PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)
17. veljače 2017.(*)
„Izvanugovorna odgovornost – Pojašnjenje tužbi – Zastara – Dopuštenost – Članak 47. Povelje o temeljnim pravima – Razumni rok za presudu – Materijalna šteta – Kamate na iznos nepodmirene novčane kazne – Troškovi bankovne garancije – Uzročna veza”
U predmetu T‑40/15,
Plásticos Españoles, SA (ASPLA), sa sjedištem u Torrelavegi (Španjolska),
Armando Álvarez, SA, sa sjedištem u Madridu (Španjolska),
koje su zastupali Troncoso Ferrer, C. Ruixó Claramunt i S. Moya Izquierdo, a zatim Troncoso Ferrer i Moya Izquierdo, avocats,
tužitelji,
protiv
Europske unije, koju zastupa Sud Europske unije, prvotno je zastupao A. Placco, a zatim J. Inghelram, Á. Almendros Manzano i P. Giusta, u svojstvu agenata,
tuženik,
koju podupire
Europska komisija, koju zastupaju P. van Nuffel, F. Castilla Contreras i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a i radi naknade štete navodno nanijete tužiteljima zbog trajanja postupka, pred Općim sudom, u okviru predmetâ povodom kojih su donesene presude od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673),
OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),
u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, I. Labucka, E. Bieliūnas (izvjestitelj), V. Kreuschitz i I. S. Forrester, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 24. studenoga 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. veljače 2006. tužitelji, društvo Plásticos Españoles, SA (ASPLA), s jedne strane, i društvo Armando Álvarez, SA, s druge strane, podnijeli su, svaki, tužbe protiv Odluke Komisije C(2005) 4634 od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu „Odluka C(2005) 4634”). U svojim tužbama u biti zahtijevaju od Općeg suda da poništi tu odluku u dijelu u kojem se primjenjuje na njih ili, podredno, da smanji iznos novčane kazne koja im je izrečena.
2 Presudama od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672), i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673), Opći sud odbio je te tužbe.
3 Zahtjevima podnesenima 24. siječnja 2012. tužitelji su podnijeli žalbe protiv presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672), i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673).
4 Presudama od 22. svibnja 2014., ASPLA/Komisija (C‑35/12 P, EU:C:2014:348), i od 22. svibnja 2014., Armando Álvarez/Komisija (C‑36/12 P, EU:C:2014:349), Sud je odbio predmetne žalbe.
Postupak i zahtjevi stranaka
5 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. siječnja 2015. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak protiv Europske unije, koju zastupa Sud Europske unije ili Europska komisija.
6 Odvojenim podnescima, koji su podneseni tajništvu Općeg suda 9. i 21. travnja 2015., i Sud Europske unije i Komisija istaknuli su prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.
7 Rješenjem od 27. travnja 2015. predsjednik trećeg vijeća na zahtjev Komisije prekinuo je postupak u ovom predmetu do odluke Suda kojom se završava postupak u predmetu C‑71/15 P, Sud/Kendrion.
8 Rješenjem od 18. prosinca 2015. Sud/Kendrion (C‑71/15 P, neobjavljeno, EU:C:2015:857) predmet je brisan iz upisnika Suda.
9 U nastavku postupka u ovom predmetu Opći je sud 17. veljače 2016. vratio predmet trećem proširenom vijeću.
10 Rješenjem od 4. ožujka 2016., ASPLA i Armando Álvarez/Europska unija (T‑40/15, neobjavljena, EU:T:2016:133), Komisija je brisana iz tog predmeta kao zastupnik Unije, nakon djelomičnog odustanka od tužbe tužiteljâ.
11 Komisija je 11. ožujka 2016., aktom podnesenim tajništvu Općeg suda, zatražila intervenciju u potporu zahtjevu Suda Europske unije.
12 Sud Europske unije 14. ožujka 2016. podnio je odgovor na tužbu.
13 Opći je sud 4. travnja 2016. odlučio da druga razmjena podnesaka nije potrebna. Nadalje, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenima člankom 89. svog Poslovnika, Opći je sud zatražio od Suda Europske unije da se izjasni o tome je li zatražio i dobio odobrenje od tužitelja i od Komisije kako bi mogao priložiti određene dokumente, koji su se nalazili u prilozima odgovoru na tužbu, povezane s predmetom povodom kojeg je donesena presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) (u daljnjem tekstu „predmet T‑76/06”) i s predmetom povodom kojeg je donesena presuda od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673) (u daljnjem tekstu „predmet T‑78/06”).
14 Dana 19. travnja 2016. Sud Europske unije odgovorio je na pitanje iz točke 13. ove presude. Sud od Općeg suda zahtjeva da najprije utvrdi da nije trebao zatražiti ni dobiti odobrenje od tužitelja i od Komisije kako bi priložio dokumente povezane s predmetima T‑76/06 i T‑78/06 te, podredno, da su tužitelji i Komisija to odobrenje dali implicitno. Podredno tomu Sud Europske unije zatražio je da se s njegovim odgovorom postupa kao sa zahtjevom za mjerom upravljanja postupkom kojemu je svrha da Opći sud, u okviru predmetnog postupka, naloži prilaganje dokumenata od kojih se sastoji spis postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 te posebno, dokumenata u prilogu odgovoru na tužbu.
15 Dana 25. travnja 2016. predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda odlučio je, kao prvo, povući iz spisa dokumente koji su se nalazili u prilozima odgovoru na tužbu podnesenom u ovom predmetu i koji su bili povezani s predmetima T‑76/06 i T‑78/06. Ta je odluka obrazložena, s jedne strane, činjenicom da Sud Europske unije nije ni zatražio ni dobio odobrenje stranaka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 za prilaganje predmetnih dokumenata te, s druge strane, činjenicom da nije zatražio uvid u spis dotičnih predmeta na temelju članka 38. stavka 2. Poslovnika. Kao drugo, predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda odlučio je, na temelju članka 88. stavka 3. Poslovnika zatražiti od tužiteljâ da zauzmu stajalište o zahtjevu za mjeru upravljanja postupkom koju je Sud Europske unije u odgovoru od 19. travnja 2016. iz točke 14 ove presude izrekao podredno tomu.
16 Rješenjem od 28. travnja 2016., ASPLA i Armando Álvarez/Europska unija (T‑40/15, neobjavljeno), predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjev za intervenciju koji je podnijela Komisija u potporu zahtjevu Suda Europske unije i naveo da su prava Komisije predviđena člankom 116. stavkom 6. Poslovnika od 2. svibnja 1991.
17 Dana 2. svibnja 2016. Opći je sud ovlastio tužitelje da podnesu repliku nakon podnošenja propisno obrazloženog zahtjeva.
18 Dana 10. svibnja 2016. tužitelji su zauzeli stajalište o zahtjevu za mjeru upravljanja postupkom iz točke 15. ove presude. S tim u vezi, istaknuli su da se ne protive tome da Opći sud, ako to smatra prikladnim, donese navedenu mjeru upravljanja postupkom.
19 Dana 31. svibnja 2016. Opći sud utvrdio je da je za pripremu i rješavanje ovog slučaja potrebno, s obzirom na njegov predmet, staviti mu na raspolaganje spis predmeta T‑76/06 i T‑78/06. Stoga je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika, Opći sud odlučio u spis ovog predmeta uvrstiti spise predmetâ T‑76/06 i T‑78/06.
20 Tužitelji su 13. lipnja 2016. podnijeli repliku.
21 Sud Europske unije 17. lipnja 2016. zatražio je dostavu spisa predmetâ T‑76/06 i T‑78/06.
22 Sud Europske unije 25. srpnja 2016. podnio je odgovor na repliku.
23 Opći sud je 23. rujna 2016. uputio pitanje tužiteljima te ih pozvao da dostave određene dokumente. Tužitelji su odgovorili na taj zahtjev dopisom od 10. listopada 2016.
24 Opći sud saslušao je na raspravi 24. studenoga 2016. izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja koja im je usmeno postavio.
25 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 6. prosinca 2016., zastupnik tužiteljâ obavijestio je potonjeg o tome da je počinio pogrešku pri jednom od odgovora na usmeno pitanje koje je uneseno u zapisnik s rasprave.
