PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
11. rujna 2014.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2000/31/EZ – Područje primjene – Spor zbog klevete“
U predmetu C‑291/13,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio l’Eparchiako Dikastirio Lefkosias (Cipar), odlukom od 27. ožujka 2013., koju je Sud zaprimio 27. svibnja 2013., u postupku
Sotiris Papasavvas
protiv
O Fileleftheros Dimosia Etaireia Ltd,
Takisa Kounnafija,
Giorgosa Sertisa,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, J.-C. Bonichot (izvjestitelj), i A. Arabadjiev, suci
nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za S. Papasavvasa, Ch. Christaki, dikigoros,
– za O Fileleftheros Dimosia Etaireia Ltd, L. Paschalidis, dikigoros,
– za ciparsku vladu, K. Lykourgos, u svojstvu agenta,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, H. Tserepa‑Lacombe i F. Wilman, u svojstvu agenata,
uzimajući u obzir pisani postupak,
odlučivši, nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegovog mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (SL L 178, str. 1.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između S. Papasavvasa i O Fileleftheros Dimosia Etaireia Ltd, T. Kounnafija i G. Sertisa, u svezi s tužbom za naknadu štete koju je S. Papasavvas podnio zbog štete koju je navodno pretrpio zbog radnji koje se smatraju klevetom.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodna izjava 17. Direktive 2000/31/EZ glasi kako slijedi:
„Definicija usluga informacijskog društva već postoji u pravu Zajednice […]. Ta definicija pokriva svaku uslugu koja se u pravilu pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkom opremom za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohranu podataka […].“
4 Uvodna izjava 18. te direktive navodi:
„[…] Usluge informacijskog društva […] se odnose, pod uvjetom da predstavljaju gospodarsku djelatnost, i na usluge za koje oni koji ih primaju ne plaćaju naknadu kao što su usluge kojima se putem interneta nude informacije ili komercijalna priopćenja, te usluge koje osiguravaju alate za omogućavanje pretraživanja podataka, pristupa podacima i pronalaženje podataka. Usluge informacijskog društva uključuju i usluge koje se sastoje od prijenosa informacija putem komunikacijske mreže, omogućavanja pristupa na komunikacijsku mrežu ili smještaj na poslužitelju („hosting”) informacija dobivenih od korisnika usluga […]“
5 Sukladno uvodnoj izjavi 22. navedene direktive:
„Usluge informacijskog društva treba nadzirati na izvoru aktivnosti kako bi se osigurala stvarna zaštita ciljeva od javnog interesa. […] Štoviše, radi stvarnog jamčenja slobode pružanja usluga i pravne sigurnosti isporučitelja i korisnika usluga, te usluge informacijskog društva trebale bi u načelu podlijegati zakonima države članice u kojoj davatelj usluga ima poslovni nastan.“
6 Uvodna izjava 42. ove direktive navodi:
„Iznimke od odgovornosti utvrđene u ovoj Direktivi odnose se jedino na slučajeve u kojima je aktivnost davatelja usluga informacijskog društva ograničena na tehnički proces poslovanja i omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži preko koje se informacije stavljene na raspolaganje od trećih strana prenose ili privremeno pohranjuju, isključivo u svrhu učinkovitijeg prijenosa; ta aktivnost je samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da davatelj usluga informacijskog društva nije upoznat s informacijama koje se prenose ili pohranjuju niti ima kontrolu nad njima.“
7 Uvodna izjava 43. Direktive 2000/31 glasi kako slijedi:
„Davatelj usluga može imati koristi od izuzeća primjenjivih za aktivnosti u kojima je samo prijenosnik ('mere conduit') ili privremeno smješta informacije ('caching') kad on ni na koji način nije povezan s informacijama koje prenosi; to između ostalog zahtijeva da on ne mijenja informacije koje prenosi; taj zahtjev se ne odnosi na manipulacije tehničke naravi koje se odvijaju tijekom prijenosa, jer one ne mijenjaju integritet informacija sadržanih u prijenosu.“
8 Članak 2. te direktive predviđa:
„Za potrebe ove Direktive, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:
(a) 'usluge informacijskog društva': usluge u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 98/34/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih normi i propisa koji se odnose na usluge informacijskog društva (SL L 204, str. 37.)], kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. (SL L 217, str. 18., u daljnjem tekstu: Direktiva 98/34)] ;
(b) 'davatelj usluga': svaka fizička ili pravna osoba koja pruža uslugu informacijskog društva;
(c) 'davatelj usluga s poslovnim nastanom': davatelj usluga koji se djelatno bavi gospodarskom djelatnošću koristeći se trajnim poslovnim nastanom na neograničeno vrijeme. Postojanje i uporaba tehničkih sredstava i tehnologija potrebnih za uslugu ne čine sami po sebi poslovni nastan davatelja;
[…]
(h) 'područje koordinacije': zahtjevi utvrđeni u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće naravi ili izričito njima namijenjeni.
