PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
26. ožujka 2015.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Informacijsko društvo – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava – Članak 3. stavak 2. – Izravan prijenos sportskog susreta na internetskoj stranici“
U predmetu C‑279/13,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Högsta domstolen (Švedska), odlukom od 15. svibnja 2013., koju je Sud zaprimio 22. svibnja 2013., u postupku
C More Entertainment AB
protiv
Linusa Sandberga,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: K. Jürimäe, predsjednik vijeća, J. Malenovský (izvjestitelj) i A. Prechal, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za C More Entertainment AB, P. Bratt i S. Feinsilber, advokater,
– za L. Sandberga, L. Häggström, advokat,
– za finsku vladu, S. Hartikainen, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, J. Enegren i J. Samnadda, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči bez njezina mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 2. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između C More Entertainmenta AB (u daljnjem tekstu: C More Entertainment) i L. Sandberga u vezi s njegovim stavljanjem aktivnih poveznica na mrežnu stranicu zahvaljujući kojima su internetski korisnici mogli pristupiti izravnom prijenosu utakmica hokeja na ledu na drugoj stranici a da nisu morali platiti novčani iznos operateru te druge stranice.
Pravni okvir
Direktiva 2001/29
3 Uvodne izjave 1., 7., 20., 23. i 25. Direktive 2001/29 glase:
„(1) Ugovorom [o EZ‑u] se predviđa uspostavljanje unutarnjeg tržišta i uvođenje sustava koji će osigurati da na unutarnjem tržištu tržišno natjecanje ne bude narušeno. Usklađivanje zakonodavstava država članica o autorskom pravu i srodnim pravima pridonosi postizanju ovih ciljeva.
[…]
(7) Zakonski okvir Zajednice za zaštitu autorskog prava i srodnih prava mora, stoga, također biti prilagođen i dopunjen koliko god je to potrebno za nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. S tim ciljem, one nacionalne odredbe o autorskom pravu i srodnim pravima država članica koje se znatno razlikuju ili koje uzrokuju pravne nesigurnosti ometajući nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta i pravilan razvoj informacijskog društva u Europi trebalo bi uskladiti, a nedosljedne nacionalne odgovore na tehnološki razvoj trebalo bi izbjegavati, dok razlike koje ne utječu štetno na funkcioniranje unutarnjeg tržišta ne bi trebalo ukloniti niti ih sprečavati.
[…]
(20) Ova Direktiva se temelji na načelima i pravilima već utvrđenima Direktivama koje su trenutačno na snazi u tom području, a posebno [Direktivom Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe i određenim pravima srodnim autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL L 346, str. 61.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 93/98/EEZ od 29. listopada 1993. (SL L 290, 24.11.1993., str. 9., u daljnjem tekstu: Direktiva 92/100)], te razvija ta načela i pravila i stavlja ih u kontekst informacijskog društva. Odredbe ove Direktive ne dovode u pitanje odredbe tih direktiva, osim ako je ovom Direktivom drukčije određeno.
[...]
(23) Ovom Direktivom trebalo bi se dodatno uskladiti pravo autora na priopćavanje javnosti. To bi se pravo trebalo tumačiti u širem smislu tako kao da ono obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja. To pravo trebalo bi obuhvaćati svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnost putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. To pravo ne bi trebalo obuhvaćati nikakve druge radnje.
[...]
(25) Pravnu nesigurnost vezanu uz prirodu i razinu zaštite radnji prijenosa na zahtjev autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava putem mreže trebalo bi ukloniti osiguranjem usklađene zaštite na razini Zajednice. Trebalo bi razjasniti da bi svi nositelji prava koji su priznati ovom Direktivom trebali imati isključivo pravo stavljanja na raspolaganje javnosti autorskih djela ili bilo kojih drugih predmeta zaštite putem interaktivnih prijenosa na zahtjev. Takvi interaktivni prijenosi na zahtjev karakterizirani su činjenicom da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.“
4 Članak 1. Direktive 2001/29, naslovljen „Područje primjene“, propisuje u stavku 2.:
„Osim u slučajevima iz članka 11., ova Direktiva ostavlja netaknutima i ni na koji način ne utječe na postojeće odredbe Zajednice koji se odnose na:
[...]
(b) pravo iznajmljivanja, pravo posudbe i određena prava srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva;
[...]“
5 Članak 3. te direktive, naslovljen „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti“, glasi:
„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.
2. Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti, žicom ili bežičnim putem, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu:
[...]
