MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 15. svibnja 2013.(1)
Predmet C‑184/12
United Antwerp Maritime Agencies (Unamar) NV
protiv
Navigation Maritime Bulgare
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hof van Cassatie (Belgija))
„Konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Načelo autonomije volje – Granice – Upotreba prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak – Ugovor o trgovačkom zastupanju”
I – Uvod
1. Ovaj se zahtjev odnosi na tumačenje članka 3. i članka 7. stavka 2. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980.(2) (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija) u vezi s Direktivom Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika(3).
2. Zahtjev za prethodnu odluku koji je u ovom slučaju uputio Hof van Cassatie, podnesen je u okviru spora između društva United Antwerp Maritime Agencies (Unamar) NV (u daljnjem tekstu: Unamar), osnovanog u skladu s belgijskim pravom, i Navigation Maritime Bulgare (u daljnjem tekstu: NMB), društva osnovanog u skladu s bugarskim pravom, u pogledu plaćanja različitih odšteta koje NMB navodno duguje nakon raskida ugovora o trgovačkom zastupanju koji je do tada vezao ta dva društva. U okviru sudskog postupka koji je iz njega proizašao osobito se postavlja pitanje može li belgijski sud na ugovor primijeniti prisilne norme države u kojoj se vodi postupak unatoč tomu što postoji arbitražna klauzula kojom se nadležnom imenuje Trgovačka i industrijska komora u Sofiji (Bugarska) i izričito predviđa da se na ugovor primjenjuje bugarsko pravo.
3. Konkretnije, Sud je pozvan pojasniti u kojim uvjetima nacionalni sud može, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije, odbiti primijeniti relevantne odredbe prava države članice koje se primjenjuju na ugovor na temelju izbora stranaka (lex contractus) u korist prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak. Od njega se osobito traži pružanje smjernica u svrhu odlučivanja o tomu može li se pravom države članice Europske unije, kojim je europska direktiva pravilno prenesena, ali koje premašuje zaštitu propisanu tom direktivom, naložiti ta šira zaštita ako je lex contractus pravo druge države članice Unije kojim je ta direktiva također pravilno prenesena.
II – Pravni okvir
A – Rimska konvencija
4. Članak 3. te konvencije pod naslovom „Sloboda izbora” glasi:
„1. Na ugovor se primjenjuje pravo koje izaberu ugovorne stranke. Izbor mora biti izražen ili proizlaziti s razumnom sigurnošću iz uvjeta ugovora ili okolnosti slučaja. Stranke mogu odabrati pravo koje se primjenjuje na cijeli ugovor ili samo na neki dio ugovora.
[…]”
5. Člankom 7. stavkom 2. navedene konvencije, naslovljenim „Prisilne norme”, predviđa se da „[n]i jedna odredba ove Konvencije ne ograničava primjenu prava sudišta u situaciji kada je njihova primjena prinudna bez obzira na pravo koje [...] se inače primjenjuje na ugovor”.
B – Direktiva 86/653
6. U skladu s uvodnom izjavom 2. Direktive 86/653, ta je direktiva donesena s obzirom na činjenicu da „razlike u nacionalnim pravima, koje se odnose na trgovačko zastupanje, značajno utječu na uvjete tržišnog natjecanja i na provođenje djelatnosti zastupanja unutar Zajednice, te su štetne kako za zaštitu koja se pruža trgovačkim zastupnicima u odnosu na njihove nalogodavce, tako i za sigurnost trgovačkih poslova […]”.
7. Člankom 1. stavkom 2. navedene direktive predviđeno je sljedeće:
„Za potrebe ove Direktive ‚trgovački zastupnik’ znači samozaposleni posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, dalje u tekstu ‚nalogodavca’, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca.”
8. Člankom 17. stavkom 1. te direktive propisano je sljedeće:
„Države članice poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale da trgovački zastupnik, nakon raskida ugovora o zastupanju, bude obeštećen sukladno stavku 2. ovog članka, odnosno da mu se nadoknadi šteta sukladno stavku 3. ovog članka.”
C – Belgijsko pravo
9. Zakonom od 13. travnja 1995. o ugovoru o trgovačkom zastupanju(4) (u daljnjem tekstu: Zakon iz 1995.) propisano je, u njegovu članku 1., među ostalim, da „[u]govor o trgovačkom zastupanju jest ugovor kojim jedna od stranaka, nalogodavac, drugoj stranci, trgovačkom zastupniku, daje, uz naknadu, stalno ovlaštenje za posredovanje i eventualno sklapanje posla u ime i za račun nalogodavca”.
10. Članak 18. stavci 1. i 3. Zakona iz 1995. glase kako slijedi:
„1. Ako je ugovor o zastupanju sklopljen na neodređeno vrijeme ili određeno vrijeme uz mogućnost prijevremenog raskida, svaka ga stranka može raskinuti poštujući otkazni rok.