i) Područje koordinacije se odnosi na zahtjeve koje davatelj usluga treba poštovati u vezi s:
[…]
– obavljanjem djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, kao što su zahtjevi vezani za ponašanje davatelja usluga, zahtjevi u pogledu kvalitete i sadržaja usluge uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje i ugovore, ili zahtjeve vezane za odgovornost davatelja usluge.
[…]“
9 U skladu s člankom 3. navedene Direktive 2000/31, naslovljenom „Unutarnje tržište“:
„1. Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.
2. Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.
3. Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.
4. Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:
(a) mjere moraju biti:
i) potrebne iz nekog od sljedećih razloga:
– javni poredak, […],
[…]
– zaštita potrošača, […]
ii) poduzete protiv određene usluge informacijskog društva koja dovodi u pitanje ciljeve navedene u točki i. ili koja predstavlja ozbiljan i veliki rizik za ostvarenje tih ciljeva;
iii) razmjerne tim ciljevima.
[…]“
10 Članci 12. do 14. iste direktive spadaju u njezin odjeljak 4., naslovljen „Odgovornost posrednih davatelja usluga“.
11 Članak 12. iste direktive, naslovljen „Samo prijenosnik informacija“, propisuje:
„1. Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prijenosa komunikacijskom mrežom informacija dobivenih od primatelja usluge ili kad se ta usluga sastoji od omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije koje se prenose, pod uvjetom da davatelj usluge:
a) ne inicira prijenos;
b) ne izabire primatelja prijenosa
i
c) ne izabire i ne mijenja informacije sadržane u prijenosu.
2. Aktivnosti prijenosa i osiguranja pristupa iz članka 1. uključuju automatsku, privremenu i prolaznu pohranu prenošenih informacija ako ta pohrana služi isključivo za ostvarenje prijenosa u komunikacijskoj mreži i uz uvjet da se informacije ne pohranjuju duže no što je razumno potrebno za prijenos.
3. Ovaj članak ne utječe na mogućnost suda ili upravne vlasti da u skladu s pravnim sustavom države članice od davatelja usluga zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja.“
12 Članak 13. Direktive 2000/31, naslovljen „Privremeni smještaj informacija“, predviđa:
„1. Ako se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prijenosa informacija komunikacijskom mrežom koje je dao primatelj usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluga nije odgovoran za automatsku, privremenu i prolaznu pohranu tih informacija, koja je izvršena isključivo u svrhu učinkovitijeg daljnjeg prijenosa informacija prema drugim primateljima usluge na njihov zahtjev, pod uvjetom:
(a) da davatelj ne mijenja informacije;
(b) davatelj poštuje uvjete pristupa informacijama;
(c) da davatelj poštuje pravila u vezi s osvježavanjem informacija koja su propisana na općenito priznat i korišten način u djelatnosti;
(d) da se davatelj ne upliće u zakonito korištenje tehnologije, koja je općenito priznata i korištena u djelatnosti, s ciljem dobivanja podataka o korištenju informacija;
i
(e) da davatelj žurno djeluje kod uklanjanja informacija ili onemogućavanja pristupa informacijama koje je pohranio odmah po saznanju činjenice da su informacije u početnom izvoru prijenosa uklonjene iz mreže ili da im je onemogućen pristup, ili da je izdan nalog suda ili upravnog tijela za takvo uklanjanje ili onemogućavanje.
2. Ovaj članak ne utječe na mogućnost da sud ili upravno tijelo, u skladu s pravnim sustavom države članice, od davatelja usluga zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja.“
13 U skladu s člankom 14. te direktive, naslovljenim „Smještaj informacija na poslužitelju ('hosting')“:
„1. Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom:
(a) da davatelj nema stvarnog znanja o protuzakonitoj aktivnosti ili informaciji i, u pogledu zahtjeva za naknadu štete, ne zna za činjenice ili okolnosti iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija; ili
(b) da davatelj, odmah po dobivanju takvog saznanja ili spoznaje žurno djeluje kako bi uklonio te informacije ili onemogućio pristup informacijama.
