MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 8. rujna 2016.(1)
Predmet C‑339/15
Openbaar Ministerie
protiv
Luca Vanderborghta
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (prvostupanjski sud u Bruxellesu čiji je službeni jezik nizozemski (Belgija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Nacionalno zakonodavstvo kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi zabranjuje javno oglašavanje usluga – Nacionalno zakonodavstvo kojim se definira koje zahtjeve u pogledu diskretnosti mora ispunjavati natpis na ordinaciji stomatologa – Usklađenost – Članci 49. i 56. UFEU‑a – Sloboda poslovnog nastana – Slobodno pružanje usluga – Postojanje međunarodnog elementa – Ograničavanje – Zaštita javnog zdravlja – Proporcionalnost – Direktiva 2000/31/EZ – Elektronička trgovina – Područje primjene – Članak 3. stavak 3. – Isključenje nacionalnih odredbi o zdravlju – Članak 3. stavak 8. – Isključenje nacionalnih odredbi kojima se uređuju regulirane profesije – Direktiva 2005/29/EZ – Nepoštena poslovna praksa – Članak 3. stavak 1. – Klauzula o unutarnjem tržištu – Primjenjivost pravnog sustava države članice u kojoj pružatelj usluge ima poslovni nastan – Članak 8. – Ograničavanje slobodnog pružanja usluga informacijskog društva kako bi se osiguralo poštovanje pravila struke”
I – Uvod
1. Ovim se zahtjevom za prethodnu odluku Sudu pruža prilika da ponovno odluči o usklađenosti belgijskog zakonodavstva, kojim se vrlo strogo uređuje oglašavanje u području stomatološke skrbi, s obzirom na primarno pravo, a osobito pravila koja se odnose na slobodu poslovnog nastana i slobodno pružanje usluga, i s obzirom na sekundarno pravo koje se primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu i elektroničku trgovinu.
2. Naime, Sud je o usklađenosti određenih odredbi tog zakonodavstva s pravilima tržišnog natjecanja kojima se zabranjuju sporazumi i usklađena djelovanja među poduzetnicima već odlučio u svojoj presudi od 13. ožujka 2008., Doulamis(2).
3. Ovaj predmet proizlazi iz kaznenih progona pokrenutih u Belgiji protiv Luca Vanderborghta, stomatologa opće prakse, kojem se prigovara da je od 1. ožujka 2003. do 24. siječnja 2014. oglašavao usluge stomatološke skrbi koje nudi, na način protivan belgijskom zakonodavstvu.
4. Naime, u članku 8. quinquies Koninklijk besluit houdende reglement op de beoefening der tandheelkunde (Kraljevska odluka kojom se uređuje obavljanje stomatološke djelatnosti) od 1. lipnja 1934.(3), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka(4), detaljno su opisani zahtjevi u pogledu diskretnosti koji se pružateljima usluga stomatološke skrbi nalažu kada na ulazu u objekt u kojem obavljaju svoju djelatnost postavljaju ploču ili natpis, i to kako bi se zaštitilo dostojanstvo struke.
5. Tom je odredbom predviđeno sljedeće:
6. „U svrhu informiranja javnosti dopušteno je na zgradu u kojoj kvalificirana osoba […] obavlja stomatološku djelatnost postaviti samo natpis ili ploču diskretnih dimenzija i izgleda na kojoj se navodi ime stomatologa i eventualno njegova zakonom propisana kvalifikacija, radno vrijeme za stranke, naziv poduzetnika ili tijela za zdravstvenu skrb u okviru kojeg stomatolog obavlja svoju profesionalnu djelatnost; također se može navesti za koji je dio stomatološke skrbi taj stomatolog specijaliziran: kirurška stomatologija, oralna protetika, ortodoncija, dentalna kirurgija.
7. […]”
8. U ovom se slučaju L. Vanderborghtu prigovara da je na ulazu u svoju ordinaciju javno postavio veliku reklamnu ploču koja ni dimenzijama ni izgledom nije bila diskretna. Ta je ploča sadržavala tri tiskana dijela od kojih je svaki bio 47 centimetara visok i 75 centimetara širok, na kojima su se nalazili ime stomatologa, činjenica da je stomatolog kao i internetska stranica te telefonski broj stomatološke ordinacije.
9. Člankom 1. Wet bettreffende de publiciteit inzake tandverzorging (Zakon o oglašavanju u području stomatološke skrbi) od 15. travnja 1958.(5), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka(6), zabranjuje se pružateljima usluga stomatološke skrbi, u okviru slobodnog zanimanja ili ordinacije stomatologa, svako izravno ili neizravno javno oglašavanje usluga.
10. Ta odredba glasi kako slijedi:
11. „Nitko se ne može izravno ili neizravno ni na koji način oglašavati radi liječenja ili pružanja usluge liječenja bolesti, ozljeda ili anomalija usne šupljine ili zubi, bez obzira na to radi li se o kvalificiranoj osobi, u Belgiji ili inozemstvu, osobito putem izloga ili znakova, natpisa ili ploča koje bi mogle dovesti u zabludu u pogledu pravne naravi djelatnosti koja se oglašava, prospekata, okružnica, letaka i brošura, tiskovnih ili radijskih medija i poruka u kinima […]”.
12. U ovom se slučaju L. Vanderborghtu prigovara da je u lokalnim novinama dao objaviti reklamne poruke i da je putem svoje internetske stranice promovirao svoje znanje i iskustvo stomatološke skrbi upotrebom u tu svrhu fotografija „prije i poslije” kao i svjedočenja pacijenata koja upućuju na razliku između tih usluga i liječenja koja nude drugi stomatolozi.
13. U ovom se predmetu Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (prvostupanjski sud u Bruxellesu čiji je službeni jezik nizozemski, Belgija), koji odlučuje u domeni kaznenog prava, pita o usklađenosti odredbi na kojima se temelji taj kazneni progon, s pravnim pravilima Unije koja se odnose, kao prvo, na nepoštenu poslovnu praksu iz Direktive 2005/29/EZ(7), kao drugo, na elektroničku trgovinu uspostavljene Direktivom 2000/31/EZ(8) i, kao treće, na slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga koje su propisane člankom 49. odnosno člankom 56. UFEU‑a.
14. U ovom ću mišljenju najprije navesti da zakonodavstva o kojima je riječ u glavnom postupku nisu obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zbog ograničenja koja je zakonodavac Unije izričito predvidio u članku 3. stavcima 3. i 8. te direktive.
15. Suprotno tomu, istaknut ću da je nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona iz 1958., kojim se zabranjuje svako oglašavanje usluga stomatološke skrbi na internetu, obuhvaćen područjem primjene Direktive o elektroničkoj trgovini. Ipak, objasnit ću da se s obzirom na njezin članak 3. stavak 1. i članak 8. stavak 1., ne čini da je ta direktiva protivna tom propisu jer se njime nastoji osigurati poštovanje pravila regulirane profesije te se taj propis primjenjuje na pružatelja usluge sa sjedištem na nacionalnom području.
16. Naposljetku, ispitat ću usklađenost navedenog propisa s člancima 49. i 56. UFEU‑a koji se odnose na slobodu poslovnog nastana i slobodno pružanje usluga. Kao prvo, dokazat ću da spor iz glavnog postupka sadržava međunarodni element jer se oglašavanje koje se prigovara zainteresiranoj osobi odvijalo na internetskoj stranici, što je medij namijenjen univerzalnom širenju informacija koji omogućuje dopiranje do javnosti, a stoga i privlačenje pacijenata iz drugih država članica, a ne samo države članice u kojoj zainteresirana osoba ima poslovni nastan.
