PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
6. prosinca 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje robe – Carine – Davanja s istovrsnim učinkom – Pristojba na prijenos električne energije proizvedene na nacionalnom državnom području i namijenjene izvozu – Sukladnost takvog propisa s načelom slobodnog kretanja robe”
U predmetu C‑305/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Okresný súd Bratislava II (Općinski sud Bratislava II, Slovačka), odlukom od 28. veljače 2017., koju je Sud zaprimio 26. svibnja 2017., u postupku
FENS spol. s r. o.
protiv
Slovenská republika – Úrad pre reguláciu sieťových odvetví,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz, predsjednik sedmoga vijeća, u svojstvu predsjednika četvrtog vijeća, K. Jürimäe, C. Lycourgos, E. Juhász (izvjestitelj) i C. Vajda, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: M. Aleksejev, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 19. travnja 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za FENS spol. s r. o., A. Čižmáriková, advokátka,
– za slovačku vladu, B. Ricziová, u svojstvu agenta,
– za nizozemsku vladu, M. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Wasmeier i A. Tokár, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 5. srpnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 28. i 30. UFEU‑a.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između FENS spol. s r. o., društva s ograničenom odgovornošću koje ima sjedište u Slovačkoj, i Slovenská republika (Slovačka Republika), koju zastupa Úrad pre reguláciu sieťových odvetví (Ured za regulaciju elektroenergetskog sustava; u daljnjem tekstu: ÚRSO), zbog pristojbe na pružanje usluga prijenosa električne energije čije je plaćanje ÚRSO zatražio od pravnog prednika društva FENS.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Članak 28. stavak 1. UFEU‑a određuje:
„Unija obuhvaća carinsku uniju koja obuhvaća cjelokupnu trgovinu robom i među državama članicama uključuje zabranu uvoznih i izvoznih carina te svih davanja s istovrsnim učinkom, kao i donošenje zajedničke carinske tarife u njihovim odnosima s trećim zemljama.”
4 U skladu s člankom 30. UFEU‑a:
„Među državama članicama zabranjene su uvozne i izvozne carine te davanja s istovrsnim učinkom. Ta se zabrana odnosi i na carine fiskalne naravi.”
5 Direktiva 2003/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2003. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 96/92/EZ (SL 2003., L 176, str. 37.) sadržava članak 11. naslovljen „Dispečiranje i uravnoteženje”, koji u stavku 7. propisuje:
„Pravila uravnoteživanja elektroenergetskog sustava koja donose operatori prijenosnog sustava moraju biti objektivna, transparentna i nediskriminacijska, uključujući pravila za obračunavanje naknada za energetsku neravnotežu korisnicima njihovog sustava. Uvjeti, uključujući pravila i tarife, pružanja takvih usluga od strane operatora prijenosnog sustava utvrđuju se na temelju metodologije usklađene s člankom 23. stavkom 2. na nediskriminacijski način koji odražava troškove te se objavljuju.”
6 Direktiva 2005/89/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. siječnja 2006. o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganja u infrastrukturu (SL 2006., L 33, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 58., str. 115.), u članku 1. naslovljenom „Područje primjene” određuje:
„1. Ovom se Direktivom utvrđuju mjere s ciljem zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom kako bi se osiguralo pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije i:
(a) odgovarajuća razina kapaciteta proizvodnje;
(b) odgovarajuća ravnoteža između ponude i potražnje, i
(c) odgovarajuća razina međusobnog povezivanja između država članica za razvoj unutarnjeg tržišta.
2. Ona utvrđuje okvir unutar kojeg države članice trebaju definirati transparentnu, stabilnu i nediskriminirajuću politiku o sigurnosti opskrbe električnom energijom sukladno zahtjevima konkurentnog unutarnjeg tržišta električne energije.”
7 Članak 5. te direktive, naslovljen „Održavanje ravnoteže između ponude i potražnje”, glasi:
„1. Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere za održavanje ravnoteže između potražnje za električnom energijom i raspoloživosti kapaciteta proizvodnje.
Države članice posebno:
(a) ne dovodeći u pitanje određene zahtjeve malih izoliranih sustava, potiču uspostavu okvira za veleprodajno tržište koji daje odgovarajuće cjenovne signale za proizvodnju i potrošnju;
(b) zahtijevaju od operatora prijenosnog sustava osiguranje raspoloživosti odgovarajuće razine rezervnog kapaciteta proizvodnje za potrebe uravnoteženja i/ili donošenje istovjetnih tržišno utemeljenih mjera.