2. Stavak 1. se ne primjenjuje kada primatelj usluge djeluje pod nadležnošću ili kontrolom davatelja usluga.
3. Ovaj članak ne utječe na mogućnost da sud ili upravno tijelo, u skladu s pravnim sustavom države članice, od davatelja usluge zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja i ne utječe na mogućnost da država članica utvrdi postupke kojima se uređuje uklanjanje ili onemogućavanje pristupa informacijama.“
14 Članak 18. navedene direktive, naslovljen „Mogućnosti tužbe“, utvrđuje u svom stavku 1.:
„Države članice osiguravaju da mogućnosti tužbe koje su raspoložive na temelju nacionalnog prava u pogledu djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva omogućava brzo usvajanje mjera, uključujući privremene mjere, za okončanje bilo kojeg navodnog prekršaja i sprečavanje svakog daljnjeg narušavanja interesa stranaka.“
15 Članak 1. Direktive 98/34 predviđa:
„Za potrebe ove Direktive, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:
[…]
2) 'usluga': svaka usluga informacijskog društva, odnosno svaka usluga koja se u pravilu pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkim putem i na pojedinačni zahtjev korisnika usluge.
Za potrebe ove definicije, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:
– 'na daljinu': usluga pružena bez istodobne prisutnosti stranaka,
– 'elektroničkim putem': usluga izvorno poslana i primljena na odredištu putem elektroničke opreme za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohranu podataka koji se u cijelosti šalje, prenosi i zaprima žičanom vezom, radiovezom, optičkim sredstvima ili drugim elektromagnetskim sredstvima,
– 'na pojedinačni zahtjev korisnika usluge': usluga pružena prijenosom podataka na pojedinačni zahtjev.
Indikativan popis usluga koje nisu obuhvaćene tom definicijom nalazi se u Prilogu V.
[…]“
Ciparsko pravo
16 Građanski delikt klevete uređen je člancima 17. do 25. iz poglavlja 148. Zakona o građanskim deliktima.
Glavni postupak i prethodna pitanja
17 S. Papasavvas podnio je 11. studenoga 2010. pred Eparchiako Dikastirio Lefkosias protiv O Fileleftheros Dimosia Etaireia Ltd, novinskog izdavačkog društva, T. Kounnafija, glavnog urednika i novinara dnevnog lista O Fileleftheros, i G. Sertisa, novinara navedenog lista, tužbu za naknadu štete zbog radnji koje, prema njegovom mišljenju, čine klevetu.
18 S. Papasavvas zatražio je naknadu štete navodno uzrokovane člancima objavljenima u nacionalnom dnevniku O Fileleftheros 7. studenoga 2010., a koji su objavljeni na dvjema internetskim stranicama [http://www.philenews.com i http://www.phileftheros.com]. Zatražio je također da nacionalni sud odredi privremene mjere zabrane objavljivanja spornih članaka.
19 Eparkhiako Dikastirio Lefkosias smatra da rješavanje spora koji se pred njim vodi dijelom ovisi o tumačenju Direktive 2000/31.
20 U tim je okolnostima Eparkhiako Dikastirio Lefkosias odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1) Budući da zakonodavstvo država članica o kleveti utječe na sposobnost pružanja informacija elektroničkim putem na nacionalnoj razini i unutar Europske unije, može li se to zakonodavstvo smatrati ograničavanjem pružanja informacija za potrebe provedbe Direktive [2000/31]?
2) Ako je odgovor potvrdan, u kojoj se mjeri odredbe članaka 12. do 14. Direktive [2000/31], koje se odnose na odgovornost, primjenjuju na građanske sporove između pojedinaca, poput onih o građanskoj odgovornosti za klevetu, ili su ograničeni na građansku odgovornost u području poslovnih/ugovornih transakcija s potrošačima?
