MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MICHALA BOBEKA
od 29. srpnja 2019.(1)
Predmet C‑433/18
ML
protiv
OÜ Aktiva Finants
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska))
„Prethodno pitanje – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 43. – Zahtjev djelotvornog pravnog lijeka i kontradiktornog postupka – Pravni lijek protiv odluke kojom se presuda koju je donio sud druge države članice proglašava izvršivom – Postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u žalbenom postupku”
I. Uvod
1. Estonski sud, Harju Maakohus (Prvostupanjski sud u Harjuu, Estonija), donio je 7. prosinca 2009. odluku kojom se ML‑u (u daljnjem tekstu: žalitelj) nalaže plaćanje 14 838,50 estonskih kruna (EEK) (oko 948 eura) estonskom društvu OÜ Aktiva Finants. Tu je odluku, na zahtjev društva Aktiva Finants, Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju, Finska) proglasio izvršivom u Finskoj na temelju Uredbe (EZ) br. 44/2001(2). Žalitelj je osporavao tu odluku pred Helsingin hovioikeusom (Žalbeni sud u Helsinkiju, Finska). Taj sud nije mu dopustio daljnje ispitivanje pravnog lijeka, što žalitelj osporava pred sudom koji je uputio zahtjev, Korkein oikeusom (Vrhovni sud, Finska).
2. U Finskoj se u nacionalnom sustavu za ulaganje pravnih lijekova predviđa postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u okviru pravnih lijekova podnesenih u žalbenom postupku protiv odluka prvostupanjskih sudova. Takav postupak primjenjuje se i na pravne lijekove protiv prvostupanjskih presuda kojima se odluka donesena u drugoj državi članici proglašava izvršivom na temelju Uredbe br. 44/2001.
3. Ovim prethodnim pitanjem poziva se Sud da utvrdi je li, u okviru sustava uspostavljenog Uredbom br. 44/2001, postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, poput onog u glavnom postupku, u skladu sa zahtjevom djelotvornih pravnih lijekova koji su zajamčeni objema strankama, kao što to proizlazi iz članka 43. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, i poštuju li se takvim postupkom, u skladu s člankom 43. stavkom 3. te uredbe, pravila kontradiktornog postupka.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. U skladu s člankom 41. Uredbe br. 44/2001:
„Sudska odluka proglašava se izvršivom odmah po dovršetku formalnosti iz članka 53., bez bilo kakvih provjera iz članaka 34. i 35. Stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke u toj fazi postupka nema pravo davanja bilo kakvih primjedbi u vezi s predmetom.”
5. Na temelju članka 43. stavaka 1. do 3. te uredbe:
„1. Obje stranke mogu uložiti pravni lijek protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke.
2. Pravni lijek se ulaže pred sudom s popisa u Prilogu III.
3. Pravni lijek se razmatra u skladu s pravilima kontradiktornog postupka.”
6. Člankom 45. navedene uredbe predviđa se:
„1. Sud pred kojim je uložen pravni lijek u skladu s odredbama članka 43. ili članka 44. odbija proglašenje izvršivosti ili ga povlači samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35. Svoju odluku donosi bez odlaganja.
2. Ni pod kakvim uvjetima nije dopušteno preispitivanje sudske odluke s obzirom na meritum.”
B. Finsko pravo
7. U skladu s člankom 5. prvim stavkom poglavlja 25.a oikeudenkäymiskaarija (Zakon o sudskom postupku), u slučaju pravnog lijeka protiv odluke prvostupanjskog suda potrebno je dopuštenje za daljnje ispitivanje pravnog lijeka.
8. Članak 11. prvi stavak tog poglavlja glasi kako slijedi:
„Daljnje ispitivanje pravnog lijeka treba dopustiti:
1. ako postoje razlozi za sumnju u osnovanost odluke prvostupanjskog suda;
2. ako bez dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka nije moguće ocijeniti osnovanost odluke prvostupanjskog suda;
3. ako je, za primjenu zakona u drugim sličnim predmetima, važno dopustiti daljnje ispitivanje pravnog lijeka u predmetnom slučaju; ili
4. ako postoji drugi ozbiljan razlog za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka.”
9. Na temelju članka 13. navedenog poglavlja „[ž]albeni sud će prije odluke o dopuštanju daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka po potrebi od druge stranke u žalbenom postupku tražiti da se pisanim putem očituje o žalbi podnesenoj pred tim sudom”.
10. U skladu s člankom 14. prvim stavkom poglavlja 25.a Zakona o sudskom postupku, „[ž]albeni sud odlučuje o pitanju dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka u pisanom postupku na temelju odluke prvostupanjskog suda, žalbe koja mu je podnesena, mogućeg pisanog odgovora i po potrebi drugih elemenata iz spisa”.