26 Rješenjem od 16. prosinca 2016. usmeni dio postupka ponovno je otvoren. Dana 19. prosinca 2016. dopis tužitelja iz točke 25. ove presude uvršten je u spis.
27 Dana 21. prosinca 2016. Sud Europske unije podnio je očitovanja o dopisu iz točke 25. ove presude.
28 Dana 9. siječnja 2017. usmeni dio postupka je zatvoren.
29 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– naloži Sudu Europske unije da nadoknadi štetu koja im je nanesena zbog povrede članka 47. drugog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima, isplatom novčane naknade u iznosu od 3 495 038,66 eura, zajedno s kompenzacijskim i zateznim kamatama po stopi koju primjenjuje Europska središnja banka (ESB) u svojim glavnim operacijama refinanciranja, uvećanom za dva postotna boda od dana podnošenja tužbe;
– naloži Sudu Europske unije snošenje troškova.
30 Sud Europske unije, koji podupire Komisija, od Općeg suda zahtjeva da:
– proglasi tužbu nedopuštenom ili, ako to nije moguće, djelomično nedopuštenom u pogledu štete navodno učinjene prije 27. siječnja 2010.;
– podredno, odbije zahtjev za naknadu navodne materijalne štete kao neosnovan;
– da tužiteljima naloži snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
31 Sud Europske unije iznosi dvije zapreke vođenju postupka od kojih prva proizlazi iz nejasnoće i nepreciznosti zahtjeva, a druga iz zastare zahtjeva za naknadu navodne materijalne štete.
Zapreka vođenju postupka istaknuta kao glavni prigovor, proizašla iz nejasnoće i nepreciznosti zahtjeva
32 Sud Europske unije tvrdi da se tužba treba proglasiti u cijelosti nedopuštenom zbog nejasnoće i nepreciznosti zahtjeva u pogledu štete koju su pojedinačno pretrpjeli društva ASPLA i Armando Álvarez.
33 S tim u vezi, potrebno je podsjetiti da, na temelju članka 21. prvog stavka u vezi s člankom 53. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije i člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. svaka tužba mora sadržavati naznaku predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga na koje se poziva. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, da bi tužba bila dopuštena, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta. Konkretnije, da bi se ispunili ti zahtjevi, tužba za naknadu štete koju je navodno prouzročila neka institucija Unije mora sadržavati elemente na temelju kojih je moguće utvrditi ponašanje koje tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih smatra da postoji uzročna veza između ponašanja i štete koju je navodno pretrpio kao i karakter i opseg te štete (vidjeti presudu od 7. listopada 2015., Accorinti i dr./ESB, T‑79/13, EU:T:2015:756, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
34 U predmetnom je slučaju, kao prvo, istina da, kao što to ističe Sud Europske unije, tužbeni zahtjev sadržava zahtjev za naknadu ukupno procijenjene štete.
35 Međutim, iz podnesenog zahtjeva i popratne dokumentacije proizlazi da su postupak pokrenuli i društvo ASPLA i društvo Armando Álvarez. Nadalje, svrha zahtjeva iz tužbe s obzirom na njezin sadržaj jest naknada materijalne štete koju su navodno pretrpjeli tužitelji zbog navodne povrede zahtjeva povezanih s poštovanjem razumnog roka za suđenje (u daljnjem tekstu „razumni rok za suđenje”) u predmetima T‑76/06 i T‑78/06, koji se odnose na društva ASPLA i Armando Álvarez.
36 Nadalje, budući da je riječ o utvrđivanju štete koju su pretrpjela oba tužitelja, važno je istaknuti da je za to pitanje nužno provesti ispitivanje dokaza koje su isti iznijeli, i stoga ono ovisi o ocjeni osnovanosti predmetne tužbe. U svakom slučaju, iz spisa proizlazi da su tužitelji dostavili elemente potrebne za utvrđivanje štete koju su oba pretrpjela.
37 Kao drugo, istina je, s jedne strane, da tužitelji tvrde da je trajanje postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 prekoračilo razumni rok za suđenje za 24 mjeseca u prvom odnosno 28 mjeseci u drugom predmetu jer su o datumu rasprave bili obaviješteni 14. siječnja 2011. za svaki od tih predmeta, a ne dvije godine nakon podnošenja odgovora na repliku Komisije, odnosno, 12. veljače 2009. za prvi predmet i 6. listopada 2008. za drugi.
38 S druge strane, tužitelji ističu da je u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 prosjek prekoračenja razumnog roka za suđenje 25,5 mjeseci te procjenjuju svoju štetu na temelju jednostavnog izračuna razmjera utemeljenog na ukupnim iznosima koje su platili tijekom postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 te u predmetima povodom kojih su donesene presude od 22. svibnja 2014. ASPLA/Komisija (C‑35/12 P, EU:C:2014:348) i od 22. svibnja 2014., Armando Álvarez/Komsija (C‑36/12 P, EU:C:2014:349).
39 Međutim, valja istaknuti da u svojem odgovoru na tužbu, Sud Europske unije iznosi prigovor nedopuštenosti na temelju zastare. Nadalje, Sud osporava postojanje navodne povrede razumnog roka za suđenje i njezin razmjer. Usto, osporava postojanje navodne štete i njezin opseg. K tome, ističe da ne postoji uzročna veza. Naposljetku, Sud Europske unije mogao je tijekom rasprave zauzeti stajalište o odgovoru tužiteljâ na pisano pitanje koje je postavio Opći sud, u kojemu su potonji naveli datum nastupanja štete u oba predmeta T‑76/06 i T‑78/06.
40 Iz toga slijedi da su tužitelji dostavili sve elemente potrebne za utvrđivanje štete koju su pojedinačno pretrpjeli i da je Sud Europske unije bio u mogućnosti iznijeti svoje argumente u okviru obrane kao i tijekom rasprave. Nadalje, ti elementi pružaju Općem sudu mogućnost odlučivanja.
41 Prva zapreka vođenju postupka mora se stoga odbiti.
Druga zapreka vođenju postupka, proizašla iz zastare zahtjeva za naknadu navodne materijalne štete
42 Sud Europske unije ističe da je tužba nedopuštena jer se njome zahtijeva naknada štete pretrpljene više od pet godina prije podnošenja predmetne tužbe, odnosno prije 27. siječnja 2010.
43 S tim u vezi, valja podsjetiti da se člankom 46. Statuta Suda Europske unije, primjenjivim na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. prvog stavka predmetnog statuta predviđa sljedeće:
„Postupci protiv Unije u predmetima koji potječu iz izvanugovorne odgovornosti ne mogu se pokrenuti nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka. Rok zastare prekida se pokretanjem postupka pred Sudom ili ako je prije pokretanja tog postupka oštećena strana podnijela zahtjev nadležnoj instituciji Unije […]”
44 Iz sudske prakse proizlazi da je svrha zastare usklađivanje zaštite prava oštećenika i načela pravne sigurnosti. Trajanje roka zastare utvrđeno je među ostalim s obzirom na vrijeme potrebno da navodno oštećena strana prikupi potrebne informacije za pokretanje mogućeg postupka te provjeri činjenice na koje se može pozivati u prilog tužbi (presuda od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 33.; vidjeti u tom smislu i rješenje od 18. srpnja 2002., Autosalone Ispra dei Fratelli Rossi/Komisija, C‑136/01 P, EU:C:2002:458, t. 28.).
45 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, rok zastare počinje teći od trenutka kada se ispune uvjeti o kojima ovisi obveza naknade štete (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
46 Članak 46. Statuta Suda Europske unije doista valja tumačiti na način da nije moguće pozvati se na zastaru protiv oštećene strane koja je kasno saznala za događaj koji je prouzročio predmetnu štetu te stoga nije imala na raspolaganju razumni rok u kojem bi podnijela tužbu ili zahtjev prije isteka roka zastare. Međutim, uvjeti o kojima ovisi obveza naknade štete predviđeni člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a, a prema tome i pravila o nastupanju zastare koja se primjenjuju na tužbe kojima se nastoji ishoditi naknada te štete, mogu se temeljiti isključivo na krajnje objektivnim kriterijima (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 35. i 36. i navedenu sudsku praksu).
47 Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, subjektivna ocjena stvarnosti štete oštećene strane ne može se uzeti obzir pri utvrđivanju početka tijeka roka zastare za tužbu za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 37. i navedenu sudsku praksu; presuda od 28. veljače 2013., Inalca i Cremonini/Komisija, C‑460/09 P, EU:C:2013:111, t. 70.).
