Language of document : ECLI:EU:C:2020:128

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

EVGENIJA TANCHEVA

od 27. veljače 2020.(1)

Predmet C897/19 PPU

I. N.,

uz sudjelovanje:

Ruske Federacije

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vrhovni sud (Hrvatska))

„Sporazum o EGP‑u i sloboda primanja usluga – Uzajamno povjerenje i zajednički europski sustav azila – Uredba Dublin III i države pridružene schengenskom području – Zahtjev za izručenje koji je treća zemlja uputila državi članici Unije u odnosu na državljanina države EFTA‑e – Odobrenje azila te države EFTA‑e prije stjecanja državljanstva državljaninu države EGP‑a na kojeg se odnosi zahtjev za izručenje zbog opasnosti da će u slučaju prisilnog udaljenja ili vraćanja (refoulement) trećoj zemlji moliteljici biti izložen nečovječnom i ponižavajućem postupanju i nepoštenom kaznenom postupku – Uhićenje i pritvor državljanina države EGP‑a u državi članici Unije radi izručenja s ciljem kaznenog progona zbog istih kaznenih djela o kojima je bila riječ u postupku za odobravanje azila u državi EFTA‑e – Diskriminacija na temelju državljanstva u odnosu na izručenje – Međunarodni sporazum između Islanda, Norveške i Europske unije o postupcima predaje i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima – Mora li zamoljena država članica izvijestiti državu EGP‑a o zahtjevu za izručenje treće zemlje – Mora li država članica Unije, umjesto da udovolji zahtjevu za izručenje treće zemlje, predati državljanina države EGP‑a njegovoj matičnoj državi – Presuda Suda u predmetu Petruhhin – Opasnost od nekažnjavanja – Članci 4., 19. i 47. Povelje o temeljnim pravima”






1.        I. N. je državljanin Ruske Federacije (u daljnjem tekstu: Rusija), a državljanin Republike Islanda (u daljnjem tekstu: Island) postao je 19. lipnja 2019., nakon što mu je u toj državi 8. lipnja 2015. kao izbjeglici odobren azil. Hrvatska tijela uhitila su ga 30. lipnja 2019., kada je na godišnjem odmoru autobusom s obitelji prelazio granicu između te države članice i Slovenije, i otad mu je oduzeta sloboda. Uhićen je na temelju međunarodne potrage koju je 20. svibnja 2015. raspisao ured Interpola u Moskvi.

2.        Rusija, koju predstavlja Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Državno odvjetništvo), od Hrvatske traži I. N.-ovo izručenje na temelju optužbi za korupciju. Ustav Republike Hrvatske zabranjuje izručenje vlastitih državljana, ali ne i nedržavljana, poput I. N‑a, kada, kao u slučaju s Rusijom, ne postoji sporazum o izručenju. Državno odvjetništvo tvrdi da u okolnostima poput onih u glavnom postupku ta situacija nije zabranjena pravom Unije.

3.        Island traži da se I. N.-u osigura siguran prolaz u Island, s obzirom na to da se čini kako se odobrenje azila prije I. N.-ova stjecanja islandskog državljanstva temeljilo na postupku u kojem se traži njegov kazneni progon u Rusiji.

4.        U prilog zahtjevu za siguran prolaz I. N. i Island pozivaju se na pravo Europske unije, ali ponajprije na pravo EGP‑a(2). Island se istodobno poziva na članke 18. i 21. UFEU‑a, za koje je Sud u presudi Petruhhin(3) zaključio da im se protivi diskriminacija na temelju državljanstva u odnosu na izručenje građana Unije koji su se koristili pravom na slobodno kretanje u treće zemlje, ali podložno ograničenjima koja su važna i relevantna za glavni postupak.

5.        To je bit zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev). Njime se Sudu pruža prilika da odluči o granicama između prava EGP‑a i prava Unije te posljedicama koje proizlaze iz sudjelovanja trećih zemalja kao što je Island u schengenskoj pravnoj stečevini, kao država pridruženih schengenskom području(4), i osobito pridruživanju Islanda Uredbi (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva(5) (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III). Sudjelovanje Islanda(6) i Hrvatske u dublinskom sustavu osobito je važno za glavni postupak, kao i u širem smislu, zajednički europski sustav azila(7).

6.        K tomu, treba uzeti u obzir Sporazum između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške(8) (u daljnjem tekstu: Sporazum o postupku predaje), u čijoj je pozadini niz instrumenata Vijeća Europe koji se odnose na izručenje(9), i Ženevsku konvenciju o statusu izbjeglica(10). U obzir se mora uzeti i zabrana u pravu Unije izručenja u slučaju opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, koja se primjenjuje i na izručenje u treće zemlje(11) i unutar Europske unije u kontekstu europskog uhidbenog naloga(12) (kao što to odražava članak 19. odnosno članak 4. Povelje), i izručenja u slučaju navodnih sustavnih nedostataka pravosudnog sustava države moliteljice, čime je ugroženo pošteno suđenje (članak 47. Povelje)(13).

7.        Odgovarajući na prvo postavljeno pitanje, došao sam do zaključka da su hrvatska tijela obvezna, na temelju načela utvrđenih u presudi Petruhhin, izvijestiti islandska tijela o zahtjevu Rusije za izručenje u pogledu I. N.-a te da su i dalje obvezna proslijediti Islandu sve elemente kojima raspolažu, a koji bi mogli pomoći tijelima u Islandu u odluci hoće li kazneno progoniti I. N.-a u Islandu i tražiti njegovu predaju.

8.        Nadalje, zbog obveze uzajamnog povjerenja u kvalitetu i zakonitost zakona država sudionica, na kojoj se temelji zajednički europski sustav azila i osobito Uredba Dublin III, hrvatska tijela, uključujući sudove, ne smiju postupati na način koji nije u skladu s odlukom o odobravanju azila koju je donijela država pridružena schengenskom području, poput Islanda, u zajedničkom europskom sustava azila. Do takve bi neusklađenosti došlo (i.) ako Hrvatska ne bi obavijestila Island o zahtjevu za izručenje koji se odnosi na iste ili slične kaznene optužbe na temelju kojih je Island I. N‑u odobrio azil, s obzirom na to da je Island utvrdio da je on odgovorna država na temelju Uredbe Dublin III(14); (ii.) ako bi bilo koja njezina tijela, uključujući sudove, odlučila o opasnosti od I. N.-ove izloženosti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili očitom uskraćivanju sudske zaštite u Rusiji, na datum postupka u Hrvatskoj, na način koji nije u skladu s tim što je Island I. N.-u 2015. prethodno odobrio azil.

9.        Kao odgovor na drugo pitanje, s obzirom na to da Island još nije podnio zahtjev za izručenje, u ovom trenutku Hrvatska nema obvezu aktivno predati I. N.-a Islandu na temelju Sporazuma o postupku predaje(15). Hrvatski će sudovi trebati odlučiti pruža li u svim okolnostima bilo koji uhidbeni nalog koji Island naposljetku izda u vezi sa Sporazumom o postupku predaje zaštitu od nekažnjavanja koja je istovjetna izručenju, pri čemu se ti sudovi ne oslobađaju obveze postupanja u skladu s odlukom Islanda o odobrenju azila 2015.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

10.      Članak 18. prvi stavak UFEU‑a određuje:

„Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.”

11.      Članak 2. stavak 1. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama(16) određuje:

„Unutarnje granice se mogu prelaziti na svakom mjestu bez provođenja kontrole osoba.”

12.      Članak 2. Protokola (br. 19) o schengenskoj pravnoj stečevini uključenoj u okvir Europske unije(17) određuje:

„Schengenska se pravna stečevina primjenjuje na države članice iz članka 1., ne dovodeći u pitanje članak 3. Akta o pristupanju od 16. travnja 2003. ili članak 4. Akta o pristupanju od 25. travnja 2005. Vijeće [zamjenjuje Izvršni odbor] koji je osnovan schengenskim sporazumima.”

13.      Prvi stavak članka 6. Protokola (br. 19) o schengenskoj pravnoj stečevini uključenoj u okvir Europske unije(18) određuje:

„Republika Island i Kraljevina Norveška pridružuju se provedbi schengenske pravne stečevine i njezinu daljnjem razvoju. Odgovarajući postupci u tu se svrhu utvrđuju sporazumom koji Vijeće, jednoglasnom odlukom svojih članova iz članka 1., sklapa s tim državama. Taj sporazum sadrži odredbe o doprinosu Islanda i Norveške financijskim posljedicama koje proizlaze iz provedbe ovog Protokola.”

14.      Članak 1. Sporazuma o pridruživanju Schengenu(19) određuje:

„Republika Island i Kraljevina Norveška, dalje u tekstu ‚Island’ odnosno ‚Norveška’, pridružuju se aktivnostima Europske zajednice i Europske unije u područjima obuhvaćenim odredbama iz priloga A i B ovom Sporazumu i daljnjem razvoju istih odredbi.

Ovaj Sporazum proizvodi uzajamna prava i obveze sukladno postupcima koji su njime utvrđeni.”

15.      Članak 4. stavak 1. i stavak 2. prva rečenica Akta o pristupanju Republike Hrvatske(20) određuje:

„1.      Odredbe schengenske pravne stečevine, kako su navedene u Protokolu o schengenskoj pravnoj stečevini uključenoj u okvir Europske unije (dalje u tekstu: ‚Schengenski protokol’), koji je priložen UEU‑u i UFEU‑u, i akti koji se na njoj temelje ili su na drugi način s njom povezani, navedeni u Prilogu II., kao i svi daljnji takvi akti doneseni prije dana pristupanja, obvezujući su za i primjenjuju se u Hrvatskoj od dana pristupanja.

2.      One odredbe schengenske pravne stečevine uključene u okvir Europske unije i akti koji se na njoj temelje ili su na drugi način s njom povezani, a nisu navedeni u stavku 1., iako obvezujući za Hrvatsku od dana pristupanja, primjenjuju se u Hrvatskoj samo na temelju odgovarajuće odluke Vijeća, nakon provjere, u skladu s primjenjivim schengenskim postupcima ocjenjivanja, da su potrebni uvjeti za primjenu svih dijelova odgovarajuće pravne stečevine ispunjeni u Hrvatskoj, uključujući djelotvornu primjenu svih schengenskih pravila u skladu s dogovorenim zajedničkim standardima i temeljnim načelima.”(21)

B.      Pravo EGPa

16.      Članak 4. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru(22) (u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) određuje:

„Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.”

17.      Članak 36. stavak 1. Sporazuma o EGP‑u određuje:

„U okviru odredaba ovog Sporazuma, nema ograničenja slobode pružanja usluga na području ugovornih stranaka u odnosu na državljane država članica EZ‑a i država EFTA‑e koji imaju poslovni nastan u državi članici EZ‑a ili državi EFTA‑e koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.”

C.      Pravo države članice

18.      Članak 9. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) određuje:

„Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije.”

19.      Članak 12. stavak 1. točke 1., 3. i 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Narodne novine br. 178/04; u daljnjem tekstu: ZOMPO) određuje da se zamolba za izručenje može odbiti ako: 1. se zamolba odnosi na djelo koje se smatra političkim kaznenim djelom, djelom povezanim s političkim kaznenim djelom; […] 3. bi udovoljavanje zamolbi dovelo do narušavanja suvereniteta, sigurnosti, pravnog poretka ili drugih bitnih interesa Republike Hrvatske; i 4. se može opravdano pretpostaviti da bi osoba čije se izručenje traži u slučaju izručenja bila kazneno progonjena ili kažnjena zbog svoje rase, vjeroispovijesti, državljanstva, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog svojih političkih uvjerenja, odnosno da bi njezin položaj bio otežan zbog jednog od tih razloga.

20.      Članak 55. ZOMPO‑a određuje:

„(1) Ako nadležni sud utvrdi da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, donijet će rješenje da se zamolba za izručenje odbija i dostaviti ga bez odlaganja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji će nakon saslušanja nadležnoga državnog odvjetnika rješenje potvrditi, ukinuti ili preinačiti.”

II.    Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja

21.      Kao što je to prethodno navedeno, ured Interpola u Moskvi raspisao je 20. svibnja 2015. međunarodnu potragu za I. N.-om s mjerom uhićenja radi kaznenog postupka zbog korupcije, konkretnije oblika korupcije koji je poznat kao primanje mita (članak 290. stavak 5. Kaznenog zakona Ruske Federacije). I. N.-a se teretilo da je kao voditelj Odjela za licenciranje i certifikaciju ruskog Ministarstva za izvanredna stanja u Karelskoj republici, po prethodnom dogovoru s drugim službenicima Ministarstva te zloupotrebljavajući svoju službenu dužnost, primio mito od 833 000 ruskih rublji (RUB) (oko 11 700 eura) od predstavnika poduzeća te im zauzvrat izdavao licence za montiranje, tehničku podršku i popravak opreme za prevenciju požara u zgradama i na gradilištima.

