PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
6. prosinca 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog i postupci predaje između država članica – Europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora – Sadržaj i oblik – Članak 8. stavak 1. točka (f) – Nenavođenje dodatne kazne – Valjanost – Posljedice – Učinak na pritvor”
U predmetu C‑551/18 PPU,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija), odlukom od 29. kolovoza 2018., koju je Sud zaprimio 29. kolovoza 2018., u postupku izvršenja europskog uhidbenog naloga protiv
IK,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: R. Silva de Lapuerta, potpredsjednica Suda, u svojstvu predsjednice prvog vijeća, J.-C. Bonichot, E. Regan (izvjestitelj), C. G. Fernlund i S. Rodin, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir zahtjev suda koji je uputio prethodna pitanja od 29. kolovoza 2018., koji je Sud zaprimio 29. kolovoza 2018., da se o prethodnom pitanju odluči u hitnom postupku, u skladu s člankom 107. Poslovnika Suda,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 22. listopada 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu IK, P. Bekaert, advocaat,
– za belgijsku vladu, C. Van Lul, C. Pochet i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Maggio, stručnjakinja,
– za Irsku, G. Hodge, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Mullan, BL,
– za nizozemsku vladu, J. M. Hoogveld i J. Langer, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, J. Sawicka, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, R. Troosters, u svojstvu agenta,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 8. studenoga 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.; u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).
2 Zahtjev je upućen u okviru izvršenja u Belgiji europskog uhidbenog naloga koji je 27. kolovoza 2014. protiv osobe IK izdao belgijski sud, radi izvršenja u toj državi članici kazne zatvora, uz koju je izrečena dodatna kazna upućivanja strafuitvoeringsrechtbanku (Sud izvršenja kazne, Belgija).
Pravni okvir
Pravo Unije
Povelja
3 Člankom 47. prvim i drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) propisano je:
„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.
Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.”
4 Člankom 48. stavkom 2. Povelje predviđa se:
„Zajamčeno je poštovanje prava na obranu svakog optuženika.”
Okvirna odluka 2002/584
5 Uvodne izjave 5. do 7. Okvirne odluke 2002/584 glase:
„(5.) […] [U]vođenje novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona omogućuje ukidanje zamršenosti i opasnosti od kašnjenja koji postoje kod sadašnjih postupaka izručivanja. […]
(6) Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.
(7) Budući da cilj ukidanja sustava multilateralnog izručivanja osoba, utemeljenog na Europskoj konvenciji o izručenju [potpisanoj u Parizu 13. prosinca 1957.], ne može biti dostatno postignut pojedinačnim djelovanjem država članica nego ga je, zbog njegovih učinaka i dosega, lakše ostvariti na razini Unije, Vijeće može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti iz članka 2. [UEU‑a] i članka 5. [UEZ‑a]. U skladu s načelom proporcionalnosti, utvrđenim u spomenutom članku, ova Okvirna odluka ne prelazi ono što je nužno za postizanje tog cilja.”
6 Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
7 U članku 2. stavku 1. te okvirne odluke određeno je:
„Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.”
8 Člancima 3., 4. i 4.a iste okvirne odluke utvrđeni su razlozi za obvezno i moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga.
9 Konkretnije, člankom 4. točkama 4. i 6. Okvirne odluke 2002/584 propisano je:
„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:
[…]
4. ako je nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne tražene osobe, u skladu s pravom države članice izvršenja, a ta kaznena djela ulaze u nadležnost te države u skladu s njezinim kaznenim pravom;
[…]
6. ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi članici izvršenja ili je njezin državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava.”
