Language of document : ECLI:EU:C:2019:1077

PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

12. prosinca 2019.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 6. stavak 1. – Pojam ,pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog’ – Kriteriji – Europski uhidbeni nalog koji je radi kaznenog progona izdalo državno odvjetništvo države članice”

U spojenim predmetima C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU,

povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje su uputili Cour d’appel (Žalbeni sud, Luksemburg), odlukom od 9. srpnja 2019., koju je Sud zaprimio 25. srpnja 2019. i rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), odlukom od 22. kolovoza 2019., koju je Sud zaprimio 22. kolovoza 2019., u postupcima izvršenja europskih uhidbenih naloga izdanih protiv

JR (C‑566/19 PPU),

YC (C‑626/19 PPU),

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: J.-C. Bonichot, predsjednik vijeća, M. Safjan, L. Bay Larsen, C. Toader (izvjestiteljica) i N. Jääskinen, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez‑Bordona,

tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. listopada 2019.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za osobu JR, P.-F. Onimus, E. Moyne, G. Goubin i F. Joyeux, odvjetnici,

–        za osobu YC, T. E. Korff i H. G. Koopman, advocaten,

–        Za Državno odvjetništvo Velikog vojvodstva Luksemburga, J. Petry,

–        za Openbaar Ministerie, K. van der Schaft i N. Bakkenes, u svojstvu agenata,

–        za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,

–        za Irsku, G. Hodge i M. Browne, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. Kennedyja, SC,

–        za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenta,

–        za francusku vladu, A. Daniel i A.-L. Desjonquères, u svojstvu agenata,

–        za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. Fiandaca, avvocato dello Stato,

–        za finsku vladu, M. Pere, u svojstvu agenta,

–        za Europsku komisiju, S. Grünheid i R. Troosters, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 26. studenoga 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 6. stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.; u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).

2        Zahtjevi su upućeni u okviru izvršenja u Luksemburgu europskog uhidbenog naloga koji je 24. travnja 2019. radi kaznenog progona protiv osobe JR izdao državni odvjetnik pri tribunal de grande instance de Lyon (Okružni sud u Lyonu, Francuska) (predmet C‑566/19 PPU) te izvršenja u Nizozemskoj europskog uhidbenog naloga koji je 27. svibnja 2019. radi kaznenog progona protiv osobe YC izdao državni odvjetnik pri tribunal de grande instance de Tours (Okružni sud u Toursu, Francuska) (predmet C‑626/19 PPU).

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        Uvodne izjave 5., 6., 10. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:

„(5) Cilj koji si je postavila Unija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, vodi prema ukidanju izručenja između država članica i njegovu zamjenjivanju sustavom predaje osoba između pravosudnih tijela. Nadalje, uvođenje novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona omogućuje ukidanje zamršenosti i opasnosti od kašnjenja koji postoje kod sadašnjih postupaka izručivanja. Tradicionalni odnosi suradnje koji su do sada prevladavali između država članica trebali bi biti zamijenjeni sustavom slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima, kako prije, tako i poslije donošenja pravomoćnih odluka, u području slobode, sigurnosti i pravde.

(6)      Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.

[…]

(10) Mehanizam europskog uhidbenog naloga temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica. Njegova primjena može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. [UEU‑a]. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. [UEU‑a], s posljedicama predviđenima u članku 7. stavku 2. Ugovora.

[…]

(12) Ova Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. [UEU‑a], koja se odražavaju i u Povelji o temeljnim pravima Europske unije, a posebno u njezinu poglavlju VI. […]”

4        Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:

„1.      Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.      Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.      Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

5        U članku 2. stavku 1. te okvirne odluke, naslovljenom „Područje primjene europskog uhidbenog naloga”, propisano je:

„Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.”

6        U skladu s člankom 6. te okvirne odluke, pod naslovom „Utvrđivanje nadležnih pravosudnih tijela”:

„1.      Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.

2.      Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.

3.      Svaka država članica obavještava Glavno tajništvo Vijeća o nadležnim pravosudnim tijelima u skladu sa svojim pravom.”

 Francusko pravo

 Ustav

7        U skladu s člankom 64. prvim stavkom Ustava od 4. listopada 1958.:

„Predsjednik Republike osigurava neovisnost pravosudnih tijela.”