22.      Dana 30. lipnja 2019. I. N. je uhićen na graničnom prijelazu na temelju prethodno navedene međunarodne potrage. Prilikom granične kontrole I. N. se legitimirao putnom ispravom Islanda za izbjeglice br. […], s rokom važenja od 25. veljače 2019. do 25. veljače 2021.

23.      Dana 1. srpnja 2019. I. N. je ispitan kod suca istrage Županijskog suda (u daljnjem tekstu: Županijski sud u Zagrebu, Hrvatska). Županijski sud u Zagrebu 1. srpnja 2019. odredio je I. N.-u pritvor radi izručenja, u skladu s člankom 47. ZOMPO‑a. Nakon bezuspješnih žalbi, I. N. se i dalje nalazi u pritvoru radi izručenja.

24.      Uprava za konzularne poslove, Služba za vize i strance pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske 1. kolovoza 2019. dostavila je Županijskom sudu u Zagrebu notu Veleposlanstva Islanda u kojoj je navedeno da stranac I. N. ima islandsko državljanstvo i stalno boravište u Islandu. U noti se navodi da je I. N. stekao islandsko državljanstvo 19. lipnja 2019. Prije stjecanja tog državljanstva bio je nositelj putne isprave za izbjeglice broj […]. U noti je navedeno i da je želja islandske vlade da se I. N.-u osigura siguran prolaz u Island što je prije moguće.

25.      Županijski sud u Zagrebu 6. kolovoza 2019. zaprimio je zahtjev Glavnog tužiteljstva Ruske Federacije za I. N.-ovo izručenje Ruskoj Federaciji, u skladu s odredbama Europske konvencije o izručenju(23). Izručenje je zatraženo radi kaznenog progona zbog devet kaznenih djela primanja mita iz članka 290. stavka 3. Kaznenog zakona Ruske Federacije i pet kaznenih djela primanja mita iz članka 290. stavka 5. točke (a) Kaznenog zakona Ruske Federacije. Uz molbu za izručenje dostavljena je i dokumentacija u skladu s odredbama Europske konvencije o izručenju, u nedostatku sporazuma o izručenju između Hrvatske i Rusije.

26.      U molbi je navedeno i da Glavno tužiteljstvo Ruske Federacije jamči da zahtjev za izručenje nema za cilj progon osobe zbog političkih motiva, zbog rasne pripadnosti, vjeroispovijedi, narodnosti ili političkih stajališta te da će I. N. imati na raspolaganju sve mogućnosti za obranu uz pomoć odvjetnika i da neće biti podvrgnut mučenju, okrutnom, nečovječnom postupanju ili kažnjavanju koje ponižava ljudsko dostojanstvo.

27.      Dana 5. rujna 2019. vijeće Županijskog suda u Zagrebu koje odlučuje o predmetu utvrdilo je da su ispunjene zakonske pretpostavke iz članaka 33., 34. i 37. ZOMPO‑a za izručenje stranca I. N.-a radi kaznenog progona.

28.      I. N. je 30. rujna 2019. podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Prema odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, I. N. je naveo da postoji konkretna, ozbiljna i realno predvidljiva opasnost da će u slučaju izručenja biti podvrgnut mučenju te nečovječnom i ponižavajućem postupanju. U žalbi je istaknuo, među ostalim, da mu je u Islandu priznat status izbjeglice upravo zbog predmetnog kaznenog progona u Rusiji, da je nositelj važeće putne isprave Islanda za izbjeglice i da je Županijski sud u Zagrebu zapravo ukinuo međunarodnu zaštitu koja mu je odobrena u Islandu. Također je tvrdio da je Županijski sud u Zagrebu postupio protivno presudi Suda u predmetu Petruhhin(24).

29.      U skladu sa sudskom praksom suda koji je uputio zahtjev, zahtjev za izručenje treba odbiti ako postoji stvarna opasnost da će u slučaju izručenja izručenik biti podvrgnut mučenju, nečovječnom kažnjavanju ili postupanju. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se da će se ti elementi ispitivati u žalbenom postupku.

30.      Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome treba li, prije odlučivanja o zahtjevu za izručenje, o tom zahtjevu na temelju odredaba prava Unije obavijestiti Island, koji je I. N.-u dodijelio državljanstvo, kako bi ta država, ako to želi, zatražila predaju svojeg državljanina radi vođenja postupka s ciljem izbjegavanja opasnosti od nekažnjavanja.

31.      S obzirom na to da postoje dvojbe o primjeni prava Europske unije, sud koji je uputio zahtjev 26. studenoga 2019. prekinuo je postupak i uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 18. UFEU‑a tumačiti na način da je država članica Europske unije koja odlučuje o izručenju trećoj državi državljanina države koja nije članica Europske unije, ali je članica Schengenskog područja, obvezna o zahtjevu za izručenjem izvijestiti državu članicu Schengenskog područja čija je ta osoba državljanin?

2.      Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, a članica Schengenskog područja je zatražila predaju te osobe radi vođenja postupka zbog kojeg se zahtijeva izručenje, treba li joj predati tu osobu sukladno Sporazumu između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške?”

32.      Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku 5. prosinca 2019. te je odlučeno da se po njemu postupa u hitnom prethodnom postupku.

33.      Pisana očitovanja Sudu podnijeli su I. N., Državno odvjetništvo, Republika Hrvatska i Europska komisija. I. N. i Komisija sudjelovali su na raspravi koja se održala na Sudu 31. siječnja 2020., kao i Helenska Republika, Republika Irska, Republika Island, Kraljevina Norveška i Nadzorno tijelo EFTA‑e (u daljnjem tekstu: Nadzorno tijelo EFTA‑e).

III. Sažetak pisanih i usmenih očitovanja

34.      I. N. navodi da su islandska tijela utvrdila da je on pred nadležnim ruskim tijelima svjedočio protiv svojih nadređenih u javnoj upravi o njihovim koruptivnim radnjama, ali je, zbog povezanosti njegovih nadređenih s visokim dužnosnicima u državnim tijelima, postupak, umjesto protiv njih, pokrenut protiv njega.

35.      I. N. tvrdi da je kazneni progon nezakonit i nejasan te da Hrvatska krši članak 6. EKLJP‑a. Navodi da je njegov status izbjeglice i dalje relevantan i da ga se trebalo uzeti u obzir. On također ističe da nema pravo podnijeti zahtjev za odobrenje azila na temelju hrvatskog prava jer mu je on već odobren te da postoji sudska praksa Ustavnog suda Hrvatske iz 2018. u skladu s kojom su hrvatski sudovi dužni uzeti u obzir odobrenja međunarodne zaštite na temelju Uredbe Dublin III(25).

36.      Pojam jednakog postupanja u odnosu na četiri slobode središnja je točka za odnose država članica EGP‑a i Europske unije (vidjeti petnaestu uvodnu izjavu Sporazuma o EGP‑u i članak 4. Sporazuma o EGP‑u), jednako kao i ujednačeno tumačenje Sporazuma o EGP‑u i zakonodavstva Europske unije. Cilj je ujednačenost dvaju sustava (članak 105. Sporazuma o EGP‑u).

37.      I. N. dodaje da se sudska praksa Suda koja se odnosi na članak 18. UFEU‑a primjenjuje po analogiji jer je on u bitnome preuzet člankom 4. Sporazuma o EGP‑u. Stoga se prema osobi koja se nađe u situaciji koja potpada pod područje primjene Sporazuma o EGP‑u mora postupati na isti način, neovisno o njezinu državljanstvu(26), a glavni postupak potpada pod područje primjene članka 36. Sporazuma o EGP‑u, koji u bitnome preuzima članak 56. UFEU‑a o slobodnom kretanju usluga. Kada se državljani država EGP‑a ne bi mogli pozivati na zaštitu od izručenja kako je utvrđena presudom Petruhhin(27), rjeđe bi se koristili uslugama gospodarskih subjekata koji pružaju turistička putovanja diljem Europe.

38.      I. N. dodaje da slobodno kretanje ekonomski neaktivnih ljudi u EGP‑u koji nisu obuhvaćeni jednom od četiriju sloboda katkad ulazi u područje primjene Sporazuma o EGP‑u jer je Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica(28) uključena u pravo EGP‑a Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 158/2007 od 7. prosinca 2007. o izmjeni Priloga V. (Slobodno kretanje radnika) i Priloga VIII. (Pravo poslovnog nastana) Sporazumu o EGP‑u(29). U predmetima Gunnarsson(30) i Jabbi(31) Sud EFTA‑e Direktivu 2004/38 tumačio je široko kako bi nadomjestio nedostatak odredbe prava EGP‑a koja odgovara članku 21. UFEU‑a o građanstvu.

39.      I. N. tvrdi da je izbjegavanje nekažnjavanja legitiman cilj koji opravdava ograničenje temeljnih sloboda, ali da se isti cilj može postići manje ograničavajućim mjerama od izručenja(32) te upućuje na Sporazum o postupku predaje između Europske unije, Islanda i Norveške(33), koji sadržajno gotovo u potpunosti odgovara Okvirnoj odluci Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(34). I. N. upućuje na sličnost definicije europskog uhidbenog naloga iz članka 1. Odluke 2002/584/PUP i iz članka 2. stavka 5. Sporazuma o postupku predaje(35).

40.      Državno odvjetništvo smatra, s obzirom na to da Island nije država članica Europske unije, da je I. N. na dan uhićenja uživao prava koja proizlaze iz Sporazuma o EGP‑u, ali ne ona koja proizlaze iz UFEU‑a u odnosu na državljane država članica Unije. Pravo na slobodno kretanje na temelju Sporazuma o EGP‑u uže je od prava koje daje članak 21. UFEU‑a te pravo na slobodno kretanje na temelju Sporazuma o EGP‑u ne obuhvaća izručenje. Stoga se načelo nediskriminacije iz članka 4. Sporazuma o EGP‑u ne primjenjuje u glavnom postupku(36).

41.      Nadalje, u hrvatskim postupcima izručenja ne postoji praksa vraćanja optuženika državi njegova državljanstva kao alternativa izručenju državi moliteljici. To nije manje ograničavajuća mjera u smislu presude Petruhhin jer se produljuje vrijeme pritvora radi izručenja. Stoga nije potrebno izvijestiti Island o postupku izručenja, koji o tomu u svakom slučaju ima saznanja.

42.      Irska je na raspravi zatražila od Suda da preispita presudu Petruhhin na način da primijeni pristup nezavisnog odvjetnika Bota u tom predmetu(37), u smislu da nedržavljani i državljani nisu u usporedivoj situaciji kada je riječ o pravilima koja isključuju izručenje trećim zemljama; smisao kaznenog progona državljana u matičnim državama članicama jest izbjegavanje nekažnjavanja. U pogledu preispitivanja utvrđenja iz presude Petruhhin, Irska upućuje osobito na točke 47., 48. i 49.

43.      Grčka je na raspravi tvrdila da se trebaju primijeniti načela iz presude Petruhhin. I. N. se koristio svojim pravom na slobodno kretanje te ga se ne može diskriminirati na temelju državljanstva, iako Grčka ne isključuje činjenicu da izručenje trećoj zemlji može imati legitimnu svrhu, kao što je to izbjegavanje nekažnjavanja. Bilo je važno da sud koji je uputio zahtjev ocijeni zbog čega je I. N.-u odobren status izbjeglice. Grčka upućuje na članke 3., 4., 28. i 36. Sporazuma o EGP‑u(38).

44.      Nadzorno tijelo EFTA‑e na raspravi je naglasilo da je EGP pravni poredak sui generis koji se temelji na uzajamnom povjerenju i suradnji te ga obilježava blizina zajedničkih temeljnih vrijednosti država Unije i država EFTA‑e(39). Odredba o dobroj vjeri iz članka 3. Sporazuma o EGP‑u istovjetna je članku 4. UEU‑a. Sustav obilježava dinamično usklađivanje materijalnih odredaba, a države EFTA‑e ravnopravne su s državama članicama Europske unije kad je riječ o Komisijinim zakonodavnim prijedlozima (članak 99. stavak 1. Sporazuma o EGP‑u; riječ je o stalnom procesu savjetovanja (članak 99. stavak 3. Sporazuma o EGP‑u)). Relevantni akti Europske unije dodaju se Sporazumu o EGP‑u i postaju pravna stečevina  ako nisu prilagođeni (članak 102. Sporazuma o EGP‑u). Ujednačenost je osigurana člancima 6. i 105. Sporazuma o EGP‑u. Sudska praksa Suda EFTA‑e i ovog Suda jača ovo dinamično usklađivanje, a razlike između tih dviju institucija ne odnose se na njihove temelje i vrijednosti.