10 U skladu s člankom 8. stavkom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Sadržaj i oblik europskog uhidbenog naloga”:
„Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u Prilogu:
(a) identitet i državljanstvo tražene osobe;
(b) ime, adresu, brojeve telefona i telefaksa te adrese za elektroničku poštu pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog;
(c) dokaz o postojanju izvršive presude, uhidbenog naloga ili druge izvršive sudske odluke s istim učinkom, obuhvaćene odredbama članaka 1. i 2.;
(d) prirodu i pravni opis kaznenog djela, posebno u vezi s odredbama članka 2.;
(e) opis okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, uključujući vrijeme, mjesto i stupanj sudjelovanja tražene osobe;
(f) izrečenu kaznu, ako postoji pravomoćna presuda, ili sve propisane kazne za kazneno djelo u skladu s pravom države članice izdavateljice uhidbenog naloga;
(g) ako je moguće, ostale posljedice počinjenja kaznenog djela.”
11 U skladu s člankom 15. te okvirne odluke, naslovljenim „Odluka o predaji”:
„1. Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.
2. Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.
3. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije.”
12 Člankom 27. te okvirne odluke, naslovljenim „Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela”, propisano je:
„1. Svaka država članica može poslati Glavnom tajništvu Vijeća obavijest da se, s obzirom na njezine odnose prema drugim državama članicama koje su priložile istu izjavu, smatra da postoji suglasnost za kazneni progon, izricanje presude i zadržavanje u svrhe izvršavanje kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije predaje osobe, a razlikuje se od onog zbog kojega je ta osoba predana, osim ako u posebnom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne odluči drugačije u svojoj odluci o predaji.
2. Osim u slučajevima iz stavaka 1. i 3., protiv predane osobe ne može se voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
3. Stavak 2. ne primjenjuje se u sljedećim slučajevima:
[…]
4. Zahtjev za pristanak predaje se pravosudnom tijelu izvršenja, uz informacije iz članka 8. stavka 1., te uz prijevod iz članka 8. stavka 2. Pristanak se daje ako je kazneno djelo zbog kojega se pristanak zahtijeva i samo uvjetovano predajom u skladu s odredbama ove Okvirne odluke. Pristanak se odbija zbog razloga iz članka 3., a inače može biti odbijen samo zbog razloga iz članka 4. Odluka se donosi najkasnije 30 dana od dana primitka zahtjeva.
U slučajevima iz članka 5., država članica koja izdaje uhidbeni nalog mora pružiti jamstva propisana odredbama tog članka.”
13 Obrazac europskog uhidbenog naloga koji se nalazi u prilogu Okvirnoj odluci 2002/584 sadržava, među ostalim, točku (c) naslovljenu „Podaci o [visini] kazn[e]”, čija točka 2. propisuje obvezu pravosudnog tijela koje izdaje nalog da navede „visinu [izrečene] kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode […]”.
Belgijsko pravo
14 U skladu s člankom 95/2 wet betreffende de externe rechtspositie van de veroordeelden tot een vrijheidsstraf en de aan het slachtoffer toegekende rechten in het raam van de strafuitvoeringsmodaliteiten (Zakon o vanjskom pravnom položaju osuđenika na kaznu zatvora i o pravima žrtava u okviru modaliteta izvršavanja kazne) od 17. svibnja 2006. (Moniteur belge od 15. lipnja 2006., str. 30455.), kako je izmijenjen wet betreffende de terbeschikkingstelling van de strafuitvoeringsrechtbank (Zakon o dodatnoj kazni upućivanja sudu nadležnom za izvršenje kazne) od 6. travnja 2007. (Moniteur belge od 13. srpnja 2007., str. 38299.):
„1. Dodatna kazna upućivanja sudu nadležnom za izvršenje kazne izrečena osuđeniku […] stupa na snagu nakon isteka glavne kazne.
2. Sud nadležan za izvršenje kazne će, prije nego što je glavna kazna izdržana, odlučiti, u skladu s postupkom utvrđenim u dijelu 2., hoće li osuđeniku kojemu je izrečena dodatna kazna upućivanja oduzeti slobodu ili ga pustiti na slobodu uz nadzor.
