MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
EVGENIJA TANCHEVA
od 28. lipnja 2018.(1)
Predmet C‑216/18 PPU
Minister for Justice and Equality
protiv
LM
(Nedostaci u pravosudnom sustavu)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio High Court (Visoki sud, Irska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Razlozi za odbijanje izvršenja – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 47. – Pravo na pošteno suđenje – Vladavina prava – Članak 7. UEU‑a – Obrazloženi prijedlog Komisije kojim se Vijeće poziva da utvrdi postojanje očite opasnosti da Republika Poljska teško prekrši vrijednost iz članka 2. UEU‑a”
Sadržaj
I. Uvod
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Povelja
2. Ugovor o Europskoj uniji
3. Okvirna odluka
B. Irsko pravo
III. Činjenice i glavni postupak
IV. Analiza
A. Dopuštenost
B. Meritum
1. Uvodne napomene
2. Prvo prethodno pitanje
a) Treba li stvarna opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje, a ne članka 4. Povelje, dovesti do odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga?
b) Treba li svaka povreda članka 47. drugog stavka Povelje, bez obzira na težinu, dovesti do odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga?
1) Uvod
2) Zahtjev očitog uskraćivanja sudske zaštite
3) Kvalifikacija očitog uskraćivanja sudske zaštite s obzirom na neovisnost sudova
c) Treba li pravosudno tijelo izvršenja utvrditi da je dotična osoba izložena opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite?
1) Uvod i očitovanja stranaka
2) Zahtjev pojedinačnog ispitivanja
3) Kako dokazati da je dotična osoba izložena stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici?
3. Drugo prethodno pitanje
V. Zaključak
I. Uvod
1. Ovaj je zahtjev za prethodnu odluku upućen u kontekstu razvoja i reformi poljskog pravosudnog sustava(2) zbog kojih je Europska komisija 20. prosinca 2017. donijela obrazloženi prijedlog kojim je pozvala Vijeće Europske unije da na temelju članka 7. stavka 1. UEU‑a utvrdi postojanje očite opasnosti da Republika Poljska teško prekrši jednu od zajedničkih vrijednosti država članica iz članka 2. UEU‑a, odnosno vladavinu prava(3) (u daljnjem tekstu: obrazloženi prijedlog Komisije).
2. Postupak predviđen člankom 7. UEU‑a, ako je završen, odnosno ako Europsko vijeće utvrdi da neka država članica teško i trajno krši vrijednosti iz članka 2. UEU‑a, omogućuje suspenziju određenih prava koja ta država članica ima na temelju Ugovorâ. Takav postupak nikad nije bio pokrenut, a još manje završen. Obrazloženi prijedlog Komisije prvi je pokušaj u tom smislu, a Vijeće do danas još nije donijelo odluku koju bi na temelju tog prijedloga trebalo donijeti.
3. U ovom su predmetu poljski sudovi na temelju Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(4), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.(5) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka), izdali tri uhidbena naloga protiv tuženika u glavnom postupku LM. On tvrdi da je zbog reformi poljskog pravosudnog sustava, koje su analizirane u obrazloženom prijedlogu Komisije, izložen stvarnoj opasnosti od toga da u toj državi članici neće imati pošteno suđenje i tvrdi da ga zbog te opasnosti sud koji je uputio zahtjev ne može predati poljskim pravosudnim tijelima.
4. Međutim, države članice dužne su na temelju načela uzajamnog priznavanja izvršiti svaki europski uhidbeni nalog(6). Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima obveznog neizvršenja propisanima u članku 3. Okvirne odluke ili mogućeg neizvršenja propisanima u člancima 4. i 4.a Okvirne odluke(7).
5. Međutim, Sud je u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 98.) presudio da izvršenje europskog uhidbenog naloga mora biti odgođeno ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da za osobu koja je predmet tog naloga postoji stvarna opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Sud je taj zaključak temeljio, s jedne strane, na Mišljenju 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454, t. 191.) u kojem je priznao da se, „u iznimnim okolnostima”, načela uzajamnog priznavanja i povjerenja mogu ograničiti i, s druge strane, na članku 1. stavku 3. Okvirne odluke, u skladu s kojim ta okvirna odluka „ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava” koja su, među ostalim, propisana Poveljom(8).
6. Međutim, Sud u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru nastoji urediti odgodu izvršenja europskog uhidbenog naloga, pri čemu je od pravosudnog tijela izvršenja tražio da provede ispitivanje u dvije faze.
