PRESUDA SUDA (treće vijeće)
7. lipnja 2018.(*)
„Žalba – Pravno sredstvo za naknadu štete – Nedostatak u obrazloženju presude Suda o žalbi – Pogrešno tumačenje predmeta tužbenog zahtjeva za naknadu štete”
U predmetu C‑463/17 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 25. srpnja 2017.,
Ori Martin SA, sa sjedištem u Luxembourgu (Luksemburg), koji zastupa G. Belotti, avvocato,
žalitelj,
a druga stranka postupka je:
Sud Europske unije, koji zastupaju J. Inghelram i A. M. Almendros Manzano, u svojstvu agenata,
tuženik u prvom stupnju,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, J. Malenovský (izvjestitelj), M. Safjan, D. Šváby i M. Vilaras, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Društvo Ori Martin SA svojom žalbom zahtijeva preinaku rješenja Općeg suda Europske unije od 1. lipnja 2017., Ori Martin/Sud Europske unije (T‑797/16, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2017:396), kojim je Opći sud odbio njegovu tužbu za naknadu pretrpljene štete zbog navodne povrede Suda Europske unije članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
Okolnosti spora
2 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. rujna 2010. društvo Ori Martin podnijelo je pravno sredstvo protiv Odluke Komisije C (2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38344 – Čelik za prednapinjanje), izmijenjene Odlukom Komisije C (2010) 6676 final od 30. rujna 2010. i Odlukom Komisije C (2011) 2269 final od 4. travnja 2011., kojom je Komisija, među ostalim, društvu Siderurgica Latina Martin SpA (u daljnjem tekstu: SLM) izrekla novčanu kaznu u iznosu od 15,96 milijuna eura, od čega je 14 milijuna eura solidarno izrečeno i društvu Ori Martin.
3 Žalitelj je tom tužbom, povodom koje je vođen postupak u predmetu T‑419/10, zahtijevao od Općeg suda, s jedne strane, poništenje sporne odluke jer je njome bila utvrđena njegova solidarna odgovornost za povrede koje je počinilo društvo SLM i, s druge strane, poništenje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je bila izrečena navedenom odlukom.
4 Opći sud je presudom od 15. srpnja 2015., SLM i Ori Martin/Komisija (T‑389/10 i T‑419/10, EU:T:2015:513), među ostalim, smanjio iznos novčane kazne koja je bila solidarno izrečena žalitelju i društvu SLM na 13,3 milijuna eura te je u preostalom dijelu tužbu odbio.
5 Žalbom podnesenom tajništvu Suda 18. rujna 2015. žalitelj je podnio pravno sredstvo protiv navedene presude, povodom čega je vođen postupak u predmetu C‑490/15 P.
6 Ta je žalba odbijena presudom od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678).
Postupak pred Općim sudom i pobijano rješenje
7 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. studenoga 2016. društvo Ori Martin podnijelo je pravno sredstvo za naknadu štete protiv Suda Europske unije zbog štete koja mu je navodno prouzročena presudom od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678).
8 Opći sud odbio je pobijanim rješenjem na temelju članka 126. svojeg Poslovnika tužbu kao očito pravno neosnovanu.
9 Opći je sud, s jedne strane, u točkama 6. i 7. tog rješenja naveo da se podnesen tužiteljev zahtjev razlikovao od zahtjeva koji se mogu podnijeti radi naknade navodno pretrpljene štete zbog predugog trajanja postupka pred sudovima Unije, a koji ne uključuju ocjenjivanje osnovanosti ocjena Suda ili Općeg suda koje su oni proveli u svojim presudama odnosno rješenjima. Naime, Opći sud je smatrao da se tim zahtjevom osporavala ocjena o primjeni presumpcije izvršavanja odlučujućeg žaliteljeva utjecaja na SLM, koja je sadržana u presudi od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678).
10 S druge strane, Opći je sud u točkama 8. do 10. pobijanog rješenja naveo da se protiv presude ili rješenja Suda koji je odlučivao povodom žalbe mogu podnijeti samo zahtjevi i pravna sredstva koji su navedeni u člancima 154., 155. i 157. do 159. Poslovnika Suda, na koje se upućuje člankom 190. stavkom 1. tog Poslovnika. Opći je sud pojasnio da se, osim toga, ti zahtjevi i pravna sredstva moraju podnijeti sâmom Sudu. Međutim, Opći sud je smatrao da žaliteljeva tužba nije bila ni zahtjev za ispravak stvarne netočnosti, ni zahtjev za dopunu odluke zbog propuštanja odlučivanja, ni prigovor trećeg, ni zahtjev za ponavljanje postupka, kako su propisani člancima 154., 155. i 157. do 159. Poslovnika Suda.