[…]
3. Osuđeniku kojemu je izrečena dodatna kazna upućivanja oduzima se sloboda ako postoji opasnost da će počiniti teška kaznena djela koja povređuju tjelesni ili duševni integritet trećih osoba a da tu opasnost nije moguće otkloniti određivanjem posebnih uvjeta u okviru zaštitnog nadzora.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Presudom koju je hof van beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu, Belgija) donio 1. veljače 2013. u kontradiktornom postupku osoba IK, belgijski državljanin, osuđena je na glavnu kaznu od tri godine zatvora zbog kaznenog djela nenasilne i neprisilne spolne zlouporabe djeteta mlađeg od šesnaest godina (u daljnjem tekstu: glavna kazna). Toj je osobi istom presudom za isto kazneno djelo izrečena dodatna kazna upućivanja strafuitvoeringsrechtbanku (Sud izvršenja kazne) u trajanju od deset godina (u daljnjem tekstu: dodatna kazna). U skladu s belgijskim pravom, ta kazna stupa na snagu nakon isteka glavne kazne i, u svrhu njezina izvršenja, strafuitvoeringsrechtbank (Sud izvršenja kazne) prije isteka spomenute glavne kazne odlučuje hoće li osuđeniku kojemu je izrečena dodatna kazna upućivanja oduzeti slobodu ili ga pustiti na slobodu uz nadzor.
16 Budući da je osoba IK napustila Belgiju, belgijsko nadležno pravosudno tijelo izdalo je 27. kolovoza 2014. protiv nje europski uhidbeni nalog radi izvršenja kazne. U njemu su navedeni glavna kazna, priroda i pravni opis kaznenih djela, primjenjive pravne odredbe i prikaz činjenica. U nalogu nije navedena dodatna kazna koja je također izrečena osobi o kojoj je riječ.
17 Nakon uhićenja osobe IK u Nizozemskoj rechtbank Amsterdam, internationale rechtshulpkamer (Sud u Amsterdamu, Vijeće za međunarodnu pravnu pomoć, Nizozemska) odlukom od 8. ožujka 2016. odobrio je njezinu predaju Kraljevini Belgiji radi izvršenja kazne zatvora koju treba izdržati na belgijskom državnom području, za kazneno djelo za koje je tražena njezina predaja.
18 Osoba o kojoj je riječ zatim je predana belgijskim tijelima te je smještena u pritvor. Taj se pritvor temeljio na osudi na glavnu kaznu, čiji je predviđeni istek bio 12. kolovoza 2018., kao i na dodatnu kaznu upućivanja u trajanju od deset godina.
19 Strafuitvoeringsrechtbank Antwerpen (Sud izvršenja kazne, Antwerpen) odlučivao je 21. lipnja i 19. srpnja 2018. o upućivanju osobe IK. Tijekom tog postupka osoba o kojoj je riječ istaknula je da se predaja nizozemskih tijela ne može odnositi na dodatnu kaznu i da taj sud ne može odrediti oduzimanje slobode radi izvršenja te kazne s obzirom na to da ona nije navedena u europskom uhidbenom nalogu koji su izdala belgijska tijela.
20 U tom je kontekstu 2. srpnja 2018. belgijsko nadležno pravosudno tijelo izdavanja uputilo nizozemskim tijelima zahtjev za dodatni pristanak koji se odnosi na dodatnu kaznu, na temelju članka 27. Okvirne odluke 2002/584. Nizozemska tijela nisu prihvatila taj dodatni zahtjev jer su smatrala da mogu dati pristanak samo u svrhu dopuštanja da se osobu o kojoj je riječ osudi ili kazneno progoni za kazneno djelo različito od onog za koje je odobrena predaja, a što nije bio slučaj u ovom predmetu.
21 Presudom od 31. srpnja 2018. strafuitvoeringsrechtbank te Antwerpen (Sud izvršenja kazne, Antwerpen) odbio je argumente osobe IK i odlučio održati na snazi odluku o njezinu oduzimanju slobode. Osoba IK je 3. kolovoza 2018. podnijela žalbu protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev, odnosno Hof van Cassatie (Kasacijski sud).
22 Taj sud smatra da se, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, europski uhidbeni nalog može izdati u svrhe izvršenja kazne kada je izrečena kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode od najmanje četiri mjeseca.