7. Kao prvo, pravosudno tijelo izvršenja mora utvrditi postojanje stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u državi članici izdavateljici zbog „sustavnih i općenitih nedostataka ili nedostataka koji dotiču određene skupine osoba ili pak određene centre za oduzimanje slobode”(9). Kako bi utvrdilo postojanje takvih nedostataka, to tijelo odluku mora temeljiti na „objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima o uvjetima oduzimanja slobode koji prevladavaju u državi članici izdavateljici”, osobito na „međunarodni[m] sudski[m] odluka[ma] poput presuda [Europskog s]uda za ljudska prava, sudski[m] odluka[ma] države članice izdavateljice kao i odluka[ma], izvješć[ima] ili drugi[m] dokumen[tima] koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koji potječu iz sustava Ujedinjenih naroda”(10).
8. Kao drugo, pravosudno tijelo izvršenja mora se uvjeriti da postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da će osoba na koju se odnosi europski uhidbeni nalog biti izložena opasnosti utvrđenoj na temelju elemenata opisanih u prethodnoj točki. Naime, „[s]âmo postojanje […] sustavni[h] i općeniti[h] nedosta[taka] ili nedosta[taka] koji dotiču određene skupine osoba ili pak određene centre za oduzimanje slobode […] ne znači nužno da bi dotična osoba u konkretnom slučaju bila podvrgnuta nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u slučaju predaje”(11). Pravosudno tijelo izvršenja stoga treba na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zatražiti dodatne informacije o uvjetima oduzimanja slobode dotičnoj osobi. Ako pravosudno tijelo izvršenja na temelju tih informacija smatra da dotična osoba nije izložena stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, ono mora izvršiti europski uhidbeni nalog. Ako pak na temelju tih informacija utvrdi da je dotična osoba izložena takvoj opasnosti, ono mora odgoditi izvršenje tog naloga.
9. U ovom predmetu, temeljno pravo za koje tražena osoba navodi da je izložena njegovoj povredi u državi članici izdavateljici nije zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja o kojoj je riječ u prethodno navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru, nego, već sam naveo, pravo na pošteno suđenje. Među ostalim, Sudu je postavljeno pitanje primjenjuje li se na takvu situaciju druga faza ispitivanja utvrđena u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru. Drugim riječima, Sudu je postavljeno pitanje mora li pravosudno tijelo izvršenja, kako bi bilo dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga, utvrditi, s jedne strane, da u poljskom pravosudnom sustavu postoje nedostaci koji predstavljaju stvarnu opasnost od povrede prava na pošteno suđenje i, s druge strane, da je dotična osoba izložena takvoj opasnosti, ili je dostatno utvrđenje da u poljskom pravosudnom sustavu postoje nedostaci, pri čemu se to tijelo ne mora uvjeriti da je dotična osoba izložena tim nedostacima.
10. To je pitanje važno s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev navodi da na temelju obrazloženog prijedloga Komisije i dvaju mišljenja(12) Europske komisije za demokraciju putem prava (u daljnjem tekstu: Venecijanska komisija) smatra da su takvi nedostaci prisutni.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Povelja
11. Člankom 47. Povelje, naslovljenim „Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje”, predviđa se:
„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.
Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.
Pravna pomoć osigurava se za osobe koje nemaju dostatna sredstva, u mjeri u kojoj je takva pomoć potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu.”
2. Ugovor o Europskoj uniji
12. U skladu s člankom 2. UEU‑a:
„Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.”
13. Člankom 7. UEU‑a određuje se:
„1. Na temelju obrazloženog prijedloga jedne trećine država članica, Europskog parlamenta ili Europske komisije, Vijeće može, odlučujući većinom od četiri petine svojih članova uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, utvrditi da postoji očita opasnost da država članica teško prekrši vrijednosti iz članka 2. Prije nego što to utvrdi, Vijeće saslušava dotičnu državu članicu i može joj uputiti preporuke odlučujući u skladu s istim postupkom.
Vijeće redovito provjerava postoje li i dalje razlozi koji su bili temelj za takvo utvrđenje.
2. Europsko vijeće, odlučujući jednoglasno, na prijedlog jedne trećine država članica ili Europske komisije te uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta može utvrditi da država članica teško i trajno krši vrijednosti iz članka 2. nakon što pozove dotičnu državu članicu da se očituje.
