Language of document : ECLI:EU:C:2018:559

PRESUDA SUDA (deseto vijeće)

11. srpnja 2018.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2001/23/EZ – Članak 1. stavak 1. – Prijenos poduzeća – Članak 3. stavak 1. – Zaštita prava zaposlenika – Preuzimanje ugovora o radu na temelju odredaba kolektivnog ugovora – Kolektivni ugovor kojim se prenositelja i preuzimatelja poduzeća oslobađa obveze solidarne odgovornosti za obveze, uključujući one koje se odnose na plaće, nastale iz ugovorâ o radu prije prijenosa tog poduzeća”

U predmetu C‑60/17,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska), odlukom od 30. prosinca 2016., koju je Sud zaprimio 6. veljače 2017., u postupku

Ángel Somoza Hermo,

Ilunión Seguridad SA

protiv

Esabe Vigilancia SA,

Fondo de Garantía Salarial (Fogasa),

SUD (deseto vijeće),

u sastavu: E. Levits, predsjednik vijeća, A. Borg Barthet (izvjestitelj) i M. Berger, suci,

nezavisni odvjetnik: E. Tanchev,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za Á. Somozu Herma, X. Castro Martínez, abogado,

–        za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

–        za Europsku komisiju, M. Kellerbauer i J. Rius, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. i članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL 2001., L 82, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 151.).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između Ángela Somoze Herma i društva Ilunión Seguridad SA, s jedne strane, te društva Esabe Vigilancia SA i Fondo de Garantía Salarial (Fogasa), s druge strane, u vezi s isplatom Á. Somozi Hermu zaostataka plaće i dodatnih socijalnih davanja za razdoblje od 2010. do 2012.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        Direktiva 2001/23 kodificira Direktivu Vijeća 77/187/EEZ od 14. veljače 1977. o usklađivanju prava država članica o zaštiti prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL 1977., L 61, str. 26.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 98/50/EZ od 29. lipnja 1998. (SL 1998., L 201, str. 88.).

4        Uvodna izjava 3. Direktive 2001/23 glasi:

„Treba osigurati zaštitu zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, posebno kako bi se osigurala zaštita njihovih prava.”

5        Uvodna izjava 8. te direktive glasi:

„Radi pravne sigurnosti i transparentnosti trebalo je pojasniti pravni koncept prijenosa s obzirom na sudsku praksu Suda. Takvo pojašnjenje nije promijenilo opseg Direktive 77/187/EEZ kako ga tumači Sud.”

6        Članak 1. stavak 1. podstavci (a) i (b) Direktive 2001/23 određuje:

„(a)      Ova se Direktiva primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.

(b)      Podložno podstavku (a) i sljedećim odredbama ovog članka, prijenosom se u smislu ove Direktive smatra prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna.”

7        U skladu s člankom 3. Direktive 2001/23:

„1.      Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.

Države članice mogu odrediti da su od dana prijenosa prenositelj i preuzimatelj solidarno odgovorni u pogledu obveza koje su nastale prije dana prijenosa na temelju ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa.

[…]

3.      Nakon prijenosa, preuzimatelj nastavlja poštovati odredbe i uvjete dogovorene kolektivnim ugovorima pod istim uvjetima koji se prema tom ugovoru primjenjuju na prenositelja, do dana ukidanja ili isteka kolektivnog ugovora ili stupanja na snagu ili primjene drugog kolektivnog ugovora.

Države članice mogu ograničiti razdoblje poštovanja takvih odredbi i uvjeta, pod uvjetom da nije kraće od jedne godine.

4.      (a)      Osim ako države članice ne odluče drukčije, stavci 1. i 3. se ne primjenjuju na prava zaposlenika na davanja za slučaj starosti, invalidska davanja ili davanja za nadživjele članove obitelji na temelju dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću ili između poduzeća, koji postoji izvan zakonskih okvira sustava socijalnog osiguranja u državama članicama.

