštovanju postupka predviđenog u članku 32. UZOS‑a. U tom je kontekstu nedvosmisleno istaknuo da nije bilo potrebno ispitati prigovor koji se temelji na povredi načela poštovanja razumnog roka.
34 Međutim, postavlja se pitanje je li Službenički sud u obrazloženju presude od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96), koje čini nužnu potporu njezine izreke, već zauzeo stajalište o postojanju povrede načela poštovanja razumnog roka i, ako postoji, o utjecaju navedene povrede na donošenje nove odluke u skladu s postupkom iz članka 32. UZOS‑a.
35 Valja utvrditi da ni iz jedne točke presude od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96) ne proizlazi da je Službenički sud namjeravao izravno ili neizravno zauzeti stajalište o postojanju povrede načela poštovanja razumnog roka i, a fortiori,o posljedicama te povrede.
36 Suprotno onomu što u biti tvrdi Komisija, činjenica da je Službenički sud presudom od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96) poništio odluku od 12. travnja 2010. na temelju povrede članka 32. UZOS‑a ne može se tumačiti kao zauzimanje stajališta prema kojem je on implicitno riješio pitanje o postojanju povrede načela poštovanja razumnog roka i na taj način ovlastio TNSU da povuče odluku od 12. travnja 2010. i donese novu odluku u skladu s postupkom iz članka 32. UZOS‑a te da je na taj način trajno spriječio svaku moguću raspravu o postojanju povrede načela poštovanja razumnog roka i, a fortiori, o posljedicama te povrede.
37 Takvo tumačenje još je manje održivo zbog toga što je u suprotnosti s točkom 42. presude od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96), u kojoj je Službenički sud, kao što je to navedeno u točki 33. ove presude, izričito naveo da ne smatra potrebnim ispitati druge tužbene razloge.
38 Iz toga slijedi da se Komisija oslanjala na pogrešnu pretpostavku da je Službenički sud u presudi od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96) odlučio o tužbenom razlogu koji se temelji na povredi načela poštovanja razumnog roka.
39 Štoviše, treba istaknuti da se u ovom slučaju razlozi koji čine nužnu potporu izreke presude od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96) odnose samo na članak 32. UZOS‑a. Stoga, čak i da je Službenički sud ispitao tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja razumnog roka i da je zaključio da ne postoji takva povreda ili da ona nije utjecala na odluku koja je predmet tužbe, nijedan od razloga koji se odnose na taj tužbeni razlog ne bi imao snagu pravomoćne odluke, s obzirom na to da ne čine nužnu potporu izreke navedene presude.
40 Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi žalbeni razlog treba odbiti.
Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni načela poštovanja razumnog roka i povredi obveze obrazlaganja
41 U okviru prvog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Službenički sud pogrešno primijenio načelo poštovanja razumnog roka. Prije svega, Službenički sud nije uzeo u obzir činjenicu da se odluka zbog povrede tog načela može poništiti samo iznimno. Nadalje, pogrešno je smatrao da je prekomjerno kašnjenje u donošenju odluke od 16. rujna 2014. moglo utjecati na sam njezin sadržaj. Naposljetku, pobijana presuda nije dovoljno obrazložena jer Službenički sud nije naveo razloge zbog kojih je pretjerano dug protek vremena utjecao na sadržaj navedene odluke.
42 AV osporava Komisijine argumente. Kao prvo, on smatra da je pobijana presuda dovoljno obrazložena jer je Službenički sud u njezinim točkama 44. do 51. jasno naveo razloge zbog kojih smatra da je razuman rok u ovom slučaju prekoračen kao i razloge zbog kojih je pretjerano dug protek vremena mogao utjecati na sadržaj odluke od 16. rujna 2014. Nadalje, on ističe da zbog pretjerano dugog proteka vremena nije mogao pružiti korisna pojašnjenja o svojim izjavama koje je dao na liječničkom pregledu koji je prethodio zapošljavanju. On prigovara Komisiji da od liječnika koji je obavio liječnički pregled koji prethodi zapošljavanju i godišnji liječnički pregled u 2006. nije zatražila da pojasni kako je liječnički pregled protekao i da navede razloge zbog kojih je 2006. dao mišljenje o bezuvjetnoj sposobnosti, unatoč tome što je znao za njegovu bolest. Nadalje, ističe da je Komisija primijenila odgodu zdravstvenog osiguranja uz njegovo zapošljavanje tek nakon što je utvrdila da ima potpunu trajnu invalidnost koja ga onemogućuje u obavljanju poslova. Osim toga, primjećuje da je Službenički sud u pobijanoj presudi utvrdio da odbor za utvrđivanje invalidnosti nije odlučio o zasebnom pitanju opravdava li njegova bolest primjenu odgode zdravstvenog osiguranja. U tom kontekstu on ističe da je Komisija svojim nepostupanjem tijekom tri godine i sedam mjeseci povrijedila načelo poštovanja razumnog roka. Naposljetku dodaje da je Komisija povrijedila članak 266. UFEU‑a time što nije poduzela mjere kako bi postupila u skladu s presudom od 10. srpnja 2012., AV/Komisija (F‑4/11, EU:F:2012:96), s obzirom na to da je nezakonito propustila imenovati službenog liječnika radi ispitivanja opravdava li njegova bolest primjenu odgode zdravstvenog osiguranja.