11. Prema članku 17. tog poglavlja, ako se pravni lijek ne dopusti, ostaje na snazi odluka prvostupanjskog suda i odluka treba sadržavati prikaz zahtjeva i odgovora stranaka.
12. U skladu s člankom 18. navedenog poglavlja, dopustit će se ispitivanje žalbe ako je odobri barem jedan član tročlanog sastava suda. Međutim, daljnje ispitivanje može dopustiti i sudac pojedinac.
13. U skladu s člankom 1. poglavlja 26. Zakona o sudskom postupku, ako se pravni lijek dopusti, postupak će se nastaviti pred žalbenim sudom koji treba ispitati treba li i, po potrebi, kako, izmijeniti odluku prvostupanjskog suda. Na temelju članka 3. tog poglavlja, od druge stranke u žalbenom postupku treba zatražiti da pisanim putem odgovori na žalbu unutar roka koji odredi žalbeni sud, osim ako je odgovor već zatražen prilikom razmatranja pitanja dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka ili je zahtjev za odgovor očito nepotreban.
III. Činjenice, postupak i prethodna pitanja
14. Žalitelj je fizička osoba koja tvrdi da ima prebivalište u Finskoj od 26. studenoga 2007. Presudom od 7. prosinca 2009., Harju Maakohus (Prvostupanjski sud u Harjuu) naložio mu je plaćanje iznosa od 14 838,50 EEK (oko 948 eura) društvu Aktiva Finants.
15. Na temelju Uredbe br. 44/2001 i na zahtjev društva Aktiva Finants, odluka od 7. prosinca 2009. protiv žalitelja proglašena je izvršivom u Finskoj odlukom Helsingin käräjäoikeusa (Prvostupanjski sud u Helsinkiju)
16. Nakon što je obaviješten o toj odluci, žalitelj je podnio žalbu Helsingin hovioikeusu (Žalbeni sud u Helsinkiju, Finska) i zatražio da se odluka Helsingin käräjäoikeusa (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) u cijelosti poništi. U svojem zahtjevu upućenom Helsingin hovioikeusu (Žalbeni sud u Helsinkiju), žalitelj je tvrdio da je estonska odluka donesena u njegovoj odsutnosti, da mu akt kojim se pokreće postupak ili ekvivalentan akt nije dostavljen pravodobno i na način da se može braniti. Žalitelj je također naveo da je za postupak saznao tek kad ga je Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) obavijestio o odluci o utvrđivanju izvršivosti. Usto, prema žaliteljevu mišljenju, estonski sud nije bio nadležan u tom predmetu, s obzirom na to da od 26. studenoga 2007. ima prebivalište u Finskoj. Žalitelj se također pozvao na članke 34. i 35. Uredbe br. 44/2001 u prilog svojim argumentima.
17. Helsingin hovioikeus (Žalbeni sud u Helsinkiju) nije dopustio daljnje ispitivanje pravnog lijeka koji je podnio žalitelj, čime je postupanje povodom žalbe bilo završeno.
18. Žalitelj je od suda koji je uputio zahtjev zatražio dopuštenje za podnošenje žalbe protiv te odluke Helsingin hovioikeusa (Žalbeni sud u Helsinkiju), što mu je dopušteno 24. siječnja 2017. U svojoj žalbi pred Korkein oikeusom (Vrhovni sud), tražio je da se poništi odluka Helsingin hovioikeusa (Žalbeni sud u Helsinkiju), dopusti daljnje ispitivanje pravnog lijeka i da se predmet vrati tom sudu radi odlučivanja o pravnom lijeku.
19. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev navodi da treba utvrditi može li se postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka u žalbenom postupku, poput onog u glavnom postupku, primijeniti kad je pravni lijek podnesen protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se proglašava izvršivom odluka donesena u drugoj državi članici u skladu s Uredbom br. 44/2001. Dodaje da također treba donijeti odluku o usklađenosti postupka za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka s Uredbom br. 44/2001, konkretnije sa zahtjevom za kontradiktornim pravnim lijekom iz članka 43. stavka 3. te uredbe.
20. U tim je okolnostima Korkein oikeus (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova koji je predviđen u nacionalnom sustavu za ulaganje pravnih lijekova u skladu s djelotvornim pravnim lijekovima koji su zajamčeni objema strankama u članku 43. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 ako se pravni lijek podnosi protiv odluke prvostupanjskog suda o priznavanju ili izvršenju odluke u smislu Uredbe br. 44/2001?
2. Jesu li u okviru postupka za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova ispunjene pretpostavke koje se odnose na kontradiktorni postupak u smislu članka 43. stavka 3. Uredbe br. 44/2001 ako druga stranka u žalbenom postupku ne bude saslušana o podnesenom pravnom lijeku prije odluke o dopuštanju pravnog lijeka? Jesu li te pretpostavke ispunjene ako druga stranka u žalbenom postupku bude saslušana prije odluke o dopuštanju pravnog lijeka?