23 U skladu s člankom 8. stavkom 1. te okvirne odluke, europski uhidbeni nalog sastavlja se u skladu s obrascem priloženim toj okvirnoj odluci i sadržava, među ostalim, dokaz o postojanju izvršive presude, prirodu i pravni opis kaznenog djela, opis okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno i izrečenu kaznu.
24 Ti podaci trebaju omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da provjeri jesu li ispunjene formalne i materijalne pretpostavke za predaju na temelju europskog uhidbenog naloga i postoje li, eventualno, razlozi zbog kojih valja razmotriti primjenu razloga za neizvršenje, poput poštovanja temeljnih prava i općih načela iz članka 6. UEU‑a, u skladu s člankom 1. stavkom 3. te okvirne odluke.
25 Nadalje, člankom 27. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584 predviđeno je da se, osim u slučajevima iz stavaka 1. i 3. tog članka, protiv predane osobe ne može voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
26 U tim je okolnostima Hof van Cassatie (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 8. stavak 1. točku (f) [Okvirne odluke 2002/584] tumačiti na način da je dovoljno da pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog u njemu navede samo izrečenu izvršivu kaznu zatvora a da pritom ne navede dodatnu kaznu koja je istom sudskom odlukom izrečena za isto kazneno djelo, poput dodatne kazne upućivanja kojom se sloboda stvarno oduzima tek nakon izvršenja glavne kazne zatvora i to samo nakon formalne odluke koju je u tu svrhu donio strafuitvoeringsrechtbank (Sud izvršenja kazne)?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 8. stavak 1. točku (f) [Okvirne odluke 2002/584] tumačiti na način da je posljedica predaje koju izvršava pravosudno tijelo u državi članici izvršenja na temelju europskog uhidbenog naloga u kojem se samo navodi izrečena izvršiva kazna zatvora, a ne navodi se dodatna kazna upućivanja koja je istom sudskom odlukom izrečena za isto kazneno djelo, to da se osobi o kojoj je riječ u državi članici u kojoj je pravosudno tijelo koje izdaje nalog stvarno može oduzeti sloboda radi izvršenja te dodatne kazne?
3. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 8. stavak 1. točku (f) [Okvirne odluke 2002/584] tumačiti na način da je posljedica toga što pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog u njemu nije navelo dodatnu kaznu upućivanja koja je izrečena to da ta dodatna kazna, za koju se može smatrati da za nju pravosudno tijelo izvršenja ne zna, ne može dovesti do stvarnog oduzimanja slobode u državi članici pravosudnog tijela koje izdaje nalog?”
Hitni postupak
27 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda.
28 U prilog svojem zahtjevu taj je sud naveo da je osobi IK trenutačno oduzeta sloboda u Belgiji, u okviru kazne upućivanja koja joj je izrečena, na temelju izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog 27. kolovoza 2014. Taj sud smatra da će odgovor na postavljena pitanja biti odlučujući za pitanje pritvora osobe IK te održavanje na snazi tog pritvora.
29 U tom pogledu treba utvrditi, kao prvo, da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke 2002/584, koja je dio područjâ iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. Stoga se na taj zahtjev može primijeniti hitni prethodni postupak.
30 Kao drugo, što se tiče kriterija hitnosti, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda treba uzeti u obzir okolnost da je osobi o kojoj je riječ trenutačno oduzeta sloboda i da njezino zadržavanje u pritvoru ovisi o ishodu glavnog postupka. Usto, položaj osobe o kojoj je riječ treba ocjenjivati s obzirom na stanje na dan ispitivanja zahtjeva za odlučivanje u hitnom prethodnom postupku (presuda od 19. rujna 2018., RO, C‑327/18 PPU, EU:C:2018:733, t. 30. i navedena sudska praksa).
