Language of document : ECLI:EU:T:2016:402

RJEŠENJE OPĆEG SUDA (treće vijeće)

22. lipnja 2016.(*)

„Tužba za poništenje – Potpisivanje tužbe kojom se pokreće postupak – Članci 76. i 77. Poslovnika – Odbijanje prigovora nedopuštenosti”

U predmetu T‑43/16,

1&1 Telecom GmbH, sa sjedištem u Montabauru (Njemačka), koji zastupaju J.-O. Murach, odvjetnik, i P. Alexiadis, solicitor,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju N. Khan i M. Farley, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije od 19. studenoga 2015. o provedbi korektivnih mjera za subjekte koji nisu OPM‑i predviđeni u Konačnim obvezama u predmetu COMP/M.7018 Telefónica Deutschland/E‑Plus,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, E. Bieliūnas i I. S. Forrester (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeće

Rješenje

 Činjenice, postupak i zahtjevi stranaka

1        Odlukom C (2014) 4443 final od 2. srpnja 2014. Europska komisija proglasila je stjecanje E‑Plus Mobilfunk GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: E‑Plus) od strane Telefónica Deutschland Holding AG (u daljnjem tekstu: Telefónica Deutschland) spojivim s unutarnjim tržištem i člankom 57. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) (predmet COMP/M.7018 Telefónica Deutschland/E‑Plus), pod uvjetom da se Telefónica Deutschland pridržava određenih konačnih obveza iz Priloga toj odluci (u daljnjem tekstu: Konačne obveze).

2        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. lipnja 2015. tužitelj je zatražio poništenje predmetne odluke o koncentraciji (predmet T‑307/15, 1&1 Telecom/Komisija, koji je trenutno u tijeku).

3        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2016. pomoću aplikacije e‑Curia tužitelj je podnio ovaj zahtjev s ciljem poništenja odluke Komisije od 19. studenoga 2015. o provedbi korektivnih mjera za subjekte koji nisu OPM‑i, odnosno korektivne mjere koje se odnose na operatore virtualnih pokretnih mreža i pružatelje usluga pokretnih telekomunikacija uz izuzeće operatora mobilne mreže koji su vlasnici vlastite mrežne infrastrukture, kako je predviđeno u Konačnim obvezama (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Na prvoj stranici tužbe navodi se da tužitelja zastupa Jens‑Olrik Murach, odvjetnik iz Bruxellesa (Belgija). Osim toga, uz tužbu je priložena i punomoć za zastupanje izdana J.-O. Murachu. Međutim, podnošenje putem e‑Curie je izvršio Peter Alexiadis, solicitor upisan u Law Society Engleske i Walesa, suradnik J.-O. Muracha u istom odvjetničkom uredu.

4        Odlukom od 2. veljače 2016., kojom je utvrđeno da tužba nije u skladu s uvjetima iz članka 51. stavka 3. i članka 78. stavka 4. Poslovnika jer joj nije bila priložena punomoć kojom se P. Alexiadis ovlašćuje za zastupanje, tajništvo Općeg suda pozvalo je tužitelja da otkloni nedostatke u tužbi najkasnije do 10. veljače 2016. sukladno članku 78. stavku 5. Poslovnika.

5        Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 9. veljače 2016. putem e‑Curije, tužitelj je u zadanom roku dostavio punomoć kojom se P. Alexiadisa ovlašćuje za zastupanje. Popratni dopis punomoći potpisao je J.-O. Murach. Međutim, putem e‑Curije podnošenje je izvršio P. Alexiadis.

6        Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 25. veljače 2016. Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika.

7        Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 9. ožujka 2016. tužitelj je iznio svoja očitovanja o navedenom prigovoru nedopuštenosti.

8        Tužitelj od Općeg suda tužbom zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji da obveže Telefónicu Deutschland da uputi novo pismo o dobrovoljnom preuzimanju obveze koje se strogo ograničava na obvezu koju je dužna ispuniti na temelju točke 78. Konačnih obveza;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

9        U prigovoru nedopuštenosti Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao očito nedopuštenu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

10      U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije prigovor nedopuštenosti;

–        nastavi s pisanim i usmenim postupkom.

 Pravo

11      Na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, tuženik može zatražiti da Opći sud odluči o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. Primjenom članka 130. stavka 6. navedenog poslovnika, Opći sud može odlučiti otvoriti usmeni dio postupka o prigovoru nedopuštenosti.