45.      Nadzorno tijelo EFTA‑e tako je tvrdilo da je Hrvatska ograničila I. N.-ovo pravo na slobodno kretanje i da se presuda Petruhhin s jednakom snagom primjenjuje na državljane država EGP‑a. Primjenom članka 4. Sporazuma o EGP‑u, u vezi s odgovarajućom odredbom Sporazuma o EGP‑u o slobodnom kretanju, postiže se isti rezultat.

46.      Nadzorno tijelo EFTA‑e također se pozvalo na rješenje od 6. rujna 2017., Peter Schotthöfer & Florian Steiner(40).  Građani Europske unije i državljani država EGP‑a koji se slobodno kreću moraju biti zaštićeni od izručenja trećim zemljama koje dovodi do izlaganja nečovječnom i ponižavajućem postupanju, kako je utvrđeno u članku 19. Povelje.

47.      Nadzorno tijelo EFTA‑e opisuje presudu u predmetu Schotthöfer  kao apsolutno načelo i tvrdi da je Hrvatska trebala imati povjerenja u ocjenu Islanda u pogledu posljedica izručenja. Trebala bi postojati pretpostavka da su razlozi za odobravanje azila valjani(41). Ti razlozi nisu nestali time što je I. N.-u dodijeljeno islandsko državljanstvo. Nadzorno tijelo EFTA‑e navodi da se članak 15. Direktive o kvalifikaciji(42) spominje u islandskom pravu. Ono tvrdi da se člankom 21. UFEU‑a ne može ograničiti pravo na slobodno kretanje koje je inače primjenjivo na temelju prava EGP‑a i da u pravnoj stečevini o slobodnom kretanju nema razlike s obzirom na to je li ograničenje utemeljeno u građanskom pravu, kaznenom pravu ili javnom pravu.

48.      Island je na raspravi izložio I. N.-ovo putovanje. Sa suprugom i dvoje djece letio je s Islanda do Beča, a zatim se ukrcao na autobus u smjeru Zagreba radi planiranog godišnjeg odmora na hrvatskim plažama.

49.      Island ističe da se presuda u predmetu Petruhhin  primjenjuje na glavni postupak jer je članak 36. Sporazuma o EGP‑u istovjetan članku 56. UFEU‑a te da je u presudi Suda u predmetu Cowan (C‑186/87)(43) utvrđeno da su turističke usluge usluge, a Direktiva 2004/38 uključena je u pravo EGP‑a. Također se uputilo na presudu Suda EFTA‑e u predmetu Wahl protiv Islandske Države(44) i Island je naveo da je članak 4. Sporazuma o EGP‑u istovjetan članku 18. UFEU‑a.

50.      Island smatra da mu je Hrvatska bila obvezna pružiti informacije potrebne za odluku o I. N.-ovu kaznenom progonu, a zatim predati I. N.-a u skladu sa Sporazumom o postupku predaje(45).

51.      Islandska uprava za imigraciju 8. lipnja 2015. odobrila je međunarodnu zaštitu na temelju iskaza za koji se smatralo da je detaljan, neproturječan, jasan, dosljedan, vjerodostojan i realističan. Ta se odluka također temeljila na tadašnjem općem stanju ljudskih prava u Rusiji, kako je proizlazilo iz izvješća nevladinih organizacija te državnih i međunarodnih izvješća, rasprostranjenoj korupciji u upravi i pravosuđu i neuobičajeno niskoj stopi uspješnosti žalbi u kaznenom postupku (1 %). Island je imao saznanje o tome da je za I. N.-om izdana crvena tjeralica zbog kaznenog djela koje je navodno počinio kada mu je odobrio međunarodnu zaštitu. Nije odgovorio na upite Rusije o tome gdje se I. N. nalazi. Od 2015., od četrdeset sedam zahtjeva za međunarodnu zaštitu ruskih državljana, odobreno je dvanaest. Od toga su četiri odobrena I. N‑u i njegovoj obitelji.

52.      Island je zatim na raspravi naveo da se poštovanje Povelje također zahtijeva u kontekstu EGP‑a(46) i da I. N.-a treba zaštititi od sustavnih problema u ruskom pravosuđu(47).

53.      Na upit o tome što se mislilo pod zahtjevom za „siguran prolaz”, Island je dodao da je 24. srpnja 2019. Veleposlanstvo Islanda u Berlinu primilo verbalnu notu o tome da je I. N. mjesec prije uhićen. Veleposlanik je u odgovoru na notu na temelju Bečke konvencije o konzularnim odnosima(48) izrazio želju vlade da se postupak provede žurno i da se siguran prolaz osigura što je prije moguće. U tom trenutku Sporazum o postupku predaje nije bio primjenjiv(49).

54.      Island je naveo da je moguće da je na temelju članka 6. islandskog Kaznenog zakona nadležan za I. N.-ovo suđenje, ali o tome odlučuje neovisni državni odvjetnik. U skladu s islandskim Zakonom o izručenju, I. N.-a se, kao državljanina, ne može izručiti s Islanda.

55.      Norveška je na raspravi tvrdila da ne postoji odredba Sporazuma o EGP‑u koja je istovjetna članku 21. UFEU‑a. Relevantne odredbe Sporazuma o EGP‑u bile su članci 4., 28. i 36., ali je samo na sudu koji je uputio zahtjev bila odluka koja se – ako ikoja – od sloboda primjenjuje, a ne može postojati pretpostavka da je I. N. bio primatelj usluga te je odluka o tome također bila na hrvatskom sudu. Ni Direktiva 2004/38 ne može biti relevantna. Njome se ne uređuju zahtjevi za izručenje. Kaznene stvari nisu obuhvaćene Sporazumom o EGP‑u.

56.      Norveška ističe da je Vrhovni sud Norveške zatražio od Suda EFTA‑e da od svoje odluke u predmetu Jabbi(50),  u kojem se smatralo da se Direktiva 2004/38 može tumačiti na način da daje prava koja su jednaka onima koja daje članak 21. UFEU‑a, odstupi u predmetu u Campbell koji je u tijeku(51). Norveška smatra da presuda Jabbi nije usklađena s člankom 6. Sporazuma o EGP‑u i poziva Sud da presudi da prava koja se temelje isključivo na članku 21. UFEU‑a ne potpadaju pod područje primjene Sporazuma o EGP‑u zbog nedostatka odgovarajuće odredbe.

57.      S obzirom na prvo pitanje, Norveška je istaknula da je Sporazum o postupku predaje između Islanda i Norveške regularni međunarodni ugovor koji nije dio prava EGP‑a te se ne može tumačiti na isti način kao i Okvirna odluka o EUN‑u(52). Kontekst i cilj su drukčiji, iako je tekst sličan. U presudi Petruhhin naglašava se kontekst i svrha.

58.      Iz presude Petruhhin  proizlazi da se  nejednako postupanje može opravdati izbjegavanjem nekažnjavanja i da mjere moraju biti prikladne za postizanje tog cilja. Ono što se zahtijeva jest provjera postoji li mjera koja je manje ograničavajuća za slobodno kretanje, ali koja je u izbjegavanju nekažnjavanja jednako učinkovita kao izručenje(53).

59.      Prema mišljenju Norveške, Okvirna odluka o EUN‑u dopušta nacionalnom sudu da dâ takvu prednost, ali Sporazum o postupku predaje, koji ima drukčiji cilj i kontekst, te nema cilj uzajamnog povjerenja koji je istovjetan Okvirnoj odluci o EUN‑u(54) ili cilj naveden u članku 3. stavku 2. UEU‑a (vidjeti presudu Petruhhin) to ne dopušta. U presudi Petruhhin također se upućuje na članak 1. stavak 2. Okvirne odluke o EUN‑u kada joj se daje prednost, a u Sporazumu o postupku predaje nema slične odredbe, u njegovoj se preambuli samo poziva na „uzajamno povjerenje”. U članku 3. Sporazuma o EGP‑u od ugovornih stranaka EGP‑a zahtijeva se da olakšavaju suradnju, ali nedostaju dodatni zahtjevi iz članka 4. UEU‑a. Članak 19. stavak 1. Sporazuma o postupku predaje zahtijeva ocjenu svih relevantnih okolnosti, a osobito onih u njegovu članku 1.

60.      Kad je riječ o drugom pitanju, temeljna prava dio su prava EGP‑a(55), a članak 19. Povelje zabranjuje protjerivanje u slučaju opasnosti od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kazne(56). Norveška smatra da sud koji je uputio zahtjev mora ocijeniti dokaz stvarne opasnosti od izlaganja nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u slučaju izručenja Rusiji(57) i mora uzeti u obzir odluku islandskih tijela o dodjeli statusa izbjeglice i dokaze na kojima se ona temeljila.

61.      Hrvatska navodi da su članci 28. i 36. Sporazuma o EGP‑u analogni člancima 45. i 56. UFEU‑a(58), pri čemu napominje da članak 21. UFEU‑a uključuje ljude koji odlaze u druge države članice zbog razloga koji nisu povezani s obavljanjem gospodarske djelatnosti. Članak 21. UFEU‑a odnosi se na državljane država EGP‑a jer Direktiva 2004/38 nije ograničena na gospodarske djelatnosti.

62.      I. N. se koristio svojim pravom na slobodno kretanje pa stoga njegova situacija potpada pod područje primjene Ugovorâ u smislu članka 18. UFEU‑a i zabrane diskriminacije na temelju državljanstva(59), koji odgovara članku 4. Sporazuma o EGP‑u.

63.      Hrvatska tvrdi da u svjetlu presude Petruhhin(60), kako bi se izbjeglo nekažnjavanje i primijenile mjere koje su najmanje ograničavajuće za slobodno kretanje, valja primijeniti sve mehanizme suradnje i uzajamne pomoći koji postoje u području kaznenog prava. U tom pogledu Hrvatska upućuje na doseg odredaba schengenske pravne stečevine na temelju članka 6. Protokola (br. 19) o schengenskoj pravnoj stečevini, koja je uključena u okvir prava Europske unije te se primjenjuje na Island i Norvešku.

64.      Hrvatska upućuje na Konvenciju o provedbi Schengenskog sporazuma(61). Temeljna ideja tog sporazuma bila je ostvarivanje područja slobode, sigurnosti i pravde na kojem je zajamčeno slobodno kretanje osoba, kako državljana Unije tako i stranaca koji se nalaze na njezinu području.

65.      Konvencijom o provedbi Schengenskog sporazuma propisane su osnovne odredbe za uzajamnu pomoć u kaznenim stvarima (u okviru glave III. Policija i sigurnost, poglavlje 2.), koje danas predstavljaju temelj za razvoj pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Schengenska pravna stečevina uključuje i Schengenski informacijski sustav(62).

66.      Stoga Hrvatska tvrdi da bi prednost trebalo dati razmjeni informacija s državom članicom koje je dotična osoba državljanin, kako bi se toj državi članici dala mogućnost kaznenog progona te osobe, ako je za njega nadležna za djelo počinjeno izvan državnog područja; i izdavanja uhidbenog naloga u skladu sa Sporazumom o postupku predaje.

67.      Naposljetku, Hrvatska naglašava da je načelo zabrane protjerivanja i neizlaganje nečovječnom i ponižavajućem postupanju temelj međunarodnog izbjegličkog prava. Da je I. N. zatražio azil u Hrvatskoj, zahtjev bi mu bio odbijen na temelju članka 43. stavka 1. hrvatskog Zakona o međunarodnoj zaštiti jer je međunarodnu zaštitu odobrila država članica EGP‑a.

68.      Hrvatska ističe da Island primjenjuje Uredbu Dublin III(63) i da je uključen u Eurodac(64). Stoga Hrvatska tvrdi da se očekuje da Island poštuje pravila Europske unije o azilu i međunarodnoj zaštiti. Island je 2014. sklopio ugovor s Europskim potpornim uredom za azil(65) o načinima svojeg sudjelovanja(66).

69.      Stoga Hrvatska tvrdi, iako trenutačno ne postoji sustav uzajamnog priznavanja odluka o azilu unutar EGP‑a, da je pravni okvir određen zajedničkim europskim sustavom azila te su uvjeti za azil u pojedinoj državi ujednačeni.

70.      Za razliku od Hrvatske, Komisija smatra da je za rješenje spora položaj Islanda kao stranke Sporazuma o EGP‑u relevantniji od njegova članstva u Schengenskom području. Komisija navodi da određene odredbe Sporazuma o EGP‑u dovode do istog rezultata kao u presudi Petruhhin. Na raspravi je potvrdila da u glavnom postupku nedostaju neki dijelovi slagalice iz presude Petruhhin, kao što je činjenica da I. N. nije građanin Unije, ali ti dijelovi mogu se složiti od drugih odredaba Sporazuma o EGP‑u.

