PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

23. listopada 2013.

Predmet F‑39/12

BQ

protiv

Revizorskog suda Europske unije

„Javna služba – Dužnosnik – Izvješće o ocjeni– Uznemiravanje – Naknada štete – Dopuštenost – Rokovi“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom BQ traži, s jedne strane, poništenje odluke od 7. prosinca 2011. o odbijanju njegove žalbe od 26. travanja 2011. izjavljene protiv odbijanja njegovog zahtjeva za utvrđivanje odgovornosti Revizorskog suda Europske unije zbog skrivljenog ponašanja u odnosu na njega i, s druge strane, da se naloži Revizorskom sudu da nadoknadi nematerijalnu i materijalnu štetu koju je to skrivljeno ponašanje navodno prouzročilo.

Odluka:      Nalaže se Revizorskom sudu Europske unije da isplati 2000 eura BQ‑u. U preostalom dijelu tužba se odbija. Svaka stranka snosi vlastite troškove.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Rokovi – Zahtjev za naknadu štete upućen instituciji – Poštovanje razumnog roka – Trajanje roka i dan od kojega počinje teći

(čl. 46. Statuta Suda; čl. 90. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Razlozi – Nezakonitost odluke tijela za imenovanje koja nije pobijana u rokovima – Nedopuštenost

(čl. 90. i 91. Pravilnika o osoblju za dužnosnike )

3.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Povreda dužnosti – Pojam – Postojanje konfliktnih odnosa između dužnosnika i njegova hijerarhijski nadređenoga – Uključenost – Pretpostavke

4.      Dužnosnici – Prava i obveze – Interna istraga o navodnom uznemiravanju – Pravo žalitelja na saslušanje i na pristup spisu istrage – Granice

(čl. 12.a, 24. i 26. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)

1.      U nedostatku roka predviđenog primjenjivim propisom za podnošenje zahtjeva za naknadu štete koji proizlazi iz radnog odnosa između dužnosnika i institucije o kojoj ovisi, navedeni zahtjev mora se podnijeti u razumnom roku koji se utvrđuje s obzirom na okolnosti slučaja.

K tome, kad ništa nije propisano primjenjivim propisima u području, zastarni rok od pet godina predviđen člankom 46. Statuta Suda predstavlja relevantni čimbenik usporedbe za ocjenu dopuštenosti odštetnog zahtjeva dužnosnika a da ipak pritom ne predstavlja strogu i neprekoračivu granicu. Valja nadodati da, prema navedenom članku 46., zastarni rok od pet godina počinje teći od nastanka činjenice koja je uzrokovala štetu ili točnije, od kad su nastali štetni učinci akta ili nezakonitog ponašanja ili od pojavljivanja štetnih učinaka.

(t. 38. i 39.)

Izvori:

Sud: 27. siječnja 1982., De Franceschi/Vijeće i Komisija, 51/81, t. 10.; 19. travnja 2007., Holcim(Deutschland)/Komisija, C‑282/05 P, t. 29.

Prvostupanjski sud: 5 listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, t. 66. i 71.; 27. kolovoza 2009., Abouchar/Komisija, T‑367/08, t. 22. i 23.

Opći sud Europske unije: 15. rujna 2010., Marcuccio/Komisija, T‑157/09 P, t. 46. i 47.

2.      Dužnosnik koji je propustio u rokovima predviđenima člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju podnijeti tužbu za poništenje protiv akta kojim mu se navodno nanosi šteta ne može pomoću zahtjeva za naknadu štete prouzročene tim aktom popraviti taj propust i time si omogućiti nove rokove za tužbu. Ne može se pozivati ni na navodnu nezakonitost tog akta u okviru tužbe za poništenje.

(t. 62.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 29. veljače 1996., Lopes/Komisija, T‑547/93, t. 174. i 175.; 1. prosinca 1999., Schuerer/Komisija, T‑81/99, t. 31.

3.      Postojanje konfliktnih odnosa između dužnosnika i njegova hijerarhijski nadređenoga ne može kao takvo predstavljati povredu dužnosti pripisivu upravi, osim ako se utvrdi povreda obveze uprave u tome što je dopustila pogoršanje situacije koja šteti i funkcioniranju službe i zdravlju uključenih osoba.

(t. 68.)

4.      U slučaju u kojem se istražni postupak pokrenut nakon zahtjeva za pomoć dužnosnika s pritužbom zbog uznemiravanja, ne može smatrati pokrenutim protiv navedenog dužnosnika, potonji se ipak može na temelju načela dobre uprave pozivati na pravo na saslušanje o činjenicama koje se na njega odnose jer odluka kojom se odbija zahtjev za pomoć u vezi s navodnim uznemiravanjem može imati teške posljedice s obzirom na to da uznemiravanje može imati iznimno štetne učinke na zdravstveno stanje žrtve i eventualno priznavanje od strane uprave da se uznemiravanje dogodilo može samo po sebi imati povoljan učinak u terapeutskom postupku oporavka uznemiravane osobe.

Međutim, postupovno pravo na saslušanje ne podrazumijeva pravo dužnosnika koji se smatra žrtvom uznemiravanja na to da se može u svakom slučaju upoznati sa cjelokupnim izvješćem o istrazi, jednom kad je ono sastavljeno, s obzirom na to da u kontekstu istrage o uznemiravanju, nije nerazumno, osim u iznimnim okolnostima, zaštititi svjedoke jamčeći im anonimnost i povjerljivost svih podataka koji ih mogu identificirati, kako bi se, i u samom interesu žalitelja, omogućilo provođenje neutralnih i objektivnih istraga uz bezrezervnu suradnju članova osoblja, sprječavanje svih opasnosti utjecaja na svjedoke a posteriori od strane optuženih osoba, ili čak i žalitelja, i očuvanje na taj način radnih odnosa koji pogoduju dobrom funkcioniranju službi.

Naprotiv, ako tijelo za imenovanje odluči odbiti žalbu povodom uznemiravanja oslanjajući se na zaključke izvješća o istrazi, dužnosnik žalitelj ima pravo da ga se obavijesti o razlozima koji podupiru zaključke izvješća o istrazi, što u slučaju u kojem se ti razlozi ne nalaze u odluci tijela za imenovanje znači da mu se dostavi nepovjerljiva inačica izvješća o istrazi.

(t. 72. do 74.)

Izvori:

Službenički sud: 16. svibnja 2012., Skareby/Komisija, F‑42/10, t. 46.; 12. prosinca 2012., Cerafogli/ESB, F‑43/10, t. 85., 92. i 97. koji je predmet žalbenog postupka u tijeku pred Službeničkim sudom u predmetu T‑114/13 P