MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 7. svibnja 2015.(1)
Predmet C‑216/14
Kazneni postupak
protiv
Gavrila Covacija
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Laufen (Njemačka))
„Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2010/64/EU – Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima – Mogućnost podnošenja žalbe protiv kaznene presude na jeziku koji nije jezik postupka – Direktiva 2012/13/EU – Pravo na informiranje u kaznenim postupcima – Dostava kaznene presude punomoćniku i slanje okrivljeniku običnom poštom – Rok za žalbu protiv te presude koji teče od njezine dostave punomoćniku“
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku nudi Sudu po prvi put priliku za tumačenje dviju direktiva donesenih na temelju članka 82. stavka 2. UFEU‑a. Ta odredba čini pravni temelj za utvrđivanje minimalnih pravila za olakšavanje uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima. Osobito članak 82. stavak 2. podstavak 2. točka (b) UFEU‑a omogućuje Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije da utvrdi minimalna pravila koja se odnose na prava osoba u kaznenom postupku.
2. Dvije direktive kojih se tumačenje zahtijeva su, s jedne strane, Direktiva 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima(2) i, s druge strane, Direktiva 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku(3).
3. Prvo pitanje će dati Sudu priliku da pobliže odredi doseg prava na tumačenje i prevođenje u slučaju podnošenja pravnog sredstva protiv kaznenog naloga na jeziku koji nije jezik postupka.
4. Drugo pitanje se odnosi na to odgovara li njemačko zakonodavstvo, koje propisuje mehanizam dostave kaznenih naloga punomoćniku nakon čega se običnom poštom prosljeđuje okrivljeniku(4), ili ne odgovara zahtjevima određenima Direktivom 2012/13 i, osobito, odgovara li pravu na informiranje o optužbama predviđenom u članku 6. te direktive.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
1. Direktiva 2010/64
5. Direktiva 2010/64 se bavi pravom na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima. Ona je prvi instrument donesen u Europskoj uniji koji ima za cilj jačanje postupovnih jamstava osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenim postupcima utvrđivanjem minimalnih pravila, u skladu s člankom 82. stavkom 2. podstavkom 2. točkom (b) UFEU‑a.
6. Uvodne izjave 14., 17. i 33. ove direktive navode:
„(14) Pravo na tumačenje i prevođenje za osobe koje ne govore ili ne razumiju jezik na kojem se postupak vodi utkano je u članak 6. EKLJP‑a [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenog 1950.(5)], kako se on tumači u sudskoj praksi Europskoga suda za ljudska prava. Ovom se Direktivom olakšava primjena toga prava u praksi. U tom smislu, cilj je ove Direktive osigurati osumnjičenicima ili optuženicima pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenom postupku kako bi im se zajamčilo pravo na pravično suđenje.
[...]
(17) Ovom Direktivom trebalo bi osigurati mogućnost dobivanja besplatne i primjerene jezične pomoći koja će osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik kaznenog postupka omogućiti da u potpunosti ostvare svoje pravo na obranu i osigurati im pravičnost postupka.
[...]
(33) Odredbe ove Direktive, koje odgovaraju pravima zajamčenim u EKLJP‑u ili Povelji [Europske unije o temeljnim pravima(6)], bi trebalo tumačiti i provoditi u skladu s tim pravima, kako se ona tumače u odgovarajućoj sudskoj praksi Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije.“
7. Članak 1. Direktive 2010/64, naslovljen „Predmet i područje primjene“, glasi:
„1. Ovom Direktivom određuju se pravila o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenome postupku i u postupku izvršenja Europskog uhidbenog naloga.
2. Pravo iz stavka 1. se na osobe primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, pa do zaključenja postupka, a to znači dok se konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.
[...]“
8. Članak 2. te direktive, naslovljen „Pravo na tumačenje“, propisuje:
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka bez odlaganja omogući tumačenje tijekom kaznenog postupka pred istražnim i pravosudnim tijelima, uključujući tijekom policijskih ispitivanja, svih sudskih rasprava i svih drugih potrebnih saslušanja.
2. Države članice osiguravaju, ako je to potrebno radi zaštite pravičnosti postupka, mogućnost tumačenja komunikacije između osumnjičenika ili optuženika i njihovih pravnih zastupnika koja se izravno tiče svih ispitivanja ili rasprava u postupku, podnošenja žalbe ili drugih zahtjeva u postupku.
[...]
8. Kakvoća tumačenja predviđenog ovim člankom je dostatna da jamči pravičnost postupka, posebno tako što osigurava da osumnjičenici ili optuženici znaju koja im se djela stavljaju na teret i da imaju mogućnost ostvariti svoje pravo na obranu.“
9. Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Pravo na prijevod bitnih dokumenata“, glasi kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka.
2. U bitne dokumente ubrajaju se sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude.
3. Nadležna tijela u svakom pojedinačnom predmetu odlučuju je li bitan još neki dokument. Osumnjičenici ili optuženici ili njihovi pravni zastupnici mogu u tu svrhu podnositi obrazložene zahtjeve.
[...]“
2. Direktiva 2012/13
10. Direktiva 2012/13 je drugi instrument donesen u svrhu jačanja postupovnih jamstava osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenim postupcima u Uniji. Bavi se pravom na informiranje u kaznenom postupku.
11. Uvodne izjave 27., 28., 40. i 41. te direktive navode:
„(27) Osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela trebale bi dobiti sve informacije o optužbama koje su im potrebne da mogu pripremiti svoju obranu i koje su potrebne radi osiguravanja pravičnosti postupka.
(28) Informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni trebalo bi provesti žurno, a najkasnije prije njihovog prvog službenog saslušanja od strane policije ili drugog nadležnog tijela, ne dovodeći u pitanje istragu koja je u tijeku. Opis činjenica, uključujući, ako su poznati, vrijeme i mjesto počinjenja kažnjivog djela za koje se osumnjičenici ili okrivljenici sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni i moguće pravne kvalifikacije navodnog djela trebalo bi iznijeti dovoljno detaljno, uzimajući u obzir fazu kaznenog postupka u kojoj se takav opis iznosi, a radi zaštite pravičnosti postupka i omogućavanje djelotvornog ostvarivanja prava obrane.
[...]
(40) Ovom se Direktivom uspostavljaju minimalna pravila. Države članice mogu proširiti prava navedena u ovoj Direktivi kako bi osigurale bolju zaštitu i u situacijama koje nisu izričito uređene ovom Direktivom. Razina zaštite nikada ne bi smjela biti ispod standarda predviđenih ECHR‑om, kako se tumače u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.
(41) Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela koja su priznata Poveljom. Ovom se Direktivom posebno teži promicanju prava na slobodu, prava na pošteno suđenje i prava na obranu. Stoga je ovu Direktivu potrebno u skladu s time provoditi.“
12. Članak 1. navedene direktive definira predmet kako slijedi:
„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. [...]”