[…]
3. Stranka koja raskine ugovor, a da se pri tomu ne pozove ni na jedan od razloga predviđenih člankom 19. podstavkom 1., ili ne poštuje otkazni rok utvrđen stavkom 1. podstavkom 2., dužna je drugoj stranci platiti odštetu jednaku uobičajenoj naknadi za razdoblje otkaznog roka ili za onaj dio tog roka koji još nije istekao.”
11. Člankom 20. Zakona iz 1995. određeno je:
„Nakon raskida ugovora, trgovački zastupnik ima pravo na odštetu za goodwill ako je nalogodavcu osigurao nove stranke ili je osjetno povećao opseg poslovanja s postojećim strankama i za nalogodavca iz toga proizlaze daljnje znatne koristi.”
12. Članak 21. Zakona iz 1995. glasi:
„Ako trgovački zastupnik ima pravo na odštetu za goodwill iz članka 20., a njezin iznos ne pokriva u cijelosti stvarno pretrpljenu štetu, on uz tu odštetu, pod uvjetom da dokaže opseg štete na koju se poziva, može ostvariti naknadu štete u visini razlike između iznosa stvarno pretrpljene štete i iznosa te odštete.”
13. U skladu s člankom 27. Zakona iz 1995.:
„Ne dovodeći u pitanje primjenu međunarodnih konvencija, čija je ugovorna strana i Belgija, svaka djelatnost trgovačkog zastupnika s glavnim poslovnim nastanom u Belgiji uređena je belgijskim pravom te je pod nadležnošću belgijskih sudova.”
III – Glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
14. Unamar i NMB sklopili su 2005. ugovor o trgovačkom zastupanju radi pružanja usluge redovnog pomorskog prijevoza kontejnerima koji pripadaju NMB‑u. U ugovoru je predviđeno da se na njega primjenjuje bugarsko pravo i da će o svakom sporu povezanom s ugovorom odlučivati arbitražno vijeće Trgovačke i industrijske komore u Sofiji.
15. Taj je ugovor o trgovačkom zastupanju posljednji put produljen do 31. ožujka 2009. ugovorom od 22. prosinca 2008. godine Unamar je stoga smatrao da je ugovor nezakonito raskinut te je 25. veljače 2009. pred rechtbankom van koophandel te Antwerpen podnio tužbu kako bi mu bile isplaćene različite odštete predviđene Zakonom iz 1995.
16. NMB je pak 13. ožujka 2009. tužio Unamar pred rechtbankom van koophandel te Antwerpen kako bi mu bili isplaćeni preostali troškovi prijevoza u iznosu od 327 207,87 eura.
17. Nakon što je spojio dva predmeta, rechtbank van koophandel te Antwerpen odlučio je presudom od 12. svibnja 2009. da je proglašenje nenadležnosti, na koje se poziva NMB, a koje se temelji na postojanju arbitražne klauzule, neosnovano. Taj je sud u biti smatrao, kao prvo, da je članak 27. Zakona iz 1995. jednostrano kolizijsko pravilo koje se primjenjuje neposredno, zbog čega je izbor inozemnog prava bespredmetan; kao drugo, da se to pravo mora primijeniti iako nije dio belgijskog međunarodnog javnog poretka; kao treće, da svi sporovi koji pripadaju području primjene tog zakona stoga ne podliježu arbitraži osim ako je u ugovoru o zastupanju proglašeno da se primjenjuje belgijsko pravo ili jednakovrijedno inozemno pravo, te, naposljetku, da su – s obzirom na to da sporni ugovor podliježe bugarskom pravu i da se ne čini da se na temelju tog prava pravila iz Direktive 86/653 primjenjuju i na trgovačke zastupnike koji su sklopili ugovore o pružanju usluga – proglašenja nenadležnosti koja navodi NMB pravno neosnovana.
18. NMB je 24. lipnja 2009. podnio žalbu na tu odluku pred hofom van beroep te Antwerpen. Taj je sud presudom od 23. prosinca 2010. Unamaru naložio plaćanje preostalih troškova prijevoza u iznosu od 77 207,87 eura, uvećano za zatezne kamate i troškove. Osim toga, hof van beroep te Antwerpen zaključio je da je proglašenje nenadležnosti na koje se poziva NMB osnovano te se proglasio nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za plaćanje odšteta koji je podnio Unamar. Prema mišljenju tog suda, Zakon iz 1995. nije dio javnog poretka niti dio belgijskog međunarodnog javnog poretka. Taj je sud također smatrao da na temelju članka 7. Rimske konvencije nije bilo potrebno uzeti u obzir posebne prisilne norme navedenog zakona. Prema njegovu mišljenju, bugarsko pravo koje su odabrale stranke Unamaru, kao pomorskom zastupniku NMB‑a, također pruža minimalnu zaštitu predviđenu Direktivom 86/653. U tim okolnostima autonomija volje stranaka treba imati prednost pred pravom druge države članice Unije, u ovom slučaju Kraljevine Belgije.