3. Ako je utvrđeno kršenje temeljem stavka 2., Vijeće može, kvalificiranom većinom odlučiti da se dotičnoj državi članici suspendiraju određena prava koja proizlaze iz primjene Ugovorâ, uključujući pravo glasa predstavnika vlade te države članice u Vijeću. Pritom Vijeće uzima u obzir moguće posljedice takve suspenzije na prava i obveze fizičkih i pravnih osoba.
Obveze dotične države članice temeljem Ugovorâ u svakom slučaju i dalje obvezuju tu državu.
4. Vijeće može kvalificiranom većinom naknadno odlučiti izmijeniti ili opozvati mjere poduzete temeljem stavka 3., ako su se promijenile okolnosti zbog kojih su mjere uvedene.
5. Modaliteti glasovanja koji se primjenjuju na Europski parlament, Europsko vijeće i Vijeće za potrebe ovog članka utvrđeni su u članku 354. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.”
3. Okvirna odluka
14. Uvodnom izjavom 10. Okvirne odluke predviđa se:
„Mehanizam europskog uhidbenog naloga temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica. Njegova primjena može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. spomenutog Ugovora, s posljedicama predviđenima u članku 7. stavku 2. Ugovora.”
15. U skladu s člankom 1. Okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji.”
B. Irsko pravo
16. Zakonom o europskom uhidbenom nalogu iz 2003., kojim je prenesena Okvirna odluka(13), predviđa se, u njegovu članku 37. stavku 1.:
„Osoba neće biti predana na temelju ovog zakona ako:
a) njezina predaja ne bi bila spojiva s državnim obvezama na temelju:
i. [Europske] konvencije [za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda], ili
ii. protokola uz [Europsku] konvenciju [za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda],
b) bi njezina predaja predstavljala povredu bilo koje odredbe Ustava […]”
III. Činjenice i glavni postupak
17. Republika Poljska izdala je tri europska uhidbena naloga protiv poljskog državljanina LM.
18. Prvi europski uhidbeni nalog izdao je(14) 4. lipnja 2012. Sąd Okręgowy w Poznaniu (Okružni sud u Poznanju, Poljska) radi progona LM‑a zbog dva kaznena djela koja su kategorizirana kao „nezakonita proizvodnja, obrada, krijumčarenje opojnih droga, prekursora, nadomjestaka ili psihotropnih tvari ili njihova trgovina” i „sudjelovanje u organiziranoj kriminalnoj skupini ili organizaciji čiji je cilj počinjenje kaznenih djela”. U skladu s tim uhidbenim nalogom, LM je od 2002. do proljeća 2006. u Poznanju i Włocławeku sudjelovao u zločinačkom udruženju čije je cilj, među ostalim, bila trgovina opojnim drogama u velikim količinama. U istom je razdoblju prodao najmanje 50 kg amfetamina za najmanje 225 000 poljskih zlota (PLN), 200 000 pilula ecstasyja za najmanje 290 000 poljskih zlota i najmanje 3,5 kg marihuane za najmanje 47 950 poljskih zlota.
19. Drugi europski uhidbeni nalog izdao je(15) 1. veljače 2012. Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska) radi progona LM‑a zbog dva kaznena djela, od kojih su oba kategorizirana kao „nezakonita trgovina opojnim drogama i psihotropnim tvarima”. U skladu s tim uhidbenim nalogom, LM je tijekom ljeta 2007. u Nizozemsku dostavio najmanje 6 kg marihuane, a potom najmanje 5 kg marihuane. U dopisu pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog pojašnjava se da je marihuana, koju je LM dostavio drugim članovima zločinačkog udruženja kojeg je bio dio, potom bila prodana LM‑u kako bi je distribuirao u Poljskoj.
20. Treći europski uhidbeni nalog izdao je(16) 26. rujna 2013. Sąd Okręgowy w Włocławku (Okružni sud u Włocławeku, Poljska) radi progona LM‑a zbog kaznenog djela kategoriziranog kao „nezakonita proizvodnja, obrada, krijumčarenje opojnih droga, prekursora, nadomjestaka ili psihotropnih tvari ili njihova trgovina”. U skladu s tim uhidbenim nalogom, LM je između srpnja 2006. i studenoga 2007. u Włocławeku sudjelovao u prodaji najmanje 30 kg amfetamina za najmanje 150 000 poljskih zlota, 55 000 pilula ecstasyja za najmanje 81 000 poljskih zlota i najmanje 7,5 kg marihuane za najmanje 105 250 poljskih zlota.