2. Ne dovodeći u pitanje članke 87. i 88. Ugovora, države članice mogu također poduzeti dodatne mjere, uključujući, ali ne ograničavajući se na sljedeće:
(a) odredbe koje olakšavaju izgradnju novog kapaciteta proizvodnje i ulazak na tržište novih trgovačkih društava koja se bave proizvodnjom;
(b) otklanjanje prepreka koje sprječavaju primjenu ugovora o upravljanoj potrošnji;
(c) otklanjanje prepreka koje sprječavaju sklapanje ugovora s varijabilnim trajanjem kako za proizvođače tako i za potrošače;
(d) poticanje usvajanja tehnologija upravljanja potražnjom u stvarnom vremenu, poput modernih mjernih sustava;
(e) poticanje mjera očuvanja energije;
(f) natječajne postupke ili svaki istovjetni postupak u smislu transparentnosti i nediskriminacije u skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/54/EZ.
3. Države članice objavljuju mjere koje se poduzimaju sukladno ovom članku i osiguravaju njihovo najveće moguće širenje.”
Slovačko pravo
8 Nariadenie vlády Slovenskej republiky č. 317/2007 Z. z., ktorým sa ustanovujú pravidlá pre fungovanie trhu s elektrinou (Uredba Vlade Slovačke Republike br. 317/2007 o pravilima funkcioniranja tržišta električne energije), u verziji primjenjivoj u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Uredba Vlade br. 317/2007), u članku 12. naslovljenom „Uvjeti pružanja mrežnih usluga” određuje:
„1. Mrežne usluge pruža operator prijenosnog sustava prema tehničkim uvjetima i uputama centra za raspodjelu električne energije putem pomoćnih usluga koje je kupio.
2. Ako je spojen na prijenosni sustav, krajnji potrošač električne energije plaća tarifu za mrežne usluge i tarifu za korištenje sustavom operatoru prijenosnog sustava na temelju ugovora o prijenosu i pristupu prijenosnom sustavu.
3. Ako nije spojen na prijenosni sustav, krajnji potrošač električne energije tarifu za mrežne usluge i tarifu za korištenje sustavom plaća putem operatora prijenosnog sustava na koji je spojeno njegovo mjesto potrošnje na temelju ugovora o distribuciji i pristupu distribucijskoj mreži.
[…]
9. U slučaju izvoza električne energije njezin izvoznik plaća mrežne usluge ako ne dokaže da izvezena električna energija nije bila uvezena na određeno područje.
10. Plaćanje za korištenje sustavom se ne fakturira za električnu energiju u svrhu izvoza električne energije.”
9 U skladu s člankom 2. točkom (a) podtočkom 2. Zákon č. 251/2012 Z. z. o energetike a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 251/2012 o energiji kojim se izmjenjuju i dopunjuju određeni zakoni), određeno područje je državno područje Slovačke Republike u kojem je operator prijenosnog sustava ili operator distribucijske mreže dužan osigurati prijenos ili distribuciju električne energije ili na kojem je operator prijenosnog sustava ili operator distribucijske mreže dužan osigurati prijenos ili distribuciju plina.
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 Društvo FENS pravni je slijednik društva Korlea Invest a.s. (u daljnjem tekstu: Korlea), nad kojim je proglašen stečaj tijekom sudskog postupka u okviru kojeg je podnesen ovaj zahtjev za prethodnu odluku.