31 U ovom je slučaju, s jedne strane, nesporno da je osobi IK u Belgiji trenutačno oduzeta sloboda. S druge strane, iz obrazloženja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da zadržavanje te osobe u pritvoru ovisi o ishodu glavnog postupka s obzirom na to da je pritvor određen u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga koji je protiv nje izdan te da zadržavanje osobe IK u pritvoru u okviru izvršenja dodatne kazne ovisi o odgovorima Suda na ova prethodna pitanja.
32 U tim je okolnostima prvo vijeće Suda 10. rujna 2018., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisne odvjetnice, odlučilo prihvatiti zahtjev suda koji je uputio prethodna pitanja kojim traži da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom prethodnom postupku.
O prethodnim pitanjima
33 Svojim trima pitanjima koja valja razmotriti zajedno sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 1. točku (f) Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da činjenica da je u europskom uhidbenom nalogu na kojemu se temeljila predaja osobe o kojoj je riječ propušteno navesti dodatnu kaznu upućivanja koja je toj osobi izrečena za isto kazneno djelo, istom sudskom odlukom kojom je izrečena glavna kazna zatvora, ne onemogućava oduzimanje slobode u okviru izvršenja te dodatne kazne, nakon isteka glavne kazne i nakon formalne odluke koju je u tu svrhu donio nacionalni sud nadležan za izvršenje kazne.
34 Uvodno valja podsjetiti da pravo Unije počiva na temeljnoj pretpostavci da svaka država članica dijeli sa svim drugim državama članicama i priznaje da i one s njom dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kako je navedeno u članku 2. UEU‑a. Ta pretpostavka podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja između država članica pri priznavanju tih vrijednosti i, stoga, pri poštovanju prava Unije kojim se one ostvaruju (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 35. i navedena sudska praksa).
35 I načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama i načelo uzajamnog priznavanja, koje se sâmo temelji na uzajamnom povjerenju među potonjima, imaju u pravu Unije ključno značenje s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica. Točnije, načelo uzajamnog povjerenja svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, konkretnije, njime priznata temeljna prava (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 36. i navedena sudska praksa).
36 Iz uvodne izjave 6. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da je europski uhidbeni nalog, predviđen tom okvirnom odlukom, prva konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja.
37 Kako to osobito proizlazi iz članka 1. stavaka 1. i 2. i uvodnih izjava 5. i 7. te okvirne odluke, njezin je cilj zamjenjivanje sustava multilateralnog izručenja, koji se temelji na Europskoj konvenciji o izručenju, potpisanoj u Parizu 13. prosinca 1957., sustavom predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja presuda ili kaznenog progona, između pravosudnih tijela, koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 39. i navedena sudska praksa).
38 Na taj način Okvirna odluka 2002/584 nastoji, uvođenjem novog, pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon, olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 40. i navedena sudska praksa).
39 Slijedom toga, u skladu s člankom 1. stavkom 1. te okvirne odluke, cilj mehanizma europskog uhidbenog naloga jest omogućiti uhićenje i predaju tražene osobe kako, imajući u vidu cilj te okvirne odluke, počinjeno kazneno djelo ne bi ostalo nekažnjeno i kako bi se protiv te osobe mogao voditi kazneni postupak ili kako bi mogla izdržati kaznu zatvora koja joj je izrečena.
40 U vezi s time, primjena načela uzajamnog priznavanja koje predstavlja „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u Uniji, kao što proizlazi iz uvodne izjave 6. Okvirne odluke 2002/584, propisana je člankom 1. stavkom 2. te okvirne odluke kojim je utvrđeno pravilo u skladu s kojim su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama spomenute Okvirne odluke (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 41. i navedena sudska praksa).
41 Pravosudna tijela izvršenja stoga u načelu mogu odbiti izvršiti takav nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom 2002/584, a izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su taksativno navedeni u članku 5. te okvirne odluke. Slijedom toga, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga pravilo, neizvršenje je zamišljeno kao iznimka koja se mora strogo tumačiti (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 41. i navedena sudska praksa).