71.      Komisija podsjeća na to da je, u skladu s člankom 1. Sporazuma o EGP‑u, njegov cilj „promicanje stalnog i uravnoteženog jačanja trgovačkih i gospodarskih odnosa između ugovornih stranaka s jednakim uvjetima tržišnog natjecanja te poštovanje istih pravila radi stvaranja ujednačenog ” Europskog gospodarskog prostora.

72.      Komisija potvrđuje zajedničku izjavu ugovornih stranaka pridodanu Odluci Zajedničkog odbora EGP‑a br. 158/2007 o uključivanju Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u Sporazum o EGP‑u(67), čime se Direktiva 2004/38 uključuje u pravo država EGP‑a. Među ostalim, navodi da koncept građanstva Unije nema jednakovrijedan pojam u pravu EGP‑a i da Sporazum o EGP‑u ne daje temelj za politička prava državljana država EGP‑a.

73.      Međutim, sva su prava i slobode iz Direktive 2004/38 uključeni u pravo EGP‑a. Pod određenim uvjetima, državljani država EGP‑a imaju pravo na slobodno kretanje u EGP‑u i boravak do tri mjeseca u ugovornoj stranci EGP‑a, pod određenim uvjetima, bez diskriminacije, čak i kada nisu ekonomski aktivni(68). Komisija navodi da je na sudu koji je uputio zahtjev odluka o tome potpada li I. N.-ova situacija pod materijalno područje primjene članaka 28. ili 36. Sporazuma o EGP‑u i Direktive 2004/38, ističući da je moguće da se I. N. koristio pravom na primanje usluga kao turist(69). Komisija navodi da I. N. u svakom slučaju potpada pod područje primjene Sporazuma o EGP‑u na temelju činjenice da je iz Islanda došao u Hrvatsku. Stoga ima pravo na zaštitu od diskriminacije (članak 4. Sporazuma o EGP‑u i članak 18. UFEU‑a).

74.      Komisija smatra da se presuda Suda u predmetu Petruhhin u bitnome nije temeljila na apstraktnom pojmu građanstva, nego na pravu na slobodno kretanje i članku 18. UFEU‑a. Komisija u nastavku navodi da je u presudi u predmetu Pisciotti(70) polazišna točka za primjenu mehanizma iz presude Petruhhin bilo postojanje diskriminacije u smislu članka 18. UFEU‑a, koji odgovara članku 4. Sporazuma o EGP‑u.

75.      Komisija navodi da je korisno usporediti presudu Suda u predmetu O. i B.(71) i presudu Suda EFTA‑e u predmetu Jabbi(72).  U predmetu O. i B. Sud je na temelju članka 21. UFEU‑a zaključio da postoji izvedeno pravo boravka državljanina treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije u državi članici iz koje potonji dolazi. U predmetu Jabbi Sud EFTA‑e došao je do istog zaključka primjenom Direktive 2004/38 na državljane država EGP‑a koji nisu ekonomski aktivni, iako je Sud u predmetu O. i B. odbio primijeniti Direktivu 2004/38 na taj način.

76.      Komisija navodi da Sporazum o EGP‑u potvrđuje „povlašten[i] odnos […] između Europske zajednice, njezinih država članica i država [EFTA‑e]”, koji se temelji na „blizini, dugotrajnim zajedničkim vrijednostima”(73), utemeljen na „zajedničkim pravilima”(74), i s ciljem ugovornih stranaka koji je „postići i zadržati jednoobrazno tumačenje i primjenu ovog Sporazuma i onih odredbi zakonodavstva Zajednice koje su sadržajno prenesene” u Sporazum o EGP‑u „te postići jednako postupanje prema pojedincima i gospodarskim subjektima u pogledu četiriju sloboda”(75). Člancima 105. i 106. Sporazuma o EGP‑u utvrđuje se jednoobrazno tumačenje(76).

77.      Stoga Komisija zaključuje da treba slijediti načela iz presude Petruhhin, navodeći da tijela u Islandu imaju na raspolaganju instrument koji je istovjetan europskom uhidbenom nalogu(77), a to je Sporazum o postupku predaje. Komisija zaključuje da hrvatska tijela moraju izvijestiti Island o primitku zahtjeva za izručenje od Rusije, omogućujući im da zatraže predaju te osobe, ako je Island u mogućnosti pokrenuti kazneni progon u odnosu na svojeg državljanina na temelju Sporazuma o postupku predaje. Hrvatska mora dati prednost tom zahtjevu(78). Kada primi zahtjev, Hrvatska mora predati I. N.-a Islandu.

IV.    Analiza

A.      Utvrđivanje ključnih elemenata spora u višeslojnom pravnom sustavu

78.      Uvodno, korisno je naglasiti da je u glavnom postupku riječ o sedam pravnih sustava. Trima nacionalnim pravnim sustavima, tj. Islanda, Hrvatske i Rusije, i trima transnacionalnima, sustavima Europske unije, Vijeća Europe i Europskog gospodarskog prostora, zajedno s univerzalnim pravnim instrumentima međunarodnog javnog prava, kao što je Ženevska konvencija o statusu izbjeglica(79). Ti se sustavi preklapaju u nizu koncentričnih kružnica, a nijedan ne preteže nad drugim, osim ako u iznimnim okolnostima bilo koji od njih, ali ne sustav Rusije ili Islanda, zadire u nadređenost, jedinstvo i učinkovitost prava Europske unije(80).

79.      Međutim, takvo se pitanje ne postavlja izravno u glavnom postupku. Stoga nadnacionalni pravni poredak, koji je obilježje Europske unije, kao dodatni ustavni poredak, hijerarhijski nije viši ili niži od poretka suda koji je uputio zahtjev(81) ili bilo kojeg drugog preklapajućeg pravnog poretka. Oni djeluju kao sinergije koje utječu jedna na drugu(82).

80.      Ukratko, kad se ti pravni sustavi razvrstaju – s obzirom na to da pravni okvir u ovom slučaju čini više pravnih poredaka – svaki je od sustava interhijerarhijski, ali ne tvore nikakvu intrahijerarhijsku cjelinu.

81.      Prvi zadatak Suda stoga je utvrđivanje normativnih pravila koja mu omogućuju odgovor na pitanja upućena u kontekstu onoga što je opisano kao višerazinska suradnja europskih ustavnih sudova(83), odnosno ovog Suda, Europskog suda za ljudska prava i u ovom slučaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske(84). Zapravo, u glavnom je postupku ovaj trio postao kvartet, imajući u vidu važnost uloge Suda EFTA‑e i njegove sudske prakse za rješenje spora.

82.      Iako u UFEU‑u nema izričite odredbe koja je odraz članka 6. Sporazuma o EGP‑u(85), Sud je zaključio, nakon što je naveo da je jedan od glavnih ciljeva EGP‑a bio proširiti unutarnje tržište uspostavljeno unutar Europske unije na ugovorne države EFTA‑e, da više odredaba Sporazuma o EGP‑u ima za cilj „osigurati njegovo što je moguće usklađenije tumačenje na cijelom području EGP‑a […]. Na Sudu je u tom kontekstu da osigura da se odredbe Sporazuma o EGP‑u koje su u bitnome istovjetne onima Ugovora tumače ujednačeno u državama članicama”(86). To takozvano načelo ujednačenosti osnažuje položaj EGP‑a u višerazinskom ustavnom poretku koji je predmet analize(87).

83.      Ključni elementi spora koji treba riješiti su sljedeći: (1.) doseg prava na kretanje i primanje usluga te zabrane diskriminacije na temelju državljanstva, koji su zaštićeni i UFEU‑om (članci 56. i 18.)(88) i Sporazumom o EGP‑u (članci 36. i 4.); (2.) objektivno opravdanje za jasno ograničenje tog prava; (3.) odredbe i činjenice koje su relevantne za objektivno opravdanje u okolnostima glavnog postupka, uključujući pravila koja proizlaze iz zajedničkog europskog sustava azila, ulogu uzajamnog povjerenja i međunarodni sporazum kakav je Sporazum o postupku predaje; (4.) osiguranje I. N.-ovih temeljnih prava da ne bude izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili očitom uskraćivanju sudske zaštite, koja su zaštićena člancima 6. i 13. EKLJP‑a i člancima 4., 19. i 47. Povelje(89).

B.      Detaljno navođenje relevantnih odredaba

1.      Sloboda primanja usluga

a)      Članak 36. i članak 4. Sporazuma o EGPu

84.      U pogledu utvrđivanja odredaba na temelju elemenata podnesenih Sudu na raspravi u vezi s I. N‑ovim aktivnostima nakon ulaska na hrvatsko državno područje, osobito činjenice da je bio na godišnjem odmoru (točka 48. supra), može se zaključiti da je bio primatelj usluga na temelju članka 36. Sporazuma o EGP‑u o slobodnom kretanju usluga. Sud je smatrao da je članak 36. Sporazuma „analogan članku 56. UFEU‑a”, tako da „u načelu treba smatrati” da je ograničenje iz članka 56. UFEU‑a „također u suprotnosti s člankom 36.”(90). Sud je također utvrdio da je tekst članka 4. Sporazuma o EGP‑u gotovo istovjetan tekstu članka 18. UFEU‑a, tako da taj članak „treba tumačiti na isti način” kao članak 18. UFEU‑a(91). Treba imati na umu da je I. N. diskriminiran na temelju državljanstva u odnosu na zaštitu od izručenja dok je primao turističke usluge.

85.      Važno je da je Sud EFTA‑e primijenio presudu ovog Suda u predmetu Cowan(92) prilikom utvrđivanja prava na primanje usluga(93) i u tom kontekstu pojavila se zabrana diskriminacije na temelju državljanstva. To se može primijeniti na glavni postupak, u kojem se to pravo razmatra pred ovim Sudom, a ne pred Sudom EFTA‑e.

86.      U stvarnosti, ograničenje I. N.-ova prava na primanje turističkih usluga bilo je mnogo ozbiljnije (pritvor u okviru kaznenog postupka radi izručenja tijekom godišnjeg odmora) od ograničenja o kojem je bila riječ u predmetu Cowan(94). Taj se predmet odnosio na isključenje iz sudjelovanja u fondu za naknadu štete zbog napada tijekom godišnjeg odmora, ali do kojeg je došlo nakon godišnjeg odmora.

87.      Nadalje, kao što je to na raspravi tvrdilo Nadzorno tijelo EFTA‑e, činjenica da se ograničenje pojavilo u kontekstu primjene kaznenog prava nije relevantna (točka 47. supra) jer iz sudske prakse Suda ne proizlazi da postoji razlika s obzirom na to je li ograničenje utemeljeno u građanskom, upravnom ili kaznenom pravu. K tomu, dodao bih da je i prije stupanja na snagu Sporazuma o EGP‑u utvrđeno da pravila kaznenog prava mogu stvoriti ograničenja slobodnog kretanja(95) i da je Sud već primijenio zabranu diskriminacije na temelju državljanstva u kontekstu kaznenog postupka(96).

88.      Kako bi se dobila potpuna slika, dodajem da, suprotno navodu Norveške na raspravi (točka 55. supra), sudovi država članica nemaju monopol na utvrđivanje o kojoj je slobodi riječ u određenom slučaju, a ustaljena je sudska praksa Suda da sudu koji je uputio zahtjev pruži sve potrebne informacije o pravu Unije kako bi mu omogućio da riješi spor koji se pred njim vodi  (97).

89.      Stoga ću prilikom odgovaranja na upućena pitanja upućivati na članke 36. i 4. Sporazuma o EGP‑u (vidjeti točku 124. u nastavku).

b)      Članak 21. UFEUa nije relevantan za glavni postupak

90.      Nakon što je utvrđeno da su članci 36. i 4. Sporazuma o EGP‑u ključne relevantne odredbe, rasprava o tome mogu li se prava koja se građanima Unije dodjeljuju na temelju članka 21. UFEU‑a primijeniti na državljane EGP‑a može se odložiti, bez obzira na raspravu o tim pitanjima u izlaganjima(98). Kako je to agent Nadzornog tijela EFTA‑e istaknuo na raspravi, člankom 21. UFEU‑a ne može se ograničiti pravo na slobodno kretanje koje je inače primjenjivo na temelju Sporazuma o EGP‑u (točka 47. supra).

91.      Neovisno o tome koji status imaju prava iz članka 21. UFEU‑a u pravu EFTA‑e, o čemu će Sud EFTA‑e ubrzo ponovno raspravljati(99) (vidjeti točku 56. supra), to nema utjecaj na ishod glavnog postupka(100). Ovdje je dovoljno reći da se skepticizam u pogledu relevantnosti sudske prakse koju je Sud razvio isključivo na temelju članka 21. UFEU‑a, primjer koje Komisija navodi u točki 75. supra, čini opravdanim, s obzirom na to da je članak 21. UFEU‑a unesen u Ugovore Ugovorom iz Lisabona iz 2007., znatno nakon stupanja na snagu Sporazuma o EGP‑u 1. siječnja 1994.(101).