43 Najprije valja naglasiti da je Komisija u replici jasno i izričito navela da „nije sporno utvrđenje [Službeničkog suda u pobijanoj presudi prema kojem] je rok za donošenje odluke o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja s retroaktivnim učinkom pretjeran” i pojasnila da je „kritika pobijane presude [usmjerena] na zaključke koje je [Službenički sud] izveo iz tog utvrđenja, odnosno na poništenje sporne odluke”.
44 Stoga treba istaknuti da Komisija ne osporava da je povrijedila načelo poštovanja razumnog roka time što je s donošenjem odluke od 9. srpnja 2009. čekala tri godine i sedam mjeseci od saznanja za tužiteljevo priznanje da je na liječničkom pregledu za zapošljavanje propustio govoriti o svojoj bolesti. Ona ne osporava ni da, slijedom toga, odluke od 12. travnja 2010. i 16. rujna 2014. također nisu donesene u razumnom roku. S druge strane, ona dovodi u pitanje zaključke Službeničkog suda iz pobijane presude prema kojima je pretjerano dug protek vremena mogao utjecati na sam sadržaj odluke od 16. rujna 2014.
45 Prema sudskoj praksi, obveza poštovanja razumnog roka vođenja upravnih postupaka predstavlja opće načelo prava Europske unije poštovanje kojeg osigurava sud Unije i koje je ujedno i sastavni dio prava na dobru upravu iz članka 41. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (presude od 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, EU:T:2006:111, t. 162. i od 6. prosinca 2012., Füller‑Tomlinson/Parlament, T‑390/10 P, EU:T:2012:652, t. 115.).
46 Međutim, povreda načela poštovanja razumnog roka ne opravdava da se kao opće pravilo poništi odluka donesena na kraju upravnog postupka. Naime, tek kad pretjerano dug protek vremena može imati utjecaj na sam sadržaj odluke donesene na kraju upravnog postupka, nepoštovanje načela razumnog roka utječe na valjanost upravnog postupka (presude od 6. prosinca 2012., Füller‑Tomlinson/Parlament, T‑390/10 P, EU:T:2012:652, t. 116. i od 12. svibnja 2016., Guittet/Komisija, F‑92/15, EU:F:2016:118, t. 76.).
47 Osim toga, valja podsjetiti da, kad se u konkretnom slučaju nakon liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju pokaže da službenik nije iskreno i potpuno odgovorio na pitanja o svojem zdravstvenom stanju koja mu je postavio službeni liječnik na tom pregledu, TNSU može povući svoju prvotnu odluku da neće primijeniti odgodu zdravstvenog osiguranja i donijeti novu odluku kojom se ona retroaktivno primjenjuje (presuda od 20. srpnja 2016., HC/Komisija, F‑132/15, EU:F:2016:158, t. 85.).
48 Prvi žalbeni razlog valja ispitati u svjetlu te sudske prakse.
49 Najprije valja ispitati Komisijin prigovor prema kojem pobijana presuda nije dovoljno obrazložena, s obzirom na to da Službenički sud nije naveo razloge zbog kojih je smatrao da je pretjerano dug protek vremena mogao utjecati na sadržaj odluke od 16. rujna 2014.
50 Valja podsjetiti na to da presude Službeničkog suda moraju biti dovoljno obrazložene kako bi Opći sud mogao izvršavati svoj sudski nadzor. Obrazloženje može biti implicitno pod uvjetom da omogućava zainteresiranoj stranci da se upozna s razlozima zbog kojih prvostupanjski sud nije prihvatio njezine argumente, a žalbenom sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje svojeg nadzora (presude od 16. prosinca 2010., Lebedef/Komisija, T‑52/10 P, EU:T:2010:543, t. 83. i 84. i od 23. travnja 2015., BX/Komisija, T‑352/13 P, EU:T:2015:225, t. 44.). Osim toga, obveza obrazlaganja predstavlja bitnu procesnu pretpostavku koja se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, a koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67. i od 21. travnja 2004., M/Sud, T‑172/01, EU:T:2004:108, t. 61.).