19. Unamar je 27. svibnja 2011. podnio žalbu u kasacijskom postupku protiv te presude pred Hofom van Cassatie koji je odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li, […] s obzirom na to da se članci 18., 20. i 21. Zakona [iz 1995.] o kojima je riječ u ovom postupku u belgijskom pravu kvalificiraju kao prisilne norme u smislu članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, članak 3. i članak 7. stavak 2. [te konvencije], po potrebi u vezi s Direktivom [86/653], tumačiti na način da omogućuju da se na ugovor primjenjuju prisilne norme države sudišta koje pružaju širu zaštitu od minimalne zaštite propisane Direktivom [86/653], čak i ako je očito da je pravo koje se primjenjuje na ugovor pravo druge države članice Europske unije, u koje je također prenesena minimalna zaštita koja se pruža Direktivom 86/653?”
20. Pisana očitovanja podnijeli su NMB, belgijska vlada te Europska komisija. Nije podnesen zahtjev za održavanje rasprave.
IV – Pravna analiza
A – Uvod
21. Prije nego što razmotrim ispitivanje merituma prethodnog pitanja, htio bih iznijeti nekoliko pojašnjenja koja mi se čine potrebna da bi se utvrdio predmet rasprave i otklonile moguće nesigurnosti u pogledu dosega ovog zahtjeva za prethodnu odluku.
22. Naime, ističem da, dok se u glavnom postupku raspravljalo ne samo o tome koje se pravo primjenjuje na ugovor, nego i o tome jesu li belgijski sudovi stvarno nadležni za postupanje u sporu između Unamara i NMB‑a, Sudu je postavljeno samo pitanje utvrđivanja prava koje se primjenjuje na temelju Rimske konvencije. Tim se ograničenjem predmeta pitanja, iako se na prvi pogled može činiti iznenađujućim(5), ovom zahtjevu za prethodnu odluku ipak ne oduzima relevantnost(6) s obzirom na to da se problematika utvrđivanja prava, koje se na temelju Rimske konvencije primjenjuje na ugovor o trgovačkom zastupanju sklopljen između Unamara i NMB‑a, nalazi u središtu glavnog postupka.
23. U ovom su slučaju pitanje primjenjivog prava i pitanje valjanosti arbitražne klauzule kojom se nadležnom imenuje Trgovačka i industrijska komora u Sofiji usko povezana. Tako se sud koji je uputio zahtjev pozvao na Konvenciju o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, potpisanu u New Yorku 10. lipnja 1958.(7), kojom se u članku II. stavku 3. propisuje: „[s]ud države ugovornice kojem je podnesen na rješavanje spor o nekom pitanju o kojem su stranke sklopile ugovor u smislu ovog članka uputit će stranke na arbitražu, na zahtjev jedne od njih osim ako ustanovi da je taj ugovor prestao biti valjan, da je bez učinka ili neprikladan za primjenu.”(8). Iz toga je zaključio da se arbitražna klauzula koja je valjana u skladu s inozemnim pravom može odbaciti na temelju pravnog pravila države u kojoj se vodi postupak, u skladu s kojim se o sporu ne može odlučivati u okviru arbitraže. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pojašnjuje da iz nastanka Zakona iz 1995. proizlazi da se članci 18., 20 i 21. navedenog zakona moraju smatrati odredbama prisilnog prava. Stoga iz obrazloženja tog suda proizlazi da je utvrđivanje prava koje se primjenjuje na ugovor usko povezano s mogućnošću suda da odbije primijeniti arbitražnu klauzulu i na tome temelji svoju nadležnost.
B – Odgovor na prethodno pitanje
24. Sud u biti mora odlučiti može li se pravom države članice Unije, kojim se prenosi direktiva Unije i istodobno pruža mogućnost osiguranja šire zaštite od one koja je predviđena tom direktivom, ta šira zaštita naložiti na temelju članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, iako je lex contractus pravo druge države članice Unije kojim je ta direktiva također pravilno prenesena.
25. U ovom slučaju iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su i Kraljevina Belgija i Republika Bugarska pravilno prenijele Direktivu 86/653. Za razliku od onog što je navedeno u pogledu Zakona iz 1995., vrlo je malo informacija pruženo u pogledu sadržaja mjera za prenošenje koje su donesene u Bugarskoj(9). Međutim, čini mi se da se intervenijenti slažu da zaštita propisana belgijskim zakonodavstvom premašuje zaštitu propisanu navedenom direktivom, ne samo zbog toga što obuhvaća šire područje primjene, nego i zbog toga što se njome predviđa da trgovački zastupnik u slučaju raskida ugovora ima pravo na kumulativnu isplatu odštete i naknade pretrpljene štete.
26. Stoga valja pružiti pojašnjenja o okolnostima u kojima se odredbe bugarskog prava, koje je lex contractus, u okviru glavnog postupka mogu odbaciti u korist prisilnih normi Zakona iz 1995.