11 Društvo Korlea dobilo je odobrenje za obavljanje djelatnosti opskrbljivača na slovačkom tržištu električne energije. Njegove djelatnosti uključivale su kupnju, prodaju i izvoz električne energije. Ono je u tom kontekstu s društvom Slovenské elektrárne a.s., slovačkim društvom koje se bavi proizvodnjom električne energije, sklopilo okvirni ugovor o kupoprodaji električne energije, koji se počeo primjenjivati 15. kolovoza 2006., kao i više pojedinačnih ugovora o opskrbi električne energije. Dana 16. siječnja 2008. društvo Korlea sklopilo je s društvom Slovenská elektrizačná prenosová sústava a.s. (u daljnjem tekstu: SEPS), slovačkim društvom koje upravlja nacionalnom mrežom za prijenos električne energije, ugovor o prijenosu električne energije na temelju kojeg se potonje društvo obvezalo osigurati, za račun društva Korlea, prijenos električne energije dalekovodima te upravljanje uslugama prijenosa i njihovo pružanje. Tim je ugovorom o prijenosu bilo predviđeno da kod pružanja mrežnih usluga u slučaju izvoza električne energije društvo Korlea mora platiti naknadu, koja se obračunava u skladu s člankom 12. stavkom 9. Uredbe Vlade br. 317/2007, osim ako dokaže da je električna energija koju je izvezlo najprije bila uvezena u Slovačku.
12 Društvo Korlea je s osnove te naknade SEPS‑u platilo iznos od 6 815 853,415 eura za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. Taj je iznos izračunat na temelju odluke ÚRSO‑a od 4. prosinca 2007.
13 Društvo Korlea dopisom od 13. listopada 2008. zatražilo je od SEPS‑a da prestane naplaćivati navedenu naknadu te da mu vrati iznose koje je po toj osnovi već platilo. SEPS je dopisom od 30. listopada 2008. odbio taj zahtjev.
14 Društvo Korlea je 2010. godine podnijelo pri Okresný súd Bratislava II (Općinski sud Bratislava II, Slovačka) tužbu za naknadu štete protiv ÚRSO‑a, ističući osobito da je predmetna naknada davanje s istovrsnim učinkom kao i carina. ÚRSO je tvrdio da ta naknada ne utječe na trgovinu među državama članicama, nego da je njezina svrha zajamčiti sigurnost opskrbe, pouzdanost i stabilnost elektroenergetske mreže Slovačke Republike, osobito u razdoblju prije 2009., tijekom koje je stabilnost mreže bila narušena zbog prestanka rada dvaju blokova nuklearne elektrane Jaslovské Bohunice (Slovačka). ÚRSO je također naveo da više nije naplaćivao navedenu naknadu od kada se slovačko tržište električne energije ponovno stabiliziralo, to jest od 1. travnja 2009.
15 Presudom od 4. veljače 2011. taj je sud odbio tu tužbu. Društvo Korlea protiv te je odluke podnijelo žalbu pri Krajský súd Bratislava (Regionalni sud u Bratislavi, Slovačka), koji je rješenjem od 15. kolovoza 2012. tu presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
16 U tim je okolnostima Okresný súd Bratislava II (Općinski sud Bratislava II) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 30. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput članka 12. stavka 9. [Uredbe Vlade br. 317/2007] kojom se propisuje posebna novčana naknada za izvoz električne energije s državnog područja Slovačke Republike, neovisno o tome izvozi li se električna energija sa slovačkog državnog područja u države članice Europske unije ili u treće zemlje, u slučaju kada izvoznik električne energije ne dokaže da je električna energija koja se izvozi uvezena na državno područje Slovačke Republike, to jest da se novčana naknada naplaćuje samo za električnu energiju koja se proizvodi na državnom području Slovačke Republike i odatle izvozi?
2. Je li novčana naknada poput naknade iz članka 12. stavka 9. [Uredbe Vlade br. 317/2007], odnosno novčana naknada koja se naplaćuje samo za električnu energiju proizvedenu u Slovačkoj Republici i koja se istodobno izvozi s državnog područja Slovačke Republike, neovisno o tome izvozi li se u treće zemlje ili u države članice Europske unije, davanje s učinkom istovrsnim carini u smislu članka 28. stavka 1. UFEU‑a?
3. Je li nacionalna odredba poput članka 12. stavka 9. [Uredbe Vlade br. 317/2007] u skladu s načelom slobodnog kretanja robe iz članka 28. UFEU‑a?”
O prethodnim pitanjima
17 Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 28. i 30. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi propis države članice koji predviđa novčanu naknadu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se naplaćuje za električnu energiju izvezenu u drugu državu članicu ili treću zemlju samo onda kada je ona proizvedena na nacionalnom državnom području.
