PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

14. svibnja 2014.

Predmet F‑11/13

Nicola Delcroix

protiv

Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS)

„Javna služba – Dužnosnik – EEAS – Šef delegacije u trećoj zemlji – Premještaj u sjedište EEAS‑a – Prijevremeni prestanak službe šefa delegacije“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom N. Delcroix u biti zahtijeva poništenje odluke o njegovu premještaju u sjedište Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) u Bruxellesu (Belgija) i prijevremenom okončanju njegova rada u svojstvu šefa delegacije Europske unije u Republici Džibuti. Istom tužbom N. Delcroix zahtijeva da se EEAS‑u naloži plaćanje razlike između njegove prijašnje plaće i plaće koju prima od svojeg povratka u sjedište.

Odluka:      Poništava se odluka, dostavljena poštom 8. ožujka 2012., o premještaju N. Delacroixa u sjedište Europske službe za vanjsko djelovanje i prijevremenom okončanju njegova rada u svojstvu šefa delegacije Europske unije u Republici Džibuti. Europska služba za vanjsko djelovanje snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troška N. Delcroixa.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Organizacija službi – Raspoređivanje na radno mjesto šefa delegacije Unije – Premještaj dužnosnika u sjedište u interesu službe – Nadležno tijelo

(čl. 221. UFEU‑a; čl. 5. Odluke Vijeća 2010/427)

2.      Dužnosnici – Načela – Prava na obranu – Opseg

(čl. 41. st. 2. t. (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima)

1.      Iz članka 221. UFEU‑a i članka 5. Odluke 2010/427 o organizaciji i djelovanju Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) proizlazi da delegacije pružaju diplomatsku zastupljenost Unije u skladu s Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima od 18. travnja 1961. i nalaze se pod vodstvom Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, stoga za odluku o opozivu šefa delegacije i premještaju u sjedište, kao takvu, izvršni direktor Europske službe za vanjsko djelovanje i direktor ljudskih potencijala ne mogu biti odgovorni.

(t. 25.)

2.      Prava na obranu su temeljno načelo prava Unije iz kojeg proizlazi da dotičnoj osobi mora biti omogućeno da, prije donošenja odluke koja negativno utječe na nju, učinkovito iznese svoje stajalište o događaju i značaju činjenica i okolnosti na temelju kojih je ta odluka donesena. Da bi povreda prava na saslušanje mogla prouzročiti poništenje pobijane odluke, potrebno je ispitati bi li rezultat postupka mogao biti drukčiji da nije bilo te nepravilnosti. Kad bi se u tim okolnostima prihvatilo da bi nadležno tijelo nakon saslušanja dotične osobe donijelo istu odluku, to ne bi značilo ništa drugo nego oduzimanje smisla temeljnom pravu na saslušanje propisanom u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima jer sam sadržaj tog prava pretpostavlja da dotična osoba ima mogućnost utjecaja na postupak odlučivanja u pitanju.

(t. 35., 42. i 44.)

Izvori:

Sud: 10. srpnja 1986., Belgija/Komisija, 234/84, t. 27.; 5. listopada 2000., Njemačka/Komisija, C‑288/96, t. 99.; 9. studenoga 2006., Komisija/De Bry, C‑344/05 P, t. 37.

Službenički sud: 12. prosinca 2013., CH/Parlament, F‑129/12, t. 38.

Opći sud Europske unije: 14. rujna 2011., Marcuccio/Komisija, T‑236/02, t. 115.