Language of document : ECLI:EU:T:2019:526

PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

12. srpnja 2019. (*)

„Državne potpore – Program potpora koje je Francuska nezakonito provela između 1994. i 2008. – Subvencije za ulaganje koje je dodijelio STIF‑IDF – Odluka o proglašavanju programa potpora spojivim s unutarnjim tržištem – Prednost – Naknada troškova koji su svojstveni izvršavanju obveza javne službe – Članak 107. stavak 1. UFEU‑a – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑738/17,

Syndicat Transport Île de France (STIFIDF), sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju B. Le Bret i C. Rydzynski, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Armati, C. Georgieva‑Kecsmar i T. Maxian Rusche, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za djelomično poništenje Odluke Komisije (EU) 2017/1470 оd 2. veljače 2017. o programima potpore SA.26763 2014/C (ex 2012/NN) koje je Francuska provela u korist poduzeća autobusnog prijevoza u regiji Île‑de‑France (SL 2017., L 209, str. 24.),

OPĆI SUD (prvo vijeće)

u sastavu: I. Pelikánová,, predsjednica, V. Valančius i U. Öberg (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelj, Syndicat Transport Île de France (STIF‑IDF), je javna ustanova upravnog karaktera, koja je osnovana Rješenjem br. 59‑151 od 7. siječnja 1959. o organizaciji prijevoza putnika u pariškoj regiji (JORF od 10. siječnja 1959., str. 696.), kako je izmijenjeno.

2        Tužitelj, u svojstvu tijela koje organizira usluge redovnog javnog prijevoza osoba na području regije Île‑de‑France (Francuska), koordinira i financira usluge javnog prijevoza koje osiguravaju Régie autonome des transports parisiens (RATP), Société nationale des chemins de fer français (SNCF) i privatni poduzetnici koji su dio mreže profesionalne udruge prijevoza regije Île‑de‑France (Optile).

3        Tužitelj je odlukom 2006/1161 od 13. prosinca 2006. uspostavio dva tipa uzastopnih ugovora, koji su namijenjeni definiranju nove ugovorne organizacije za sve linije redovnog javnog prijevoza na području regije Île‑de‑France. Ugovori tipa 1 bili su sklopljeni najdulje na razdoblje od četiri godine, koje se protezalo od 2007. do 2010. ili 2011., a ugovori tipa 2 (u daljnjem tekstu: ugovor CT 2) na preostalo razdoblje, sve do 31. prosinca 2016.

4        Ugovori CT 2 bili su predmet dvostranog pregovora između tužitelja i privatnih poduzetnika koji obavljaju djelatnosti redovnog javnog prijevoza na području regije Île‑de‑France (u daljnjem tekstu: krajnji korisnici). Između tužitelja i istog poduzetnika moglo je biti sklopljeno više ugovora CT 2. Svaki ugovor CT 2 predviđao je u članku 53‑3. isplatu financijskog doprinosa poduzetniku potpisniku od strane tužitelja, kao naknadu za izvršavanje obveza javne službe kojima su ti poduzetnici bili podvrgnuti na temelju članka 5-2. ugovora CT 2.

5        Dio C2 financijskih doprinosa koji tužitelj isplaćuje krajnjim korisnicima na temelju ugovora CT 2 bio je namijenjen pokriću svih troškova ulaganja koje su potonji snosili provodeći plan ulaganja koji je prethodno potvrdio tužitelj.

6        Dana 17. listopada 2008. Europskoj komisiji podnesena je pritužba glede navodno nezakonitih programa državnih potpora koje se sastoje od mjera potpore koje je između 1994. i 2008. na svojem području provela regija Île‑de‑France u korist određenih autobusnih prijevoznika, a od 2008. Sindikat prijevoznika regije Île‑de‑France (STIF, Francuska) na istom području, osobito u obliku C2 doprinosa dodijeljenih u okviru ugovora CT 2.

7        Komisija je dopisom od 11. ožujka 2014. obavijestila Francusku Republiku o odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka propisanog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a. Objavom te odluke u Službenom listu Europske unije (SL 2014., C 141, str. 38.) Komisija je pozvala zainteresirane stranke da iznesu svoja očitovanja o predmetnim mjerama potpore.