 Odluka o organskom zakonu o statusu pravosudnih dužnosnika

8        U skladu s člankom 5. Odluke br. 58‑1270 od 22. prosinca 1958. o organskom zakonu o statusu pravosudnih dužnosnika (JORF od 23. prosinca 1958., str. 11551.):

„Državni odvjetnici su pod vodstvom i nadzorom hijerarhijski nadređenih osoba te odgovaraju čuvaru državnog pečata, odnosno ministru pravosuđa. Tijekom rasprave oni se slobodno izražavaju.”

 CPP

9        Knjiga I. zakonodavnog dijela Zakonika o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: CPP), naslovljena „Kaznenopravna politika, kazneni progon i istraga” sastoji se od četiri glave.

10      Glava I. Knjige I. CPP‑a, naslovljena „Tijela zadužena za vođenje kaznenopravne politike, kazneni progon i istragu” sadržava, među ostalim, članke 30., 31. i 36. Člankom 30. određeno je:

„Ministarstvo pravosuđa provodi kaznenopravnu politiku koju utvrđuje vlada. Osigurava njezinu dosljednu provedbu na državnom području Republike.

U tu svrhu državnim odvjetnicima daje opće upute.

Ne može im davati nikakve upute u pojedinačnim predmetima.

[…]”

11      Člankom 31. CPP‑a propisano je:

„Državno odvjetništvo zaduženo je za kazneni progon i zahtijevanje poštovanja zakona, u skladu s načelom nepristranosti.”

12      Člankom 36. CPP‑a predviđeno je:

„Glavni državni odvjetnik može naložiti državnim odvjetnicima, pisanim uputama uloženim u spis postupka, da pokrenu ili narede pokretanje postupka ili da nadležnom sudu upute pisane zahtjeve koje glavni državni odvjetnik smatra prikladnim.”

13      Glava III. Knjige I. CPP‑a, naslovljena „Istražni sudovi” sadržava, među ostalim, poglavlje I. naslovljeno „Istražni sudac: istražni sud prvog stupnja” te je podijeljeno u 13 odjeljaka.

14      Člankom 122. CPP‑a koji se nalazi u odjeljku 6. spomenutog poglavlja I., naslovljenim „Nalozi i njihovo izvršenje” propisano je:

„Istražni sudac može, ovisno o slučaju, izdati nalog za potragu, poziv na saslušanje, dovedbeni ili uhidbeni nalog. Sud nadležan za određivanje pritvora može izdati nalog za oduzimanju slobode.

[…]

Uhidbeni nalog je naredba policijskim službenicima da pronađu osobu protiv koje je nalog izdan te je dovedu pred suca nakon što su je, ovisno o slučaju, doveli u ustanovu određenu samim nalogom, u kojoj će biti zaprimljena i zadržana.

[…]”

15      U skladu s člankom 131. CPP‑a koji je također dio odjeljka 6.:

„Ako je osoba u bijegu ili boravi izvan područja Republike, istražni sudac, nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika, može protiv nje izdati uhidbeni nalog, ako je za kazneno djelo o kojem je riječ predviđena korektivna ili teža kazna.”

16      Člankom 170. CPP‑a koji se nalazi u odjeljku 10. poglavlja I. glave III. Knjige I., naslovljenim „Poništenje tijekom istražnog postupka”:

„Istražni sudac, državni odvjetnik, stranke ili osumnjičenik mogu, tijekom istražnog postupka podnijeti zahtjev istražnom vijeću za poništenje određenog akta ili dokaza.”

17      Knjiga IV. CPP‑a, posvećena „određenim posebnim postupcima” sadržava, među ostalim, glavu X. naslovljenu „Međunarodna pravna pomoć”, podijeljenu u sedam poglavlja, od kojih je poglavlje IV. naslovljeno „Europski uhidbeni nalog, postupci predaje između država članica Europske unije koji proizlaze iz Okvirne odluke Vijeća od 13. lipnja 2002. i postupci predaje koji proizlaze iz sporazuma koje je Europska unija sklopila s drugim državama”. Članak 695‑16 CPP‑a koji se nalazi u tom poglavlju IV. predviđa, u svojem prvom stavku:

„Državno odvjetništvo pri istražnom sudu, raspravnom sudu ili sudu izvršenja kazne, koje je izdalo uhidbeni nalog, taj nalog izvršava u obliku europskog uhidbenog naloga, bilo na zahtjev suda bilo po službenoj dužnosti, u skladu s pravilima i uvjetima utvrđenima člancima 695‑12 do 695‑15.”