13. Članak 2. stavak 1. Direktive 2012/13 ograničava svoje područje primjene kako slijedi:
„Ova se Direktiva primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.“
14. Članak 3. ove direktive definira pravo na informiranje o pravima kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:
[...]
c) pravo na informiranost o optužbama u skladu s člankom 6.;
[...]“
15. U skladu s člankom 6. navedene direktive, naslovljenim „Pravo na informiranje o optužbama“:
„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu.
[...]
3. Države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe.
[...]“
B – Njemačko pravo
16. Članak 184. Zakona o ustrojstvu sudova (Gerichtsverfassungsgesetz, u daljnjem tekstu: ZUS) propisuje da je jezik sudova njemački.
17. Članak 187. ZUS‑a, nakon što je izmijenjen zbog prijenosa direktiva 2010/64 i 2012/13, propisuje:
„1) Sud će odrediti tumača ili prevoditelja okrivljeniku ili osuđeniku koji ne vlada njemačkim jezikom ili ima slušne ili govorne smetnje ako je to potrebno za ostvarivanje njegovih prava u kaznenom postupku. Sud će upozoriti okrivljenika na jeziku koji on razumije da u tu svrhu može besplatno zatražiti pomoć tumača ili prevoditelja za cijeli kazneni postupak.
2) Ostvarivanje postupovnih prava okrivljenika koji ne vlada njemačkim jezikom u pravilu zahtijeva pisani prijevod mjera o lišavanju slobode kao i optužnica, kaznenih naloga i nepravomoćnih presuda [...]
[...]“
18. Sukladno članku 132. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku (Strafprozessordnung, u daljnjem tekstu: ZKP), imenovanje punomoćnika za primanje pismena je organizirano kako slijedi:
„Ako okrivljenik, za kojega se osnovano sumnja da je počinio kazneno djelo, nema prebivalište ili boravište na teritorijalnom području primjene ovoga zakona i uvjeti za izdavanje uhidbenoga naloga nisu ispunjeni, rješenjem se može odrediti u svrhu osiguranja vođenja kaznenog postupka da okrivljenik:
1. pruži odgovarajuće jamstvo za pokriće predviđene novčane kazne i troškova postupka, i
2. dade punomoć osobi s prebivalištem na području nadležnog suda za primanje dostave.“
19. Članak 410. ZKP‑a u vezi s prigovorom protiv kaznenog naloga glasi kako slijedi:
„1) Okrivljenik može uložiti prigovor protiv kaznenog naloga sudu koji ga je izdao u roku od dva tjedna od njegove dostave pisano ili usmeno na zapisnik tajništvu suda. [...]
[...]
3) Ako protiv kaznenog naloga nije pravodobno uložen prigovor, kazneni nalog stječe svojstvo pravomoćne presude.“
II – Glavni postupak i prethodna pitanja
20. Prilikom policijske kontrole izvršene 25. siječnja 2014. na području Savezne Repulike Njemačke utvrđeno je da je G. Covaci, rumunjski državljanin, upravljao vozilom bez valjanog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i da je potvrda o osiguranju (zelena karta) koju je pokazao bila krivotvorena.
21. G. Covacija je nakon toga o tim činjenicama saslušala policija, uz pomoć tumača.
22. Budući da G. Covaci u tom trenutku nije imao ni prebivalište ni boravište na području primjene njemačkog zakona, on je u pisanom obliku neopozivo opunomoćio, na rumunjskom jeziku, troje službenika Amtsgerichta Laufen (Njemačka) za primanje pismena. Taj dokument je detaljno obrazložio da se svi sudski dokumenti dostavljaju tim punomoćnicima i da rokovi za podnošenje pravnih sredstava počinju teći od njihove dostave navedenim punomoćnicima.
23. Staatsanwaltschaft Traunstein (Državno odvjetništvo u Traunsteinu, Njemačka) zatražilo je 18. ožujka 2014., nakon istrage, od Amtsgerichta Laufen izdavanje kaznenog naloga protiv G. Covacija za sva kaznena djela koja je počinio u svrhu izricanja novčane kazne.
24. Postupak u kojem se izdaje kazneni nalog je pojednostavljeni kazneni postupak koji omogućuje određivanje kazne na jednostran način, bez održavanja rasprave. Taj nalog, koji izdaje sudac na zahtjev državnog odvjetništva za manja kaznena djela i koji ne zahtijeva fizičku nazočnost optuženika, je privremena odluka. On stječe svojstvo pravomoćne presude istekom roka od dva tjedna od dostave navedenog naloga, u ovom slučaju punomoćnicima optuženika. Prigovor može biti podnesen pisano ili usmeno na zapisnik tajništvu suda u zadanom roku i dovodi do održavanja sudske rasprave.
25. Staatsanwaltschaft Traunstein je u svojem zahtjevu zatražio da se kazneni nalog dostavi posredstvom njegovih punomoćnika i, usto, da se eventualna pisana očitovanja, uključujući podnesena pravna sredstva protiv naloga, sastave na njemačkom jeziku.
26. Amtsgericht Laufen, koji odlučuje o zahtjevu za izdavanje kaznenoga naloga, pita se jesu li zahtjevi Staatsanwaltschaft Traunsteina u skladu s direktivama 2010/64 i 2012/13. S jedne strane, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku se pita je li obveza podnošenja pravnog sredstva protiv kaznenog naloga na njemačkom jeziku iz članka 184. ZUS‑a u skladu s odredbama Direktive 2010/64 koja predviđa besplatnu jezičnu pomoć okrivljenicima u kaznenim postupcima. S druge strane, taj sud dvoji o spojivosti postupka dostave kaznenog naloga posredstvom punomoćnika, nakon kojeg slijedi obična dostava, s Direktivom 2012/13, i osobito s pravom na informiranost o optužbama.
27. Amtsgericht Laufen je, posljedično, odlučio prekinuti postupak izdavanja kaznenog naloga i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 1. stavak 2. i članak 2. stavak 1. i stavak 8. Direktive 2010/64 [...] tumačiti na način da se oni protive sudskom nalogu kojim se na temelju članka 184. [ZUS‑a] od okrivljenikâ zahtijeva da pravna sredstva podnose isključivo na jeziku suda, u konkretnom slučaju na njemačkom jeziku, kako bi ta sredstva bila dopuštena?
2. Treba li članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c), članak 6. stavak 1. i stavak 3. Direktive 2012/13 [...] tumačiti na način da se oni protive nalogu kojim se od okrivljenika zahtijeva imenovanje punomoćnika za primanje pismena s obzirom na to da rok za podnošenje pravnih sredstava počinje teći od dostave tom punomoćniku, te na kraju nije bitno je li okrivljenik saznao koje mu se kazneno djelo stavlja na teret?“
III – Naša analiza
A – Uvodne napomene
28. Direktive donesene na temelju članka 82. UFUE‑a moraju se tumačiti s obzirom na ciljeve područja slobode, sigurnosti i pravde, i osobito one pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.