8        Francuska Republika podnijela je 30. travnja 2014. svoja očitovanja Komisiji. Sva su očitovanja zainteresiranih stranaka, među kojima i tužitelja, dostavljena Francuskoj Republici, koja nije imala niti jedan komentar.

9        Komisija je 21. lipnja 2016. zaprimila zajednički dopis četiriju od sedam zainteresiranih stranaka, kojim je pobliže objašnjeno njihovo stajalište nakon objave presude od 6. listopada 2015., Komisija/Andersen (C‑303/13 P, EU:C:2015:647). Regija Île‑de‑France dopunila je 9. studenoga 2016. svoja očitovanja.

10      Komisija je 2. veljače 2017. zatvorila formalni istražni postupak, propisan člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, i donijela Odluku (EU) 2017/1470 оd 2. veljače 2017. o programima potpore SA.26763 2014/C (ex 2012/NN) koje je Francuska provela za poduzeća autobusnog prijevoza u regiji Île‑de‑France (SL 2017., L 209, str. 24.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

11      Komisija je u pobijanoj odluci posebice smatrala da je program potpora koji su činile doprinose C2, koje je tužitelj dodijelio kako bi pokrio troškove ulaganja koje su snosili krajnji korisnici pri izvršavanju ugovora CT 2 (u daljnjem tekstu: sporni program potpora) bio spojiv s unutarnjim tržištem. S druge strane, Komisija je zaključila da je predmetni program potpora bio proveden nezakonito, kršenjem članka 108. stavka 3. UFEU‑a, jer nije bila obaviještena o potporama koje su dodijeljene na temelju spornog programa potpora i jer ih je trebalo okvalificirati kao „nove potpore”.

12      Članci 3. i 4. izreke pobijane odluke glase:

„Članak 3.

Program potpora, koji je [Republika Francuska] nezakonito provela u obliku doprinosa C2, koje je STIF dodijelio u okviru ugovora CT 2, spojiv je s unutarnjim tržištem.

Članak 4.

Ova je odluka upućena Francuskoj Republici.”

 Postupak i zahtjevi stranaka

13      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. studenoga 2017. tužitelj je, primjenom članka 263. UFEU‑a, pokrenuo ovaj postupak, s ciljem djelomičnog poništenja pobijane odluke.

14      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku samo u mjeri u kojoj je Komisija doprinose C2 koji su dodijeljeni u okviru ugovora C T2 okvalificirala kao „program potpora […] koji je proveden nezakonito”;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

15      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        ponajprije, tužbu odbaci kao nedopuštenu;

–        podredno, odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

16      Komisija navodi da je tužba, zbog nepostojanja aktivne procesne legitimacije i pravnog interesa tužitelja, nedopuštena, pri čemu ne ističe prigovor nedopuštenosti zasebnim aktom, u skladu s člankom 130. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda.

17      Tužitelj osporava Komisijine argumente. Tužitelj tvrdi da je tužba dopuštena premda on nije adresat pobijane odluke.

18      U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da je sud Europske unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li pravilno sudovanje odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (presude od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 51. i 52., i od 14. rujna 2015., Brouillard/Sud, T‑420/13, neobjavljena, EU:T:2015:633, t. 18.).

19      U okolnostima predmetnog slučaja Opći sud smatra da zbog procesne ekonomije najprije treba ispitati osnovanost tužbe, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti.

 Meritum

20      Tužitelj u prilog tužbi u bitnome ističe dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, time što je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno zaključila da sporni program potpora nije ispunjavao četvrti od uvjeta navedenih u točkama 88. do 93. presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415) (u daljnjem tekstu: uvjeti iz presude Altmark) i da stoga potpada pod tu odredbu. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja i oslanja se na navod da Komisija nije dovoljno precizirala razloge zbog kojih je u pobijanoj odluci smatrala da sporni program potpora nije ispunjavao četvrti uvjet iz presude Altmark.

21      U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja podrazumijeva utvrđenje bitnih povreda postupka i stoga kao takva zahtijeva zasebno ispitivanje ocjene netočnosti razloga pobijane odluke čija je provjera dio ispitivanja osnovanosti te odluke (vidjeti u tom smislu presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67. i od 15. prosinca 2005., Italija/Komisija, C‑66/02, EU:C:2005:768, t. 26.).