(d) organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.“
Direktiva 2006/115/EZ
6 Direktiva 92/100, koja je bila na snazi prilikom donošenja Direktive 2001/29, stavljena je izvan snage te je zamijenjena Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 2006/115/EZ od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.). Direktiva 2006/115 kodificira odredbe Direktive 92/100 koje preuzima u analognom izričaju.
7 U skladu s uvodnom izjavom 16. Direktive 2006/115:
„Države članice trebale bi nositeljima autorskom pravu srodnih prava moći osigurati širu zaštitu od one koja je propisana odredbama ove Direktive o radiodifuzijskom emitiranju i priopćavanju javnosti.“
8 Članak 8. te direktive, naslovljen „Radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti“, propisuje u stavku 3.:
„Države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja, ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice.“
9 Članak 12. Direktive 2006/115, naslovljen „Odnos između autorskog prava i srodnih prava“, glasi:
„Zaštita autorskom pravu srodnih prava prema ovoj Direktivi ostavlja netaknutom i ni na koji način ne utječe na zaštitu autorskog prava.“
Glavni postupak i prethodno pitanje
10 C More Entertainment naplatni je televizijski kanal koji, među ostalim, na svojoj internetskoj stranici uz naplatu izravno prenosi utakmice hokeja na ledu.
11 C More Entertainment je u jesen 2007. na navedenoj internetskoj stranici prenosio veći broj utakmica hokeja na ledu kojima su zainteresirane osobe mogle pristupiti plaćanjem iznosa od 89 švedskih kruna (SEK) (otprilike 9,70 eura) po utakmici.
12 L. Sandberg je na svojoj internetskoj stranici postavio poveznice koje su omogućavale zaobilaženje naplatnog sustava koji je uspostavio C More Entertainment. Posredstvom tih poveznica internetski korisnici mogli su besplatno pristupiti prijenosima dviju hokejskih utakmica koje je izravno prenosio C More Entertainment 20. listopada i 1. studenoga 2007.
13 Prije prvog prikazivanja tih utakmica C More Entertainment je bezuspješno zatražio telefonskim putem od L. Sandberga da ukloni poveznice koje je potonji postavio na svoju stranicu. Nakon te utakmice C More Entertainment je pisanim putem upozorio L. Sandberga da su postavljanjem tih poveznica povrijeđena prava C More Entertainmenta.
14 Tijekom prijenosa druge od tih utakmica C More Entertainment postavio je tehničku instalaciju čiji je učinak bilo onemogućavanje svakog pristupa tom prijenosu putem poveznica koje je stvorio L. Sandberg.
15 L. Sandberg je tužen pred Hudiksvalls tingsrättom (prvostupanjski sud u Hudiksvallu) zbog povrede Zakona (1960:729) o pravu na književno i umjetničko vlasništvo (lagen (1960:729) om upphovsrätt till litterära och konstnärliga verk). Dotični je 10. studenoga 2010. proglašen krivim za povredu autorskog prava čiji je nositelj, prema mišljenju tog suda, bio C More Entertainment te mu je naloženo plaćanje novčanih kazni, naknade štete i kamata tom društvu.
16 L. Sandberg i C More Entertainment podnijeli su oboje žalbe protiv te presude pred Hovrättenom för Nedre Norrland (žalbeni sud južnog Norrlanda).
17 Taj je sud odlukom od 20. lipnja 2011. ocijenio da u emitiranju utakmica hokeja na ledu nijedan dio komentatorskog, snimateljskog i redateljskog rada, promatran izdvojeno ili zajednički, nije posjedovao originalnost potrebnu prema Zakonu (1960:729) o pravu na književno i umjetničko vlasništvo kako bi bio zaštićen autorskim pravom. Slijedom navedenoga, taj je sud smatrao da na temelju prijenosa o kojima je riječ u glavnom postupku C More Entertainment nije bio nositelj autorskog prava, nego srodnih prava, koja su bila povrijeđena. Stoga je navedeni sud naložio L. Sandbergu plaćanje viših novčanih kazni nego u prvom stupnju, ali je neznatno umanjio odštetu dodijeljenu C More Entertainmentu.
18 C More Entertainment podnio je žalbu protiv te presude pred Högsta domstolenom (Vrhovni sud) tražeći donošenje presude da je on nositelj autorskog prava te povišenje iznosa naknade štete i kamata.
