Zahtjev za prethodnu odluku koji je 2. listopada 2018. uputio Juzgado de Primera Instancia de Albacete (Španjolska) – Zajmoprimci protiv Globalcaja S. A.

(predmet C-617/18)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Juzgado de Primera Instancia de Albacete

Stranke glavnog postupka

Tužitelji: zajmoprimci

Tuženik: Globalcaja S. A.

Prethodna pitanja

Isključuje li pojam „nisu obvezujuće” iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13¹ mogućnost da prodavatelj robe ili pružatelj usluge i potrošač posebnim privatnopravnim ugovorom izmijene ugovornu odredbu koja ne udovoljava zahtjevu iz članka 4. stavka 2. te direktive da je jasno i razumljivo sastavljena, tako da smanje iznos iz te ugovorne odredbe ili da je zamijene drugom ugovornom odredbom, manje štetnom za potrošača?

Bi li odgovor na ovo pitanje bio drukčiji ako bi se ta prilagodba izvršila u okviru ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge čija je svrha upravo to da se bez intervencije sudova razriješi spor o mogućoj netransparentnosti ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sadržana u njihovu prethodnom ugovoru?

Treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da pojmovi „glavni predmet ugovora” i „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj” obuhvaćaju dvije ugovorne odredbe u sporazumu o kojem se nije pojedinačno pregovaralo između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, a u kojima se, s jedne strane, prilagođava ugovorna odredba sadržana u njihovu prethodnom ugovoru – zamjenjujući je drugom odredbom koja je manje štetna za potrošača – i u kojima se, s druge strane, potrošač odriče prava da u sudskom ili izvansudskom postupku upozori na moguću netransparentnost te odredbe i posljedice s tim u vezi?

Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, treba li članak 4. Direktive 93/13 tumačiti na način da se pojmovi „priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi” i „u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora” mogu uzeti u obzir samo u svrhu ocjene nepoštenosti ugovornih odredaba koje se ne odnose na definiciju glavnog predmeta ugovora? Ili se, suprotno tomu, spomenuti kriteriji mogu uzeti u obzir prilikom ocjene transparentnosti odredaba koje se odnose na glavni predmet [ugovora na koji upućuje] članak 4. stavak 2. navedene direktive?

Ako je odgovor na drugo pitanje potvrdan, je li usklađena s člankom 4. stavkom 2. navedene direktive – konkretno, sa zahtjevima jasno i razumljivo sastavljene odredbe i transparentnosti koji proizlaze iz tog članka – nacionalna sudska praksa koja – kada je riječ o ugovoru o kojem se nije pojedinačno pregovaralo između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, a kojim se mijenja primjena odredbe sadržane u njihovu prethodnom ugovoru – ne smatra potrebnim to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge obavijesti potrošača o mogućoj netransparentnosti te ugovorne odredbe, uz objašnjenje da su kriteriji koji su doveli do te netransparentnosti općepoznati?

Ako je odgovor na drugo pitanje potvrdan, treba li članak 4. stavak 2. navedene direktive tumačiti na način da potrošačevo odricanje od prava da u sudskom ili izvansudskom postupku upozori na moguću netransparentnost ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo udovoljava zahtjevu „jasno i razumljivo sastavljene” odredbe samo ako je prodavatelj robe ili pružatelj usluga prethodno obavijestio potrošača o konkretnim pravima kojih se odriče i osobito o konkretnom iznosu od čijeg potraživanja odustaje?

____________

¹     Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)