PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(drugo vijeće)
16. rujna 2013.
Predmet F‑92/11
Carla Faita
protiv
Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO)
„Javna služba – Uznemiravanje – Zahtjev za pomoć – Razlozi za odluku“
Predmet: Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom C. Faita zahtijeva, s jedne strane, poništenje Odluke Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO) od 14. lipnja 2011. o odbijanju žalbe podnesene 14. veljače 2011. i, s druge strane, da se EGSO‑u naloži da joj isplati iznos od 15.000 eura s naslova navodne pretrpljene nematerijalne štete.
Odluka: Tužba se odbija. C. Faita snosi vlastite troškove te joj se nalaže snošenje tri četvrtine troškova Europskog gospodarskog i socijalnog odbora. Nalaže se Europskom gospodarskom i socijalnom odboru snošenje jedne četvrtine vlastitih troškova.
Sažetak
1. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Zahtjev za pomoć – Pojam – Zahtjev radi donošenja odluke ili dodjele naknade štete na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju – Prestanak ponašanja na koje se odnosi zahtjev – Nepostojanje utjecaja
(čl. 24. Pravilnika o osoblju)
2. Tužbe dužnosnikâ – Pravni interes – Tužba dužnosnika koji je navodna žrtva uznemiravanja podnesena protiv odbijanja zahtjeva za pomoć – Umirovljenje tužitelja prije podnošenja tužbe – Zadržavanje pravnog interesa
(čl. 91. Pravilnika o osoblju)
3. Tužbe dužnosnikâ – Razlozi – Razlog koji se temelji na postojanju uznemiravanja – Obveza uzimanja u obzir cjelokupnog relevantnog činjeničnog stanja
4. Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Sažeti prikaz iznesenih razloga
5. Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Negativna odluka – Nepostojanje obveze uprave da nadomjesti obrazloženje pobijanog akta
(čl. 90. Pravilnika o osoblju)
6. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Opseg – Sudski nadzor – Granice
(čl. 24. Pravilnika o osoblju)
7. Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Promaknuće navodne žrtve – Okolnost koja ne isključuje postojanje uznemiravanja
(čl. 12.a Pravilnika o osoblju)
8. Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Ocjene i procjene u izvješću o radu – Dokazi koji nisu odlučujući za postojanje uznemiravanja
(čl. 12.a Pravilnika o osoblju)
9. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Obveza navodne žrtve da poštuje postupak predviđen internim pravilima institucije za podnošenje zahtjeva za pomoć – Nepostojanje
(čl. 24. Pravilnika o osoblju)
10. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Opseg – Granice
(čl. 24. Pravilnika o osoblju)
11. Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Dužnosnik uklonjen s mjesta zamjenika načelnika odjela – Činjenica koja ne konstituira zlostavljanje
(čl. 12.a Pravilnika o osoblju)
1. Kao zahtjev za pomoć treba kvalificirati ne samo zahtjev koji je podnio dužnosnik koji je trenutačno, zbog svojeg položaja ili poslova, navodna žrtva prijetnji, uvreda, kleveta i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na njegovu osobu ili njegovu imovinu ili člana njegove obitelji, već i svaki zahtjev dužnosnika kojim poziva tijelo za imenovanje da donese odluku ili nadoknadi štetu zbog nekog od razloga povezanog s člankom 24. Pravilnika o osoblju, čak i kad su skrivljena ponašanja prestala.
(t. 48.)
Izvori:
Službenički sud: 8. veljače 2011., Skareby/Komisija, F‑95/09, t. 25. i 26.
2. Dužnosnik ili bivši dužnosnik koji je navodno žrtva uznemiravanja, koji pred sudom pobija odbijanje institucije da u meritumu ispita zahtjev za pomoć, u načelu ima pravni interes, čak i kad su istaknute činjenice prestale postojati ili kad tužitelj ne traži niti popravljanje štete koja je proizašla iz navedenog uznemiravanja, niti pokretanje stegovnog postupka protiv navodnog počinitelja uznemiravanja, niti poništenje nekog od akata koji su, prema njegovu mišljenju, pridonijeli tom uznemiravanju, s obzirom na to da eventualno priznavanje od strane uprave da se uznemiravanje dogodilo može imati povoljan učinak u terapeutskom postupku oporavka uznemiravane osobe. U tom pogledu, činjenica da je navodna žrtva umirovljena prije podnošenja tužbe ne oduzima joj pravni interes.
(t. 55.)
Izvori:
Službenički sud: Skareby/Komisija, gore navedeno, t. 26.
3. U okviru tužbe u vezi s navodnim uznemiravanjem, kako bi ocijenio postojanje zlonamjernog ponašanja, sud Unije mora uzeti u obzir cjelokupno relevantno činjenično stanje. Odluka predstavlja činjenicu koja može biti indicija postojanja takvog ponašanja koju treba među ostalima uzeti u obzir a da se pritom ne mora ispitati njezina valjanost niti istek rokova za podnošenje tužbe protiv nje te ne predstavlja prepreku tomu da sud utvrdi postojanje uznemiravanja. To osobito vrijedi jer je moguće da se diskriminacija u potpunosti razotkrije tek nakon što su protekli rokovi za podnošenje tužbe protiv odluke koja je njezin izraz.
(t. 57.)
Izvori:
Službenički sud: 15. veljače 2011., Barbin/Parlament, F‑68/09, t. 109.