3) S obzirom na namjenu članaka 12. do 14. Direktive [2000/31], koji se odnose na obvezu davatelja usluga informacijskog društva, i s obzirom na činjenicu da je u mnogim državama članicama postojanje sudske tužbe preduvjet za određivanje privremene mjere zabrane do okončanja postupka dok se ne donese odluka, stvaraju li ti članci pojedinačna prava na koja se može pozivati kao na sredstvo obrane u okviru građanske tužbe zbog klevete, ili oni čine pravne prepreke za podnošenje takvih tužbi?
4) U kojoj mjeri definicije „usluge informacijskog društva“ i „davatelj usluga“ iz članka 2. Direktive [2000/31] i članka 1. stavka 2. Direktive [98/34] obuhvaćaju usluge pružanja informacija putem interneta, koje ne plaćaju izravno primatelji tih usluga, nego se naplaćuju posredno putem komercijalnog oglašavanja na internetskoj stranici?
5) S obzirom na definiciju „davatelja usluga informacija” iz članka 2. [Direktive 2000/31] i članka 1. stavka 2. Direktive [98/34], u kojoj mjeri dolje navedeni mogu činiti „samo prijenosnik“, „privremeno smještanje informacije ('caching')“ ili „smještaj informacija na poslužitelju ('hosting')“ za potrebe članaka 12. do 14. Direktive [2000/31]:
a) novine koje imaju besplatno dostupnu internetsku stranicu, na kojoj se objavljuje elektroničko izdanje tiskane verzije novina, sa svim člancima i oglasima, u PDF formatu ili sličnom elektroničkom formatu;
b) slobodno dostupne elektroničke novine, davatelj kojih se naplaćuje putem komercijalnih oglasa koji se pojavljuju na internetskoj stranici. Podatke objavljene u elektroničkim novinama osiguravaju djelatnici novina i/ili nezavisni novinari;
c) naplatna internetska stranica koja nudi usluge navedene iznad pod a) ili b)?
Dopuštenost
21 S. Papasavvas smatra da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten.
22 Tvrdi, posebice, da je zahtjev podnesen „prerano“ jer tuženici u glavnom postupku još nisu podnijeli odgovor na tužbu i jer činjenično stanje još nije utvrđeno. Sud koji je uputio zahtjev stoga nije bio u potpunosti upoznat s pravnim pitanjima o kojima je riječ u postupku koji se pred njim vodi, pa su pravna pitanja prema tome hipotetska.
23 Također smatra da Direktiva 2000/31 nije povezana s glavnim postupkom, zato što se odnosi samo na davatelje usluga a ne i na njihove primatelje, i da odgovori na pitanja suda koji je uputio zahtjev nisu nužni za rješavanje tog spora.
24 Međutim, čini se da je opis pravnog i činjeničnog okvira spora iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku dostatan da bi Sud mogao odlučiti, a četvrto pitanje posebno se odnosi na to potpada li glavni postupak u djelokrug Direktive 2000/31 ili ne.
25 Sukladno navedenome, zahtjev za prethodnu odluku je dopušten.
O prethodnim pitanjima
Četvrto pitanje
26 Svojim četvrtim pitanjem, koje treba najprije ispitati, sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li članak 2. Direktive 2000/31 tumačiti tako da pojam „usluge informacijskog društva“ u smislu te odredbe obuhvaća usluge pružanja informacija putem interneta za koje njihov davatelj ne prima naknadu od primatelja usluga, nego se naplaćuje od prihoda ostvarenih od oglašavanja na internetskoj stranici.
27 U tom smislu valja napomenuti da članak 2. točka (a) Direktive 2000/31 definira „usluge informacijskog društva“ u svezi s člankom 1. stavkom 2. Direktive 98/34, koja se odnosi na svaku uslugu koja se „u pravilu pruža uz naknadu“, na daljinu, elektroničkim putem i na pojedinačni zahtjev korisnika usluge.
28 Glede pitanja mora li takvu naknadu nužno platiti sam primatelj usluge, treba napomenuti da je takav uvjet izričito isključen uvodnom izjavom 18. Direktive 2000/31, u svezi s kojom treba tumačiti članak 2. točku (a) Direktive 2000/31, u kojem se navodi da se usluge informacijskog društva odnose, pod uvjetom da predstavljaju gospodarsku djelatnost, i na usluge „za koje oni koji ih primaju ne plaćaju naknadu, kao što su usluge kojima se putem interneta nude informacije ili komercijalna priopćenja.“
29 To tumačenje odgovara pojmu „usluge“, u smislu članka 57. UFEU‑a, koji ne nalaže da uslugu moraju platiti oni koji je primaju (vidjeti, osobito, presudu Bond van Adverteerders i dr., 352/85, EU:C:1988:196, t. 16.).