2.      Objektivno opravdanje

a)      Izbjegavanje nekažnjavanja je objektivno opravdanje za ograničenje slobode primanja usluga

92.      Pravo na slobodno kretanje turističkih usluga predmet je objektivnog opravdanja na temelju prava EGP‑a(102), kao i na temelju članka 56. UFEU‑a. Može li se Hrvatska pozvati na izbjegavanje nekažnjavanja kao objektivno opravdanje za ograničenje I. N.-ova prava na slobodno kretanje na temelju članka 36. EGP‑a određivanjem pritvora radi izručenja kada se prema hrvatskim državljanima ne postupa na takav način?

93.      Tek sada presuda u predmetu Petruhhin(103) postaje relevantna za glavni postupak, iako se čini da je ona bila ključan element postupka pred hrvatskim sudovima i na taj je način možda previše utjecala na sadržaj spisa predmeta.

94.      Sud je u presudi Petruhhin zaključio da se za izbjegavanje opasnosti od nekažnjavanja osoba koje su počinile kazneno djelo mora u načelu „smatrati da prema pravu Unije predstavlja legitimni cilj”(104), a to načelno odobravanje izbjegavanja opasnosti od nekažnjavanja kao opravdanja ograničenja slobodnog kretanja ponovljeno je u kasnijim presudama u predmetima Pisciotti(105) i Raugevicius(106).

95.      Zahtjev ujednačenosti prava EGP‑a i prava Unije nalagao bi potvrdan odgovor tijelu Hrvatske u pogledu pozivanja na izbjegavanje opasnosti od nekažnjavanja za opravdanje I. N.-ova pritvaranja i izručenja. Budući da ograničenja slobodnog kretanja mogu biti utemeljena u kaznenom pravu, ne bi bilo logično braniti državi članici da se za njegovo opravdanje oslanja na razloge koji su jednako tako utemeljeni u primjeni kaznenog prava.

96.      Međutim, to pitanje nije povezano s time mogu li se u svim okolnostima glavnog postupka dosadašnje radnje hrvatskih tijela „[…] opravdati objektivnim razlozima […] nužn[ima] za osiguranje zaštite interesa koje imaju za cilj osigurati i samo u dijelu u kojem se ti ciljevi ne mogu postići manje ograničavajućim mjerama”(107).

b)      Nepostojanje uzajamnog povjerenja u pravu EGPa nije prepreka za primjenu mehanizama iz presude Petruhhin

97.      Kao prvo, slažem se s argumentima koje je Norveška istaknula na raspravi, u skladu s kojima se načelo uzajamnog povjerenja, kako se razvilo u Europskoj uniji nakon Ugovora iz Lisabona iz 2007., ne primjenjuje u pravu EGP‑a. Neovisno o prirodi sui generis pravnog sustava EGP‑a i blizini odnosa između država članica EFTA‑e i država članica Unije koje je Nadzorno tijelo EFTA‑e opisalo u točki 44. supra te odredbama Sporazuma o EGP‑u na koje je uputila Komisija u točki 76. supra o povlaštenom odnosu EGP‑a i Unije, činjenica je da je, u relativnom smislu, uzajamno povjerenje prije Ugovora iz Lisabona bilo u povojima(108). Kao što to Norveška navodi u točki 59. supra, članak 3. stavak 2. UEU‑a nema pandana u Sporazumu o EGP‑u.

98.      Međutim, ne slažem se s Norveškom kada tvrdi da je Sud, time što se u presudi Petruhhin oslonio na primjenu europskog uhidbenog naloga kao alternativu izručenju koja manje ograničava slobodno kretanje, želio reći da je europski uhidbeni nalog jedina prihvatljiva alternativa na koju se optuženik može osloniti kada se država članica poziva na izbjegavanje nekažnjavanja kao opravdanje za ograničenje slobodnog kretanja.

99.      To potvrđuje presuda u predmetu Pisciotti, u kojoj se, za razliku od presude Petruhhin, nigdje ne upućuje na odredbe Okvirne odluke o EUN‑u(109) u odnosu na uzajamnu suradnju (usporediti argumente Norveške izložene u točkama 57. do 59. supra). Naime, u presudi Pisciotti naglasak je bio na dostupnosti mehanizma na temelju kojeg se optuženika može stvarno kazneno progoniti. U toj je presudi Sud utvrdio sljedeće:

„U tom je pogledu Sud presudio da valja dati prednost razmjeni informacija s državom članicom čija je dotična osoba državljanin kako bi se, ovisno o okolnostima, omogućilo tijelima te države članice da izdaju europski uhidbeni nalog u svrhu kaznenog progona. Stoga, kada je državi članici u kojoj se nalazi građanin Unije, koji je državljanin druge države članice, upućen zahtjev za izručenje treće države s kojom je prva država članica zaključila sporazum o izručenju, ista je dužna izvijestiti državu članicu čiji je navedeni građanin državljanin te, ovisno o okolnostima, na zahtjev potonje države članice, predati joj tog građanina sukladno odredbama Okvirne odluke 2002/584, pod uvjetom da je ta država, sukladno njezinu nacionalnom pravu, nadležna za kazneni progon te osobe za djelo počinjeno izvan njezina državnog područja (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2016., Petruhhin, C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 48. i 50.)(110).

100. Stoga smatram da je u presudi naglasak bio na dostupnosti alternative koja jamči izbjegavanje nekažnjavanja na jednak ili sličan način kao izručenje. U točkama 119. do 123. u nastavku razmotrit ću ispunjavaju li radnje koje je Island poduzeo do današnjeg dana taj uvjet.

c)      Uzajamno povjerenje i zajednički europski sustav azila

101. Iako je točno da je, u skladu s dogovorom za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, njezino sudjelovanje u schengenskoj pravnoj stečevini samo djelomično (točka 15. supra)(111), Hrvatska sudjeluje u zajedničkom europskom sustavu azila. Hrvatska ne samo da sudjeluje u Uredbi Dublin III(112) (posljedice čega je Sud razmatrao u svojoj presudi u predmetu A. S.(113)) i Uredbi o Eurodacu(114) nego je prenijela i redovito primjenjuje Direktivu o kvalifikaciji(115), Direktivu o postupcima(116) i Direktivu o prihvatu(117). Stoga je obvezuje članak 80. UFEU‑a, prema kojem provedbu zajedničke europske politike azila „uređuje načelo solidarnosti”.

102. Široke parametre na kojima se temelji sudjelovanje u Uredbi Dublin III i za države članice i države pridružene schengenskom području poput Islanda razmatrala je nezavisna odvjetnica Sharpston u svojem mišljenju u predmetu A. S. i Jafari(118). Primijetila je sljedeće:

„CEAS je osmišljen u okružju u kojem je bilo razumno pretpostaviti da sve države sudionice, bez obzira jesu li države članice ili treće zemlje, poštuju temeljna prava, što uključuje prava na temelju Ženevske konvencije i Protokola iz 1967., kao i EKLJP‑a […] te da u tom smislu države članice mogu imati povjerenja jedna u drugu. […] ‚Upravo je zbog načela međusobnog povjerenja zakonodavac Unije usvojio [Uredbu Dublin II], s ciljem racionalizacije obrade zahtjeva za azil i kako bi se izbjegla blokada sustava obvezom državnih tijela da obrađuju višestruke zahtjeve koje je podnio isti podnositelj, da pojačaju pravnu sigurnost u odnosu na određivanje države odgovorne za obradu zahtjeva za azil kao i da se izbjegne praksa biranja države s najpovoljnijim pravom (forum shopping), sve to s glavnim ciljem ubrzavanja obrade zahtjeva, kako u interesu tražiteljâ azila tako i u interesu uključenih država.’ […] Ta pitanja u samom su središtu koncepta ‚područja slobode, sigurnosti i pravde’ […] a osobito CEAS‑a, na temelju međusobnog povjerenja i pretpostavke poštovanja prava Unije i, posebno, temeljnih prava od strane drugih država članica […]”(119).

103. Što se tiče Islanda, Europska je zajednica 2001., kakva je tada bila, sklopila sporazum s Norveškom i Islandom o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u Islandu ili Norveškoj(120). Posljedično, kako je to istaknula Hrvatska u točki 68. supra, Island sudjeluje u Uredbi Dublin III i Eurodacu(121) i uključen je u Europski potporni ured za azil na temelju međunarodnog sporazuma, dok je Nadzorno tijelo EFTA‑e u točki 47. supra također navelo da se članak 15. Direktive o kvalifikaciji spominje u islandskom pravu.

104. Ti čimbenici, zajedno sa širim sudjelovanjem Islanda u schengenskoj pravnoj stečevini kao države pridružene schengenskom području(122), obvezuju Hrvatsku i Island na uzajamno povjerenje u pogledu odluka donesenih u okviru zajedničke europske politike azila i osobito Uredbe Dublin III.

105. Valja naglasiti da uzajamno povjerenje u sudskoj praksi Suda nije ograničeno na poštovanje temeljnih prava tražitelja azila i pravilnu primjenu Ženevske konvencije o statusu izbjeglica(123). Ono se odnosi na pravo Unije općenito(124) i time pretpostavlja da se Uredba Dublin III pravilno primjenjuje u Islandu ili, kako je to Nadzorno tijelo EFTA‑e tvrdilo (točka 47. supra), treba postojati pretpostavka da je odluka Islanda o azilu bila valjana, s obzirom na to da je smatrao da je on odgovorna država na temelju poglavlja III. Uredbe Dublin III te je doista branio odluku na raspravi (točka 51. supra). Taj je pristup također u skladu s prioritetima i organizacijskim zahtjevima Uredbe Dublin III, kako je to objasnila nezavisna odvjetnica Sharpston u mišljenju citiranom u točki 102. supra (racionalizacija obrade zahtjeva za azil; izbjegavanje blokada sustava; promicanje pravne sigurnosti; izbjegavanje prakse biranja države s najpovoljnijim pravom (forum shopping)).

106. Točno je da je Sud do danas ublažavao ulogu uzajamnog povjerenja u kontekstu Uredbe Dublin III samo u svrhu osiguranja temeljnih prava tražitelja azila(125). To bi se podrazumijevalo ako bi se uzajamno povjerenje u okviru Uredbe Dublin III moglo umanjiti s posljedicom oduzimanja tih prava.

107. To znači da je Hrvatska u pravu kada u točki 68. supra tvrdi da se mora prihvatiti da Island poštuje pravila Unije o azilu i međunarodnoj zaštiti i da se u rješavanju I. N.-ova slučaja primjenjuju svi mehanizmi suradnje između dviju država(126). Uzajamno povjerenje u kontekstu zajedničkog europskog sustava azila jest vrsta uzajamnog povjerenja koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene odgovora Hrvatske na dosadašnje zahtjeve Islanda, imajući u vidu načela iz presude Petruhin, a ne uzajamno povjerenje u kontekstu suradnje u kaznenim stvarima na temelju prava Unije ili proširenja i razvoja pravila o dobroj vjeri prisutnih u Sporazumu o EGP‑u. U skladu sa šestom uvodnom izjavom Protokola (br. 19) o schengenskoj pravnoj stečevini(127), potrebno je održavati „poseban odnos” s Islandom i Norveškom.

108. Tomu treba dodati da na uzajamno povjerenje koje je Hrvatska dužna dati Islandu ni na koji način ne utječe činjenica da je I. N. stekao islandsko državljanstvo. Kao prvo, dokumenti koje je Island izdao I. N.-u prilikom odobravanja statusa izbjeglice i dalje su bili valjani prilikom njegova prelaska hrvatske granice. Kao drugo, I. N. nije mogao zatražiti azil na temelju hrvatskog prava (točke 35. i 67. supra) i na temelju Uredbe Dublin III(128) jer mu je on već odobren u državi sudionici. Kao treće, odobrenje azila u Islandu i dalje je relevantno za I. N.-ovu zaštitu od postupanja koje je zabranjeno Ženevskom konvencijom o statusu izbjeglica(129) i za izbjegavanje prakse biranja države s najpovoljnijim pravom (forum shopping), što je jedno od glavnih načela Uredbe Dublin III(130). Kao četvrto, I. N.-ov status izbjeglice nije ukinut nijednim od postupaka propisanih u tu svrhu u pravu Unije(131).