4. Da bi tužba bila dopuštena, dovoljno je da uobičajeno pažljiva osoba može u tužiteljevoj argumentaciji prepoznati barem jedan tužbeni razlog koji ide u prilog osnovanosti nekog dijela tužbenog zahtjeva. Ako se više tužbenih razloga podnesenih njoj u prilog s lakoćom može prepoznati, tužba se ne može proglasiti nedopuštenom.
(t. 61.)
5. Budući da uprava nema obvezu zauzeti stajalište u pogledu svakog argumenta koji je dužnosnik iznio u svojem zahtjevu, kad je odluka obrazložena relevantnim razlozima, uprava nema razloga udaljiti se od tog obrazloženja kad odlučuje o žalbi protiv te odluke, tako da ga nadomjesti novim obrazloženjem različitim od prethodnog.
(t. 66.)
6. Nadzor suda Unije nad mjerama uprave koja odlučuje o zahtjevu za pomoć ograničen je na pitanje je li se dotična institucija oslonila na valjan razlog, osobito u tome što se zadržala u razumnim granicama i nije koristila svoju diskrecijsku ovlast na očito pogrešan način. U tom pogledu, dovoljno je da je jedan od razloga koje je iznijelo tijelo za imenovanje valjan i dostatan za zakonitost odluke.
Što se tiče zakonitosti odluke kojom se odbija zahtjev za pomoć a da pritom nije otvorena upravna istraga, sud mora ispitati osnovanost te odluke, s obzirom na dokaze koje je osoba u pitanju u svom zahtjevu za pomoć predočila upravi tijekom njezinog odlučivanja.
(t. 85. i 98.)
Izvori:
Prvostupanjski sud: 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, t. 137. i navedena sudska praksa
Službenički sud: 14. travnja 2011., Šimonis/Komisija, F‑113/07, t. 69. i 70.
7. Okolnost da je dužnosnik promaknut ne može značiti to da nije bio žrtva uznemiravanja ili zlonamjernog ponašanja od strane svojeg nadređenog, osobito kad je o promaknuću dužnosnika odlučeno suprotno mišljenju njegova nadređenog.
(t. 89.)
8. Činjenica da izvješća o radu dužnosnika nisu negativna ne isključuje postojanje uznemiravanja ili zlonamjernog ponašanja usmjerenog protiv njega, jer do takvog ponašanja može dolaziti izvan provođenja ocjenjivanja. Naime, ni pozitivne ni negativne ocjene i procjene u izvješću o radu ne mogu se, samo po sebi, smatrati dokazima da je navedeno izvješće sastavljeno s ciljem uznemiravanja.
(t. 90.)
Izvori:
Službenički sud: 2. prosinca 2008., K/Parlament, F‑15/07, t. 39.
9. Okolnost da dužnosnik nije slijedio postupak za slučajeve uznemiravanja predviđen internim pravilima institucije ne predstavlja prepreku tomu da tijelo za imenovanje ispita istinitost navoda istaknutih u zahtjevu za pomoć upućenog upravi. Naime, provedbena mjera može jedino pružiti okvir za ostvarivanje prava dužnosnika predviđenog Pravilnikom o osoblju, tako da dotična institucija ne može podvrgnuti ostvarivanje prava tog dužnosnika na podnošenje zahtjeva za pomoć tomu da prethodno slijedi interni postupak koji nije predviđen Pravilnikom o osoblju. Posebice, iako je poželjno pribjeći internim postupcima uspostavljenima općim provedbenim odredbama, postojanje takvih postupaka ne može lišiti dužnosnika njegova prava propisanog Pravilnikom o osoblju da protiv akta uputi žalbu ili da podnese tužbu pred sudom Unije a da pritom nije prethodno iscrpio sve postojeće interne postupke.
(t. 91.)
Izvori:
Službenički sud: 18. svibnja 2009., Meister/OHIM, F‑138/06 i F‑37/08, t. 138. do 140.
10. Iako mora djelovati u slučaju incidenta nespojivog s redom i mirnim radom u službi, tijelo za imenovanje ne može biti dužno voditi istragu na temelju pukih navoda koji nisu potkrijepljeni dokazima ili barem prima facie dokazom. Naime, radi zaštite prava osoba na koje se istraga može odnositi, navedeno tijelo mora osigurati da prije njezinog otvaranja raspolaže dokazima koji mogu potkrijepiti moguće sumnje. Prema tome, na dužnosniku koji podnosi zahtjev na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju jest da podnese prima facie dokaz postojanja napada u vezi s kojima tvrdi da je žrtva. Samo ako postoje takvi dokazi, institucija mora poduzeti prikladne mjere.
(t. 97.)
Izvori:
Sud: 26. siječnja 1989., Koutchoumoff/Komisija, 224/87, t. 15. i 16.
Opći sud Europske unije: 12. srpnja 2012., Komisija/Nanopoulos, T‑308/10 P, t. 152.
11. Okolnost da je načelnik odjela odlučio da ga dužnosnik više neće mijenjati u slučaju izostanka ne može predstavljati dokaz uznemiravanja ili zlonamjernog ponašanja s njegove strane jer svaki načelnik odjela može slobodno izabrati dužnosnika ili člana osoblja koji ga mijenja u slučaju izostanka, s obzirom na to da prema Pravilniku o osoblju načelnik i dalje primarno snosi odgovornost za odjel. U tom pogledu, okolnost da dužnosnik ima određeni staž u odjelu ili da je u visokom razredu ne daje mu nikakvo pravo na obavljanje funkcija upravljanja ljudskim potencijalima ili rukovodećih poslova.
(t. 100.)