22      Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog, time što teži utvrditi povredu obveze obrazlaganja, treba ispitati prije prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na materijalnu zakonitost pobijane odluke.

 Povreda obveze obrazlaganja

23      Tužitelj drugim tužbenim razlogom u bitnome tvrdi da Komisija u pobijanoj odluci nije dovoljno precizirala razloge zbog kojih je smatrala da sporni program potpora nije ispunjavao četvrti uvjet iz presude Altmark.

24      Tužitelj osobito ističe da Komisijina analiza četvrtog uvjeta iz presude Altmark nije dosljedna utvrđenju o nepostojanju pretjerane naknade do kojeg je Komisija došla u okviru ispitivanja trećeg uvjeta iz presude Altmark. Prema mišljenju tužitelja, nepostojanje pretjerane naknade nužno je podrazumijevalo da su doprinosi C2 predstavljali najmanji trošak za zajednicu i da je četvrti uvjet iz presude Altmark zadovoljen.

25      Tužitelj nadalje smatra da Komisija nije objasnila zašto uzorak poduzetnika koji je odabrala za potrebe usporedne analize troškova nije bio reprezentativan za dobro vođene poduzetnike u smislu sudske prakse ustanovljene presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415). Komisija je u uvodnoj izjavi 220. pobijane odluke tvrdila, unatoč dokazima koji su joj dani na znanje, da „ništa ne navodi da je uzorak koji je prikupio STIF reprezentativan za dobro vođene poduzetnike”.

26      Komisija osporava tužiteljeve argumente. Podsjeća da se četiri uvjeta iz presude Altmark međusobno razlikuju. Između ostalog smatra da su pobijana odluka i osobito analiza četvrtog uvjeta iz presude Altmark dovoljno obrazloženi.

27      Valja podsjetiti da, na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a, sudski akti moraju biti obrazloženi. Usto, u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, pravo na dobru upravu obuhvaća i obvezu uprave da obrazloži svoje odluke.

28      Nadalje, kvalifikacija državne potpore zahtijeva ispunjavanje svih uvjeta iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Stoga, u svrhu kvalificiranja državnom potporom, ta odredba među ostalim pretpostavlja postojanje prednosti koja se daje određenom poduzetniku (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., EasyPay i Finance Engineering, C‑185/14, EU:C:2015:716, t. 35. i 36. i navedenu sudsku praksu).

29      S tim u vezi, prema ustaljenoj sudskoj praksi člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a nije pokrivena državna intervencija koja se smatra naknadom u smislu protučinidbe za usluge koje su obavili poduzetnici korisnici radi izvršavanja obveza pružanja javne usluge, pri čemu poduzetnici u praksi nemaju financijsku korist te ta intervencija stoga ne dovodi do toga da se ti poduzetnici stavljaju u povoljniji tržišni položaj u odnosu na konkurentske poduzetnike (vidjeti presudu od 22. listopada 2015., EasyPay i Finance Engineering, C‑185/14, EU:C:2015:716, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

30      Međutim, da bi u se konkretnom slučaju izbjeglo da se takvu naknadu smatra državnom potporom, moraju biti ispunjeni uvjeti iz presude Altmark.

31      Tako, prvo, poduzetniku korisniku potpore mora stvarno biti povjereno izvršavanje obveza pružanja javne usluge, a te obveze moraju biti jasno definirane. Drugo, parametri na temelju kojih se izračunava naknada moraju bili unaprijed utvrđeni, na objektivan i transparentan način. Treće, naknada ne smije prelaziti iznos potreban da bi se pokrili, dijelom ili u cijelosti, troškovi nastali izvršavanjem obveze javne usluge. Četvrto, visina naknade mora se odrediti na temelju analize troškova koje bi prosječni poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen kako bi mogao ispunjavati zahtjeve javne usluge, imao pri izvršavanju tih obveza.

32      Iz toga slijedi da se državna intervencija koja ne odgovara jednom ili više kriterija navedenih u gornjoj točki 31. može smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 94.).