48 U predmetnom slučaju, važno je istaknuti da je „događaj koji je povod” za predmetnu „tužbu protiv Unije” nepravilnost u postupku u obliku navodne povrede razumnog roka za suđenje od strane suda Unije. Stoga je pri utvrđivanju početka tijeka roka zastare od pet godina predviđenog člankom 46. Statuta Suda Europske unije potrebno uzeti u obzir predmetnu okolnost. Osobito, rok zastare ne može početi teći od dana u kojemu štetni događaj već traje te se početak tijeka tog roka mora utvrditi s danom kada se štetni događaj u potpunosti konkretizirao.
49 Stoga, u posebnom slučaju tužbe radi naknade štete u cilju ostvarivanja naknade navodno pretrpljene štete zbog eventualne povrede razumnog roka za suđenje, datum početka tijeka roka zastare od pet godina predviđenog člankom 46. Statuta Suda Europske unije mora, kad je odlukom okončan sporni rok za donošenje presude, biti utvrđen na dan na koji je donesena ta odluka. Naime, takav je datum pouzdan, koji je utvrđen na temelju objektivnih kriterija. On jamči poštovanje načela pravne sigurnosti i omogućuje zaštitu prava tužiteljâ.
50 U ovom predmetu tužitelji zahtijevaju naknadu štete koju su navodno pretrpjeli zbog roka suđenja u predmetima T‑76/06 i T‑78/06. Navedeni predmeti zaključeni su presudama od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672), i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673). Rok zastare počeo je stoga teći od 16. studenoga 2011.
51 Nadalje, tužitelji su podnijeli tužbu u ovom predmetu te su tako 27. siječnja 2015., odnosno prije isteka roka od pet godina predviđenog člankom 46. Statuta Suda Europske unije, prekinuli rok zastare. Predmetna tužba stoga ne podliježe zastari.
52 Slijedom navedenoga, druga zapreka vođenju postupka mora se odbiti.
Meritum
53 Na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a u pogledu izvanugovorne odgovornosti, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, Unija je dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.
54 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a proizlazi da uspostava izvanugovorne odgovornosti Unije i implementacija prava na popravljanje pretrpljene štete ovisi o ispunjenju skupa uvjeta koji se tiču nezakonitosti ponašanja koja se pripisuje instituciji, stvarnog postojanja štete i postojanja uzročne veze između tog ponašanja i štete na koju se poziva (presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16. i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 106.).
55 Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, tužba se mora u cijelosti odbaciti a da pritom nije potrebno ispitati ostale uvjete izvanugovorne odgovornosti Unije (presuda od 14. listopada 1999. Atlanta/Europska zajednica, C‑104/97 P, EU:C:1999:498, t. 65; vidjeti u tom smislu i presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, EU:C:1994:329, t. 81.). Usto, sudac Unije nije dužan ispitati te uvjete određenim redoslijedom (presuda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 42.; vidjeti u tom smislu i presudu od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 13.).
56 U ovom slučaju tužitelji kao prvo tvrde da je zbog trajanja postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 povrijeđen razumni rok za suđenje. Kao drugo, ističu da im je ta povreda uzrokovala materijalnu štetu koja se mora nadoknaditi.
Navodna povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06
57 Tužitelji smatraju da je trajanje postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 protivno razumnom roku za suđenje, što je sastavni element dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima. Oni osobito ističu da je ta povreda potvrđena presudama od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija (C‑50/12 P, EU:C:2013:771) i od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770). Dodaju da su predmeti T‑76/06 i T‑78/06 s jedne, i predmeti povodom kojih su donesene presude od 16. studenoga 2011., Kendrion/Komisija (T‑54/06, neobjavljena, EU:T:2011:667), od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), te od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674), s druge strane, imali isti predmet (ista odluka Komisije), s usporedivim činjenicama i uzrokom (isti smisao) te su se njihove postupovne okolnosti doimale jednakima ili vrlo sličnima.
58 Ističu da je usmeni dio postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 valjalo otvoriti dvije godine nakon što je Komisija podnijela odgovor na repliku, odnosno 12. veljače 2009. i 6. listopada 2008. Međutim, o datumu rasprave obaviješteni su 14. siječnja 2011. Iz toga zaključuju da su postupci u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 prekoračili razumni rok za suđenje, odnosno u prvom slučaju za 24, a u drugom za 28 mjeseci.
59 Sud Europske unije osporava te navode. Naime, kao prvo, Opći sud jedini je nadležan za rješavanje predmetne tužbe te nije moguće zaključke koje je donio Sud u presudama od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija (C‑50/12 P, EU:C:2013:771), i od 26. studenoga 2013., Gascogne/Komisija (C‑58/12 P, EU:C:2013:770), prenijeti na predmete T‑76/06 i T‑78/06. Kao drugo, razdoblje koje je proteklo između završetka pisanog dijela postupka i početka usmenog dijela postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 prekoračuje za samo 17 mjeseci odnosno 21 mjesec prosječno trajanje tog dijela postupka provedenog pred Općim sudom između 2007. i 2010. u predmetima povezanima s primjenom prava tržišnog natjecanja. Nadalje, ukupno trajanje postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 prekoračilo je za samo 15 mjeseci utvrđeno prosječno trajanje postupaka pred Općim sudom između 2006. i 2015. u predmetima povezanima s primjenom prava tržišnog natjecanja. Kao treće, predmete T‑76/06 i T‑78/06 valja definirati kao složene. Kao četvrto, valjalo bi imati na umu činjenicu da Sud Europske unije djeluje u jedinstvenom višejezičnom okružju u Europi, odnosno u svijetu. Nadalje, u okviru petnaest predmeta u pogledu tužbi podnesenih protiv Odluke C(2005) 4634 upotrebljavalo se šest različitih jezika. Kao peto, valja imati na umu ograničeno vrijeme mandata sudaca i dugotrajne bolesti jednog od članova vijeća kojemu su bila dodijeljena dva predmetna slučaja. Kao šesto, postupanje tužitelja nije potpuno nepovezano s kašnjenjem u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
60 S tim u vezi potrebno je istaknuti da članak 47. drugi stavak Povelje o temeljnim pravima predviđa osobito da „[s]vatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj”.
61 To pravo, čije je postojanje utvrđeno prije stupanja na snagu Povelje o temeljnim pravima kao osnovno načelo prava Unije, ocijenjeno je primjenjivim u okviru pravnog lijeka protiv odluke Komisije (vidjeti presudu od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 178. i navedenu sudsku praksu).
62 U ovom slučaju valja zaključiti da je u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 postupak započeo 24. veljače 2006. podnošenjem pojedinačnih tužbi oba tužitelja tajništvu Općeg suda te je zaključen izricanjem presudâ od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija, (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673). Stoga je postupak u svakom od ta dva predmeta trajao oko pet godina i devet mjeseci.
63 Međutim, iz pažljivog ispitivanja spisa obaju predmeta, T‑76/06 i T‑78/06, proizlazi da se trajanje obaju postupaka ne može opravdati nijednom okolnošću svojstvenom navedenim predmetima.
64 Kao prvo, važno je istaknuti da se predmeti T‑76/06 i T‑78/06 odnose na sporove u pogledu postojanja povrede pravila tržišnog natjecanja te da su, prema sudskoj praksi, temeljni zahtjev pravne sigurnosti koju moraju uživati gospodarski subjekti i cilj osiguravanja da tržišno natjecanje ne bude iskrivljeno na unutarnjem tržištu od značajnog interesa ne samo za tužitelja i njegove konkurente nego i za treće osobe zbog velikog broja osoba kojih se tiče i financijskih interesa u pitanju (presuda od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 186.).
65 Kao drugo, valja utvrditi da je u predmetu T‑76/06, proteklo razdoblje od oko tri godine i deset mjeseci, odnosno 46 mjeseci između, s jedne strane, završetka pisanog dijela postupka, podnošenjem odgovora na repliku Komisije 16. veljače 2007. I, s druge strane, početka usmenog dijela postupka 23. studenoga 2010. Nadalje, u predmetu T‑78/06, razdoblje od oko četiri godine i dva mjeseca, odnosno 50 mjeseci, proteklo je od završetka pisanog dijela postupka, 9. listopada 2006., do početka usmenog dijela postupka, 23. studenoga 2010.