109. Točno je da članak 1. odjeljak C Ženevske konvencije o statusu izbjeglica u točki (3) navodi stjecanje „nov[og] državljanstva i uživ[anje] zaštit[e] zemlje čije je državljanstvo stekla” kao jedan od temelja za prestanak statusa izbjeglice. Međutim, s obzirom na svrhu Konvencije, prestanak zbog stjecanja državljanstva može se primijeniti samo „kada osnova na kojoj je odobren status izbjeglice više ne postoji i zaštita stoga više nije nužna ili opravdana”(132). Kao što je to vidljivo u glavnom postupku, osobitosti upravljanja zajedničkim europskim sustavom azila znače da status izbjeglice može ostati „nužan” za osiguranje zaštite, čak i nakon stjecanja novog državljanstva. To je kontekst u kojem treba tumačiti članak 1. odjeljak C točku (3) Ženevske konvencije o statusu izbjeglica i koji isključuje njegovo doslovno tumačenje. U preambuli Konvencije navodi se da su „Ujedinjeni narodi u više navrata očitovali svoju duboku zabrinutost za izbjeglice, te nastojali osigurati izbjeglicama najveću moguću primjenu ovih osnovnih prava i sloboda”(133).

110. Naposljetku, ništa ne bi bilo više u suprotnosti s I. N.-ovim temeljnim pravima od oduzimanja zaštite dobivene primjenom Islanda Uredbe Dublin III zbog odluke o stjecanju islandskog državljanstva.

d)      Relevantne odredbe za zaštitu I. N.-ovih temeljnih prava

111. U pogledu temeljnih prava, I. N.-ov je cilj izbjeći izlaganje nečovječnom i ponižavajućem postupanju ili kazni te izbjeći nepošteno suđenje. Prema I. N.-u se s obzirom na oboje, zbog zabrane izručenja državljana na temelju hrvatskog Ustava, postupa različito nego prema hrvatskom državljaninu.

112. U ovom trenutku može biti korisno istaknuti da glavni postupak čini primjer preklapanja sinergija koncentričnih kružnica koje se odnose na niz međunarodnih organizacija u pitanju jer su materijalna prava koja se razmatraju slično zaštićena u svim trima pravnim instrumentima, iako se inače može smatrati da su suprotstavljeni; a to su EKLJP, Povelja i Sporazum o EGP‑u. Zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja dio je europske ustavne tradicije.

113. Točno je da je Europski sud za ljudska prava istaknuo da, „iako je Sud EFTA‑e izrazio stajalište da odredbe Sporazuma o EGP‑u ‚treba tumačiti u svjetlu temeljnih prava’ kako bi se povećala usklađenost između prava EGP‑a i prava Unije (vidjeti, među ostalim, presudu Suda EFTA‑e u predmetu E-28/15, Yankuba Jabbi [2016.], t. 81.), Sporazum o EGP‑u ne uključuje Povelju Europske unije o temeljnim pravima ili bilo kakvo upućivanje na druge pravne instrumente koji imaju isti učinak, poput Konvencije”(134).

114. Međutim, u kontekstu glavnog postupka to jednostavno nije važno jer je dužnost sudova država ugovornica da prije izručenja istraže opasnost od izlaganja nečovječnom i ponižavajućem postupanju dio sudske prakse Europskog suda za ljudska prava na temelju članka 3. EKLJP‑a(135). Poveznica s pravom Unije i Poveljom proizlazi iz činjenice da je Sud smatrao da „zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja predviđena u članku 4. Povelje odgovara zabrani iz članka 3. EKLJP‑a te da su stoga njezin smisao i opseg sukladno članku 52. stavku 3. Povelje isti kao i u slučaju te konvencije”(136). Razina zaštite osobnih temeljnih prava može se proširiti pojačanim područjem primjene Povelje (primjerice, u pogledu zaštite vlasništva na temelju Povelje, kako je navedena u njezinu članku 17.,i izričitog upućivanja na intelektualno vlasništvo u tom članku), ali u glavnom postupku nije riječ o takvoj situaciji.

115. Poveznica s pravom EGP‑a nastaje zbog činjenice da je EKLJP davno utvrđen važan izvor prava EGP‑a, s obzirom na to da se u prvoj uvodnoj izjavi navodi da će se EGP izgraditi „[na] miru, demokraciji i ljudskim pravima”, i to se proširuje na obvezu ugovornih stranaka Sporazuma o EGP‑u da poštuju temeljna prava kada odstupaju od prava EGP‑a(137).

116. U pravu Unije, kao i u pravu EKLJP‑a, zabrana izručenja u slučaju opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja primjenjuje se na sve, bez obzira na državljanstvo. To se izražava riječju „Nitko” u članku 19. stavku 2. Povelje te se tom odredbom u pravo Unije unose načela koja je Europski sud za ljudska prava razradio na temelju članka 3. EKLJP‑a(138). Stoga činjenica da I. N. nije državljanin države Unije nije relevantna za ostvarivanje tog materijalnog prava s obzirom na širinu njegova dosega ratione personae. Članak 19. stavak 2. primjenjuje se bez diskriminacije i bez obzira na državljanstvo države Unije(139).

117. Zabranu udaljavanja u slučaju vjerojatnosti nepoštenog suđenja protivno članku 47. Povelje zbog sustavnih nedostataka Sud je do danas potvrdio samo u europskom kontekstu, a i tada samo u okviru europskog uhidbenog naloga(140). Međutim, kako je to istaknuto u mojem mišljenju u predmetu Minister for Justice and Equality(141),  Europski sud za ljudska prava sprečava ugovorne stranke u protjerivanju osobe kada u zemlji odredišta postoji stvarna opasnost da će biti izložena očitom uskraćivanju sudske zaštite povredom članka 6. EKLJP‑a(142). Stoga smatram da se materijalno područje primjene članka 47. Povelje jednako odnosi na situacije u kojima je bilo tko, neovisno o državljanstvu(143), izložen takvom uskraćivanju sudske zaštite u trećoj zemlji, pod uvjetom da je njegova situacija obuhvaćena područjem primjene Povelje. To je tako zbog članka 52. stavka 3. Povelje, kojim se propisuje da prava iz Povelje koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om treba tumačiti na isti način, pri čemu se Uniji ostavlja mogućnost pružanja veće razine zaštite. Drugim riječima, ako članak 6. EKLJP‑a zabranjuje protjerivanje kada za osobu postoji opasnost očitog uskraćivanja sudske zaštite, tada to mora i članak 47. Povelje.

118. I. N.-ova situacija obuhvaćena je područjem primjene Povelje na dva načina. Prvo, na temelju prava EGP‑a i prava Unije u području temeljnih prava, odstupanja od slobodnog kretanja moraju poštovati temeljna prava(144). Drugo, budući da sud koji je uputio zahtjev mora poštovati uzajamno povjerenje na temelju Uredbe Dublin II, sve relevantne odredbe Uredbe Dublin III, poput članka 3. stavka 1. i njegove (implicitne) zabrane višestrukih zahtjeva za azil, treba tumačiti i primjenjivati u skladu s Poveljom(145).

V.      Relevantne činjenice i odgovori na upućena pitanja

119. Na upućena pitanja odgovorio sam u smislu opisanom u točkama 7. do 9. supra na temelju pravnih načela izloženih u dijelu IV. i sljedećih važnih činjenica.

120. Iz riječi upotrijebljenih u drugom pitanju može se zaključiti da je Island zatražio I. N.-ovu predaju „radi vođenja postupka zbog kojeg se zahtijeva izručenje”. Međutim, odgovorima Islanda na raspravi razjašnjeno je da komunikacija Veleposlanstva Islanda u Berlinu od 24. srpnja 2019. nije sadržavala takav poseban zahtjev (točka 53. supra). Nadalje, agent Islanda na raspravi je naveo da je Hrvatska bila obvezna dostaviti Islandu dokumente kojima raspolaže tako da se mogu proslijediti neovisnom državnom odvjetniku u Islandu, koji će tada odlučiti o I. N.-ovu kaznenom progonu u toj državi (točka 50. supra). Međutim, ne postoji element spisa predmeta u kojem se precizno navodi kada je i je li to Island zatražio od Hrvatske.

121. Nije spomenuto ni je li spor Hrvatske i Islanda upućen Zajedničkom odboru osnovanom na temelju članka 3. Sporazuma između Europske zajednice i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u državi članici ili Islandu ili Norveškoj(146).

122. Stoga smatram da bi bilo preuranjeno da Sud na drugo pitanje odgovori potvrdno i obveže Hrvatsku da poduzme aktivne korake da se I. N.-a pusti na temelju Sporazuma o postupku predaje(147). Ako Island izda uhidbeni nalog(148), tada će biti na hrvatskom sudu da na temelju svih relevantnih dokaza ocijeni pruža li to što Island predlaže jamstvo za izbjegavanje nekažnjavanja koje je istovjetno izručenju; mjerilo iz presude Petruhhin (točke 99. do 100. supra). S obzirom na to, u pogledu Sporazuma o postupku predaje reći ću samo da je s njegove strane takvo jamstvo zajamčeno i, suprotno argumentima Norveške (točke 57. do 59. supra), nije umanjeno nepostojanjem izričitog upućivanja na uzajamno povjerenje jer je strogost uređenja utvrđenog Sporazumom o postupku predaje u potpunosti utvrđena drugim odredbama(149).

123. Istodobno, mojim se odgovorom na drugo pitanje nikako ne dopušta hrvatskim sudovima da postupe na način koji nije u skladu s odlukom Islanda o azilu u pogledu I. N.-a od 11. lipnja 2015. (iako će hrvatski sudovi uvjete u Rusiji ocijeniti s obzirom na trenutačne okolnosti, a ne one kakve su bile 2015.), zbog obveze uzajamnog povjerenja koja postoji između Islanda i Hrvatske, a proizlazi iz njihova sudjelovanja u zajedničkom europskom sustavu azila i, konkretnije, Uredbi Dublin III(150).

VI.    Zaključak

124. Stoga predlažem da se na pitanja koja je uputio Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovori na sljedeći način:

„1.      U okolnostima glavnog postupka članke 4. i 36. Sporazuma o EGP‑u treba tumačiti na način da država članica Europske unije koja odlučuje o izručenju trećoj zemlji državljanina države koja nije država članica Europske unije, ali je država pridružena schengenskom području, mora izvijestiti tu državu pridruženu schengenskom području o zahtjevu za izručenje. Država članica dodatno je obvezna dostaviti državi pridruženoj schengenskom području sve elemente kojima raspolaže, a koji toj državi mogu pomoći u odluci o kaznenom progonu dotičnog državljanina i traženju njegove predaje. Usto, obvezi uzajamnog povjerenja, svojstvenoj zajedničkom europskom sustavu azila, uključujući Uredbu (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, protivi se postupanje tijela države članice, uključujući sudove, koje nije u skladu s odlukom o odobrenju azila koja je prethodila stjecanju državljanstva te države pridružene schengenskom području. To se primjenjuje prilikom ocjene, u trenutku vođenja postupka u državi članici, opasnosti od izlaganja državljanina države pridružene schengenskom području nečovječnom ili ponižavajućem postupanju i očitom uskraćivanju sudske zaštite u slučaju izručenja trećoj zemlji.

2.      U okolnostima u kojima država pridružena schengenskom području još nije podnijela zahtjev za izručenje, država članica nije obvezna aktivno predati državljanina države pridružene schengenskom području na temelju Sporazuma između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške. Ako se podnese zahtjev za izručenje, na sudovima države članice bit će da utvrde jamči li zahtjev za izručenje u svim okolnostima izbjegavanje nekažnjavanja jednako kao i izručenje trećoj zemlji, pri čemu su obvezni postupati u skladu s prethodnom odlukom o odobravanju azila države pridružene schengenskom području.”


1      Izvorni jezik: engleski


2      U članku 216. stavku 2. UFEU‑a propisuje se da su sporazumi koje sklapa Unija obvezujući za institucije Unije i za njezine države članice. Vidjeti, primjerice, presudu od 30. travnja 1974., Haegeman  (181/73, EU:C:1974:41, t. 5.).


3      Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin  (C‑182/15, EU:C:2016:630)


4      Vidjeti Sporazum između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (SL 1999., L 176, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 37., str. 148., u daljnjem tekstu: Sporazum o pridruživanju Schengenu).


5      SL 2013., L 180, str. 31. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49., str. 50.), kojom se u članku 48. stavlja izvan snage Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. (Dublin II)


6      Sporazum između Europske zajednice i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u državi članici ili Islandu ili Norveškoj (SL 2001., L 93, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 23.)


7      Temeljna primarna i zakonodavna pravila zajedničkog europskog sustava azila su sljedeća: članci 67., 78. i 80. UFEU‑a i članak 18. Povelje; Uredba Dublin III; Uredba (EU) br. 603/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o uspostavi sustava „Eurodac” za usporedbu otisaka prstiju za učinkovitu primjenu Uredbe (EU) br. 604/2013 o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i o zahtjevima za usporedbu s podacima iz Eurodaca od strane tijela kaznenog progona država članica i Europola u svrhu kaznenog progona te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1077/2011 o osnivanju Europske agencije za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima u području slobode, sigurnosti i pravde (SL 2013., L 180, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 78., u daljnjem tekstu: Uredba o Eurodacu); Direktiva 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena) (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248., u daljnjem tekstu: Direktiva o kvalifikaciji); Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (preinačena) (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249., u daljnjem tekstu: Direktiva o postupcima); Direktiva 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137., u daljnjem tekstu: Direktiva o prihvatu); Uredba (EU) br. 439/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o osnivanju Europskog potpornog ureda za azil (SL 2010., L 132, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 5., str. 254.); Direktiva Vijeća 2001/55/EZ od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba (SL 2001., L 212, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 49.).