18 U skladu s člankom 12. stavkom 9. Uredbe Vlade br. 317/2007, izvoznik električne energije dužan je platiti mrežne usluge u slučaju izvoza električne energije, osim ako dokaže da je izvezena električna energija bila uvezena na slovačko državno područje. Iz spisa podnesenog Sudu također proizlazi da je novčana naknada koja predstavlja takvo plaćanje nametnuta samo privremeno i da se od 1. travnja 2009. više nije naplaćivala.
Primjenjivost članaka 28. i 30. UFEU‑a
19 Nizozemska i slovačka vlada tvrde da je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku uređena sekundarnim pravom. Nizozemska vlada upućuje na određene odredbe Direktive 2003/54, a slovačka vlada na određene odredbe Direktive 2005/89.
20 Nizozemska vlada smatra da je predmetna novčana naknada obuhvaćena područjem primjene članka 11. stavka 7. Direktive 2003/54, kojim se operatorima prijenosnog sustava dopušta naplaćivanje naknada za energetsku neravnotežu od korisnika prijenosa električne energije. Zbog toga bi se sukladnost takvog davanja s pravom Unije trebala razmatrati s obzirom na tu direktivu, a ne s obzirom na primarno pravo.
21 Slovačka vlada s druge strane ističe da članak 5. Direktive 2005/89 izričito propisuje da države članice moraju poduzeti odgovarajuće mjere za održavanje ravnoteže između raspoloživosti kapaciteta proizvodnje i potražnje za električnom energijom. Upravo bi privremeno uvođenje novčane naknade o kojoj je riječ u glavnom postupku, koju su dužni plaćati izvoznici domaće električne energije, udovoljavalo uvjetima iz tog članka.
22 U tom pogledu, valja podsjetiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom svaku nacionalnu mjeru, na području koje je iscrpno usklađeno na razini Unije, treba ocijeniti u odnosu na odredbe te mjere usklađivanja, a ne na odredbe primarnog prava (vidjeti osobito presudu od 1. srpnja 2014., Ålands Vindkraft, C‑573/12, EU:C:2014:2037, t. 57. i navedenu sudsku praksu).
23 U ovom slučaju valja stoga utvrditi je li člankom 11. stavkom 7. Direktive 2003/54 i/ili člankom 5. Direktive 2005/89 provedeno iscrpno usklađivanje, koje isključuje ispitivanje usklađenosti propisa kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku s člancima 28. i 30. UFEU‑a.
24 U tom pogledu, valja istaknuti da je donošenje Direktive 2003/54, koja je bila primjenjiva na datum kada su se dogodile činjenice iz glavnog postupka, bilo jedna od etapa postupnog ostvarenja unutarnjeg tržišta električne energije u cijeloj Uniji. Iako je ona doprinijela stvaranju takvog tržišta, njome nipošto nije dovršen proces ostvarenja unutarnjeg tržišta električne energije. Okolnost da je Direktiva 2003/54 stavljena izvan snage Direktivom 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.) podupire taj zaključak.
25 Kad je riječ osobito o članku 11. stavku 7. Direktive 2003/54, iz samog teksta te odredbe proizlazi da pravila za obračunavanje naknada za energetsku neravnotežu korisnicima elektroenergetskog sustava moraju biti objektivna, transparentna i nediskriminacijska. Stoga se navedenom odredbom samo određuje okvir u kojem operatori prijenosnog sustava utvrđuju te naknade, nametanje kojih slijedom toga nije iscrpno usklađeno. Članke 28. i 30. UFEU‑a treba dakle uzeti u obzir kako bi se utvrdilo jesu li nacionalne mjere poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku u skladu s pravom Unije.
26 Kad je riječ o Direktivi 2005/89, njezin je cilj, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., utvrditi okvir unutar kojeg države članice moraju definirati transparentnu, stabilnu i nediskriminirajuću politiku o sigurnosti opskrbe električnom energijom sukladno zahtjevima konkurentnog unutarnjeg tržišta električne energije. Članak 5. te direktive, na koji se poziva slovačka vlada, upućuje na poduzimanje „odgovarajuć[ih] mjer[a]” od strane država članica. Iz tih odredaba proizlazi da u tom kontekstu države članice zadržavaju veliku marginu prosudbe i da usklađivanje koje se provodi navedenom direktivom nije iscrpno.
27 Iz toga slijedi da člankom 11. stavkom 7. Direktive 2003/54 i člankom 5. Direktive 2005/89 nije provedeno iscrpno usklađivanje područja koje uređuju.