(b)      Čak i kad države članice u skladu s podstavkom (a) ne određuju da se u vezi s takvim pravima primjenjuju stavci 1. i 3., moraju donijeti potrebne mjere kojima štite interese zaposlenika i osoba koje u vrijeme prijenosa više nisu zaposlene u poduzeću prenositelja, u vezi s pravima na davanja za slučaj starosti, uključujući davanja za nadživjele članove obitelji, koje su dobili ili će ih dobiti po dodatnim sustavima iz podstavka (a).”

8        Članak 8. te direktive propisuje:

„Ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da primijene ili donesu zakone ili druge propise koji su povoljniji za zaposlenike ili da promiču ili dopuste kolektivne ugovore ili ugovore između socijalnih partnera koji su povoljniji za zaposlenike.”

 Španjolsko pravo

9        Pravila o pravima zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća definirana su Real Decretom Legislativo 1/1995 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995 kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu) od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75 od 29. ožujka 1995., str. 9654.), u verziji koja proizlazi iz Zakona 12/2001 od 9. srpnja 2001. (BOE br. 164 od 10. srpnja 2001., str. 24890.; u daljnjem tekstu: Zakon o radu).

10      Članak 44. Zakona o radu određuje:

„1.      Prijenos poduzeća, radnog centra ili neovisne proizvodne jedinice tog poduzeća ne znači sam po sebi kraj radnog odnosa; na novog poslodavca prelaze prava i obveze prethodnog poslodavca koji postoje na temelju ugovora o radu i socijalne sigurnosti, što uključuje obveze u vezi s mirovinama pod uvjetima koje predviđa posebno primjenjivo zakonodavstvo te općenito sve obveze u području dodatne socijalne zaštite koje je preuzeo prenositelj.

2.      Za potrebe ovog članka, prijenosom poduzeća smatra se prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, pod kojim se podrazumijeva organizirano grupiranje resursa radi obavljanja gospodarske djelatnosti, bila ona glavna ili sporedna.

3.      Ne dovodeći u pitanju odredbe zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti, u slučaju prijenosa aktom inter vivos, prenositelj i preuzimatelj su tri godine solidarno odgovorni za neispunjene obveze nastale iz ugovora o radu prije prijenosa.”

11      Članak 14. Convenio colectivo estatal de las empresas de seguridad (Državni kolektivni ugovor za zaštitarska društva, BOE br. 99 od 25. travnja 2013., str. 31668.; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor za zaštitarska društva) propisuje:

„S obzirom na posebne značajke i okolnosti djelatnosti koje zahtijevaju mobilnost zaposlenika s jednog radnog mjesta na drugo, ovom se odredbom želi zajamčiti stabilnost zaposlenja zaposlenika iz tog sektora, ali ne stabilnost radnog mjesta, na temelju sljedećeg provedbenog propisa koji se primjenjuje na nadzorne službe, sigurnosne sustave, osobnu zaštitu i osobne usluge tjelesne zaštite u ruralnom području:

A)      Provedbeni propis

Ako poduzeće iz bilo kojeg razloga prestane biti ugovaratelj za pružanje usluga javnim ili privatnim klijentima zbog raskida ugovora o pružanju usluga, novo poduzeće pružatelj usluga u svakom je slučaju dužno preuzeti ugovore zaposlenika iz tog ugovora i s tog radnog mjesta, bez obzira na vrstu njihova ugovora ili zaposlenja, ako se utvrdi da zaposlenici iz tog ugovora imaju stvarni minimalni radni staž od sedam mjeseci koji neposredno prethode datumu preuzimanja ugovora radnika iz tog ugovora, pri čemu to razdoblje uključuje opravdanu odsutnost zaposlenika preuzete službe utvrđenu u člancima 45., 46. i 50. ovog kolektivnog ugovora, situacije privremene nesposobnosti i disciplinske suspenzije, iz bilo kojeg razloga, uz izričitu iznimku neplaćenih dopusta propisanih člankom 48., osim za zaposlenike zaposlene zbog konkretne zadaće ili usluge.