27. Da bi se to učinilo, najprije mi se čini korisnim iznijeti određen broj pojašnjenja o dosegu članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, koji se tumači s obzirom na spoznaje koje, prema mojem mišljenju, moraju proizlaziti iz sudske prakse Suda. Zatim ću ispitati može li, i u kojoj mjeri, usklađivanje nacionalnih zakonodavstava na temelju sekundarnog prava Unije utjecati na provedbu te iste odredbe.
1. Doseg članka 7. stavka 2. Rimske konvencije s obzirom na spoznaje sudske prakse
28. Najprije valja podsjetiti da, ako su, kao u glavnom postupku, stranke izabrale da se u okolnostima utvrđenima u članku 3. stavku 1. Rimske konvencije na ugovor primjenjuje određeno pravo, načelno valja, u skladu s načelom autonomije volje stranaka navedenim u istom članku, primijeniti to pravo.
29. U okviru mehanizma utvrđivanja primjenjivog prava, koji je predviđen Rimskom konvencijom, načelo autonomije volje stranaka ipak se može prevladati na dva načina: s jedne strane, razvojem posebnih pravila za određene ugovore u kojima je očito potrebno zaštititi najslabiju stranku (potrošački ugovori ili ugovori o radu), čimbenik koji u ovom slučaju nije važan, i, s druge strane, upotrebom posebnih mehanizama na temelju tradicionalno priznatih načela u međunarodnom privatnom pravu, ali i u pravu država članica. Među njima se, u skladu s naslovom(10) članka 7. Rimske konvencije, nalazi upotreba prisilnih normi. Ta je upotreba različita ovisno o tome radi li se o prisilnim normama iz inozemnog prava s kojim je ova situacija usko povezana (stavak 1.) ili, kao u ovom slučaju, o prisilnim normama koje pripadaju pravu države u kojoj se vodi postupak (stavak 2.).
30. Što se tiče prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak, ističem da se u članku 7. stavku 2. Rimske konvencije, iako se s funkcionalnog gledišta njime podrazumijeva da prisilne norme države u kojoj se vodi postupak moraju prevladati nad svakom drugom odredbom(11), ne daje nikakva pojmovna definicija onog što znači prisilna norma. U toj se odredbi samo navodi, bez drugih uvjeta, da se ne može ograničiti primjena odredbi lex fori „u situaciji kada je njihova primjena prinudna bez obzira na pravo koje [...] se inače primjenjuje na ugovor”. Ništa se više u tom pogledu ne navodi ni u izvješću s obrazloženjem Giuliano Lagarde(12).
31. Prema mojem mišljenju, iz tih nekoliko podataka proizlazi da nacionalna tijela, u skladu s općepriznatim načelima međunarodnog privatnog prava, raspolažu širokom marginom prosudbe pri odlučivanju u kojim se područjima i zbog kojih razloga nekoj odredbi prava države u kojoj se vodi postupak mora dodijeliti prisilni karakter, tako da se opravda odbacivanje relevantnih odredbi prava koje su izabrale stranke. Člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije u načelu se isključuje svaka ovlast suda u pogledu mogućnosti primjene prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak ako je ugovor o kojemu odlučuje, čak i ako podliježe drugom pravu, obuhvaćen područjem primjene koje je utvrđeno samim prisilnim normama(13).
32. Taj zaključak nije doveden u pitanje definicijom prisilnih normi koju je Sud prihvatio u predmetu Arblade i dr.(14) ili pak u predmetu Komisija/Luksemburg(15), koja je u velikom dijelu preuzeta u članku 9. Uredbe Rim I, naslovljenom „Prevladavajuće obvezne odredbe”(16), pri čemu treba pojasniti da ta potonja odredba u biti odgovara članku 7. Rimske konvencije.
33. Podsjećam da je Sud u predmetu Arblade i dr. pravilno naveo da izraz „prisilne norme” treba shvatiti kao da se odnosi na „nacionalne odredbe čije se poštovanje smatra ključnim za zaštitu političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja predmetne države članice, i to u mjeri da ih treba poštovati svaka osoba koja se nalazi na državnom području te države članice, odnosno da se primjenjuju na svaki pravni odnos u toj državi članici”(17). U istom smislu ističem da je pojam prisilnih normi, utvrđen u gore navedenom predmetu Arblade i dr., u okviru ispitivanja iznimke javnog poretka, preuzet u predmetu Komisija/Luksemburg kao odstupanje od temeljnog načela slobodnog pružanja usluga(18).
34. Pod pretpostavkom da je Sud gore navedenim presudama namjeravao utvrditi autonomni europski pojam prisilnih normi, za što mi se čini da je, unatoč sumnjama koje se u tom pogledu mogu javiti(19), potvrđeno definicijom prisilnih normi koja su utvrđena u Uredbi Rim I, ipak ostaje činjenica da se kvalifikacija određene nacionalne odredbe kao prisilne norme treba provesti pojedinačno s obzirom na razloge u općem interesu na temelju kojih je ta odredba donesena.