3. Je li pri tumačenju važno da osoba koja je podnijela pravni lijek može biti ne samo stranka koja traži izvršenje i čiji je zahtjev odbijen, nego i stranka prema kojoj se zahtjeva izvršenje kada je taj zahtjev odobren?”
21. Finska vlada i Europska komisija podnijele su svoja pisana očitovanja i saslušane su na raspravi održanoj 15. svibnja 2019.
IV. Ocjena
22. Ovo mišljenje strukturirano je na sljedeći način. U okviru prvog prethodnog pitanja, na temelju ispitivanja sustava uspostavljenog Uredbom br. 44/2001 i finskog postupka za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u žalbenom postupku, smatram da se člankom 43. te uredbe, pod određenim uvjetima, dopušta takav postupak (A). U okviru drugog i trećeg prethodnog pitanja, koja ću razmotriti zajedno, nakon ispitivanja dosega načela kontradiktornosti, smatram da se postupkom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, poput onog u glavnom postupku, ne povređuje zahtjev kontradiktornog postupka (B).
A. Prvo prethodno pitanje
23. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o usklađenosti postupka za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, predviđenog u finskom sustavu, sa zahtjevom djelotvornih pravnih lijekova koji proizlazi iz članka 43. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.
1. Sustav uspostavljen Uredbom br. 44/2001
24. Na temelju načela uzajamnog povjerenja i u skladu s Konvencijom od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(3), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji(4), Uredbom br. 44/2001, koja se primjenjuje u ovom slučaju(5), nastoji se ubrzati i pojednostaviti priznavanje i izvršenje sudskih odluka. Tim aktom sekundarnog prava pojednostavljuju se formalnosti, tako da sudske odluke donesene u nekoj državi članici automatski budu priznate bez potrebe bilo kakvog postupka i da postupak kojim se postiže izvršivost sudske odluke iz jedne države članice u drugoj državi članici bude učinkovit i brz(6).
25. Međutim, postupkom izvršenja također se osigurava nadzor odluke donesene u drugoj državi članici s obzirom na razloge za neizvršenje koje je zakonodavac Unije taksativno naveo u člancima 34. i 35. Uredbe br. 44/2001. Stoga postupak izvršenja obuhvaća dvije različite faze.
26. U prvoj fazi, u skladu s člankom 41. Uredbe br. 44/2001, stranka zahtijeva izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici u okviru nekontradiktornog postupka. U toj fazi razlozi za odbijanje izvršenja predviđeni u člancima 34. i 35. te uredbe ne mogu se ispitati, ni na zahtjev stranaka ni po službenoj dužnosti. Ako je zahtjev za izvršenje sudu ili tijelu nadležnom za odlučivanje o njemu podnijela stranka koja ima aktivnu procesnu legitimaciju i ako on ispunjava tražene formalne uvjete, sud ili tijelo kojem je taj zahtjev upućen dužno je prihvatiti ga. Na temelju uvodne izjave 17. navedene uredbe, potvrda izvršivosti stoga se izdaje „zapravo automatski”.
27. U drugoj fazi člankom 43. Uredbe br. 44/2001 predviđa se mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke. U skladu s člankom 44. te uredbe sudska odluka donesena po korištenju pravnog lijeka može i sama biti pobijana posebnim pravnim lijekom za svaku državu članicu, utvrđenim u Prilogu IV. navedenoj uredbi. Pravni lijek predviđen u članku 43. Uredbe br. 44/2001 može podnijeti podnositelj zahtjeva za izvršenje sudske odluke ako je proglašenje izvršivosti sudske odluke odbijeno tijekom prve faze i ako ga je odbila stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke. Za razliku od prve faze, ta je druga faza kontradiktorna u skladu sa samim člankom 43. stavkom 3. te Uredbe br. 44/2001.
28. Međutim, sustav pravnih lijekova predviđen u članku 43. navedene uredbe nije tako jasan da bi se to moglo zaključiti iz prethodne točke.
29. Nejasnoće su prisutne već u tekstu. Stoga, s obzirom na različite izraze kojima se zakonodavac Unije koristi u različitim jezičnim verzijama Uredbe br. 44/2001, teško je utvrditi je li taj zakonodavac u članku 43. te uredbe namjeravao uvesti „pravni lijek” ili „žalbu”(7).
30. Međutim, na sustavnoj razini dvije faze postupka izvršenja zapravo ne odgovaraju razlici između prvostupanjskog i žalbenog postupka. Zahtjev za izvršenje podrazumijeva službeni nadzor i, u toj fazi, Uredbom br. 44/2001 ne dopušta se nikakvo ispitivanje s obzirom na razloge za odbijanje izvršenja predviđene u njezinim člancima 34. i 35. Stoga nije riječ stricto sensu o prvostupanjskom postupku. U okviru pravnog lijeka predviđenog u članku 43. te uredbe, iako se nijednom odredbom te uredbe ne ograničavaju razlozi ili argumenti koji se mogu navesti u prilog pravnom lijeku protiv prvostupanjske odluke, sud pred kojim je podnesen pravni lijek ipak može odbiti ili povući proglašenje izvršivosti samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35. navedene uredbe(8). Stoga nije riječ stricto sensu o žalbenom postupku.