30 S obzirom na navedeno, odgovor na četvrto pitanje jest da članak 2. točku (a) Direktive 2000/31 treba tumačiti tako da pojam „usluge informacijskog društva“ u smislu te odredbe obuhvaća usluge pružanja informacija putem interneta za koje njihov davatelj ne prima naknadu od primatelja usluga, nego se naplaćuje od prihoda ostvarenih od oglašavanja na internetskoj stranici.
Prvo pitanje
31 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita u biti protivi li se Direktiva 2000/31 primjeni sustava građanske odgovornosti za klevetu na davatelje usluga informacijskog društva.
32 U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive, svaka država članica mora osigurati da su usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području u skladu s nacionalnim odredbama koje se primjenjuju u toj državi članici na području koordinacije, koje obuhvaća, među ostalim, kao što je navedeno u članku 2. točki (h) te direktive, pravila građanske odgovornosti davatelja usluge.
33 Iz toga proizlazi da se Direktiva 2000/31 ne protivi tome da država članica usvoji pravila građanske odgovornosti za klevetu, koja se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva s poslovnim nastanom na njenom području.
34 Međutim, članak 3. stavak 2. Direktive 2000/31 propisuje da države članice ne smiju, zbog razlogâ koji spadaju u područje koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz druge države članice.
35 U ovom slučaju, čini se da iz odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da usluge o kojima je riječ u glavnom postupku ne potječu ni iz jedne druge države članice osim Cipra, nego ih pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom u toj državi. U takvim okolnostima, budući da članak 3. stavak 2. te direktive nije primjenjiv, nema potrebe razmotriti njegov mogući učinak.
36 Iz toga slijedi da je, u nedostatku dodatnih pojašnjenja od strane suda, odgovor na prvo pitanje taj da se Direktiva 2000/31 ne protivi, u predmetu poput onoga u glavnom postupku, primjeni pravila građanske odgovornosti za klevetu.
Peto pitanje
37 Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuju li se ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 na slučaj novinskog izdavačkog društva koje ima internetsku stranicu na kojoj se objavljuje elektronička verzija novina koje sastavljaju novinari zaposlenici ili nezavisni novinari, a to se društvo pored toga naplaćuje iz prihoda od komercijalnog oglašavanja na toj stranici. Sud koji je uputio zahtjev također pita je li odgovor na ovo pitanje isti, neovisno o tome je li pristup navedenoj stranici naplatan ili besplatan.
38 Članci 12. do 14. Direktive 2000/31 odnose se na situacije u kojima davatelj usluga informacijskog društva obavlja aktivnost samo prijenosnika („mere conduit”) „privremenog smještanja informacija ('caching')“ ili „smještaja informacija na poslužitelju ('hosting')“.
39 Kao što je vidljivo iz naslova odjeljka 4. te direktive, ponašanje davatelja usluga na kojega se ti članci odnose mora biti ograničeno na ponašanje „posrednog davatelja usluga“.
40 Također, iz uvodne izjave 42. Direktive 2000/31 proizlazi da se iznimke od odgovornosti utvrđene u ovoj direktivi odnose jedino na slučajeve u kojima je aktivnost davatelja usluga informacijskog društva samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da on nije upoznat s informacijama koje se prenose ili pohranjuju niti ima kontrolu nad njima (vidjeti presudu Google France i Google, C‑236/08 do C‑238/08, EU:C:2010159, t. 113.).
41 Sud je zaključio da je, kako bi se utvrdilo može li odgovornost davatelja usluga biti ograničena na temelju članka 14. Direktive 2000/31, bilo potrebno ispitati je li uloga koju on obavlja neutralna, samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da on nije upoznat s podacima koje pohranjuje niti ima kontrolu nad njima (vidjeti, u tom smislu, presude Google France i Google, EU:C:2010:159, t. 114., i L'Oréal i dr., C‑324/09, EU:C:2011:474, t. 113.).
