Zahtjev za prethodnu odluku koji je 27. siječnja 2020. uputio Consiglio di Stato (Italija) – AQ, BO, CP protiv Presidenza del Consiglio dei Ministri, Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR, Università degli studi di Perugia
(predmet C-40/20)
Jezik postupka: talijanski
Sud koji je uputio zahtjev
Consiglio di Stato
Stranke glavnog postupka
Tužitelji: AQ, BO, CP
Tuženici: Presidenza del Consiglio dei Ministri, Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR, Università degli studi di Perugia
Prethodna pitanja
Protivi li se članku 5. Okvirnog sporazuma iz Direktive 1999/70/EZ (Direktiva Vijeća o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, u daljnjem tekstu: Direktiva)1 , naslovljenom „Mjere za sprečavanje zlouporaba”, u vezi s uvodnim izjavama 6. i 7. i člankom 4. tog sporazuma („Načelo nediskriminacije”) te u kontekstu načela ekvivalentnosti, djelotvornosti i korisnog učinka prava [Europske unije], nacionalni propis, u konkretnom slučaju članak 24. stavak 3. točka (a) i članak 22. stavak 9. Zakona 240/2010, kojim se sveučilištima omogućuje da bez brojčanog ograničenja koriste ugovore o radu na određeno vrijeme namijenjene istraživačima u trajanju od tri godine s mogućnošću produljenja za dvije godine, a da njihovo sklapanje i produljenje nije uvjetovano postojanjem nikakvog objektivnog razloga povezanog s privremenim ili izvanrednim potrebama sveučilišta koje ih određuje, i kojim se kod višestrukog zasnivanja radnih odnosa na određeno vrijeme s istom osobom kao jedino ograničenje propisuje da trajanje ne smije prelaziti 12 godina, uključujući i prekide?
Protivi li se navedenom članku 5. Okvirnog sporazuma u vezi s uvodnim izjavama 6. i 7. Direktive i s člankom 4. navedenog sporazuma te u kontekstu korisnog učinka prava, nacionalni propis (u ovome slučaju članak 24. i članak 29. stavak 1. Zakona 240/2010) kojim se sveučilištima dopušta da istraživače zapošljavaju isključivo na određeno vrijeme – pri čemu odluka o tome nije uvjetovana postojanjem privremenih ili izvanrednih potreba niti postoje ikakva ograničenja – na temelju potencijalno neograničenog niza ugovora o radu na određeno vrijeme, za redovne nastavne i istraživačke potrebe tih sveučilišta?
Protivi li se članku 4. navedenog okvirnog sporazuma, nacionalni propis poput članka 20. stavka 1. Zakonodavne uredbe 75/2017 (kako se tumači u navedenoj okružnici ministarstva br. 3/2017) kojim se javnim istraživačkim ustanovama daje mogućnost da prime u stalni radni odnos istraživače zaposlene na određeno vrijeme – ali samo ako su do 31. prosinca 2017. stekli barem tri godine radnoga staža – dok se s druge strane ta mogućnost ne priznaje sveučilišnim istraživačima zaposlenima na određeno vrijeme samo zato što su na temelju članka 22. stavka 16. Zakonodavne uredbe 75/2017 njihovi radni odnosi, iako su po zakonu utemeljeni na ugovorima o radu, uređeni „sustavom javnog prava”, unatoč tomu što se člankom 22. stavkom 9. Zakona 240/2010 istraživači istraživačkih ustanova i sveučilišta podvrgavaju istom pravilu u pogledu najduljeg trajanja radnih odnosa na određeno vrijeme, zasnovanih sa sveučilištima ili istraživačkim ustanovama u obliku ugovora iz sljedećeg članka 24. ili u obliku ugovora za znanstvene novake iz istog članka 22.?
Protivi li se načelima ekvivalentnosti, djelotvornosti i korisnog učinka prava Unije, u kontekstu navedenog okvirnog sporazuma, te načelu nediskriminacije iz članka 4. tog sporazuma, nacionalni propis (članak 24. stavak 3. točka (a) Zakona 240/2010, članak 29. stavak 2. točka (d) i članak 29. stavak 4. Zakonodavne uredbe 81/2015) kojim se unatoč tome što postoje pravila koja se primjenjuju na sve zaposlene u javnom i privatnom sektoru i koja su konačno sadržana u navedenoj Zakonodavnoj uredbi br. 81, te kojima se (od 2018.) utvrđuje najdulje trajanje radnog odnosa na određeno vrijeme na 24 mjeseca (uključujući produljenja i obnavljanja) i uvjetuje korištenje te vrste odnosa za zaposlene u javnoj upravi postojanjem „privremenih i izvanrednih potreba”, sveučilištima dopušta da istraživače zapošljavaju na temelju trogodišnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme koji se može produljiti za dvije godine u slučaju pozitivne ocjene istraživačkih i nastavnih aktivnosti obavljanih u tom trogodišnjem razdoblju, a da ni sklapanje prvog ugovora ni produljenje ugovora nije uvjetovano postojanjem takvih privremenih ili izvanrednih potreba sveučilišta, te se sveučilištima čak dopušta da nakon isteka petogodišnjeg razdoblja s istom ili drugim osobama sklope još jedan ugovor na određeno vrijeme iste vrste kako bi zadovoljili iste nastavne i istraživačke potrebe povezane s prethodnim ugovorom?
Protivi li se članku 5. navedenog okvirnog sporazuma, također u kontekstu načela ekvivalentnosti i djelotvornosti te spomenutog članka 4., nacionalni propis (članak 29. stavak 2. točka (d) i članak 29. stavak 4. Zakonodavne uredbe 81/2015 te članak 36. stavci 2. i 5. Zakonodavne uredbe 165/2001) kojim se sveučilišnim istraživačima zaposlenima na temelju trogodišnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme s mogućnošću produljenja za još dvije godine (na temelju navedenog članka 24. stavka 3. točke (a) Zakona 240/2010), onemogućuje da nakon toga zasnuju radni odnos na neodređeno vrijeme jer u talijanskom pravu ne postoje druge mjere kojima bi se mogle spriječiti i sankcionirati zlouporabe od strane sveučilišta prilikom korištenja uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme?
____________
1 Direktiva Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.)