31. Iste nejasnoće vidljive su i u određivanju sudova, kao što to proizlazi iz popisa u Prilogu III. Uredbi br. 44/2001, pred kojima se može podnijeti pravni lijek u skladu s člankom 43. stavkom 2. te uredbe. Iz tumačenja tog priloga proizlazi da su sudovi koje su odredile države članice prilično heterogeni, s formalnog stajališta (formalna razina predmetnog suda u nacionalnom sustavu, uključujući prvostupanjske sudove, ali i žalbene sudove) i s postupovnog stajališta (s izravnim pokretanjem postupka pred žalbenim sudom, neizravnim pokretanjem postupka prvostupanjskog suda, ali i pokretanjem postupka pred različitim sudovima ovisno o tome je li pravni lijek podnio tuženik ili tužitelj).
32. Međutim, unatoč tim nejasnoćama, jasno je da postupak pred određenim sudovima treba poštovati najmanje tri uvjeta na temelju članka 43. stavka 3. Uredbe br. 44/2001.
33. Kao prvo, kao što je to istaknula Komisija u svojim pisanim očitovanjima, člankom 43. te uredbe utvrđuje se bezuvjetno pravo obiju stranaka na podnošenje pravnog lijeka protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke.
34. Kao drugo, glavni cilj postupka povodom pravnog lijeka uspostavljenog u članku 43. Uredbe br. 44/2001 jest omogućiti provjeru postojanja razloga za neizvršenje, predviđenih u člancima 34. i 35. te uredbe(9), koji mogu spriječiti izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici.
35. Kao treće, što se tiče pravila podnošenja pravnog lijeka predviđenog u članku 43. Uredbe br. 44/2001, tu odredbu treba tumačiti s obzirom na temeljna prava i, konkretno, članak 47. drugi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima(10). Stoga takav pravni lijek treba biti djelotvoran.
2. Finski postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u žalbenom postupku
36. Iz spisa kojim raspolaže Sud i navoda koje je finska vlada dostavila na raspravi proizlazi da postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova ima sljedeća obilježja.
37. Taj postupak predviđen je za sve žalbene postupke protiv odluke prvostupanjskog suda, u parničnim ili izvanparničnim stvarima, osim u određenim predmetima u kaznenim stvarima. Također se primjenjuje, kao što je to navela finska vlada, u okviru pravnih lijekova predviđenih Uredbom br. 44/2001.
38. Stoga se pravni lijek pred žalbenim sudom sastoji od dvije faze. Kao prvo, žalbeni sud utvrđuje, s obzirom na razloge predviđene zakonom, jesu li ispunjeni uvjeti za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka. Po potrebi i kao drugo, postupak se nastavlja i žalbeni sud provodi cjelovito ispitivanje pravnog lijeka.
39. U okviru prve žalbene faze stranka koja je podnijela žalbu treba, u aktu kojim se pokreće postupak, pojasniti razloge i dokaze na koje se poziva u potporu zahtjevu za poništenje prvostupanjske odluke. Također treba navesti, u aktu kojim se pokreće postupak, razlog i argumente na temelju kojih se treba dopustiti daljnje ispitivanje pravnog lijeka.
40. Na temelju toga, žalbeni sud treba po službenoj dužnosti provjeriti svaki od četiri razloga kojima se opravdava dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, navedena u članku 11. prvom stavku poglavlja 25.a Zakona o sudskom postupku. U tu svrhu, uzima u obzir odluku prvostupanjskog suda, akt kojim se pokreće postupak, spis predmeta, uključujući odluku stranog suda i elemente koje treba dostaviti na temelju članka 54. Uredbe br. 44/2001.
41. Ako je ispunjen jedan od razloga za dopuštanje daljnjeg ispitivanja i ako ga odobri barem jedan član žalbenog suda, žalbeni sud treba dopustiti daljnje ispitivanje pravnog lijeka a da pritom ne raspolaže nikakvom diskrecijskom ovlasti u tom pogledu. Daljnje ispitivanje pravnog lijeka neće se dopustiti ako je jasno da se ne može primijeniti nijedan od četiri razloga za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka.
3. Postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova i načelo djelotvornosti
42. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u nedostatku propisa Europske unije u tom području, na svakoj je državi članici da, na temelju načela postupovne autonomije država članica, uredi postupovna pravila namijenjena zaštiti prava koja pravni subjekti imaju na temelju prava Unije(11).
