MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
izneseno 26. travnja 2017.(1)
Predmet C‑249/16
Saale Kareda
protiv
Stefana Benköa
(zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sudska nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima – Pojam ‚stvari povezanih s ugovorom’ – Zahtjev za naknadu dužnikovih dospjelih bankarskih potraživanja iz ugovora o zajedničkom kreditu upućen sudužnicima – Određivanje mjesta ispunjenja ugovora o kreditu”
1. U okviru ovog predmeta Sud ima priliku ponovo pojasniti pojmove „stvari povezanih s ugovorom” i „pružanja usluga” u smislu Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2).
2. Prema tome, Sud je pozvan odlučiti je li regresni zahtjev među sudužnicima iz ugovora o kreditu stvar povezana s ugovorom”. Ako je odgovor na tu pitanje potvrdan, Sud treba ispitati može li se takav ugovor smatrati ugovorom za pružanje usluga što će ga, po potrebi, dovesti do određivanja mjesta izvršenja njegove karakteristične obveze.
3. U ovom mišljenju objasnit ću razloge zbog kojih smatram da članak 7. stavak 1. te uredbe treba tumačiti na način da je regresni zahtjev između sudužnika ugovora o kreditu obuhvaćen pojmom „stvari povezanih s ugovorom” u smislu te odredbe.
4. Kako bih objasnio zašto smatram da članak 7. stavak 1. točku (b) drugu alineju navedene uredbe treba tumačiti na način da ugovor o kreditu koji je temelj regresnog zahtjeva koji je podnio jedan od sudužnika treba smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu te odredbe s obzirom na to da je mjesto izvršenja obveze koje je temelj zahtjeva mjesto u kojem vjerovnik koji odobrava kredit ima glavno mjesto poslovanja.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Uredba br. 1215/2012
5. Uvodna izjava 4. Uredbe br. 1215/2012 određuje:
Određene razlike između nacionalnih pravila koja reguliraju nadležnost i priznavanje presuda, onemogućavaju nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Odredbe o jedinstvenim pravilima o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, te osiguravanju brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici neophodn[e] su.”
6. U skladu s uvodnim izjavama 15. i 16. te uredbe:
„(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. […]
(16) Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće razumno predvidjeti. Važno je, posebno u slučajevima u vezi izvanugovornih obveza koje nastaju iz povrede privatnosti i osobnih prava, uključujući klevetu.”
7. Članak 4. stavak 1. navedene uredbe predviđa da „[p]odložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”
8. Članak 7. Uredbe br. 1215/2012 glasi:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;
(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojemu su, u skladu s ugovorom, usluge pružene ili su trebale biti pružene;
(c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a);
[…]”.
2. Uredba br. 593/2008
9. Uvodne izjave 7. i 17. Uredbe br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I)(3) propisuju:
„(7) Sadržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(4)] i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II.) [(5)].
[…]
(17) U pogledu mjerodavnog prava u situacijama kad ono nije odabrano, pojmove „pružanje usluga” i „prodaja robe” trebalo bi tumačiti na isti način kao i kod primjene članka 5. Uredbe (EZ) br. 44/2001, u mjeri u kojoj je prodaja robe i pružanje usluga obuhvaćeno ovom Uredbom. Iako ugovori o franšizi i distribuciji predstavljaju ugovore o uslugama, predmet su posebnih pravila.”
10. Članak 16. Uredbe br. 261/2004 glasi:
„Ako vjerovnik ima tražbinu protiv više dužnika odgovornih za istu tražbinu, pri čemu je jedan dužnik već djelomično ili u potpunosti namirio tu tražbinu, pravu kojem podliježu obveze prema vjerovniku također podliježe i pravo dužnika na povrat od ostalih dužnika. Ostali dužnici mogu koristiti sva sredstva prema dužniku koja su imali protiv vjerovnika u mjeri u kojoj to dozvoljava pravo kojem podliježu njihove obveze prema vjerovniku.”
3. Direktiva 2002/65/EZ
11. Člankom 2. točkom (b) Direktive 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i o izmjeni Direktive Vijeća 90/619/EEZ i direktiva 97/7/EZ i 98/27/EZ(6) pojam „financijska usluga” definiran je kao „svaka usluga koja ima prirodu bankovne, kreditne ili osiguravajuće usluge, usluge osobne mirovine, ulaganja ili plaćanja”.