8      SL 2006., L 292, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 41.). Taj je sporazum uključen u pravo Europske unije Odlukom Vijeća od 27. studenoga 2014. o sklapanju Sporazuma između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške (SL 2014., L 343, str. 1., u daljnjem tekstu: Sporazum o postupku predaje).


9      Europska konvencija o izručenju (ETS br. 024). Europska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (ETS br. 030), koja je stupila na snagu 12. lipnja 1962. Rusija je ratificirala oba sporazuma, a Drugi dodatni protokol Europskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (ETS br. 182) stupio je na snagu u odnosu na Rusiju 1. siječnja 2020. U okviru Vijeća Europe također postoji Europska konvencija o transferu osuđenih osoba (ETS br. 112).


10      Potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. i stupila na snagu 22. travnja 1954. (Zbornik ugovora Ujedinjenih naroda, svezak 189., str. 150., br. 2545 (1954.)), kako je dopunjena Protokolom o statusu izbjeglica, sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu zajedno: Ženevska konvencija).


11      Rješenje od 6. rujna 2017., Peter Schotthöfer & Florian Steiner  (C‑473/15, EU:C:2017:633, t. 24. i navedena sudska praksa)


12      Vidjeti, primjerice, presudu od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj) (C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589).


13      Presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586)


14      Vidjeti bilješku 5. supra


15      Vidjeti bilješku 8. supra


16      SL 2000., L 239, str. 19. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12., u daljnjem tekstu: Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma)


17      SL 2012., C 326, str. 1.


18      Ibid.


19      Vidjeti bilješku 4. supra.


20      Vidjeti Odluku Vijeća Europske unije od 5. prosinca 2011. o primanju Republike Hrvatske u članstvo Europske unije i njoj priložen Akt o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2012., L 112, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 148).


21      U Prilogu II. prvo se navodi Sporazum između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama od 14. lipnja 1985. (SL 2000., L 239, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 6., u daljnjem tekstu: Schengenski sporazum od 14. lipnja 1985.)


22      SL 1994., L 1, str. 3. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.)


23      Vidjeti bilješku 9. supra.


24      Presuda od 6. rujna 2019. (C‑182/15, EU:C:2016:630)


25      Vidjeti bilješku 5. supra.


26      I. N. upućuje na presudu od 2. veljače 1989., Cowan (186/87, EU:C:1989:47, t. 10.).


27      Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630)


28      […] o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.)


29      SL 2008., L 124, str. 20. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 89., str. 94.)


30      Presuda Suda EFTA‑e od 24. studenoga 2014., Island/Gunnarsson, predmet E-27/13, Izvješće Suda EFTA‑e


31      Presuda Suda EFTA‑e od 26. srpnja 2016., Jabbi/Norveška vlada, predmet E-28/15, Izvješće Suda EFTA‑e


32      I. N. upućuje na presude od 6. rujna 2016., Petruhhin  (C‑182/15, EU:C:2016:630) i od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898).


33      Vidjeti bilješku 8. supra.


34      SL 2002., L 190, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14., u daljnjem tekstu: Okvirna odluka o EUN‑u)


35      Vidjeti bilješku 8. supra.


36      U pogledu prava na slobodno kretanje iz članka 21. UFEU‑a i odstupanja Državno odvjetništvo upućuje na presude od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn (C‑391/09, EU:C:2011:291), od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630) i od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:218:898).


37      C‑182/15, EU:C:2016:330


38      Grčka je uputila i na druge presude, poput presude od 5. srpnja 2007., Komisija/Belgija (C‑522/04, EU:C:2007:405).


39      U tom pogledu uputilo se na prve dvije uvodne izjave Sporazuma o EGP‑u.


40      C‑473/15, EU:C:2017:633


41      Nadzorno tijelo EFTA‑e ovdje upućuje na presudu od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. (C‑411/10 i C‑493/10, EU:C:2011:865, t. 83.).


42      Vidjeti bilješku 7. supra.


43      Presuda od 2. veljače 1989. (C‑186/87, EU:C:1989:47)


44      Presuda od 22. srpnja 2013., E-15/12, Izvješće Suda EFTA‑e


45      Vidjeti bilješku 8. supra.


46      Island je uputio na presudu od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C‑617/10, EU:C:2013:105).


47      U skladu s člankom 47. Povelje. Presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality  (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586)


48      Zbornik ugovora Ujedinjenih naroda, svezak 596., str. 261.


49      Vidjeti bilješku 8. supra. Sporazum o postupku predaje stupio je na snagu 1. studenoga 2019.


50      Presuda od 26. srpnja 2016., Jabbi/Norveška vlada, E-28/15, Izvješće Suda EFTA‑e


51      Campbell/Norveška vlada, E-4/19 (u tijeku)


52      Vidjeti bilješku 34. supra. Norveška je tvrdila da je Sporazum o postupku predaje reguliran Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora (1969.), Zbornik ugovora Ujedinjenih naroda, svezak 1155., str. 331.


53      Norveška upućuje na točke 37. i 40. presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630).


54      Vidjeti bilješku 34. supra.


55      Norveška je uputila na presudu Suda EFTA‑e od 19. travnja 2016., Holship Norge AS/Norsk Transportarbeiderforbund,  E-14/15, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 123.


56      Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin  (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 62.)


57      Ibid., t. 58. i 62.


58      Hrvatska upućuje na presude od 11. rujna 2007., Komisija/Njemačka  (C‑318/05, EU:C:2007:495, t. 32. i navedena sudska praksa) i od 21. prosinca 2016., Komisija/Portugal  (C‑503/14, EU:C:2016:979, t. 35. i 70.).


59      Hrvatska upućuje na presudu od 2. veljače 1989., Cowan (186/87, EU:C:1989:47, t. 17. do 19.).


60      Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630)


61      Vidjeti bilješku 16. supra.


62      On se sastoji od triju uredbi: Uredbe (EU) 2018/1860 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018. o upotrebi Schengenskog informacijskog sustava za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2018., L 312, str. 1.); Uredbe (EU) 2018/1861 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području granične kontrole te o izmjeni i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1987/2006 (SL 2018., L 312, str. 14.); Uredbe (EU) 2018/1862 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području policijske suradnje i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, izmjeni i stavljanju izvan snage Odluke Vijeća 2007/533/PUP i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1986/2006 Europskog parlamenta i Vijeća i Odluke Komisije 2010/261/EU (SL 2018., L 312, str. 56.).


63      Vidjeti bilješku 6. supra.


64      Vidjeti bilješku 7. supra.


65      Vidjeti bilješku 7. supra.


66      Hrvatska upućuje na Odluku Vijeća 2014/194/EU od 11. veljače 2014. o potpisivanju, u ime Unije, Aranžmana između Europske unije i Republike Islanda o načinima njezina sudjelovanja u Europskom potpornom uredu za azil (SL 2014., L 106, str. 2.).


67      Vidjeti bilješku 29. supra.


68      Komisija upućuje na članke 4. do 7. Direktive 2004/38 i točke 78. i 79. presude Suda EFTA‑e od 22. srpnja 2013., Wahl, E-15/12, Izvješće Suda EFTA‑e.


69      Komisija ovdje upućuje na presude od 2. veljače 1989., Cowan (186/87, EU:C:1989:47, t. 14. do 17.) i od 25. travnja 2012., Granville,  E-13/11, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 37.


70      Presuda od 10. travnja 2018. (C‑191/16, EU:C:2018:222)


71      Presuda od 12. ožujka 2014. (C‑456/12, EU:C:2014:135)


72      Presuda Suda EFTA‑e od 26. srpnja 2016., Jabbi/Norveška vlada, E-28/15, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 66. do 77. Komisija također upućuje na presudu Suda EFTA‑e od 24. studenoga 2014., Island/Gunnarsson, E-27/13, t. 79. do 82.


73      Druga uvodna izjava Sporazuma o EGP‑u


74      Četvrta uvodna izjava


75      Petnaesta uvodna izjava


76      Presuda Suda EFTA‑e od 26. srpnja 2017., Jabbi/Norveška vlada E-28/15, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 68. i 70.


77      Vidjeti bilješku 34. supra.


78      Ovdje Komisija upućuje na presude od 6. rujna 2016., Petruhhin  (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 49.) i od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222).


79      Vidjeti bilješku 10. supra.


80      Vidjeti presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, osobito t. 58. i 59.). Vidjeti noviju presudu od 29. srpnja 2019., Spiegel Online (C 516/17, EU:C:2019:625, t. 21.).


81      Pernice, I., „Multilevel Constitutionalism and the Crisis of Democracy in Europe”, 11 (2015.), European Constitutional Law Review,  str. 541., str. 544. do 545.


82      Vidjeti Lenaerts, K., „The European Court of Human Rights and the Court of Justice of the European Union: Creating Synergies in the Field of Fundamental Rights Protection”, 1 (2018.), Il Diritto del’Unione Europea, str. 9. i govor održan na istu temu na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Sofiji 23. ožujka 2018.


83      Voßkuhle, A.; Multilevel Cooperation of the European Constitutional Court  „Der Europäische Verfassungsgerichtsverbund”, 6 (2010.), European Constitutional Law Review, str. 175.


84      O ustavnim sudovima države članice u ovom primjeru vidjeti Popelier, P., Mazmanyan, A. i Vandenbruwaene, W. (ur.), The Role of Constitutional Courts in Multilevel Governance, Intersentia, 2013.


85      Prva verzija Sporazuma o EGP‑u sadržavala je takvu odredbu (članak 104. stavak 1.) Međutim, u Mišljenju na temelju članka 228. stavka 1. drugog podstavka UgovoraPrijedlog sporazuma između Zajednice, s jedne strane, i država Europskog udruženja slobodne trgovine, s druge strane, o osnivanju Europskog gospodarskog prostora (Mišljenje 1/91, EU:C:1991:490) Sud je odredbu proglasio neusklađenom s pravom Unije. Vidjeti Baudenbacher, C., „The EFTA Court: Structure and Tasks”, u The Handbook of EEA Law  Springer, 2016., str. 179., str. 188.


86      Presuda od 23. rujna 2003., Ospelt i Schlössle Weissenberg (C‑452/01, EU:C:2003:493, t 29.). Vidjeti, primjerice, novije presude od 20. listopada 2011., Komisija/Njemačka (C‑284/09, EU:C:2011:670, t. 95.), od 19. srpnja 2012., A (C‑48/11, EU:C:2012:485, t. 22.) i od 11. rujna 2014., Essent Belgium (C‑204/12 do C‑208/12, EU:C:2014:2192, t. 72. i navedena sudska praksa). Vidjeti presudu Općeg suda od 22. siječnja 1997., Opel Austria/Vijeće (T‑115/94, EU:T:1997:3).


87      O nepostojanju hijerarhije između preklapajućih područja svjedoče komentari u tom pogledu da Sud EFTA‑e pridaje veću važnost pravu na pošteno suđenje na temelju članka 6. EKLJP‑a nego ovaj Sud. Vidjeti, primjerice, Baudenbacher, B., „The EFTA Court and the Court of Justice of the European Union: Coming in Parts But Winning Minds”, u The Court of Justice and the Construction of Europe: Analyses and Perspectives on Sixty Years of Case‑law, T. M. C. Asser Press (2013.), str. 183., str. 198., koji se poziva na komentar s bloga de la Serr, E. B. o presudi od 8. prosinca 2011., KME Njemačka i dr./Komisija (C‑272/09 P, EU:C:2011:810) i presudi od 8. prosinca 2011., Chlakor/Komisija (C‑386/10 P, EU:C:2011:815).


88      Članak 45. Povelje također štiti prava građana Unije na slobodno kretanje i boravak unutar Unije.


89      Drugi su relevantni europski propisi Europska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (ETS br. 030), koja je stupila na snagu 12. lipnja 1962. Rusija je ratificirala oba sporazuma, a Drugi dodatni protokol Europskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (ETS br. 182) stupio je na snagu u odnosu na Rusiju 1. siječnja 2020. U okviru Vijeća Europe također postoji Europska konvencija o transferu osuđenih osoba (ETS br. 112).