35. Prema mojem mišljenju, valja u velikoj mjeri poštovati želju nacionalnog zakonodavca da nacionalnim odredbama dodijeli prisilni karakter: radi se o pravilima koja država utvrđuje s ciljem, koji može, ali ne mora biti naveden, očuvanja interesa koje smatra bitnima. Drugim riječima, države članice i dalje su nadležne za to da konkretno utvrde kada su ugroženi javni interesi u širokom smislu(20), čime se opravdava osiguranje prisilnog karaktera određenim normama. Nacionalni sud morat će za kvalifikaciju nacionalne odredbe kao prisilne norme uzeti u obzir tekst i opću strukturu akta u kojem se nalazi(21).
36. Međutim, s obzirom na obveze koje se državama članicama nalažu na temelju načela nadređenosti prava Unije, mogućnost nacionalnih tijela da odbiju primjenu lex contractus u korist lex fori, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije, ipak nije neograničena.
37. Naime, čini mi se da je nužno podsjetiti da pozivanje na prisilne norme države u kojoj se vodi postupak, na temelju članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, ne može dovesti do toga da države članice izbjegnu svoju obvezu nadzora poštovanja odredbi Ugovora jer se time ne bi poštovale nadređenost i ujednačena primjena prava Unije(22). Konkretno, ta pravila ne smiju predstavljati neopravdanu prepreku pravima i slobodama koji proizlaze iz ugovora.
2. Ispitivanje utjecaja usklađivanja zakonodavstava kao posljedice donošenja Direktive 86/653 na mogućnost primjene prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak na temelju članka 7. stavka 2. Rimske konvencije
38. Kao što sam naveo u prethodnom dijelu, pod uvjetom da poštuju načelo nadređenosti prava Unije, nacionalna tijela raspolažu širokom marginom prosudbe da odluče zbog kojih razloga i u kojim područjima određenim pravilima žele dodijeliti prisilni karakter, tako da se u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije opravda da ih sud države u kojoj se vodi postupak primijeni bez obzira na pravo koje se inače primjenjuje na ugovor.
39. Ipak se postavlja pitanje može li usklađivanje zakonodavstava provedeno na temelju direktive Unije utjecati na učinkovitost prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak u odnosu na prava drugih država članica ako se, kao u ovom slučaju, radi o nacionalnim zakonodavstvima donesenima radi prijenosa navedene direktive.
40. Smatram da odgovor koji se mora dati na to pitanje neće nužno biti isti ovisno o tome je li predmetno usklađivanje minimalno ili potpuno.
41. Ako se usklađivanjem nacionalnih zakonodavstava, koje proizlazi iz direktive, provodi minimalna zaštita, državama članicama dopušteno je da u tom području zadrže ili donesu strože odredbe(23). Nacionalna tijela stoga mogu, s obzirom na marginu prosudbe kojom raspolažu, proširiti područje primjene i razinu zaštite propisanu navedenom direktivom kako bi zaštitila interese koje smatraju bitnima. U takvoj situaciji mogu postojati velike razlike među nacionalnim zakonodavstvima donesenima radi prijenosa direktive Unije. Prema mojem mišljenju, ne bi trebalo isključiti mogućnost da će se nacionalnim odredbama, kojima se proširuju područje primjene i razina minimalne zaštite propisana direktivom, priznati prisilni karakter i da bi one stoga mogle, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije, zamijeniti odredbe prava koje su izabrale stranke, i to unatoč tomu što bi to potonje pravo bilo pravo države članice koja je ispravno prenijela direktivu. Naime, podsjećam da se Rimskom konvencijom državama članicama, a priori i, naravno, pod uvjetom da poštuju nadređenost prava Unije, ostavlja široka margina prosudbe za utvrđivanje odredbi svojeg prava koje treba kvalificirati kao prisilne.
42. Suprotno tomu, ako se direktivom provodi potpuno usklađivanje nacionalnih zakonodavstava, to mora dovesti do donošenja nacionalnih zakonodavstava kojima će se propisati područje i razina zaštite koji su, ako već ne jednaki, barem jednakovrijedni. Takvo usklađivanje po svojoj naravi podrazumijeva da je situacije koje sud razmatra potrebno ocijeniti isključivo s obzirom na kriterije koje je utvrdio zakonodavac Unije(24). U takvoj situaciji stoga ne treba priznati da prisilne norme države članice mogu, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije, istisnuti odredbe prava druge države članice.
43. Osim toga, s gledišta načela koja su priznata u međunarodnom privatnom pravu, može se pretpostaviti da je cilj zaštite koji imaju prisilne norme u konačnici obuhvaćen potpunim usklađivanjem koje proizlazi iz direktive Unije. Naime, kao što sam prethodno već istaknuo, mogućnost nadležnih tijela da primijene pravna pravila države u kojoj se vodi postupak, na temelju članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, osobito u vezi s gore navedenim predmetom Arblade i dr. te definicijom koja je preuzeta u članku 9. stavku 1. Uredbe Rim I, u velikoj je mjeri uvjetovana voljom nacionalnog zakonodavca da zaštiti interese koje smatra važnima. Međutim, kada se nacionalnim zakonodavstvima prenosi direktiva o potpunom usklađivanju, interesi čija se zaštita želi postići djelomično su obuhvaćeni usklađivanjem zakonodavstava koje proizlazi iz te direktive. Stoga u takvoj situaciji odbiti primijeniti Lex contractus u korist prava države u kojoj se vodi postupak načelno ne bi smjelo biti moguće.