12      U ovom predmetu Opći sud smatra da ima dovoljno informacija iz dokumenata u spisu da odluči bez otvaranja usmenog dijela postupka.

13      Svojim prigovorom nedopuštenosti Komisija tvrdi, u biti, da tužba nije dopuštena jer je nije potpisao J.-O. Murach, koji je, prema Komisiji, jedini zastupnik tužitelja. Izostanak potpisa na tužbi odvjetnika koji zastupa tužitelja predstavlja postupovni nedostatak koji se ne može otkloniti.

14      Tužitelj te argumente osporava. On ističe da je tužbu potpisao odvjetnik ovlašten za postupanje pred Općim sudom, u ovom slučaju P. Alexiadis, putem svojeg osobnog korisničkog imena pri e‑Curiji i svoje lozinke.Korištenje e‑Curije smatra se potpisom na temelju članka 3. Odluke Općeg suda od 14. rujna 2011. o podnošenju i dostavi postupovnih akata putem aplikacije e‑Curia (SL 2011., C 289, str. 9.) (u daljnjem tekstu: Odluka e‑Curia). Tužitelj priznaje da nije dostavio punomoć kojom se P. Alexiadisa opunomoćuje za zastupanje tijekom podnošenja tužbe, ali tvrdi da se takva nepravilnost može otkloniti na temelju članka 78. stavka 5. Poslovnika, te je to i učinjeno 9. veljače 2016.

15      Kao prvo, u tom pogledu treba podsjetiti da, prema članku 19. četvrtom stavku Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje i na postupak pred Općim sudom prema članku 53. prvom stavku istog Statuta, samo odvjetnik koji je ovlašten zastupati pred sudom države članice ili druge države koja je stranka Sporazuma o EGP‑u može pred Općim sudom nastupiti kao zastupnik ili savjetnik neke stranke.

16      Prema članku 21. prvom stavku Statuta Suda Europske unije, koji se također primjenjuje na postupak pred Općim sudom sukladno članku 53. prvom stavku istog Statuta, tužba među ostalim sadržava ime i stalnu adresu tužitelja i položaj potpisnika.

17      Iz članka 19. četvrtog stavka i članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da tužba mora biti potpisana od strane osobe koja je ovlaštena zastupati tužitelja.

18      Kao drugo, treba također podsjetiti da na temelju članka 73. stavka 1. Poslovnika izvornik postupovnog akta u papirnatoj verziji mora vlastoručno potpisati agent ili odvjetnik stranke.

19      Tu odredbu nadopunjuje članak 74. Poslovnika, koji, pod naslovom „Podnošenje elektroničkim putem” predviđa da:

„Opći sud može odlukom odrediti uvjete pod kojima se postupovni akt upućen tajništvu elektroničkim putem smatra izvornikom tog akta.”

20      Tu je mogućnost Opći sud iskoristio donošenjem Odluke e‑Curia, čiji članak 3. propisuje da:

„Postupovni se akt podnesen putem e‑Curije smatra izvornikom tog postupovnog akta, u smislu članka 43. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika [Općeg suda od 2. svibnja 1991.] ako su prilikom podnošenja korišteni korisničko ime i lozinka zastupnika. Ta identifikacija smatra se potpisom predmetnog postupovnog akta.”

21      U tom pogledu treba zaključiti da otvaranje e‑Curia računa zahtijeva da zainteresirana osoba osobito naznači svoje prezime, ime(na), položaj, poštansku adresu, adresu elektroničke pošte i broj telefona. Zainteresirana osoba mora također dostaviti presliku osobne iskaznice ili putovnice, kao i dokument kojim se potvrđuje ovlaštenje za zastupanje institucije ili države članice ili zastupanje stranaka pred sudom države članice ili sudom druge države stranke Sporazuma o EGP‑u. Konačno, na temelju uvjeta za korištenje aplikacije e‑Curia koji se primjenjuju na zastupnike stranaka, objavljenih na internetskoj stranici Suda, zainteresirana osoba mora prihvatiti određene obveze čije nepoštovanje može dovesti do deaktivacije njegova korisničkog računa, a te obveze uključuju:

–        „ne odavati trećim osobama [svoje] korisničko ime i lozinku, jer se za svaku operaciju izvršenu pomoću tog korisničkog imena i lozinke smatra da je izvršena osobno”;

–        „prijaviti bez odgode svaku promjenu svoje adrese elektroničke pošte, prestanak obavljanja djelatnosti ili promjenu radnog mjesta.”