 Glavni postupci i prethodna pitanja

 Predmet C566/19 PPU

18      Državni odvjetnik pri tribunal de grande instance de Lyon (Okružni sud u Lyonu) 24. travnja 2019. protiv osobe JR, osumnjičene za sudjelovanje u kaznenim djelima povezanim sa zločinačkim udruženjem, izdao je europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona.

19      Taj je nalog izdan slijedom izvršenja nacionalnog uhidbenog naloga koji je istoga dana izdao istražni sudac tribunal de grande instance de Lyon (Okružni sud u Lyonu).

20      Na temelju europskog uhidbenog naloga, osoba JR je istoga dana, 24. travnja 2019., uhićena u Luksemburgu. Međutim, 25. travnja 2019. istražni sudac tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Okružni sud u Luxembourgu, Luksemburg), kojemu je osoba JR dovedena, pustio je na slobodu, zaključivši da je činjenični opis iz tog europskog uhidbenog naloga štur te da na temelju njega nije u mogućnosti shvatiti prirodu kaznenih djela koja se osobi JR stavljaju na teret.

21      Dana 28. svibnja 2019. procureur d’État du Luxembourg (Državno odvjetništvo u Luxembourgu, Luksemburg) zatražilo je od izvanraspravnog vijeća tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Okružni sud u Luxembourgu) da utvrdi da osobu JR valja predati francuskim tijelima.

22      Izvanraspravno vijeće tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Okružni sud u Luxembourgu) rješenjem od 19. lipnja 2019. oglasilo se nenadležnim za postupanje po zahtjevu za poništenje predmetnog europskog uhidbenog naloga koji je podnijela osoba JR te je prihvatilo zahtjev za njezinu predaju francuskim tijelima.

23      JR je podnio žalbu protiv tog rješenja Cour d’appel (Luxembourg) (Žalbeni sud u Luxembourgu, Luksemburg) navodeći, prije svega, da se državni odvjetnici u Francuskoj ne mogu smatrati pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da mogu biti podređeni neizravnim uputama izvršne vlasti.

24      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se na prvi pogled može činiti da državni odvjetnici udovoljavaju zahtjevima neovisnosti utvrđenima presudom od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456), jer im ministarstvo pravosuđa, u skladu s člankom 30. CPP‑a, ne može davati upute u pojedinačnim predmetima. Međutim, taj sud ističe da je glavni državni odvjetnik na temelju članka 36. CPP‑a ovlašten, ako to smatra svrsishodnim, naložiti državnim odvjetnicima, pisanim uputama, pokretanje kaznenog progona ili upućivanje pisanih zahtjeva nadležnom sudu.

25      Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati, pozivajući se na mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Camposa Sánchez‑Bordone u predmetima OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:337) je li takav hijerarhijski odnos spojiv sa zahtjevima neovisnosti koje je potrebno ispuniti kako bi se nacionalno tijelo smatralo pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

26      Taj sud također ističe da je obilježje državnog odvjetništva njegova jedinstvenost, u smislu da je radnja jednog od njegovih članova učinjena u ime čitavog državnog odvjetništva. Nadalje, državno odvjetništvo dužno je u pojedinom predmetu provjeriti jesu li ispunjene pretpostavke za izdavanje europskog uhidbenog naloga i njegovu proporcionalnost, ali je jednako tako u istom predmetu nadležno i za kazneni progon, pa njegova nepristranost može biti upitna.

27      U tim je okolnostima Cour d’appel (Žalbeni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se francusko državno odvjetništvo pri istražnom ili raspravnom sudu, koje je u Francuskoj na temelju prava te države nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga, smatrati pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog u smislu autonomnog značenja tog pojma iz članka 6. stavka 1. Okvirne odluke [2002/584], ako je ono u istom predmetu i tijelo nadležno za provjeru pretpostavki za izdavanje europskog uhidbenog naloga i njegove proporcionalnosti s obzirom na okolnosti iz spisa kaznenog postupka i tijelo zaduženo za kazneni progon?”

 Predmet C626/19 PPU

28      Državni odvjetnik pri tribunal de grande instance de Tours (Okružni sudu u Toursu) 27. ožujka 2019. protiv osobe YC, osumnjičene za sudjelovanje u kaznenom djelu razbojništva u Francuskoj izdao je europski uhidbeni nalog radi kaznenog progona.

29      Taj je nalog izdan u okviru izvršenja nacionalnog uhidbenog naloga koji je istog dana izdao istražni sudac tribunal de grande instance de Tours (Okružni sud u Toursu).