[…]

B)      Obveze poduzeća koja prestaju pružati uslugu i poduzeća ugovaratelja

B.1      Poduzeće koje prestaje biti ugovaratelj: poduzeće koje prestaje pružati uslugu:

[…]

3.      je kao jedini i isključivi dužnik obvezno osigurati:

a)      dospjela plaćanja i isplate za rad obavljen do prestanka ugovora kao i

b)      isplatu na temelju svih prava, uključujući plaćene dopuste, s obzirom na to da za novo poduzeće ugovaratelja preuzimanje ima za posljedicu isključivo zadržavanje radnih mjesta predmetnih zaposlenika.”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

12      Á. Somoza Hermo radio je kao zaštitar za društvo Esabe Vigilancia, poduzeće kojemu je bilo dodijeljeno obavljanje usluge nadzora u Museo de las Peregrinaciones de Santiago de Compostela (Muzej hodočašća u Santiagu de Composteli, Španjolska), koji djeluje u sklopu Conselleríje de Cultura de la Xunta de Galicia (Ministarstvo kulture Galicije, Španjolska).

13      Dana 16. listopada 2012. ta je usluga nadzora dodijeljena društvu Vigilancia Integrada SA (u daljnjem tekstu: VINSA), koje je postalo društvo Ilunión Seguridad, a koje je, pak, počevši od tog datuma, preuzelo obveze iz ugovora o radu zaposlenika poduzeća kojemu je prethodno bio dodijeljen ugovor za obavljanje te usluge, među kojima je bio i Á. Somoza Hermo.

14      Društvo VINSA s tim u vezi obavijestilo je Á. Somozu Herma da mu, u skladu s Kolektivnim ugovorom za zaštitarska društva, zaostatke plaće i dodatne socijalne doprinose koje je društvo Esabe Vigilancia dodijelilo za razdoblje od 2010. do 2012., a još nisu isplaćeni, mora isplatiti potonje društvo.

15      Budući da su ta dva poduzeća Á. Somozi Hermu odbila isplatiti zahtijevane iznose, on je podnio tužbu Juzgadu de lo Social no 3 de Santiago de Compostela (Radni sud u Santiagu de Composteli, Španjolska) kako bi mu se ti iznosi isplatili.

16      Taj je sud djelomično prihvatio taj zahtjev te je društvima Esabe Vigilancia i VINSA naložio solidarnu isplatu dugova za koje je smatrao da nisu zastarjeli na temelju članka 44. stavka 1. Zakona o radu.

17      Društvo VINSA protiv presude tog suda uložilo je žalbu pred Tribunalom Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska) tvrdeći da primjenjiva odredba nije članak 44. Zakona o radu, nego članak 14. Kolektivnog ugovora za zaštitarska društva, koji obvezuje poduzeće ugovaratelja da preuzme prava i obveze poduzeća prenositelja koja proizlaze iz ugovorâ o radu. To društvo tvrdi da ga preuzimanje obvezuje isključivo na to da preuzme obveze proizišle iz ugovora o radu počevši od datuma dodjele ugovora te ga oslobađa obveza koje prethode tom datumu.

18      I Á. Somoza Hermo protiv te presude uložio je žalbu Tribunalu Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije) u vezi sa zahtjevima za isplatu zaostataka plaće koji nisu bili prihvaćeni.

19      Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da je Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) u presudi od 7. travnja 2016. presudio da se članak 14. Kolektivnog ugovora za zaštitarska društva odnosi na vremensko sljedništvo dvaju poduzeća koja pružaju privatnu zaštitarsku uslugu. To sljedništvo uključuje preuzimateljevo obvezno preuzimanje zaposlenika bivšeg poduzeća.

