MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA
od 22. veljače 2018.(1)
Predmet C‑44/17
The Scotch Whisky Association, The Registered Office
protiv
Michaela Klotza
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla jakih alkoholnih pića – Uredba (EZ) br. 110/2008 – Članak 16. točke (a), (b) i (c) – Prilog III. – Registrirana oznaka zemljopisnog podrijetla ‚Scotch Whisky’ – Viski koji se proizvodi u Njemačkoj i stavlja na tržište pod nazivom ‚Glen Buchenbach’ – Pojam ‚neizravna uporaba’ registrirane oznake zemljopisnog podrijetla – Pojam ‚aluzija’ na takvu oznaku – Pojam ‚oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu’ – Nužnost jednakosti s oznakom, fonetske i/ili vizualne sličnosti ili pobuđivanja bilo kakve asocijacije kod ciljanih potrošača – Eventualno uzimanje u obzir okolnosti u kojima se nalazi sporni naziv”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka) odnosi se na tumačenje članka 16. Uredbe (EZ) br. 110/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2008. o definiranju, opisivanju, prezentiranju, označivanju i zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla jakih alkoholnih pića i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1576/89(2). Tim se člankom 16. štite sve oznake zemljopisnog podrijetla(3) registrirane u Prilogu III. Uredbi br. 110/2008 od praksi koje mogu dovesti potrošače u zabludu u pogledu podrijetla takvih proizvoda.
2. Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između organizacije iz Ujedinjene Kraljevine, čiji je cilj promicati interese industrije škotskog viskija, i njemačkog prodavača, povodom tužbe kojom se zahtijeva da taj prodavač prestane stavljati na tržište viski proizveden u Njemačkoj i nazvan „Glen Buchenbach”. Tužitelj u glavnom postupku tvrdi da se uporabom izraza „Glen” nanosi šteta registriranoj oznaci zemljopisnog podrijetla „Scotch Whisky” s obzirom na to da ta uporaba istodobno čini neizravnu komercijalnu uporabu i aluziju na potonju oznaku, kao i oznaku koja je lažna ili dovodi u zabludu, što je zabranjeno, redom, u članku 16. točkama (a), (b) i (c) Uredbe br. 110/2008.
3. Sud koji je uputio zahtjev od Suda traži da, najprije, odluči pretpostavlja li se pojmom „neizravna […] uporaba”, u smislu članka 16. točke (a) te uredbe, da se zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla upotrebljava u istovjetnom obliku ili u fonetski i/ili vizualno sličnom obliku, ili je pak dostatno da sporni izraz kod ciljanih potrošača pobuđuje bilo kakvu asocijaciju na navedenu oznaku. K tome pita valja li, u slučaju da je jednostavna asocijacija dovoljna, u primjeni te odredbe uzimati u obzir okolnosti u kojima se nalazi izraz upotrijebljen za označivanje predmetnog proizvoda te, osobito, činjenicu da je pravo podrijetlo tog proizvoda također naznačeno na etiketi.
4. Nadalje, taj sud pita Sud podrazumijeva li pojam „aluzija” iz članka 16. točke (b) navedene uredbe da postoji fonetska i/ili vizualna sličnost zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla i predmetnog pojma, ili je dostatno da potonji pojam kod ciljane javnosti izaziva bilo kakvu asocijaciju na tu oznaku. Također pita treba li, u slučaju da je takva asocijacija dovoljna, uzeti u obzir kontekst u kojem se upotrebljava radi primjene navedene odredbe.
5. Napokon, želi znati zahtijeva li se prilikom utvrđivanja postojanja bilo kakve „oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu”, u smislu članka 16. točke (c) iste uredbe, uzimanje u obzir i konteksta spornog izraza.
6. Ovaj predmet razlikuje se od onih u kojima je Sud već tumačio odredbe članka 16. Uredbe br. 110/2008(4) po osobitosti njegova cilja, odnosno nove situacije u kojoj, kao što se naglašava u ovdje postavljenim pitanjima, sporni naziv fonetski ili vizualno nije nimalo sličan zaštićenoj oznaci zemljopisnog podrijetla, već navodno može navesti potrošače na neprimjereno povezivanje s potonjom oznakom. Osim toga, Sud se neizravno poziva da pojasni način na koji se definiraju pravila utvrđena u navedenom članku 16. točkama (a) do (c) s obzirom na različite slučajeve koji se u njemu navode.
II. Pravni okvir
7. U članku 16. Uredbe br. 110/2008, naslovljenom „Zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla”, predviđa se da su „oznake zemljopisnog podrijetla registrirane u Prilogu III. zaštićene […] od:
(a) svake izravne ili neizravne komercijalne uporabe u pogledu proizvoda koji nisu obuhvaćeni registracijom, u mjeri u kojoj su oni usporedivi s jakim alkoholnim pićem registriranim pod tom oznakom zemljopisnog podrijetla ili ako se takvom uporabom iskorištava ugled registrirane oznake zemljopisnog podrijetla;
(b) zlouporabe, imitacije ili aluzije, čak kada je pravo podrijetlo proizvoda naznačeno ili se oznaka zemljopisnog podrijetla koristi u prijevodu ili zajedno s izrazom kao ‚poput’, ‚vrsta’, ‚u stilu’, ‚proizvedeno’, ‚aroma’ ili drugim sličnim pojmom;
(c) svake oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu, vezano za izvornost, podrijetlo, svojstva ili bitne značajke, kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja proizvoda, a kojom se može stvoriti pogrešan dojam u vezi s njegovim podrijetlom;
(d) svakog drugog postupka kojim se potrošača može dovesti u zabludu o pravom podrijetlu proizvoda.”
8. U Prilogu III. Uredbi br. 110/2008, naslovljenom „Oznake zemljopisnog podrijetla”, navodi se da je „Scotch Whisky” registriran kao oznaka zemljopisnog podrijetla obuhvaćena kategorijom proizvoda br. 2, odnosno kategorijom „Whisky/whiskey”, te da je njegova zemlja podrijetla „Ujedinjena Kraljevina (Škotska)”.
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
9. The Scotch Whisky Association, The Registered Office (u daljnjem tekstu: TSWA) organizacija je osnovana u skladu sa škotskim pravom, čiji je cilj, među ostalim, osigurati zaštitu trgovine škotskim viskijem u Škotskoj i u inozemstvu.
10. Michael Klotz preko internetske stranice stavlja na tržište viski naziva „Glen Buchenbach” koji proizvodi destilerija Waldhorn, smještena u Berglenu, u dolini Buchenbach, Švapska (Baden‑Württemberg, Njemačka).
11. Etiketa koja se postavlja na boce predmetnog viskija sadržava, osim pune adrese njemačkog proizvođača i stiliziranog crteža lovačkog roga (koji se na njemačkom jeziku naziva „Waldhorn”), sljedeće podatke: „Waldhornbrennerei [destilerija Waldhorn na hrvatskom jeziku], Glen Buchenbach, Swabian Single Malt Whisky [švapski single malt viski], 500 ml, 40 % vol, Deutsches Erzeugnis [njemački proizvod], Hergestellt in den Berglen [proizvedeno u Berglenu]”.
12. TSWA je pred Landgerichtom Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu) podnijela tužbu kojom se zahtijeva da M. Klotz prestane upotrebljavati naziv „Glen Buchenbach” za predmetni viski jer je ta uporaba protivna osobito članku 16. točkama (a) do (c) Uredbe br. 110/2008(5) kojim se štite oznake zemljopisnog podrijetla registrirane u Prilogu III. toj uredbi, među kojima se navodi oznaka „Scotch Whisky”. TSWA među ostalim tvrdi, s jedne strane, da se tim odredbama ne obuhvaća samo uporaba same takve oznake, već i svakog podatka kojim se upućuje na zaštićeno zemljopisno podrijetlo i, s druge strane, da naziv „Glen” kod ciljane javnosti pobuđuje asocijaciju na Škotsku i na Scotch Whisky, bez obzira na dodavanje drugih podataka koji se odnose na njemačko podrijetlo proizvoda. M. Klotz zatražio je odbijanje te tužbe.