28 S obzirom na prethodna razmatranja, valja protumačiti članke 28. i 30. UFEU‑a.
Postojanje davanja s istovrsnim učinkom kao i carina
29 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, svaka novčana naknada, makar i minimalna, bez obzira na njezin naziv ili način primjene, kojom se jednostrano opterećuje roba zato što je prešla granicu, a nije riječ o carini u strogom značenju te riječi, predstavlja davanje s istovrsnim učinkom kao i carina. Suprotno tomu, novčana naknada koja proizlazi iz općeg sustava nacionalnog oporezivanja koji prema istim objektivnim kriterijima sustavno obuhvaća kategorije proizvoda neovisno o njihovu podrijetlu ili odredištu obuhvaćena je člankom 110. UFEU‑a koji zabranjuje diskriminirajuće nacionalne poreze (presuda od 14. lipnja 2018., Lubrizol France, C‑39/17, EU:C:2018:438, t. 24. i navedena sudska praksa).
30 S tim u vezi valja podsjetiti, s jedne strane, da se odredbe UFEU‑a o davanjima s istovrsnim učinkom i o diskriminatornim nacionalnim porezima ne mogu kumulativno primjenjivati, tako da se mjera obuhvaćena člankom 110. UFEU‑a ne može, u sustavu koji predviđa navedeni ugovor, okvalificirati kao „davanje s istovrsnim učinkom” (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2014., Orgacom, C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 20. i navedenu sudsku praksu), i, s druge strane, da se članak 110. UFEU‑a ne odnosi samo na uvezenu robu, nego i na onu izvezenu (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2003., Freskot, C‑355/00, EU:C:2003:298, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
31 Novčana naknada ne može se okvalificirati kao „davanje s istovrsnim učinkom” ni ako se, pod određenim pretpostavkama, ubire zbog kontrola koje se provode radi ispunjavanja obveza propisanih pravom Unije ili ako predstavlja plaćanje za uslugu doista pruženu subjektu koji ga je dužan izvršiti u iznosu razmjernom toj usluzi (presuda od 14. lipnja 2018., Lubrizol France, C‑39/17, EU:C:2018:438, t. 26. i navedena sudska praksa).
32 Stoga valja utvrditi odgovara li novčana naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku definiciji davanja s istovrsnim učinkom kao i carine, kako proizlazi iz elemenata navedenih u točkama 29. do 31. ove presude.
33 U tom pogledu, kao prvo valja istaknuti da je naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku novčana naknada koju je jednostrano nametnula država članica. Budući da je cilj zbog kojeg je takva naknada nametnuta bez značaja, nije važno radi li se o naknadi za određene mrežne usluge za prijenos električne energije (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2000., Michaïlidis, C‑441/98 i C‑442/98, EU:C:2000:479, t. 14. i navedenu sudsku praksu).
34 Kao drugo, valja istaknuti da je električna energija roba u smislu prava Unije i da davanje koje se ne plaća na robu kao takvu, nego na nužnu djelatnost povezanu s tom robom, kao što su to mrežne usluge u glavnom predmetu, može biti obuhvaćeno odredbama vezanima uz slobodno kretanje robe. Stoga, kada se davanje obračunava na temelju prenesenih kilovatsati, a ne na temelju udaljenosti na koju je električna energija prenesena ili kojeg drugog kriterija izravno povezanog s prijenosom, treba smatrati da se ono naplaćuje na samu robu (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 43. i 44. i navedenu sudsku praksu).
35 Kad je riječ o glavnom predmetu, budući da je naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku obračunata s obzirom na broj prenesenih kilovatsati, mora se smatrati da se ona naplaćuje na robu.
36 Kao treće, valja provjeriti naplaćuje li se ta naknada na tu robu zbog prelaska granice ili ona nasuprot tomu proizlazi iz općeg sustava nacionalnog oporezivanja koji prema istim objektivnim kriterijima sistematski obuhvaća kategorije proizvoda neovisno o njihovu podrijetlu ili odredištu.
37 U tom pogledu, Sud je već presudio da se temeljno obilježje davanja s istovrsnim učinkom, koje ga čini različitim od nacionalnog poreza opće naravi, sastoji u tome da ono opterećuje isključivo proizvod koji prelazi granicu kao takav, dok porez istodobno opterećuje uvezene, izvezene i nacionalne proizvode (presuda od 2. listopada 2014., Orgacom, C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 28.).