20      Tako, u skladu s tom presudom, u slučaju sljedništva ugovaratelja, do preuzimanja na temelju članka 44. Zakona o radu ne dolazi ako nema prijenosa imovine ili osoblja u sektorima u kojima je djelatnost uglavnom radno intenzivna. Prema tome, u takvim slučajevima do preuzimanja dolazi na temelju primjenjivog kolektivnog ugovora. Stoga preuzimanje zaposlenika prijašnjeg poduzeća ne odgovara slučaju prijenosa osoblja koji proizlazi iz činjenice da novo društvo ugovaratelj dragovoljno preuzima većinu zaposlenika koji su pružali predmetne usluge. Upravo suprotno, u tim slučajevima do prijenosa osoblja dolazi zbog poštovanja odredaba primjenjivog kolektivnog ugovora. Naime, novo poduzeće ugovaratelj svoje je osoblje moglo rasporediti na obavljanje predmetnih usluga, ali je ipak, na temelju tog kolektivnog ugovora, dužno preuzeti zaposlenike koje je na obavljanje tih usluga rasporedilo prijašnje poduzeće ugovaratelj.

21      Tribunal Supremo (Vrhovni sud) smatrao je da se sudska praksa Suda iz presude od 24. siječnja 2002., Temco (C‑51/00, EU:C:2002:48) ne protivi takvom zaključku, s obzirom na to da preuzimanje propisano Kolektivnim ugovorom za zaštitarska društva ne proizlazi iz situacije koja ulazi u područje primjene Direktive 2001/23 ili članka 44. Zakona o radu. Naime, odnos između članka 44. Zakona o radu i članka 14. Kolektivnog ugovora za zaštitarska društva odnos je komplementarnosti ili mirnog suživota jer se propisima iz kolektivnog ugovora, kojima je uređena drukčija situacija, pravna norma poboljšava primjenom jednog od učinaka koji su zakonski propisi predvidjeli za vlastito područje primjene.

22      Sud koji je uputio zahtjev stoga je u biti u dvojbi u pogledu pitanja ulazi li u područje primjene Direktive 2001/23 preuzimanje prava i obveza, u kontekstu djelatnosti koja je uglavnom radno intenzivna, nakon prijenosa ugovora o pružanju usluga na temelju kolektivnog ugovora kojim je predviđeno da je poduzeće preuzimatelj dužno preuzeti osoblje poduzeća kojemu je prethodno bio dodijeljen ugovor. Ako ulazi, taj sud pita je li sukladna s člankom 3. stavkom 1. te direktive odredba primjenjivog kolektivnog ugovora kojom se isključuje solidarna odgovornost prenositelja i preuzimatelja u pogledu poštovanja ugovornih obveza nastalih iz ugovorâ o radu prije prijenosa predmetne usluge.

23      U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Primjenjuje li se članak 1. stavak 1. Direktive […] 2001/23 […] kada poduzeće prestane biti ugovaratelj za pružanje usluga klijentu zbog raskida ugovora o pružanju usluga u vezi s djelatnosti koja je uglavnom radno intenzivna (nadzor zgrade), i kada novo poduzeće ugovaratelj preuzima većinu osoblja raspoređenog za pružanje te usluge, ako se to preuzimanje ugovora o radu odvija na temelju odredaba kolektivnog ugovora [za zaštitarska društva]?

2.      U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, ako zakonodavstvo države članice doneseno kako bi prenijelo Direktivu 2001/23, primjenom članka 3. stavka 1. te direktive, propisuje da nakon datuma prijenosa prenositelj i preuzimatelj odgovaraju solidarno za obveze, uključujući one koje se odnose na plaće, nastale iz ugovora o radu prije dana prijenosa, je li tumačenje prema kojemu se ta solidarna odgovornost za ranije obveze ne primjenjuje kada je novo poduzeće ugovaratelj obvezno preuzeti većinu radne snage sukladno odredbama kolektivnog ugovora [za zaštitarska društva] i kada taj ugovor isključuje tu solidarnu odgovornost za obveze nastale prije prijenosa, sukladno navedenom članku 3. stavku 1. te direktive?”