29. Sukladno članku 82. stavku 1. UFEU‑a pravosudna suradnja u kaznenim stvarima temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka. Također iz članka 82. stavka 2. podstavka 2. točke (b) proizlazi da za olakšavanje uzajamnog priznavanja i policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima zakonodavac Unije može utvrditi minimalna pravila koja se odnose na prava osoba u kaznenom postupku.
30. Naime, očito je da ta pravila nazvana „minimalnima“, ali koja se zapravo odnose na važna načela koja se osobito tiču prava na obranu i poštovanje prava na pravičnost postupka koja države članice ne mogu ukinuti, imaju za svrhu utvrditi ili ojačati uzajamno povjerenje, temelj uzajamnog priznavanja koje je i samo uzdignuto u kamen temeljac uspostavljanja područja slobode, sigurnosti i pravde.
31. Kad je riječ o tumačenju takvih pravila nazvanih „minimalnima“, i općenitije izraza iz direktiva koji ih označavaju, moguće je razlučiti tri posljedice.
32. Kao prvo, izraz „minimalna pravila“, umjesto kojih radije upotrebljavam izraz „pravila od kojih nije moguće odstupiti“, ne treba tumačiti, kao što je to prečesto slučaj i ne bez skrivenih namjera, na pojednostavljen način tako da se odnose na manje važna pravila. Kako je već navedeno, riječ je zapravo o bitnom temelju za postupovna načela koja osiguravaju u kaznenom postupku provedbu i poštovanje temeljnih prava koja čine osnovu zajedničkih vrijednosti, koje Uniju čine sustavom zasnovanim na načelu pravne države.
33. Kao drugo, i vodeći računa o onome što će biti rečeno, pravila donesena na temelju članka 82. stavka 2. UFEU‑a moraju se tumačiti na način da im se osigura potpun djelotvoran učinak, s obzirom na to da će takvo tumačenje, koje jača zaštitu prava, ojačati istovremeno i uzajamno povjerenje i, slijedom toga, olakšati uzajamno priznavanje. Smanjenje područja tih pravila doslovnim tumačenjem odredaba može imati za učinak smanjenje tog uzajamnog priznavanja, pa dakle i stvaranja područja slobode, sigurnosti i pravde.
34. Kao treće, obveza je zakonodavca Unije, koja je navedena u članku 82. stavku 2. podstavku 1., posljednjoj rečenici, UFEU‑a, da vodi računa o tradicijama i pravnim sustavima država članica iz razloga što jedinstveni postupovni sustav ne može biti nametnut. Upravo zato, a uzevši u obzir njihove različitosti, državni postupovni sustavi morat će poštovati načela o kojima je riječ prilikom njihove provedbe jer će ih se inače smatrati nevaljanima. Za nadzor nad time su ponajprije odgovorni nacionalni sudovi koji imaju na raspolaganju mogućnost postaviti Sudu prethodno pitanje putem upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku u slučaju poteškoća. U tom pogledu naglašavam da su pitanja kaznenog prava, posebno u strogom smislu, u nadležnosti redovnih sudova i da ih ustavne tradicije država članica postavljaju za čuvare osobnih sloboda.
35. Predmetne direktive nesporno potpadaju, zbog svojeg sadržaja i svojih odredaba pojašnjenih njihovim uvodnim izjavama, u okvir članka 82. UFEU‑a pa ih stoga valja tumačiti na način koji sam opisao i koji predlažem Sudu da usvoji.
B – Prvo pitanje
36. Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud da presudi trebaju li se članak 1. stavak 2. kao i članak 2. stavci 1. i 8. Direktive 2010/64 tumačiti na način da se protive tome da je osoba na koju se kazneni nalog odnosi, koja ne vlada jezikom sudskog postupka, nakon donošenja ovog naloga spriječena u podnošenju pravnog sredstva protiv te presude na svojem jeziku.
37. Uvodno, valja ukloniti sve dvosmislenosti koje bi mogla proizvesti formulacija ovog prvog pitanja u pogledu slobode kojom raspolažu države članice vezano uz određivanje jezika postupka.
38. Direktiva 2010/64 nema ni za cilj ni za učinak dovesti u pitanje slobode država članica oko izbora jezika postupka, to jest jezika na kojem se akti i dijelovi postupka donose i na kojem se sudska tijela izražavaju. Upravo suprotno, ova direktiva ima za cilj sačuvati ovu slobodu i uskladiti je sa zaštitom prava osumnjičenika za počinjenje kaznenog djela ili optuženika po tom pitanju osiguravajući pravo na besplatnu i primjerenu jezičnu pomoć onima koji ne govore ili ne razumiju jezik postupka(7).
39. Prema tome, odredbe članka 184. ZUS‑a koje zahtijevaju poštovanje njemačkog jezika kao jezika postupka nisu suprotne Direktivi 2010/64(8).
40. Sukladno tome, praktično je nemoguće da se osumnjičenik ili optuženik izražava na jeziku kojim ne vlada. Njegovo stvarno sudjelovanje u kaznenom postupku i izvršavanje njegovih prava na obranu nužno zahtijeva pomoć tumača ili prevoditelja. To se i dogodilo u predmetnom slučaju u fazi policijske istrage, u kojoj je G. Covaci imao osiguranu pomoć tumača tijekom ispitivanja u policiji.
41. Ova jezična prepreka postoji tijekom cijelog postupka. Naime, u slučaju podnošenja pravnog sredstva protiv odluke suda ne smije se štedjeti na uslugama tumača ili prevoditelja kako bi namjera podnošenja prigovora bila izražena na jeziku kojim optuženik vlada, a prigovor bio podnesen na jeziku postupka.
42. Treba odmah naglasiti, a suprotno onome što proizlazi iz odluke o zahtjevu za prethodnu odluku i iz očitovanja njemačke vlade, da se čini da njemačko pravo omogućuje optuženiku kao što je to G. Covaci da podnese prigovor protiv kaznenog naloga na jeziku kojim vlada. Štoviše, čini se da je tim istim pravom, i pogotovo člankom 187. ZUS‑a, takvoj osobi zajamčena odgovarajuća jezična pomoć da bi se takvo pravno sredstvo prevelo na jezik postupka.
43. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri usklađenost njemačkog prava s relevantnim odredbama Direktive 2010/64, s obzirom na razmatranja koja ću iznijeti u nastavku.
44. Direktiva 2010/64 se bavi pravom na besplatnu i primjerenu jezičnu pomoć koja će osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik kaznenog postupka omogućiti u potpunosti ostvarivanje njihovih prava na obranu i osigurati im pravičnost postupka. Kako to ispravno ističe njemačka vlada, ovdje se postavlja pitanje primjenuje li se ta jezična pomoć u okviru podnošenja pravnog sredstva(9). Konkretno, valja odrediti mora li troškove usluga prevoditelja ili tumača u tom okviru snositi obrana, obvezujući je da podnese pravno sredstvo na njemačkom jeziku, ili djelomično tužitelj, ovlašćujući obranu na podnošenje pravnog sredstva na jeziku različitom od jezika postupka.