30      Na temelju europskog uhidbenog naloga, osoba YC je 5. travnja 2019. uhićena u Nizozemskoj.

31      Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo, Nizozemska), na temelju članka 23. Overleveringsweta (Zakon o predaji) od 29. travnja 2004., u njegovoj verziji primjenjivoj na glavni postupak, od rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu) zatražilo je ispitivanje tog europskog uhidbenog naloga.

32      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se, kako to proizlazi iz točaka 50., 74. i 75. presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456), državni odvjetnik može smatrati pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, ako sudjeluje u sudovanju u državi članici koja izdaje nalog, ako postupa neovisno i ako je protiv njegove odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga dopušteno podnijeti pravni lijek o kojem odlučuje sud.

33      U konkretnom slučaju, taj sud smatra da su prva dva zahtjeva ispunjena s obzirom na to da državni odvjetnici u Francuskoj sudjeluju u sudovanju i nisu izloženi riziku izravne ili neizravne podređenosti pojedinačnim nalozima ili uputama izvršne vlasti.

34      Međutim, kad je riječ o trećem zahtjevu, taj sud navodi da, kao što to proizlazi iz podataka koje su mu podnijela francuska tijela u odnosu na odluku o izdavanju europskog uhidbenog naloga i njegovu proporcionalnost nije predviđen zaseban pravni lijek o kojemu odlučuje sud. Međutim, u praksi, istražni sud prilikom izdavanja nacionalnog uhidbenog naloga na kojemu se temelji europski uhidbeni nalog, ispituje i pretpostavke i proporcionalnost izdavanja tog naloga.

35      S obzirom na ta razmatranja sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati, kao prvo, je li ocjena suda prilikom izdavanja nacionalnog uhidbenog naloga, dakle prije odluke državnog odvjetništva o izdavanju europskog uhidbenog naloga, o proporcionalnosti njegova eventualnog izdavanja, u biti spojiva sa zahtjevima iz točke 75. presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456), u skladu s kojom protiv odluke državnog odvjetništva o izdavanju europskog uhidbenog naloga mora biti predviđen pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.

36      Kao drugo, s obzirom na činjenicu da, prema podacima koje su mu pružila francuska tijela, osoba o kojoj je riječ može sudu podnijeti tužbu za poništenje europskog uhidbenog naloga nakon njezine predaje državi članici izdavanja, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje udovoljava li ta mogućnost tim zahtjevima.

37      U tim okolnostima rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Smatra li se državni odvjetnik, koji sudjeluje u sudovanju u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga, koji postupa neovisno u izvršavanju svojih dužnosti u vezi s izdavanjem europskog uhidbenog naloga i koji je izdao europski uhidbeni nalog, pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke [2002/584], ako je prije stvarne odluke tog državnog odvjetnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga sud u državi članici izdavateljici uhidbenog naloga ispitao pretpostavke za izdavanje europskog uhidbenog naloga, a osobito njegovu proporcionalnost?

2.      U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, je li ispunjen uvjet prema kojem, u smislu točke 75. presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456), protiv odluke državnog odvjetnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga i osobito njezine proporcionalnosti, mora biti dopušten pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite ako tražena osoba nakon njezine stvarne predaje ima pravo podnijeti pravni lijek u okviru kojega se pred sudom države članice izdavateljice može tražiti poništenje europskog uhidbenog naloga i u okviru kojega taj sud ispituje, osobito, proporcionalnost odluke o izdavanju tog europskog uhidbenog naloga?”

38      Odlukom predsjednika Suda od 17. rujna 2019. predmeti C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude.

 Hitni postupak

39      Prvo vijeće Suda je 17. rujna 2019., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, donijelo odluku da se o zahtjevima za prethodnu odluku u predmetima C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU odlučuje u hitnom prethodnom postupku.

40      Naime, nakon što je utvrdio da se oba zahtjeva za prethodnu odluku odnose na tumačenje Okvirne odluke 2002/584, koja pripada u područje primjene glave V., trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde te je stoga o njima moguće odlučiti u hitnom prethodnom postupku, predviđenom člankom 23.a Statuta Suda Europske unije i člankom 107. Poslovnika Suda, prvo vijeće Suda je u odnosu na predmet C‑626/19 PPU, u kojemu je rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) zatražio provedbu hitnog postupka, utvrdilo da je osobi YC oduzeta sloboda te da njegovo zadržavanje u pritvoru ovisi o rješenju glavnog postupka. Kad je riječ o predmetu C‑566/19 PPU, prvo vijeće Suda zaključilo je da je, iako osobi JR nije oduzeta sloboda, pitanje koje se postavlja u tom predmetu neodvojivo povezano s onima iz predmeta C‑626/19 PPU, slijedom čega, u skladu sa zahtjevima dobrog sudovanja, valja po službenoj dužnosti odlučiti da će se u tom predmetu odlučivati u hitnom prethodnom postupku.