66 Tijekom tog razdoblja poduzete su, među ostalim, radnje sažimanja argumenata stranaka, pripreme predmetâ za raspravu, činjenična i pravna analiza sporova te pripreme za usmeni dio postupka. Stoga trajanje tog razdoblja posebno ovisi o složenosti spora, o ponašanju stranaka i o naknadnim postupovnim pitanjima.
67 Kada je riječ o složenosti spora, najprije valja podsjetiti da su se predmeti T‑76/06 i T‑78/06 odnosili na tužbu ponesenu protiv odluke Komisije u pogledu postupka primjene članka 101. UFEU‑a.
68 Međutim, kao što je vidljivo iz predmetâ T‑76/06 i T‑78/06, tužbe koje se odnose na Komisijinu primjenu prava tržišnog natjecanja višeg su stupnja složenosti od ostalih vrsta predmeta ako se uzme u obzir, među ostalim, duljina pobijane odluke, opseg spisa i potreba za detaljnim ocjenjivanjem brojnih i složenih činjenica, često opsežnima u vremenu i prostoru.
69 Stoga je trajanje od 15 mjeseci između završetka pisanog i početka usmenog dijela postupka u načelu prikladna duljina za obradu predmeta koji se odnose na primjenu prava tržišnog natjecanja kao što su to predmeti T‑76/06 i T‑78/06.
70 Nadalje, potrebno je uzeti u obzir okolnost da je više tužbi podneseno protiv Odluke C(2005) 4634.
71 Naime, tužbe podnesene protiv iste odluke Komisije o primjeni prava tržišnog natjecanja Unije zahtijevaju u načelu jednako postupanje, kao i kada te tužbe nisu povezane. To jednako postupanje opravdano je osobito povezanošću predmetnih tužbi te potrebom za osiguravanjem dosljednosti pri njihovoj analizi i u odgovoru koji im je potrebno dati.
72 Stoga, jednako postupanje u povezanim predmetima može opravdati produljenje od jednog mjeseca po dodatnom povezanom predmetu razdoblja između završetka pisanog i početka usmenog dijela postupka.
73 U ovom slučaju petnaest tužbi podneseno je protiv Odluke C(2005) 4634. Međutim, s jedne strane, jedan od tužitelja odustao je od tužbe protiv predmetne odluke (rješenje od 6. srpnja 2006., Cofira‑Sac/Komisija, T‑43/06, neobjavljeno, EU:T:2006:192). S druge strane, dvije tužbe podnesene protiv Odluke C(2005) 4634 bile su povod izricanju presuda od 13. rujna 2010., Trioplast Wittenheim/Komisija (T‑26/06, neobjavljena, EU:T:2010:387) i od 13. rujna 2010., Trioplast Industrier/Komisija (T‑40/06, EU:T:2010:388).
74 U tim okolnostima, rješavanje ostalih dvanaest predmeta koji se odnose na postupke pokrenute protiv Odluke C(2005) 4634 opravdalo je produljenje postupka od 11 mjeseci u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
75 Slijedom toga, duljina trajanja od 26 mjeseci (15 plus 11 mjeseci) između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka bila je načelno prikladna za provedbu svakog od postupaka T‑76/06 i T‑78/06.
76 Kada je u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 riječ o ponašanju stranaka i naknadnim postupovnim pitanjima, takvo ponašanje i pitanja nisu ni na koji način utjecali na vrijeme koje je proteklo između završetka pisanog dijela postupka i početka usmenog dijela postupka u svakom od predmeta.
77 Naposljetku valja uzeti u obzir okolnost da je Odlukom C(2005) 4634 Komisija izrekla zajedničku i solidarnu novčanu kaznu tužiteljima jer je Armando Álvarez posjedovao 98,6 % kapitala društva ASPLA i jer je prvo društvo navodno izvršilo odlučujući utjecaj na drugo. Tako je u okviru tužbe koju je podnijelo u predmetu T‑78/06 društvo Armando Álvarez zatražilo poništenje Odluke C(2005) 4634 jer mu potonja pripisuje odgovornost za povredu navedenu u predmetnoj odluci.
78 Slijedi da su predmeti T‑76/06 i T‑78/06 bili iznimno usko povezani te da je ta povezanost bila opravdanje za to što se predmet T‑78/06 rješavao zajedno s predmetom T‑76/06 i jednakom brzinom. Iako je pisani dio postupka u predmetu T‑78/06 zaključen četiri mjeseca prije pisanog dijela postupka u predmetu T‑76/06, usmeni dio postupka u predmetu T‑78/06 nije mogao stoga započeti na datum koji prethodi datumu početka usmenog dijela postupka u predmetu T‑76/06.
79 Usto, kao što to proizlazi iz predmetâ T‑76/06 i T‑78/06, vijeće zaduženo za te predmete podržalo je 23. studenoga 2010. spajanje tih predmeta u svrhu usmenog dijela postupka ne dovodeći u pitanje očitovanje stranaka u svakom od tih predmeta. U svojim očitovanjima o eventualnom spajanju predmeta T‑76/06 i T‑78/06, tužitelji su, pojedinačno, objasnili da ne vide nikakve zapreke takvom spajanju ako Opći sud smatra da bi to pridonijelo učinkovitosti postupka. Komisija se, međutim, usprotivila takvom spajanju, koje na kraju nije naloženo.
80 Stoga je iznimno uska povezanost između predmeta T‑76/06 i T‑78/06 opravdala produljenje od četiri dodatna mjeseca između završetka pisanog dijela postupka i početka usmenog dijela postupka u predmetu T‑78/06.
81 Slijedom toga, s obzirom na posebne okolnosti svojstvene predmetima T‑76/06 i T‑78/06, vrijeme od 46 mjeseci koje je proteklo između završetka pisanog i početka usmenog dijela postupka u predmetu T‑76/06 te vrijeme od 50 mjeseci koje je proteklo između završetka pisanog i početka usmenog dijela postupka u predmetu T‑78/06 pokazuju razdoblje neopravdane neaktivnosti od 20 mjeseci u svakom od tih predmeta.
82 Kao treće, ispitivanje spisa predmeta T‑76/06 i predmeta T‑78/06 nije pokazalo okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da postoji razdoblje neopravdane neaktivnosti između datuma podnošenja tužbe i datuma podnošenja odgovorâ na repliku s jedne strane i između početka usmenog dijela postupka i objave presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673) s druge strane.
83 Prema tome, postupak u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 i koji je zaključen objavom presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673) povrijedio je članak 47. drugi stavak Povelje o temeljnim pravima jer je za 20 mjeseci prekoračio razumni rok za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima.
Navodna materijalna šteta i navodna uzročna veza
84 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, šteta za koju se zahtijeva naknada u okviru tužbe za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije mora biti stvarna i određena te je na tužitelju da je dokaže (vidjeti presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, EU:C:2006:708, t. 27 i navedenu sudsku praksu). Potonji je dužan podnijeti dokaze o postojanju i opsegu štete koju navodi (vidjeti presudu od 16. rujna 1997., Blackspur DIY i dr./Vijeće i Komisija, C‑362/95 P, EU:C:1997:401, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
85 Također prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjet za uzročnu vezu predviđen člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a odnosi se na postojanje uzročne veze dovoljno izravnog učinka između postupanja institucija i štete (presude od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 53. i od 14. prosinca 2005., Beamglow/Parlement i dr., T‑383/00, EU:T:2005:453, t. 193.; vidjeti i u tom smislu presudu od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, EU:C:1979:223, t. 21.). Dužnost je tužiteljâ da dokažu postojanje uzročne veze između ponašanja koje se pripisuje i štete na koju se pozivaju (vidjeti presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 101. i navedenu sudsku praksu).