45. Čini mi se važnim u ovoj fazi detaljno obrazložiti da se odgovor ne može ograničiti na slučaj kaznenog naloga. Naime, razlike i nužnost usklađivanja jezika postupka i jezika optuženika nisu poteškoće svojstvene ovom obliku pojednostavljenog postupka.
46. Doduše, pojednostavljeni postupak koji predstavlja ovaj kazneni nalog ima neke osobitosti u pogledu izvršavanja prava na obranu. Tako naprimjer izostanak pojavljivanja optuženika oduzima optuženiku sve mogućnosti da iznese svoju verziju činjenica pred sudom prije podnošenja pravnog sredstva protiv kaznenog naloga koji je izdan protiv njega. Ovu specifičnost kaznenog naloga naglašava Europska komisija kada ističe da izostanak s rasprave oduzima obrani mogućnost izvršavanja njezina prava na tumačenje i da joj zbog toga jedino mogućnost podnošenja pravnog sredstva na njezinu jeziku pruža mogućnost za obranu svog slučaja pred sudom uz pravo na pomoć tumača tijekom rasprave(10).
47. Neću slijediti obrazloženje koje je predložila Komisija. Naime, tumačenje pravnog sredstva protiv kaznenog naloga kao sredstva kojim se ostvaruje pravo na tumačenje na raspravi bilo bi preusko. S jedne strane, pravo na tumačenje, kako je zaštićeno Direktivom 2010/64, ima puno veće područje primjene od sudske rasprave. S druge strane, suprotno onome što se čini da tvrdi Komisija, sudska rasprava nije jedina faza koja omogućuje jamčenje postupovne pravičnosti. Postupovna jamstva izvršavaju se tijekom cijelog kaznenog postupka. Budući da je podnošenje pravnog sredstva posebna postupovna etapa, čini mi se neprikladnim isticanje pravnog sredstva kao sredstva putem kojega se prava na obranu izvršavaju na raspravi, a ne kao sredstva koje je samo po sebe sredstvo putem kojega obrana izvršava prava koja uživa tijekom cijelog postupka.
48. Prema mom mišljenju, bitno je općenito preispitati prvo pitanje i odrediti može li optuženik u svim kaznenim postupcima, pojednostavljenim ili klasičnim, imati pravo na besplatnu pomoć tumača ili prevoditelja u okviru podnošenja pravnog sredstva. U tom pogledu, nije bitno ima li takva osoba koja je već podnijela pravno sredstvo ili nema pravo na pomoć tumača ili prevoditelja na raspravi koja prethodi podnošenju pravnog sredstva.
49. Akt kojim se podnosi pravno sredstvo kao što je prigovor protiv kaznenog naloga u predmetu u glavnom postupku ima tu posebnost da je to akt kaznenog postupka koji podnosi optuženik za nadležna sudska tijela, a ne akt koji izdaju ta tijela optuženiku. Pitanje koje je istaknuo sud koji je uputio zahtjev nalaže dakle da ocijenimo u kojoj se mjeri pravo na jezičnu pomoć primjenjuje vezano uz ovu vrstu akta.
50. Članak 1. Direktive 2010/64 bavi se pravom na jezičnu pomoć u kaznenim postupcima. Točnije, ova direktiva štiti, s jedne strane, pravo na pomoć tumača i, s druge strane, pravo na pomoć prevoditelja posvetivši svakom poseban članak, s ciljem da ojača njihovu zaštitu(11). Osim toga, ovaj se pristup razlikuje od onoga iz EKLJP‑a, koji se u svojem članku 6. stavku 3. točki (e) bavi isključivo pravom na pomoć tumača jer je Europski sud za ljudska prava proširio ovo pravo na prijevod određenih dokumenata u postupku(12).
51. Prema mom mišljenju, nema dvojbe da akt kojim se podnosi pravno sredstvo ulazi u područje primjene Direktive 2010/64 koje je zakonodavac Unije posebno htio proširiti, to jest na način da se odnosi na cijeli kazneni postupak.
52. Naime, važno je naglasiti da se u skladu s člankom 1. stavkom 2. te direktive pravo na tumačenje i prevođenje „primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice [...] da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, do zaključenja postupka, a to znači dok se konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, ovisno o slučaju, i izricanje presude i rješenje svih žalbi“(13).
53. Kao što sam već istaknuo, pravo na jezičnu pomoć razdvojeno je u Direktivi 2010/64 na dva dopunska prava, to jest, s jedne strane, na pravo na tumačenje uređeno člankom 2. te direktive i, s druge strane, na pravo na prijevod bitnih dokumenata, definirano u članku 3. navedene direktive.
54. Jedna od poteškoća koju nameće pitanje koje ispitujemo sastoji se u tome da se odredi koja je odredba od ovih dvaju članaka relevantna u situaciji kao u predmetu u glavnom postupku. Posljedica te poteškoće jest da, premda svakome pripada pravo na podnošenje prigovora ili žalbe na odluku koja se odnosi na kaznenu sankciju jer je to osnovno pravo obrane, optuženiku može biti oduzeta mogućnost konkretnog izvršavanja ovog prava, što mu oduzima i pravo na podnošenje pravnog sredstva predviđenog nacionalnim pravom. Valja dakle pristupiti, kako sam istaknuo u uvodnim napomenama, širokom tumačenju članaka Direktive 2010/64, u skladu s ciljem jačanja prava osoba u kaznenom postupku. U tom pogledu valja odrediti koji od članaka 2. ili 3. ove direktive, a imajući u vidu iznenađujući broj praznina koje oni imaju uzevši u obzir osnovni karakter tih odredbi, može najbolje jamčiti optuženiku pravo na djelotvorno ostvarivanje pravnih sredstava koje nudi nacionalno pravo.
55. Kad je riječ o aktu kojim se podnosi pravno sredstvo, treba, po mom mišljenju, isključiti potpuno iz primjene pravo na prevođenje koje je zaštićeno člankom 3. Direktive 2010/64 u korist primjene članka 2. te direktive.
56. Sukladno članku 3. stavku 1. navedene direktive, optuženik u kaznenom postupku ima osiguran pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja svojih prava na obranu, u svrhu ostvarivanja jamstva pravičnosti postupka. Osim odluka o poduzimanju slobode, optužnih prijedloga i optužnica kao i presuda, koji su izričito obuhvaćeni člankom 3. stavkom 2. Direktive 2010/64, bitne dokumente čije je pisano prevođenje nužno slobodno određuju nadležna tijela.
57. Akt kojim se podnosi pravno sredstvo je, doduše, bitan za ostvarivanje prava na obranu. Međutim, obrana ne bi mogla zahtijevati prevođenje na jezik postupka na temelju članka 3. ove direktive. Tekst ovog članka 3. potvrđuje, naime, da on uređuje jedino prevođenje bitnih dokumenata s jezika postupka na jezik koji razumije optuženik. Tome svjedoči činjenica da su bitni dokumenti popisani u članku 3. stavku 2. Direktive 2010/64, iako taj popis nije iscrpan, zapravo dokumenti koje sastavlja nadležno sudsko tijelo. Među ostalim, može se jasno zaključiti iz članka 3. stavka 4. te iste direktive da je prevođenje bitnih dokumenata osmišljeno u sustavu navedene direktive na način da ima osobito za cilj da „osumnjičenici i optuženici razumiju djela koja im se stavljaju na teret“.