Zahtjevi stranaka
11 Društvo Ori Martin od Suda zahtijeva da:
– preinači pobijano rješenje;
– proglasi i utvrdi da je Sud Europske unije povrijedio članak 47. Povelje i, posljedično,
– naloži Uniji da mu nadoknadi pretrpljenu štetu u iznosu od 13,3 milijuna eura odnosno u iznosu koji Sud smatra pravičnim.
12 Sud Europske unije zahtijeva od Suda da:
– odbije žalbu i
– naloži žalitelju snošenje troškova.
O žalbi
13 Društvo Ori Martin ističe dva žalbena razloga, koji se odnose na pogrešno tumačenje tužbe i pogrešku koja se tiče prava.
Argumentacija stranaka
14 Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno tumačio predmet njegova tužbenog zahtjeva za naknadu štete kada je u točki 7. pobijanog rješenja naveo da je žalitelj svojom tužbom nastojao osporiti ocjenu o primjeni pretpostavke izvršavanja njegova odlučujućeg utjecaja na SLM, koja je sadržana u presudi od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678). Naime, iz tužbe je jasno proizlazilo da je navedeni tužbeni zahtjev bio usmjeren na naknadu štete koja je bila uzrokovana nedostatkom u obrazloženju, s obzirom na to da tuženik nije naveo razloge koji bi opravdali prihvaćanje navedene presumpcije unatoč istaknutim dokazima, a ne neosnovanošću navedene presude.
15 Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj navodi da je Opći sud u točkama 8. do 10. pobijanog rješenja moguće nepravilnosti u presudi suda Unije, što može biti temelj za pravo na naknadu na temelju članka 47. Povelje, pogrešno ograničio samo na slučajeve predugog trajanja postupka.
16 U odgovoru na prvi žalbeni razlog Sud Europske unije tvrdi da je Opći sud opravdano smatrao da je žalitelj svojom tužbom nastojao osporiti sadržaj navedene presude, s obzirom na to da je nastojao ishoditi obrazloženje koje je, prema njegovu mišljenju, bilo nedostatno.
17 Sud Europske unije zahtijeva odbijanje obaju žalbenih razloga i stoga žalbe u cijelosti.
Ocjena Suda
18 Kad je riječ o prvom žalbenom razlogu, valja podsjetiti na to da je sud Unije dužan razmotriti različite žalbene zahtjeve i razloge koje je podnio žalitelj, poput onih koje je istaknuo u svojim pisanim podnescima, ne mijenjajući pritom ni njihov predmet ni sadržaj jer bi u protivnom on povrijedio svoju dužnost (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 1994., Klinke/Sud, C‑298/93 P, EU:C:1994:273, t. 20.).
19 U ovom je slučaju u točkama 2., 6. i 7. tužbe bilo navedeno da se navodna nepravilnost temeljila na tome da žalitelju nije bilo omogućeno shvaćanje razloga zbog kojih mu je izrečena sankcija, što mu je onemogućilo izbjegavanje novog sankcioniranja.
20 Žalitelj je u točki 22. tužbe dodao da „je tuženik, ne navodeći u točkama 53. do 72. svoje presude od 14. rujna 2016.[, Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678)] razloge za odbijanje [žaliteljevih] činjeničnih tvrdnji […], povrijedio članak 47. Povelje jer [mu] nije omogućeno […] pošteno suđenje koje bi osuđenoj ili sankcioniranoj osobi omogućilo saznati stvarne razloge koji su mu se stavljali na teret i koji mu se stavljaju na teret”.
21 U točkama 25. do 28. svoje tužbe žalitelj je u pogledu pravila čija povreda u ovom slučaju daje pravo na naknadu štete ustvrdio, s jedne strane, da „postoje opravdani razlozi za stajalište da uvijek postoji povreda članka 47. Povelje kada se poduzimaju mjere koje osobi ne omogućavaju jasno i objektivno shvaćanje razloga zbog kojih je se sankcionira i što joj se konkretno stavlja na teret” i, s druge strane, da „[d]užnost pravosudnih institucija da osiguraju pravo na pošteno suđenje nalaže da se na temelju načela dobrog sudovanja u presudama uvijek izlože konkretni razlozi na temelju kojih su te presude donesene, kao i prethodno, precizne činjenice koje se stavljaju na teret”.
22 U točkama 30. do 43. tužbe ponovno je bilo navedeno da u ovom slučaju nezakonitost spornog postupanja proizlazi iz toga što „[tuženikovo] obrazloženje pobijane presude onemogućava [žalitelja] da konkretno shvati na temelju čega je utvrđena njegova odgovornost za povredu koju je počinio SLM i zašto pojedinosti koje je on istaknuo – iako dokazane – nisu mogle oboriti presumpciju izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SLM”.