21. LM uhićen je u Irskoj 5. svibnja 2017. Nije pristao na to da ga se preda poljskim tijelima jer je, među ostalim, zbog nedavnih zakonodavnih reformi poljskog pravosudnog sustava i državnog odvjetništva izložen stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u Poljskoj, čime bi se povrijedio članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).
22. Nakon kašnjenja zbog, kao što je naveo sud koji je uputio zahtjev, poteškoća povezanih s pravnom pomoći, promjenom odvjetnika i zahtjevima za odgodu kako bi se mogli podnijeti novi dokazi i pružiti nove informacije o poljskim zakonodavnim reformama, High Court (Visoki sud, Irska) održao je raspravu 1. i 2. veljače 2018. U presudi od 12. ožujka 2018. High Court (Visoki sud) smatrao je da Sudu treba postaviti pitanje o tumačenju Okvirne odluke te je pozvao stranke u glavnom postupku da podnesu očitovanja o pitanjima koja je namjeravao postaviti Sudu.
23. U presudi od 23. ožujka 2018. High Court (Visoki sud) smatrao je, na temelju obrazloženog prijedloga Komisije i mišljenjâ Venecijanske komisije, da zakonodavne reforme koje je Republika Poljska poduzela posljednje dvije godine povređuju zajedničku vrijednost vladavine prava iz članka 2. UEU‑a. Zaključio je da postoji stvarna opasnost od toga da tuženik u glavnom postupku neće imati pošteno suđenje u Poljskoj jer više nisu zajamčene neovisnost pravosudnog tijela i usklađenost s poljskim Ustavom.
24. High Court (Visoki sud) pita se primjenjuje li se druga faza ispitivanja utvrđena u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198) kada u državi članici izdavateljici postoje nedostaci u pravosudnom sustavu kojima se povređuje vladavina prava. High Court (Visoki sud) smatra da se druga faza tog ispitivanja ne primjenjuje. Naime, kad bi se primjenjivala, bilo bi nerealno očekivati od dotične osobe da utvrdi da ti nedostaci utječu na postupak koji se odnosi na nju.
25. Usto, High Court (Visoki sud) smatra da zbog sustavnosti predmetnih nedostataka pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog ne može pružiti nikakvo pojedinačno jamstvo na temelju kojeg se može utvrditi da ne postoji opasnost kojoj je izložena dotična osoba. Bilo bi nerealno zahtijevati jamstva u pogledu državnog odvjetnika i članova sastava suda, uključujući žalbenog suda, ili u pogledu poštovanja odluka Ustavnog suda koji bi utvrdio neustavnost odredbe koja bi mogla utjecati na predmetni postupak.
26. Stoga je High Court (Visoki sud) prekinuo postupak i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:
„1. Ne dovodeći u pitanje zaključke Suda u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198), ako nacionalni sud utvrdi da postoje uvjerljivi dokazi da su okolnosti u državi članici izdavateljici nespojive s temeljnim pravom na pošteno suđenje jer sam pravosudni sustav u državi članici izdavateljici više ne funkcionira u skladu s vladavinom prava, mora li pravosudno tijelo izvršenja provesti bilo kakvu dodatnu ocjenu, konkretnu i preciznu, u pogledu izloženosti dotične osobe opasnosti od nepoštenog suđenja ako će njezino suđenje biti provedeno u sustavu koji više ne funkcionira u skladu s vladavinom prava?
2. Ako test koji se mora provesti zahtijeva specifičnu ocjenu stvarne opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite dotičnoj osobi i ako je nacionalni sud zaključio da sustavna povreda vladavine prava postoji, mora li se taj sud kao pravosudno tijelo izvršenja obratiti pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog za sve dodatne informacije koje bi mu mogle omogućiti utvrđivanje da ne postoji opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite dotičnoj osobi? Ako je to slučaj, koja bi jamstva trebalo zahtijevati pravosudno tijelo izvršenja kako bi suđenje bilo pošteno?”
27. Sud je 12. travnja 2018. odlučio da se o zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku u skladu s člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda.
28. Sud je također odlučio pozvati Republiku Poljsku da u pisanom obliku podnese sva korisna pojašnjenja u pogledu ovog predmeta, u skladu s člankom 109. stavkom 3. svojeg Poslovnika.