44. Međutim, kao što ću navesti u nastavku, Direktivom 86/653 ostvaruje se minimalno usklađivanje(25) nacionalnih zakonodavstava država članica kojim se iz njezina područja primjene isključuju osobito samozaposleni trgovački zastupnici koji djeluju u području pružanja usluga i kojim se zastupnicima, u slučaju raskida ugovora o zastupanju, dodjeljuje samo minimalna zaštita (a). Iz toga proizlazi da je nacionalne odredbe, koje je država članica u kojoj se vodi postupak donijela radi prenošenja navedene direktive, ako premašuju područje primjene i minimalnu zaštitu predviđenu tom direktivom, što je primjer koji odgovara situaciji iz glavnog predmeta, moguće primijeniti umjesto prava druge države članice koje su izabrale ugovorne strane (b).
a) Direktivom 86/653 uspostavlja se minimalno usklađivanje kojim se, kao prvo, iz njezina područja primjene isključuju osobito samozaposleni trgovački zastupnici koji djeluju u području pružanja usluga i kojim se, kao drugo, za trgovačke zastupnike u slučaju raskida ugovora o zastupanju predviđa minimalna zaštita
45. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i iz očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da je ugovor o trgovačkom zastupanju na koji se odnosi glavni predmet ugovor sklopljen između Unamara i NMB‑a, koji se odnosio na djelatnosti pomorskog prijevoza kontejnerima koji pripadaju NMB‑u, tj. sklopljen je radi pružanja usluga. Osim toga, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je glavni postupak pokrenut zbog raskida ugovora o zastupanju između tih dvaju društava i zbog tužbe Unamara koja je uslijedila radi isplate odšteta predviđenih Zakonom iz 1995.
46. Međutim, što se tiče, kao prvo, područja primjene za djelatnosti koje su obuhvaćene zaštitom koja se na temelju Direktive 86/653 nudi trgovačkim zastupnicima, ističem da je belgijska vlada, bez službenog osporavanja primjenjivosti navedene direktive u ovom slučaju, koji se odnosi na situaciju iz ugovora o zastupanju sklopljenom radi pružanja usluge pomorskog prijevoza, navela da je područje primjene Zakona iz 1995. šire od područja primjene Direktive 86/653 jer se ta direktiva u svojem članku 1. stavku 2. odnosi samo na djelatnosti posredovanja pri prodaji ili kupnji robe.
47. Komisija je u istom smislu navela da je belgijski zakonodavac sustav zaštite samozaposlenih trgovačkih zastupnika predviđen navedenom direktivom odlučio primijeniti ne samo na samozaposlene posrednike ovlaštene za „prodaju ili kupnju robe” (članak 1. stavak 2. Direktive 86/653), nego i na samozaposlene trgovačke zastupnike ovlaštene za posredovanje i eventualno sklapanje poslova (članak 1. Zakona iz 1995.), što može obuhvaćati i pružanje usluga. Međutim, Komisija pojašnjuje da se bugarsko zakonodavstvo vrlo vjerojatno ne bi primijenilo na pružanje usluga. Komisija ipak smatra da se na temelju odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne može konačno zaključiti o naravi ugovora u ovom slučaju i da ta odluka proizlazi iz pretpostavke da se ugovor prije svega odnosi na posredovanje pri prodaji i kupnji robe.
48. Ja pak smatram da Zakon iz 1995. premašuje sam okvir prenošenja Direktive 86/653. Prema mojem mišljenju, iz usporednog ispitivanja odredbi tih akata jasno proizlazi da je belgijski zakonodavac htio proširiti zaštitu koja je tom direktivom dodijeljena na sve samozaposlene trgovačke zastupnike, uključujući one koji posreduju u poslovima povezanima s uslugama(26). Ta želja za proširenjem materijalnog područja zaštite dodijeljene Direktivom 86/653 vjerojatno je posljedica činjenice da je belgijski zakonodavac htio, osim prijenosa navedene direktive, utvrditi relativno cjelovit status samozaposlenog trgovačkog zastupnika, pri čemu se osobito oslonio na Benelušku konvenciju kao i na pravila koja su se dotad primjenjivala na zaposlene trgovačke predstavnike(27).
49. Smatram da uopće ne postoji sumnja da se Direktiva 86/653 treba tumačiti na način da njezino područje primjene ne uključuje posrednike ovlaštene za posredovanje ugovora o pružanju usluga. Kao što je Sud već presudio, člankom 1. stavkom 2. Direktive 86/653 vrlo se jasno utvrđuje pojam trgovačkog zastupnika koji se ograničava na točno određene situacije(28). Naime, tom se odredbom svojstvo trgovačkog zastupnika priznaje samozaposlenom posredniku koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca. Navedena se direktiva stoga ne odnosi na samozaposlene posrednike ovlaštene za posredovanje ugovora o pružanju usluga. Osim toga, kao što je naveo i Sud(29), ističem da se na „robu”, na koju se odnose ugovori o zastupanju, upućuje i u članku 4. stavku 2. točki (a), članku 6. stavku 1. i članku 20. stavku 2. točki (b) Direktive 86/653.
