PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
13. siječnja 2015.(*)
„Žalba – Uredba (EZ) br. 149/2008 – Uredba kojom se utvrđuju maksimalne razine ostataka pesticida – Zahtjev za interno preispitivanje te uredbe, podnesen u skladu s Uredbom (EZ) br. 1367/2006 – Odluka Komisije o nedopuštenosti zahtjeva – Pojedinačna mjera – Arhuška konvencija – Valjanost Uredbe (EZ) br. 1367/2006 u odnosu na tu konvenciju“
U spojenim predmetima C‑404/12 P i C‑405/12 P,
povodom žalbi na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije podnesenih 24. i 27. kolovoza 2012.,
Vijeće Europske unije, koje zastupaju M. Moore i K. Michoel, u svojstvu agenata,
Europska komisija, koju zastupaju J.‑P. Kepenne i P. Oliver, kao i S. Boelaert, u svojstvu agenata, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,
žalitelji,
koje podupire:
Češka Republika, koju zastupa D. Hadroušek, u svojstvu agenta,
intervenijent u žalbi,
a druge stranke postupka su:
Stichting Natuur en Milieu, sa sjedištem u Utrechtu (Nizozemska),
Pesticide Action Network Europe, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina),
koje zastupa A. van den Biesen, advocaat,
tužitelji u prvom stupnju,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: V. Skouris, predsjednik, K. Lenaerts, potpredsjednik, A. Tizzano, L. Bay Larsen, T. von Danwitz, A. Ó Caoimh i J.‑C. Bonichot (izvjestitelj), predsjednici vijeća, E. Levits, C. Toader, M. Berger, A. Prechal, E. Jarašiūnas i C. G. Fernlund, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. prosinca 2013.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 8. svibnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Vijeće Europske unije i Europska komisija žalbama zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije, Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe/Komisija (T‑338/08, EU:T:2012:300, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud poništio dvije odluke Komisije od 1. srpnja 2008. (u daljnjem tekstu: pobijane odluke) o odbacivanju kao nedopuštenih zahtjevâ koje su podnijeli Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe, a kojima se tražilo da Komisija provede preispitivanje svoje Uredbe (EZ) br. 149/2008 od 29. siječnja 2008. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 396/2005 Europskog parlamenta i Vijeća kako bi se dodali prilozi II., III. i IV. koji uređuju maksimalne razine ostataka proizvoda nabrojenih u njezinom prilogu I. (SL L 58, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 5., str. 3.).
Pravni okvir
Arhuška konvencija
2 Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisana u Aarhusu 25. lipnja 1998. i odobrena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. (SL L 124, str. 1., u daljnjem tekstu: Arhuška konvencija) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 3., str. 10.), u članku 1., naslovljenom „Cilj“, navodi:
„Radi doprinosa zaštiti prava svake osobe sadašnjega i budućih naraštaja na život u okolišu pogodnom za njegovo ili njezino zdravlje i dobrobit, svaka će stranka jamčiti pravo pristupa informacijama, sudjelovanja javnosti u odlučivanju o okolišu i pristupa pravosuđu u pitanjima okoliša sukladno odredbama ove Konvencije.“
3 U članku 2. stavku 2. drugom podstavku spomenute konvencije propisano je:
„Ove definicije [izraza ,tijelo vlastiʼ] ne obuhvaćaju tijela niti ustanove koja djeluju u sudbenom ili zakonodavnom svojstvu.“
4 Člankom 9. iste konvencije određeno je:
„1. U okviru svojeg domaćeg zakonodavstva svaka je stranka dužna osigurati da svaka osoba koja smatra kako je njegov ili njezin zahtjev za informacijom prema članku 4. zanemaren, nepravilno odbijen, bilo djelomično ili u cijelosti, kako je na njega odgovoreno na neodgovarajući način ili kako se s njime nije postupalo sukladno odredbama toga članka, ima pristup postupku ocjene pred sudom ili nekim drugim neovisnim i nepristranim zakonski utemeljenim tijelom.
