PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
27. ožujka 2014.(*)
„Građanstvo Unije – Načelo zabrane diskriminacije – Pravila o jeziku koja se primjenjuju u građanskim postupcima“
U predmetu C‑322/13,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landesgericht Bozen (Italija), odlukom od 6. lipnja 2013., koju je Sud zaprimio 13. lipnja 2013., u postupku
Ulrike Elfriede Grauel Rüffer
protiv
Katerine Pokorne,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: R. Silva de Lapuerta (izvjestitelj), predsjednik vijeća, J. L. da Cruz Vilaça, G. Arestis, J.-C. Bonichot i A. Arabadjiev, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za K. Pokornu, M. Mairhofer i F. Bauer, Rechtsanwälte,
– za Talijansku Republiku, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju W. Ferrante, avvocato dello Stato,
– za Europsku komisiju, E. Traversa i W. Bogensberger, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon saslušanja nezavisne odvjetnice, da u predmetu odluči bez njezinog mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 18. UFEU‑a i 21. UFEU‑a.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Ulrike Elfriede Grauel Rüffer i Katerina Pokorne u vezi s tužbom radi naknade štete zbog nezgode na skijanju.
Pravni okvir
3 U članku 122. prvoj alineji talijanskog Zakona o građanskom postupku (Zivilprozessordnung) određuje se:
„Talijanski jezik upotrebljava se tijekom cijelog postupka.“
4 U članku 156. tog zakona predviđeno je:
„1. Postupovni akti ne mogu se proglasiti ništavima zbog povrede pravila glede forme ako to nije predviđeno zakonom.
2. Postupovni akt može se međutim proglasiti ništavim ako ne ispunjava formalnopravne pretpostavke potrebne za ostvarivanje njegovih ciljeva.
3. Ništavost se ne može proglasiti kad je postupovni akt ispunio svoj cilj.“
5 Odstupajući od tog pravila, njemački jezik može se upotrebljavati u građanskim, kaznenim i upravnim postupcima pred sudovima pokrajine Bolzano. Osnovu za uporabu tog jezika pred navedenim sudovima čine članci 99. i 100. Uredbe predsjednika republike br. 670 od 31. kolovoza 1972. o odobrenju jedinstvenog teksta ustavnih zakona o posebnom statutu regije Trentino‑Alto Adige (u daljnjem tekstu: UPR br. 670/1972) i Uredba predsjednika republike br. 574 od 15. srpnja 1988. o provedbi posebnog statuta regije Trentino‑Alto Adige o uporabi njemačkog i ladinskog jezika u komunikaciji građana s javnom upravom i u sudskim postupcima (u daljnjem tekstu: UPR br. 574/1988).
6 U članku 99. UPR‑a br. 670/1972 određuje se:
„U ovoj pokrajini njemački jezik izjednačen je s talijanskim jezikom, koji je službeni jezik. Kod zakonodavnih akata i uvijek kada ova uredba predviđa dvojezični tekst, vjerodostojna je talijanska verzija.“
7 U članku 100. UPR‑a br. 670/1972 predviđeno je:
„Talijanski državljani iz pokrajine Bolzano čiji jezik je njemački imaju pravo upotrebljavati njemački jezik u komunikaciji sa sudovima i tijelima i službama javne uprave koji imaju sjedište u toj pokrajini ili izvršavaju regionalnu nadležnost, kao i s koncesionarima pružateljima javnih usluga u toj pokrajini.“
8 Članak 1. stavak 1. UPR‑a br. 574/1988 glasi:
„Ova uredba uređuje uporabu njemačkog jezika u skladu s odredbama glave XI. posebnog statuta regije Trentino‑Alto Adige […]. U ovoj regiji njemački jezik izjednačen je s talijanskim jezikom, koji je službeni jezik države:
a) u komunikaciji s tijelima i službama javne uprave te pravnim osobama javnog prava i javnim ustanovama koje imaju sjedište u pokrajini Bolzano ili izvršavaju regionalnu nadležnost, kao i s koncesionarima pružateljima javnih usluga u toj pokrajini;
b) u komunikaciji s pravosudnim tijelima i redovnim, upravnim i poreznima sudovima sa sjedištem u pokrajini Bolzano;
c) u komunikaciji sa žalbenim sudom, porotnim žalbenim sudom, odjelom žalbenog suda za maloljetnike, državnim odvjetništvom pri žalbenom sudu, sudom za maloljetnike, nadzornim sudom i nadzornim tijelom, regionalnim povjerenikom za reguliranje prava iz kolektivnih služnosti […];
[...]“
9 U članku 20. UPR‑a br. 574/1998 određuje se:
„Svaka stranka u građanskom postupku ima pravo izabrati jezik na kojem će podnositi postupovne akte. Taj izbor očituje se u sastavljanju na jednom od dvaju jezika akta kojim se pokreće postupak ili odgovora na tužbu ili istovrsnih akata.
2. Ako su akt kojim je pokrenut postupak i odgovor na tužbu ili istovrsni akti na istom jeziku, postupak je jednojezičan. U suprotnome postupak je dvojezičan.