43. Što se tiče postupka za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova o kojem je riječ u glavnom postupku, iz očitovanja finske vlade proizlazi da je nacionalni zakonodavac uveo taj postupak s obzirom na dva niza ciljeva. S jedne strane, njime se nastoji suočiti s povećanim radnim opterećenjem žalbenih sudova i produljenjem trajanja postupaka koji se pred njima odvijaju. S druge strane, njime se odgovara na potrebu da se pravni lijek razmotri u skladu s djelotvornim postupkom i uz zaštitu prava stranaka. Stoga se tim postupkom uzima u obzir priroda predmeta kojeg ispituje žalbeni sud kako bi bilo moguće, u okviru blažeg postupka, razmotriti predmete čije ispitivanje pred žalbenim sudom nije opravdano ozbiljnim razlozima koji se odnose na pravnu zaštitu autora pravnog lijeka i opći interes predmeta.
44. Prema mojem mišljenju, legitimnost takvih ciljeva, koji odražavaju in fine ciljeve brzih postupaka i bolje raspodjele pravosudnih sredstava, nije dvojbena(12).
45. Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da postupovna pravila za pravne lijekove koja predviđaju države članice ne smiju biti manje povoljna od pravila o sličnim pravnim lijekovima predviđenima za zaštitu prava koja se temelje na nacionalnom pravnom poretku (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju učiniti praktično nemogućim ili pretjerano otežati ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti)(13).
46. U ovom slučaju, s obzirom na to da je očito da se finski postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova primjenjuje na sve pravne lijekove protiv odluka prvostupanjskog suda u parničnim i izvanparničnim stvarima, proturječnost s načelom ekvivalentnosti može se odmah isključiti.
47. Što se tiče načela djelotvornosti, valja utvrditi čini li postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova praktično nemogućim ili pretjerano otežava ostvarivanje pravnog lijeka propisanog u članku 43. Uredbe br. 44/2001.
48. Najprije i općenito, valja napomenuti da načelo djelotvornosti ne podrazumijeva zahtjeve koji prekoračuju one koji proizlaze iz prava na djelotvornu sudsku zaštitu, zajamčenog Poveljom(14). Naime, to pravo nije apsolutno pravo. Stoga je Sud, izričito na temelju sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, već presudio da pravo na sud(15), čiji je poseban aspekt pravo na pristup sudu, nije apsolutno i može biti implicitno ograničeno jer upućuje, samom svojom prirodom, na propise države koja u tom pogledu ima određenu marginu prosudbe. Prema mišljenju Suda, tim ograničenjima ne može se ograničiti otvoreni pristup pravnom subjektu na način i u mjeri da se naruši sama bit njegovog prava na sud. Konačno, trebaju težiti legitimnom cilju i treba postojati razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i postavljenog cilja(16).
49. U ovom slučaju, jasno je da se postupkom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova o kojem je riječ u glavnom postupku poštuje načelo djelotvornosti, pod uvjetom da, s jedne strane, omogući uzimanje u obzir razloga za neizvršenje i, s druge strane, da je moguća odluka o odbijanju dopuštenja daljnjeg ispitivanja propisno obrazložena.
50. Kao prvo, treba osigurati da se postupkom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova ne ugrožava cilj pravnog lijeka propisanog u članku 43. Uredbe br. 44/2001, odnosno da se omogući provjera postojanja razloga za odbijanje izvršenja sudske odluke donesene u drugoj državi članici, kao što su predviđeni u člancima 34. i 35. te uredbe. Iako je isključivo na sudu koji je uputio zahtjev da ispita omogućava li se finskim pravom uzimanje u obzir tih razloga u okviru ispitivanja zahtjeva za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, cilj točaka u nastavku jest dati određene smjernice u tom pogledu.
51. U tom pogledu, čini se da se razlozima za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka navedenim u članku 11. prvom stavku poglavlja 25.a Zakona o sudskom postupku omogućuje uzimanje u obzir članaka 34. i 35. Uredbe br. 44/2001.
52. Konkretno, zapravo se čini da se razlozi za neizvršenje koje je zakonodavac Unije predvidio u člancima 34. i 35. Uredbe br. 44/2001 mogu obuhvatiti prvim i četvrtim razlogom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, prema kojima treba dopustiti daljnje ispitivanje pravnog lijeka ako postoje razlozi za sumnju u osnovanost odluke prvostupanjskog suda ili ako postoji drugi ozbiljan razlog za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka.
53. Stoga je jasno da žalbeni sud, u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, može provjeriti zahtijevaju li, u okviru pravnog lijeka na temelju članka 43. Uredbe br. 44/2001, razlozi za neizvršenje iz članaka 34. i 35.te uredbe, temeljito ispitivanje prvostupanjske odluke o izvršivosti sudske odluke.