42 U članku 3. Okvirne odluke 2002/584 tako se izričito navode razlozi za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga, u člancima 4. i 4.a te okvirne odluke razlozi za njegovo moguće neizvršenje, a u članku 5. jamstva koja država članica izdavanja mora pružiti u određenim slučajevima.
43 Usto, Sud je presudio da se te odredbe temelje na pretpostavci da konkretni europski uhidbeni nalog udovoljava zahtjevima potpunosti utvrđenima u članku 8. stavku 1. te okvirne odluke i da, ako neki od tih zahtjeva potpunosti, koji su preduvjet valjanosti europskog uhidbenog naloga, nije ispunjen, pravosudno tijelo izvršenja u pravilu neće izvršiti taj uhidbeni nalog (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 63. i 64.).
44 Ne može se apsolutno isključiti da osuda na dodatnu kaznu koja nije navedena u europskom uhidbenom nalogu u određenim okolnostima može predstavljati jedan od razloga koji mogu opravdati neizvršenje takvog naloga.
45 Upravo imajući u vidu ta razmatranja valja odrediti je li, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, posljedica propuštanja navođenja dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu utjecaj na izvršavanje ovlasti koje pravosudno tijelo izvršenja ima na temelju članaka 3. do 5. Okvirne odluke 2002/584 ili nepoštovanje zahtjeva potpunosti iz njezina članka 8. stavka 1. točke (f).
46 Kao prvo, valja istaknuti da pravosudnom tijelu izvršenja u glavnom postupku nije bila uskraćena mogućnost pozivanja na odredbe članaka 3. do 5. te okvirne odluke.
47 Kao drugo, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, treba utvrditi znači li propuštanje navođenja dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu da nije poštovan zahtjev potpunosti iz članka 8. stavka 1. točke (f) te okvirne odluke.
48 Tom odredbom zahtijeva se navođenje „izrečene kazne, ako postoji pravomoćna presuda”.
49 Nadalje, radi pojednostavljenja i ubrzanja postupka predaje u skladu s rokovima propisanima u članku 17. Okvirne odluke 2002/584, u prilogu toj odluci nalazi se poseban obrazac koji pravosudna tijela izdavanja moraju ispuniti navodeći izričito tražene podatke (presuda od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 57.). U točki (c) podtočki 2. tog obrasca upućuje se na „[v]isinu propisane kazne zatvora ili mjeru oduzimanja slobode koja je izrečena”.
50 Cilj zahtjeva potpunosti iz članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke 2002/584 jest obavještavanje pravosudnih tijela izvršenja o trajanju kazne zatvora u odnosu na koju se zahtijeva predaja tražene osobe, na temelju informacija kojima se pružaju minimalni službeni podaci potrebni kako bi se navedenim tijelima omogućilo brzo izvršavanje europskog uhidbenog naloga, hitnim donošenjem odluke o predaji (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 58. i 59.).
51 Cilj je tog zahtjeva omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja, kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točki 66. svojeg mišljenja, da se uvjeri da europski uhidbeni nalog ulazi u područje primjene te okvirne odluke i, osobito, da provjeri da je nalog izdan za izvršenje kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode dulje od četiri mjeseca, što je prag utvrđen člankom 2. stavkom 1. te okvirne odluke.
52 U konkretnom slučaju, glavna kazna od tri godine zatvora na koju je osuđena osoba IK prelazi taj prag. Slijedom toga, navođenje te kazne bilo je dovoljno za zaključak da europski uhidbeni nalog udovoljava zahtjevu potpunosti iz članka 8. stavka 1. točke (f) te okvirne odluke.
53 Pravosudno tijelo izvršenja stoga je bilo dužno predati osobu na koju se odnosi europski uhidbeni nalog kako počinjeno kazneno djelo ne bi ostalo nekažnjeno i kako bi se izvršila kazna koja joj je izrečena.
54 Slijedom navedenog, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, činjenica da u europskom uhidbenom nalogu nije navedena dodatna kazna ne može imati nikakav utjecaj na izvršenje te kazne u državi članici izdavanja nakon predaje.