13. U tim je okolnostima Landgericht Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu) odlukom od 19. siječnja 2017., koju je Sud zaprimio 27. siječnja 2017., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Zahtijeva li ,neizravn[a] komercijaln[a] uporab[a] […] [registrirane oznake zemljopisnog podrijetla za jako alkoholno piće]’ u skladu s člankom 16. točkom (a) Uredbe br. 110/2008, upotrebu registrirane oznake zemljopisnog podrijetla na istovjetan ili fonetski i/ili optički sličan način[(6)], ili je dostatno da sporni element znaka kod ciljane javnosti pobuđuje asocijacije u bilo kojem obliku na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili zemljopisno područje?
Ako je potonje dostatno: igra li, prilikom provjere postoji li ‚neizravna komercijalna uporaba’, također ulogu i okruženje u kojem se sporni element znaka nalazi, ili to okruženje ne može utjecati na postojanje neizravne komercijalne uporabe čak ni ako je uz sporni element znaka navedeno i pravo podrijetlo proizvoda?
2. Zahtijeva li ‚aluzija’ na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla u skladu s člankom 16. točkom (b) Uredbe br. 110/2008 postojanje fonetske i/ili optičke sličnosti između registrirane oznake zemljopisnog podrijetla i spornog elementa znaka, ili je dostatno da sporni element znaka kod ciljane javnosti pobuđuje asocijaciju u bilo kojem obliku na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili zemljopisno područje?
Ako je potonje dostatno: igra li, prilikom provjere postoji li ‚aluzija’, također ulogu i okruženje u kojem se sporni element znaka nalazi, ili to okruženje ne može utjecati na postojanje nezakonite aluzije čak ni ako je uz sporni element znaka navedeno i pravo podrijetlo proizvoda?
3. Igra li, prilikom provjere postoji li ‚oznak[a] koja je lažna ili dovodi u zabludu’, u skladu s člankom 16. točkom (c) Uredbe br. 110/2008, također ulogu i okruženje u kojem se sporni element znaka nalazi, ili to okruženje ne može utjecati na podatke koji dovode u zabludu čak ni ako je uz sporni element znaka navedeno i pravo podrijetlo proizvoda?”
14. Pisana očitovanja podnijeli su TSWA, M. Klotz, vlada Helenske Republike, francuska, talijanska i nizozemska vlada te Europska komisija. Nije održana rasprava.
IV. Analiza
A. Uvodne napomene
15. Najprije naglašavam da obje stranke u glavnom postupku ističu prigovore protiv teksta odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
16. S jedne strane, M. Klotz tvrdi da je sud koji je uputio zahtjev činjenice iz glavnog postupka prikazao skraćeno i nepotpuno te dostavlja informacije za upotpunjavanje tog prikaza(7).
17. U tom pogledu podsjećam da u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a Sud nije nadležan za provjeru ni za ocjenu činjeničnih okolnosti glavnog postupka te da je isključivo na nacionalnom sudu da utvrdi činjenice povodom kojih je nastao spor i da iz njih izvede zaključke za odluku koju treba donijeti(8). Međutim, da bi sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, Sud mu može, u duhu suradnje, dati sve informacije koje smatra potrebnima(9).
18. S druge strane, TSWA prigovara sudu koji je uputio zahtjev da nije pravilno postavio prethodna pitanja(10). TSWA je u svojim očitovanjima pred Sudom iznijela pitanja kako ih je sama preoblikovala te je na njih pružila odgovore(11).
19. Međutim, samo nacionalni sudovi pred kojima se vodi postupak i koji trebaju donijeti sudsku odluku, mogu ocjenjivati je li im za donošenje njihove odluke potrebna prethodna odluka kao i relevantnost pitanja koja postavljaju Sudu. Prema tome, ne može se prihvatiti zahtjev stranke u glavnom postupku kojim se traži da pitanje bude preoblikovano na način koji predlaže(12). Međutim, Sud treba tim sudovima pružiti koristan odgovor koji im omogućuje rješavanje spora u glavnom postupku te je, po potrebi, stoga na njemu da preoblikuje prethodna pitanja koja su mu upućena(13).
20. Nadalje, što se tiče povezivanja različitih točaka članka 16. Uredbe br. 110/2008, najprije ističem da mi se, kao i francuskoj vladi, čini da se tim odredbama štite oznake zemljopisnog podrijetla registrirane u Prilogu III. navedenoj uredbi time što se spominje niz slučajeva koji se na potonje oznake odnose sve neizravnije.
21. Naime, smatram da su točkom (a) obuhvaćeni slučajevi u kojima se upućuje na samu registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla; da se točkom (b) zabranjuje svaka zlouporaba, imitacija ili aluzija, čak i ako se spornim nazivom na nju izričito ne upućuje; da se točkom (c) zabranjuje bilo kakav zavaravajući podatak u pogledu podrijetla proizvoda, dok se točka (d) odnosi na bilo koju drugu poslovnu praksu kojom se potrošača može dovesti u zabludu u pogledu tog podrijetla. Posebnosti po kojima se razlikuju navedene točke (a) do (c) iz ovog zahtjeva za prethodnu odluku i tumačenje koje prema mojem mišljenju iz njih proizlazi razmotrit ću u analizi koja slijedi(14).
B. Pojam „neizravna […] uporaba” registrirane oznake zemljopisnog podrijetla u smislu članka 16. točke (a) Uredbe br. 110/2008 (prvo pitanje)
1. Zahtijevani oblik „neizravne […] uporabe” registrirane oznake zemljopisnog podrijetla s obzirom na članak 16. točku (a) Uredbe br. 110/2008 (prvi dio prvog pitanja)
22. Prvim se prethodnim pitanjem Sud poziva da odluči o tome što se podrazumijeva pod „neizravn[om] komercijaln[om] uporab[om] […]registrirane oznake zemljopisnog podrijetla” koja se odnosi na jako alkoholno piće u smislu članka 16. točke (a) Uredbe br. 110/2008.
23. Prvi dio tog pitanja odnosi se u biti na pitanje treba li radi utvrđivanja postojanja takve uporabe, zabranjene na temelju navedene točke (a), sporna oznaka biti istovjetna ili fonetski i/ili vizualno slična zaštićenoj oznaci zemljopisnog podrijetla, ili je pak dostatno da taj podatak kod ciljanih potrošača pobuđuje bilo kakvu asocijaciju na oznaku ili povezano zemljopisno područje.
24. Sud koji je uputio zahtjev iznosi da su moguća dva tumačenja članka 16. točke (a) Uredbe br. 110/2008. U skladu s prvim pristupom, koji proizlazi iz dijela njemačke pravne teorije(15), „neizravna […] uporaba” u smislu te odredbe podrazumijeva da se registrirana oznaka zemljopisnog podrijetla upotrebljava u istovjetnom ili barem u fonetski i/ili vizualno sličnom obliku time što se ne navodi ni na proizvodu ni na njegovu pakiranju, kao u slučaju „izravne […] uporabe”, već u sasvim drugom okviru kao što je, na primjer, oglašavanje ili prateći dokument. Taj sud navodi da bi ga takvo tumačenje navelo na zaključak da navedena točka (a) nije primjenjiva u ovom slučaju s obzirom na to da nazivi „Glen” i „Scotch Whisky” nisu ni istovjetni ni slični. Suprotno tome, u skladu s drugim pristupom, dovoljno je da sporni dio znaka kod ciljane javnosti pobuđuje asocijaciju u bilo kojem obliku na oznaku zemljopisnog podrijetla ili predmetno zemljopisno područje(16).
25. TSWA, vlada Helenske Republike i talijanska vlada zastupaju to drugo tumačenje. Suprotno tome, M. Klotz, francuska i nizozemska vlada te Komisija u biti smatraju da ne postoji „neizravn[a] […] uporab[a]” u smislu navedenog članka 16. točke (a) kada se upotrebljava opisivanje koje je potpuno drugačijeg oblika od predmetne registrirane oznake zemljopisnog podrijetla(17). Slažem se s tim potonjim mišljenjem, iz razloga koje ću navesti u nastavku.
26. Najprije podsjećam da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio(18).
27. Kao prvo, što se tiče teksta članka 16. točke (a) Uredbe br. 110/2008, TSWA tvrdi, prema mojem mišljenju pogrešno, da tu odredbu treba tumačiti široko, na način da „neizravna” komercijalna uporaba registrirane oznake zemljopisnog podrijetla ne podrazumijeva uporabu navedene oznake kao takve, u cijelosti ili djelomično, već neizravno upućivanje na nju, ako se takva uporaba odnosi na „proizvod[e] [koji su] usporedivi” ili se pak njome „iskorištava ugled registrirane oznake zemljopisnog podrijetla”(19).