38 U ovom slučaju, iz teksta postavljenih pitanja proizlazi da se naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku naplaćuje isključivo za električnu energiju proizvedenu u Slovačkoj, koja je nakon toga izvezena. Iz toga slijedi da se ona naplaćuje zato što električna energija prelazi granicu.
39 Slovačka vlada međutim ističe da je Uredbom Vlade br. 317/2007 propisana ista naknada koja se naplaćuje za električnu energiju potrošenu u Slovačkoj, neovisno o izvoru električne energije. Iz tog se razloga s električnom energijom proizvedenom u Slovačkoj, a koja je nakon toga izvezena, u biti jednako postupa kao i s električnom energijom proizvedenom u Slovačkoj i potrošenom u toj zemlji.
40 Međutim, pod pretpostavkom da obje kategorije električne energije podliježu istom sustavu, valja navesti i da predmetno porezno opterećenje, da bi pripadalo općem sustavu „nacionalnih poreza” u smislu članka 110. UFEU‑a, mora u istoj fazi stavljanja na tržište jednako pogađati domaći i istovjetan izvezeni proizvod istim porezom pa zato i oporezivi događaj kod obaju proizvoda mora biti istovjetan (presuda od 2. listopada 2014., Orgacom, C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 29. i navedena sudska praksa).
41 Međutim, iako prema navodima slovačke vlade za električnu energiju koja se troši u Slovačkoj predmetnu novčanu naknadu plaća osobito krajnji kupac, nije sporno da je tu naknadu na izvezenu električnu energiju dužan platiti izvornik električne energije. Tako se naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku naplaćuje za električnu energiju proizvedenu u Slovačkoj zato što se ona troši u toj zemlji ili, kada se ta energija izvozi kako bi se naknadno potrošila u drugoj zemlji, zato što se ona izvozi. U tim okolnostima, valja utvrditi da se ta novčana naknada ne naplaćuje na izvezenu električnu energiju i onu koja se troši unutar te države članice u istoj fazi trgovanja.
42 Kao četvrto, valja istaknuti da iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi da se novčana naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku ubire zbog kontrola koje se provode radi ispunjavanja obveza propisanih pravom Unije ili da predstavlja plaćanje za uslugu doista pruženu subjektu, u iznosu razmjernom toj usluzi.
43 U tom pogledu, valja pojasniti da, iako je Sud priznao da naknada koja predstavlja plaćanje za uslugu doista pruženu gospodarskom subjektu koji ju je dužan platiti u iznosu razmjernom toj usluzi nije davanje s istovrsnim učinkom kao i carine (presuda od 9. rujna 2004., Carbonati Apuani, C‑72/03, EU:C:2004:506, t. 31.), ipak, kao što je na to podsjetila nezavisna odvjetnica u točki 66. svojeg mišljenja, kako se članak 28. UFEU‑a ne bi primjenjivao na naknadu pružena usluga mora biti od posebne i sigurne koristi pojedinačnom izvozniku, a korist za javni interes je preopćenita i nesigurna da bi se smatrala plaćanjem za konkretnu, stvarno ostvarenu, korist (vidjeti u tom smislu presude od 1. srpnja 1969., Komisija/Italija, 24/68, EU:C:1969:29, t. 16. i od 27. rujna 1988., Komisija/Njemačka, 18/87, EU:C:1988:453, t. 7.).
44 Međutim, iako slovačka vlada u svojem pismenom očitovanju navodi da je ta novčana naknada naplaćena za mrežnu uslugu koja je stvarno pružena izvoznicima, ona taj dio svoje argumentacije uopće nije potkrijepila dodatnim dokaznim elementima kojima se može dokazati da se sporna naknada plaćala za tu posebnu i sigurnu korist.
45 Ni iz ostalih elemenata u spisu ne proizlazi da bi novčana naknada čije se plaćanje nalaže kako bi se održala ravnoteža između raspoloživosti kapaciteta proizvodnje i potražnje za električnom energijom mogla biti plaćanje za uslugu kojom se dodjeljuje posebna i sigurna korist.