17. Kao drugo, izložit ću razloge zbog kojih zabrana svakog javnog oglašavanja u području stomatološke skrbi predstavlja ograničenje slobodnog pružanja usluga, pri čemu ću preuzeti glavne crte obrazloženja koje sam podredno predložio u okviru svojeg mišljenja u predmetu Doulamis (C‑446/05, EU:C:2007:701). Objasnit ću zašto je to ograničenje, prema mojem mišljenju, opravdano zaštitom javnog zdravlja, s obzirom na to da nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku nema za učinak to da se pružatelju usluga stomatološke skrbi zabrani da u telefonskom imeniku ili drugim sredstvima dostupnima javnosti jednostavno navede, na način koji nije atraktivan ili poticajan, podatke koji omogućuju upoznavanje s njegovim postojanjem kao stručnjakom.
II – Prethodna pitanja
18. U okviru postupka koji se pred njim vodi, Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (prvostupanjski sud u Bruxellesu čiji je službeni jezik nizozemski) odlučio je uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li Direktivu [o nepoštenoj poslovnoj praksi] tumačiti na način da joj se protivi nacionalni zakon kojim se potpuno zabranjuje svako oglašavanje, bez obzira na to tko je njegov autor, usluga oralne i dentalne skrbi, kao što je to slučaj s člankom 1. Zakona […] [iz] 1958.?
2. Treba li zabranu oglašavanja usluga oralne i dentalne skrbi smatrati ,pravilom u vezi sa zdravstvenim i sigurnosnim aspektima proizvoda’ u smislu članka 3. stavka 3. Direktive [o nepoštenoj poslovnoj praksi]?
3. Treba li Direktivu [o nepoštenoj poslovnoj praksi] tumačiti na način da joj se protivi nacionalna odredba u kojoj se detaljno navode zahtjevi u pogledu diskretnosti kojima mora udovoljavati natpis stomatološke ordinacije namijenjen javnosti, kao što je to članak 8. quinquies Kraljevske odluke […] [iz] 1934.?
4. Treba li Direktivu [o elektroničkoj trgovini] tumačiti na način da joj se protivi nacionalni zakon kojim se potpuno zabranjuje svako oglašavanje, bez obzira na to tko je njegov autor, usluga oralne i dentalne skrbi, uključujući komercijalno oglašavanje elektroničkim putem (internetska stranica), kao što je to slučaj s člankom 1. Zakona […] [iz] 1958.?
5. Kako treba tumačiti pojam ,usluga informacijskog društva koji je definiran u članku 2. točki (a) Direktive [o elektroničkoj trgovini] u kojemu se upućuje na članak 1. stavak 2. Direktive 98/34/EZ[(9)], kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998.[(10)]?
6. Treba li članke 49. i 56. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se zbog zaštite javnog zdravlja nalaže potpuna zabrana oglašavanja usluga stomatološke skrbi?”
III – Pravni okvir Unije
A – Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi
19. Uvodne izjave 6., 8. i 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi glase kako slijedi:
„(6) Ovom se Direktivom […] usklađuju zakoni država članica u području nepoštene poslovne prakse, uključujući nepošteno oglašavanje, koja izravno nanosi štetu gospodarskim interesima potrošača i na taj način neizravno šteti gospodarskim interesima legitimnih konkurenata […]
[…]
(8) Ova Direktiva izravno štiti gospodarske interese potrošača od nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču […]
(9) Ova Direktiva […] [n]e dovodi u pitanje ni pravila Zajednice i nacionalna pravila o […] zdravstvenim i sigurnosnim aspektima proizvoda […] Tako će države članice moći zadržati ili uvesti ograničenja i zabrane poslovne prakse zbog zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača na svojem državnom području, neovisno o tome gdje se nalazi sjedište trgovca, primjerice vezano uz alkohol, duhan ili farmaceutske proizvode […]”
20. U skladu s njezinim člankom 1., svrha je te direktive „da doprinese urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postigne visok stupanj zaštite potrošača putem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača”.
21. Člankom 2. točkom (d) navedene direktive predviđeno je da „poslovna praksa” znači „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima”(11).
22. Članak 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kojim se određuje njezino područje primjene, glasi:
„1. Ova se Direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon trgovačkog posla u vezi s proizvodom.
[…]
3. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje pravila Zajednice ni nacionalna pravila u vezi sa zdravstvenim i sigurnosnim aspektima proizvoda.
[…]
8. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje ni jedan uvjet poslovnog nastana ni režima izdavanja odobrenja, kao ni deontološka pravila postupanja ili druga specifična pravila koja uređuju regulirane profesije s ciljem održavanja visokih standarda poštenja pripadnika tog zanimanja, koje im države članice mogu uvesti u skladu s pravom Zajednice.
[…]”
23. U skladu s člankom 5. stavkom 2. te direktive, poslovna praksa je nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena, u odnosu na proizvod, odnosno gospodarsko ponašanje prosječnog člana skupine ako je poslovna praksa usmjerena određenoj skupini potrošača.
B – Direktiva o elektroničkoj trgovini
24. Uvodne izjave 7., 17., 18., 22., 32. i 33. Direktive o elektroničkoj trgovini glase kako slijedi:
„(7) Radi osiguranja pravne sigurnosti i povjerenja potrošača ova Direktiva mora predvidjeti jasan opći okvir koji pokriva pojedine pravne aspekte elektroničke trgovine na unutarnjem tržištu.
[…]
(17) Definicija usluga informacijskog društva […] pokriva svaku uslugu koja se u pravilu pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkom opremom za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohranu podataka, te na pojedinačni zahtjev korisnika usluge […]
(18) Usluge informacijskog društva obuhvaćaju široki raspon gospodarskih djelatnosti koje se odvijaju na internetu […]. [One] nisu isključivo ograničene na usluge za koje se ugovori sklapaju na [i]nternetu već se također odnose, pod uvjetom da predstavljaju gospodarsku djelatnost, i na usluge za koje oni koji ih primaju ne plaćaju naknadu kao što su usluge kojima se putem interneta nude informacije ili komercijalna priopćenja […]
[…]
(22) Usluge informacijskog društva treba nadzirati na izvoru aktivnosti kako bi se osigurala stvarna zaštita ciljeva od javnog interesa […]. [Š]toviše, radi stvarnog jamčenja slobode pružanja usluga i pravne sigurnosti isporučitelja i korisnika usluga, te usluge informacijskog društva trebale bi u načelu podlijegati zakonima države članice u kojoj davatelj usluga ima poslovni nastan.
[…]
(32) Radi uklanjanja prepreka razvoju prekograničnih usluga u Zajednici koje na internetu mogu nuditi članovi reguliranih struka, potrebno je na razini Zajednice zajamčiti poštovanje pravila struke posebno s ciljem zaštite potrošača i javnog zdravlja […]
(33) Ova Direktiva dopunjuje pravo Zajednice i nacionalno pravo koje se odnosi na regulirane struke koje sustavno vode dosljedan skup primjenjivih pravila u tom području.”
25. U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., Direktiva o elektroničkoj trgovini ima za cilj „doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica”.