U okolnostima u kojima stranka omogućuje sudsku ocjenu, dužna je toj osobi također osigurati dostupnost zakonom utvrđenog brzog, besplatnog ili jeftinog postupka razmatranja od strane tijela vlasti, ili ocjene od strane nekog neovisnog i nepristranog tijela osim suda.
Konačna odluka prema ovom stavku 1. bit će obvezujuća za tijelo vlasti koje posjeduje informaciju. Razloge treba navesti pisanim putem, barem tamo gdje je pristup informacijama odbijen prema ovom stavku.
2. U okviru svojeg domaćeg zakonodavstva, svaka je stranka dužna osigurati da pripadnici zainteresirane javnosti
(a) koji imaju dovoljan interes
ili, kao druga mogućnost,
(b) koji dokažu povredu prava, tamo gdje to upravnopostupovno pravo stranke zahtijeva kao preduvjet,
imaju pristup postupku ocjene pred sudom i/ili nekim drugim zakonski utemeljenim neovisnim i nepristranim tijelom, kako bi osporili materijalnu i proceduralnu zakonitost neke odluke, čina ili propusta u ovisnosti od odredbi iz članka 6. i, tamo gdje je to predviđeno domaćim zakonodavstvom i bez utjecaja na stavak 3. ovoga članka, drugih odgovarajućih odredbi ove Konvencije.
Ono što predstavlja dovoljan interes i povredu prava bit će utvrđeno u skladu sa zahtjevima domaćeg zakonodavstva i dosljedno cilju osiguranja zainteresiranoj javnosti širokog pristupa pravosuđu u okvirima ove Konvencije. U tu će se svrhu interes svake nevladine udruge koja ispunjava uvjete navedene u članku 2. stavku 5. smatrati dovoljnim u smislu gornjeg podstavka (a). Također će se smatrati kako takve udruge imaju prava koja se mogu povrijediti u smislu gornjeg podstavka (b).
Odredbe ovoga stavka 2. neće isključiti mogućnost prethodnog razmatranja pred nekim administrativnim tijelom i neće utjecati na uvjet potrebnog iscrpljenja svih postupaka administrativne ocjene prije upućivanja na postupak sudske ocjene, ako takav uvjet u domaćem zakonodavstvu postoji.
3. Osim i bez obzira na postupke ocjene navedene u stavcima 1. i 2. ovoga članka, svaka je stranka dužna osigurati pripadnicima javnosti, koji udovoljavaju mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom, pristup administrativnim ili sudbenim postupcima kojima se osporavaju činjenja i nečinjenja privatnih osoba i tijela vlasti koji su u suprotnosti s odredbama domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš.
4. Pored stavka 1. i bez utjecaja na njega, postupci navedeni u stavcima 1., 2. i 3. ovoga članka imaju osigurati odgovarajuće i djelotvorne pravne lijekove, uključujući sudsku zabranu gdje je to prikladno, trebaju biti pravični, jednakopravni, pravodobni i ne toliko skupi da bi se time sprječavalo njihovo provođenje. Odluke prema ovom članku treba donijeti ili zabilježiti u pisanom obliku. Odluke sudova, a gdje god je to moguće, drugih tijela, moraju biti dostupne javnosti.