22      Kao treće, prema ustaljenoj sudskoj praksi izostanak potpisa odvjetnika ovlaštenog za poduzimanje postupovnih radnji pred Općim sudom na tužbi ne pripada u formalne nepravilnosti koje se mogu otkloniti nakon proteka roka za tužbu sukladno članku 19. Statuta Suda Europske unije kao i članku 51. stavku 4. i članku 78. stavku 5. Poslovnika (rješenje od 24. veljače 2000., FTA i dr./Vijeće, T‑37/98, EU:T:2000:52, t. 28.; presuda od 23. svibnja 2007., Parlament/Eistrup, T‑223/06 P, EU:T:2007:153, t. 48., i rješenje od 12. ožujka 2014., Xacom Comunicaciones/OHIM – France Telecom España (xacom Comunicaciones), T‑252/13, neobjavljeno, EU:T:2014:163, t. 19.).

23      Naime, cilj zahtjeva sukladno kojemu tužbu, radi pravne sigurnosti, mora potpisati zastupnik tužitelja, jest jamčiti vjerodostojnost tužbe i isključiti mogućnost da ona bude djelo za to neovlaštenog autora i taj zahtjev treba smatrati bitnim postupovnim pravilom te ga primjenjivati strogo tako da je posljedica njegova nepoštovanja nedopuštenost tužbe (presuda od 23. svibnja 2007., Parlament/Eistrup, T‑223/06 P, EU:T:2007:153, t. 51., i rješenje od 12. ožujka 2014., xacom Comunicaciones, T‑252/13, neobjavljeno, EU:T:2014:163, t. 20.).

24      S obzirom na ta načela treba ispitivati prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija.

25      U ovom slučaju, kao prvo, treba zaključiti da je tužbu stvarno potpisao odvjetnik ovlašten za poduzimanje postupovnih radnji pred Općim sudom. Naime, nesporno je da je P. Alexiadis član jedne europske odvjetničke komore te po toj osnovi ovlašten za poduzimanje postupovnih radnji pred Općim sudom. Podnošenje tužbe putem aplikacije e‑Curia putem korisničkog imena i lozinke P. Alexiadisa smatra se potpisom na temelju članka 3. Odluke e‑Curia.

26      Slijedom navedenog, protivno tvrdnjama Komisije, ovaj predmet treba razlikovati od ranijih predmeta u kojima su tužbu potpisale osobe koje nisu bile ovlaštene za poduzimanje postupovnih radnji pred Općim sudom, bilo da se radilo osobama koje nisu imale svojstvo odvjetnika (rješenje od 17. srpnja 2014., Brown Brothers Harriman/OHIM, C‑101/14 P, neobjavljeno, EU:C:2014:2115), odvjetniku iz treće zemlje koji nije bio upisan u jednu od komora Unije (rješenja od 27. studenoga 2007., Diy‑Mar Insaat Sanayi ve Ticaret i Akar/Komisija, C‑163/07 P, EU:C:2007:717; od 20. lipnja 2013., Interspeed/Komisija, C‑471/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:418, i od 24. veljače 2000., FTA i dr./Vijeće, T‑37/98, EU:T:2000:52), ili odvjetniku koji je i sam tužitelj ili se ne može smatrati trećom stranom u odnosu na tužitelja zbog njegove povezanosti s tužiteljem (rješenja od 5. prosinca 1996., Lopes/Sud Europske unije, C‑174/96 P, EU:C:1996:473, i od 8. prosinca 1999., Euro‑Lex/OHIM (EU‑LEX), T‑79/99, EU:T:1999:312).