B. Austrijsko pravo
12. Članak 896. Allgemeines Bürgerliches Gesetzbucha (građanski zakonik, u daljnjem tekstu: ABGB) navodi da solidarni sudužnik koji sam ispuni ukupan dug, čak i da nije došlo do prijenosa prava, ima pravo zahtijevati od drugih dužnika naknadu isplaćenoga, i to u jednakim dijelovima ako drugačije među njima nije dogovoreno.
13. Prije izmjena učinjenih Zahlungsverzugsgesetzom (zakon o zakašnjenju s plaćanjem) od 20. ožujka 2013.(7), članak 905. stavak 2. ABGB‑a propisivao je da u slučaju sumnje dužnik mora vjerovniku ispuniti plaćanja u novcu, u mjestu svog domicila (mjestu poslovanja), na vlastiti rizik i trošak.
14. Taj zakon također je ABGB unio članak 907.a kojim je propisano da novčani dug treba biti ispunjen u domicilu ili u mjestu poslovanja vjerovniku plaćanjem iznosa novca u tom mjestu ili putem uplate na bankovni račun koji je odredio vjerovnik.
15. U skladu s člankom 1042. ABGB‑a svaka osoba koja je umjesto druge osobe ispunila dug koji je druga osoba morala sama ispuniti na temelju odredaba ovog zakonika ima pravo zahtijevati naknadu.
16. Na temelju članka 1503. stavka 2. točke 1. ABGB‑a članak 907.a tog zakonika primjenjuje se, u verziji iz tog zakona, na pravne odnose od 16. ožujka 2013. Na pravne odnose koji su nastali prije tog datuma primjenjuju se dotadašnje odredbe. Međutim, ako ti ranije nastali pravni odnosi propisuju periodične novčane obveze, nove odredbe primjenjuju se na plaćanja koja dospijevaju na dan 16. ožujka 2013.
II. Glavni postupak
17. Pred austrijskim sudovima Stefan Benkö (u daljnjem tekstu: tužitelj), austrijski državljanin, podnosi regresni zahtjev protiv Saale Kareda (u daljnjem tekstu: tuženica), estonske državljanke, njegove bivše partnerice, za isplatu iznosa od 17 145,41 eura uvećanog za kamate i troškove.
18. U vrijeme dok su živjeli zajedno u Austriji, tužitelj i tuženica 2007. kupili su kuću i u tu svrhu uzeli tri zajma u ukupnom iznosu od 300 000 eura (u daljnjem tekstu: kredit) u jednoj austrijskoj banci. Oboje su bili zajmoprimci, a sud koji je uputio zahtjev navodi da su oboje bili solidarni sudužnici.
19. Krajem 2011. tuženica je okončala njihovu zajednicu života i otišla živjeti u Estoniju. Sud koji je uputio zahtjev u tom smislu navodi da je njezino trenutno prebivalište nepoznato.
20. Od lipnja 2012. tuženica je prestala izvršavati obveze vraćanja kredita. Tužitelj je stoga sve do lipnja 2014., povrh obveze plaćanja svojih obroka kredita, preuzeo obveze vraćanja kredita za svoju bivšu partnericu. Te isplate kredita predmetom su ove tužbe.
21. Landesgericht St. Pölten (Zemaljski sud u Sankt Pöltenu, Austrija), sud prvog stupnja, stupio je u kontakt s veleposlanstvom Estonije u Austriji kako bi saznao prebivalište tuženice, ali bezuspješno. U tim okolnostima tuženici je postavljen privremeni zastupnik za njezino zastupanje.
22. Taj privremeni zastupnik, koji je preuzeo ukupnu dostavu, istaknuo je prigovor nenadležnosti pred prvostupanjskim sudom zato što tužiteljica ima prebivalište u Estoniji, na području druge države članice. Nadalje, smatrao je da se na činjenice koje je naveo tužitelj ne primjenjuju odredbe poglavlja II. odjeljaka 2. do 7. Uredbe br. 1215/2012, odredaba koje se odnose na sudsku nadležnost, a koje derogiraju opće pravilo o nadležnosti iz članka 4. stavka 1. te iste uredbe. U svakom slučaju, smatrao je da Landesgericht St. Pölten (Zemaljski sud u Sankt Pöltenu) pred kojim je tužitelj pokrenuo postupak nije teritorijalno nadležan jer je zajam dala austrijska banka i jer se mjesto izvršenja te transakcije, odnosno sjedište te banke, ne nalazi u području mjesne nadležnosti tog suda.