 O prethodnim pitanjima

41      Sudovi koji su uputili zahtjeve svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, u biti nastoje doznati, s jedne strane, treba li članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se državni odvjetnici države članice, koji su zaduženi za kazneni progon, a nalaze se pod vodstvom i nadzorom hijerarhijski nadređenih osoba, smatraju „pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog” i , s druge strane, je li zahtjevu provjere pretpostavki za izdavanje europskog uhidbenog naloga radi kaznenog progona i njegove proporcionalnosti, iz točke 75. presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456), udovoljeno ako u državi članici tu provjeru pretpostavki i proporcionalnosti odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga prije njezina donošenja provodi sud te je li, u slučaju niječnog odgovora, tim zahtjevima udovoljeno ako je predviđen sudski nadzor te odluke nakon stvarne predaje tražene osobe.

 Uvodne napomene

42      Prije svega valja podsjetiti da i načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama i načelo uzajamnog priznavanja, koje se sâmo temelji na uzajamnom povjerenju među potonjima, imaju u pravu Unije temeljno značenje s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica. Točnije, načelo uzajamnog povjerenja svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, konkretnije, njime priznata temeljna prava (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 36. i navedena sudska praksa).

43      Također valja istaknuti da je Okvirna odluka 2002/584, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., prva konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka, utvrđeno člankom 82. stavkom 1. UFEU‑a koji je zamijenio članak 31. UEU‑a, na temelju kojega je ta okvirna odluka donesena. Sustav pravosudne suradnje u kaznenim stvarima otada je bogatiji za pravne instrumente čijom se usklađenom primjenom nastoji ojačati povjerenje država članica u nacionalne pravne poretke drugih država članica, kako bi se u Uniji osiguralo priznanje i izvršenje presuda u kaznenim stvarima, s ciljem da se izbjegne da počinitelji kaznenih djela ostanu nekažnjeni.

44      Načelo uzajamnog priznavanja na kojemu se temelji struktura Okvirne odluke 2002/584, podrazumijeva, u skladu s člankom 1. stavkom 2. te odluke, da su države članice u pravilu dužne izvršiti europski uhidbeni nalog (presuda od 16. studenoga 2010., Mantello, C‑261/09, EU:C:2010:683, t. 36. i navedena sudska praksa).

45      Naime, u skladu s odredbama Okvirne odluke 2002/584, države članice izvršenje takvog naloga mogu odbiti samo na temelju razloga za obvezno neizvršenje iz članka 3. te odluke i na temelju razloga za moguće neizvršenje iz članaka 4. i 4.a te odluke. Usto, pravosudno tijelo izvršenja europskog uhidbenog naloga može to izvršenje uvjetovati samo jednim od uvjeta utvrđenih člankom 5. te okvirne odluke (presuda od 29. siječnja 2013., Radu, C‑396/11, EU:C:2013:39, t. 36. i navedena sudska praksa).

46      Valja također istaknuti da se učinkovitost i dobro funkcioniranje pojednostavljenog sustava predaje osoba osuđenih ili osumnjičenih za počinjenje kaznenih djela, koji je utvrđen Okvirnom odlukom 2002/584, temelji na poštovanju određenih zahtjeva utvrđenih tom okvirnom odlukom, čiji je doseg pobliže određen sudskom praksom Suda.

47      U konkretnom slučaju, zahtjevi u odnosu na koje sudovi koji su uputili prethodna pitanja traže pojašnjenja, odnose se, s jedne strane, na pojam „pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 i, s druge strane, na doseg djelotvorne sudske zaštite koju treba osigurati osobama protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog.

48      U tom pogledu, kao što je to istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 70. svojeg mišljenja, postojanje pravnog lijeka o kojem odlučuje sud, protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo tijelo različito od suda, nije jedna od pretpostavki koje valja ispuniti kako bi se to tijelo moglo smatrati pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584. Taj zahtjev ne odnosi se na pravila o pravnom položaju i ustrojstvu tog tijela, nego na postupak izdavanja takvog naloga.