50. To tumačenje koje proizlazi iz teksta Direktive 86/653 potvrđeno je ispitivanjem pripremnih akata te direktive. Naime, prvi prijedlog direktive Komisije u tom području(30) obuhvaćao je sve „trgovačke poslove”, odnosno robu i usluge (vidjeti članak 2., članak 7. stavke 1. i 2., članak 8. i članak 10. stavak 2. tog prijedloga). Iz usporedbe navedenog prijedloga direktive i teksta Direktive 86/653 koji je Vijeće u konačnici donijelo jasno proizlazi da su unesene bitne izmjene kojima su djelatnosti predmetnih zastupnika ograničene na poslove prodaje ili kupnje robe, pri čemu su se osobito isključila sva upućivanja na usluge(31).
51. Proširenje područja primjene Direktive 86/653 nacionalnim zakonodavstvom, u ovom slučaju Zakonom iz 1995., na zastupnike koji djeluju u području pružanja usluga, prema mojem mišljenju, ima važnu posljedicu. Nacionalna odredba, u dijelu u kojem se njome područje primjene direktive proširuje na usluge, više se ne može smatrati samo mjerom za prenošenje, nego ona postaje isključivo nacionalno pravilo(32). Ta se odredba može shvatiti kao mjera za prenošenje samo u dijelu u kojem se područje primjene direktive preklapa s područjem primjene nacionalnog zakonodavstva.
52. Kao drugo, što se tiče razine zaštite koja je trgovačkom zastupniku dodijeljena u slučaju raskida ugovora s nalogodavcem, članak 17. Direktive 86/653 osobito obvezuje države članice da uspostave mehanizam obeštećenja trgovačkih zastupnika nakon raskida ugovora. Tom se odredbom državama članicama nudi izbor između sustava odštete za stranke i sustava naknade štete. Tim se mehanizmom samo želi osigurati da trgovački zastupnik primi minimalnu odštetu te se državama članicama ne zabranjuje da u svojim zakonodavstvima predvide dodatne naknade. Iako je Kraljevina Belgija, kao i većina država članica(33), pri prenošenju Direktive 86/653 istaknula sklonost sustavu odštete za stranke, koja je u člancima 20. do 23. Zakona iz 1995. definirana kao „naknada za goodwill”, člankom 21. tog zakona nije isključeno da zastupnik u određenim uvjetima može ostvariti naknadu štete ako naknada ne obuhvaća cjelokupnu pretrpljenu štetu.
b) Nacionalnim odredbama za prenošenje kojima se proširuju područje i/ili razina zaštite koji proizlaze iz direktive može se priznati prisilni karakter
53. Što se tiče prava države u kojoj se vodi postupak, kojim se, kao što se čini da je slučaj u glavnom predmetu, ne proširuje samo područje primjene nego i razina zaštite koja je zastupniku dodijeljena na temelju Direktive 86/653, smatram da bi sud to pravo načelno mogao primijeniti, na temelju članka 7. stavka 2. Rimske konvencije, umjesto inozemnog prava koje su izabrale ugovorne strane.
54. Iako je u konačnici na samom sudu države u kojoj se vodi postupak da utvrdi odredbe svojeg prava kojima se treba dodijeliti prisilni karakter s obzirom na strukturu i tekst akta kojem pripadaju, smatram da su, u slučaju kao što je onaj u glavnom predmetu, ispunjeni uvjeti provedbe prisilnih normi države u kojoj se vodi postupak.
55. Kao prvo, što se tiče procjene ima li neko pravno pravilo prisilni karakter, podsjećam da se ta procjena treba provesti s obzirom na tekst tog pravnog pravila i opću strukturu akta kojem pripada(34). Sud nekoj odredbi tako može priznati prisilni karakter oslanjajući se na volju zakonodavca(35) ili na sadržaj predmetnog teksta(36).
56. Međutim, kao što proizlazi iz članka 27. Zakona iz 1995., belgijski je zakonodavac, izvan okvira prijenosa odredbi Direktive 86/653 kojima je, podsjećam, Sud priznao prisilni karakter(37), izričito naveo da je, „[n]e dovodeći u pitanje primjenu međunarodnih konvencija, čija je ugovorna strana i Belgija, svaka djelatnost trgovačkog zastupnika s glavnim poslovnim nastanom u Belgiji uređena [...] belgijskim pravom te je pod nadležnošću belgijskih sudova”. Ukupnost odredbi Zakona iz 1995. može se, osim toga, analizirati kao izraz belgijskog zakonodavca za očuvanje važnog interesa.