29. Pisana očitovanja u pogledu prethodnih pitanja podnijeli su tužitelj, tuženik u glavnom postupku, Komisija i, na temelju članka 109. stavka 3. Poslovnika Suda, Republika Poljska. Te su stranke, kao i Kraljevina Španjolska, Mađarska i Kraljevina Nizozemska, saslušane na raspravi održanoj 1. lipnja 2018.
IV. Analiza
A. Dopuštenost
30. Poljska vlada tvrdi da je problem hipotetske naravi jer ne postoji nijedan razlog kojim bi se na temelju prava na pošteno suđenje opravdalo odbijanje izvršenja predmetnih europskih uhidbenih naloga. Iako izričito ne navodi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten, iz toga ipak zaključuje da Sud ne bi trebao odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev. Mađarska vlada pak tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer je problem hipotetske naravi.
31. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud primjenjuje se pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja(17).
32. U tom pogledu iz izričaja i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da je pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku postojanje spora koji se vodi pred nacionalnim sudovima, u okviru kojeg oni moraju donijeti odluku, pri čemu mogu uzeti u obzir presudu u prethodnom postupku. Naime, razlog za postojanje prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja na općenita ili hipotetska pitanja, već stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora(18).
33. U ovom se slučaju Sudu postavlja pitanje je li dovoljno da pravosudno tijelo izvršenja, kako bi bilo dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga, utvrdi da postoji stvarna opasnost od povrede prava na pošteno suđenje zbog nedostataka u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice ili se također mora uvjeriti da će tražena osoba biti izložena takvoj opasnosti. Sud se također pitalo koje informacije i jamstva pravosudno tijelo izvršenja mora, ovisno o slučaju, dobiti od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog kako bi se odbacila ta opasnost. Međutim, poljski sudovi izdali su tri europska uhidbena naloga protiv LM‑a te sud koji je uputio zahtjev kaže da smatra da je nedostacima koji utječu na poljski pravosudni sustav ugrožena vladavina prava. Posljedično, predaja LM‑a pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog ovisi o odgovoru koji Sud pruži na prethodna pitanja. Slijedom toga, pitanja se ne mogu smatrati hipotetskima.
34. Stoga smatram da zahtjev za prethodnu odluku treba proglasiti dopuštenim.
B. Meritum
1. Uvodne napomene
35. Ističem da nije na Sudu da odluči o postojanju stvarne opasnosti od povrede prava na pošteno suđenje zbog nedostataka u poljskom pravosudnom sustavu, odnosno o prvoj fazi ispitivanja utvrđenoj u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198). Na pravosudnom je tijelu izvršenja da odluči o postojanju takve opasnosti. Naime, u skladu s točkom 88. te presude, pravosudno tijelo izvršenja dužno je, kada raspolaže elementima koji potvrđuju postojanje stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u državi članici izdavateljici, ocijeniti postojanje takve opasnosti.
36. Sud je dužan odlučiti o usklađenosti poljskog zakonodavstva s pravom Unije, osobito s odredbama Povelje, samo u okviru tužbe zbog povrede obveze(19). Međutim, Sud bi u okviru takve tužbe utvrdio, prema potrebi, povredu pravila prava Unije, a ne opasnost od povrede takvog pravnog pravila.
37. Također pojašnjavam da se ne može smatrati da, dok Vijeće ne donese odluku kojom se na temelju članka 7. stavka 1. UEU‑a utvrđuje postojanje očite opasnosti da Republika Poljska teško prekrši vladavinu prava, pravosudno tijelo izvršenja ne može provesti ocjenu opisanu u točki 35. ovog mišljenja.
38. Naime, kao prvo, ocjena koju će prema potrebi provesti Vijeće u okviru članka 7. stavka 1. UEU‑a ne odnosi se na isti predmet kao ocjena koju provodi pravosudno tijelo izvršenja u okviru prve faze ispitivanja utvrđene u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198). U okviru članka 7. stavka 1. UEU‑a Vijeće ocjenjuje postoji li očita opasnost od teške povrede vrijednosti iz članka 2. UEU‑a, odnosno ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava. Suprotno tomu, u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru ispitivanje pravosudnog tijela izvršenja odnosilo se na postojanje stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava, zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, a ne povrede zajedničke vrijednosti država članica.
39. U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li dovoljno da on, kako bi bio dužan odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga, utvrdi da su „okolnosti u državi članici izdavateljici nespojivi s temeljnim pravom na pošteno suđenje jer sam pravosudni sustav u [toj državi članici] više ne funkcionira u skladu s vladavinom prava”(20). Sudu je stoga postavljeno pitanje o posljedicama povrede prava na pošteno suđenje, a ne o posljedicama povrede vrijednosti vladavine prava.