28. U tom pogledu smatram da u točki (a) navedenog članka 16., izraz „izravn[a] ili neizravn[a] komercijaln[a] uporab[a] […] registrirane oznake zemljopisnog podrijetla”(20) zahtijeva uporabu predmetne oznake u obliku u kojem je bila registrirana ili barem u obliku koji je toliko usko povezan s njom da je neodvojivost spornog znaka od nje očita(21). Naime, čini mi se da se izrazom „uporaba” po definiciji zahtijeva korištenje same zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla, koja stoga mora biti istovjetno ili barem fonetski i/ili vizualno slično(22) prikazana na spornom znaku(23).
29. Ističem da je Sud već dao elemente definicije u pogledu pojma „izravna” uporaba u smislu navedenog članka 16. točke (a), priznajući da se može raditi o uporabi žiga koji sadržava oznaku zemljopisnog podrijetla ili pojam koji odgovara toj oznaci i njezinu prijevodu za jaka alkoholna pića, koji nisu u skladu s odgovarajućim specifikacijama, kao što je to bio slučaj figurativnih žigova o kojima se radilo u glavnom postupku. Suprotno tome, Sud još nije odlučio o tome što treba podrazumijevati pod „neizravnom” uporabom u smislu te iste odredbe.
30. Ja pak smatram da se ta neizravna narav ne odnosi na slučajeve u kojima se predmetnim nazivom izričito ne upućuje na jednu od oznaka zemljopisnog podrijetla registriranih u Prilogu III. Uredbi br. 110/2008, kao što tvrdi TSWA, nego na slučajeve u kojima se način koji je u određenoj mjeri lažno prikazan upotrebljava radi iskorištavanja takve oznake. Naime, kao i M. Klotz, nizozemska vlada te Komisija, smatram da, za razliku od „izravne” uporabe koja podrazumijeva da je zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla postavljena izravno na predmetni proizvod ili na njegovo pakiranje, „neizravna” uporaba podrazumijeva da se ta oznaka navodi u dodatnim sredstvima marketinga ili informiranja, kao što su oglašavanje koje se odnosi na taj proizvod(24) ili dokumenti koji se na njega odnose(25).
31. Kao drugo, što se tiče konteksta u kojem se nalazi predmetna odredba, naglašavam da točka (a) navedenog članka 16. nužno ima različito područje primjene od pravila koja se navode u nastavku istog članka. Tu prvu odredbu osobito treba valjano razlikovati od točke (b), koja se odnosi na slučajeve „zlouporabe, imitacije ili aluzije”, odnosno slučajeve u kojima se oznaka zemljopisnog podrijetla kao takva ne upotrebljava, već se na nju kod ciljanih potrošača upućuje suptilnijim upućivanjem od onog iz točke (a).
32. Međutim, točka (b) navedenog članka 16. izgubila bi svoj koristan učinak ako bi se točka (a) tog članka tumačila široko, kao što se predviđa u prvom prethodnom pitanju, na način da se primjenjuje u slučaju kad sporni znak tek pobuđuje asocijaciju u bilo kojem obliku na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili s njime povezano zemljopisno područje. Stoga iz opće strukture tog članka proizlazi, kao što naglašavaju francuska vlada i Komisija, da se pojmom „ izravne ili neizravne komercijalne uporabe […] registrirane oznake zemljopisnog podrijetla” u smislu navedene točke (a), ne mogu obuhvatiti takvi slučajevi.
33. Čini mi se da se taj zaključak podupire sudskom praksom Suda(26), prema kojoj se dovoljno bliska veza sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla zahtijeva čak i u pogledu pojma jednostavne „aluzije” u smislu članaka 16. točke (b)(27), što je zahtjev koji se, prema mojem mišljenju, a fortiori odnosi na pojam „uporabe” u smislu točke (a) tog članka.
34. Kao treće, što se tiče ciljeva Uredbe br. 110/2008, najprije napominjem da se u njezinoj uvodnoj izjavi 4. ističe da zakonodavac Europske unije nastoji „osigura[ti] sustavniji pristup zakonodavstvu kojim se reguliraju jaka alkoholna pića”, „jasn[im] odre[đivanjem] kriterij[a]”, među ostalim, „za zaštitu oznaka zemljopisnog podrijetla”(28).
35. Sumnjam da je u skladu s izričitim interesom pravne sigurnosti prihvatiti relevantnost kriterija kao što je onaj koji predviđa sud koji je uputio zahtjev, odnosno činjenice da „kod ciljane javnosti pobuđujeasocijaciju u bilo kojem obliku na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili zemljopisno područje”(29), s obzirom na to da se radi o kriteriju koji zakonodavac nije uveo ni na koji način i čije mi se granice čine previše nejasne. Točno je da je Sud već naveo, u pogledu odredbi članka 16. te uredbe, opasnost od „pobuđivanja asocijacije kod javnosti u pogledu podrijetla proizvoda”(30), ali čini mi se da to opće razmatranje ipak nije nastojao pretvoriti u odlučujući faktor ocjene u svrhu primjene jedne ili druge navedene odredbe.
36. Nadalje, konkretnije, ističem da se u uvodnoj izjavi 2. Uredbe br. 110/2008 navodi da bi njome predviđene mjere „trebale […] doprinijeti postizanju visoke razine zaštite potrošača, sprečavanju zavaravajuće prakse te ostvarivanju transparentnosti tržišta i poštenog tržišnog natjecanja”. U njezinoj uvodnoj izjavi 9. dodaje se da bi se tim mjerama „također trebala spriječiti zlouporaba […] naziva jakih alkoholnih pića za proizvode koji ne zadovoljavaju definicije određene u [t]oj Uredbi”. U njezinoj uvodnoj izjavi 14. navodi se posebna zaštita koju imaju oznake zemljopisnog podrijetla registrirane u Prilogu III. navedenoj uredbi u slučajevima u kojima se „određena kakvoća, ugled ili druga svojstva jakog alkoholnog pića uglavnom mogu pripisati [određenom] zemljopisnom podrijetlu”.
37. Što se tiče ciljeva koji se žele postići, osobito člankom 16. Uredbe br. 110/2008, iz njegova naslova osobito proizlazi da je cilj tog članka „[z]aštita oznaka zemljopisnog podrijetla” registracijom potonjih oznaka kojom se nastoji, s jedne strane, omogućiti utvrđivanje da jaka alkoholna pića imaju podrijetlo s određenog područja u slučajevima navedenima u toj uvodnoj izjavi 14. i, s druge strane, pridonijeti ostvarenju širih ciljeva navedenih u uvodnoj izjavi 2.(31)
38. Stoga mi se čini da se odredbama Uredbe br. 110/2008, a osobito njezina članka 16., želi spriječiti zlouporaba zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla, ne samo u interesu kupaca, nego i u interesu proizvođača koji su uložili trud kako bi osigurali očekivanu kvalitetu proizvoda koji zakonito nose takve oznake, kao što je Sud već naglasio u pogledu odredbe prava Unije(32) čiji je tekst sličan(33) tekstu članka 16. te uredbe(34). S tog stajališta, točkom (a) navedenog članka 16. izričito se, točnije, zabranjuje da drugi gospodarski subjekti u komercijalne svrhe upotrebljavaju registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla za proizvode koji ne odgovaraju traženim specifikacijama(35), među ostalim s ciljem neopravdanog iskorištavanja ugleda te oznake zemljopisnog podrijetla(36).
39. Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenog proizlazi da je točno da je zaštita potrošača na visokoj razini jedan od ciljeva odredbe koju treba tumačiti, ali iz toga se, međutim, ne može izvesti zaključak, kao što to predlažu vlada Helenske Republike i talijanska vlada, da je u svrhu osiguranja primjene zabrane predviđene u navedenoj točki (a) dovoljno da sporni naziv na bilo koji način može dovesti potrošača u zabludu u pogledu izvornosti i da stoga proizvodi isti učinak kao da je oznaka zemljopisnog podrijetla upotrijebljena onako kako je registrirana ili u sličnom obliku. Ne smije se, naime, zanemariti da te odredbe također imaju za cilj očuvanje kvaliteta koje su priznate za proizvode koji valjano nose takvu oznaku i, prema tome, zaštitu gospodarskih interesa gospodarskih subjekata koji su ulagali kako bi jamčili tu kvalitetu kao i, općenitije, poticanje transparentnosti tržišta i poštenog tržišnog natjecanja.