58. Osumnjičenici ili okrivljenici mogu se pozvati na pravo na prevođenje bitnog dokumenta samo pod uvjetom da ne razumiju jezik na kojem je sastavljen. Razumjeti dokument, shvatiti njegov smisao, znači da je riječ o dokumentu koji obrana zaprima, a ne podnosi. Stoga se članak 3. Direktive 2010/64 bavi jedino prevođenjem dokumenata koja su izdala nadležna sudska tijela, koje optuženici moraju razumjeti, kao što su, naprimjer, odluke o lišavanju slobode i presude.
59. Dakle, primjenom članka 2. ove direktive treba pristupiti problemu jezične pomoći u pogledu podnošenja pravnog sredstva od strane osobe na koju se odnosi kaznena presuda.
60. Ovaj članak 2. bavi se pravom na tumačenje. On predviđa pomoć tumača tijekom cijelog kaznenog postupka kada osumnjičenik ili optuženik ne govori ili ne razumije jezik postupka. Suprotno od članka 3. navedene direktive, obrana ima pravo na jezičnu pomoć, u okviru članka 2. Direktive 2010/64, „ne samo zato da razumije, nego također i da je se razumije“.
61. Kada se optuženik ne može izražavati na jeziku postupka, on dakle ima pravo na usluge tumača kako bi prijedlozi podneseni na jeziku kojim vlada, usmeno ili pisano ili eventualno na znakovnom jeziku kod osoba sa slušnim ili govornim smetnjama, na raspravi bili prevedeni na jezik postupka.
62. Stoga se članak 2. Direktive 2010/64 primjenjuje i na izjave ili akte upućene obrani kao i na izjave ili akte koje obrana podnosi nadležnim sudskim tijelima.
63. Usto, kako sam to objasnio, iz teksta članka 1. stavka 2. ove direktive jasno proizlazi da pravo na jezičnu pomoć ima široku primjenu i da obrana može besplatne usluge tumača zatražiti tijekom trajanja postupka, uključujući, dakle, i u okviru podnošenja žalbe.
64. Među ostalim, iako se pomoć tumača koristi na raspravama, tekst članka 2. stavka 1. Direktive 2010/64 kaže da takva pomoć nije ograničena samo na ovaj usmeni stadij kaznenog postupka. Pomoć tumača se dakle može zatražiti u postupovnoj fazi u kojoj se podnosi žalba protiv kaznene presude.
65. Ovo tumačenje potvrđeno je tekstom članka 2. stavkom 2. ove iste direktive, koji se bavi besplatnom uslugom tumača između osumnjičenika ili optuženika i njihovih pravnih zastupnika.
66. Naime, iz ove odredbe proizlazi da kada je to potrebno zbog zaštite pravičnosti postupka osumnjičenici ili optuženici mogu koristiti usluge tumača prilikom komunikacije sa svojim pravnim zastupnicima „kod podnošenja žalbi ili drugih zahtjeva u postupku“.
67. Ne vidim nikakav razlog da se optuženiku koji nema odvjetnika isključi mogućnost da ima također pravo na pomoć tumača u pogledu pravnog sredstva protiv kaznenog naloga.
68. Kazneni nalog, izdan u pojednostavljenom kaznenom postupku, odluka je suda protiv koje optuženik može podnijeti prigovor bez pomoći pravnog zastupnika, pisano ili usmeno, na zapisnik tajništvu suda koje je izdao nalog. Da je G. Covaci bio optužen u klasičnom postupku, uz pomoć odvjetnika, mogao je imati pravo na besplatne usluge tumača u svrhu podnošenja pravnog sredstva protiv presude donesene protiv njega.
69. Prema mom mišljenju pravo na besplatnu pomoć tumača prilikom podnošenja pravnog sredstva ne može biti uvjetovano posredovanjem odvjetnika a da pritom ozbiljno ne dovede u pitanje izvršavanje prava na obranu optuženika koji želi obaviti akte postupka.
70. Cilj Direktive 2010/64 govori u prilog tumačenju prema kojem optuženik koji ne vlada jezikom postupka mora imati mogućnost podnošenja pravnog sredstva protiv kaznene presude na jeziku kojim vlada i mora imati pravo na pomoć tumača u pogledu prijevoda tog pravnog sredstva na jezik postupka.
71. U tom pogledu, uvodna izjava 17. ove direktive jasno navodi da ona ima za cilj „osigurati mogućnost dobivanja besplatne i primjerene jezične pomoći koja će osumnjičenicima ili optuženicima koji ne govore ili ne razumiju jezik kaznenog postupka omogućiti da u potpunosti ostvare svoje pravo na obranu i osigurati im pravičnost postupka“.
72. Iz te perspektive, puno i cjelovito ostvarivanje prava na obranu zahtijeva, s jedne strane, da se optuženiku omogući podnošenje pravnog sredstva protiv kaznene presude na jeziku kojim vlada i s druge strane omogući pomoć tumača za prevođenje tog pravnog sredstva na jezik postupka. Ukupno gledajući treba smatrati da se, u okviru podnošenja žalbe, namjera optuženika da ospori presudu kojom ga se osuđuje tumači prevođenjem te žalbe na jezik postupka.
73. Posredovanje tumača omogućit će optuženiku da iznese nadležnom sudskom tijelu svoje argumente i svoja sredstva obrane ili, prema riječima Europskog suda za ljudska prava, „da se brani, posebno iznošenjem sudu svoje verzije događaja“(14). Podnošenje pravnog sredstva protiv kaznene presude omogućuje optuženiku da iznese razloge zbog kojih je ta presuda osporiva. Odbijanje omogućavanja pomoći tumača u okviru podnošenja takvog pravnog sredstva spriječilo bi, odnosno, onemogućilo izvršavanje prava na obranu te osobe.
74. Na raspravi je francuska vlada zagovarala tumačenje prema kojem se Direktiva 2010/64 ne protivi tome da država članica zahtijeva, kako žalba ne bi bila nedopuštena, da neka osoba podnese žalbu na jeziku postupka nadležnog suda ako se prije toga pruži toj osobi pomoć tumača ili prevoditelja. Takvo stajalište, po mom mišljenju, ukazuje na nerazumijevanje pojma minimalnih pravila. Ta vlada je, naime, istaknula svoj argument prema kojem ova direktiva ima za cilj utvrđenje minimalnih pravila usko tumačeći navedenu direktivu. Kako sam to već istaknuo u svojim uvodnim napomenama, ovaj način rasuđivanja mi se čini pogrešnim. Cilj djelotvornije pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, koji se postiže jačanjem postupovnih prava osumnjičenika i optuženika u okviru kaznenog postupka, podrazumijeva, naprotiv, široko tumačenje Direktive 2010/64, to jest ono koje osigurava bolju zaštitu prava na obranu dotičnih osoba.