49      Takvo je tumačenje potvrđeno presudom od 27. svibnja 2019., PF (Glavni državni odvjetnik Litve) (C‑509/18, EU:C:2019:457) u kojoj je Sud presudio da glavni državni odvjetnik države članice koji je, iako ustrojstveno neovisan o sudbenoj vlasti, nadležan za kazneni progon te koji na temelju svojeg položaja u toj državi članici uživa jamstvo neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga valja smatrati pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu Okvirne odluke 2002/584 te je prepustio sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li protiv odluka tog državnog odvjetnika dopušten pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.

 Pojam „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”

50      U skladu s člankom 6. stavkom 1. Okvirne odluke pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.

51      U skladu sa sudskom praksom Suda, iako države članice, u skladu s načelom postupovne autonomije, mogu u skladu sa svojim nacionalnim pravom odrediti „pravosudno tijelo” nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga, smisao i doseg tog pojma ne mogu se prepustiti ocjeni svake države članice jer taj pojam u cijeloj Uniji treba tumačiti autonomno i ujednačeno, pri čemu treba istodobno voditi računa o izričaju i kontekstu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 te cilju koji se tom odlukom nastoji postići (vidjeti u tom smislu presudu od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 48. i 49. i navedenu sudsku praksu).

52      Sud je tako presudio da pojam „pravosudno tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 može obuhvatiti tijela države članice koja nisu nužno suci ili sudovi, a sudjeluju u kaznenom sudovanju u toj državi članici te u izvršavanju svojih dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga postupaju neovisno, pri čemu ta neovisnost zahtijeva postojanje pravila koja se odnose na pravni položaj i ustrojstvo, koja mogu jamčiti da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u okviru donošenja odluke o izdavanju takvog uhidbenog naloga nije izloženo nikakvom riziku podređenosti, osobito, pojedinačnoj uputi izvršne vlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 51. i 74. i navedenu sudsku praksu).

53      U konkretnom slučaju nije sporno da državni odvjetnici koji u Francuskoj imaju položaj pravosudnih dužnosnika, sudjeluju u kaznenom sudovanju.

54      Kad je riječ o tome jesu li ti državni odvjetnici u izvršavanju svojih dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga neovisni, iz podnesenih pisanih očitovanja i usmenih očitovanja koje je francuska vlada iznijela na raspravi pred Sudom proizlazi da je člankom 64. Ustava zajamčena neovisnost pravosudnih tijela koje čine suci i državni odvjetnici i da, u skladu s člankom 30. CPP‑a, državno odvjetništvo svoje dužnosti izvršava objektivno, zaštićeno od svake pojedinačne upute izvršne vlasti, pri čemu ministar pravosuđa državnim odvjetnicima može upućivati samo općenite upute glede kaznenopravne politike kako bi osigurao njezinu dosljednu provedbu na čitavom državnom području. Ta vlada smatra da posljedica tih općih uputa ne smije ni u kojem slučaju biti onemogućavanje državnog odvjetnika u izvršavanju njegove ovlasti procjene proporcionalnosti izdavanja europskog uhidbenog naloga. Usto, u skladu s člankom 31. CPP‑a, državno odvjetništvo zaduženo je za kazneni progon i zahtijevanje poštovanja zakona, u skladu s načelom nepristranosti.

55      Ti su elementi dovoljni kako bi se utvrdilo da državni odvjetnici u Francuskoj imaju ovlast neovisne procjene potrebe i proporcionalnosti izdavanja europskog uhidbenog naloga, osobito u odnosu na izvršnu vlast, te da tu svoju ovlast izvršavaju objektivno, vodeći računa o svim elementima koji idu na teret osobi o kojoj je riječ kao i onima koji joj idu u korist.

56      Državni odvjetnici doista su dužni poštovati upute hijerarhijski nadređenih osoba, međutim iz sudske prakse Suda, a osobito iz presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456) i od 27. svibnja 2019., PF (Glavni državni odvjetnik Litve) (C‑509/18, EU:C:2019:457), proizlazi da se zahtjevu neovisnosti koji isključuje da se u ovlast donošenja odluka državnih odvjetnika zadire davanjem uputa subjekata izvan pravosudnih tijela, a osobito onih iz izvršne vlasti, ne protive interne upute koje državnim odvjetnicima, na temelju odnosa podređenosti koji je obilježje djelovanja državnog odvjetništva, mogu davati njima hijerarhijski nadređene osobe koje su i same državni odvjetnici.