23 Nasuprot tomu, Opći je sud u točki 7. pobijanog rješenja riješio da je žalitelj svojom tužbom nastojao osporiti ocjenu o primjeni presumpcije izvršavanja žaliteljeva odlučujućeg utjecaja na SLM, koja je utvrđena u presudi od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678), a nepravilnost koju je isticao žalitelj temeljila se, kao što to proizlazi iz prethodnih razmatranja, na nedostatku u obrazloženju i, dakle, bitnoj povredi postupka i tvrdnji da je stoga Opći sud pogrešno tumačio predmet jedinog zahtjeva za naknadu štete koji je žalitelj istaknuo u prvostupanjskom postupku te da je, dakle, u tom pogledu donio nevaljanu odluku.
24 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, žalbu treba odbiti ako je obrazloženjem presude Općeg suda povrijeđeno pravo Unije, a izreka presude je osnovana iz drugih pravnih razloga (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM, C‑121/12 P, EU:C:2013:639, t. 35.).
25 Doista, navodna nepravilnost koja se ističe u prvostupanjskom postupku nije utvrđena.
26 Naime, valja navesti, s jedne strane, da obveza obrazlaganja ne nalaže sudu Unije da pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu i da obrazloženje, dakle, može biti implicitno, pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih sud nije prihvatio njihove argumente (presuda od 6. rujna 2012., Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej/Komisija, C‑422/11 P i C‑423/11 P, EU:C:2012:553, t. 48.). S druge strane, iz članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 59. stavka 1. Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pravna pitanja.
27 Također, činjenica da je u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678) tuženik podsjetio na pravno načelo na temelju kojeg je smatrao da je Opći sud mogao valjano smatrati da istaknuti dokazi nisu mogli oboriti navedenu presumpciju bila je dostatna, s jedne strane, kako bi žalitelju bilo moguće saznati razloge zbog kojih je tuženik smatrao da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je unatoč žaliteljevim dokazima odbio oboriti presumpciju izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SLM i, s druge strane, kako bi tuženik ispunio svoju obvezu obrazlaganja.
28 Doista, tuženik je u dovoljnoj mjeri ispunio tu obvezu. Naime, u točki 60. presude od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678) Sud je naveo, s jedne strane, da prema ustaljenoj sudskoj praksi radi utvrđivanja odlučuje li društvo kći samostalno o svojem ponašanju na tržištu valja uzeti u obzir sve relevantne elemente koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze između tog društva kćeri i društva majke, a koji se mogu razlikovati ovisno o slučaju i, s druge strane, da je Komisija ovlaštena propisati novčane kazne društvu majci ako ono i njegovo društvo kći čine jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, pri čemu nije nužno postojanje odnosa između tog društva majke i društva kćeri u kojem društvo majka potiče na povredu ni, a fortiori, uključenost društva majke u tu povredu.
29 Iz toga slijedi da navodna nepravilnost koju žalitelj navodi u svojoj tužbi i ističe u prvostupanjskom postupku nije utvrđena i da se, posljedično, obrazloženje pobijanog rješenja, kako je navedeno u točki 8. ove presude, mora smatrati opravdanim.
30 Posljedično, prvi žalbeni razlog valja odbiti.
31 U pogledu drugog žalbenog razloga, treba podsjetiti na to da se on temelji na tvrdnji da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava presudivši da su jedine nepravilnosti koje utječu na presudu suda Unije i koje mogu biti osnova za pravo na naknadu štete one koje se odnose na predugo trajanje postupka.
32 Međutim, u tom pogledu valja navesti da su prema ustaljenoj sudskoj praksi žalbeni razlozi koji su usmjereni protiv dijelova obrazloženja koji nisu nužan temelj izreke pobijane presude ili rješenja bespredmetni te ih stoga treba odbiti (rješenje predsjednika Suda od 12. veljače 2003., Marcuccio/Komisija, C‑399/02 P(R), EU:C:2003:90, t. 16. i navedena sudska praksa).
33 Doista, valja utvrditi da, s obzirom na to da nije dokazana navodna nepravilnost presude od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija (C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678), Opći sud uopće nije morao odlučivati o mogućim posljedicama nepravilnosti presude Suda o utvrđivanju odgovornosti Unije.
34 Budući da razmatranja na koja se upućuje u točki 31. ove presude nisu nužan temelj izreke pobijanog rješenja, drugi žalbeni razlog treba proglasiti bespredmetnim te ga, posljedično, odbiti.
35 S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu treba u cijelosti odbiti.
Troškovi
36 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbene postupke, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
37 Budući da je druga stranka u postupku postavila zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova druge stranke u postupku.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. Društvo Ori Martin SA snosi vlastite troškove kao i troškove koje zahtijeva Sud Europske unije.
Potpisi