86 U ovom slučaju, kao prvo, tužitelji u tužbi tvrde da su pretrpjeli materijalnu štetu koja se sastoji od pretrpljenog gubitka, s jedne strane, zbog plaćanja kamata na iznos novčane kazne koja im je izrečena Odlukom C(2005) 4634 (u daljnjem tekstu „kamate na iznos novčane kazne”) tijekom prekomjernog prosječnog trajanja postupka od 25,5 mjeseci te s druge strane zbog plaćanja, tijekom istog tog prekomjernog razdoblja, troškova bankovnih garancija koje su ugovorili kako ne bi odmah podmirili iznos novčane kazne (u daljnjem tekstu „troškovi bankovne garancije”). Predmetna bi se šteta trebala procijeniti jednostavnim izračunom razmjera na temelju troškova bankovne garancije plaćenih između 20. veljače 2006. i 1. kolovoza 2014. te na temelju kamata na iznos novčane kazne plaćenih između 15. ožujka 2006. i 22. srpnja 2014.
87 Kao drugo, tužitelji tvrde da je uzročna veza između navodne štete i navodnog nepoznavanja razumnog roka za odluku očita. Naime, da se u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 uzeo u obzir razumni rok za suđenje, tužitelji ne bi bili dužni tijekom 25,5 mjeseci plaćati kamate na iznos novčane kazne i troškove bankovne garancije.
88 Sud Europske unije osporava, kao prvo, navode tužiteljâ o materijalnoj šteti za koju tužitelji tvrde da su pretrpjeli.
89 Najprije ističe da se kamate na iznos novčane kazne i troškovi bankovne garancije ne mogu smatrati štetom. Naime, s jedne strane, kamate na iznos novčane kazne bile bi naknada za činjenicu da Komisija nije mogla raspolagati iznosom na koji je imala pravo, a kod tužitelja bi došlo do stjecanja bez osnove kad bi im se odobrila naknada štete u iznosu jednakom visini tih kamata. S druge strane, troškovi bankovne garancije čine izdatak koji su tužitelji slobodno izabrali u zamjenu za mogućnost koja im je ponuđena da ne podmire odmah iznos novčane kazne. Stoga, budući da je taj izdatak uključivao ostvarivanje koristi, ništa ne upućuje na to da je riječ o šteti u užem smislu.
90 Sud Europske unije zatim ističe da metoda koju su tužitelji upotrijebili za izračun svoje navodne materijalne štete nije pravilna te se šteta ne može brojčano izraziti. S jedne strane, razmjerni izračun kakav su obavili tužitelji ne omogućuje izračun dijela troškova koji su nastali u razdoblju koje bi odgovaralo neopravdanom zakašnjenju. S druge strane, elementi koje su tužitelji upotrijebili kako bi brojčano izrazili svoju štetu ne mogu omogućiti izračun hipotetske štete prouzročene navodnim kašnjenjem u postupku u predmetima T‑76/06 i T‑78/06. Naime, kako bi se ocijenilo postojanje hipotetske štete koju su pretrpjeli zbog neopravdanog zakašnjenja u postupku, valjalo bi usporediti stvarne troškove kojima su bili izloženi kako bi platili novčanu kaznu i hipotetske troškove kojima bi bili izloženi da nije bilo zakašnjenja u postupku i da su kaznu platili prije. Međutim, vrlo je lako moguće da, u određenim okolnostima, za društvo bude povoljnije odgoditi plaćanje kazne, čak i ako ta odgoda plaćanja uključuje obvezu plaćanja dodatnih kamata s fiksnom stopom, primjerice stopom od 3,56 % koju utvrđuje Komisija. U odgovoru na repliku Sud Europske unije dodaje da odgođeno plaćanje, prema definiciji, pruža korist te da ta korist postoji u ovom slučaju.
91 Kao drugo, Sud Europske unije ističe da ne postoji dovoljno izravna uzročna veza između navodne materijalne štete koja se odnosi na plaćanje troškova bankovne garancije i na plaćanje kamata na iznos kazne s jedne i navodne povrede razumnog roka za suđenje s druge strane. Naime, ta materijalna šteta proizlazi iz izbora tužiteljâ da ne ispune svoju obvezu plaćanja novčane kazne u roku koji je određen Odlukom C(2005) 4634, iako predmetna odluka ima izvršnu snagu. Izbor tužitelja nastupio je u trenutku kada su tužitelji odlučili ugovoriti bankovnu garanciju kao i tijekom čitavog razdoblja u kojem su predmetnu garanciju održavali.
– Uvodna očitovanja
92 Valja istaknuti da se člankom 2. Odluke C(2005) 4634 predviđalo da se novčane kazne izrečene u toj odluci moraju platiti u roku od tri mjeseca od njezine dostave. Sukladno članku 86. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 31.), člankom 2. predmetne odluke pobliže se određuje da će se nakon isteka tog roka od tri mjeseca kamate automatski obračunavati po kamatnoj stopi koju primjenjuje ESB za refinanciranje glavnice od prvog dana u mjesecu u kojem je predmetna odluka donesena, uvećanom za tri i pol postotna boda, odnosno po stopi od 5,56 %.
93 U skladu s člankom 299. stavkom prvim UFEU‑a Odluka C(2005) 4634 imala je izvršnu snagu jer je sadržavala u članku 2. novčanu obvezu na teret tužitelja. Nadalje, podnošenje tužbe za poništenje te odluke, na temelju članka 263. UFEU‑a nije ponovno dovelo u pitanje izvršni karakter predmetne odluke s obzirom na to da na temelju članka 278. UFEU‑a postupci pokrenuti pred Sudom Europske unije nemaju suspenzivni učinak.
94 Pri dostavi Odluke C(2005) 4634 tužiteljima Komisija ih je upozorila da, ako pokrenu postupak pred Općim sudom ili Sudom Europske unije, mjere naplate neće biti poduzete dok je predmet u tijeku, pod uvjetom da su dva uvjeta ispunjena prije datuma isteka roka plaćanja. Sukladno članku 86. stavku 5. Uredbe br. 2342/2002 ta dva uvjeta bila su sljedeća: kao prvo, potraživanje Komisije trebalo je proizvesti kamate od datuma isteka roka plaćanja po stopi od 3,56 %, kao drugo, bankovna garancija prihvatljiva za Komisiju, koja obuhvaća i dug i kamate ili uvećanja duga, trebala je biti dostavljena prije datuma krajnjeg roka za plaćanje.
95 U svojim pismenima podnesenima u ovom predmetu tužitelji objašnjavaju da su odlučili da neće odmah podmiriti iznos novčane kazne koja im je izrečena, već da će ugovoriti bankovnu garanciju na temelju mogućnosti koju im je pružila Komisija, uz plaćanje prosječne kamatne stope od 3,56 %.
96 S obzirom na ta očitovanja, valja ispitati navodnu materijalnu štetu i navodnu uzročnu vezu između te štete i povrede razumnog roka za presudu u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
– Plaćanje kamata na iznos novčane kazne
97 Kao prvo, iz dokumenata koje su dostavili tužitelji te iz usmenih objašnjenja njihova zastupnika koja su uzeta u obzir u zapisniku s rasprave proizlazi da je društvo Armando Álvarez 22. srpnja 2014. platilo ukupni iznos kamata na iznos novčane kazne dospjelih tijekom postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
98 Iz toga slijedi da društvo ASPLA očito nije pretrpjelo osobnu štetu koja se sastoji od plaćanja kamata na iznos novčane kazne tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za odluku u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
99 Kao drugo, što se tiče štete koju je društvo Armando Álvarez navodno pretrpjelo, važno je napomenuti da je, s obzirom na zajedničku primjenu članka 299. prvog stavka UFEU‑a i članka 278. UFEU‑a, iz točke 93. ove presude, iznos novčane kazne izrečene Odlukom C(2005) 4634 bio dugovan Komisiji unatoč podnošenju tužbe za poništenje predmetne odluke. Stoga kamate na iznos novčane kazne čija je stopa bila 3,56 % valja smatrati zateznim kamatama.
100 Nadalje, valja istaknuti da tijekom postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 društvo Armando Álvarez nije podmirilo iznos novčane kazne ni zateznih kamata. Tako je tijekom postupaka u navedenim predmetima, društvo Armando Álvarez raspolagalo iznosom koji odgovara iznosu te novčane kazne uvećane za zatezne kamate.
101 Međutim, tužitelji nisu dostavili elemente koji dokazuju da je tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 iznos zateznih kamata koje je društvo Armando Álvarez naknadno platilo Komisiji bio viši od koristi koju je to društvo raspolaganjem iznosa, jednakog iznosu novčane kazne uvećane za zatezne kamate, moglo ostvariti. Drugim riječima, tužitelji ne pokazuju da su kamate na iznos novčane kazne koje su tekle tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje bile veće od koristi koju je društvo Armando Álvarez moglo ostvariti neplaćanjem novčane kazne uvećane za kamate dospjele na datum kada je nastupila povreda razumnog roka za suđenje i kamate dospjele tijekom trajanja te povrede.