40. Stoga predlažem da se na prvi dio prvog pitanja odgovori da članak 16. točku (a) Uredbe br. 110/2008 treba tumačiti na način da „neizravna […] uporaba” registrirane oznake zemljopisnog podrijetla koja se zabranjuje tom odredbom, zahtijeva da sporni naziv bude istovjetan ili fonetski i/ili vizualno sličan predmetnoj oznaci. Stoga nije dovoljno da taj naziv može kod ciljanog potrošača pobuditi bilo kakvu asocijaciju na oznaku ili povezano zemljopisno područje.
2. Utjecaj eventualnih podataka koji se navode uz sporni znak s obzirom na članak 16. točku (a) Uredbe br. 110/2008 (drugi dio prvog pitanja)
41. Drugi dio prvog prethodnog pitanja podliježe ocjeni Suda samo ako taj sud presudi da jednostavna asocijacija na predmetnu registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili zemljopisno područje može biti dovoljna za utvrđivanje postojanja „neizravne komercijalne uporabe” te oznake u smislu članka 16. točke (a) Uredbe br. 110/2008.
42. Budući da zagovaram suprotno tumačenje u odgovoru na prvi dio tog pitanja, smatram da nije potrebno da Sud odluči o drugom dijelu. Ipak ću iznijeti nekoliko opažanja u pogledu potonjeg dijela.
43. Sud koji je uputio zahtjev pita se mora li se, radi utvrđivanja postojanja takve uporabe, uzimati u obzir kontekst spornog podatka te, među ostalim, činjenicu da on sadržava pojašnjenje u pogledu pravog podrijetla proizvoda, na način da se informacijama koje se pružaju u tom kontekstu omogućuje pobijanje navoda prema kojem zahtjevi iz navedenog članka 16. točke (a) nisu ispunjeni. Konkretnije, pita se treba li sporni element „Glen” ocjenjivati zasebno ili treba uzeti u obzir i druge podatke na etiketi kojima se upućuje na to da je predmetni proizvod podrijetlom iz Njemačke(37). Smatra da ne može naložiti samu zabranu koju TSWA zahtijeva u glavnom postupku, osim ako Sud navedenu točku (a) tumači na način da se njome zabranjuje uporaba izraza koji pobuđuje bilo kakvu asocijaciju na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla, bez obzira na kontekst takve uporabe.
44. TSWA i vlada Helenske Republike tvrde da dodatne oznake na etiketi i pakiranju proizvoda(38) nisu relevantne za izuzimanje iz primjene članka 16. točke (a). Prema mišljenju talijanske vlade, čak i ako kontekst u kojem se sporni element nalazi može imati ulogu, postojanje neizravne uporabe u smislu te odredbe ne može se isključiti, pa ni onda kad navedeni element sadržava podatke o podrijetlu. Nizozemska vlada smatra da takva uporaba ne može postojati ako se ne upućuje na zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla i ako se, osim toga, na etiketi jasno navodi mjesto proizvodnje pića(39).
45. Ja ću pak samo podredno(40) naglasiti da točka (a) članka 16. Uredbe br. 110/2008 ne sadržava izričit navod kao što je onaj u njegovoj točki (b), u skladu s kojim se „zlouporab[a], imitacij[a] ili aluzij[a]” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla može utvrditi „čak kada je pravo podrijetlo proizvoda naznačeno”.
46. Prema mojem mišljenju, ta se razlika u tekstu objašnjava okolnošću da se, ako se radi o eventualnoj „izravn[oj] ili neizravn[oj] komercijaln[oj] uporab[i]” zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla u smislu točke (a) navedenog članka 16., u tom slučaju pretpostavlja da se ta oznaka upotrebljava kao takva ili u sličnom obliku, a ne potpuno drukčija oznaka(41). Stoga ne postoji moguća dvojba u pogledu činjenice da analizu predmetne situacije treba usmjeriti na utvrđivanje je li došlo do uporabe jedne od oznaka zemljopisnog podrijetla registriranih u Prilogu III. iste uredbe.
47. Naprotiv, u slučaju iz točke (b) navedenog članka 16. u kojoj se radi o „zlouporab[i], imitacij[i] ili aluzij[i]”, u ocjeni situacije očito treba prekoračiti takvo objektivno utvrđenje te se zahtijeva stavljanje u perspektivu, u okviru čega je zakonodavac Unije dužan izričito navesti da se određenim mogućim čimbenicima u ocjeni, među ostalim činjenicom da se navodi „pravo podrijetlo proizvoda”(42), ne može omogućiti izuzimanje jedne ili druge od te tri kvalifikacije(43). Prema mojem mišljenju, isto treba a fortiori vrijediti u jednostavnijem slučaju iz istog članka 16. točke (a), pod pretpostavkom da Sud smatra da je za primjenu te odredbe potrebno ispitati kontekst u kojem se sporni znak nalazi.
C. Pojam „aluzija” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008 (drugo pitanje)
1. Zahtijevani oblik „aluzije” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla s obzirom na članak 16. točku (b) Uredbe br. 110/2008 (prvi dio drugog pitanja)
48. Drugim se prethodnim pitanjem Sud poziva da odluči o pojmu „aluzija” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla koja se odnosi na jako alkoholno piće u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008.
49. Prvim dijelom tog pitanja sud koji je uputio zahtjev pita treba li, kako bi se utvrdilo postojanje takve aluzije te da je stoga zabranjena na temelju navedene točke (b), sporni podatak biti istovjetnog ili fonetski i/ili vizualno sličnog oblika kao i zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla, ili je pak dostatno da taj podatak kod ciljanih potrošača pobuđuje bilo kakvu asocijaciju na navedenu oznaku ili povezano zemljopisno područje.
50. U prilog svojem zahtjevu taj sud iznosi da je Sud dosljedno tumačio pojam „aluzija” iz članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008, kao i u prethodnim sličnim propisima prava Unije, na način da taj pojam „podrazumijeva situaciju u kojoj pojam koji se koristi za označavanje proizvoda uključuje dio zaštićenog naziva, tako da se u mislima potrošača koji se susretne s imenom proizvoda kao referentna slika pojavi proizvod s tom oznakom”(44). Međutim, dodaje da, prema njegovim saznanjima, Sud još nije odlučivao o tome je li fonetska i/ili vizualna sličnost između predmetnih znakova(45) nužan uvjet za utvrđivanje zabranjene aluzije. Smatra da je odgovor na to pitanje ključan u ovom predmetu s obzirom na to da takva sličnost ne postoji u ovom slučaju(46).
51. TSWA te vlada Helenske Republike, francuska i talijanska vlada predlažu da se odgovori da „aluzija” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla u smislu navedenog članka 16. točke (b) ne zahtijeva da sporni pojam bude fonetski i/ili vizualno sličan predmetnoj oznaci i da je dovoljno da taj pojam kod ciljane publike pobuđuje bilo kakvu asocijaciju na oznaku ili zemljopisno područje. M. Klotz i nizozemska vlada zastupaju suprotnu tezu.
52. Komisija je zauzela stajalište koje je na neki način u sredini, a prema kojem navedeni pojam „aluzija” ne zahtijeva nužno fonetsku i/ili vizualnu sličnost ili jednostavnu asocijaciju, već u ovom slučaju prije „postojanje konceptualne bliskosti između registrirane oznake zemljopisnog podrijetla i osporavanog opisivanja, u okviru koje uobičajeno obaviješteni potrošač stvara izravnu i nedvosmislenu vezu između spornog opisivanja i [te] oznake”(47). Sklon sam tumačenju koje je u skladu s potonjim mišljenjem, iz sljedećih razloga.
53. Najprije napominjem da predmetni tekst točke (b) ne sadržava elemente koji omogućuju da se točno utvrdi što bi trebalo smatrati „aluzijom” na zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla. U najboljem slučaju, na temelju stavljanja u perspektivu s obzirom na druga dva prethodno navedena slučaja iz te odredbe, odnosno „zlouporabu” i „imitaciju”, moguće je smatrati da pojam „aluzija” podrazumijeva određeni stupanj sličnosti s predmetnom oznakom zemljopisnog podrijetla, čak i ako se njome zahtijeva najmanji stupanj sličnosti između ta tri pojma.