26. U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2., ta direktiva „usklađuje […] pojedine nacionalne odredbe o uslugama informacijskog društva koje se odnose na unutarnje tržište, poslovni nastan davatelja usluga, komercijalna priopćenja, elektroničke ugovore, odgovornost posrednika, kodeks ponašanja, izvansudske nagodbe, mogućnosti tužbe i suradnju između država članica”.
27. U članku 2. točki (a) navedene direktive definiraju se „usluge informacijskog društva” upućivanjem na članak 1. točku 2. Direktive 98/34, kako je izmijenjena, koji se odnosi na „svak[u] uslug[u] koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektronskim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”.
28. Člankom 2. točkom (f) Direktive o elektroničkoj trgovini „komercijalno priopćenje” definira se kao „svaki oblik priopćenja namijenjeno promidžbi, izravno ili neizravno, roba, usluga ili ugleda poduzeća, organizacije ili osobe koje obavljaju trgovačku, industrijsku ili obrtničku djelatnost ili se bave reguliranom strukom”.
29. Članak 2. točka (h) te direktive, kojim se definira „područje koordinacije”, glasi kako slijedi:
„,područje koordinacije': zahtjevi utvrđeni u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće naravi ili izričito njima namijenjeni.
i. Područje koordinacije se odnosi na zahtjeve koje davatelj usluga treba poštovati u vezi s:
– početkom obavljanja djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva, kao što su zahtjevi vezani za kvalifikacije, ovlaštenje ili prijavu,
– obavljanjem djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, kao što su zahtjevi vezani za ponašanje davatelja usluga, zahtjevi u pogledu kvalitete i sadržaja usluge uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje i ugovore, ili zahtjeve vezane za odgovornost davatelja usluge.
[…]”
30. Članak 3. navedene direktive glasi:
„1. Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinu državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.
2. Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.
[…]
4. Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:
(a) mjere moraju biti:
i. potrebne iz nekog od sljedećih razloga:
[…]
– zaštita javnog zdravlja,
[…]
– zaštita potrošača […]
ii. poduzete protiv određene usluge informacijskog društva koja dovodi u pitanje ciljeve navedene u točki i. ili koja predstavlja ozbiljan i veliki rizik za ostvarenje tih ciljeva;
iii. razmjerne tim ciljevima;
[…]”
31. Člankom 8. Direktive o elektroničkoj trgovini, naslovljenim „Regulirane struke”, u njegovu stavku 1. predviđa se sljedeće:
„Države članice moraju osigurati da je dozvoljeno korištenje komercijalnih priopćenja koje čine u cijelosti ili djelomično uslugu informacijskog društva koju pruža član regulirane struke uz uvjet poštovanja pravila struke posebno u pogledu nezavisnosti, dostojanstva i poštenja struke, profesionalne tajne i pravednosti prema strankama i ostalim članovima struke.”
IV – Moja analiza
A – Usklađenost spornih odredbi Zakona iz 1958. i Kraljevske odluke iz 1934. s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi
32. Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud mogu li nacionalni propisi kao što su oni predviđeni spornim odredbama Zakona iz 1958. odnosno Kraljevske odluke iz 1934., biti podložni Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi i, ako mogu, protive li se takvi propisi potonjoj direktivi.
33. Pitanje se postavlja jer se Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi u potpunosti usklađuju nacionalna pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi, pri čemu države članice stoga nisu ovlaštene u svojim zakonodavstvima zadržati ili u njih uvesti nacionalna pravila koja bi bila stroža od onih koja su predviđena tom direktivom, i to čak ni u svrhu osiguravanja više razine zaštite potrošača (12).
34. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi obilježava vrlo široko područje primjene, pri čemu je Sud presudio da se ono proteže na „svu poslovnu praksu koja je u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili opskrbom proizvoda potrošačima” (13). Naime, pojam „poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču” definirana je u članku 2. točki (d) te direktive kao „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima”(14). Pojam „proizvod” odnosi se pak, u skladu s člankom 2. točkom (c) navedene direktive, na svu robu ili usluge.
35. Osim toga, zakonodavac Unije u članku 3. stavku 1. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na pozitivan način određuje područje primjene te direktive te predviđa da se ona primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošačima prije, tijekom i nakon trgovačkog posla u vezi s proizvodom.
36. A priori, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi stoga se primjenjuje na sve transakcije između poslovnih subjekata i potrošača u svim sektorima djelatnosti.
37. Međutim, zakonodavac Unije izričito je predvidio određena ograničenja njezine primjene.
38. S jedne strane, u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 3., Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi „ne dovodi u pitanje pravila Zajednice ni nacionalna pravila u vezi sa zdravstvenim […] aspektima […]”(15). Zakonodavac Unije u uvodnoj izjavi 9. te direktive tako pojašnjava da će „države članice moći zadržati ili uvesti ograničenja i zabrane poslovne prakse zbog zaštite zdravlja […] potrošača na svojem državnom području”.
39. Stoga, iako je cilj Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u potpunosti uskladiti nacionalna pravila o takvoj praksi, države članice ipak mogu donijeti strože mjere kad se radi o praksi oglašavanja koja utječe na zdravlje potrošača. U tom se slučaju navedenim nacionalnim mjerama žele zaštititi interesi koji uvelike nadilaze samu zaštitu gospodarskih interesa potrošača iz uvodnih izjava 6. i 8. te direktive kao i njezina članka 1.
40. U tim smjernicama za provedbu i primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi(16) kao i u prvom izvješću o primjeni te direktive(17), Europska komisija ističe da, iako se mjerama koje donose države članice žele zaštiti interesi koji nisu gospodarske naravi, te mjere nisu obuhvaćene područjem primjene navedene direktive. Prema mišljenju Komisije, navedena direktiva stoga ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da donose stroža pravila kojima se uređuje poslovna praksa radi zaštite zdravlja potrošača(18).
41. S druge je strane, u skladu s člankom 3. stavkom 8. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, predviđeno da „[ta direktiva] ne dovodi u pitanje […] deontološka pravila postupanja ili druga specifična pravila koja uređuju regulirane profesije s ciljem održavanja visokih standarda poštenja pripadnika tog zanimanja, koje im države članice mogu uvesti u skladu s pravom Zajednice”.
42. Stoga države članice i dalje mogu donositi stroža pravila u pogledu prakse koju primjenjuju članovi regulirane struke kao što je stomatološka struka kojoj u ovom slučaju pripada zainteresirana osoba.
43. Iz toga slijedi da predmetni proizvod, da bi bio obuhvaćen Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, s jedne strane, mora ispuniti uvjete utvrđene člankom 3. stavkom 1. te direktive i, s druge strane, ne smije biti obuhvaćen jednim od ograničenja koje je zakonodavac Unije izričito predvidio u članku 3. stavcima 3. i 8. te direktive.
44. Iako je nesporno da usluga o kojoj je riječ u glavnom postupku u skladu s člankom 2. točkom (d) navedene direktive predstavlja poslovnu praksu poduzetnika u odnosu na potrošača jer se radi o praksi oglašavanja usluga stomatološke skrbi, sud koji je uputio zahtjev ističe da se spornim odredbama Zakona iz 1958. i Kraljevske odluke iz 1934. žele zaštititi javno zdravlje i dostojanstvo stomatološke struke, tako da mi se čini da su ograničenja predviđena člankom 3. stavcima 3. i 8. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjiva.