5. Kako bi poboljšala djelotvornost odredbi ovoga članka, svaka stranka treba osigurati obaviještenost javnosti o pristupu postupcima administrativne i sudbene ocjene i dužna je razmotriti mogućnost uspostavljanja odgovarajućih pomoćnih mehanizama za uklanjanje ili smanjivanje novčanih i drugih prepreka pristupu pravosuđu.“
Uredba (EZ) br. 1367/2006
5 Uredba (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Arhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.) u uvodnoj izjavi 18. navodi:
„U članku 9. stavku 3. Arhuške konvencije predviđen je pristup pravosudnim i drugim postupcima pravne zaštite u kojima se mogu osporiti radnje i propusti privatnih osoba i tijela javne vlasti koji su u suprotnosti s odredbama prava zaštite okoliša. Odredbe o pristupu pravosuđu trebale bi biti u skladu s Ugovorom [o EZ‑u]. U tom je kontekstu primjereno da se ovom Uredbom obuhvate samo radnje i propusti tijela vlasti.“
6 Člankom 1. stavkom 1. spomenute uredbe propisano je:
„Cilj ove Uredbe je utvrditi pravila koja će omogućiti primjenu odredaba [Arhuške konvencije] na institucije i tijela Zajednice i time doprinijeti provedbi obveza koje proizlaze iz te Konvencije, a posebno:
[...]
(d) omogućiti pristup pravosuđu u pitanjima okoliša na razini Zajednice u skladu s uvjetima utvrđenim u ovoj Uredbi.“
7 Članak 2. stavak 1. točka (g) iste uredbe pojam „upravnog akta“ definira na sljedeći način:
„svaka pojedinačna mjera u okviru prava zaštite okoliša koju je poduzela institucija ili tijelo Zajednice i koja je pravno obvezujuća i ima vanjske učinke“.
8 Članak 10. Uredbe br. 1367/2006, naslovljen „Zahtjev za interno preispitivanje upravnih akata“, u stavku 1. propisuje:
„Svaka nevladina organizacija koja ispunjava kriterije iz članka 11. ima pravo podnijeti zahtjev za interno preispitivanje instituciji ili tijelu Zajednice koje je donijelo upravni akt u okviru prava zaštite okoliša odnosno, u slučaju navodnog upravnog propusta, koje je trebalo donijeti takav akt“.
Direktiva 2003/4/EZ
9 Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.) u članku 2. točki 2. podtočki (a), pojam „tijela javne vlasti“ definira ponajprije kao „vladu ili drugo tijelo javne uprave, uključujući javna savjetodavna tijela na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini“, precizirajući da „[d]ržave članice mogu odrediti da ova definicija ne obuhvaća tijela i institucije kada djeluju u pravosudnom ili zakonodavnom svojstvu. […]“.
Okolnosti spora
10 Stichting Natuur en Milieu, zaklada osnovana u skladu s nizozemskim pravom sa sjedištem u Utrechtu (Nizozemska), usmjerena na zaštitu okoliša, i Pesticide Action Network Europe, zaklada osnovana u skladu s nizozemskim pravom sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koja je posvećena borbi protiv uporabe kemijskih pesticida, dopisima od 7. i 10. travnja 2008. zatražili su od Komisije da provede interno preispitivanje Uredbe br. 149/2008 na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006.
11 Komisija je spornim odlukama odbacila te zahtjeve kao nedopuštene uz obrazloženje da Uredba br. 149/2008 nije pojedinačna mjera i da se stoga ne može smatrati „upravnim aktom“ u smislu članka 2. stavka 1. točke (g) Uredbe br. 1367/2006, koji može biti predmet postupka internog preispitivanja iz njezinog članka 10.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
12 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. kolovoza 2008. spomenute zaklade zatražile su poništenje spornih odluka. U okviru tog prvostupanjskog postupka Republika Poljska i Vijeće intervenirali su u potporu Komisiji.
13 Pobijanom presudom Opći sud prihvatio je tužbu za poništenje.
14 Nakon što je kao nedopuštenu odbacio drugu točku zahtjeva tužiteljâ kojom se od Općeg suda tražilo da Komisiji naloži donošenje meritorne odluke o spomenutim zahtjevima za interno preispitivanje, Opći sud je odbio Komisijin prigovor nedopuštenosti u vezi s dodatnim podneskom uz tužbu kojom su tužitelji pokrenuli postupak.