23. Odlukom od 5. kolovoza 2015. Landesgericht St. Pölten (Zemaljski sud u Sankt Pöltenu) utvrdio je nepostojanje međunarodne nadležnosti. Tužitelj je protiv te odluke podnio žalbu pred Oberlandesgericht Wienom (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) koji je odlukom od 28. prosinca 2015. izmijenio odluku od 5. kolovoza 2015.
24. Tuženica je stoga podnijela zahtjev za reviziju pred sudom koji je uputio zahtjev.
III. Prethodna pitanja
25. Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), dvojeći o tumačenju koje treba dati odredbama prava Unije, odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 7. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je zahtjev za povrat (zahtjev za naknadu/regresni zahtjev), koji dužnik iz (zajedničkog) ugovora o kreditu s određenom bankom, koji je sam preuzeo isplatu kredita, podnosi protiv drugog dužnika iz tog ugovora o kreditu, izvedeni (sekundarni) ugovorni zahtjev iz tog ugovora o kreditu?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
Određuje li se mjesto izvršenja zahtjeva za povrat (zahtjeva za naknadu/regresnog zahtjeva) jednog dužnika prema drugom dužniku iz ugovora o kreditu koji je temelj za zahtjev:
(a) prema članku 7. stavku 1. točki (b) drugoj alineji Uredbe 1215/2012 (‚pružanje usluga’) ili
(b) sukladno članku 7. stavku 1. točki (c) u vezi s točkom (a) Uredbe 1215/2012 prema lex causae?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje 2.a:
Je li davanje kredita od strane banke karakteristična ugovorna usluga iz ugovora o kreditu i određuje li se onda mjesto izvršenja za pružanje te usluge prema članku 7. stavku 1. točki (b) drugoj alineji Uredbe 1215/2012 prema sjedištu banke, kada je kredit isplaćen isključivo na tom mjestu?
4. U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje 2.b.:
Je li za određivanje mjesta izvršenja povrijeđene ugovorne obveze prema članku 7. stavku 1. točki (a) Uredbe 1215/2012 mjerodavan:
(a) Trenutak podizanja kredita od strane obojice dužnika (ožujak 2007.) ili
(b) Trenutak u kojem je dužnik koji ima pravo regresa banci isplatio tražbine iz kojih proizlazi njegovo pravo regresa (od lipnja 2012. do lipnja 2014.)?”
IV. Moja analiza
26. U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev želi na temelju pravila o nadležnosti iz Uredbe br. 1215/2012 saznati koji je sud nadležan za provođenje glavnog postupka.
27. Sve poteškoće iz ovog predmeta proizlaze iz činjenice da je tužba koju je tužitelj podnio u glavnom postupku regresni zahtjev među sudužnicima koji proizlazi iz ugovora o kreditu sklopljenoga između potonjih osoba s jedne strane i jedne austrijske banke s druge strane.
28. U biti, glavno pitanje na koje valja odgovoriti prije ispitivanja pravila o nadležnosti koja bi se mogla primjenjivati na okolnosti iz glavnog postupka jeste mogu li se radi primjene te uredbe od ugovora o kreditu „razdvojiti” pravni odnosi koji su nastali između solidarnih sudužnika nakon sklapanja tog ugovora ili predstavljaju nedjeljivu cjelinu.
29. Iz razloga koji slijede smatram da su pravni odnosi između solidarnih sudužnika koji su nastali sklapanjem ugovora o kreditu nedjeljivi od tog ugovora.
30. Naime, ti pravni odnosi proizlaze iz ugovora o kreditu na koji su solidarni sudužnici zajednički slobodno pristali. U odnosu na zajedničkog vjerovnika oni su, dakle, svaki pojedinačno prihvatili platiti ukupan dug. Davanje koje se sastoji od pozajmljivanja novca povezano je nedjeljivo s obvezom povrata. Zajam koji nije povezan s obvezom povrata zapravo predstavlja dar. Solidarna obveza na povrat zapravo je sastavni dio ugovornog mehanizma.