45. Zabrana svakog oglašavanja usluga stomatološke skrbi, kao što je zabrana uspostavljena člankom 1. Zakona iz 1958., i zahtjevi u pogledu diskretnosti koji su propisani člankom 8. quinquies Kraljevske odluke iz 1934., stoga ponajprije predstavljaju zdravstveni, a tek onda gospodarski problem. Kao što je belgijska vlada istaknula u svojem očitovanju, oni pridonose dostojanstvu struke time što sprečavaju da oglašivačka praksa, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku i čija je svrha pridobiti pacijente promidžbom, našteti kvaliteti usluga, integritetu stomatologa i povjerenju koje mora postojati između pružatelja usluga stomatološke skrbi i njegova pacijenta.
46. S obzirom na te elemente, predlažem Sudu da presudi da Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi treba tumačiti na način da se zbog ograničenja koja je zakonodavac Unije izričito predvidio u njezinu članku 3. stavcima 3. i 8., ta direktiva ne primjenjuje na nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona iz 1958., kojim se zabranjuje svako oglašavanje usluga stomatološke skrbi, ni na nacionalni propis, kao što je onaj predviđen člankom 8. quinquies Kraljevske odluke iz 1934., kojim se određuju zahtjevi u pogledu diskretnosti koje mora ispunjavati natpis na ordinaciji stomatologa.
B – Usklađenost spornih odredbi Zakona iz 1958. s Direktivom o elektroničkoj trgovini
47. Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim i petim pitanjem pita Sud može li nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona iz 1958., kojim se zabranjuje svako oglašavanje usluga stomatološke skrbi, uključujući elektroničkim putem, biti podložan Direktivi o elektroničkoj trgovini i, ako može, predstavlja li taj propis, u smislu navedene direktive, ograničenje slobodnog pružanja usluga elektroničke trgovine.
48. Direktivom o elektroničkoj trgovini želi se pridonijeti razvoju „usluga informacijskog društva” i valorizaciji mogućnosti koje se na unutarnjem tržištu nude elektroničkoj trgovini, i to kako bi se povećali gospodarski rast i konkurentnost europskih poduzetnika(19).
49. Navedena direktiva pokriva samo određene pravne aspekte elektroničke trgovine(20). Kao što je Sud to istaknuo u svojoj presudi od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr.(21), tom se direktivom naime ne žele uskladiti materijalna pravila, već se njome određuje „područje koordinacije” povezano sa zahtjevima koje mora ispuniti pružatelj usluge(22).
50. U skladu s člankom 2. točkom (h) Direktive o elektroničkoj trgovini, „područje koordinacije” odnosi se na niz zahtjeva utvrđenih u nacionalnim zakonodavstvima koje davatelj usluga mora ispuniti i koji se odnose na pristup djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva i na obavljanje te djelatnosti, kao što su zahtjevi vezani za ponašanje davatelja usluga, zahtjevi u pogledu kvalitete i sadržaja usluge, uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje i ugovore, ili zahtjevi vezani za odgovornost davatelja usluge.
51. U članku 2. točki (a) te direktive definiraju se „usluge informacijskog društva”koje se odnose na „svak[u] uslug[u] koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektronskim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”(23). Iz uvodne izjave 18. Direktive o elektroničkoj trgovini i sudske prakse Suda(24) proizlazi da te usluge obuhvaćaju usluge koje se pružaju na daljinu, elektroničkom opremom za obradu i pohranu podataka, i usluge za koje oni koji ih primaju ne plaćaju naknadu, kao što su usluge kojima se putem interneta nude informacije ili komercijalna priopćenja(25).
52. U ovom je slučaju oglašavanje usluga stomatološke skrbi preko internetske stranice koju je napravio L. Vanderborght, prema mojem mišljenju, obuhvaćeno područjem primjene Direktive o elektroničkoj trgovini.
53. Ne samo da takvo oglašavanje predstavlja „komercijalno priopćenje” na internetu u smislu članka 2. točke (f) te direktive, već ga je obavio član regulirane profesije, što je zakonodavac Unije izričito dopustio u članku 8. stavku 1. navedene direktive. Naime, zakonodavac Unije u toj je odredbi postavio načelo prema kojem države članice moraju osigurati da se članovi regulirane profesije mogu oglašavati na internetu ako poštuju pravila struke.
54. Stoga se nacionalni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku može razmotriti s gledišta odredbi koje je zakonodavac Unije predvidio u okviru Direktive o elektroničkoj trgovini.
55. Sada ću ispitati materijalne odredbe te direktive.
56. Smatram da usklađenost propisa o kojima je riječ u glavnom postupku s pravom Unije, treba ispitati s obzirom na članak 3. stavak 1. i članak 8. stavak 1. navedene direktive.
57. Naime, članak 3. Direktive o elektroničkoj trgovini, naslovljen „Unutarnje tržište”, predstavlja „kamen temeljac” te direktive(26).
58. U članku 3. stavku 1. navedene direktive utvrđuje se načelo prema kojem usluge informacijskog društva podliježu zakonima države članice u kojoj davatelj usluga ima poslovni nastan(27).
59. Tako se navedenom odredbom svakoj državi članici nalaže da osigura da usluge koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinu državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir „područja koordinacije”. Prema mišljenju zakonodavca Unije, takav mehanizam mora omogućiti nadzor usluga informacijskog društva na izvoru aktivnosti kako bi se osigurala stvarna zaštita ciljeva od općeg interesa(28).
60. Sud je tako u svojoj presudi od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr.(29), utvrdio da su, s obzirom na „područje koordinacije” na koje se odnosi Direktiva o elektroničkoj trgovini, pravnim sustavom države članice u kojoj pružatelj usluge ima poslovni nastan obuhvaćena pravila građanskog prava kao i pravila o odgovornosti pružatelja usluga. Stoga, s obzirom na to da na razini Europske unije ne postoje usklađena pravila, Sud je zaključio da su ta materijalna pravila, koje je država članica odlučila propisati za pružatelje usluga i njihove usluge, obvezujuća(30).
61. To se obrazloženje, prema mojem mišljenju, po analogiji može primijeniti u kontekstu komercijalnog priopćenja na internetu jer „područje koordinacije” na koje se odnosi Direktiva o elektroničkoj trgovini također pokriva, kao što je predviđeno člankom 2. točkom (h) podtočkom (i.) drugom alinejom te direktive, zahtjeve vezane za ponašanje davatelja usluga, zahtjeve u pogledu kvalitete i sadržaja oglašavanja.
62. U tim mi se okolnostima čini da se mehanizmom predviđenim člankom 3. stavkom 1. te direktive u pogledu internetskog oglašavanja propisuje primjena materijalnog prava koje je na snazi u državi članici u kojoj pružatelj usluge ima poslovni nastan.
63. Stoga se u ovom slučaju čini da se ništa ne protivi primjeni belgijskog zakonodavstva, s obzirom na to da usluga o kojoj je riječ u glavnom postupku ne potječe iz države članice koja nije Kraljevina Belgija. Naime, L. Vanderborght ima poslovni nastan na belgijskom području.
64. Stoga ovdje nije riječ o situaciji iz članka 3. stavka 2. Direktive o elektroničkoj trgovini(31).
65. S obzirom na to, sada valja uzeti u obzir pravila koja je zakonodavac Unije izričito predvidio u članku 8. stavku 1. navedene direktive u pogledu komercijalnih priopćenja koja konkretno obavljaju članovi regulirane profesije.