15 Opći sud je također odbio kao neosnovan prvi tužbeni razlog koji su tužitelji istaknuli u prvom stupnju, utemeljen na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je Uredbu br. 149/2008 kvalificirala kao opći akt koji se ne može smatrati upravnim aktom u smislu članka 2. stavka 1. točke (g) Uredbe br. 1367/2006 i, prema tome, ne može biti predmet zahtjeva za interno preispitivanje na temelju članka 10. stavka 1. iste uredbe. Međutim, Opći sud je prihvatio drugi tužbeni razlog koji je iznesen u prilog tužbi koja mu je bila podnesena, istaknut podredno, i koji se temeljio na nezakonitosti potonje odredbe zbog njezine neusklađenosti s člankom 9. stavkom 3. Arhuške konvencije.
16 Nakon što je u točkama 51. i 52. pobijane presude podsjetio da je Arhuška konvencija, poput svih drugih međunarodnih sporazuma kojih je Europska unija stranka, nadređena aktima sekundarnog prava Unije, Opći sud je u točki 53. iste presude precizirao da sudac Unije može ispitati valjanost odredbe neke uredbe u odnosu na međunarodni sporazum samo ako to nije protivno njegovoj naravi i strukturi te ako su usto njegove odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne.
17 Opći sud je međutim u točki 54. pobijane presude podsjetio da je Sud utvrdio da je na njemu da ocijeni zakonitost akta Unije u odnosu na odredbe međunarodnog sporazuma koje ne uključuju pravo pojedinaca da se na njih pozivaju pred sudovima ako je Unija namjeravala provesti konkretnu obvezu preuzetu tim sporazumom ili ako akt sekundarnog prava izričito upućuje na točno određene odredbe tog sporazuma (presude Fediol/Komisija, 70/87, EU:C:1989:254, t. 19. do 22. i Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 31.). Opći sud je u istoj točki 54. iz navedenog zaključio da sudac Unije mora ocijeniti zakonitost uredbe u odnosu na međunarodni sporazum ako je cilj te uredbe provedba obveze koja se tim sporazumom nameće institucijama Unije.
18 Opći sud je u točkama 57. i 58. pobijane presude smatrao da su u predmetnom slučaju ti uvjeti ispunjeni jer su, s jedne strane, tužitelji, koji se nisu pozivali na izravni učinak odredaba sporazuma, posredno, u skladu s člankom 241. UEZ‑a, doveli u pitanje valjanost odredbe Uredbe br. 1367/2006 u odnosu na Arhušku konvenciju i jer je, s druge strane, ta uredba donesena radi postupanja u skladu s međunarodnim obvezama Unije iz članka 9. stavka 3. te konvencije, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. i uvodne izjave 18. te uredbe.
19 Opći sud je odbio Komisijin argument prema kojem Arhuška konvencija nije primjenjiva s obzirom na to da je ona donoseći Uredbu br. 149/2008 djelovala „u zakonodavnom svojstvu“ u smislu članka 2. stavka 2. drugog podstavka te konvencije. Naime, Opći sud je u točki 65. pobijane presude zaključio da je Komisija izvršavala provedbene ovlasti.
20 U točki 83. pobijane presude Opći sud je smatrao da članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 nije u skladu s člankom 9. stavkom 3. Arhuške konvencije jer je postupak internog preispitivanja predviđen samo za „upravni akt“, koji je člankom 2. stavkom 1. točkom (g) te uredbe definiran kao „svaka pojedinačna mjera“.
21 Slijedom navedenog, Opći sud poništio je sporne odluke.
Zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom
22 Vijeće i Komisija žalbama od Suda zahtijevaju da ukine pobijanu presudu, odbije u cijelosti tužbu tužiteljâ u prvom stupnju i naloži im da solidarno i zajednički snose troškove.
23 Rješenjem predsjednika Suda od 21. studenoga 2012. predmeti C‑404/12 P i C‑405/12 P spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude.