33      U predmetnom slučaju, suprotno onomu što ističe tužitelj, valja utvrditi da je Komisija u pobijanoj odluci dovoljno precizirala razloge zbog kojih je smatrala da sporni program potpora nije ispunjavao četvrti uvjet iz presude Altmark. Točnije, u uvodnoj izjavi 220. pobijane odluke Komisija je navela da, iako usporedna analiza troškova koju je proveo tužitelj prije sklapanja ugovora CT 2 počiva na preciznim brojčanim podacima i odražava iscrpno poznavanje tržišta prijevoza putnika, svrha je navedene analize bila utvrditi varijable potrebne za pregovore o operativnim troškovima, a ne osigurati da troškovi pokriveni naknadom C2 odgovaraju troškovima prosječnog poduzetnika, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenog u smislu sudske prakse ustanovljene presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

34      Protivno onomu što navodi tužitelj, to Komisijino obrazloženje jasno objašnjava razloge koji podupiru njezin zaključak da sporni program potpora nije ispunjavao četvrti uvjet iz presude Altmark.

35      Nadalje, treba odbaciti argument tužitelja koji se temelji na tome da Komisija nije objasnila zašto uzorak poduzetnika koji je odabran za potrebe usporedne analize troškova nije bio reprezentativan za dobro vođene poduzetnike u smislu sudske prakse ustanovljene presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), jer je Komisija u bitnome u uvodnoj izjavi 220. pobijane odluke navela da joj niti jedan element u spisu nije omogućio da zaključi da je taj uzorak ispunjavao takav uvjet i da tužitelj nije iznio nikakve podatke o elementima koje je naveo tijekom upravnog postupka.

36      Naime, tužitelj je u očitovanju na odluku Komisije o pokretanju formalnog istražnog postupka u vezi sa spornim programom potpora samo tvrdio da je usporedna analiza troškova bila provedena u odnosu na „provincijske poduzetnike kojima je ugovor dodijeljen nakon postupka nadmetanja”, da bi kasnije okvalificirao te poduzetnike kao „prosječne poduzetnike, dobro vođene i odgovarajuće opremljene”, bez pobližih podataka o elementima koji mogu dovesti do takvog zaključka.

37      U tim uvjetima, ne može se prigovoriti Komisiji da je provela samo kratku analizu pitanja je li uzorak poduzetnika koje je odabrao tužitelj u svrhu usporedne analize troškova bio reprezentativan za dobro vođene poduzetnike u smislu sudske prakse ustanovljene presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

38      Što se tiče argumenata tužitelja koji se temelje na navodnoj nedosljednosti Komisijina obrazloženja u pobijanoj odluci, valja podsjetiti da su treći i četvrti uvjet iz presude Altmark doista u uskoj vezi jer oba zahtijevaju da se utvrde troškovi, prihodi i dobit povezani s izvršavanjem obveze javne službe (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija, T‑289/03, EU:T:2008:29, t. 246.).

39      Međutim, postojanje te uske veze ne isključuje da su četiri uvjeta iz presude Altmark međusobno različita i da moraju biti ispunjeni kumulativno kako bi naknada izbjegla kvalifikaciju državne potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 2016., Abertis Telecom Terrestre i Telecom Castilla‑La Mancha/Komisija, T‑37/15 i T‑38/15, neobjavljenu, EU:T:2016:743, t. 76.).

40      U predmetnom slučaju, valja utvrditi da u svakom slučaju Komisija u pobijanoj odluci nije analizirala sporni program potpora u pogledu trećeg uvjeta iz presude Altmark. Komisija je u uvodnoj izjavi 218. pobijane odluke samo navela da joj je, s obzirom na to da je utvrđena sukladnost doprinosa C2 s prvim uvjetom iz presude Altmark, preostalo ocijeniti njihovu sukladnost s drugim, trećim i četvrtim uvjetom iz presude Altmark i da se, s obzirom na to da su uvjeti kumulativni, ograničila na dokazivanje da četvrti uvjet nije bio ispunjen, kako bi zaključila da su navedeni doprinosi donosili gospodarsku korist, prije nego što je slijedom toga došla do tog zaključka u uvodnoj izjavi 221. pobijane odluke.