 O prethodnim pitanjima

 Prvo pitanje

24      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 1. Direktive 2001/23 tumačiti na način da se ta direktiva primjenjuje na situaciju u kojoj je naručitelj raskinuo ugovor o pružanju usluga nadzora zgrade sklopljen s poduzećem te u svrhu pružanja te usluge sklopio novi ugovor s drugim poduzećem koje na temelju kolektivnog ugovora preuzima znatan dio zaposlenika, u smislu njihova broja i stručnosti, a koje je prvo poduzeće rasporedilo na obavljanje te usluge, kada je predmetna djelatnost uglavnom radno intenzivna.

25      U skladu sa svojim člankom 1. stavkom 1. podstavkom (a), Direktiva 2001/23 primjenjuje se na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.

26      U tom smislu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se doseg te odredbe ne može ocjenjivati isključivo na temelju tekstualnog tumačenja. Zbog različitih jezičnih verzija te direktive i razlika između nacionalnih zakonodavstava u pogledu pojma ugovornog prijenosa, Sud je tom pojmu dao dovoljno fleksibilno tumačenje kako bi se ispunio cilj te direktive, a koji je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 3., zaštita zaposlenika u slučaju promjene poslodavca (presuda od 20. siječnja 2011., CLECE, C‑463/09, EU:C:2011:24, t. 29. i navedena sudska praksa).

27      Naime, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, područje primjene Direktive 2001/23 obuhvaća sve slučajeve promjena, u okviru ugovornih odnosa, fizičkih ili pravnih osoba odgovornih za rad poduzeća koje ugovaraju obveze poslodavca u odnosu na zaposlenike. Stoga za primjenu Direktive 2001/23 nije nužno da postoje izravni ugovorni odnosi između prenositelja i preuzimatelja, tako da se prijenos može obaviti posredstvom treće osobe (presuda od 19. listopada 2017., Securitas, C‑200/16, EU:C:2017:780, t. 23. i navedena sudska praksa).

28      Iz toga slijedi da nepostojanje ugovorne veze između dvaju poduzeća kojima je uzastopce dodijeljeni predmetni nadzor zgrade nema utjecaja na pitanje je li Direktiva 2001/23 primjenjiva na situaciju kakva je ona iz glavnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 19. listopada 2017., Securitas, C‑200/16, EU:C:2017:780, t. 24.).

29      Važno je podsjetiti i na to da se, sukladno članku 1. stavku 1. podstavku (b) Direktive 2001/23, kako bi se ta direktiva primjenjivala, prijenos mora odnositi na „gospodarsk[i] subjekt […] koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna”.

30      Kako bi se utvrdilo je li taj uvjet doista ispunjen, valja razmotriti sve činjenice koje karakteriziraju predmetnu transakciju, među kojima osobito one o kojoj je vrsti poduzeća ili pogona riječ, je li došlo do prijenosa materijalne imovine poput zgrada i pokretnina, kolika je vrijednost materijalne imovine u trenutku prijenosa, je li novi poslodavac preuzeo većinu zaposlenika, jesu li preuzeti korisnici usluge kao i stupanj sličnosti između djelatnosti koje su se obavljale prije i poslije prijenosa te trajanje eventualnog prekida u njihovu obavljanju. Te elemente treba ocijeniti u okviru ocjene svih okolnosti slučaja pa se zato oni ne mogu promatrati odvojeno (presuda od 19. listopada 2017., Securitas, C‑200/16, EU:C:2017:780, t. 26. i navedena sudska praksa).

31      Konkretno, Sud je smatrao da nacionalni sud prilikom ocjene činjenica koje karakteriziraju predmetnu transakciju mora osobito voditi računa o vrsti poduzeća ili pogona o kojem je riječ (presude od 26. studenoga 2015., Aira Pascual i Algeposa Terminales Ferroviarios, C‑509/14, EU:C:2015:781, t. 33. i od 19. listopada 2017., Securitas, C‑200/16, EU:C:2017:780, t. 27.).