66. Naime, iz prvog dijela te odredbe proizlazi da su države članice u načelu dužne članovima regulirane profesije dopustiti da putem elektroničke trgovine koriste komercijalna priopćenja. Kao što Komisija ističe u svojem Prvom izvješću o primjeni Direktive o elektroničkoj trgovini, to znači da članovi reguliranih profesija mogu informirati svoje klijente putem internetskih stranica, što ranije, ističe Komisija, nije bilo moguće u određenim državama članicama(32).
67. Od tog načela ipak postoji iznimka u pogledu poštovanja etičkih pravila struke.
68. Naime, u drugom dijelu navedene odredbe zakonodavac Unije ovlastio je države članice da donesu posebna ograničenja kako bi se osiguralo poštovanje pravila struke, „posebno” u pogledu nezavisnosti, dostojanstva i poštenja struke, profesionalne tajne i pravednosti prema strankama i ostalim članovima struke. U tom smislu stoga dobro vidim da Direktiva o elektroničkoj trgovini, u skladu sa svojom uvodnom izjavom 33., „dopunjuje” nacionalno pravo koje se odnosi na regulirane profesije.
69. Odobravanjem takvih ograničenja zakonodavac Unije razlikuje usluge koje pružaju članovi regulirane profesije od usluga koje nudi svaki drugi pružatelj usluga jer medicina, prodaja lijekova ili pak pravno savjetovanje i sastavljanje javnobilježničkih akata ne predstavljaju trgovačku djelatnost kao svaku drugu. Narav tih djelatnosti ne omogućuje oglašavanje pod istim uvjetima kao i oglašavanje drugih pružatelja usluga jer potonji mogu promicati pružanje svojih usluga svakim oblikom priopćenja kako bi potaknuli potrošača da se njima koristi.
70. Razlozi kojima se opravdavaju ta ograničenja nisu iscrpni, kao što to dokazuje upotreba priloga „posebno” u članku 8. stavku 1. Direktive o elektroničkoj trgovini. Međutim, nema sumnje u to da poštovanje pravila zdravstvenih struka uključuje zaštitu javnog zdravlja, a osobito zdravlja pacijenta, jer to predstavlja prvu zadaću oralnog kirurga, kao što proizlazi iz etičkog kodeksa te struke te iz etičkog kodeksa liječničke struke(33). Nacionalno zakonodavstvo kao što je ono o kojemu je riječ u glavnom postupku stoga treba tumačiti na način da se njime očito poštuju etička pravila kojima se uređuje stomatološka struka. Time što zabranjuje svaki oblik oglašavanja usluga stomatološke skrbi, Kraljevina Belgija želi izbjeći da se utjecajem na dostojanstvo struke ugrozi povjerenje koje pacijenti imaju u stomatologa i da se u konačnici ne ugrozi kvaliteta skrbi na štetu zdravlja pacijenata. Također želi izbjeći da se promidžbom našteti integritetu stomatologa i da se postupcima kao što su oni koje je primijenio L. Vanderborght, koji na svojoj internetskoj stranici objavljuje svjedočenja pacijenata koja upućuju na razliku između tih usluga i liječenja koja nude drugi stomatolozi, ne našteti ugledu tih stomatologa.
71. Stoga se, prema mojem mišljenju, ograničenja koja sadržava članak 1. Zakona iz 1958. mogu opravdati, u smislu članka 8. stavka 1. Direktive o elektroničkoj trgovini, razlozima koji se odnose na poštovanje etičkih pravila stomatološke struke.
72. S obzirom na te elemente, smatram da Direktivu o elektroničkoj trgovini, a osobito njezin članak 3. stavak 1. i članak 8. stavak 1., treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona iz 1958., kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi, u okviru slobodnog zanimanja ili ordinacije stomatologa, zabranjuje svako internetsko oglašavanje usluga jer se tim propisom nastoji osigurati poštovanje pravila struke te se primjenjuje na pružatelje usluga sa sjedištem na nacionalnom području.
73. Stoga usklađenost navedenog propisa s pravom Unije sada valja ispitati s obzirom na primarno pravo.
C – Usklađenost spornih odredbi Zakona iz 1958. sa slobodom poslovnog nastana i slobodnim pružanjem usluga
74. Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članke 49. i 56. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi, u okviru slobodnog zanimanja ili ordinacije stomatologa, zabranjuje svako izravno ili neizravno javno oglašavanje usluga.
75. Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, medicinske i pomoćne medicinske djelatnosti, osobito one koje se odnose na stomatološku skrb, obuhvaćene su područjem primjene odredbi Ugovora kojima se jamče slobode kretanja(34).
76. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, te se odredbe ne primjenjuju u situaciji u kojoj se svi elementi ograničavaju na unutarnja pitanja jedne države članice (35). Primjena odredbi Ugovora koje se odnose na slobodu poslovnog nastana i slobodno pružanje usluga stoga je uvjetovana postojanjem međunarodnog elementa.
77. U ovom je predmetu istina da L. Vanderborght obavlja svoju djelatnost u Belgiji, gdje ima poslovni nastan, te ga se tamo kazneno goni. Ti su kazneni progoni pokrenuti ne samo zbog toga što je zainteresirana osoba stavila ploču na ulaz u svoju ordinaciju koja ne ispunjava zahtjeve u pogledu diskretnosti propisane nacionalnim zakonodavstvom, nego i zbog toga što se oglašavala u lokalnim novinama i putem svoje internetske stranice.
78. Naime, za razliku od I. Doulamisa u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. ožujka 2008., Doulamis (C‑446/05, EU:C:2008:157), koji je samo dao objaviti reklamne oglase u nacionalnom tiskanom imeniku, L. Vanderborght oglašavao se putem medija koji po svojoj naravi ne poznaje nikakve granice.
79. U svojoj presudi od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr.(36), koja se odnosi na navodnu povredu prava osobnosti objavom sadržaja na internetskoj stranici, Sud je priznao da se „objava sadržaja na internetskoj stranici razlikuje od širenja na određenom području sredstava kao što je tiskani materijal jer ona u načelu podrazumijeva sveprisutnost navedenog sadržaja. Taj sadržaj odmah može vidjeti neograničen broj korisnika interneta iz cijelog svijeta, neovisno o bilo kakvoj namjeri njegova autora da taj sadržaj bude dostupan izvan države članice u kojoj ima poslovni nastan”(37). Sud je iz toga zaključio da je „[o]čito […] da internet smanjuje korisnost kriterija u pogledu širenja jer je opseg širenja sadržaja stavljenog na internet u načelu svjetskih razmjera”(38).
80. Stoga je u okviru interneta komercijalna reklama koju je u elektroničkom obliku objavio L. Vanderborght, prema mojem mišljenju, dovoljna za ispunjavanje kriterija međunarodnog elementa jer se njome može doprijeti do javnosti, pa stoga i privući pacijente iz drugih država članica, a ne samo države članice u kojoj zainteresirana osoba ima poslovni nastan.
81. Osim toga, Sud je priznao da se taj međunarodni element može odnositi ne samo na samog pružatelja usluge, već i na primatelja usluge. Tako je u svojoj presudi od 11. lipnja 2015., Berlington Hungary i dr.(39), utvrdio postojanje prekograničnog interesa jer su jedan dio klijenata trgovačkih društava koji upotrebljavaju automate za igre na sreću činili građani Unije na odmoru u Mađarskoj, pri čemu je pojasnio da „usluge koje pruža pružatelj nastanjen u jednoj državi članici bez svojeg premještanja primatelju nastanjenom u nekoj drugoj državi članici predstavljaju prekogranično pružanje usluga u smislu članka 56. UFEU‑a”(40).