102 Iz toga slijedi da tužitelji nisu pokazali da je tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 društvo Armando Álvarez pretrpjelo stvaran i određen gubitak zbog plaćanja zateznih kamata na iznos novčane kazne izrečene u Odluci C(2005) 4634.
103 Zahtjev za naknadu navodne štete koja se sastoji od toga da tužitelji moraju platiti dodatne kamate na iznos novčane kazne stoga se mora odbiti, bez potrebe za ocjenjivanjem navodnog postojanja uzročne veze.
– Plaćanje troškova bankovne garancije
104 Kao prvo, budući da je riječ o šteti, iz spisa s jedne strane proizlazi da je društvo ASPLA ugovorilo bankarsku garanciju za iznos od 10 731 000 eura uvećan za kamate te s druge strane da je društvo Armando Álvarez ugovorilo nekoliko bankarskih garancija u četiri različite banke u ukupnom iznosu od 31 269 000 eura uvećanom za kamate. Usto, elementi spisa potvrđuju da je svaki od tužitelja platio, u obliku tromjesečnih provizija, trošak bankovne garancije tijekom postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
105 Stoga, s obzirom na elemente spisa, valja zaključiti da svaki od tužitelja pokazuje da je osobno pretrpio stvarnu i određenu štetu koja se sastoji od pretrpljenog gubitka zbog plaćanja troškova bankovne garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
106 Kao drugo, budući da je riječ o uzročnoj vezi, valja istaknuti da, s jedne strane, u slučaju da postupak u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 nije prekoračio razumni rok za odluku, tužitelji ne bi morali podmiriti trošak bankovne garancije tijekom razdoblja koje odgovara tom prekoračenju.
107 Slijedom toga, postoji uzročno‑posljedična veza između povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 i nastanka štete koju su tužitelji pretrpjeli i koja se sastoji od gubitka pretrpljenog zato što su oboje platili troškove bankovne garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju tog razumnog roka za suđenje.
108 S druge strane, valja istaknuti da sporno ponašanje doista mora biti odlučujući uzrok štete (rješenje od 31. ožujka 2011., Mauerhofer/Komisija, C‑433/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:204, t. 127. i presuda od 10. svibnja 2006, Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, EU:T:2006:121, t. 130.; vidjeti i u tom smislu presudu od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 61.). Drugim riječima, čak i ako su institucije doprinijele šteti za koju se zahtijeva naknada, predmetni doprinos mogao bi biti bez znatnijeg utjecaja zbog odgovornosti koju imaju druge osobe, eventualno, tužitelj (presuda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, točka 59. i rješenje od 31. ožujka 2011., Mauerhofer/Komisija, C‑433/10 P, neobjavljeno, EU:C:2011:204, t. 132.).
109 Nadalje, već je presuđeno da navodna šteta, koja se sastoji od troškova bankovne garancije kojima se izložilo društvo kažnjeno odlukom Komisije, koju je nakon toga Opći sud poništio, nije izravno proizašla iz nezakonitosti te odluke jer je ta šteta proizašla iz samostalnog izbora tog društva da ugovori bankovnu garanciju kako ne bi ispunilo obvezu plaćanja novčane kazne u roku određenom spornom odlukom [vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2005., Holcim (Deutschland)/Komisija, T‑28/03, EU:T:2005:139, t. 123. i rješenje od 12. prosinca 2007., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑113/04, neobjavljeno, EU:T:2007:377, t. 38.].
110 Međutim, u ovom slučaju valja istaknuti da je, kao prvo, u veljači 2006., odnosno u trenutku kada su tužitelji podnijeli tužbu i u trenutku kada su ugovorili, svaki, jednu ili više bankarskih garancija, povreda razumnog roka za suđenje bila nepredvidiva. Usto, tužitelji su mogli opravdano očekivati da će svaka od njihovih tužbi biti obrađena u razumnom roku.
111 Kao drugo, prekoračenje razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 započelo je nakon prvotnog izbora tužitelja da ugovore bankovne garancije.
112 Stoga se činjenice iz ovog predmeta značajno razlikuju od činjenica utvrđenih u presudi od 21. travnja 2005., Holcim (Deutschland)/Komisija (T‑28/03, EU:T:2005:139) i rješenju od 12. prosinca 2007., Atlantic Container Line i dr./Komisija (T‑113/04, neobjavljeno, EU:T:2007:377), iz točke 109. ove presude. Veza između prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 i plaćanja troškova bankovne garancije tijekom razdoblja koje odgovara tom prekoračenju stoga nije mogla biti, protivno tvrdnjama Suda Europske unije, prekinuta prvotnim izborom tužiteljâ da ne podmire odmah novčanu kaznu izrečenu u Odluci C(2005) 4634 i da ugovore bankovnu garanciju.
113 Slijedom toga, postoji dovoljno izravna uzročna veza između povrede razumnog roka za presudu u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 i štete koju su pretrpjeli tužitelji zbog plaćanja troškova bankovne garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju navedenog roka.
114 Kao treće, najprije je važno podsjetiti da se tužitelji pozivaju na povredu razumnog roka za suđenje samo u predmetima T‑76/06 i T‑78/06. Ne navode stoga povredu razumnog roka za suđenje zbog ukupnog trajanja postupka, s jedne strane u predmetu T‑76/06, s predmetom povodom kojeg je donesena presuda od 22. svibnja 2014., ASPLA/Komisija (C‑35/12 P, EU:C:2014:348) i s druge strane, u predmetu T‑78/06, s predmetom povodom kojeg je donesena presuda od 22. svibnja 2014., Armando Álvarez/Komisija (C‑36/12 P, EU:C:2014:349).
115 Stoga je u ovom slučaju utvrđeno samo da je postupkom u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 povrijeđen razumni rok za suđenje (vidjeti točku 83. ove presude).
116 Nadalje, povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 okončana je objavom presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673).
117 Stoga su od 16. studenoga 2011. tužitelji mogli ocijeniti, s jedne strane, postojanje povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 te, s druge strane, štetu koju su pretrpjeli zbog plaćanja troškova bankovne garancije u razdoblju koje odgovara prekoračenju predmetnog roka.
118 Naposljetku, Odluka C(2005) 4634 kojom se izrekla novčana kazna tužiteljima postala je konačna tek 22. svibnja 2014. te je mogućnost ugovaranja bankovne garancije koju je pružila Komisija okončana tog datuma zbog izbora tužitelja da podnesu žalbu protiv presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komsija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673).
119 Slijedi da plaćanje troškova bankovne garancije nakon objave presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673), koje su okončale povredu razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06, ne čini dovoljno izravnu uzročnu vezu s tom povredom, jer plaćanje tih troškova proizlazi iz osobnog i samostalnog izbora tužitelja koji je uslijedio nakon predmetne povrede, da ne plate novčanu kaznu, da ne podnesu zahtjev za suspenziju primjene Odluke C(2005) 4634 te da podnesu žalbu protiv gore navedenih presuda.
120 Slijedom svega što je prethodno navedeno postoji dovoljno izravna uzročna veza između, s jedne strane, povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 i, s druge strane, štete koju su tužitelji pretrpjeli prije objave presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672), i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673), koja se sastoji od plaćanja troškova bankovne garancije u razdoblju koje odgovara prekoračenju tog razumnog roka.
– Ocjena pretrpljene materijalne štete
121 Kao prvo, važno je podsjetiti da je trajanje postupka u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 prekoračilo razumni rok za suđenje za 20 mjeseci u svakom od tih predmeta (vidjeti točku 83. ove presude).
122 Kao drugo, u točkama 116. do 120. ove presude utvrđeno je da je povreda razumnog roku za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 okončana 16. studenoga 2011. i da je postojala dovoljno izravna uzročna veza između, s jedne strane, povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 i, s druge strane, štete koju su tužitelji pretrpjeli „prije” objave presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672), i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673).
123 Stoga je prekoračenje razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06 nastupilo 20 mjeseci prije objave presuda od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672), i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673) odnosno 16. ožujka 2010. te su od toga datuma tužitelji trpjeli materijalnu štetu.