41      S obzirom na te elemente, treba utvrditi da tužiteljevi argumenti koji se odnose na navodno proturječnu ocjenu koju je bila provela Komisija glede, s jeden strane, trećeg uvjeta iz presude Altmark, i s druge strane, četvrtog uvjeta iz presude Altmark, počivaju na pogrešnom čitanju pobijane odluke, zbog čega ih se ne može prihvatiti.

42      Stoga valja zaključiti da Komisija nije počinila povredu obveze obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a.

43      Drugi tužbeni razlog treba odbiti.

 Ocjena spornog programa potpora u pogledu četvrtog uvjeta iz presude Altmark

44      Tužitelj prvim tužbenim razlogom tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci počinila više pogreški koje se tiču prava i pogreški u ocjeni, u okviru ispitivanja spornog programa potpora u pogledu četvrtog uvjeta iz presude Altmark.

45      Komisija osporava tužiteljeve argumente.

46      Treba podsjetiti da, u skladu s četvrtim uvjetom iz presude Altmark, kada izbor poduzetnika kojem će se povjeriti izvršavanje obveza javne usluge, u konkretnom slučaju, nije obavljen u okviru postupka javne nabave koji omogućuje odabir kandidata koji je sposoban pružiti te usluge uz najmanje troškove za zajednicu, razina potrebne naknade mora se odrediti na temelju analize troškova koje bi prosječni poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen sredstvima potrebnima za ispunjavanje zahtjevâ javne usluge, imao pri izvršavanju tih obveza, uzimajući u obzir ostvarene primitke i razumnu dobit iz ispunjenja tih obveza (presuda od d 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 93.).

47      U predmetnom slučaju, Komisija je smatrala da četvrti uvjet iz presude Altmark nije bio ispunjen. Točnije, u pobijanoj je odluci smatrala da iznos naknade C2 isplaćen na temelju spornog programa potpora nije bio izračunan na temelju usporedne analize troškova koje bi dobro vođeni poduzetnik u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), imao za isporuku identičnih usluga.

48      Tužitelj na prvom mjestu tvrdi da je, protivno onomu što je u pobijanoj odluci zaključila Komisija, uzorak poduzetnika koje je tužitelj koristio u svrhu usporedne analize troškova bio reprezentativan za dobro vođene poduzetnike u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415). Prema mišljenju tužitelja, taj je uzorak uključivao, osim operatera prijevoza s kojima je bio zaključio ugovore tipa 1, poduzetnike javnog prijevoza kojima su povjerene usporedive zadaće javnih usluga izvan područja regije Île‑de‑France, koje su im dodijeljene u okviru otvorenog, transparentnog i nediskriminatornog postupka nadmetanja.

49      Na drugom mjestu, tužitelj tvrdi da je Komisija trebala smatrati da je njegova usporedna analiza troškova mogla jamčiti da su troškovi ulaganja koje snose krajnji korisnici odgovarali troškovima prosječnog, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenog poduzetnika u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

50      Kao treće, tužitelj smatra da je Komisija propustila uzeti u obzir alate i metode koje je koristio prije određivanja iznosa naknada C2, kako bi provjerio da ti iznosi nisu prelazili troškove koje snosi dobro vođeni i odgovarajuće opremljeni prosječni poduzetnik u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

51      Na četvrtom mjestu, tužitelj tvrdi da Komisija nije pridala dovoljnu važnost ex post kontrolama koje je proveo kod krajnjih korisnika. S tim u vezi, pobliže navodi da su ugovori CT 2 predviđali sustav stalne kontrole troškova koje snose krajnji korisnici, koji je omogućavao provjeru postojanja, raspona i sukladnosti vozila čija je kupnja bila financirana naknadama C2, isplaćenima na temelju ugovora CT 2.

52      Na petom mjestu, tužitelj prigovara Komisiji da nije uzela u obzir studiju tržišta koja je izrađena tijekom upravnog postupka (prilog A 7 tužbi), iz koje je proizlazilo da je prosječni trošak po kilometru koje snose krajnji korisnici bio usporediv s prosječnim troškom poduzetnika koji su poslovali izvan područja regije Île‑de‑France.