3. U dvojezičnom postupku svaka stranka upotrebljava jezik koji je izabrala. Rješenja se sastavljaju i donose na oba jezika, osim ako se zainteresirana stranka ne odrekne tog prava prije završetka rasprave tijekom koje je zatraženo donošenje rješenja. Akti i dokumenti stranaka sastavljaju se na talijanskom ili njemačkom jeziku, pri čemu ne postoji obveza njihovog prevođenja po službenoj dužnosti i na trošak suda. U dvojezičnom postupku stranke koje nemaju prebivalište ili sjedište u pokrajini Bolzano mogu u prekluzivnom roku od trideset dana od dostave ili podnošenja akata i dokumenata od suda zatražiti da se oni u cijelosti ili djelomično prevedu na drugi jezik na trošak suda. Sud može u cijelosti ili djelomično odbiti prevođenje dokumenata stranaka za koje smatra da očigledno nisu relevantni.“
Glavni postupak i prethodno pitanje
10 Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da je U. E. Grauel Rüffer, njemačka državljanka s prebivalištem u Njemačkoj, 22. veljače 2009. pala na skijaškoj stazi u pokrajini Bolzano i ozlijedila desno rame. Prema njezinim navodima, taj je pad skrivila K. Pokorná, češka državljanka s prebivalištem u Češkoj Republici. U. E. Grauel Rüffer zatražila je od K. Pokorne naknadu za pretrpljenu štetu.
11 Poziv pred sud, koji je na zahtjev U. E. Grauel Rüffer 24. travnja 2012. u okviru postupka pred njim donio sud koji je uputio zahtjev, bio je sastavljen na njemačkom jeziku. K. Pokorná, koja je prijevod tog poziva na češki jezik zaprimila 4. listopada 2012., dostavila je odgovor na tužbu na njemačkom jeziku 7. veljače 2013., pri čemu nije istaknula nikakav prigovor u pogledu izbora tog jezika kao jezika postupka.
12 Tijekom prve rasprave sud koji je uputio zahtjev istaknuo je, s obzirom na presudu Corte suprema di cassazione (Italija) (presuda br. 20715) od 22. studenoga 2012., pitanje jezika na kojem je trebalo nastaviti postupak, tj. na njemačkom ili na talijanskom.
13 U toj je presudi Corte suprema di cassazione presudio da se odredbe UPR‑a br. 574/1988 primjenjuju samo na talijanske državljane s prebivalištem u pokrajini Bolzano.
14 Sud koji je uputio zahtjev ističe da u skladu s navedenom presudom tuženik u glavnom postupku ne bi mogao, birajući njemački kao jezik postupka, otkloniti ništavost zahtjeva kojim se pokreće postupak koja je posljedica uporabe tog jezika. Slijedom navedenog, i akt kojim se pokreće postupak i sljedeći postupovni akt, odnosno odgovor na tužbu, trebali bi se proglasiti ništavim.
15 Međutim, navedeni sud smatra da bi primjena nacionalnih propisa o kojima je riječ u glavnom postupku na način kako ih je protumačio Corte suprema di cassazione mogla biti protivna pravu Unije. Naime, postavlja se pitanje imaju li samo talijanski državljani s prebivalištem u pokrajini Bolzano pravo na uporabu njemačkog jezika u građanskom postupku pred sudom ili se to pravo također mora pružiti talijanskim državljanima koji nemaju prebivalište u toj pokrajini ili državljanima ostalih država članica Europske unije koji imaju prebivalište u navedenoj pokrajini ili, kao u glavnom predmetu, državljanima tih država članica koji nemaju prebivalište u toj pokrajini.
16 Točno je da je svrha odredaba o uporabi njemačkog jezika, kako tvrdi sud koji je uputio zahtjev, zaštita etničke i kulturne germanofone manjine koja živi u pokrajini Bolzano. Međutim, taj cilj ne bi ni na koji način bio ugrožen ako bi se sporni propisi primijenili na državljane ostalih država članica koji se koriste slobodom kretanja.
17 U tim je okolnostima Landesgericht Bozen odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li protivna tumačenju članaka 18. UFEU‑a i 21. UFEU‑a primjena nacionalnih odredaba poput onih koje su predmet glavnog postupka, koje dodjeljuju pravo na uporabu njemačkog jezika u građanskim postupcima pred sudovima pokrajine Bolzano samo talijanskim državljanima s prebivalištem u toj pokrajini, ali ne i državljanima ostalih država članica Unije, bez obzira na to imaju li ili ne prebivalište u toj pokrajini?“
O prethodnom pitanju
18 Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 18. UFEU‑a i 21. UFEU‑a tumačiti na način da su im protivni nacionalni propisi koji u građanskim postupcima pred sudovima države članice sa sjedištem u određenoj teritorijalnoj jedinici dodjeljuju pravo na uporabu jezika koji je različit od službenog jezika te države samo državljanima te države koji imaju prebivalište u navedenoj teritorijalnoj jedinici.