51 U ovom slučaju razlozi zbog kojih je Službenički sud smatrao da je pretjerano dug protek vremena mogao imati utjecaj na sam sadržaj odluke donesene na kraju upravnog postupka, odnosno odluke od 16. rujna 2014., sadržani su u točkama 50. do 54. pobijane presude. Naime, Službenički sud je naveo da je prvotna odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz AV‑ovo zapošljavanje, odnosno odluka od 9. srpnja 2009., bila donesena gotovo tri mjeseca nakon prestanka njegova ugovora, otprilike osam mjeseci nakon što je podnio zahtjev odboru za utvrđivanje invalidnosti, više od tri godine i sedam mjeseci nakon što je TNSU saznao za njegovu bolest te nakon što je odbor za utvrđivanje invalidnosti potvrdio da AV zbog te bolesti ima potpunu trajnu invalidnost. Službenički sud iz toga je zaključio da je odluka od 9. srpnja 2009. zapravo postala odluka o isključenju [AV‑a], s neposrednim učinkom, od primanja zajamčenih davanja za invalidnost. On je stoga u biti ocijenio da je pretjerano dug protek vremena mogao imati utjecaj na sadržaj te odluke.
52 Treba smatrati da takvo obrazloženje omogućava Općem sudu da obavlja svoj sudski nadzor, a Komisiji da se upozna s razlozima zbog kojih Službenički sud nije prihvatio njezine argumente. Iz toga slijedi da Komisijin prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja treba odbiti.
53 Kad je riječ o meritumu, valja ispitati je li Službenički sud mogao s pravom smatrati da je povreda načela poštovanja razumnog roka mogla utjecati na sadržaj odluke od 16. rujna 2014.
54 Najprije valja podsjetiti na to da je u odluci od 16. rujna 2014. TNSU naveo da se oslonio na zaključke liječnika članova odbora za utvrđivanje invalidnosti od 30. travnja 2013. prema kojima, „da je [AV] na liječničkom pregledu koji prethodi zapošljavanju prijavio svoju bolest liječniku koji je provodio ispitivanje, njegova bolest bila bi opravdala primjenu odgode zdravstvenog osiguranja kako je predviđeno člankom 32. UZOS‑a”. Tako iz TNSU‑ove odluke proizlazi da se odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz AV‑ovo zapošljavanje temelji samo na bolesti koju je AV bio dužan prijaviti na liječničkom pregledu koji prethodi zapošljavanju, a ne i na njezinu razvoju nakon tog pregleda.
55 Službenički je sud, međutim, u točkama 50. do 53. pobijane presude utvrdio da je pretjerano dug protek vremena između trenutka u kojem je TNSU doznao za postojanje AV‑ove bolesti i odluke od 9. srpnja 2009. kojom je na njega primijenjena odgoda zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje utjecao na sadržaj te odluke (a posljedično i na sadržaj odluka od 12. travnja 2010. i 16. rujna 2014.). Naime, utvrdio je niz okolnosti koje su se dogodile tijekom pretjerano dugog proteka vremena, odnosno da je odluka od 9. srpnja 2009. donesena nakon prestanka ugovora, nakon što je AV podnio zahtjev odboru za utvrđivanje invalidnosti, nekoliko godina nakon što je TNSU doznao za njegovu bolest i nakon što je odbor za utvrđivanje invalidnosti potvrdio da AV ima potpunu trajnu invalidnost. On je smatrao da je zbog prethodno navedenih događaja koji su nastupili tijekom tog dugog razdoblja odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz AV‑ovo zapošljavanje s retroaktivnim učinkom od dana njegova stupanja u službu zapravo postala odluka o njegovu isključenju, s trenutačnim učinkom, od primanja zajamčenih davanja za invalidnost koja se već pojavila.
56 Treba smatrati da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je na temelju okolnosti opisanih u točki 55. ove presude zaključio da je pretjerano dug protek vremena utjecao na sadržaj odluke od 16. rujna 2014.
57 Naime, valja istaknuti da je TNSU u ovom slučaju donio dvije različite odluke, odnosno odluku donesenu u skladu s člankom 33. UZOS‑a kojom se AV‑u utvrđuje potpuna trajna invalidnost i odluku u skladu s člankom 32. UZOS‑a o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz njegovo zapošljavanje. Odluke su stoga donesene na temelju kriterija koji su specifični za svaku od tih odredbi.
58 U tom pogledu valja istaknuti da je odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje – iako se, kronološki gledano, donosi prilikom liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju i stoga u pravilu prethodi zaključcima odbora za utvrđivanje invalidnosti i TNSU‑ovoj odluci o utvrđivanju invalidnosti službenika – samo zbog osobitih okolnosti ovog slučaja donesena tek nakon zaključaka koji se odnose na utvrđivanje invalidnosti te nakon isteka ugovora.