53      Komisija potvrđuje da je uredno vodila računa o usporednoj analizi troškova koju je proveo tužitelj prije sklapanja ugovora CT 2. Međutim, Komisija smatra da joj niti jedan element iz spisa nije omogućio da zaključi da je uzorak koji je prikupio tužitelj bio reprezentativan za prosječne, dobro vođene i odgovarajuće opremljene poduzetnike u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415). Nadalje, Komisija smatra da prosječne vrijednosti poslovanja koje su korištene u okviru te analize nisu omogućavale razlikovanje troškova povezanih s iskorištavanjem opreme u odnosu na troškove ulaganja u tu istu opremu.

54      U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da metodološki alati ugovora koje je koristio tužitelj prije određivanja iznosa doprinosa C2, kako bi okončao pregovore o ugovorima CT 2, kao i različite ex post kontrole koje je proveo kako bi provjerio jesu li ulaganja koja su poduzeli krajnji korisnici relevantna ili najmanje dovoljna kako bi utvrdili, u skladu s četvrtim uvjetom iz presude Altmark, je li iznos naknade bio određen na temelju troškova koje bi prosječni, dobro vođeni i odgovarajuće opremljeni poduzetnik imao kako bi mogao ispuniti potrebne zahtjeve javne usluge.

55      Naime, metodološki alati koje je koristio tužitelj bili su namijenjeni samo osiguranju dobrih pregovora ugovora CT 2 i kontroliranju troškova kojima su stvarno izloženi krajnji korisnici. Točnije, tužitelj u podnescima pobliže navodi da su metodološki alati koji su korišteni prije određivanja iznosa iz dijela C2 o isplaćenim naknadama omogućili provođenje analize troškova za svaku subvencioniranu mrežu, tijekom pregovora održanih u okviru ugovora CT 2. Tužitelj međutim ne tvrdi da su mu ti isti alati omogućili da se osigura da je iznos naknade isplaćene krajnjim korisnicima u skladu sa zahtjevima iz četvrtog uvjeta iz presude Altmark. Glede sustava kontrole ex post koji je proveo tužitelj kako bi osigurao produktivnost i kvalitetu usluge koju pružaju krajnji korisnici, treba utvrditi da on nije relevantan za utvrđivanje da je iznos dijela C2 doprinosa isplaćenih prije te kontrole bio određen na temelju troškova koje bi prosječni, dobro vođeni i odgovarajuće opremljeni poduzetnik imao kako bi mogao ispuniti potrebne zahtjeve javne usluge.

56      Kao drugo, valja utvrditi da tužitelj ne iznosi druge dovoljno precizne dokaze kako bi se utvrdilo da je proveo provjere koje su potrebne da bi osigurao da su se referentni poduzetnici koji su korišteni u okviru njegove usporedne analize troškova mogli smatrati dobro vođenima i odgovarajuće opremljenima u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

57      Kao što to valjano ističe Komisija tužitelj smatra, u bitnome, da s obzirom na to da su poduzetnici sa sjedištem izvan područja regije Île‑de‑France koje je odabrao za potrebe usporedne analize troškova bili podvrgnuti postupku nadmetanja u skladu sa zahtjevima Zakona br. 93‑122 od 29. siječnja 1993. o prevenciji korupcije i transparentnosti gospodarskih aktivnosti i javnih postupaka, (JORF od 30. siječnja 1993., str. 1588.; u daljnjem tekstu: Zakon Sapin), treba ih odmah smatrati dobro vođenim poduzetnicima u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

58      Međutim, iz sudske prakse proizlazi da, osim u slučaju kada se predmetni poduzetnik odabire u okviru postupka javne nabave, četvrtim se uvjetom iz presude Altmark zahtijeva da se parametri koji se uzimaju u obzir za određivanje iznosa naknade temelje na primjeru prosječnog poduzetnika, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenoga kako bi mogao ispuniti potrebne zahtjeve javne usluge (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2015., Broadcasting UK/Komisija, T‑125/12, EU:T:2015:687, t. 82.).