55 Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje, kao prvo, argumentom osobe IK i nizozemske vlade u skladu s kojim odluka pravosudnog tijela izvršenja u biti predstavlja osnovu za oduzimanje slobode u državi članici izdavanja, slijedom čega se ne može pristupiti izvršenju kazne na koju se odluka pravosudnog tijela izvršenja nije odnosila i u odnosu na koju predaja nije odobrena.
56 Naime, u konkretnom slučaju, predmet odluke tijela izvršenja nije odobrenje izvršenja kazne zatvora u državi članici izdavanja. Kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točki 81. svojeg mišljenja i kao što je navedeno i u točki 39. ove presude, tom se odlukom samo dopušta predaja osobe o kojoj je riječ, u skladu s odredbama Okvirne odluke 2002/584, kako počinjeno kazneno djelo ne bi ostalo nekažnjeno. Osnova izvršenja kazne zatvora je izvršiva presuda donesena u državi članici izdavanja, čije se navođenje zahtijeva člankom 8. stavkom 1. točkom (c) te okvirne odluke.
57 Kao drugo, nizozemska vlada, iako je na raspravi pred Sudom pojasnila da ne dovodi u pitanje valjanost europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ u glavnom postupku, ističe da bi izvršenje kazne o kojoj pravosudno tijelo izvršenja nije obaviješteno bilo protivno pravilu specijalnosti. Takvo tumačenje ne može se prihvatiti.
58 Naime, valja istaknuti, s jedne strane, da članak 27. Okvirne odluke 2002/584, naslovljen „Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela”, u stavku 2. predviđa da se protiv predane osobe ne može voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana. S druge strane, stavkom 3. točkom (g) tog članka predviđena je mogućnost traženja, u tu svrhu, pristanka pravosudnog tijela izvršenja nakon predaje. Međutim, kao što je to navela sama nizozemska vlada u pisanim očitovanjima, dodatni pristanak može se odnositi samo na kazneno djelo različito od onoga u odnosu na koje je izvršena predaja, a ne na kaznu koja se odnosi na isto kazneno djelo.
59 Iz toga proizlazi da se pravilo specijalnosti, kako je utvrđeno člankom 27. Okvirne odluke 2002/584, kao što je to podsjetila nezavisna odvjetnica u točkama 53. i 54. svojeg mišljenja, odnosi samo na kaznena djela različita od onih u odnosu na koja je izvršena predaja.
60 U tom pogledu valja pojasniti da, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, dodatna kazna u konkretnom slučaju nije dodana nakon predaje osobe o kojoj je riječ. Ta je kazna izrečena za isto kazneno djelo i istom sudskom odlukom kao i glavna kazna od tri godine zatvora.
61 Slijedom navedenog, budući da je osoba IK osuđena na tu dodatnu kaznu za kazneno djelo na temelju kojega je europski uhidbeni nalog izdan i izvršen, pitanje može li se u okviru izvršenja te kazne oduzeti sloboda, iako pravosudno tijelo izvršenja o toj kazni nije imalo saznanja, ne ulazi u područje primjene pravila specijalnosti.
62 Kao treće, suprotno onomu što ističe Europska komisija, ne treba smatrati da, zbog toga što dodatna kazna nije navedena u europskom uhidbenom nalogu, s obzirom na načelo uzajamnog povjerenja, u okviru njezina izvršenja može doći do oduzimanja slobode samo ako je pravosudno tijelo izvršenja o tome prethodno obaviješteno, u skladu s člankom 15. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 i ako, kad je riječ o toj dodatnoj kazni, nije odlučilo pozvati se na neki od razloga za neizvršenje ili uvjetovati izvršenje europskog uhidbenog naloga određenim jamstvima koja, u skladu s člancima 3. do 5. te okvirne odluke, pruža država članica izdavanja.