54. Kao drugo, čini se da je postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova organiziran tako da se njime u praksi omogućuje ocjena osnovanosti prvostupanjske odluke u toj fazi, iako s aspekta ekonomičnosti postupka.
55. Naime, postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, kako je predviđen finskim pravom, ne odgovara prethodnom filtru čiji je cilj ispitati dopuštenost žalbe. Kao što je to naglasila finska vlada, u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, žalbeni sud provjerava, osobito s obzirom na prvostupanjsku odluku i spis predmeta, postoje li razlozi za sumnju u osnovanost odluke prvostupanjskog suda. Ocjena koju u toj fazi donosi žalbeni sud stoga odgovara preliminarnom ispitivanju, iako sažetom, samog merituma prvostupanjske odluke(17).
56. Osim toga, iako pravo na djelotvornu sudsku zaštitu podrazumijeva mogućnost pristupa sudu, ono ipak ne podrazumijeva automatski pristup jedinstvenom postupku, čak i ako pravni lijek treba odbiti. Međutim, čini se da se u praksi daljnje ispitivanje pravnog lijeka odbija samo u slučajevima kad je svim članovima žalbenog suda jasno da je pravni lijek potpuno neosnovan. Naime, prema mišljenju finske vlade, razloge za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka treba tumačiti fleksibilno i u korist stranke koja traži dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka(18). Stoga se samo u slučaju očito neosnovanog pravnog lijeka taj pravni lijek može odbiti u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka. U svim ostalim slučajevima pravni lijek bit će in fine detaljno ispitan nakon što ga odobri žalbeni sud.
57. Kao treće, postupak o kojem je riječ u glavnom postupku u skladu je s člankom 43. Uredbe br. 44/2001 samo ako su moguće odluke o odbijanju dopuštenja daljnjeg ispitivanja propisno obrazložene.
58. Na raspravi je istaknuto veliko neslaganje u tom pogledu između finske vlade i Komisije. Finska vlada tvrdila je da takva odluka treba biti obrazložena na temelju Zakona o sudskom postupku, dok je Komisija, na temelju istog zakona, tvrdila da to nije nužno slučaj.
59. Nije na Sudu da odluči između ta dva suprotna stajališta o pravilnom tumačenju nacionalnog prava, nego da utvrdi koji zahtjevi proizlaze iz prava Unije. Međutim, potonjim pravom nalaže se da odluke, kao što su one o odbijanju dopuštenja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka u žalbenom postupku, obavezno budu obrazložene.
60. Najprije, obveza obrazlaganja općenito se opravdava svojim dvjema funkcijama. Njome se zainteresiranim osobama omogućuje da saznaju razloge zbog kojih je sud donio odluku, a sudu kojem se može podnijeti pravni lijek protiv te odluke da raspolaže dovoljnim elementima za izvršavanje sudskog nadzora(19). U tom je kontekstu Sud već naveo da poštovanje prava na pošteno suđenje zahtijeva da sve sudske odluke budu obrazložene kako bi tuženiku omogućile razumijevanje razloga njegove osude i dale mogućnost ulaganja pravnog lijeka na djelotvoran i učinkovit način(20).
61. Naime, kad žalbeni sud ne bi bio dužan obrazložiti svoju odluku, osobito u slučaju odbijanja dopuštenja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, mogućnost podnošenja pravnog lijeka pred Vrhovnim sudom protiv te odluke o odbijanju, predviđena finskim pravom, stoga bi bila uglavnom teoretska. U nedostatku obrazloženja bilo bi, u najmanju ruku, teško učinkovito osporiti odluku žalbenog suda, a Vrhovni sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu osnovanost.
62. Nadalje, obveza obrazlaganja na razini odluke u žalbenom postupku osobito je ključna u okviru sustava pravnih lijekova uspostavljenog Uredbom br. 44/2001. Stoga valja podsjetiti da, s jedne strane, proglašavanje izvršivosti sudske odluke u prvostupanjskom postupku ne podliježe obvezi obrazlaganja. S druge strane, jasno je da u Finskoj, kao i u drugim državama članicama, pravni lijek pred Vrhovnim sudom protiv odluke o žalbi, također podliježe sustavu prethodnog dopuštenja.
63. Stoga je odluka donesena na temelju pravnog lijeka predviđenog u članku 43. Uredbe br. 44/2001 prva (a moguće i posljednja) odluka u kojoj se u potpunosti trebaju uzeti u obzir razlozi za neizvršenje predviđeni u člancima 34. i 35. te uredbe. Nije prihvatljivo da se stranka može koristiti mogućnostima priznatim navedenom uredbom kako bi spriječila izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici a da joj nikad nije dostavljena obrazložena odluka(21).
