Žalba koju je 5. prosinca 2014. podnijela Kraljevina Švedska protiv presude Općeg suda od 25. rujna 2014. u predmetu T-306/12, Darius Nicolai Spirlea i Mihaela Spirlea protiv Europske komisije

(Predmet C-562/14 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Kraljevina Švedske (zastupnik: C. Meyer-Seitz)

Druge stranke u postupku: Europska Komisija, Darius Nicolai Spirlea i Mihaela Spirlea, Kraljevina Danska, Republika Finska, Češka Republika i Kraljevina Španjolska

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

ukine presudu Općeg suda Europske unije od 25. rujna 2014. u predmetu T-306/12,

poništi odluku Europske komisije od 21. lipnja 2012. kojom se bračnim drugovima Spirlea uskraćuje pristup zatraženim dokumentima, i

naloži Europskoj komisiji snošenje troškova Kraljevine Švedske.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti žalbe žalitelj ističe tri žalbena razloga.

Prvim žalbenim razlogom tužitelj navodi da je Opći sud pogrešno protumačio članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije¹ („Uredba o transparentnosti”) smatrajući da se Komisija, kada navodi izuzeće koje se odnosi na istražne postupke, može osloniti na opću pretpostavku kako bi uskratila pristup dokumentima povezanima s postupkom EU pilot, koji je faza koja prethodi eventualnom formalnom pokretanju postupka zbog povrede obveze, te da Komisija nije povrijedila pravo kada je navedenu odredbu Uredbe o transparentnosti protumačila na način da može odbiti zahtjev za pristup spornim dokumentima koji se odnose na postupak EU pilot, a da ih pritom ne ispita konkretno i pojedinačno.Drugim žalbenim razlogom tužitelj ističe da je Opći sud pogrešno protumačio zadnji dio rečenice članaka 4. stavka 2. Uredbe o transparentnosti zaključivši nije bilo pogrešaka u ocjeni Komisije prema kojoj nijedan prevladavajući javni interes ne opravdava otkrivanje dokumenata u smislu navedene odredbe. Trećim tužbenim razlogom tužitelj ističe da je Opći sud pogrešno primijenio pravo Unije smatrajući da je zakonitost akta koji se pobija u okviru postupka povodom tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU-a potrebno ocjenjivati u odnosu na činjenične i pravne elemente koji su postojali u vrijeme donošenja akta čak i onda kada se u predmetu ocjenjuje Uredba o transparentnosti.