31. Ostaje činjenica da sudužnik koji je podmirio cijeli ili dio duga drugog sudužnika u iznosu zajedničkog duga može povratiti tako plaćen iznos podnoseći regresni zahtjev. Dakle, razlog tog zahtjeva povezan je s postojanjem tog ugovora. Slijedom navedenog, bilo bi neprirodno radi primjene Uredbe br. 1215/2012 razdvajati te pravne odnose od ugovora iz kojeg su nastali i na kojem se temelje(8). Drugačiji zaključak, s obzirom na zahtjeve koji se temelje na jednom te istom ugovoru, može dovesti do množenja nadležnih sudova. Sud jedne države članice bio bi nadležan za sporove između sudužnika i banke dok bi sud neke druge države članice bio nadležan za sporove između samih sudužnika.
32. Stoga je koherentnije da jedan te isti sud odlučuje o ukupnosti pravnih pitanja koja se mogu postaviti nakon sklapanja ugovora o kreditu. To je, osim toga, izričito predviđeno Uredbom Rim I u pogledu mjerodavnog prava. Kao što navodi Europska komisija, članak 16. te uredbe naslovljen „Odgovornost više osoba” propisuje osobito da „[a]ko vjerovnik ima tražbinu protiv više dužnika odgovornih za istu tražbinu, pri čemu je jedan dužnik već djelomično ili u potpunosti namirio tu tražbinu, pravu kojem podliježu obveze prema vjerovniku također podliježe i pravo dužnika na povrat od ostalih dužnika”.
33. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi bilo drugačije u pogledu određivanja nadležnog suda za odlučivanje o regresnom zahtjevu sudužnika iz ugovora o kreditu protiv drugog sudužnika. Tim više jer nas usporedna primjena Uredbe Rim I i Uredbe br. 1215/2012 obvezuje na koherentnost u njihovu tumačenju(9). Usto, razdvajanje pravnih odnosa između solidarnih sudužnika iz ugovora koji ih povezuje nije u skladu s ciljem postizanja visokog stupnja predvidivosti kojem teži Uredba br. 1215/2012(10). Stoga, saznanje da će se na sporove koji nastaju iz njihovih pravnih odnosa primjenjivati ista pravila nadležnosti kao ona koja se primjenjuju na sam ugovor o kreditu za solidarne sudužnike predstavlja nedvojbeno visok stupanj predvidljivosti.
34. Ukupnost tih elemenata navodi me na zaključak da sudovi nadležni za provođenje postupka koji se odnosi na pravne odnose između solidarnih sudužnika koji nastaju iz sklapanja ugovora o kreditu moraju biti isti oni koji provode postupak u sporovima koji nastaju iz tog ugovora.
35. Stoga, s obzirom na to da je ugovor o kreditu nesumnjivo obuhvaćen pojmom „stvari povezanih s ugovorom” smatram da članak 7. stavak 1. te uredbe treba tumačiti na način da je regresni zahtjev između sudužnika ugovora o kreditu obuhvaćen pojmom „stvari povezanih s ugovorom” u smislu te odredbe.
36. Imajući navedeno na umu, sud koji je uputio zahtjev želi saznati gdje se nalazi mjesto izvršenja obveze na kojem se temelji zahtjev s obzirom na to da je to mjesto drugačije određeno člankom 7. stavkom 1. ovisno o tome radi li se o ugovoru o prodaji robe ili ugovoru o pružanju usluga ili ni jednom od ta dva ugovora.
37. Stoga, drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 1. točku (b) drugu alineju te uredbe tumačiti na način da se ugovor o kreditu na kojem se temelji regresni zahtjev sudužnika treba smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu te odredbe. Ako je to tako, je li davanje zajma karakteristična ugovorna obveza tog ugovora, a mjesto izvršenja obveze onda mjesto u kojem se nalazi sjedište banke?
38. Smatram da nema sumnje da je ugovor o kreditu ugovor o pružanju usluga.
39. Sud je presudio da „pojam ‚usluge’ podrazumijeva barem da strana koja pruža usluge obavlja određenu djelatnost u zamjenu za naknadu”(11). Pojasnio je da postojanje djelatnosti zahtijeva činjenje, a ne propuštanja(12). Također je iz tog pojma isključio ugovor o licenciji kojim nositelj prava intelektualnog vlasništva ovlasti drugu ugovornu stranu na izvršavanje tog prava za naknadu pod uvjetom da nositelj prava na intelektualno vlasništvo ne pruža nikakvu uslugu u pogledu uporabe i drugoj ugovornoj strani omogućava slobodno izvršavanje navedenog prava(13).