75. Međutim, smatram da nema dvojbe da se u situaciji kao u predmetu u glavnom postupku, u kojoj se radi o relativno kratkom roku za podnošenje žalbe, to jest petnaest dana, treba omogućiti osobi na koju se odnosi kazneni nalog da najprije podnese prigovor protiv njega kako ne bi protekao ovaj rok, a da se tumač osigura tek kasnije kako bi preveo pravno sredstvo na jezik postupka. Stajalište koje zagovara francuska vlada, koje se zadovoljava posredovanjem tumača prije podnošenja pravnog sredstva, moglo bi u situaciji poput ove u predmetu u glavnom postupku učiniti iznimno teškim, gotovo nemogućim, podnošenje žalbe u zadanom roku. Tom problemu se dodaje pitanje o tome na kojem jeziku mora osoba na koju se odnosi kazneni nalog postaviti svoj zahtjev za pomoć tumača kako bi mogla podnijeti svoju žalbu. Francuska vlada, kojoj je na raspravi postavljeno to pitanje, na njega nije ponudila odgovor.
76. Za kraj, valja navesti da Direktiva 2010/64 ostavlja državama članicama marginu prosudbe vezano uz izbor oblika u kojem može biti usluga tumačenja pod uvjetom da je besplatna i dovoljno kvalitetna da pruža zaštitu postupovne pravičnosti i da obrani omogućava izvršavanje njezinih prava.
77. Ostvarivanje pomoći tumača može biti pruženo u različitim oblicima s obzirom na posebnosti postupka. Pomoć može očito biti usmena, kada je tumač osobno nazočan i kada istodobno prevodi prijedloge obrane ili onih koji mu se obraćaju. Također, može biti u obliku znakova, naprimjer kod osoba sa slušnim ili govornim smetnjama i kod onih koji se ne mogu usmeno izražavati. Članak 2. stavak 6. Direktive 2010/64 predviđa, među ostalim, u slučaju kada nazočnost tumača nije moguća, uporabu komunikacijskih tehnologija kao što su videokonferencijska veza, telefon ili internet. Također, zamislivo je i da jezična pomoć bude pružena u obliku prevedenog ili višejezičnog obrasca pravnog sredstva, kako to predlaže Komisija(15). Isto je tako moguće osuđujućoj kaznenoj presudi priložiti, kada je ona dostavljena ili upućena dotičnima i ako se u njoj ništa ne osporava, prijevod i postojanje jasnog pravnog temelja za to, obrazac na jeziku te osobe koja ga jedino mora ispuniti, ako smatra da to treba učiniti, i vratiti na adresu suda kojem pravno sredstvo mora biti podneseno.
78. Treba naglasiti, osim toga, da se pravo na tumačenje ne očituje samo u usmenoj pomoći osobi koja ne govori jezik postupka. Ovo pravo može također biti u obliku pisanog prijevoda prijedloga koje je obrana iznijela u dokumentu kao što je akt kojim se podnosi pravno sredstvo.
79. U suprotnom, kako to izričito proizlazi iz članka 3. stavka 7. Direktive 2010/64, prevođenje bitnih dokumenata može biti u usmenom obliku.
80. U predmetnom slučaju, pomoć tumača pri podnošenju prigovora protiv kaznenog naloga može biti i u usmenom i u pisanom obliku. Naime, sukladno članku 410. stavku 1. ZKP‑a, prigovor protiv kaznenog naloga može biti podnesen pisano ili na zapisnik tajništvu suda koji je izdao taj nalog. Prema mom mišljenju, nema nikakve dvojbe da ako je pomoć tumača osigurana u okviru pravnog sredstva u usmenom obliku tajništvu nadležnog suda, ta pomoć mora biti, na jednak način, osigurana i kada je pravno sredstvo podneseno u pisanom obliku.
81. Dakle, zaključujem da se članak 1. stavak 2. kao i članak 2. stavak 1. i stavak 8. Direktive 2010/64 trebaju tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku, koje predviđa korištenje nekog jezika kao jezika postupka pred sudovima te države. Međutim, te iste odredbe treba tumačiti na način da one omogućuju osobi na koju se odnosi presuda u kaznenom predmetu i koja ne vlada jezikom postupka podnošenje pravnog sredstva protiv te presude na svojem jeziku, pri čemu je na nadležnom sudu da, primjenom prava na tumačenje koje optuženik ima na raspolaganju na temelju članka 2. ove direktive, pribavi sredstva za osiguranje prevođenja pravnog sredstva na jezik postupka.
C – Drugo pitanje
1. Uvodne napomene
82. U kaznenom postupku izvršenje osuđujuće presude pretpostavlja da je ona izvršiva. Ovaj pojam se u određenim okolnostima, posebice u sljedećim slučajevima, razlikuje od pojma konačne odluke.
83. Izvršenje osuđujuće presude pretpostavlja da su pravna sredstva iscrpljena, u situaciji koja nije poput ove u ovom slučaju, ili da je osuđena osoba od njih odustala.
84. Ova druga pretpostavka pretpostavlja da je osuđena osoba saznala za osuđujuću presudu i da je, znajući za učinke presude, odustala od njezina osporavanja.
85. Ako je dotična osoba bila nazočna na objavi osuđujuće presude, nema nikakvih poteškoća i, protekom roka za podnošenje pravnog sredstva, ta presuda postaje izvršna i, u predmetnom slučaju, također konačna.
86. Ako dotična osoba nije bila nazočna na objavi osuđujuće presude, ona bi trebala saznati za tu presudu jer osuđujuća presuda postaje izvršna samo kada je toj osobi dostavljena i nakon proteka roka za podnošenje žalbe, čiji rok počinje teći od ispunjavanja ovih formalnosti.
87. Osuđenoj osobi dostava može također biti neuspješna iz razloga koji joj se mogu pripisati (naprimjer zbog bijega) ili ne mogu (naprimjer zbog propusta u radu službi zaduženih za dostavu). U takvim slučajevima presuda ipak mora biti izvršena i, dakle, mora biti izvršnog karaktera. Ovo posljednje će presuda steći izvršenjem službene dostave, u predmetnom slučaju punomoćniku koji ne smije dopustiti da presuda postane konačna, omogućivši mu time podnošenje pravnog sredstva ako u stadiju izvršenja dotična osoba bude pronađena i/ili obaviještena o postojanju kaznene presude.
88. Kada je riječ o načinu dostave, koju sam okarakterizirao kao „službenu“, države članice imaju slobodu glede njezina određivanja prema onome što smatraju najprikladnijim.