90      Presuda od 11. prosinca 2014., Komisija/Španjolska  (C‑678/11, EU:C:2014:2434, t. 66.). Vidjeti također, primjerice, presudu od 6. listopada 2009., Komisija/Španjolska  (C‑153/08, EU:C:2009:618, t. 48.): „Budući da odredbe članka 36. Sporazuma o EGP‑u imaju isti pravni doseg kao i u biti istovjetne odredbe članka 49. UEZ‑a” (sada članak 56. UFEU‑a), zaključak u odnosu na članak 49. UEZ‑a, uključujući opravdanje za diskriminaciju, se „može mutatis mutandis primijeniti na taj članak”.


91      Presuda od 11. rujna 2014., Essent Belgium (C‑204/12 do C‑208/12, EU:C:2014:2192, t. 123. u vezi s t. 72.). Sud je uputio na presude od 1. travnja 2004., Bellio F.lli (C‑286/02, EU:C:2004:212, t. 34. i 35.) i od 10. travnja 2008., Komisija/Portugal (C‑265/06, EU:C:2008:210, t. 30.).


92      Presuda od 2. veljače 1989. (186/87, EU:C:1989:47)


93      Presuda Suda EFTA‑e od 25. travnja 2002., Granville, E-13/11, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 37.


94      Presuda od 2. veljače 1989. (186/87, EU:C:1989:47)


95      Presuda od 24. studenoga 1993., Keck i Mithouard (C‑267/91 i C‑268/91, EU:C:1993:905)


96      Primjerice, presuda od 10. srpnja 1984., Kirk  (63/83, EU:C:1984:255)


97      Vidjeti, primjerice, nedavnu presudu od 8. svibnja 2019., Związek Gmin Zagłębia Miedziowego (C‑566/17, EU:C:2019:390, t. 44.).


98      Vidjeti točke 38., 40., 55. do 56., 61. i 75. supra.


99      Uvodno vidjeti presudu Suda EFTA‑e od 26. srpnja 2016., predmet E-28/15, Jabbi/Norveška vlada, Izvješće Suda EFTA‑e. I. N. nije istaknuo poseban prigovor koji se temelji na Direktivi 2004/38, poput povrede prava ulaska na temelju članka 5. te direktive, kako se smatralo u presudi Suda EFTA‑e od 22. srpnja 2013., Wahl E-15/12, Izvješće Suda EFTA‑e. S obzirom na to, neću dalje razmatrati Direktivu 2004/38, osim što ću napomenuti da je kao mjeru sekundarnog prava treba tumačiti u skladu s primarnom mjerom, a to je članak 36. Sporazuma o EGP‑u. Vidjeti presudu Suda EFTA‑e od 23. siječnja 2012., STX Norway Offshore AS i dr./Norveška Država, E-2/11, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 34.


100      Aktualna rasprava o tome može li se građanstvo odvojiti od državljanstva države članice također se može odložiti. Vidjeti, primjerice, Nic Shuibhine, N., „The Territory of the Union in EU citizenship Law: Charting a Route from Parallel to Integrated Narratives” (2019.), Yearbook of European Law 1.


101      Ovdje mislim na razliku između presuda Suda koje su donesene prije datuma potpisivanja Sporazuma o EGP‑u, koje se primjenjuju na odredbe Sporazuma o EGP‑u koje su „po sadržaju istovjetne odgovarajućim pravilima Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice” (članak 6. Sporazuma o EGP‑u), i presude Suda donesene nakon datuma potpisivanja Sporazuma o EGP‑u. Nadzorno tijelo EFTA‑e i Sud EFTA‑e samo su dužni „poštovati načela utvrđena u relevantnim presudama” Suda (članak 3. stavak 2. Sporazuma među državama EFTA‑e o osnivanju Nadzornog tijela i Suda (SL 1994., L 344, str. 3.)).


102      Presuda Suda EFTA‑e od 19. travnja 2016., Holship Norge AS/Norsk Transportarbeiderforbund,  E-14/15, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 121.


103      Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin  (C‑182/15, EU:C:2016:630)


104      Ibid., t. 37.


105      Presuda od 10. travnja 2018. (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 47.)


106      Presuda od 13. studenoga 2018. (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 32.). Sud je također upozorio na opasnost od nekažnjavanja razrađujući svoju sudsku praksu o ograničenjima provođenja europskog uhidbenog naloga i opasnosti od izlaganja nečovječnom i ponižavajućem postupanju ili kazni. Vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft  (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj) (C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 85. i 86.).


107      Presuda od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 48. i navedena sudska praksa)


108      Za pregled vidjeti Brouwer, E., „Mutual Trust and the Dublin Regulation: the Protection of Fundamental Rights in the EU and the Burden of Proof”, 9 (2013.), Utrecht Law Review, str. 135.


109      To se jednako primjenjuje na presudu od 13. studenoga 2018., Raugevicius  (C‑247/17, EU:C:2018:898), koja se odnosila na zahtjev treće zemlje za izvršenje kazne zatvora protiv građanina Unije koji se koristio svojim pravom na slobodno kretanje.


110      Moje isticanje. Presuda od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 51.)


111      To se može uskoro promijeniti. Vidjeti Komunikaciju Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o provjeri potpune primjene schengenske pravne stečevine u Hrvatskoj, COM(2019) 497 final.


112      Vidjeti bilješku 5. supra.


113      Presuda od 26. srpnja 2017., A. S.  (C‑490/16, EU:C:2017:585)


114      Vidjeti bilješku 7. supra.


115      Vidjeti bilješku 7. supra.


116      Vidjeti bilješku 7. supra.


117      https://www.asylumineurope.org/reports/country/croatia/annex‑i-transposition‑ceas‑national‑legislation


118      C‑490/16 i C‑646/16, EU:C:2017:443


119      Moje isticanje. Ibid., t. 123. Nezavisna odvjetnica uputila je na uvodne izjave 2., 3., 19. i 39. Uredbe Dublin III i na presude od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. (C‑411/10 i C‑493/10, EU:C:2011:865), od 6. lipnja 2013., MA i dr.  (C‑648/11, EU:C:2013:367) i od 10. prosinca 2013., Abdullahi (C‑394/12, EU:C:2013:813). Citirani tekst unutar citata je iz presude Abdullahi, t. 53.


120      Odluka Vijeća 2001/258/EZ (SL 2001., L 93, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 21.). Vidjeti također članak 1. Sporazuma na koji se upućuje u bilješci 6. supra.


121      Vidjeti bilješku 6. odnosno 7. supra.


122      To je propisano ponajprije Sporazumom o pridruživanju Schengenu, bilješka 4. supra, i uključuje, primjerice, Schengenski sporazum od 14. lipnja 1985., bilješka 21. supra, i, podložno iznimkama, Konvenciju potpisanu u Schengenu 19. lipnja 1990. o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985., bilješka 16. supra; Uredbu Vijeća (EZ) br. 574/1999 od 12. ožujka 1999. o određivanju trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica (SL 1999., L 72, str. 2.). (sada Uredba (EU) 2018/1806 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica i zemalja čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva (SL 2018., L 303, str. 39.)); Uredbu Vijeća (EZ) br. 1683/95 od 29. svibnja 1995. o utvrđivanju jedinstvenog obrasca za vize (SL 1995., L 164, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 3.).


123      Vidjeti bilješku 10. supra. Vidjeti općenito Lawunmi, D., „The Dublin Regulation and the Charter: an impetus for change”, u Peers, S. i. dr. (ur.), The EU Charter of Fundamental Rights: a Commentary, Second Edition, Hart Publishing, 2020. (pred izlaženjem).


124      Vidjeti, primjerice, presudu od 19. ožujka 2019., Jawo (C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 81.).


125      Vidjeti odluku Suda u presudi od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. (C‑411/10 i C‑493/10, EU:C:2011:865) i odnos s presudom ESLJP‑a od 21. siječnja 2011., M. S.S/Belgija i Grčka, CE:ECHR:2011:0121JUD003069609. Vidjeti nedavnu presudu od 19. ožujka 2019., Jawo (C‑163/17, EU:C:2019:218).


126      Čini se da je Hrvatska u pravu kada navodi da je obvezuju odredbe poglavlja II. o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima u Konvenciji o provedbi schengenskog sporazuma, bilješka 16. supra, barem djelomično. Vidjeti Prilog II. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske, bilješka 20. supra. Island je obvezan poglavljem II. o uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima iz iste konvencije zbog dijela I. Priloga A, Sporazuma o pridruživanju Schengenu, bilješka 3. supra.


127      Vidjeti bilješku 17. supra.


128      U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe Dublin III, bilješka 5. supra, zahtjev za azil „razmatra samo jedna država članica”.


129      Vidjeti bilješku 10. supra. U skladu s uvodnom izjavom 3. Uredbe Dublin III, ta je konvencija izvor za tumačenje Uredbe Dublin III.


130      Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu A. S. i Jafari u točki 102. supra.


131      Vidjeti Direktivu o postupcima, bilješka 7. supra.


132      Kapferer, S., „Cancellation of Refugee Status” Legal and Protection Policy Research Series,  UNHCR PPLA/2003/02, ožujak 2003.,  str. 36. do 37.


133      Moje isticanje. Vidjeti bilješku 10. supra. Vidjeti također presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice) (C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 78. i 81.) o statusu Ženevske konvencije u pravu Unije. U točki 108. Sud je također zaključio da se sekundarno zakonodavstvo Unije ne smije tumačiti na način da države članice potiče „na izbjegavanje njihovih međunarodnih obveza poput onih koje proizlaze iz Ženevske konvencije, ograničavajući prava” koja te osobe imaju na temelju te konvencije.


134      Odluka drugog odjela, zasjedanje od 5. studenoga 2019., Konkurrenten. NO A. S./Norveška, zahtjev br. 47341/15, t. 43.


135      Vidjeti, primjerice, presudu ESLJP‑a od 19. studenoga 2019., TK i SR/Rusija (ECLI:CE:ECHR:2019:1119JUD002849215, t. 78., 91. do 96.).


136      Presuda Suda od 16. veljače 2017., C. K. i dr. (C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 67.)


137      Presuda Suda EFTA‑e od 19. travnja 2016., Holship Norge AS/Norsk Transportarbeiderforbund, E-14/15, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 123.


138      Vidjeti objašnjenja koja se odnose na članak 19. stavak 2. Povelje (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.)


139      Rješenje od 6. rujna 2017., Peter Schotthöfer & Florian Steiner (C‑473/15, EU:C:2017:633). Ovdje izreka upućuje na građanstvo, ali ne i točke u kojima se navode pravna načela koja proizlaze iz članka 19. stavka 2. Povelje. Vidjeti osobito točke 22., 24. i 26. Točka 24. upućuje na „osobu”, a ne na građanina. O prisilnom udaljenju ili vraćanju i članku 19. stavku 2. Povelje vidjeti presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 95.).


140      Presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586)


141      C‑216/18 PPU, EU:C:2018:517, t. 66.


142      ESLJP, 17. siječnja 2012., Othman (Abu Qatada)/Ujedinjena Kraljevina (CE:ECHR:2012:0117JUD000813909, t. 258.)


143      Napominjem da zabrana diskriminacije na temelju državljanstva iz članka 4. Sporazuma o EGP‑u ili članka 18. UFEU‑a nije ograničena samo na državljane država EGP‑a odnosno državljane država Unije, niti je drugi stavak članka 21. Povelje sastavljen na takav način. Svaka diskriminacija je zabranjena područjem primjene odnosnih instrumenata.


144      Vidjeti presudu Suda EFTA‑e od 19. travnja 2016., Holship Norge AS/Norsk Transportarbeiderforbund; E-14/15, Izvješće Suda EFTA‑e, t. 123. i presudu od 20. prosinca 2017., Global Starnet (C‑322/16, EU:C:2017:985, t. 44. i navedena sudska praksa).


145      Presuda od 19. ožujka 2019., Jawo (C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 78.). Budući da I. N. nije građanin Unije, i Okvirna odluka o EUN‑u, bilješka 34. supra, u ovom slučaju nije primjenjiva, osnova za primjenu Povelje iz presude od 6. rujna 2016., Petruhhin  (C‑182/15, EU:C:2016:630) ne može se primijeniti na glavni postupak.


146      Bilješka 6. supra. Vidjeti po analogiji presudu od 16. siječnja 2018., E (C‑240/17, EU:C:EU:C:2018:8). Članak 3. Sporazuma o pridruživanju Schengenu, bilješka 4. supra, i Mješoviti odbor koji osniva također mogu biti relevantni.


147      Vidjeti bilješku 8. supra.


148      Vidjeti presudu od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 55.). U toj presudi Sud je smatrao važnom činjenicu da tijela države članice nikad nisu izdala europski uhidbeni nalog.


149      Primjerice prva, treća i osma uvodna izjava, članak 1. i ograničeni razlozi za neizvršavanje iz članka 4. u vezi sa sveukupnom sličnošću s europskim uhidbenim nalogom. Vidjeti Sporazum o postupku predaje, bilješka 8. supra.


150      Vidjeti bilješku 6. supra.