59 Smatrajući da je odluka od 16. rujna 2014. „zapravo postala” odluka o isključenju [AV‑a], s neposrednim učinkom, od primanja zajamčenih davanja za invalidnost, Službenički sud se u ovom slučaju oslonio na pretpostavku prema kojoj kad je odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje zbog bolesti donesena nakon zaključaka koji se odnose na utvrđenje invalidnosti za tu istu bolest i nakon isteka ugovora, te okolnosti automatski utječu na sadržaj te odluke. Međutim, s obzirom na činjenicu da se odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje temelji samo na podacima koje je tužitelj bio dužan prijaviti na liječničkom pregledu koji prethodi zapošljavanju, same okolnosti da je odluka o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje donesena nakon isteka ugovora i nakon zaključaka odbora za utvrđivanje invalidnosti koji se odnose na utvrđivanje invalidnosti ne dopuštaju izvođenje zaključka o postojanju utjecaja prekomjerno dugog proteka vremena na sadržaj te odluke.
60 Osim toga, kao što je to navedeno u točki 47. ove presude, valja podsjetiti na to da, kad se u konkretnom slučaju nakon liječničkog pregleda koji prethodi zapošljavanju pokaže da službenik nije iskreno i potpuno odgovorio na pitanja o svojem zdravstvenom stanju koja mu je na tom pregledu postavio službeni liječnik, TNSU može povući svoju prvotnu odluku da neće primijeniti odgodu zdravstvenog osiguranja i donijeti novu odluku kojom se ona retroaktivno primjenjuje (presuda od 20. srpnja 2016., HC/Komisija, F‑132/15, EU:F:2016:158, t. 85.).
61 Pobijana presuda ne sadržava nijedan konkretan element na temelju kojeg bi bilo moguće zaključiti, kao što to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 46. ove presude, da je pretjerano dug protek vremena mogao imati utjecaj, pravno ili činjenično, na odluku o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje.
62 Drugim riječima, okolnosti na koje se oslanja Službenički sud u pobijanoj presudi ne omogućuju zaključak da je odluka od 16. rujna 2014. mogla imati drukčiji sadržaj da je bila donesena prije zaključaka odbora za utvrđivanje invalidnosti ili prije isteka ugovora.
63 Stoga, u nedostatku bilo kakvih konkretnih dokaza kojima bi se dokazao stvarni ili potencijalni utjecaj pretjerano dugog proteka vremena na odluku od 16. rujna 2014., isključenje AV‑a od primanja zajamčenih davanja za invalidnost ne može se smatrati zapravo rezultatom preoblikovanja odluke o primjeni odgode zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje. Naprotiv, navedeno se isključenje u ovoj fazi može objasniti samo kao posljedica dviju različitih odluka, pri čemu se prvom primjenjuje odgoda zdravstvenog osiguranja uz zapošljavanje AV‑a zbog bolesti koja je prethodila njegovu zapošljavanju i u pogledu koje je odbor za utvrđivanje invalidnosti zaključio da bi opravdavala primjenu odgode zdravstvenog osiguranja da je bila prijavljena na liječnikom pregledu za zapošljavanje, a drugom se AV‑u zbog te bolesti utvrđuje potpuna trajna invalidnost.
64 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, prvi je žalbeni razlog osnovan. Stoga valja prihvatiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu.
Posljedice ukidanja pobijane presude
65 U skladu s člankom 4. Uredbe (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.), ako Opći sud ukine odluku Službeničkog suda, ali smatra da stanje postupka ne dopušta odlučivanje, predmet vraća sudskom vijeću različitom od onoga koje je odlučilo o žalbi.
66 U ovom slučaju Službenički sud nije ispitao prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 32. UZOS‑a, ni drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi pretpostavki za povlačenje akta na temelju kojeg su nastala subjektivna prava. Opći sud stoga smatra da ne može odlučiti u predmetu. Stoga predmet treba vratiti vijeću Općeg suda različitom od onoga koje je odlučivalo o ovoj žalbi.
Troškovi
67 Budući da se predmet vraća na ponovno suđenje vijeću Općeg suda različitom od onoga koje je odlučivalo o ovoj žalbi, o troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će se naknadno.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (žalbeno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Ukida se presuda Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 21. srpnja 2016., AV/Komisija (F‑91/15).
2. Predmet se vraća na ponovno suđenje vijeću Općeg suda različitom od onoga koje je odlučilo o ovoj žalbi.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. svibnja 2018.
Potpisi