24 Tužitelji u prvom stupnju podnijeli su 28. veljače 2013. odgovor na žalbu u kojem od Suda zahtijevaju da odbije žalbu i naloži Komisiji i Vijeću snošenje njihovih troškova iz prvostupanjskog i žalbenog postupka.
25 Tužitelji u prvom stupnju također su podnijeli protužalbu kojom od Suda zahtijevaju da ukine pobijanu presudu i sporne odluke te naloži Vijeću i Komisiji snošenje njihovih troškova iz prvostupanjskog i žalbenog postupka.
26 Vijeće i Komisija podnijeli su odgovore na protužalbu 29. i 17. svibnja 2013.
O žalbama
Protužalba
Argumentacija stranaka
27 Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe tvrde da je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije priznao izravni učinak članku 9. stavku 3. Arhuške konvencije, barem u dijelu u kojem predviđa da se protiv „činjenja“ koja povrjeđuju nacionalno pravo okoliša mora moći podnijeti pravno sredstvo, i što je, slijedom toga, odbio ocijeniti zakonitost članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 u odnosu na tu odredbu spomenute konvencije.
28 Vijeće i Komisija smatraju da protužalbu treba odbaciti kao nedopuštenu zbog njezine „uvjetne“ naravi. Osim toga, njome nisu poštovani zahtjevi iz članka 178. Poslovnika Suda.
29 Vijeće i Komisija podredno ističu da je ta protužalba u svakom slučaju neosnovana.
Ocjena Suda
30 Treba istaknuti da u skladu s člankom 169. stavkom 1. i člankom 178. stavkom 1. Poslovnika Suda, predmet žalbe odnosno protužalbe može biti samo potpuno ili djelomično ukidanje odluke Općeg suda.
31 U predmetnom su slučaju Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe uspješno od Općeg suda ishodili poništenje sporne odluke u skladu sa svojim tužbenim zahtjevom. Njihova se protužalba, koja je zapravo usmjerena samo na izmjenu obrazloženja u pogledu analize mogućnosti pozivanja na članak 9. stavak 3. Arhuške konvencije, stoga ne može prihvatiti (vidjeti analogijom, što se tiče žalbe, presudu Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 43. do 45.)
32 Iz prethodno navedenog slijedi da protužalbu treba odbaciti kao nedopuštenu.
Žalbe
33 Vijeće i Komisija ističu prvi žalbeni razlog, koji se temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da se na članak 9. stavak 3. Arhuške konvencije može pozvati kako bi se ocijenila usklađenost članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 s tom odredbom.
34 Vijeće ističe drugi žalbeni razlog, koji se temelji na tome da je Opći sud u svakom slučaju pogrešno protumačio članak 9. stavak 3. Arhuške konvencije jer je smatrao da Uredba br. 1367/2006 nije usklađena s tom odredbom.
35 Komisija također ističe drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da donošenje Uredbe br. 149/2008 ne pripada u djelovanje u zakonodavnom svojstvu u smislu članka 2. stavka 2. drugog podstavka Arhuške konvencije.
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
36 Vijeće tvrdi da su dva slučaja u kojima je Sud prihvatio mogućnost da se pojedinac pozove na odredbe međunarodnog sporazuma koji ne ispunjava uvjete bezuvjetnosti i preciznosti koji se zahtijevaju kako bi se na njega moglo pozvati u svrhu ocjene valjanosti odredaba akta Unije izvanredni i svakako nisu istovjetni predmetnom slučaju.
37 Vijeće smatra da je, s jedne strane, rješenje prihvaćeno u presudi Fediol/Komisija (EU:C:1989:254) opravdano posebnim okolnostima tog predmeta, u okviru kojeg je uredba u pitanju zainteresiranim gospodarskim subjektima davala pravo da se pozovu na pravila Općeg sporazuma o carinama i trgovini (u daljnjem tekstu: GATT). Osim toga, to rješenje, prema njegovom mišljenju, nije namijenjeno primjeni izvan posebnog područja tog sporazuma.