46 U tim okolnostima, novčana naknada poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se naplaćuje za električnu energiju izvezenu kako u državu članicu koja nije Slovačka Republika tako i u treće zemlje, predstavlja davanje s istovrsnim učinkom u smislu članka 28. UFEU‑a.
47 To utvrđenje primjenjuje se kako na električnu energiju izvezenu u drugu državu članicu tako i na električnu energiju izvezenu u treće zemlje.
48 Naime, budući da se takva novčana naknada naplaćuje za izvoz u druge države članice, obuhvaćena je člancima 28. i 30. UFEU‑a i, s obzirom na to da se naplaćuje za izvoz u treće zemlje, obuhvaćena je člankom 28. UFEU‑a.
49 Kada je konkretno riječ o izvozu u treće zemlje, valja podsjetiti da u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) i (e) UFEU‑a, Unija ima isključivu nadležnost u području carinske unije i zajedničke trgovinske politike te da se u skladu s člankom 207. stavkom 1. UFEU‑a zajednička trgovinska politika temelji na jedinstvenim načelima, osobito u odnosu na promjene carinskih stopa, sklapanje carinskih i trgovinskih sporazuma o trgovini robom i uslugama.
50 Međutim, jedinstvenost zajedničke trgovinske politike bila bi ozbiljno dovedena u pitanje kada bi državama članicama bilo dopušteno da jednostrano nameću davanja s istovrsnim učinkom kao i carine na izvoz u treće zemlje.
51 Iz toga slijedi da, kao što to navodi Europska komisija, u slučaju izvoza u treće zemlje države članice nemaju nadležnost koja im omogućuje da jednostrano uvode davanja s istovrsnim učinkom kao i izvozne carine (vidjeti analogijom presudu od 26. listopada 1995., Siesse, C‑36/94, EU:C:1995:351, t. 17.).
Moguće opravdanje te naknade za izvoz
52 Nizozemska vlada tvrdi da cilj koji se sastoji od jamčenja sigurnosti opskrbe, kao što je to Sud već priznao u svojoj presudi od 22. listopada 2013., Essent i dr. (C‑105/12 do C‑107/12, EU:C:2013:677, t. 59. i navedena sudska praksa), predstavlja važan razlog u općem interesu.
53 U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da zabrana iz članka 28. UFEU‑a ima opću i apsolutnu narav (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2000., Michaïlidis, C‑441/98 i C‑442/98, EU:C:2000:479, t. 14. i navedenu sudsku praksu). Ugovor o FEU‑u ne propisuje nikakvo odstupanje i Sud je presudio da iz jasnoće, obvezujuće naravi i neograničenog područja primjene primjenjivih odredaba primarnog prava proizlazi da je zabrana carina osnovno pravilo te da svaka eventualna iznimka stoga mora biti jasno predviđena. Također je pojasnio da je pojam „davanje s istovrsnim učinkom kao i carine” nužan dodatak općem pravilu zabrane carina (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 1962., Komisija/Luksemburg i Belgija, 2/62 i 3/62, EU:C:1962:45, str. 827.).
54 Sud je još zaključio da se odstupanja od članaka 34. i 35. UFEU‑a sadržana u članku 36. UFEU‑a ne mogu analogno primijeniti u okviru carina i davanja s istovrsnim učinkom (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 1968., Komisija/Italija, 7/68, EU:C:1968:51, str. 628.).
55 Ta se razmatranja nameću kako u pogledu zabrane davanja s istovrsnim učinkom kao i carine na izvoz u druge države članice tako i u pogledu zabrane takvih davanja na izvoz u treće zemlje.
56 Iz toga slijedi da se predmetna novčana naknada, s obzirom na to da se mora okvalificirati kao davanje s istovrsnim učinkom kao i carine, ne može opravdati.
57 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članke 28. i 30. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi propis države članice koji predviđa novčanu naknadu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se naplaćuje za električnu energiju izvezenu u drugu državu članicu ili treću zemlju samo onda kada je ona proizvedena na nacionalnom državnom području.
Troškovi
58 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
Članke 28. i 30. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi propis države članice koji predviđa novčanu naknadu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se naplaćuje za električnu energiju izvezenu u drugu državu članicu ili treću zemlju samo onda kada je ona proizvedena na nacionalnom državnom području.
Potpisi