Zahtjev za prethodnu odluku koji je 21. prosinca 2018. uputio Hoge Raad der Nederlande (Nizozemska) – Federatie Nederlandse Vakbeweging protiv Van den Bosch Transporten B.V., Van den Bosch Transporte GmbH, Silo-Tank Kft
(predmet C-815/18)
Jezik postupka: nizozemski
Sud koji je uputio zahtjev
Hoge Raad der Nederlande
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Federatie Nederlandse Vakbeweging
Tuženici: Van den Bosch Transporten B.V., Van den Bosch Transporte GmbH, Silo-Tank Kft
Prethodna pitanja
Treba li Direktivu 96/71/EZ1 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga [SL 1997., L 18., str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 127.), u daljnjem tekstu: Direktiva o upućivanju radnika] tumačiti na način da se primjenjuje na radnika koji se kao vozač bavi međunarodnim cestovnim prijevozom tereta te slijedom toga svoj posao obavlja u više od jedne države članice?
(a) U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: Koje mjerilo ili pristupe treba primijeniti kako bi se utvrdilo je li radnik zaposlen kao vozač za međunarodni cestovni prijevoz tereta upućen na „državno područje države članice” u smislu članka 1. stavaka 1. i 3. Direktive o upućivanju radnika i „obavlja” li taj radnik u smislu članka 2. stavka 1. Direktive o upućivanju radnika „u ograničenom vremenskom razdoblju […] svoj posao na državnom području države članice koja nije država u kojoj uobičajeno radi”?
(b) Je li za odgovor na pitanje 2.(a) važna okolnost da je poduzeće koje upućuje radnika navedenog u pitanju 2.(a) povezano s poduzećem u koje se taj radnik upućuje, na primjer u obliku koncerna, te ako jest, u kojoj mjeri?
(c) Ako posao koji obavlja radnik naveden u pitanju 2.(a) djelomično obuhvaća i kabotažu, odnosno uslugu prijevoza koja se pruža isključivo na državnom području države članice koja nije država članica na čijem državnom području taj radnik inače radi, treba li onda za tog radnika u svakom slučaju pretpostaviti da on u pogledu tog dijela svojeg posla privremeno radi na državnom području prvonavedene države članice? U slučaju potvrdnog odgovora, primjenjuje li se u tom pogledu donja granica, na primjer u obliku minimalnog mjesečnog razdoblja tijekom kojeg se obavlja ta kabotaža?
(a) U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: Na koji treba tumačiti izraz „kolektivni ugovori […] proglašeni univerzalno primjenjivima” u smislu članka 3. stavka 1. i članka 3. stavka 8. podstavka 1. Direktive o upućivanju radnika? Je li riječ o autonomnom pojmu prava Unije i je li slijednom toga dovoljno da su uvjeti utvrđeni u članku 3. stavku 8. prvoj rečenici Direktive o upućivanju radnika ispunjeni u činjeničnom pogledu ili se tim uvjetima istodobno zahtijeva da se kolektivni ugovor proglasi univerzalno primjenjivim na temelju nacionalnog prava?
(b) Ako se kolektivni ugovor ne može smatrati kolektivnim ugovorom koji je proglašen univerzalno primjenjivim u smislu članka 3. stavka 1. i članka 3. stavka 8. podstavka 1. Direktive o upućivanju radnika, je li protivno članku 56. UFEU-a ugovorno obvezivati poduzeće s poslovnim nastanom u jednoj državi članici, koje upućuje radnika na državno područje druge države članice, da se pridržava odredbi takvog kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u potonjoj državi članici?
____________
1 Direktiva 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL 1997, L 18, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 127.).