54. Nadalje, određeni broj zaključaka treba, prema mojem mišljenju, temeljiti na sudskoj praksi Suda koja se odnosi na članak 16. točku (b) Uredbe br. 110/2008 ili na druge odredbe prava Unije čiji su mu tekstovi slični.
55. Kao što je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, Sud je presudio da ipak postoji „aluzija”, osobito u smislu navedene točke (b), ako sporno opisivanje „uključuje dio zaštićenog naziva”(48). Čini mi se da takvo djelomično ugrađivanje(49), koje je postojalo u glavnim postupcima u kojima su donesene predmetne presude Suda(50), ipak nije uvjet sine qua non za primjenu te odredbe.
56. Naime, kao što navodi francuska vlada, iz izraza „tako da” koji se nalazi iza prethodno navedene formulacije proizlazi da je ključni i odlučujući kriterij za ocjenu postojanja takve „aluzije” provjera pojavi li se „u mislima potrošača koji se susretne s imenom proizvoda kao referentna slika […] proizvod s tom [zaštićenom] oznakom”(51). Sud je, uostalom, već naglasio da „[n]acionalni sud […] mora svoje utvrđenje u bitnome utemeljiti na predmnijevanoj reakciji potrošača glede pojma koji se koristi za označavanje predmetnog proizvoda, pri čemu je najvažnije da taj potrošač uspostavi vezu između navedenog pojma i zaštićenog naziva”(52). K tome je pojasnio da taj sud mora upućivati na „prosječnog europskog potrošača, uobičajeno obaviještenog, razumno pažljivog i opreznog”(53). Stoga, čak i ako je predmetni zaštićeni naziv sastavni dio osporavanog žiga, ipak je moguće da prosječni potrošač, kada se nalazi pred proizvodom s navedenim žigom, nužno ne povezuje taj proizvod s proizvodom koji nosi navedeni naziv(54).
57. Sud je također u više navrata presudio „da je bilo legitimno smatrati da postoji aluzija na zaštićeni naziv kada, u odnosu na proizvode sa sličnim izgledom, trgovački nazivi imaju fonetsku i vizualnu sličnost” koja „nije plod slučajnih okolnosti”, pojašnjavajući „da je takva sličnost očita kada pojam koji se koristi za označavanje predmetnog proizvoda završava s dva ista sloga i sadržava isti broj slogova kao i zaštićeni naziv”(55).
58. Međutim, kao i većina stranaka koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu(56), smatram da utvrđivanje fonetske i vizualne sličnosti ne čini nužan uvjet za provjeru postojanja „aluzije”, već jedan od načina ispitivanja, među ostalima koje je naveo Sud, kojima se omogućuje izvršavanje te provjere. Čini mi se da se činjenica da Sud navodi fonetsku i vizualnu „sličnost” odnosi na činjenične okolnosti predmeta u kojima su donesene presude u kojima se ta sličnost navodi(57) te da stoga nije isključeno da se „aluzija” može utvrditi čak i u nedostatku takve sličnosti.
59. Osim kriterija djelomičnog ugrađivanja prethodno navedenog zaštićenog naziva(58), drugi čimbenik ocjene među onima koje se smatra relevantnima jest „‚konceptualn[a] bliskost’ koja postoji između pojmova iz različitih jezika”. Pojašnjavam da je taj kriterij Sud razlikovao od „fonetske i vizualne sličnosti” te da je taj kriterij, kao i drugi kriteriji, bio povezan s istraživanjem percepcije potrošača, koja je stoga itekako ključan i nužan uvjet za postojanje „aluzije”(59).
60. Stoga smatram da je u svrhu utvrđivanja „aluzije” u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008 jedini odlučujući kriterij pitanje pojavljuje li „se u mislima potrošača koji se susretne s imenom proizvoda kao referentna slika […] proizvod s[a] [zaštićenom] oznakom”(60), što mora ocijeniti nacionalni sud, uzimajući po potrebi u obzir djelomično ugrađivanje zaštićene oznake u osporavano opisivanje, fonetsku i vizualnu sličnost ili pak konceptualnu bliskost.
61. Naprotiv, prema mojem mišljenju, s prethodno navedenim ciljevima odredbi koje se ovdje tumače(61) nije u skladu prihvatiti tako neprecizan i širok kriterij kao što je onaj iz drugog prethodnog pitanja, odnosno da „sporni element znaka kod ciljane javnosti pobuđuje asocijaciju u bilo kojem obliku na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili zemljopisno područje”(62).
62. Osim toga, s obzirom na strukturu tog članka 16., valja, kao što sam naveo u pogledu njegove točke (a)(63), voditi računa o tome da se ne tumači njegova točka (b), što bi dovelo do toga da se potonjom odredbom zadire u područje primjene odredbi koje slijede u navedenom članku, odnosno točaka (c) i (d) koje se odnose na slučajeve u kojima je upućivanje na zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla još suptilnije od „aluzije” na nju.
63. Napokon, što se tiče općenitijeg konteksta Uredbe br. 110/2008 i osobito njezina članka 16., M. Klotz pravilno ističe da bi, ako Sud presudi da je za utvrđivanje „aluzije” dovoljno da se pobuđuje bilo kakva asocijacija, to dovelo do nepredvidivog širenja područja primjene te uredbe i do znatnih opasnosti za slobodno kretanje roba, uzimajući u obzir da je zaštita industrijskog i trgovačkog vlasništva, kao što je ona iz navedene uredbe(64), jedan od mogućih razloga za opravdanje ograničenja te slobode(65).
64. Konkretnije, ako zaštitu oznake zemljopisnog podrijetla, u ovom slučaju „Scotch Whisky”, koja je propisana navedenim člankom 16. točkom (b) treba proširiti na uporabu izraza koji nije nimalo sličan potonjoj oznaci, proizvodi ili žigovi koji ničime ne upućuju na tekst navedene oznake također bi bili obuhvaćeni zabranom navedenom u toj odredbi. Iz toga proizlazi, kao što navodi nizozemska vlada, da bi mogućnosti proizvođača viskija, čija izvornost nije iz „Ujedinjene Kraljevine (Škotska)”(66), da se istaknu svojim vlastitim proizvodima ili žigovima time bila znatno smanjena(67).
65. Prema tome, predlažem da se na prvi dio drugog prethodnog pitanja odgovori da članak 16. točku (b) Uredbe br. 110/2008 treba tumačiti na način da „aluzija” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla koja je tom odredbom zabranjena ne zahtijeva da sporni naziv nužno bude fonetski i vizualno sličan predmetnoj oznaci, ali da ipak nije dovoljno da taj naziv može kod ciljanog potrošača pobuditi bilo kakvu asocijaciju na zaštićenu oznaku ili povezano zemljopisno područje. Kada takva sličnost ne postoji, treba uzeti u obzir konceptualnu bliskost koja, ovisno o slučaju, postoji između predmetne oznake i osporavanog naziva, pod uvjetom da ta bliskost dovodi do toga da se u mislima potrošača kao referentna slika pojavi proizvod s navedenom oznakom.
66. Što se tiče primjene tog zaključka u okviru glavnog postupka, podsjećam da je samo na sudu koji je uputio zahtjev, a ne na Sudu, da ocijeni postoji li u ovom slučaju „aluzija” u smislu navedenog članka 16. točke (b)(68), iako Sud ipak može dati pojašnjenja koja će voditi nacionalne sudove u njihovoj ocjeni(69).
67. U tom pogledu napominjem da je sud koji je uputio zahtjev, nakon što je podsjetio na argumente stranaka u glavnom postupku(70), naveo da je izraz „glen” riječ gaelskog podrijetla koja znači „uska dolina” te da 31 od 116 destilerija koje proizvode „Scotch Whisky”, odnosno viski škotskog podrijetla, nosi naziv glena u kojem se nalaze. Taj sud naglašava da, međutim, također postoje viskiji koji se proizvode izvan Škotske koji sadržavaju izraz „glen” u svojem nazivu, kao što je viski „Glen Breton” iz Kanade(71), „Glendalough” iz Irske i „Glen Els” iz Njemačke(72). K tome, navodi anketu, koju je podnijela TSWA i koju osporava M. Klotz, iz koje proizlazi, među ostalim, da je 4,5 % ispitanih njemačkih potrošača viskija izjavilo da ih izraz „glen” asocira na škotski viski ili na nešto škotsko.