82. S obzirom na te elemente, smatram, slijedom toga, da je spor iz glavnog postupka dovoljno povezan s pravom Unije, čime se Sudu omogućuje da ocijeni usklađenost nacionalnog zakonodavstva o kojemu je riječ u glavnom postupku sa slobodama kretanja zajamčenima UFEU‑om.
1. Primjenjivo primarno pravo
83. Najprije valja ispitati treba li nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku ispitati s gledišta slobode poslovnog nastana ili s gledišta slobodnog pružanja usluga.
84. Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da nacionalnu mjeru, kada je ona povezana s dvjema temeljnim slobodama zajamčenima Ugovorom, Sud načelno ispituje samo s obzirom na jednu od tih dviju sloboda ako se pokaže da je, sukladno okolnostima u glavnom predmetu, jedna od tih sloboda posve sporedna u odnosu na drugu te da joj može biti pridružena(41).
85. Prema mojem mišljenju, to je ovdje slučaj. Naime, u ovom sam predmetu sklon smatrati da je težište više na strani slobodnog pružanja usluga i to s obzirom na cilj koji L. Vanderborght želi postići oglašavanjem ne samo u lokalnim novinama, nego i pokretanjem internetske stranice. Primjenom takve oglašivačke prakse, on želi steći nove klijente, bez obzira na to nalaze li se u državi članici u kojoj on ima poslovni nastan ili u nekoj drugoj državi članici(42).
86. Iako zabrana kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku također može utjecati na slobodu poslovnog nastana jer za stručnjake s poslovnim nastanom u drugoj državi članici može predstavljati ozbiljnu prepreku za ulazak na tržište ponude usluga stomatološke skrbi, a stoga i obavljanju njihovih djelatnosti(43), ta je sloboda ovdje očito sekundarna u odnosu na slobodno pružanje usluga, te ih je, prema mojem mišljenju, moguće spojiti.
87. Stoga u tim okolnostima predlažem Sudu da ispita usklađenost nacionalnih propisa o kojima je riječ u glavnom postupku s obzirom na članak 56. UFEU‑a.
2. Postojanje ograničenja slobodnog pružanja usluga
88. Prema sudskoj praksi Suda, ograničenjima slobodnog pružanja usluga u smislu članka 56. UFEU‑a smatraju se sve mjere koje zabranjuju, ometaju ili umanjuju privlačnost korištenja te slobode(44).
89. Među tim mjerama nalaze se i one kojima se, iako se primjenjuju jednako, ograničava pravo pružatelja usluga sa sjedištem na području države članice da nude usluge potencijalnim zainteresiranim osobama sa sjedištem u drugim državama članicama.
90. Sud je u svojoj presudi od 10. svibnja 1995., Alpine Investments(45), presudio da propis države članice kojim se poduzetniku sa sjedištem na njezinu području zabranjuje da telefonski stupa u kontakt s privatnim osobama iz drugih država članica kako bi im ponudio različite financijske usluge, može predstavljati ograničenje slobodnog pružanja usluga. Sud je najprije presudio da činjenica da te usluge predstavljaju jednostavne ponude koje pružatelj usluga sa sjedištem u jednoj državi članici upućuje primatelju usluga iz druge države članice koji još nije određen, ne predstavlja prepreku primjeni članka 56. UFEU‑a. Prema mišljenju Suda, slobodno pružanje usluga postalo bi naime iluzorno ako bi se nacionalnim propisima ponude usluga mogle slobodno ograničavati(46). Sud je zatim presudio da takva zabrana, u mjeri u kojoj predmetnim operaterima uskraćuje brz i izravan način oglašavanja i stupanja u kontakt s potencijalnim klijentima koji se nalaze u drugim državama članicama, ograničava slobodu zajamčenu člankom 56. UFEU‑a, i to unatoč tomu što predmetna zabrana potječe iz države članice u kojoj pružatelj usluge ima poslovni nastan. Sud tako podsjeća na svoju ustaljenu sudsku praksu. Neko se poduzeće može pozvati na pravo na slobodno pružanje usluga u odnosu na državu članicu u kojoj ima poslovni nastan ako se usluge pružaju primateljima iz druge države članice(47).
91. To mi se obrazloženje čini primjenjivim na nacionalni propis, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim se zabranjuje svako oglašavanje ponuda usluga stomatološke skrbi.
92. Oglašavanje(48) u medijima ili na internetu očito je bitan instrument koji gospodarskim subjektima svih veličina omogućuje da se predstave i da potrošače obavijeste o uslugama koje nude. Ono tako ima odlučujuću ulogu u mogućnosti da pružatelj usluga poveća broj klijenata. U tom je pogledu internetsko oglašavanje danas iznimno učinkovito sredstvo informiranja kojim se može doprijeti do vrlo široke javnosti i pobuditi zanimanje klijenata iz drugih država članica. Oglašavanjem se također potiče tržišno natjecanje jer ono predstavlja sredstvo kojim gospodarski subjekti nastoje uvjeriti potrošače da se koriste njihovim uslugama, a ne uslugama njihovih konkurenata. Naposljetku, kao što je Komisija istaknula u svojem Prvom izvješću o primjeni Direktive o elektroničkoj trgovini, internetsko oglašavanje nudi velik izvor prihoda brojnim pružateljima usluga informacijskog društva(49).
93. Zabrana svakog oglašavanja u području stomatološke skrbi, kao što je predviđena Zakonom iz 1958., stoga stručnjacima poput L. Vanderborghta uskraćuje učinkovito sredstvo informiranja za predstavljanje svojih usluga potencijalnim klijentima iz drugih država članica. Ta je zabrana stoga takve naravi da može ometati ponudu usluga stomatološke skrbi pacijentima iz drugih država članica. Osim toga, kao što sam istaknuo u svojem mišljenju u predmetu Doulamis (C‑446/05, EU:C:2007:701), takav sustav oglašavanja uskraćuje pružateljima usluga oglašavanja sa sjedištem u državama članicama koje nisu Kraljevina Belgija da svoje usluge ponude stručnjacima sa sjedištem u Belgiji i te stručnjake jednako tako sprječava da se koriste uslugama takvih pružatelja usluga(50).
94. Čini mi se da u tim okolnostima takva zabrana predstavlja ograničenje slobode zajamčene člankom 56. UFEU‑a.
95. Sada valja dalje ispitati može li to ograničavanje biti opravdano.
3. Opravdanost ograničenja
96. U predmetu u kojem je donesena presuda od 13. ožujka 2008., Doulamis (C‑446/05, EU:C:2008:157), belgijska vlada iznijela je razloge koji su doveli do donošenja zabrane svakog oglašavanja za pružatelje usluga stomatološke skrbi. Prema mišljenju te vlade, oglašivačka praksa kojom se pacijente želi pridobiti promidžbom ne može se pomiriti sa zahtjevima zaštite javnog zdravlja i dostojanstva struke. Naime, takva praksa može nanijeti štetu povjerenju koje mora postojati između pružatelja usluga stomatološke skrbi i njegova pacijenta kao i statusu i integritetu stomatologa.