38 S druge strane, što se tiče presude Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186), Vijeće smatra da se ona odnosi samo na slučaj u kojem je Unija namjeravala provesti konkretnu obvezu preuzetu GATT‑om, što također ovdje nije slučaj.
39 Komisija u bitnome ističe slične argumente.
40 Ona u vezi s presudom Fediol/Komisija (EU:C:1989:254) dodaje da se ista odnosi samo na slučaj u kojem akt Unije izričito upućuje na pojedinačne odredbe GATT‑a.
41 U pogledu presude Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186) smatra da se ona ne može tumačiti tako da dopušta nadzor nad svakim pravnim aktom Unije s obzirom na međunarodni sporazum koji taj akt, ako je to potrebno, provodi. Kako bi se taj nadzor mogao obavljati potrebno je da akt Unije izravno i potpuno izvršava međunarodni sporazum i da se odnosi na dovoljno jasnu i preciznu obvezu iz tog sporazuma, što ovdje nije slučaj.
42 Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe ističu da se iz presude Lesoochranárske zoskupenie (C‑240/09, EU:C:2011:125) ne može izvesti zaključak o pitanju izravnog učinka članka 9. stavka 3. Arhuške konvencije u odnosu na akte protiv kojih se može podnijeti pravno sredstvo i da treba uzeti u obzir činjenicu da je cilj te konvencije dodijeliti prava pojedincima.
43 Oni smatraju da narav i cilj Arhuške konvencije ne sprječavaju nadzor valjanosti na zahtjev udruga za zaštitu okoliša i da su u predmetnom slučaju uvjeti navedeni u presudi Fediol/Komisija (EU:C:1989:254) ispunjeni jer Uredba br. 1367/2006 na nekoliko mjesta upućuje na tu konvenciju, a osobito na njezin članak 9. stavak 3. Drže da Sud nije ograničio doseg te presudu na GATT.
Ocjena Suda
44 U skladu s člankom 300. stavkom 7. UEZ‑a (sada članak 216. stavak 2. UFEU‑a), međunarodni sporazumi koje sklapa Unija obvezujući su za njezine institucije i stoga su nadređeni aktima koje one donose (vidjeti u tom smislu presudu Intertanko i dr., C‑308/06, EU:C:2008:312, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
45 Međutim, nije moguće odrediti učinke u pravnom poretku Unije odredaba sporazuma koji je ona sklopila s državama nečlanicama a da se pritom ne uzme u obzir međunarodno podrijetlo tih odredaba. Sukladno načelima međunarodnog prava, institucije Unije koje su ovlaštene pregovarati i sklopiti takav sporazum slobodne su se s državama nečlanicama sporazumjeti o učincima koje će odredbe tog sporazuma proizvoditi u unutarnjem poretku ugovornih stranaka. Ako to pitanje nije bilo izričito uređeno u tom sporazumu, o njemu moraju odlučiti nadležni sudovi, a osobito Sud u okviru svoje nadležnosti u skladu s UFEU‑om, kao i o svakom drugom pitanju o tumačenju primjene predmetnog sporazuma u Uniji, oslanjajući se pritom osobito na duh, strukturu i sadržaj tog sporazuma (vidjeti presudu FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 108. i navedenu sudsku praksu).
46 Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se u prilog tužbi za poništenje akta sekundarnog prava Unije ili prigovoru utemeljenom na nezakonitosti takvog akta na odredbe međunarodnog sporazuma kojega je Unija stranka može pozvati samo pod uvjetom da, s jedne strane, to nije protivno naravi i strukturi tog sporazuma i, s druge strane, da su te odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne (vidjeti presude Intertanko i dr., EU:C:2008:312, t. 45.; FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, EU:C:2008:476, t. 110. i 120., Air Transport Association of America i dr., EU:C:2011:864, t. 54.).