68. S obzirom na te elemente, slažem se sa stajalištem Komisije prema kojem nije sigurno da u okolnostima kao što su one u glavnom postupku postoji dovoljna konceptualna bliskost između zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla i osporavanog naziva kako bi se potonji naziv moglo smatrati „aluzijom” na tu oznaku u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008(73). U tom je pogledu samo na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri pojavljuje li se „Scotch Whisky” u mislima prosječnog europskog potrošača(74) koji se susretne sa sličnim proizvodom koji je opisan kao „Glen”, unatoč činjenici da izbor potonjeg opisa za naziv viskija bez sumnje nije samo slučajan(75). Čak i ako se pretpostavi da taj sud smatra da potrošači sustavno povezuju izraz „Glen” s viskijem, ipak može nedostajati potrebna uska veza sa škotskim viskijem te stoga nužna bliskost s oznakom „Scotch Whisky”.
2. Utjecaj eventualnih podataka koji se navode uz sporni znak s obzirom na članak 16. točku (b) Uredbe br. 110/2008 (drugi dio drugog pitanja)
69. Drugi dio drugog prethodnog pitanja podliježe ocjeni Suda samo ako taj sud presudi da fonetska i vizualna sličnost nisu nužne i da bilo kakva jednostavna asocijacija na predmetnu registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili zemljopisno područje može biti dovoljna za utvrđivanje postojanja „aluzije” na tu oznaku u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008.
70. S obzirom na odgovor koji preporučam da se pruži na prvi dio tog pitanja(76), smatram da je potrebno zauzeti stajalište o drugom dijelu tog pitanja.
71. Sud koji je uputio zahtjev pita Sud treba li u svrhu utvrđivanja konkretnog postojanja „aluzije”, zabranjene na temelju navedenog članka 16. točke (b), sporni element znaka analizirati odvojeno ili uzimajući u obzir kontekst u kojem se taj element upotrebljava, osobito kad sadržava takozvane „delokalizirajuće” oznake, kojima se pojašnjava pravo podrijetlo predmetnog proizvoda(77).
72. Taj sud napominje da se u članku 16. točki (b) Uredbe br. 110/2008 izričito navodi da se „aluzij[a]” zabranjuje „čak kada je pravo podrijetlo proizvoda naznačeno”, što je pojašnjenje kojem može biti protivno uzimanje u obzir konteksta spornog elementa. Prema mišljenju tog suda, time se ipak nužno ne isključuje takvo uzimanje u obzir „prilikom prethodnog ispitivanja kojim se provjerava samo postojanje ‚aluzije’”.
73. Nizozemska vlada smatra da ne treba razmatrati drugi dio drugog prethodnog pitanja zbog odgovora koji predlaže na njegov prvi dio. M. Klotz tvrdi da kontekst u kojem se sporni naziv nalazi treba imati ulogu u primjeni navedenog članka 16. točke (b)(78). Prema mišljenju talijanske vlade, to ovdje može biti slučaj, ali se nezakonita „aluzija” na temelju te odredbe ne može isključiti čak i ako je točna izvornost predmetnog proizvoda izričito navedena na potonjem proizvodu. TSWA, vlada Helenske Republike i francuska vlada te Komisija u biti smatraju da, prilikom ocjene postojanja „aluzije”, dodatne oznake na etiketi i pakiranju(79) predmetnog proizvoda ne mogu imati nikakvu ulogu, uključujući kada su uz sporni element navedene oznake koje se odnose na pravo podrijetlo proizvoda. Slažem se s tim potonjim mišljenjem, iz razloga koje ću navesti u nastavku.
74. Kao prvo, iz teksta članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008, koji prema mojem mišljenju nije dvosmislen, proizlazi da činjenica da se ciljani potrošači obavještavaju o „pravom podrijetlu proizvoda” nije element koji omogućuje ispravljanje zavaravajuće naravi osporavanog naziva, a stoga i isključenje mogućnosti da bude obuhvaćen kvalifikacijom „aluzije” u smislu te odredbe.
75. Drugim pojašnjenjima iz navedene točke (b), koja se odnose na slučajeve u kojima se zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla upotrebljava u prijevodu ili zajedno s izrazima olakotne naravi(80), prema mojem se mišljenju potkrjepljuje tumačenje u skladu s kojim, s obzirom na tu kvalifikaciju, nije relevantno to što se dodatni podaci o izvornosti pružaju putem opisivanja, prezentiranja ili označivanja, odnosno pakiranja(81) predmetnog proizvoda.
76. Kao drugo, smatram, kao i TSWA, francuska vlada te Komisija, da se u sudskoj praksi Suda nalaze zaključci kojima se podupire navedeno tumačenje.
77. Naime, Sud je jasno naveo da eventualna uporaba podataka koji su izričito navedeni u navedenom članku 16. točki (b), osobito u pogledu pravog podrijetla proizvoda, „ne može izmijeniti […] kvalifikaciju” „aluzije” u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008(82).
78. K tome, Sud je presudio da nepostojanje bilo kakve vjerojatnosti dovođenja u zabludu ciljane javnosti zbog predmetnih proizvoda, ne stvara prepreku za kvalifikaciju „aluzije”(83).
79. Prema tome, uporaba naziva koji je u smislu te odredbe kvalificiran kao „aluzija” na oznaku zemljopisnog podrijetla registriranu u Prilogu III. navedenoj uredbi ipak se ne može dopustiti s obzirom na posebne okolnosti proizvoda koji nosi taj nezakoniti naziv ili ako ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu u pogledu proizvoda koji valjano nosi navedenu oznaku zemljopisnog podrijetla(84). Nacionalni sud koji je pokrenuo postupak stoga ne raspolaže kontekstualnom marginom prosudbe u tom pogledu(85).
80. Konkretnije, iz te sudske prakse proizlazi da je nevažno, s obzirom na navedeni članak 16. točku (b), to što sporni naziv odgovara imenu poduzetnika i/ili mjesta u kojem se proizvod proizvodi(86), kao što navodi M. Klotz, koji tvrdi da je oznaka „Glen Buchenbach” igra riječi sastavljena od imena mjesta podrijetla pića o kojemu je riječ u glavnom postupku (Berglen) i imena tamošnje rijeke (Buchenbach)(87).
81. Sud je također pojasnio da okolnost da sporni naziv upućuje na mjesto proizvodnje koje poznaju potrošači države članice u kojoj se taj proizvod proizvodi, nije relevantan čimbenik u okviru ocjene pojma „aluzija” u smislu navedene točke (b), s obzirom na to da ta odredba štiti registrirane oznake zemljopisnog podrijetla od svake aluzije na cijelom području Unije i da se, imajući u vidu potrebu jamčenja učinkovite i ujednačene zaštite navedenih oznaka na tom području, odnosi na sve potrošače s tog područja(88).
82. Ta je irelevantnost, prema mojem mišljenju, također valjana kada se radi o slučaju u kojem upućivanje na mjesto proizvodnje predmetnog proizvoda, kao što se čini da je slučaj u ovom glavnom postupku, nije sadržano samo u spornom nazivu kao takvom, već i u podacima kojima je potonji naziv nadopunjen(89).
83. Stoga predlažem da se na drugi dio drugog prethodnog pitanja odgovori da članak 16. točku (b) Uredbe br. 110/2008 treba tumačiti na način da u svrhu utvrđivanja postojanja „aluzije” koja je zabranjena tom odredbom ne treba uzimati u obzir dodatne podatke koji se navode uz sporni znak kod u opisivanja, prezentiranja ili označivanja predmetnog proizvoda, osobito u pogledu pravog podrijetla potonjeg proizvoda.
D. Utjecaj eventualnih podataka koji se navode uz sporni znak s obzirom na članak 16. točku (c) Uredbe br. 110/2008 (treće pitanje)
84. U okviru trećeg prethodnog pitanja Sud se poziva da, u svrhu utvrđivanja postojanja „oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu, […] a kojom se može stvoriti pogrešan dojam u vezi s njegovim podrijetlom” u smislu članka 16. točke (c) Uredbe br. 110/2008, presudi treba li uzimati u obzir kontekst u kojem je upotrijebljen sporni podatak, osobito kada potonji podatak sadržava naznaku o pravom podrijetlu predmetnog proizvoda.
85. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se, u svrhu utvrđivanja postojanja oznake koja dovodi u zabludu u pogledu izvornosti u okviru glavnog postupka, pita treba li uzeti u obzir samo sporni element znaka, odnosno „Glen”, ili također i kontekst u kojem se taj element nalazi. Taj kontekst u ovom slučaju uključuje, među ostalim, izraz „Buchenbach” koji se nalazi iza izraza „Glen” u osporavanom nazivu, kao i druge podatke koji se nalaze na etiketi kojima se delokalizira(90).
86. U tom pogledu, M. Klotz i Komisija te nizozemska vlada u biti(91) smatraju da u svrhu ocjene postojanja „oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu” u smislu navedenog članka 16. točke (c), valja uzeti u obzir kontekst spornog znaka te osobito analizirati cjelokupnu etiketu. Prema mišljenju talijanske vlade, ispitivanjem navedenog konteksta ne može se isključiti mogućnost postojanja oznake koja dovodi u zabludu, čak i ako postoji podatak koji upućuje na pravo podrijetlo proizvoda. TSWA te vlada Helenske Republike i francuska vlada tvrde da je navedeni kontekst irelevantan za primjenu te odredbe, čak i ako su uz predmetni element navedeni podaci o pravom podrijetlu proizvoda. Slažem se s potonjim mišljenjem iz sljedećih razloga.
87. Kao prvo, što se tiče teksta članka 16. točke (c) Uredbe br. 110/2008, najprije naglašavam da se u toj odredbi ničime ne upućuje na elemente koji bi mogli okruživati sporno opisivanje ili bi se ono njima moglo dopuniti, odnosno čak ispraviti.
88. Potom, Komisija tvrdi, prema mojem mišljenju pogrešno, da „pridjev ‚svake’ kao i skupni navod ‚opisivanje, prezentiranje ili označivanje proizvoda’ nedvosmisleno upućuju na to da zajedno treba uzeti u obzir sve oznake o podrijetlu i, skupno, opisivanje, prezentiranje i označivanje” na način da se u glavnom postupku ocjena treba odnositi na ukupne podatke navedene na etiketi.
89. U tom pogledu ističem da je točno da su točke (a) i (b) u verziji na njemačkom jeziku(92) tog članka 16., koje započinju izrazom „jede [svake]” iza kojeg slijedi jednina, formulirane drukčije u odnosu na točke (c) i (d) istog članka, u kojima je upotrijebljen izraz „alle [svih]” iza kojeg slijedi množina, što je konstrukcija koja možda može upućivati na ideju ukupnosti u pogledu dviju potonjih točaka.
90. Međutim, ta razlika u formulaciji različitih slučajeva iz navedenog članka 16. ne postoji u drugim jezičnim verzijama, u kojima izraz koji u biti znači „svaki” i koji je upotrijebljen na početku točke (c) kao i točaka (a) (b) i (d) navedenog članka, prema mojem mišljenju, ničime ne dovodi do toga da treba ispitati sve podatke koji se u ovom slučaju navode na etiketi kako bi se ocijenilo je li situacija kao što je ona iz glavnog postupka posebno obuhvaćena zabranom predviđenom u toj točki (c)(93).
91. Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije i da se u slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija dotična odredba mora tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa kojeg je ona dio(94), a to su kriteriji zbog kojih sam sklon dati prednost tumačenju suprotnom onome koje predlaže Komisija(95).
92. Što se tiče izraza „oznak[a] koja je lažna ili dovodi u zabludu […] kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja proizvoda”, ne vidim što je u potonjem nabrajanju, u kojem se uostalom navodi veznik „ili”(96), kojim se obično upućuje na alternativu, navelo Komisiju da zaključi da treba provesti ocjenu koja se kvalificira kao „skupna”, a u skladu s kojom treba uzimati u obzir ukupnost podataka koji se odnose na predmetni proizvod i koji se nalaze uz sporni znak, radi utvrđivanja čini li potonji znak „oznak[u] koja je lažna ili dovodi u zabludu” u smislu članka 16. točke (c) Uredbe br. 110/2008(97).
93. Nadalje, M. Klotz poziva se na izraze „kojom se može stvoriti pogrešan dojam u vezi s njegovim podrijetlom” koji su upotrijebljeni na kraju navedenog članka 16. točke (c). Tvrdi da, u slučaju da Sud presudi da za utvrđivanje postojanja „aluzije” u smislu točke (b) tog članka valja uputiti na konkretnu percepciju cjeline prosječnog potrošača, uobičajeno obaviještenog, razumno pažljivog i opreznog(98), tim više to vrijedi za ocjenu postojanja „oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu” u smislu navedene točke (c). Međutim, taj je argument prema mojem mišljenju bespredmetan, uzimajući u obzir odgovor koji predlažem da se pruži na drugi dio drugog prethodnog pitanja(99).
94. Osobno smatram da bi, da je zakonodavac Unije stvarno namjeravao dopustiti da se oznaka, koja je sama po sebi lažna ili dovodi u zabludu u smislu članka 16. točke (c) te uredbe, ipak može odobriti zbog dodatnih informacija koje se nalaze uz navedenu oznaku, takvo ograničenje područja primjene te odredbe bilo izričito predviđeno, osobito s obzirom na ciljeve zaštite koji se nastoje ostvariti(100).
95. Kao drugo, što se tiče konteksta točke (c) navedenog članka 16., slažem se sa stajalištem koje je iznijela Komisija u dijelu u kojem napominje da slučaj predviđen tom odredbom treba razlikovati od onih predviđenih u točkama (a) i (b) istog članka(101), ali ja smatram da iz opće strukture te točke (c) ne proizlazi da se ispitivanje cjelokupne etikete nameće u slučaju predviđenom tom točkom.
96. Kao što je već naglasio nezavisni odvjetnik M. Campos Sánchez‑Bordona u pogledu odredbe prava Unije koja je slična članku 16. Uredbe br. 110/2008(102), smatram da taj članak sadržava stupnjevito nabrajanje zabranjenih radnji među kojima se točka (c) razlikuje od dvije prethodne odredbe. Naime, dok se točka (a) navedenog članka 16. ograničava na radnje koje se odnose na uporabu zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla, a njegova točka (b) na radnje zlouporabe, imitacije ili aluzije, točka (c) širi opseg zaštite uključivanjem „oznaka” (odnosno informacija koje se pružaju potrošaču) navedenih kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja predmetnog proizvoda, koje su, iako ne podsjećaju na zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla u punom smislu, kvalificirane kao da „lažu ili obmanjuju” u pogledu povezanosti proizvoda s tom oznakom(103).
97. Međutim, prema mojem mišljenju, ne može se na temelju razlike u formulaciji i dosegu, koja je utvrđena između točaka (a), (b) i (c) navedenog članka 16., zaključiti da potonju točku nužno treba tumačiti na način da treba uzimati u obzir sve druge informacije koje se osobito nalaze na etiketi predmetnog proizvoda kako bi se ocijenilo čini li sporni naziv „oznak[u] koja je lažna ili dovodi u zabludu” u smislu te odredbe. Čini mi se da, naprotiv, tu ocjenu treba usmjeriti na samu spornu oznaku, razmatranu zasebno, a da se informacijama koje se navode uz tu oznaku ne može dovesti u pitanje takva kvalifikacija, uz opasnost da se u suprotnom izgubi njezin koristan učinak iz navedene točke (c), koji prema mojem mišljenju treba široko primijeniti, kao što ću sada izložiti.
98. Kao treće, uzimanjem u obzir ciljeva Uredbe br. 110/2008 općenito, a osobito analiziranih odredbi, omogućuje se, prema mojem mišljenju, potkrjepljivanje tumačenja koje zagovaram.
99. Kao što sam već naveo(104), čini mi se da je cilj odredbi Uredbe br. 110/2008 te osobito onih iz njezina članka 16., zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla registriranih u Prilogu III. toj uredbi, koja je istodobno u interesu potrošača koji neprikladnim oznakama ne smiju biti dovedeni u zabludu te u interesu gospodarskih subjekata koji snose povišene troškove kako bi zajamčili kvalitetu proizvoda koji zaslužuju te oznake, subjekata koji moraju biti zaštićeni od nepoštenog tržišnog natjecanja.