124 U odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, tužitelji su dopisom od 10. listopada 2016. objasnili da su počeli trpjeti štetu dvije godine nakon podnošenja odgovora na repliku Komisije, odnosno od 6. listopada 2008. u predmetu T‑78/06, a od 12. veljače 2009. u predmetu T‑76/06.
125 Nadalje, iako ih Opći sud o tome nije ispitao, tužitelji su u svom odgovoru od 10. listopada 2016. dodali da je njihova šteta okončana obaviješću o datumu rasprave u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
126 Naposljetku, iz oba spisa predmeta T‑76/06 i T‑78/06 proizlazi da su tužitelji o datumu rasprave u svakom od tih predmeta obaviješteni 14. siječnja 2011.
127 Međutim, iz pravila koja uređuju postupak pred sudovima Unije, osobito iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i iz članka 44. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. proizlazi da u načelu spor i njegove granice određuju stranke i da sud Unije ne može odlučivati ultra petita (presude od 10. prosinca 2013. Komisija/Irska i dr., C‑272/12 P, EU:C:2013:812, t. 27. i od 3. srpnja 2014, Electrabel/Komisija, C‑84/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:2040, t. 49.).
128 Stoga se Opći sud ne može odmaknuti od zahtjeva tužitelja i po službenoj dužnosti odlučiti nadoknaditi štetu koju su potonji pretrpjeli nakon 14. siječnja 2011., odnosno u kronološki različitom razdoblju od onog za koje navode da su pretrpjeli štetu.
129 Stoga, u ovom slučaju, šteta koja se može naknaditi odgovara troškovima bankovne garancije koje su tužitelji podmirili između 16. ožujka 2010. i 14. siječnja 2011.
130 Kao treće, iz dokumenata koje su podnijeli tužitelji proizlazi da su potonji podmirili troškove bankovne garancije na tromjesečnoj bazi.
131 Elementi spisa potvrđuju da je od 16. ožujka 2010. do 14. siječnja 2011. društvo ASPLA podmirilo sljedeće tromjesečne troškove bankovne garancije:
Tromjesečja | Tromjesečni iznos | Mjesec | Troškovi (u eurima) |
20.2.2010. - 19.5.2010. | 12.259,43 | 2 | 8.172,95 |
20.5.2010. - 19.8.2010. | 12.259,43 | 3 | 12.259,43 |
20.8.2010. - 19.11.2010. | 12.259,43 | 3 | 12.259,43 |
20.11.2010. - 19.2.2011. | 12.259,43 | 3 | 12.259,43 |
|
| Ukupno | 44.951,24 |
132 Stoga su troškovi bankovne garancije koje je podmirilo društvo ASPLA od 16. ožujka 2010. do 14. siječnja 2011. dosegli 44 951,24 eura.
133 Nadalje, elementi spisa potvrđuju da je od 16. ožujka 2010. do 14. siječnja 2011. društvo Armando Álvarez podmirilo sljedeće tromjesečne troškove bankovne garancije:
| Tromjesečja | Tromjesečni iznos | Mjesec | Troškovi (u eurima) |
| 21.2.2010. - 20.5.2010. | 6.109,09 | 2 | 4.072,73 |
Banka A | 21.5.2010. - 20.8.2010. | 6.156,34 | 3 | 6.156,34 |
| 21.8.2010. - 28.11.2010. | 6.203,59 | 3 | 6.203,59 |
| 29.11.2010. - 20.2.2011. | 6.290,57 | 3 | 6.290,57 |
|
|
|
| 22.723,23 |
|
|
|
|
|
| 22.2.2010. - 21.5.2010. | 6.000,00 | 2 | 4.000,00 |
Banka B | 22.5.2010. - 21.8.2010. | 6.000,00 | 3 | 6.000,00 |
| 22.8.2010. - 21.11.2010. | 6.000,00 | 3 | 6.000,00 |
| 22.11.2010. - 21.2.2011. | 6.000,00 | 3 | 6.000,00 |
|
|
|
| 22.000,00 |
|
|
|
|
|
| 22.2.2010. - 21.5.2010. | 5.839,91 | 2 | 3.893,27 |
Banka C | 21.5.2010. - 23.8.2010. | 5.839,91 | 3 | 5.839,91 |
| 23.8.2010. - 22.11.2010. | 5.839,91 | 3 | 5.839,91 |
| 22.11.2010. - 21.2.2011. | 5.839,91 | 3 | 5.839,91 |
|
|
|
| 21.413,00 |
|
|
|
|
|
| 16.2.2010. - 15.5.2010. | 12.075,34 | 2 | 8.050,23 |
Banka D | 16.5.2010. - 15.8.2010. | 12.180,34 | 3 | 12.180,34 |
| 16.8.2010. - 15.11.2010. | 12.285,34 | 3 | 12.285,34 |
| 16.11.2010. - 15.2.2011. | 12.390,34 | 3 | 12.390,34 |
|
|
|
| 44.906,25 |
|
|
|
|
|
|
|
| Ukupno | 111.042,48 |
134 Stoga su troškovi bankovne garancije koje je podmirilo društvo Armando Álvarez od 16. ožujka 2010. do 14. siječnja 2011. dosegli 111 042,48 eura.
135 Slijedom navedenog, valja odobriti novčanu naknadu u iznosu od 44 951,24 eura društvu ASPLA i novčanu naknadu u iznosu od 111 042,48 eura društvu Armando Álvarez na ime naknade materijalne štete koja im je nanijeta povredom razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06, a koja se sastoji od plaćanja dodatnih troškova bankovne garancije.
– Kamate
136 Kao što je vidljivo iz njihova prvog dijela zahtjeva, tužitelji zahtijevaju od Općeg suda da iznosu naknade koji im može odobriti doda i kompenzacijske i zatezne kamate po stopi koju primjenjuje ESB u svojim glavnim operacijama refinanciranja uvećanoj za dva postotna boda od dana podnošenja tužbe.
137 U tom pogledu, valja razlikovati kompenzacijske i zatezne kamate (presuda od 27. siječnja 2000., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:2000:38, t. 55.).
138 Kao prvo, u pogledu kompenzacijskih kamata, valja podsjetiti da se nepovoljne posljedice koje su nastale u razdoblju koje je proteklo od nastanka štetnog događaja do procjene naknade ne mogu zanemariti jer valja uzeti u obzir pad vrijednosti valute (vidjeti u tom smislu presude od 3. veljače 1994., Grifoni/Komisija, C‑308/87, EU:C:1994:38, t. 40. i od 13. srpnja 2005., Camar/Vijeće i Komisija, T‑260/97, EU:T:2005:283, t. 138.). Svrha kompenzacijskih kamata jest neutralizirati protek vremena do sudske procjene iznosa štete, neovisno o bilo kakvom zakašnjenju koje je skrivio dužnik (presuda od 12. veljače 2015., Komisija/IPK International, C‑336/13 P, EU:C:2015:83, t. 37.).
139 Kraj razdoblja koje daje pravo na tu valutnu revalorizaciju mora se u načelu podudarati s datumom objave presude kojom se utvrđuje obveza naknade štete koju je pretrpio tužitelj (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1992., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:1992:217, t. 35.; od 13. srpnja 2005., Camar/Vijeće i Komisija, T‑260/97, EU:T:2005:283, t. 142. i 143. te od 26. studenoga 2008., Agraz i dr./Komisija, T‑285/03, neobjavljena, EU:T:2008:526, t. 54. i 55.).
140 U ovom slučaju, budući da je riječ o naknadi koju valja platiti obama tužiteljima kao naknadu materijalne štete koju su oba pretrpjela, iz sudske prakse navedene u točki 138. ove presude proizlazi da tužitelji imaju pravo potraživati da ta naknada štete bude popraćena kompenzacijskim kamatama s početkom od 16. ožujka 2010.
141 Međutim, svojim prvim dijelom zahtjeva tužitelji zahtijevaju, kao što su to istaknuli dopisom od 6. prosinca 2016., da se iznosu naknade štete koju mogu potraživati dodaju kompenzacijske kamate „od datuma podnošenja tužbe” u ovom predmetu, odnosno od 27. siječnja 2015.