89. U njemačkom postupovnom sustavu, takvom kakav je razjašnjen na raspravi, u slučaju u kojem otpočetka može biti dvojbi oko toga hoće li biti poteškoća vezano uz obavještavanje dotične osobe (ovdje u slučaju prebivališta u inozemstvu), čini se da punomoćnik ustvari predstavlja službenu kontaktnu točku između sudskog tijela i optuženika. Korištenje usluga toga punomoćnika uključuje obvezu za sudsko tijelo (obveza da preko njega idu akti koji se dostavljaju), za punomoćnika (obveza upućivanja zaprimljenih dokumenata optuženiku) i za optuženika koji mora zatražiti informacije od njega kako bi saznao stanje postupka.
90. Sudsko slanje odluke punomoćniku u svrhu obavještavanja predstavlja postupovni akt kojim počinje teći rok po proteku kojega osuđujuća presuda postaje izvršna.
91. Ovaj postupovni sustav koji je usvojen od strane njemačkog zakonodavca sam po sebi nije sporan, osim po tome što poštuje pravila utvrđena člankom 82. stavkom 2. podstavkom 1. posljednjom rečenicom UFEU‑a, to jest da pravila donesena na temelju ovog stavka moraju voditi računa o razlikama između tradicija i pravnih sustava država članica.
92. Treba li još navedeni postupovni sustav zadovoljavati, u stadiju svoje provedbe, potrebu da omogući izvršavanje prava na obranu optuženika, valja preispitati u okviru odgovora na drugo pitanje.
2. Analiza
93. Svojim drugim pitanjem Amtsgericht Laufen u biti traži od Suda da odluči treba li članak 2., članak 3. stavak 1. točku (c) kao i članak 6. stavak 1. i stavak 3. Direktive 2012/13 tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji je izdan protiv njega, nakon čega slijedi dostava običnom poštom ovog naloga okrivljeniku od strane punomoćnika, pri čemu rok od dva tjedna za podnošenje prigovora protiv toga naloga teče od njegove dostave navedenom opunomoćeniku.
94. Amtsgericht Laufen u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku detaljno navodi da imenovanje punomoćnika za primanje pismena predviđeno člancima 116., 127.a i 132. ZKP‑a ima za posljedicu to da rok za podnošenje pravnog sredstva protiv odluke koja je donesena u kaznenom postupku počinje teći od dostave takve odluke imenovanom punomoćniku. Punomoćnik potom dostavlja navedenu odluku okrivljeniku običnom poštom, bez dokaza o otpremi i/ili zaprimanju. Stoga bi bilo irelevantno, posebno u svrhu računanja roka za podnošenje pravnog sredstva, njegovo saznanje o tome je li i kada je okrivljenik stvarno zaprimio odluku koja je donesena tijekom kaznenog postupka. Sud koji je uputio zahtjev ističe, u tom pogledu, da je, kada je riječ o kaznenom nalogu, na optuženiku da on sam osigura da ga zaprimi i da si omogući početni pristup sudu.
95. Direktiva 2012/13 u svojem članku 1. štiti „pravo na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih“.
96. Ova dva vida prava na informiranje su obuhvaćena dvama različitim člancima ove direktive, čije tumačenje zahtijeva sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku. Članak 3. navedene direktive se odnosi, sukladno svom naslovu, na „pravo na informiranje o pravima“. Članak 6. Direktive 2012/13 se po njemu odnosi na „pravo na informiranje o optužbama“.
97. Sukladno članku 3. stavku 1. ove direktive „države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava“. Između spomenutih postupovnih prava se u članku 3. stavku 1. točki (c) navedene direktive nalazi „pravo na informiranost o optužbama u skladu s člankom 6.“.
98. Podsjećam da sukladno članku 6. stavku 1. Direktive 2012/13 „države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu“.
99. Osim toga, članak 6. stavak 3. ove iste direktive propisuje da „države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe“.
100. Iz članka 2. stavka 1. Direktive 2012/13 proizlazi da je njegovo područje primjene posebno prošireno. Naime, sukladno toj odredbi ova se direktiva „primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.“(16)
101. Članak 6. stavak 1. i 3. Direktive 2012/13 mora se tumačiti u vezi s člankom 2. stavkom 1. ove iste direktive. Stoga, ako je zakonodavac Unije jasno predvidio primjenu Direktive 2012/13 tijekom cijelog kaznenog postupka, od prvih sumnji do objave presude, ovisno o slučaju nakon iscrpljivanja pravnih sredstava, treba smatrati da pravo na informiranje o optužbama propisano člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. navedene direktive podrazumijeva pravo okrivljenika na informiranje o odluci o određivanju sankcije protiv njega prije i u svrhu mogućeg podnošenja pravnog sredstva protiv takve odluke.
102. Stoga, zahtjev iz članka 6. stavka 3. Direktive 2012/13 prema kojem se detaljne informacije o optužbama moraju pružiti „najkasnije po dostavljanju optužnice sudu“ obuhvaća situaciju u kojoj je kazneni nalog objavljen protiv okrivljenika i u kojoj ovaj može ponovno podnijeti prigovor protiv tog naloga, ali ovaj puta u klasičnom postupku „prije nego što sud ponovno odluči o osnovanosti optužbe.“
103. U takvom slučaju, pravo na informiranje o optužbama ima za cilj djelotvorno ostvarivanje prava okrivljenika na obranu, a posebno podnošenje pravnog sredstva protiv kaznene presude koja se na njega odnosi.
104. Prema mom mišljenju, njemački mehanizam dostave kaznenog naloga punomoćniku, koji potom nalog prosljeđuje okrivljeniku običnom poštom, nije protivan, u svojim načelima i pod pretpostavkama koje ćemo kasnije iznijeti, pravu na informiranje o optužbama kako je zaštićeno člankom 6. stavcima 1. i 3. Direktive 2012/13.
105. Naime, valja utvrditi da ova direktiva ne uređuje pitanje načina dostave akata tijekom kaznenog postupka.
106. Ipak, kada određuju ove načine dostave, države članice moraju osigurati poštovanje prava okrivljenika iz navedene direktive. Stoga bi rješenje koje je prihvatila Savezna Republika Njemačka za dostavu kaznenih naloga objavljenih protiv osoba koje nemaju boravište u toj državi članici bilo podložno kritici samo ako dovodi u pitanje prava na informiranje o optužbama i šire prava na obranu, posebno onih o podnošenju pravnog sredstva.
107. Kako sam to prethodno istaknuo, dostava osuđujuće presude punomoćniku predstavlja način koji je odabrala Savezna Republika Njemačka u svrhu izvršenja takve odluke kada postoji bojazan da bi došlo do poteškoća vezanih uz obavještavanje dotične osobe nakon objave navedenih odluka, posebno u slučaju njezina boravka u inozemstvu.
108. U slučaju imenovanja punomoćnika za primanje pismena, on je dužan bez odgode proslijediti osuđujuću kaznenu presudu dotičnoj osobi, ako je to potrebno uz prijevod na jezik te osobe.