42 Sud je stoga utvrdio da sama činjenica da je usluga referenciranja naplatna, da davatelj usluga određuje modalitete naplate ili da daje osnovne upute svojim klijentima, ne može prouzročiti da se tom davatelju usluga ne priznaju iznimke od odgovornosti predviđene Direktivom 2000/31 (vidjeti presude Google France i Google, EU:C:2010:159, t. 116., i L'Oréal i dr., EU:C:2011:474, t. 115.).
43 Suprotno tome, relevantna je uloga davatelja usluga u izradi komercijalne poruke koja se nalazi pored poveznice oglasa, odnosno u stvaranju ili odabiru ključnih riječi (vidjeti presudu Google France i Google, EU:C:2010:159, t. 118.).
44 Isto tako, kada davatelj usluga pruži pomoć koja uključuje posebice optimizaciju predstavljanja predmetnih ponuda za prodaju ili njihovu promidžbu, on ne zauzima neutralan položaj između odnosnog klijenta prodavatelja i potencijalnih kupaca, nego igra aktivnu ulogu na temelju koje može steći znanje ili nadzor nad podacima u svezi s tim ponudama za prodaju (presuda L'Oreal i dr., EU:C:2011:474, t. 116.).
45 Stoga se novinsko izdavačko društvo koje na svojoj internetskoj stranici objavljuje elektroničku verziju novina, budući da načelno poznaje informacije koje objavljuje i ima nadzor nad njima, ne može smatrati „posrednim davateljem usluga“ u smislu članaka 12. do 14. Direktive 2000/31, bez obzira na to je li pristup internetskoj stranici naplatan ili besplatan.
46 S obzirom na gore navedeno, odgovor na peto pitanje jest da se ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 ne odnose na slučaj novinskog izdavačkog društva koje ima internetsku stranicu na kojoj objavljuje elektroničku verziju novina, a to se društvo pored toga naplaćuje iz prihoda od komercijalnog oglašavanja na toj stranici, jer ono poznaje objavljene informacije i ima nadzor nad njima, bez obzira na to je li pristup navedenoj stranici naplatan ili besplatan.
Drugo pitanje
47 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita mogu li se ograničenja odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 primjenjivati na sporove između pojedinaca o građanskoj odgovornosti za klevetu, kako bi mogao tumačiti svoje nacionalno zakonodavstvo na način sukladan toj direktivi.
48 S obzirom na odgovor na peto pitanje, da se davatelji usluga o kojima je riječ u glavnom postupku ne mogu smatrati posrednim davateljima usluga u smislu članaka 12. do 14. Direktive 2000/31, možda neće biti potrebno odgovoriti na ovo pitanje. Međutim, budući da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi jasno da uvjeti navedeni u petom pitanju odgovaraju onima u glavnom postupku, Sud smatra da je ipak potrebno odgovoriti na drugo pitanje.
49 U tom smislu valja napomenuti da članak 2. točka (b) Direktive 2000/31 definira pojam „davatelja usluge“ kao svaku fizičku ili pravnu osobu koja pruža uslugu informacijskog društva.
50 Slijedom toga, odgovor na drugo pitanje jest da se ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 mogu primjenjivati u okviru spora između pojedinaca o građanskoj odgovornosti za klevetu ako su ispunjeni uvjeti navedeni u tim člancima.
Treće pitanje
51 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 12. do 14. Direktive 2000/31 tumačiti u smislu da oni omogućuju davatelju usluga informacijskog društva da se usprotivi podnošenju sudske tužbe protiv njega i, posljedično, određivanju privremenih mjera od strane nacionalnog suda. Ako je odgovor na to pitanje negativan, taj sud pita stvaraju li ti članci subjektivna prava na koja se davatelj usluga o kojemu je riječ može pozvati kao na sredstvo obrane u okviru sudskog postupka, kao što je glavni postupak u ovom predmetu.
52 Kao i prethodno, moglo bi se smatrati da nije potrebno odgovoriti na to pitanje jer se davatelji usluga o kojima je riječ u glavnom postupku ne mogu smatrati posrednim davateljima usluga iz članaka 12. do 14. Direktive 2000/31.
53 Međutim, Sud želi obavijestiti sud koji je uputio zahtjev da se ti članci, s obzirom na njihovu namjenu, ne odnose na uvjete pod kojima je moguće protiv tih davatelja usluga uložiti pravna sredstva zbog građanske odgovornosti, koja u nedostatku preciznosti u pravu Unije, spadaju u isključivu nadležnost država članica, u skladu s načelima jednakovrijednosti i učinkovitosti.