57      Neovisnost državnog odvjetništva nije dovedena u pitanje niti činjenicom da je ono zaduženo za kazneni progon. Naime, kao što je to na raspravi pred Sudom istaknulo državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga, pojam „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, ne odnosi se samo na suce ili sudove države članice. U tom pogledu, Sud je presudio da taj pojam obuhvaća i glavnog državnog odvjetnika države članice nadležnog za kazneni progon, ako na temelju svojeg položaja uživa jamstvo neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga (vidjeti u tom smislu presudu od 27. svibnja 2019., PF (Glavni državni odvjetnik Litve) (C‑509/18, EU:C:2019:457, t. 57.).

58      S obzirom na sva prethodna razmatranja, članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 valja tumačiti na način da su pojmom „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu te odredbe, obuhvaćeni državni odvjetnici države članice, koji su zaduženi za kazneni progon, a nalaze se pod vodstvom i nadzorom hijerarhijski nadređenih osoba, ako na temelju svojeg položaja uživaju jamstvo neovisnosti, osobito u odnosu na izvršnu vlast, u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga.

 Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu

59      Sustav europskog uhidbenog naloga obuhvaća zaštitu postupovnih i temeljnih prava koja moraju biti zajamčena traženoj osobi, na dvije razine, s obzirom na to da se na sudsku zaštitu na prvoj razini, prilikom donošenja nacionalne sudske odluke poput nacionalnog uhidbenog naloga, nadovezuje zaštita koja se mora osigurati na drugoj razini, prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga, do kojeg može doći, ovisno o slučaju, u kratkom roku nakon donošenja spomenute nacionalne sudske odluke (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 67. i navedena sudska praksa).

60      Tako kad je riječ o mjeri poput izdavanja europskog uhidbenog naloga, kojom se može ugroziti pravo na slobodu osobe o kojoj je riječ, ta zaštita podrazumijeva donošenje odluke koja ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, barem na jednoj od dviju razina te zaštite (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 68.).

61      Konkretnije, druga razina zaštite prava osobe o kojoj je riječ podrazumijeva da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog provjerava jesu li ispunjene pretpostavke za to izdavanje te na objektivan način provjerava proporcionalnost tog izdavanja, uzimajući u obzir sve elemente koji idu na teret osobi o kojoj je riječ kao i one koji joj idu u korist, pri čemu ne smije biti izloženo riziku vanjskih uputa, osobito onih izvršne vlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 71. i 73.).

62      Usto, kad je na temelju prava države članice izdavanja nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga dodijeljena tijelu koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, sâmo nije sud, u odnosu na odluku o izdavanju takvog uhidbenog naloga i, osobito, njezinu proporcionalnost u toj državi članici mora biti dopušten pravni lijek, koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (presuda od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 75.).

63      Cilj je takvog pravnog lijeka protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo tijelo koje iako sudjeluje u sudovanju i neovisno je od izvršne vlasti, ipak nije sud, osigurati da se provjera pretpostavki za izdavanje europskog uhidbenog naloga radi kaznenog progona, a osobito njegove proporcionalnosti, provodi u okviru postupka koji ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.

64      Slijedom navedenog, države članice dužne su osigurati da njihovi pravni poredci doista jamče razinu sudske zaštite koja se zahtijeva Okvirnom odlukom 2002/584, kako se tumači u sudskoj praksi Suda, uvođenjem postupovnih pravila koja se mogu razlikovati od sustava do sustava.

65      Konkretnije, uspostava zasebnog pravnog lijeka protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo pravosudno tijelo različito od suda samo je jedna od mogućnosti u tom pogledu.

66      Naime, Okvirna odluka 2002/584 ne onemogućava državu članicu u primjeni vlastitih postupovnih pravila o izdavanju europskog uhidbenog naloga, ako se poštuje cilj te okvirne odluke i zahtjevi koji iz nje proizlaze (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2013., F, C‑168/13 PPU, EU:C:2013:358, t. 53.).

67      U konkretnom slučaju, kao što to proizlazi iz spisa kojime raspolaže Sud, izdavanje europskog uhidbenog naloga radi kaznenog progona u francuskom se pravnom poretku nužno temelji na nacionalnom uhidbenom nalogu koji je izdao sud, u pravilu istražni sud. U skladu s člankom 131. CPP‑a, ako je tražena osoba u bijegu ili boravi izvan francuskog državnog područja, istražni sudac, nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika, može protiv nje izdati uhidbeni nalog, ako je za kazneno djelo o kojem je riječ predviđena korektivna ili teža kazna.