19 Taj je sud smatrao da ni iz teksta Direktive 2001/29 ni iz sudske prakse Suda ne proizlazi da postavljanje poveznice na internetsku stranicu predstavlja priopćavanje javnosti. Usto, navedeni je sud naveo da predmetno nacionalno zakonodavstvo propisuje širi opseg srodnih prava od onih navedenih u članku 3. stavku 2. Direktive 2001/29 jer se, za razliku od te odredbe, zaštita dodijeljena švedskim pravom ne ograničava na stavljanje na raspolaganje „na zahtjev“. U tim je uvjetima Högsta domstolen odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu pet prethodnih pitanja.
20 Tajništvo Suda uputilo je pismom od 26. ožujka 2014. Högsta domstolenu presliku presude Svensson i dr. (C‑466/12, EU:C:2014:76), u kojoj je ispitan veći broj pitanja u vezi s problematikom može li se postavljanje aktivne poveznice na internetsku stranicu kvalificirati kao priopćavanje javnosti, te je pozvalo taj sud da ga obavijesti želi li zadržati svoj zahtjev za prethodnu odluku uzevši u obzir tu presudu.
21 Högsta domstolen je odlukom od 20. listopada 2014. odlučio povući prva četiri upućena prethodna pitanja te zadržati samo peto pitanje koje glasi:
„Mogu li države članice priznati nositelj[u/ima] prava širi opseg isključivog prava propisujući da priopćavanje javnosti obuhvaća dodatne elemente u odnosu na one određene u članku 3. stavku 2. Direktive [2001/29]?“
O prethodnom pitanju
22 Iz spisa proizlazi da se spor u glavnom postupku odnosi na postavljanje poveznica na internetskoj stranici koje internetskim korisnicima omogućuju pristup emitiranjima kojima se na stranici organizacije za radiodifuziju izravno prenose utakmice hokeja na ledu a da pritom ti korisnici ne moraju platiti novčani iznos koji ta organizacija potražuje za taj pristup. U tim uvjetima, pitanje suda koji je uputio zahtjev valja shvatiti na način da se u biti odnosi na upit treba li članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29 tumačiti u smislu da se protivi nacionalnom propisu koji proširuje isključivo pravo organizacija za radiodifuziju iz članka 3. stavka 2. točke (d) na radnje priopćavanja javnosti kao što to mogu biti izravni internetski prijenosi sportskih susreta, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku.
23 Uvodno valja navesti da sukladno članku 3. stavku 2. točki (d) Direktive 2001/29 države članice moraju organizacijama za radiodifuziju odobriti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.
24 Kao prvo, kao što to proizlazi iz teksta članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, a osobito iz navoda „svako priopćavanje […] javnosti, […] uključujući stavljanje […] na raspolaganje javnosti“, pojam „stavljanje na raspolaganje javnosti“, koji se također koristi u članku 3. stavku 2. te direktive, dio je šireg pojma „priopćavanje javnosti“.
25 Kao drugo, iz članka 3. stavka 2. navedene direktive proizlazi da je za kvalifikaciju radnje kao „stavljanja na raspolaganje javnosti“ u smislu toga članka potrebno kumulativno ispuniti dvije pretpostavke navedene u toj odredbi, odnosno, omogućiti dotičnim pripadnicima javnosti pristup predmetu zaštite o kojemu je riječ kako s mjesta tako i u vrijeme koje sami odaberu.
26 Naime, kao što to proizlazi iz obrazloženja Komisijinog prijedloga od 10. prosinca 1997. (COM(97) 628), koji je rezultirao donošenjem Direktive 2001/29, što potvrđuje uvodna izjava 25. te direktive, pojam „stavljanje na raspolaganje javnosti“ u smislu članka 3. te direktive odnosi se na „interaktivne prijenose na zahtjev“ koje upravo karakterizira činjenica da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sâm odabere (vidjeti u tom smislu presudu SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 59.).
27 Međutim, to nije slučaj s izravnim internetskim prijenosom emitiranja, kao što su to ona o kojima je riječ u glavnom postupku.
28 Sud koji je uputio zahtjev ipak postavlja upit treba li članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29 shvatiti na način da se protivi tome da države članice odobre organizacijama za radiodifuziju, navedenima u tom članku 3. stavku 2. točki (d), isključivo pravo i u pogledu radnji, kao što su to one o kojima je riječ u glavnom postupku, koje se mogu kvalificirati kao „priopćavanje javnosti“, ali ne predstavljaju stavljanje na raspolaganje javnosti fiksacija njihovih emitiranja na način da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sâm odabere.