142 Stoga, kompenzacijske kamate koje se moraju dodati naknadi koju valja platiti obama tužiteljima kao naknadu materijalne štete koju su oba pretrpjela, teku od 27. siječnja 2015., sukladno zahtjevu koji su podnijeli tužitelji.
143 Nadalje, tužitelji, koji navode pretrpljeni gubitak ne podnose nikakav dokaz kojim bi pokazali da su troškovi bankovne garancije koje je podmirilo društvo ASPLA između 16. ožujka 2010. i 14. siječnja 2011. te troškovi bankovne garancije koje je podmirilo društvo Armando Álvarez između 16. ožujka 2010. i 14. siječnja 2011. mogli proizvesti kamate po stopi koju primjenjuje ESB u svojim glavnim operacijama refinanciranja, uvećane za dva postotna boda (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2000., Mulder i dr/Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:2000:38, t. 219. i od 26. studenoga 2008., Agraz i dr./Komisija, T‑285/03, neobjavljena, EU:T:2008:526, t. 49.).
144 Tužitelji stoga ne mogu potraživati primjenu kompenzacijskih kamata izračunatih na temelju stope koju primjenjuje ESB u svojim glavnim operacijama refinanciranja, uvećanu za dva postotna boda.
145 S druge strane, pad vrijednosti valute povezan s protekom vremena odraz je godišnje stope inflacije koju je za predmetno razdoblje utvrdio Eurostat (statistički ured Europske unije) u državi članici u kojoj tužitelji imaju sjedište (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2000., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:2000:38, t. 220. i 221. od 13. srpnja 2005., Camar/Vijeće i Komisija, T‑260/97, EU:T:2005:283, t. 139. te od 26. studenoga 2008., Agraz i dr./Komisija, T‑285/03, neobjavljena, EU:T:2008:526, t. 50.).
146 Slijedom toga, stopa kompenzacijskih kamata koje se moraju dodati naknadi koju valja platiti obama tužiteljima kao naknadu materijalne štete koju su oba pretrpjela odgovara stopi godišnje inflacije koju je utvrdio Eurostat u državi članici u kojoj tužitelji imaju sjedište. Te kompenzacijske kamate primijenit će se, u granicama zahtjeva tužiteljâ, na razdoblje od 27. siječnja 2015. do datuma objave predmetne presude za svakog od tužitelja.
147 Kao drugo, kada je riječ o zateznim kamatama, iz sudske prakse proizlazi da obveza plaćanja takvih kamata u načelu nastaje iz presude kojom se utvrđuje obveza naknade štete (vidjeti u tom smislu presudu od 26. lipnja 1990., Sofrimport/Komisija, C‑152/88, EU:C:1990:259, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
148 Kako bi se utvrdila stopa zateznih kamata, valja uzeti u obzir članak 83. stavak 2. točku (b) i članak 111. stavak 4. točku (a) Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU; Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 220.) U skladu s tim odredbama, kamatna stopa na iznose potraživanja koji nisu plaćeni u roku stopa je koju upotrebljava ESB za svoje glavne operacije refinanciranja objavljena u seriji C Službenog lista Europske unije, a koja se primjenjuje prvog kalendarskog dana mjeseca u kojem iznos dospijeva, uvećana za tri i pol postotna boda.
149 U ovom slučaju valja utvrditi da novčana naknada iz točke 135. ove presude zajedno s kompenzacijskim kamatama koje se dodaju naknadi koju valja platiti kao naknadu materijalne štete koju su oba tužitelja pretrpjela mora biti uvećana za zatezne kamate od objave ove presude i do podmirenja u cijelosti.
150 Nadalje, stopa tog uvećanja mora biti utvrđena u granicama zahtjeva tužitelja (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 1992., Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:1992:217, t. 35. i od 8. svibnja 2007., Citymo/Komisija, T‑271/04, EU:T:2007:128, t. 184.).
151 Kao stopa zateznih kamata uzet će se stoga stopa koju utvrđuje ESB za svoje glavne operacije refinanciranja, uvećana za dva postotna boda, u skladu sa zahtjevom tužitelja.
– Zaključak o iznosu novčane naknade i kamatama
152 S obzirom na sve prethodno navedeno, predmetna tužba mora se djelomično prihvatiti u dijelu u kojem se njome zahtijeva naknada materijalne štete koju su pretrpjeli tužitelji zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima T‑76/06 i T‑78/06.
153 Naknada koja se mora isplatiti društvu ASPLA na ime naknade materijalne štete koju je ono pretrpjelo zbog plaćanja troškova bankovne garancije iznosi 44 951,24 eura, uvećano za kompenzacijske kamate od 27. siječnja 2015. do objave ove presude, po stopi godišnje inflacije koju je utvrdio Eurostat u državi članici u kojoj to društvo ima sjedište.
154 Novčana naknada koja se mora isplatiti društvu Armando Álvarez na ime naknade materijalne štete koju je ono pretrpjelo zbog plaćanja troškova bankovne garancije iznosi 111 042,48 eura, uvećano za kompenzacijske kamate od 27. siječnja 2015. do objave ove presude, po stopi godišnje inflacije koju je utvrdio Eurostat u državi članici u kojoj to društvo ima sjedište.
155 Iznos novčanih naknada iz točaka 153. i 154. ove presude, zajedno s kompenzacijskim kamatama koje se dodaju novčanoj naknadi koja se mora isplatiti svakom od tužitelja kao naknada materijalne štete koju su pretrpjeli, bit će uvećan za zatezne kamate pod uvjetima iz točaka 149. i 151. ove presude.
156 Tužba se u preostalom dijelu odbija.
Troškovi
157 U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika svaka stranka snosi svoje troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Međutim, ako je to opravdano s obzirom na okolnosti slučaja, Opći sud može odlučiti da jedna stranka osim svojih troškova snosi i dio troškova druge stranke.
158 U ovom slučaju zahtjevi tužitelja djelomično su ispunjeni u pogledu dijelova tužbenog zahtjeva o meritumu. Oni, međutim, nisu uspjeli u svojem zahtjevu za novčanu naknadu. Pod tim uvjetima i s obzirom na sve okolnosti spora, valja odlučiti da će svaka stranka snositi svoje troškove.
159 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose svoje troškove. Valja odlučiti da će Komisija snositi svoje troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Nalaže se da Europska unija, koju zastupa Sud Europske unije, isplati naknadu u iznosu od 44 951,24 eura društvu Plásticos Españoles, SA (ASPLA) i naknadu u iznosu od 111 042,48 eura društvu Armando Álvarez, SA na ime materijalne štete koju su oba društva pretrpjela zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima povodom kojih su donesene presude od 16. studenoga 2011., ASPLA/Komisija (T‑76/06, neobjavljena, EU:T:2011:672) i od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija (T‑78/06, neobjavljena, EU:T:2011:673). Svaki od tih iznosa naknade štete valja uvećati za kompenzacijske kamate koje počinju teći 27. siječnja 2015. sve do proglašenje ove presude, po godišnjoj stopi inflacije koju za dotično razdoblje utvrđuje Eurostat (Statistički ured Europske unije) u državi članici u kojoj ta društva imaju sjedište.
2. Obje naknade štete navedene u točki 1. ove presude bit će uvećane za zatezne kamate, koje počinju teći od objave ove presude i sve do podmirenja u cijelosti, po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka (ESB) za svoje glavne operacije refinanciranja uvećanoj za dva postotna boda.
3. Tužba se u preostalom dijelu odbija.
4. Društva ASPLA i Armando Álvarez s jedne strane i Unija, koju zastupa Sud Europske unije, s druge strane snosit će vlastite troškove.
5. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Papasavvas | Labucka | Bieliūnas |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. veljače 2017.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
Dopuštenost
Zapreka vođenju postupka istaknuta kao glavni prigovor, proizašla iz nejasnoće i nepreciznosti zahtjeva
Druga zapreka vođenju postupka, proizašla iz zastare zahtjeva za naknadu navodne materijalne štete
Meritum
Navodna povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T 76/06 i T78/06
Navodna materijalna šteta i navodna uzročna veza
– Uvodna očitovanja
– Plaćanje kamata na iznos novčane kazne
– Plaćanje troškova bankovne garancije
– Ocjena pretrpljene materijalne štete
– Kamate
– Zaključak o iznosu novčane naknade i kamatama
Troškovi