97. Smatram da države članice imaju pravo pružateljima usluga stomatološke skrbi zabraniti javno oglašavanje usluga ako je ta zabrana stvarno ograničena na oglašavanje tih usluga. Tu analizu temeljim na sljedećim razmatranjima.
98. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ograničenje ostvarivanja slobode kretanja može se opravdati ako su ispunjena četiri uvjeta, odnosno da se to ograničenje primjenjuje na nediskriminirajući način, da je opravdano važnim razlogom u općem interesu, da se njime osigurava ostvarenje željenog cilja i da ne prekoračuje ono što je potrebno za postizanje tog cilja, pri čemu takvo zakonodavstvo, prema mišljenju Suda, taj uvjet ispunjava samo ako stvarno osigurava da se taj cilj postigne dosljedno i sustavno (51).
99. Prvi od tih uvjeta ispunjen je jer se sustav oglašavanja o kojemu je riječ u glavnom postupku primjenjuje neovisno o državi članici u kojoj pružatelji usluga na koje se on odnosi imaju poslovni nastan.
100. Također nije sporno ni da je ispunjen drugi uvjet.
101. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su zaštita zdravlja i života ljudi kao i zaštita potrošača takvi ciljevi koji se mogu smatrati važnim razlozima u općem interesu kojima se može opravdati ograničenje slobode pružanja usluga(52). Osim toga, Sud u tom pogledu dodaje da zdravlje i život ljudi zauzimaju najistaknutije mjesto među interesima zaštićenima odredbama Ugovora(53) kojima se predviđaju moguća odstupanja od zabrane ograničenja sloboda kretanja.
102. Prema mojem mišljenju, treći uvjet koji se zahtijeva sudskom praksom također je ispunjen.
103. Naime, nema sumnje u to da se javnost u području zdravlja mora informirati iz objektivnih izvora i da oglašavanje koje provode sami pružatelji usluga nužno ne ispunjava taj uvjet objektivnosti. U tim okolnostima zabrana pružateljima usluga da na bilo koji način javno oglašavaju svoje usluge te pružatelje usluga može spriječiti da vrše promidžbu kojom bi mogli ugroziti povjerenje koje pacijenti imaju u stomatologa što bi utjecalo na dostojanstvo njihove struke te bi se time ugrozila kvaliteta skrbi.
104. Pitanje koje je u središtu ovog predmeta stoga se zapravo odnosi na to nije li takva zabrana neproporcionalna s obzirom na te ciljeve ili, drugim riječima, mogu li se ti ciljevi jednako učinkovito postići manje ograničavajućim mjerama(54).
105. Postojanje tog zakonodavstva navodi me stoga da ispitam može li se zaštitom javnog zdravlja i zaštitom dostojanstva struke opravdati to da se pružateljima usluga stomatološke skrbi zabrani oglašavanje pod istim uvjetima pod kojim se oglašava bilo koji drugi pružatelj usluga, odnosno promidžba pružanja usluga bilo kakvim priopćenjem u svrhu poticanja potrošača da se njima koriste. Također se postavlja pitanje može li se tim razlozima opravdati zabrana svakog oblika javnog oglašavanja.
106. Zbog istih razloga kao što su oni navedeni u mojem mišljenju u predmetu Doulamis (C‑446/05, EU:C:2007:701), smatram da se zaštitom javnog zdravlja može opravdati zabrana svakog oblika atraktivnog ili poticajnog javnog priopćavanja, i to zbog sljedećih razloga.
107. Kao prvo, usluge zdravstvene skrbi nisu usluge kao sve druge usluge. One utječu na fizički integritet korisnika i na njegovu psihičku ravnotežu. Osim toga, pacijent koji se njima koristi zadovoljava stvarnu potrebu povezanu s ponovnom uspostavom njegova zdravlja i, po potrebi, sa zaštitom njegova života. S obzirom na važnost tog problema, pacijent pri odlučivanju o tome hoće li se koristiti uslugama zdravstvene skrbi ne raspolaže istom slobodom izbora kao kad odlučuje o drugim uslugama. Kad se koristi uslugama zdravstvene skrbi, pacijent ne ispunjava želju već potrebu.
108. Kao drugo, područje stomatološke skrbi, kao skup djelatnosti u zdravstvenom području, područje je u kojem je, prema mojem mišljenju i u skladu s izrazom koji je Komisija upotrijebila u svojem izvješću o tržišnom natjecanju u sektoru slobodnih zanimanja(55), razina „asimetrije informacija” između pružatelja i korisnika usluge najviša. To znači da pružatelj usluge u svojem sektoru djelatnosti raspolaže vrlo visokom razinom znanja u odnosu na korisnika usluge, tako da korisnik ne može realno ocijeniti kvalitetu ponuđene usluge.
109. Stoga, s obzirom na tu asimetriju razine znanja i važnost koja za pacijenta predstavlja odluka o korištenju usluga zdravstvene skrbi, smatram da odnos povjerenja između pacijenta i člana zdravstvene struke ima bitan značaj. Drugim riječima, pacijent mora biti uvjeren da su, kad mu taj stomatolog savjetuje ili preporuči korištenje usluge zdravstvene skrbi, taj savjet ili preporuka motivirani isključivo zaštitom njegova zdravlja, a ne stjecanjem profita.
110. Zbog toga smatram da će se tom odnosu povjerenja nužno naštetiti ako se pružateljima usluga stomatološke skrbi dopusti javno oglašavanje radi promidžbe svojih usluga. U tom bi se slučaju pacijent opravdano mogao bojati da su, kad mu stomatolog savjetuje ili preporuči korištenje usluge zdravstvene skrbi, taj savjet ili preporuka motivirani, barem djelomično, gospodarskim interesom tog stomatologa. Pacijent bi stoga mogao relativizirati vrijednost tog savjeta ili preporuke i tako ugroziti svoje zdravstveno stanje odbijanjem ili odgađanjem ponuđene usluge.
111. Navođenje cijena samo po sebi nije bezopasno. Ne može se isključiti da bi stručnjaci bili u iskušenju uključiti se u tržišno natjecanje u pogledu cijena koje odgovara tržišnom natjecanju u pogledu usluga, što bi u svakom slučaju moglo dovesti do smanjenja same kvalitete, ako ne i tehničkog čina, primjerice, ugrađene proteze, što pacijent nije sposoban tehnički ocijeniti.
112. Stoga smatram da se zaštitom javnog zdravlja valjano može opravdati zabrana pružateljima usluga stomatološke skrbi svakog oblika javnog oglašavanja radi promidžbe svojih usluga.
113. Budući da zakonodavac Unije nije donio ni jedno usklađeno zajedničko pravilo o oglašavanju u području stomatološke skrbi, Sud je više puta presudio da je na državama članicama da odluče o razini zaštite koju žele pružiti javnom zdravlju i o načinu na koji tu razinu treba postići. Ta razina može biti različita od jedne do druge države članice, pa Sud smatra da državama članicama treba priznati određenu marginu prosudbe(56).
114. Naravno, države članice moraju izvršavati tu ovlast osiguravajući proporcionalnost i nužnost donesenih mjera(57).
115. U ovom slučaju, zabrana iz članka 1. Zakona iz 1958., prema mojem mišljenju, nije protivna članku 56. UFEU‑a. S obzirom na posebnost usluga o kojima je riječ u glavnom postupku, važnost koju za pacijenta predstavlja odluka o korištenju usluga stomatološke skrbi i odnos povjerenja koji je neophodno potrebno očuvati između pružatelja usluga stomatološke skrbi i pacijenta, čini mi se da je ta zabrana u potpunosti dosljedna.