54 Glede pitanja stvaraju li ti članci subjektivna prava na koja se može pozivati davatelj usluga kao na sredstvo obrane u okviru građanske tužbe zbog klevete, valja imati na umu da je, u slučaju spora između pojedinaca poput onoga u glavnom postupku, Sud dosljedno presuđivao da direktiva ne može sama po sebi nametati obveze za pojedinca i da se stoga nije moguće protiv njega na nju pozivati (vidjeti, osobito, presude Marshall, 152/84, EU:C:1986:84, t. 48., i Faccini Dori, C 91/92, EU:C:1994:292, t. 20.), ne dovodeći u pitanje, međutim, moguću tužbu protiv države radi naknade štete uzrokovane povredom prava Unije od strane te države (vidjeti, osobito s tim u svezi, presudu Francovich i dr., EU:C:1991:428, t. 35.).
55 Međutim, od isteka roka za prenošenje Direktive 2000/31, države članice moraju u nacionalnom pravu imati predviđena ograničenja odgovornosti navedena u tim člancima.
56 U slučaju da se takva ograničenja ipak ne prenesu u nacionalno pravo, nacionalni sud koji ga je pozvan tumačiti dužan je to učiniti u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na tekst i svrhu te direktive, kako bi se postigao njome određen rezultat i na taj način postupilo u skladu s člankom 288. trećim stavkom UFEU‑a (vidjeti, osobito, presude von Colson i Kamann, 14/83, EU:C:1984:153, t. 26. i Marleasing, C‑106/89, EU:C:1990:395, t. 8.).
57 U skladu s time, odgovor na treće pitanje jest da članci 12. do 14. Direktive 2000/31 ne omogućuju davatelju usluga informacijskog društva da se usprotivi podnošenju sudske tužbe zbog građanske odgovornosti protiv njega i, posljedično, određivanju privremenih mjera od strane nacionalnog suda. Davatelj usluga može se pozvati na ograničenja odgovornosti predviđena tim člancima u skladu s odredbama nacionalnog prava u koje su prenesena ili, ako nisu prenesena, u skladu s usklađenim tumačenjem nacionalnog prava. Međutim, u okviru spora poput onoga u glavnom postupku Direktiva 2000/31 ne može sama po sebi nametati obveze za pojedinca i stoga se nije moguće protiv njega na nju pozivati.
Troškovi
58 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
1. Članak 2. točku (2) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) treba tumačiti tako da pojam „usluge informacijskog društva“ u smislu te odredbe obuhvaća usluge pružanja informacija putem interneta za koje njihov davatelj ne prima naknadu od primatelja usluga, nego se naplaćuje od prihoda ostvarenih od oglašavanja na internetskoj stranici.
2. Direktiva 2000/31 ne protivi se, u predmetima poput onoga u glavnom postupku, primjeni pravila građanske odgovornosti za klevetu.
3. Ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 ne odnose se na slučaj novinskog izdavačkog društva koje ima interentsku stranicu na kojoj objavljuje elektroničku verziju novina, a to se društvo pored toga naplaćuje iz prihoda od komercijalnog oglašavanja na toj stranici, jer ono poznaje objavljene informacije i ima nadzor nad njima, bez obzira na to je li pristup navedenoj stranici naplatan ili besplatan.
4. Ograničenja građanske odgovornosti navedena u člancima 12. do 14. Direktive 2000/31 mogu se primjenjivati u okviru spora između pojedinaca o građanskoj odgovornosti za klevetu ako su ispunjeni uvjeti navedeni u tim člancima.
5. Članci 12. do 14. Direktive 2000/31 ne omogućuju davatelju usluga informacijskog društva da se usprotivi podnošenju sudske tužbe zbog građanske odgovornosti protiv njega i, posljedično, određivanju privremenih mjera od strane nacionalnog suda. Davatelj usluga može se pozvati na ograničenja odgovornosti predviđena tim člancima u skladu s odredbama nacionalnog prava u koje su prenesena ili, ako nisu prenesena, u skladu s usklađenim tumačenjem nacionalnog prava. Međutim, u okviru spora poput onoga u glavnom postupku Direktiva 2000/31 ne može sama po sebi nametati obveze za pojedinca i stoga se nije moguće protiv njega na nju pozivati.
Potpisi