63 Točno je da je Sud već presudio da se, s ciljem učinkovite pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, pravosudna tijela koja izdaju nalog i ona koja ga izvršavaju trebaju u potpunosti koristiti instrumentima predviđenima, među ostalim, člankom 8. stavkom 1. i člankom 15. te okvirne odluke, na način da daju prednost uzajamnom priznavanju na kojem se temelji ta suradnja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. prosinca 2017., Ardic, C‑571/17 PPU, EU:C:2017:1026, t. 90. i 91.).
64 U ovom je slučaju, kao što je to potvrdila belgijska vlada na raspravi pred Sudom, dodatna kazna trebala biti navedena u europskom uhidbenom nalogu. Međutim, prije svega, kao što to proizlazi iz točke 46. ove presude, propuštanje navođenja dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu nije imalo za posljedicu utjecaj na izvršavanje ovlasti pravosudnog tijela izvršenja, koje proizlaze iz članaka 3. do 5. Okvirne odluke 2002/584.
65 Zatim, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 109. svojeg mišljenja, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da se osoba IK, iako je bila upoznata i s postojanjem i s trajanjem svoje kazne, pred pravosudnim tijekom izvršenja nije pozvala na nenavođenje dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu.
66 Naposljetku, kao što je Sud već presudio, kad je riječ o postupku u povodu europskog uhidbenog naloga, jamstvo poštovanja prava osobe čija se predaja traži primarno je odgovornost države članice koja izdaje nalog, za koju valja pretpostaviti da poštuje pravo Unije i, osobito, temeljna prava koja potonja priznaje (presuda od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 50.).
67 Slijedom toga, odluka pravosudnog tijela izvršenja ne utječe na mogućnost osobe o kojoj je riječ da se, nakon predaje, u pravnom poretku države članice izdavanja koristi pravnim sredstvima za osporavanje, ovisno o slučaju, zakonitosti njezina pritvora u zatvorskoj ustanovi te države članice, kao što, među ostalim, proizlazi iz glavnog postupka, na temelju europskog uhidbenog naloga koji je bio osnova njezine predaje. Ta se osoba tom prilikom može, osobito, pozvati na poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek, pošteno suđenje i obranu, koja proizlaze iz članka 47. i članka 48. stavka 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2018., RO, C‑327/18 PPU, EU:C:2018:733, t. 50.).
68 Slijedom toga, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, članak 15. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 ne može se tumačiti na način da pravosudnom tijelu izdavanja nameće obvezu obavještavanja pravosudnog tijela izvršenja, nakon što je ono zaprimilo zahtjev za predaju, o postojanju dodatne kazne kako bi to tijelo moglo donijeti odluku o mogućnosti izvršenja te kazne u državi članici izdavanja.
69 Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 116. svojeg mišljenja, uvjetovati izvršenje dodatne kazne takvom obvezom, pri čemu pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, bilo bi nespojivo s ciljem te okvirne odluke koji se sastoji u olakšavanju i ubrzavanju pravosudne suradnje (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
70 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 8. stavak 1. točku (f) Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da činjenica da je u europskom uhidbenom nalogu na kojemu se temeljila predaja osobe o kojoj je riječ propušteno navesti dodatnu kaznu upućivanja koja je toj osobi izrečena za isto kazneno djelo, istom sudskom odlukom kojom je izrečena glavna kazna zatvora, ne onemogućava oduzimanje slobode u okviru izvršenja te dodatne kazne, nakon isteka glavne kazne i nakon formalne odluke koju je u tu svrhu donio nacionalni sud nadležan za izvršenje kazne.
Troškovi
71 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 8. stavak 1. točku (f) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da činjenica da je u europskom uhidbenom nalogu na kojemu se temeljila predaja osobe o kojoj je riječ propušteno navesti dodatnu kaznu upućivanja koja je toj osobi izrečena za isto kazneno djelo, istom sudskom odlukom kojom je izrečena glavna kazna zatvora, ne onemogućava oduzimanje slobode u okviru izvršenja te dodatne kazne, nakon isteka glavne kazne i nakon formalne odluke koju je u tu svrhu donio nacionalni sud nadležan za izvršenje kazne.
Potpisi