27      Isto tako, ovaj predmet treba razlikovati od ranijih predmeta u kojima potpis na tužbi, iako je teoretski bila riječ o odvjetnicima ovlaštenim za poduzimanje postupovnih radnji pred sudovima Unije, nije bio istinit, ili zato što je tajništvu podnesena preslika, a ne izvornik tužbe (presuda od 22. rujna 2011., Bell & Ross/OHIM, C‑426/10 P, EU:C:2011:612, i rješenje od 21. rujna 2012., Noscira/OHIM, C‑69/12 P, neobjavljeno, EU:C:2012:589), ili zato što nije bila riječ o vlastoručnom potpisu nego o faksimilu (presuda od 23. svibnja 2007., Parlament/Eistrup, T‑223/06 P, EU:T:2007:153) ili također, kada se radilo o vlastoručnom potpisu koji nije bio čitak te se nije moglo utvrditi je li riječ o odvjetniku koji je ovlašten za poduzimanje postupovnih radnji u odnosnom postupku (rješenje od 6. listopada 2015., Marpefa/OHIM, C‑181/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:678, i od 12. ožujka 2014., xacom Comunicaciones, T‑252/13, neobjavljeno, EU:T:2014:163). Navodi iz sudske prakse koje je Komisija navela u prilog svojemu prigovoru nedopuštenosti zato u ovom slučaju nisu relevantni.

28      Kao drugo, potrebno je odbaciti argumente Komisije čiji cilj je osporavanje svojstva zastupnika tužitelja P. Alexiadisa iz razloga što se njegovo ime ne nalazi na prvoj stranici tužbe. Naime, to je svojstvo dokazano činjenicom da je tužitelj podnio punomoć kojom P. Alexiadisa opunomoćuje da ga zastupa. Činjenica da ta punomoć nije bila podnesena zajedno s tužbom nije takve naravi da bi mogla izmijeniti taj zaključak niti dovesti do nedopuštenosti tužbe, s obzirom na to da se takav propust prilikom podnošenja tužbe može otkloniti te je i otklonjen u roku određenom na temelju članka 78. stavka 5. Poslovnika (presuda od 4. veljače 2015., KSR/OHIM – Lampenwelt (Moon), T‑374/13, neobjavljena, EU:T:2015:69, t. 12. i 13.).

29      Kao treće, treba zaključiti da je tužbu podnio P. Alexiadis putem e‑Curije, pomoću svojeg korisničkog imena i lozinke. Kao što je navedeno u točkama 21. do 25. ovog rješenja, korištenje računa e‑Curia ne znači samo potpis, već za razliku od običnog vlastoručnog potpisa, automatski obavještava o identitetu, svojstvu i adresi potpisnika koji zastupa tužitelja.

30      Stoga, treba smatrati da tužba ispunjava i zahtjeve navođenja svojstva i adrese zastupnika tužitelja iz članka 76. točke (b) Poslovnika. U svakom slučaju, sam nedostatak navođenja adrese odnosnog odvjetnika ili činjenice da je isti zastupnik tužitelja u tekstu tužbe nije, sam po sebi, po naravi takav da bi tužba koju je potpisao odvjetnik iz Unije kojeg je tužitelj opunomoćio bila nedopuštena, neovisno o tome je li riječ o vlastoručnom potpisu ili o elektroničkom potpisu putem e‑Curije, i koja je podnesena u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a.

31      Kao četvrto, treba zaključiti da su načela koja podupiru obvezu potpisa tužbe od strane odvjetnika u ovom slučaju poštovana, odnosno potreba da se osigura da odgovornost za izvršavanje i za sadržaj tog postupovnog akta preuzima osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja pred sudovima Unije (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 12. ožujka 2014., xacom Comunicaciones, T‑252/13, neobjavljeno, EU:T:2014:163, t. 18. i navedenu sudsku praksu) te da se jamči vjerodostojnost postupovnog akta i isključi mogućnost da on bude djelo za to neovlaštenog autora (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 6. listopada 2015., Marpefa/OHIM, C‑181/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:678, t. 22.). Naime, P. Alexiadis je ovlašten zastupati tužitelja pred sudovima Unije, kao što je utvrđeno u točkama 25. do 28. ovog rješenja, te je nesporno da je autor ili jedan od autora tužbe.

32      S obzirom na sve prethodno izneseno, treba odbiti prigovor nedopuštenosti koji je iznijela Komisija.

 Troškovi

33      Na temelju članka 133. Poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi ili rješenju kojim se završava postupak. Budući da se ovim rješenjem ne završava postupak, o troškovima će se odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće),

rješava:

1.      Prigovor nedopuštenosti se odbija.

2.      O troškovima će se odlučiti naknadno.

U Luxembourgu

Tajnik

 

      Predsjednik

E. Coulon

 

       S. Papasavvas


* Jezik postupka: engleski.