59      S tim u vezi, treba podsjetiti da je svrha istraživanja takvog poduzetnika optimizacija iznosa naknade koji se smatra potrebnim kako bi se ispunila zadaća dodijeljene javne usluge i kako bi se izbjeglo da se povišeni troškovi neučinkovitog poduzetnika uzmu kao referenca pri izračunu iznosa te naknade.

60      U predmetnom slučaju, unatoč tomu što tužitelj pobliže navodi da je svoju usporednu analizu troškova temeljio na vrijednostima ili omjerima prosječnih poduzetnika, kojima su nakon sudjelovanja u postupku nadmetanja iz Zakona Sapin dodijeljeni ugovori na kraju tog postupka, tužitelj nije dao precizne informacije o pravilima tog postupka te je samo naveo da je potonji postupak po učincima i cilju blizak postupku javne nabave.

61      Točnije, tužitelj tvrdi da je postupak nadmetanja iz Zakona Sapin imao „dokazane pozitivne učinke na pad cijena i na kontrolu troškova [delegacije javnih usluga] u dotičnim sektorima”. Međutim, tužitelj nije precizno utvrdio kako su ovaj postupak i posebno kriteriji odabira korišteni u ovom kontekstu omogućili stupanj nadmetanja usporediv s onim koji karakterizira postupak poziva na dostavu ponuda u svrhu dodjele ugovora o javnoj nabavi. Nadalje, tužitelj ne iznosi nikakva pojašnjenja o navodnom padu cijena niti ne objašnjava kako mu je takav pad cijena omogućio da osigura da ugovore dodijeljene na kraju postupka iz Zakona Sapin izvrše poduzetnici kojima su ti ugovori dodijeljeni uz najmanji trošak za zajednicu.

62      Uz to je vezana činjenica da podaci koje je tužitelj uzeo u obzir, to jest osobito oni koji se odnose na prosječni trošak po kilometru (prilog A 7 tužbe) ne omogućuju razlikovanje troškova koji se odnose na ulaganja, koji su jedini relevantni u okviru usporedbe s iznosom dodijeljenim na ime naknade C2, od drugih troškova koji terete odabrane poduzetnike u svrhu provođenja usporedne analize troškova. Nadalje, tužitelj u vezi s tim pobliže navodi da ugovori poduzetnika koji posluju izvan područja regije Île‑de‑France koje je analizirao „bez sumnje” nisu uključivali sve troškove koji se odnose na ulaganja i, točnije, na kupnju voznog parka.

63      U tim uvjetima, Komisija je u uvodnoj izjavi 220. pobijane odluke pravilno smatrala da se tužiteljeva usporedna analiza troškova uglavnom odnosila na varijable poslovanja, kao što su komercijalna brzina autobusa ili broj sati vožnje po vozilu, koje su svakako korisne za pregovore o operativnim troškovima i određivanja doprinosa C1 (isto tako dodijeljene u okviru ugovora CT 2 i koji je točno bio namijenjen naknadi snošenih operativnih troškova), ali da ta analiza nije omogućavala da se osigura da su troškovi ulaganja koji su pokriveni naknadom C2 odgovarali troškovima prosječnog, dobro vođenog i odgovarajuće opremljenog poduzetnika u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

64      Stoga treba zaključiti da se na temelju dokaza koje je iznio tužitelj ne može utvrditi da je prilikom ocjene spornog programa potpora, koju je u pobijanoj odluci provela Komisija u pogledu četvrtog uvjeta iz presude Altmark, počinjena pogreška koja se tiče prava ili pogreška u ocjeni.

65      Budući da su uvjeti koji su postavljeni presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415) kumulativni, bilo je dovoljno da Komisija dokaže da samo jedan od uvjeta nije bio zadovoljen kako bi zaključila da je sporni program potpora dodijelio gospodarsku prednost krajnjim korisnicima i da je stoga predstavljao program državnih potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a

66      Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti, kao i cjelokupnu tužbu.

 Troškovi

67      U skladu s odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.

68      U predmetnom slučaju, budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije, u skladu s njezinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Le Syndicat Transport Île de France (STIFIDF) snosit će vlastite troškove, kao i troškove Europske komisije.

Pelikánová

Valančius

Öberg

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. srpnja 2019.

Potpisi


Sadržaj



*Jezik postupka: francuski