64. Konačno, činjenica da se postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova odnosi, u ovom slučaju, na fazu žalbe, odlučujuća je u pogledu obveze obrazlaganja. Naime, s obzirom na tu okolnost, potpuno razuman stav Europskog suda za ljudska prava, prema kojem odluka donesena u okviru postupka filtriranja u kasacijskoj fazi („druga žalba” pred vrhovnim sudovima, u pravilu ograničena na pravna pitanja) ne treba nužno biti obrazložena(22), ne može se logički primijeniti na postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u fazi žalbe, kad je taj postupak zapravo prvo pravno sredstvo koje omogućuje da se uzmu u obzir razlozi za neizvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici.
65. Iz toga slijedi da je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri trebaju li odluke o odbijanju dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u žalbenom postupku obavezno biti obrazložene. Kad žalbeni sud ne bi bio obvezan takvim obrazloženjem, postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja, prema mojem mišljenju, ne bi bio u skladu s člankom 43. Uredbe br. 44/2001. Naime, kad bi se pokazalo da je postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova pokrenut u okviru nacionalnog sustava pravnih sredstava, a da nisu uzete u obzir posebnosti sustava uspostavljenog Uredbom br. 44/2001, takva okolnost mogla bi dovesti do mehaničke provedbe tog postupka koja bi se teško mogla uskladiti sa zahtjevima iz Uredbe br. 44/2001.
66. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da se člankom 43. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 omogućuje postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, poput onog u glavnom postupku, pod uvjetom da se, sa sadržajnog gledišta, može pozvati na razloge za neizvršenje iz članaka 34. i 35. Uredbe br. 44/2001 i da ih se može uzeti u obzir na temelju razloga za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova te da su, s postupovnog gledišta, odluke o odbijanju daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova obavezno obrazložene.
B. Drugo i treće prethodno pitanje
67. Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da utvrdi je li postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova u žalbenom postupku, poput onog u glavnom postupku, u kojem druga stranka u žalbenom postupku ili stranka koja nije podnijela pravni lijek nije saslušana, u skladu s načelom kontradiktornosti navedenim u članku 43. stavku 3. Uredbe br. 44/2001.
68. Što se tiče trećeg pitanja suda koji je uputio zahtjev, shvaćam ga na način da se njime žele utvrditi posljedice okolnosti prema kojoj se člankom 43. stavkom 1. te uredbe predviđa da pravni lijek može podnijeti ne samo stranka koja je tražila izvršenje sudske odluke, nego i stranka protiv koje je određeno izvršenje sudske odluke.
69. Iz toga slijedi da ta dva pitanja u suštini dijele isti cilj: utvrditi usklađenost postupka o kojem je riječ u glavnom postupku s člankom 43. stavkom 3. Uredbe br. 44/2001. Stoga predlažem da se razmotre zajedno.
70. Najprije, ne vidim zašto takav postupak kojim se, zbog legitimnih razloga dobrog sudovanja, prije svega nastoji omogućiti brzo ispitivanje očito neosnovanih pravnih lijekova, ne bi bio u skladu s načelom kontradiktornosti.
71. Naime, iako se člankom 43. stavkom 3. Uredbe br. 44/2001 nedvojbeno predviđa da se pravni lijek ispituje u skladu s pravilima kontradiktornog postupka, ipak je potrebno utvrditi da zakonodavac Unije nije dodatno izričito naveo zahtjeve povezane s kontradiktornošću postupka. Stoga je organizacija postupka povodom pravnog lijeka obuhvaćena postupovnom autonomijom država članica, pod uvjetom da se poštuje načelo kontradiktornosti, razmatrano s obzirom na posebnosti sustava izvršenja uspostavljenog Uredbom br. 44/2001.
72. Načelo kontradiktornosti od temeljne je važnosti u okviru sustava uspostavljenog Uredbom br. 44/2001 radi osiguranja slobodnog protoka sudskih odluka u Uniji. Naime, kao što je prethodno navedeno(23), postupkom izvršenja nastoji se omogućiti podnositelju zahtjeva da jednostavno i brzo, na temelju nekontradiktornog postupka(24), ostvari izvršenje sudske odluke koja je donesena s potrebnim jamstvima u drugoj državi članici(25). Suprotno tomu, s obzirom na to da prvostupanjski „postupak” nije kontradiktoran, zakonodavac Unije izričito je zahtijevao da postupak povodom pravnog lijeka bude kontradiktoran(26).
73. Što se tiče zahtjeva koji proizlaze iz načela kontradiktornosti, Sud je već više puta naveo da, u okviru upravnih i sudskih postupaka, to načelo općenito podrazumijeva pravo stranaka na upravni postupak ili na to da u postupku iznesu stajalište o činjenicama i dokumentima na kojima će se temeljiti upravna ili sudska odluka kao i da rasprave dokaze i očitovanja podnesene pred upravnim tijelom ili sudom i pravne argumente koje sudovi uzimaju u obzir po službenoj dužnosti, na kojima namjeravaju temeljiti svoju odluku(27).