100. Što se tiče, konkretnije, točke (c) navedenog članka 16., čini mi se da mu je zakonodavac Unije namjeravao dodijeliti dosta široko područje primjene kako bi osigurao da se prethodno navedeni ciljevi mogu ostvariti. Naime, kao i francuska vlada, smatram da izraz „svake oznake” koji je upotrijebljen u toj odredbi može uključivati bilo koju vrstu naznaka ili znaka, osobito teksta, slike ili sadržaja koji mogu pružiti informacije o osobinama proizvoda. K tome je, prema mojem mišljenju, na temelju fleksibilne formulacije položaja iz navedene točke (c)(105) moguće smatrati da se bilo kojim elementom jedne od tri radnje navedene u toj točki, u ovom slučaju podatkom na etiketi predmetnog pića, samim po sebi „može stvoriti pogrešan dojam u vezi s njegovim podrijetlom” u smislu te odredbe. Stoga, sadržaj ostatka označivanja predmetnog proizvoda ne može, prema mojem mišljenju, biti protuteža naravi osporavane oznake koja je eventualno lažna ili dovodi u zabludu, čak i ako su uz potonju oznaku navedeni podaci o pravom podrijetlu proizvoda.
101. Drugim riječima, kao što ističe francuska vlada, postizanje navedenih ciljeva bilo bi ugroženo ako bi se zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla mogla ograničiti okolnošću da se uz oznaku, koja je sama po sebi lažna ili dovodi u zabludu u smislu članka 16. točke (c) Uredbe br. 110/2008, navode dodatni podaci, zato što bi prihvaćanje takvog tumačenja dovelo do dopuštanja uporabe takve oznake ako se uz nju navode točni podaci kojima se na neki način nadoknađuje zavaravajuća narav potonje oznake.
102. Napokon, što se tiče prenošenja sudske prakse koja se odnosi na Direktivu 2000/13/EZ(106), koja je stavljena izvan snage Uredbom (EU) br. 1169/2011(107), za koje mi se čini da ga je predložila Komisija(108), sumnjam da je to prenošenje zaista relevantno za odgovor na treće prethodno pitanje.
103. Naime, cilj je Uredbe br. 110/2008, čije se tumačenje ovdje traži, različit od cilja Direktive 2000/13 jer se potonjom direktivom općenito i horizontalno(109) uređuju „označivanje hrane […] kao i […] određen[i] aspekt[i] prezentiranja i oglašavanja”(110), dok se Uredbom br. 110/2008, donesenom kasnije, posebno i vertikalno uređuju „definiranj[e], opisivanj[e], prezentiranj[e], označivanj[e] i zaštit[a] oznaka zemljopisnog podrijetla jakih alkoholnih pića”(111). Iz toga proizlaze razlike u pogledu ciljeva, kao i opsega zaštite koja se dodjeljuje s pomoću tih dvaju pravnih instrumenata, razlike koje se prema mojem mišljenju moraju uzimati u obzir, unatoč činjenici da oznaka zemljopisnog naziva na etiketi takvih pića katkad istodobno može biti obuhvaćena njihovim područjima primjene(112).
104. Konkretnije, s obzirom na tekst članka 2. stavka 1. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/13 na koji se odnosi sudska praksa navedena u očitovanjima Komisije, smatram da sadržaj te odredbe koji se odnosi na „[p]rakse poštenog informiranja”(113), nije uistinu istovjetan, barem ne u bitnome, sadržaju članka 16. točke (c) Uredbe br. 110/2008, članka koji se odnosi na „[z]aštit[u] oznaka zemljopisnog podrijetla”(114), na koji se odnosi treće ovdje postavljeno pitanje.
105. Nadalje, ističem da je točno da je Sud u toj sudskoj praksi odlučio u korist ispitivanja sporne situacije koje uključuje sve informacije na etiketi predmetnog proizvoda(115), odnosno čak određenih vanjskih činjeničnih elemenata(116), kako bi se utvrdilo može li naziv dovesti potrošače u zabludu(117), ali taj je sud to ipak učinio samo u pogledu neregistriranih podataka u pogledu oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla koja je zaštićena na razini Unije(118), što je pretpostavka koja ne odgovara okolnostima ovog slučaja, u kojem je riječ o zaštiti te naravi. Stoga mi se ne čini primjerenim rasuđivanje po analogiji s navedenom sudskom praksom u takvom kontekstu.
106. Stoga predlažem da se na treće prethodno pitanje odgovori da članak 16. točku (c) Uredbe br. 110/2008 treba tumačiti na način da u svrhu utvrđivanja postojanja „oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu”, koja je zabranjena tom odredbom, ne treba uzimati u obzir dodatne podatke koji se navode uz sporni znak kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja predmetnog proizvoda, osobito u pogledu pravog podrijetla potonjeg proizvoda.
107. Što se tiče ovog slučaja, s obzirom na prethodno navedena načela podjele nadležnosti između nacionalnih sudova i Suda(119), samo ću istaknuti da, ako taj sud prihvati prethodno predloženo tumačenje, sumnjam da treba primijeniti navedenu zabranu u okolnostima poput onih u glavnom postupku, s obzirom na to da sporni izraz „Glen” nije dovoljno izravno i usko povezan s predmetnom zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla „Scotch Whisky”, a čak ni sa zemljom s kojom se povezuje, odnosno „Ujedinjen[om] Kraljevin[om] (Škotska)”, kako bi se smatralo da je taj izraz „oznak[a] koja je lažna ili dovodi u zabludu, […] a kojom se može stvoriti pogrešan dojam u vezi s njegovim podrijetlom”(120).
108. Podredno, u slučaju da Sud navedenu točku (c) tumači na način da ispitivanje mora uključivati sve podatke koji se nalaze uz sporni znak, smatram da to ispitivanje logično treba a fortiori dovesti do istog konkretnog rezultata. Naime, ako u ovom slučaju treba uzeti u obzir sve elemente koji se nalaze na etiketi, a u kojima se izričito navodi točno podrijetlo predmetnog proizvoda, kao što ističe Komisija, čini se teško zamislivim uporabu izraza „Glen” smatrati obuhvaćenom zabranom navedenom u toj odredbi(121).
V. Zaključak
109. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Landgericht Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 16. točku (a) Uredbe (EZ) br. 110/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2008. o definiranju, opisivanju, prezentiranju, označivanju i zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla jakih alkoholnih pića i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1576/89 treba tumačiti na način da „neizravn[a] […] uporab[a]” registrirane oznake zemljopisnog podrijetla koja je zabranjena tom odredbom zahtijeva da sporni naziv bude istovjetan ili fonetski i/ili vizualno sličan predmetnoj oznaci. Stoga nije dovoljno da taj naziv može kod ciljanog potrošača pobuditi bilo kakvu asocijaciju na oznaku ili povezano zemljopisno područje.
2. Članak 16. točku (b) Uredbe br. 110/2008 treba tumačiti na način da „aluzija” na registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla koja je zabranjena tom odredbom ne zahtijeva da sporni naziv nužno bude fonetski i vizualno sličan predmetnoj oznaci, ali da ipak nije dovoljno da taj naziv može kod ciljanog potrošača pobuditi bilo kakvu asocijaciju na zaštićenu oznaku ili povezano zemljopisno područje. Kada takva sličnost ne postoji, treba uzeti u obzir konceptualnu bliskost koja, ovisno o slučaju, postoji između predmetne oznake i osporavanog naziva, pod uvjetom da ta bliskost dovodi do toga da se u mislima potrošača kao referentna slika pojavi proizvod s navedenom oznakom.
U svrhu utvrđivanja postojanja „aluzije” koja je zabranjena na temelju navedenog članka 16. točke (b), ne treba uzimati u obzir dodatne informacije koje se navode uz sporni znak kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja predmetnog proizvoda, osobito u pogledu pravog podrijetla potonjeg proizvoda.
3. Članak 16. točku (c) Uredbe br. 110/2008 treba tumačiti na način da u svrhu utvrđivanja postojanja „oznake koja je lažna ili dovodi u zabludu”, koja je zabranjena tom odredbom, ne treba uzimati u obzir dodatne podatke koji se navode uz sporni znak kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja predmetnog proizvoda, osobito u pogledu pravog podrijetla potonjeg proizvoda.