32      Iz navedenoga proizlazi da je važnost pojedinih kriterija za postojanje prijenosa u smislu Direktive 2001/23 nužno različita s obzirom na djelatnost koja se obavlja, to jest s obzirom na načine proizvodnje ili metode rada u poduzeću, pogonu ili dijelu pogona o kojem je riječ (presuda od 19. listopada 2017., Securitas, C‑200/16, EU:C:2017:780, t. 28. i navedena sudska praksa).

33      Sud je prethodno istaknuo da gospodarski subjekt u pojedinim sektorima može djelovati bez znatne materijalne ili nematerijalne imovine, tako da zadržavanje identiteta takvog subjekta nakon transakcije koje je taj subjekt predmet ne može, logički gledano, ovisiti o njezinu prijenosu (presuda od 20. siječnja 2011., CLECE, C‑463/09, EU:C:2011:24, t. 35. i navedena sudska praksa).

34      Sud je tako presudio da, s obzirom na to da u pojedinim sektorima u kojima je djelatnost uglavnom radno intenzivna skupina zaposlenika koji trajno obavljaju zajedničku djelatnost može biti gospodarski subjekt, takav subjekt može zadržati svoj identitet nakon prijenosa kada novi poslodavac ne samo što nastavi s obavljanjem predmetne djelatnosti nego i preuzme znatan dio zaposlenika, u smislu njihova broja i stručnosti, a koje je njegov prethodnik posebno rasporedio na obavljanje te zadaće. U tom slučaju novi poslodavac, naime, preuzima strukturiranu cjelinu imovine koja mu omogućuje redovito obavljanje djelatnosti ili nekih djelatnosti poduzeća prenositelja (presuda od 20. siječnja 2011., CLECE, C‑463/09, EU:C:2011:24, t. 36. i navedena sudska praksa).

35      Tako se djelatnost nadzora muzeja, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja ne zahtijeva upotrebu posebne materijalne imovine, može smatrati djelatnošću koja je uglavnom radno intenzivna te stoga skupina zaposlenika koji trajno obavljaju zajedničku djelatnost nadzora može, ako nema drugih faktora proizvodnje, predstavljati gospodarski subjekt. Međutim, potrebno je i da identitet potonjeg bude zadržan nakon predmetne transakcije (vidjeti po analogiji presudu od 20. siječnja 2011., CLECE, C‑463/09, EU:C:2011:24, t. 39.).

36      S tim u vezi, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je društvo VINSA radi obavljanja djelatnosti nadzora Muzeja hodočašća u Santiagu de Composteli koje je prethodno bilo dodijeljeno društvu Esabe Vigilancia preuzelo zaposlenike koje je potonje društvo rasporedilo na obavljanje tih djelatnosti.

37      Iz toga slijedi da identitet gospodarskog subjekta poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji je uglavnom radno intenzivan, može biti zadržan ako je većinu zaposlenika tog subjekta preuzeo navodni preuzimatelj.

38      Usto, iako španjolska vlada u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da je društvo VINSA na preuzimanje osoblja društva Esabe Vigilancia bilo obvezano kolektivnim ugovorom, takva okolnost u svakom slučaju ne utječe na činjenicu da se prijenos odnosi na gospodarski subjekt. Nadalje, treba naglasiti da je svrha Kolektivnog ugovora za zaštitarska društva ista kao i svrha Direktive 2001/23 te da se kolektivni ugovor, kad je riječ u preuzimanju dijela osoblja, izričito odnosi na slučaj nove dodjele ugovora poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2002., Temco, C‑51/00, EU:C:2002:48, t. 27.).