40. Drugačije je u slučaju ugovora o kreditu. Naime, tim ugovorom zajmodavac, kreditna ustanova pristaje ili se obvezuje pristati na pozajmljivanje iznosa novca zajmoprimcu s odgodom plaćanja, a zajmoprimac se obvezuje vratiti taj iznos pri čemu se naknada za taj zajam sastoji od plaćanja kamata koje iz njega proizlaze. Pružanje usluga sastoji se u davanju navedenoga iznosa koje čini kreditna ustanova na temelju onog što se uobičajeno naziva „bankarska transakcija”.
41. Iz toga proizlazi da je bankarska transakcija financijska usluga. Nadalje, kao što ističe sud koji je uputio zahtjev, to proizlazi iz članka 2. točke (b) Direktive 2002/65 koja pojam „financijska usluga” definira kao „svaku uslugu koja ima prirodu bankovne, kreditne ili osiguravajuće usluge, usluge osobne mirovine, ulaganja ili plaćanja”.
42. Sama činjenica da je djelatnost strane koja pruža usluge obuhvaćena financijskim sektorom ne može dovesti do isključivanja ugovora sklopljenih u okviru te djelatnosti iz primjene članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1215/2012. Iz toga proizlazi da je zakonodavac pravilno propisao uključivanje te vrste usluga u područje primjene te uredbe u pogledu sudske nadležnosti. Kao što primjećuju sud koji je uputio zahtjev i Komisija, članak 63. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 propisivao je iznimku od primjene pravila o nadležnosti „u stvarima koje se odnose na ugovore” kada se mjesto pružanja usluga nalazilo u Luksemburgu. Međutim, na temelju članka 63. stavka 3. te uredbe, odredbe istog članka nisu se primjenjivale na ugovore o pružanju financijskih usluga, što je značilo da su ti ugovori ostali u dosegu primjene pravila o posebnoj nadležnosti iz članka 5. stavka 1. te uredbe koji odgovara sadašnjem članku 7. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012.
43. Smatram da, stoga, ugovor o kreditu treba smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) druge alineje te uredbe.
44. Ostaje još odrediti gdje se nalazi mjesto izvršenja obveze na kojem se temelji zahtjev. Prema članku 7. stavku 1. točki (b) drugoj alineji navedene uredbe, to je mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru. U biti, radi se o određivanju mjesta izvršenja karakteristične obveze za ugovor jer je to poveznica za određivanje nadležnog suda(14).
45. U ovom slučaju smatram da je kod ugovora o kreditu karakteristična obveza samo davanje pozajmljenog iznosa. Druga obveza koja se nalazi u tom ugovoru, odnosno obveza zajmoprimca da vrati pozajmljeni iznos postoji, naime, samo ako zajmodavac izvrši svoju činidbu s obzirom na to da je obveza vraćanja samo posljedica.
46. Što se tiče samog izvršenja karakteristične obveze, smatram da se samo pomoću mjesta vjerovnikova poslovanja može osigurati visok stupanj predvidljivosti i zadovoljiti ciljevi osiguranja blizine i ujednačavanja koji se žele ostvariti člankom 7. stavkom 1. točkom (b) drugom alinejom Uredbe br. 1215/2012(15). Naime, to će mjesto biti poznato strankama od sklapanja ugovora te će to također biti mjesto suda koji ima najužu vezu s tim ugovorom.
47. Stoga, s obzirom na prethodna razmatranja, smatram da članak 7. stavak 1. točku (b) drugu alineju te uredbe treba tumačiti na način da se ugovor o kreditu na kojem se temelji regresni zahtjev sudužnika treba smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu te odredbe. Mjesto izvršenja obveze na kojoj se temelji zahtjev je mjesto poslovanja vjerovnika koji je dodijelio kredit.
V. Zaključak
48. Imajući u vidu prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 7. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da je regresni zahtjev između sudužnika ugovora o kreditu obuhvaćen pojmom „stvari povezanih s ugovorom” u smislu te odredbe.
2. Članak 7. stavak 1. točku (b) drugu alineju te uredbe treba tumačiti na način da:
– da je ugovor o kreditu na kojem se temelji regresni zahtjev sudužnika treba smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu te odredbe;
– mjesto izvršenja obveze na kojoj se temelji zahtjev je mjesto poslovanja vjerovnika koji je dodijelio kredit.