68      Iz zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C‑626/19 PPU proizlazi da, kad je radi kaznenog progona europski uhidbeni nalog izdalo državno odvjetništvo, sud koji je izdao nacionalni uhidbeni nalog na temelju kojeg je izdan europski uhidbeni nalog, istodobno od državnog odvjetništva traži izdavanje europskog uhidbenog naloga i provjerava pretpostavke za izdavanje takvog europskog uhidbenog naloga, a osobito njegovu proporcionalnost.

69      Usto, prema navodima francuske vlade, u francuskom se pravnom poretku protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga kao postupovnog akta može podnijeti pravno sredstvo za poništenje, u skladu s člankom 170. CPP‑a. Takvo pravno sredstvo, koje se može podnijeti tijekom čitave kaznenopravne istrage, strankama postupka omogućava da zahtijevaju poštovanje svojih prava. Ako je europski uhidbeni nalog izdan protiv osobe koja još nije stranka u postupku, ona pravno sredstvo za poništenje može podnijeti nakon svoje stvarne predaje i saslušanja pred istražnim sucem.

70      Slijedom toga, postojanje takvih postupovnih pravila u francuskom pravnom poretku pokazuje da proporcionalnost odluke državnog odvjetništva o izdavanju europskog uhidbenog naloga može biti predmet sudskog nadzora prije ili gotovo istodobno s tim izdavanjem, odnosno u svakom slučaju nakon izdavanja europskog uhidbenog naloga, slijedom čega, ovisno o slučaju, do tog ispitivanja može doći prije ili poslije stvarne predaje tražene osobe.

71      Takav sustav stoga udovoljava zahtjevu djelotvorne sudske zaštite.

72      Nadalje, kao što je navedeno u točki 43. ove presude, Okvirna odluka 2002/584 dio je globalnog sustava jamstava djelotvorne sudske zaštite predviđenih drugim propisima Unije donesenima u okviru pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, čiji je cilj omogućiti osobi traženoj na temelju europskog uhidbenog naloga izvršavanje njezinih prava, još i prije njezine predaje državi članici izdavanja.

73      Konkretnije, u skladu s člankom 10. Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (SL 2013., L 294, str. 1.) nadležno tijelo države članice izvršenja dužno je nakon oduzimanja slobode, bez nepotrebnog odgađanja, osobu čija je predaja zatražena obavijestiti o njezinu pravu na angažiranje odvjetnika u državi članici izdavanja.

74      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 valja tumačiti na način da su pojmom „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu te odredbe, obuhvaćeni državni odvjetnici države članice, koji su zaduženi za kazneni progon, a nalaze se pod vodstvom i nadzorom hijerarhijski nadređenih osoba, ako na temelju svojeg položaja uživaju jamstvo neovisnosti, osobito u odnosu na izvršnu vlast, u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga. Okvirnu odluku 2002/584 valja tumačiti na način da su zahtjevi koji se odnose na djelotvornu sudsku zaštitu na koju osoba protiv koje je radi kaznenog progona izdan europski uhidbeni nalog ima pravo, ispunjeni ako je, u skladu s pravom države članice izdavanja, u toj državi predviđen sudski nadzor pretpostavki za izdavanje takvog naloga i, osobito, njegove proporcionalnosti.

 Troškovi

75      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., valja tumačiti na način da su pojmom „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu te odredbe, obuhvaćeni državni odvjetnici države članice, koji su zaduženi za kazneni progon, a nalaze se pod vodstvom i nadzorom hijerarhijski nadređenih osoba, ako na temelju svojeg položaja uživaju jamstvo neovisnosti, osobito u odnosu na izvršnu vlast, u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga.

Okvirnu odluku 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299, valja tumačiti na način da su zahtjevi koji se odnose na djelotvornu sudsku zaštitu na koju osoba protiv koje je radi kaznenog progona izdan europski uhidbeni nalog ima pravo, ispunjeni ako je, u skladu s pravom države članice izdavanja, u toj državi predviđen sudski nadzor pretpostavki za izdavanje takvog naloga i, osobito, njegove proporcionalnosti.

Potpisi


*      Jezici postupka: francuski i nizozemski