29 U tom pogledu, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 7. Direktive 2001/29, cilj te direktive jest usklađivanje autorskog prava i srodnih prava jedino u mjeri u kojoj je to potrebno za nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Naime, iz te uvodne izjave proizlazi da cilj navedene direktive nije uklanjanje ili sprečavanje razlika između nacionalnih zakonodavstava koje ne utječu štetno na funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Na taj je način, kao što to također proizlazi iz naslova iste direktive, zakonodavac Unije samo djelomično uskladio autorska prava i srodna prava.
30 Ipak, iz uvodnih izjava 23. i 25. te direktive proizlazi da je Unijin zakonodavac želio, s jedne strane, dodatno uskladiti pravo autora na priopćavanje javnosti i, s druge strane, ukloniti pravnu nesigurnost vezanu uz prirodu i razinu zaštite radnji prijenosa na zahtjev kao i uspostaviti usklađenu zaštitu na razini Europske unije za takve radnje.
31 Nasuprot tome, ni članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29 ni bilo koja druga njezina odredba ne navode da je Unijin zakonodavac želio uskladiti i stoga spriječiti ili ukloniti moguće razlike između nacionalnih zakonodavstava koje se odnose na prirodu i razinu zaštite koju države članice mogu priznati nositeljima prava navedenima u tom članku 3. stavku 2. točki (d) u pogledu određenih radnji, kao što su to one o kojima je riječ u glavnom postupku, koje nisu izričito navedene u toj potonjoj odredbi.
32 Osim toga, uvodna izjava 20. Direktive 2001/29 propisuje da se ta direktiva temelji na načelima i pravilima već utvrđenima direktivama koje su na snazi u području intelektualnog vlasništva, kao što je to Direktiva 92/100 (vidjeti presudu Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 187.).
33 Naime, iz uvodne izjave 16. Direktive 2006/115, koja je zamijenila Direktivu 92/100, proizlazi da bi države članice trebale nositeljima autorskom pravu srodnih prava moći osigurati širu zaštitu od one koja je propisana odredbama Direktive 2006/115 o radiodifuzijskom emitiranju i priopćavanju javnosti.
34 Članak 8. navedene direktive, naslovljen „Radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti“, propisuje u stavku 3. da države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice.
35 Na taj način valja ustvrditi da Direktiva 2006/115 priznaje državama članicama mogućnost propisivanja odredaba za višu razinu zaštite, kad je riječ o radiodifuziji i priopćavanju javnosti emitiranja organizacija za radiodifuziju, nego što su to odredbe koje je potrebno uspostaviti u skladu s člankom 8. stavkom 3. te direktive. Takva mogućnost podrazumijeva da države članice mogu odobriti organizacijama za radiodifuziju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane radnji priopćavanja javnosti njihovih emitiranja koja su izvršena u uvjetima koji se razlikuju od onih predviđenih u članku 8. stavku 3., a osobito emitiranja kojima svatko može pristupiti s mjesta koje odabere, s time da se podrazumijeva, kao što to propisuje članak 12. Direktive 2006/115, da takvo pravo ni na koji način ne utječe na zaštitu autorskog prava.
36 Iz toga slijedi da članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da ne utječe na navedenu mogućnost država članica, priznatu u članku 8. stavku 3. Direktive 2006/115, u vezi s uvodnom izjavom 16. Direktive 2006/115, da organizacijama za radiodifuziju odobre isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane radnji priopćavanja javnosti njihovih emitiranja pod uvjetom da takva zaštita ne utječe na zaštitu autorskog prava.
37 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 2. Direktive 2001/29 treba tumačiti u smislu da se ne protivi nacionalnom propisu koji proširuje isključivo pravo organizacija za radiodifuziju iz tog članka 3. stavka 2. točke (d) na radnje priopćavanja javnosti, kao što to mogu biti izravni internetski prijenosi sportskih susreta poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, pod uvjetom da to proširenje ne utječe na zaštitu autorskog prava.
Troškovi
38 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
Članak 3. stavak 2. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti u smislu da se ne protivi nacionalnom propisu koji proširuje isključivo pravo organizacija za radiodifuziju iz tog članka 3. stavka 2. točke (d) na radnje priopćavanja javnosti, kao što to mogu biti izravni internetski prijenosi sportskih susreta poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, pod uvjetom da to proširenje ne utječe na zaštitu autorskog prava.
Potpisi