116. S jedne strane, ta razina zahtjevnosti u području zdravstvene skrbi već je bila primijenjena u vrlo strogim propisima koji uređuju zdravstvena zanimanja u različitim državama članicama. Osim toga, ti su opsežni propisi naveli zakonodavca Unije da u tom području djelatnosti donese prve sektorske direktive u pogledu priznavanja diploma koje su potrebne za obavljanje tih zanimanja i usklađivanja obrazovanja koje je potrebno za stjecanje tih diploma(58).
117. S druge strane, odnos između pacijenta i pružatelja usluga zdravstvene skrbi odnosi se na usluge za koje je zahtjev kvalitete očito veći nego u drugim sektorima djelatnosti. Zdravstvo stoga predstavlja područje u kojem slobodno kretanje stručnjaka nailazi na velike prepreke te na kojem je međusobno priznavanje zahtijevalo da zakonodavac Unije provede opsežno usklađivanje.
118. Međutim, zabrana iz članka 1. Zakona iz 1958. ne može biti neograničena.
119. Da bi pružatelji usluga stomatološke skrbi kao i drugi članovi zdravstvene struke mogli obavljati svoje djelatnosti, naravno da javnost mora znati da postoje. To podrazumijeva da javnost mora poznavati identitet pružatelja usluge, koji je fizička ili pravna osoba, usluge koje smije pružati, mjesto na kojem ih pruža, radno vrijeme za stranke kao i načine stupanja u kontakt s njime, kao što su telefonski broj i broj telefaksa ili internetska adresa.
120. Pristup javnosti takvim objektivnim podacima stoga je nužan za provedbu slobodnog kretanja zdravstvenih stručnjaka. Također pridonosi boljoj zaštiti javnog zdravlja potičući kretanje pacijenata u okviru Unije. Razvoj sudske prakse Suda od presuda od 28. travnja 1998., Decker(59) i Kohll(60), pokazuje da se pacijenti sve češće žele liječiti u drugim državama članicama(61). Ta je tendencija posljedica različitih razloga. Možda tako žele ostvariti pravo na jeftiniju zdravstvenu skrb ili usluge koje ne postoje u njihovim državama članicama boravišta ili pak žele brže liječenje od onog u svojim državama članicama. Ta mobilnost pacijenata, s obzirom na to da im omogućuje širi pristup zdravstvenoj skrbi nego u njihovim državama članicama boravišta, također pridonosi zaštiti javnog zdravlja.
121. Nacionalni zakon kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi zabranjuje izravno ili neizravno javno oglašavanje usluga ne smije ići tako daleko da se njime takvim pružateljima usluga zabrani da u telefonskom imeniku ili drugim sredstvima informiranja dostupnima javnosti, jednostavno navedu, na način koji nije atraktivan ili poticajan, podatke koji omogućuju upoznavanje s njihovim postojanjem kao stručnjacima, kao što su njihov identitet, djelatnosti koje smiju obavljati, mjesto u kojem ih obavljaju, radno vrijeme i načini stupanja u kontakt s njima.
122. Ne čini mi se da je to ovdje slučaj ako se uzme u obzir tekst članka 1. Zakona iz 1958. i tekst članka 8. quinquies Kraljevske odluke iz 1934.
123. U svakom slučaju, na nacionalnom je sudu da ocijeni izlaze li u ovom slučaju reklamne poruke koje je L. Vanderborght dao objaviti u lokalnim novinama i na svojoj internetskoj stranici iz okvira tog ograničenja, osobito s obzirom na izgled tih oglasa, umetanje fotografija „prije i poslije” i navođenje svjedočanstava pacijenata koja upućuju na razliku između tih usluga i liječenja koja nude drugi stomatolozi.
124. S obzirom na ta razmatranja, predlažem Sudu da sudu koji je uputio zahtjev odgovori da nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona iz 1958., kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi, u okviru slobodnog zanimanja ili ordinacije stomatologa, zabranjuje svako izravno ili neizravno javno oglašavanje usluga, predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga u smislu članaka 49. i 56. UFEU‑a.
125. Međutim, to je ograničenje opravdano zaštitom javnog zdravlja jer nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku nema za učinak to da se takvim pružateljima usluga zabrani da u telefonskom imeniku ili drugim sredstvima informiranja dostupnima javnosti, jednostavno navedu, na način koji nije atraktivan ili poticajan, podatke koji omogućuju upoznavanje s njihovim postojanjem kao stručnjacima, kao što su njihov identitet, djelatnosti koje smiju obavljati, mjesto u kojem ih obavljaju, radno vrijeme i načini stupanja u kontakt s njima.
V – Zaključak
126. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg te Brussel (prvostupanjski sud u Bruxellesu čiji je službeni jezik nizozemski, Belgija) odgovori kako slijedi:
1. Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”), treba tumačiti na način da se zbog ograničenja koja je zakonodavac Unije izričito predvidio u članku 3. stavcima 3. i 8. te direktive, ne primjenjuje na nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Wet bettreffende de publiciteit inzake tandverzorging (Zakon o oglašavanju u području stomatološke skrbi) od 15. travnja 1958., u verziji koja je bila na snazi u vrijeme kad su se dogodile činjenice iz glavnog postupka, kojim se zabranjuje svako oglašavanje usluga stomatološke skrbi, ni na nacionalni propis, kao što je onaj predviđen člankom 8. quinquies Koninklijk besluit houdende reglement op de beoefening der tandheelkunde (Kraljevska odluka kojom se uređuje obavljanje stomatologije) od 1. lipnja 1934., u verziji koja je bila na snazi u vrijeme kad su se dogodile činjenice iz glavnog postupka, kojim se utvrđuje koje zahtjeve u pogledu diskretnosti mora ispunjavati natpis na ordinaciji stomatologa.
2. Direktivu 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine („Direktiva o elektroničkoj trgovini”), a osobito njezin članak 3. stavak 1. i članak 8. stavak 1., treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona od 15. travnja 1958. o oglašavanju u području stomatološke skrbi, u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka, kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi, u okviru slobodnog zanimanja ili ordinacije stomatologa, zabranjuje svako internetsko oglašavanje usluga jer se tim propisom nastoji osigurati poštovanje pravila struke te se primjenjuje na pružatelja usluge sa sjedištem na nacionalnom području.
3. Nacionalni propis, kao što je onaj uspostavljen člankom 1. Zakona od 15. travnja 1958. o oglašavanju u području stomatološke skrbi, u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka, kojim se pružateljima usluga stomatološke skrbi, u okviru slobodnog zanimanja ili ordinacije stomatologa, zabranjuje svako izravno ili neizravno javno oglašavanje usluga, predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga u smislu članaka 49. i 56. UFEU‑a.
To je ograničenje opravdano zaštitom javnog zdravlja jer nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku nema za učinak to da se takvim pružateljima usluga zabrani da u telefonskom imeniku ili drugim sredstvima informiranja dostupnima javnosti, jednostavno navedu, na način koji nije atraktivan ili poticajan, podatke koji omogućuju upoznavanje s njihovim postojanjem kao stručnjacima, kao što su njihov identitet, djelatnosti koje smiju obavljati, mjesto u kojem ih obavljaju, radno vrijeme i načini stupanja u kontakt s njima.