109. Njemačkoj vladi je na raspravi postavljeno pitanje o tome što se događa kada okrivljenik nepravodobno zaprimi kazneni nalog i kad stoga bude spriječen u podnošenju prigovora protiv tog naloga u roku od dva tjedna koji teče od dostave navedenog naloga imenovanom punomoćniku. Naime, u takvoj situaciji kazneni nalog može biti izvršen, ako je to potrebno, imajući na raspolaganju uzajamnu pravnu pomoć u kaznenim stvarima. Zato je važno znati može li dotična osoba u stadiju izvršenja kaznenog naloga podnijeti prigovor protiv tog kaznenog naloga ili ne može.
110. Njemačka vlada je na to pitanje odgovorila potvrdno. Detaljno je obrazložila da optuženik, sukladno njemačkom pravu(17), kada je bio spriječen u podnošenju prigovora u roku od dva tjedna, on može zahtijevati povrat u prijašnje stanje od trenutka od kada je informiran o postojanju kaznenog naloga izdanog protiv njega, posebno u stadiju izvršenja tog kaznenog naloga. U takvoj situaciji okrivljenik, dakle, može zahtijevati da se situacija ispravi i da njegova prava na obranu budu poštovana.
111. Ova razjašnjenja potvrđuju da kazneni nalog, u njemačkom pravu, može steći izvršnost a da pritom ne stekne svojstvo konačnosti. Stoga u stadiju izvršenja tog naloga optuženik mora imati pravo na podnošenje prigovora protiv navedenog naloga ako prethodno nije bio informiran o njegovu postojanju.
112. Važno je, međutim, precizirati da njemački mehanizam imenovanja punomoćnika za primanje kaznenog naloga, koji potom prosljeđuje taj nalog običnom poštom optuženiku, zato da bi se smatrao potpuno sukladnim s pravom na informiranje o optužbama, čiji je jedan od ciljeva omogućiti osobi na koju se odnosi osuđujuća kaznena presuda da podnese žalbu protiv takve odluka, ne smije prouzročiti skraćivanje nepromjenjivog roka od dva tjedna koji ta osoba ima na raspolaganju za podnošenje prigovora protiv navedenog naloga.
113. U tom pogledu mogu nastati dvije situacije.
114. U prvoj situaciji, osoba na koju se odnosi kazneni nalog zaprima isti unutar dva tjedna koja teku od dostave tog naloga punomoćniku. U toj situaciji, zakonski rok za podnošenje pravnog sredstva koji optuženik ima na raspolaganju za osporavanje navedenog naloga ne može biti skraćen za broj dana potreban za dostavu punomoćniku koji ima prebivalište na području suda pa do trenutka kad je dotična osoba zaprimila poštu koja sadržava osuđujuću kaznenu presudu protiv nje. Ovaj način dostave punomoćniku, nakon kojeg slijedi proslijeđivanje običnom poštom okrivljeniku, može prouzročiti skraćivanje zakonskog roka koji ta osoba ima na raspolaganju za osporavanje kaznenog naloga koji se na nju odnosi jer je taj način može spriječiti u raspolaganju vremenom potrebnim za pripremu svoje obrane. Ako bi to okrivljeniku oduzelu u punini njegovo raspolaganje tim zakonskim rokom za podnošenje prigovora protiv kaznenog naloga, takav bi način mogao dovesti u pitanje prava na obranu koja, sukladno članku 48. stavku 2. Povelje, moraju biti zajamčena svakom optuženiku.
115. Činjenica da neka osoba zaprimi kazneni nalog unutar roka od dva tjedna koji počinje teći od dostave ovog naloga punomoćniku ne mora je dakle onemogućiti u raspolaganju puninom toga zakonskog roka na koji ima pravo za podnošenje prigovora protiv navedenog naloga, osim ako dovodi u pitanje cilj prava na informiranje o optužbama.
116. U drugoj situaciji, osoba na koju se odnosi kazneni nalog zaprima isti ili je o njemu obaviještena, eventualno u stadiju izvršenja, izvan roka od dva tjedna koji počinje teći računajući od dostave ovog naloga punomoćniku. U takvoj situaciji ta osoba mora također imati na raspolaganju, računajući od trenutka kad je stvarno saznala za navedeni nalog, cijeli taj zakonski rok od dva tjedna za podnošenje prigovora protiv dotičnog kaznenog naloga.
117. Ukratko, iako je državi članici dopušteno, u okolnostima kao u predmetu u glavnom postupku, uspostaviti sustav dostave odluka punomoćniku u kaznenim predmetima i određivanja roka od te dostave, nakon čega takve odluke postaju izvršne, taj sustav ne smije, nasuprot tome, imati za učinak oduzimanje optuženiku mogućnosti podnošenja njegovih pravnih sredstava u zakonskom roku propisanom zakonodavstvom te države, računajući od trenutka od kada je informiran o tim odlukama.
118. S obzirom na prethodno navedeno, zaključujem da se članak 2., članak 3. stavak 1. točka (c) kao i članak 6. stavci 1. i 3. Direktive 2012/13 trebaju tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo države članice, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na njega, koji potom prosljeđuje taj nalog običnom poštom optuženiku pod uvjetom da taj postupovni mehanizam ne sprječava tu osobu da se koristi pravom na zakonski rok od dva tjedna, propisan zakonodavstvom navedene države, za podnošenje prigovora protiv kaznenog naloga, pri čemu taj rok počinje teći od trenutka kada je navedena osoba, na bilo koji način, saznala za navedeni nalog.
IV – Zaključak
119. S obzirom na sva ova razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Amtsgericht Laufen odgovori na sljedeći način:
1. Članak 1. stavak 2. kao i članak 2. stavak 1. i stavak 8. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima treba tumačiti na način da im se ne protivi zakonodavstvo države članice, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku, koje predviđa korištenje nekog jezika kao jezika postupka pred sudovima te države. Međutim, te iste odredbe treba tumačiti na način da omogućuju osobi na koju se odnosi presuda u kaznenom predmetu i koja ne vlada jezikom postupka podnošenje pravnog sredstva protiv te presude na svojem jeziku, pri čemu je na nadležnom sudu da, primjenom prava na tumačenje koje okrivljenik ima na raspolaganju na temelju članka 2. te direktive, pribavi sredstva za osiguranje prevođenja pravnog sredstva na jezik postupka.
2. Članak 2., članak 3. stavak 1. točka (c) kao i članak 6. stavci 1. i 3. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku trebaju se tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo države članice, kao što je ono u predmetu u glavnom postupku koje u kaznenom postupku zahtijeva da okrivljenik koji nema boravište u toj državi članici imenuje punomoćnika za primanje pismena u svrhu dostave kaznenog naloga koji se odnosi na njega, koji potom prosljeđuje taj nalog običnom poštom optuženiku, nakon čega slijedi proslijeđivanje od strane punomoćnika običnom poštom okrivljeniku pod uvjetom da taj postupovni mehanizam ne sprječava tu osobu da se koristi pravom na zakonski rok od dva tjedna, propisan zakonodavstvom navedene države, za podnošenje prigovora protiv kaznenog naloga, pri čemu taj rok počinje teći od trenutka kad je navedena osoba, na bilo koji način, saznala za navedeni nalog.