47 Članak 9. stavak 3. Arhuške konvencije ne sadrži nikakvu bezuvjetnu i dovoljno preciznu obvezu koji bi bila takve naravi da izravno uređuje pravni položaj pojedinaca, pa stoga ne ispunjava te uvjete. Naime, budući da su samo „pripadnici javnosti koji udovoljavaju mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom“ nositelji pravâ iz tog članka 9. stavka 3., provedba i učinci te odredbe ovise o donošenju naknadnog akta (vidjeti presudu Lesoochranárske zoskupenie, C‑240/09, EU:C:2011:125, t. 45.).
48 Točno je da je Sud također smatrao da ako Unija namjerava provesti konkretnu obvezu preuzetu sporazumima sklopljenima u okviru Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: sporazumi WTO‑a) ili ako akt prava Unije o kojem je riječ izričito upućuje na točno određene odredbe tih sporazuma, Sud treba ocijeniti zakonitost predmetnog akta i akata donesenih radi njegove primjene s obzirom na pravila tih sporazuma (vidjeti presude Fediol/Komisija, EU:C:1989:254, t. 19. do 23.; Nakajima/Vijeće, EU:C:1991:186, t. 29. do 32.; Njemačka/Vijeće, C‑280/93, EU:C:1994:367, t. 111., i Italija/Vijeće, C‑352/96, EU:C:1998:531, t. 19.).
49 Međutim, te dvije iznimke bile su opravdane samo zbog posebnosti sporazuma na temelju kojih je došlo do njihove primjene.
50 Naime, što se tiče, na prvom mjestu, presude Fediol/Komisija (EU:C:1989:254), valja istaknuti da je članak 2. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2641/84 od 17. rujna 1984. o jačanju zajedničke trgovinske politike posebice s obzirom na zaštitu od nedopuštenih trgovinskih praksa (SL L 252, str. 1.), o kojoj je bila riječ u predmetu u kojem je donesena ta presuda, izričito upućivao na pravila međunarodnog prava utemeljena u bitnome na GATT‑u i dodjeljivao pojedincima pravo da se pozivaju na odredbe te uredbe u okviru pritužbe podnesene na temelju iste uredbe (presuda Fediol/Komisija, EU:C:1989:254, t. 19.), dok u predmetnom slučaju članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 ne upućuje izravno na točno određene odredbe Arhuške konvencije niti pojedincima dodjeljuje neko pravo. Slijedom navedenog, budući da ne postoji takvo izričito upućivanje na odredbe međunarodnog sporazuma, ta se presuda ne može smatrati mjerodavnom u predmetnom slučaju.
51 Na drugom mjestu, što se tiče presude Nakajima/Vijeće (EU:C:1991:186), važno je istaknuti da su akti prava Unije o kojima je bila riječ u njoj bili povezani sa sustavom antidampinških mjera, koji je koncepcijski i u pogledu svoje primjene vrlo kompaktan u smislu da predviđa mjere protiv poduzetnika optuženih za antidampinšku praksu. Konkretno, osnovna uredba o kojoj je bila riječ u tom predmetu donesena je u skladu s postojećim međunarodnim obvezama Zajednice, osobito onima koje proizlaze iz Sporazuma o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini, odobrenog u ime Zajednice Odlukom Vijeća 80/271/EEZ od 10. prosinca 1979. o sklapanju multilateralnih sporazuma slijedom trgovinskih pregovora od 1973. do 1979. (SL 1980, L 71, str. 1.) (vidjeti presudu Nakajima/Vijeće, EU:C:1991:186, t. 30.). Međutim, u predmetnom se slučaju ne radi o provedbi, pomoću članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, konkretnih obveza u smislu spomenute presude s obzirom na to da, kao što to proizlazi iz članka 9. stavka 3. Arhuške konvencije, njezine ugovorne stranke raspolažu širokom marginom prosudbe pri određivanju načina provođenja „administrativnih ili sudbenih postupaka“.