39      Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da se ta direktiva primjenjuje na situaciju u kojoj je naručitelj raskinuo ugovor o pružanju usluga nadzora zgrade sklopljen s poduzećem te u svrhu pružanja te usluge sklopio novi ugovor s drugim poduzećem koje na temelju kolektivnog ugovora preuzima znatan dio zaposlenika, u smislu njihova broja i stručnosti, a koje je prvo poduzeće rasporedilo na obavljanje te usluge, pod uvjetom da tu transakciju prati prijenos gospodarskog subjekta između dvaju predmetnih poduzeća,

 Drugo pitanje

40      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2001/23 tumačiti na način da mu se protivi to da prenositelj i preuzimatelj predmetnog gospodarskog subjekta na temelju kolektivnog ugovora budu oslobođeni obveze solidarne odgovornosti za obveze, uključujući one koje se odnose na plaće, nastale iz ugovorâ o radu prije prijenosa tog subjekta.

41      Članak 3. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2001/23 utvrđuje načelo prema kojem se prenositeljevi prava i obveze koji na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa na temelju takvog prijenosa prenose na preuzimatelja. Drugi podstavak tog članka 3. stavka 1. propisuje da države članice mogu odrediti da su od dana prijenosa prenositelj i preuzimatelj solidarno odgovorni u pogledu obveza koje su nastale prije dana prijenosa na temelju ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa.

42      S tim u vezi, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da članak 44. stavak 3. Zakona o radu propisuje da su, u slučaju prijenosa aktom inter vivos, prenositelj i preuzimatelj tri godine solidarno odgovorni za neispunjene obveze nastale iz ugovora o radu prije prijenosa. Kolektivnim ugovorom za zaštitarska društva nije predviđena takva solidarna odgovornost.

43      U svojim pisanim očitovanjima španjolska vlada tvrdi da je Sud nenadležan za razmatranje drugog pitanja. Naime, s obzirom na način na koji ga je sud koji je uputio zahtjev sročio, Sud njegovim razmatranjem ne bi proveo tumačenje članka 3. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2001/23, nego bi odlučivao o međusobnoj usklađenosti pojedinih nacionalnih odredaba. Međutim, Sud nije nadležan za odlučivanje o usklađenosti takvih odredaba.

44      S tim u vezi treba podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi nadležnost Suda ograničena na ispitivanje odredaba prava Unije. Zadaća je nacionalnog suda ocijeniti doseg nacionalnih odredaba i način na koji se one moraju primijeniti (rješenje od 23. svibnja 2011., Rossius i Collard, C‑267/10 i C‑268/10, neobjavljeno, EU:C:2011:332, t. 15.).

45      U ovom slučaju, s obzirom na izričaj tog pitanja, treba utvrditi da se ono zapravo odnosi na razmatranje usklađenosti odredbe kolektivnog ugovora s odredbom nacionalnog prava. Takvo razmatranje, koje podrazumijeva ocjenu pitanjâ hijerarhije normi u domaćem pravu, nije u nadležnosti Suda.

46      Iz toga slijedi da Sud nije nadležan za davanje odgovora na drugo pitanje koje je uputio Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije).

 Troškovi

47      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

1.      Članak 1. stavak 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona treba tumačiti na način da se ta direktiva primjenjuje na situaciju u kojoj je naručitelj raskinuo ugovor o pružanju usluga nadzora zgrade sklopljen s poduzećem te u svrhu pružanja te usluge sklopio novi ugovor s drugim poduzećem koje na temelju kolektivnog ugovora preuzima znatan dio zaposlenika, u smislu njihova broja i stručnosti, a koje je prvo poduzeće rasporedilo na obavljanje te usluge, pod uvjetom da tu transakciju prati prijenos gospodarskog subjekta između dvaju predmetnih poduzeća.

2.      Sud Europske unije nije nadležan za davanje odgovora na drugo pitanje koje je uputio Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska) odlukom od 30. prosinca 2016.

Potpisi


*      Jezik postupka: španjolski