19 Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja najprije podsjetiti da je Sud u predmetu Bickel i Franz (C‑274/96, EU:C:1998:563, t. 19. i 31.) u pogledu tih istih odredaba presudio da pravo na temelju nacionalnih propisa da se kazneni postupak vodi na jeziku koji nije glavni jezik države ulazi u područje primjene prava Unije i da su tom pravu protivni nacionalni propisi koji državljanima čiji je jezik različit od glavnog jezika države članice u pitanju i koji imaju prebivalište na teritoriju određenog područja dodjeljuju pravo da se kazneni postupak vodi na njihovom jeziku, a da to isto pravo ne dodjeljuju državljanima drugih država članica čiji jezik je isti i koji se kreću unutar navedenog teritorija ili na njemu borave.
20 Valja smatrati da su elementi, na temelju kojih je Sud u predmetu Bickel i Franz (EU:C:1998:563) građaninu Unije, koji je državljanin države članice različite od države članice u pitanju, priznao pravo da se u okviru kaznenog postupka pozove na pravila o jeziku poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku i da se, slijedom toga, može obratiti sudu pred kojim je pokrenut postupak na jednom od jezika predviđenim tim pravilima, primjenjivi na svaki sudski postupak koji se vodi na području teritorijalne jedinice u pitanju, osobito na građanski postupak.
21 U protivnome bi državljanin države članice koja nije Talijanska Republika, čiji jezik je njemački i koji se kreće i boravi u pokrajini Bolzano, bio u nepovoljnijem položaju od talijanskog državljanina čiji jezik je njemački i koji ima prebivalište u toj pokrajini. Naime, dok taj talijanski državljanin može pokrenuti građanski postupak pred sudom i postići da se on vodi na njemačkom, to pravo će se odbiti državljaninu neke druge države članice osim Talijanske Republike koji se kreće unutar područja navedene pokrajine.
22 Što se tiče primjedbe talijanske vlade da ne postoji nijedan razlog da se pravo na uporabu jezika kulturne i etničke manjine u pitanju proširi na državljanina države članice koja nije Talijanska Republika, koji se u pokrajini o kojoj je riječ nalazi samo povremeno i privremeno, s obzirom na to da su mu osigurana sredstva koja mu dopuštaju da primjereno izvršava svoja prava, unatoč činjenici da ne poznaje službeni jezik države članice domaćina, valja istaknuti da je ta vlada istu primjedbu iznijela u predmetu Bickel i Franz (EU:C:1998:563, t. 21.) i da ju je Sud odbacio zaključivši da su propisi o kojima je riječ u glavnom postupku protivni načelu zabrane diskriminacije.
23 Takvi propisi mogu biti opravdani samo ako se temelje na objektivnim razlozima, neovisnim o državljanstvu osoba na koje se odnose i proporcionalnim legitimnom cilju nacionalnog prava (vidjeti presudu Bickel i Franz, EU:C:1998:563, t. 27.).
24 Na provom mjestu, što se tiče argumenta talijanske vlade da bi primjena predmetnih pravila o jeziku na građane Unije imala za posljedicu opterećenje postupka u pogledu njegove organizacije i rokova, valja istaknuti da je takva tvrdnja u izravnoj opreci s tvrdnjom suda koji je uputio zahtjev, prema kojoj suci pokrajine Bolzano bez teškoća mogu voditi sudske postupke na talijanskom ili njemačkom jeziku, ili na oba jezika.
25 Na drugom mjestu, što se tiče primjedbe te vlade o dodatnim troškovima koji bi zbog primjene tih pravila o jeziku na građane Unije nastali za državu članicu u pitanju, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da motivi isključivo ekonomske prirode ne mogu predstavljati važne razloge u općem interesu kojima bi se opravdalo ograničenje temeljne slobode zajamčene Ugovorom (vidjeti presudu Kranemann, C‑109/04, EU:C:2005:187, t. 34 i navedena sudska praksa).
26 Slijedom navedenoga, nacionalni propisi o kojima je riječ u glavnom postupku ne mogu se smatrati opravdanima.
27 Iz svih prethodnih razmatranja slijedi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članci 18. UFEU‑a i 21. UFEU‑a trebaju tumačiti tako da su im protivni nacionalni propisi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koji u građanskim postupcima pred sudovima države članice sa sjedištem u određenoj teritorijalnoj jedinici dodjeljuju pravo na uporabu jezika koji je različit od službenog jezika te države samo državljanima te države koji imaju prebivalište u navedenoj teritorijalnoj jedinici.
Troškovi
28 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članci 18. UFEU‑a i 21. UFEU‑a trebaju se tumačiti tako da su im protivni nacionalni propisi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koji u građanskim postupcima pred sudovima države članice sa sjedištem u određenoj teritorijalnoj jedinici dodjeljuju pravo na uporabu jezika koji je različit od službenog jezika te države samo državljanima te države koji imaju prebivalište u navedenoj teritorijalnoj jedinici.
Potpisi