52 U tom pogledu valja istaknuti da se ne može zaključiti da je Unija, donošenjem spomenute uredbe, koja se odnosi samo na njezine institucije i obuhvaća samo jedno od pravnih sredstava kojima pojedinci raspolažu kako bi osigurali poštovanje prava okoliša Unije, namjeravala provesti, u smislu sudske prakse spomenute u točki 48. ove presude, obveze koje proizlaze iz članka 9. stavka 3. Arhuške konvencije u vezi s nacionalnim administrativnim ili sudbenim postupcima koji u biti, prema trenutnom stanju prava Unije, pripadaju pod pravo država članica (vidjeti u tom smislu presudu Lesoochranárske zoskupenie, EU:C:2011:125, t. 41. i 47.).
53 Iz svega gore navedenog slijedi da je Opći sud, time što je utvrdio da se u svrhu ocjene zakonitosti članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 moguće pozvati na članak 9. stavak 3. Arhuške konvencije, u svojoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava.
54 Slijedom navedenog, treba ukinuti pobijanu presudu, pri čemu nije potrebno ispitati ostale žalbene razloge koje su Vijeće i Komisija istaknuli u prilog svojim žalbama.
O postupku pred Općim sudom
55 U skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda te može sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta, ili može vratiti predmet na ponovno odlučivanje Općem sudu.
56 Sud smatra da stanje predmeta dopušta da o njemu sam odluči i da treba donijeti meritornu odluku o zahtjevu za poništenje spornih odluka.
57 Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe su u prvom tužbenom razlogu iznesenom pred Općim sudom istaknuli da je Komisija pogrešno smatrala da su njihovi zahtjevi za interno preispitivanje Uredbe br. 146/2008 nedopušteni jer je riječ o općoj mjeri.
58 Taj tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan iz istih onih razloga koje je naveo i Opći sud.
59 Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe također su istaknuli, u drugom tužbenom razlogu, da je članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 nevaljan jer pojam „činjenja“ u smislu članka 9. stavka 3. Arhuške konvencije ograničava samo na pojedinačne upravne akte.
60 Iz točke 47. ove presude slijedi da članak 9. stavak 3. Arhuške konvencije nema stupanj jasnoće i preciznosti koji se zahtijeva da bi se na njega moglo uspješno pozvati pred sucem Unije u svrhu ocjene zakonitosti članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006.
61 Slijedom navedenog, i drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
62 Budući da nijedan od dvaju tužbenih razloga koje su Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe iznijeli pred Općim sudom nije osnovan, tužbu treba odbiti.
Troškovi
63 U skladu s člankom 138. stavcima 1. i 2. Poslovnika Suda, koji se na temelju njegovog članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Ako više stranaka ne uspije u postupku, Sud odlučuje o podjeli troškova.
64 Budući da Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe nisu uspjeli u svojim žalbenim razlozima te da su Vijeće i Komisija podnijeli zahtjev da žalitelji snose troškove, treba im naložiti da solidarno snose troškove Vijeća i Komisije iz prvostupanjskog i žalbenog postupka.
65 U skladu s člankom 140. stavkom 1. spomenutog Poslovnika, koji se na temelju njegovog članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Češka Republika će sukladno tome snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Protužalba se odbacuje.
2. Ukida se presuda Općeg suda Europske unije, Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe/Komisija (T‑3338/08, EU:T:2012:300).
3. Odbija se tužba za poništenje koju su Stichting Natuur en Milieu i Pesticide Action Network Europe podnijeli Općem sudu Europske unije.
4. Nalaže se Stichtingu Natuur en Milieu i Pesticide Action Networku Europe da solidarno snose troškove Vijeća Europske unije i Europske komisije iz prvostupanjskog i žalbenog postupka.
5. Češka Republika snosi vlastite troškove.
Potpisi