74. Konkretno, tim načelom štiti se stranku s obzirom na elemente odlučujuće(28) za donošenje odluke koja utječe na njezine interese(29). Stoga je poštovanje kontradiktornosti neodvojivo povezano s idejom da elemente koji služe kao temelj za odluku donesenu na štetu neke stranke, ta stranka treba raspraviti(30).
75. Doista, s obzirom na tu definiciju načela kontradiktornosti, ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi se smatralo da se postupkom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, poput onog u glavnom postupku, povrjeđuje to načelo.
76. Budući da žalbeni sud ne može, tijekom faze dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, donijeti nepovoljnu odluku ili odluku koja ima negativan učinak na drugu stranku u žalbenom postupku, odnosno stranku koja nije podnijela pravni lijek, pravo te stranke na kontradiktorni postupak nije povrijeđeno ako ona u toj fazi ne podnese očitovanja.
77. Stoga, kao prvo, odbijanje dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka ima za učinak potvrđivanje prvostupanjske odluke u korist te stranke te ona postaje neopoziva, osim u slučaju podnošenja pravnog lijeka pred Vrhovnim sudom. Posljedično, ta odluka ne može štetiti stranci u čiju je korist donesena prvostupanjska odluka(31).
78. Kao drugo, finska vlada je na raspravi potvrdila, a da joj Komisija nije proturječila, da neovisno o svojstvu stranke koja je podnijela pravni lijek, žalbeni sud ne može, u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka, izmijeniti meritum odluke. Konkretno, ne može, na primjer, proglasiti pravni lijek očito osnovanim a da druga stranka u žalbenom postupku nije saslušana(32), što bi inače očito bila povreda načela kontradiktornosti.
79. Kao treće, odluka donesena u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka jest prethodna odluka čiji je doseg, po definiciji, ograničen na daljnje ispitivanje pravnog lijeka. Nadalje, tom odlukom ne dovodi se u pitanje ocjena pravnog lijeka nakon njegov cjelovitog ispitivanja. Stoga u slučaju kad je dopušteno daljnje ispitivanje pravnog lijeka a da stranka koja nije podnijela pravni lijek, bez obzira na to je li ona, ovisno o slučaju, podnositelj zahtjeva za izvršenje ili osoba protiv koje se traži izvršenje sudske odluke, nije pozvana podnijeti očitovanja, takva odluka ne može ni sama po sebi povrijediti interese te stranke.
80. Komisija je na raspravi, u skladu sa svojim pisanim očitovanjima, tvrdila da je načelo kontradiktornosti tako važno da se ne može ograničiti i da se stoga finskim sustavom dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova ne poštuje to načelo.
81. Osim činjenice da se takvim „apsolutističkim” stajalištem zahtjevi zaštite prava obrane ne mogu uskladiti s drugim potpuno legitimnim interesima, kao što su, na primjer, interesi koji se odnose na brzinu i dobro sudovanje, prije svega napominjem da Komisija nije mogla dokazati nikakvu konkretnu povredu načela kontradiktornosti u ovom slučaju.
82. Konačno, ističem da iz očitovanja finske vlade proizlazi da je stranka koja nije podnijela pravni lijek obavezno pozvana da se očituje tijekom faze cjelovitog ispitivanja pravnog lijeka. Stoga se čini da je, u skladu s člankom 43. stavkom 3. Uredbe br. 44/2001, poštovanje načela kontradiktornosti osigurano u fazi kad odluka žalbenog suda može naštetiti toj stranci.
83. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da članak 43. stavak 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se postupkom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, poput onog u glavnom postupku, ne povređuje zahtjev kontradiktornog postupka ako se odlukom donesenom u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka ne mogu kao takvom povrijediti interese druge stranke u žalbenom postupku.
V. Zaključak
84. S obzirom na prethodna razmatranja, pozivam Sud da na prethodna pitanja koja je uputio Korkein oikeus (Vrhovni sud, Finska) odgovori na sljedeći način:
1. Člankom 43. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima omogućuje se postupak za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, poput onog u glavnom postupku, pod uvjetom da se, sa sadržajnog gledišta, može pozvati na razloge za neizvršenje iz članaka 34. i 35. te uredbe i da ih se može uzeti u obzir na temelju razloga za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova te da su, s postupovnog gledišta, odluke o odbijanju daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova obavezno obrazložene.
2. Članak 43. stavak 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se postupkom za dopuštanje daljnjeg ispitivanja pravnih lijekova, poput onog u glavnom postupku, ne povređuje zahtjev kontradiktornog postupka ako se odlukom donesenom u fazi dopuštanja daljnjeg ispitivanja pravnog lijeka ne mogu kao takvom povrijediti interese druge stranke u žalbenom postupku.