57. Kao drugo, čini mi se da je u slučaju kao što je onaj na koji se odnosi glavni predmet, u kojem se pravom države u kojoj se vodi postupak proširuju područje primjene i razina zaštite samozaposlenih trgovačkih zastupnika koji su predviđeni Direktivom 86/653, teško otkriti ograničenje prava i sloboda koje proizlaze iz ugovora, ili prepreku njima, kojim bi se mogla izmijeniti obveza država članica da poštuju odredbe Ugovora. Što se tiče osobito obeštećenja predviđenog u slučaju raskida ugovora o zastupanju, ističem da je Sud naveo da se sustavom uspostavljenim člankom 17. Direktive 86/653 uspostavila samo minimalna razina zaštite, pri čemu je istaknuo da taj sustav ima prisilni karakter. Stoga, iako se nacionalnim zakonodavstvima ne mogu utvrditi pravila koja bi dovela do toga da se trgovačkim zastupnicima dodijeli niža razina odštete od one koja je predviđena tim člankom, ne može se zabraniti da se njima predvidi veća razina obeštećenja(38). Stoga nacionalni sud u načelu može primijeniti prisilne norme države u kojoj se vodi postupak umjesto odredbi prava druge države članice koje su izabrale ugovorne strane.
58. Prema mojem mišljenju, iz tih razmatranja proizlazi da je, ako su države članice odlučile izraditi nacionalno zakonodavstvo čije su područje primjene i razina zaštite veći od onih predviđenih Direktivom 86/653, kao što se čini da je slučaj u glavnom predmetu, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Rimske konvencije umjesto inozemnog prava moguće primijeniti prisilne norme države u kojoj se vodi postupak.
59. Osim toga, čini mi se da je taj zaključak u skladu s rješenjem donesenim u gore navedenom predmetu Ingmar. U tom pogledu valja podsjetiti da se taj predmet odnosio na spor u kojem su stranke izričito izabrale da će se na ugovor o trgovačkom zastupanju koji ih je vezao primjenjivati pravo treće zemlje, a ne nacionalno pravo kojim se prenosi Direktiva 86/653(39). U takvim je okolnostima odstupanje od načela autonomije, koje načelno mora prevladati u području ugovora, bilo opravdano potrebom da se na ugovor primijene odredbe kojima se štiti trgovački zastupnik, a koje proizlaze iz navedene direktive. Naime, Sud je podsjetio da je bitno „za pravni poredak Zajednice da nalogodavac sa sjedištem u trećoj zemlji, čiji trgovački zastupnik vrši svoju djelatnost unutar Zajednice, ne može te odredbe zaobići jednostavnim uključivanjem klauzule o izboru prava. Naime, predmetne se odredbe zbog funkcije koju ispunjavaju moraju primijeniti u situaciji koja je usko povezana sa Zajednicom, osobito kada trgovački zastupnik svoju djelatnost vrši na području države članice, bez obzira na pravo za koje su stranke htjele da se primjenjuje na ugovor”(40).
60. Iako je točno da su se, kao što su Komisija i NMB tvrdili u svojim očitovanjima, činjenice koje su dovele do tog predmeta odnosile na potpuno drukčiju situaciju, u smislu da su se odnosile na situaciju u kojoj su stranke ugovora o zastupanju izabrale pravo treće zemlje u kojoj se sustav zaštite trgovačkog zastupnika, koji proizlazi iz Direktive 86/653, po definiciji nije primjenjivao, ipak ostaje činjenica da je postavljeno pitanje bilo dio značajno različitog okvira u pogledu uvjeta koje pravno pravilo mora ispuniti da bi se kvalificiralo kao prisilna norma u smislu međunarodnog privatnog prava(41). Da bi na njega odgovorio, Sud se u okviru ispitivanja ciljeva i teksta predmetnog akta oslonio na utvrđenje da su relevantne odredbe potrebne za ostvarenje ciljeva Ugovora(42), ali i na činjenicu da se tim aktom želio postići cilj zaštite zastupnika(43). Iz toga se po analogiji može zaključiti da se, da bi se neka odredba kvalificirala kao prisilna, može uzeti u obzir cilj zaštite koji dano pravilo ima, ne samo s obzirom na strogo javne interese, nego i s obzirom na potrebu da se uzme u obzir posebna situacija skupine osoba.
V – Zaključak
61. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem se da se na pitanje koje je postavio Hof van Cassatie odgovori na sljedeći način:
Članak 3. i članak 7. stavak 2. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980., u vezi s Direktivom Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika, treba tumačiti na način da omogućuju da se na ugovor primjenjuju prisilne norme države sudišta u kojoj se vodi postupak koje trgovačkom zastupniku na temelju posebnog interesa koji država članica priznaje tim odredbama pružaju širu zaštitu od zaštite propisane tom direktivom, čak i ako je očito da je pravo koje se primjenjuje na ugovor pravo druge države članice Europske unije, u koju je prenesena navedena minimalna zaštita koja proizlazi iz navedene direktive.