40. Točno je da je Komisija u ovom slučaju donijela obrazloženi prijedlog zbog zabrinutosti u pogledu neovisnosti sudova i diobe vlasti, odnosno prava na pošteno suđenje(21). Opasnost od povrede prava na pošteno suđenje u državi članici izdavateljici ipak može postojati, čak i ako se njome ne povređuje vladavina prava. Stoga se, prema mojem mišljenju, ne može osporiti da dvije ocjene koje su proveli Vijeće i pravosudno tijelo izvršenja, kako su opisane u točki 38. ovog mišljenja, nemaju isti cilj.
41. Kao drugo, utvrđenje Vijeća da postoji očita opasnost od teške povrede vrijednosti iz članka 2. UEU‑a nema iste posljedice kao utvrđenje pravosudnog tijela izvršenja da postoji stvarna opasnost od povrede temeljnog prava.
42. Naime, jedina je posljedica utvrđenja Vijeća da postoji očita opasnost da država članica teško prekrši vrijednosti iz članka 2. UEU‑a ta što se njime, po potrebi, Europskom vijeću omogućuje da na temelju članka 7. stavka 2. UEU‑a utvrdi da postoji teško i trajno kršenje tih vrijednosti. Vijeće stoga može, u skladu s člankom 7. stavkom 3. UEU‑a, dotičnoj državi članici suspendirati određena prava koja proizlaze iz primjene UEU‑a i UFEU‑a na temelju utvrđenja povrede, a ne obične opasnosti od povrede. Ono može, među ostalim, suspendirati primjenu Okvirne odluke u pogledu te države članice, kao što se predviđa njezinom uvodnom izjavom 10.
43. Suprotno tomu, pravosudno tijelo izvršenja dužno je, na temelju utvrđenja da samo postoji stvarna opasnost od povrede zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga. Međutim, ono ne može obustaviti izvršenje predmetnog europskog uhidbenog naloga(22).
44. Stoga se slažem s mišljenjem nizozemske vlade koja je na raspravi tvrdila da postupak predviđen člankom 7. UEU‑a ima potpuno drukčiju ulogu od ispitivanja koje je pravosudno tijelo izvršenja provelo na temelju presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198). Tim se postupkom Uniji omogućuje da intervenira u slučaju da neka država članica teško i trajno krši vrijednosti na kojima se Unija temelji. Ispitivanjem se pak pravosudnom tijelu izvršenja omogućuje da zaštiti temeljna prava osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog.
45. Kao treće, ističem da se člankom 7. stavkom 1. UEU‑a ne predviđa u kojem roku Vijeće, kojem je podnesen obrazloženi prijedlog, treba donijeti odluku kojom se utvrđuje postojanje očite opasnosti od teške povrede vrijednosti iz članka 2. UEU‑a. Njime se ne predviđa ni da Vijeće donosi odluku u tom smislu ako smatra da takva opasnost ne postoji. Stoga, kad bi se smatralo da pravosudno tijelo izvršenja ne može ocijeniti postoji li stvarna opasnost od kršenja temeljnog prava u državi članici izdavateljici sve dok Vijeće ne donese odluku na temelju članka 7. stavka 1. UEU‑a, time bi se tom tijelu na neodređeno vremensko razdoblje zabranilo da odgodi izvršenje europskog uhidbenog naloga. Ističem da je u ovom slučaju obrazloženi prijedlog Komisije donesen 20. prosinca 2017. i da Vijeće do danas nije donijelo nikakvu odluku na temelju članka 7. stavka 1. UEU‑a(23).
2. Prvo prethodno pitanje
46. Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem pita Sud primjenjuje li se druga faza ispitivanja utvrđena u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198) ako država članica izdavateljica povređuje „temeljno pravo na pošteno suđenje”. Međutim, iako se u samom pitanju ne navodi na kojem se tekstu temelji pravo na pošteno suđenje, u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku upućuje se na članak 6. EKLJP‑a.
47. U tom pogledu ističem da, iako temeljna prava kako su zajamčena EKLJP‑om čine opća načela prava Unije, kao što je navedeno u članku 6. stavku 3. UEU‑a, te iako su, kao što se predviđa člankom 52. stavkom 3. Povelje, u onoj mjeri u kojoj prava koje ona sadržava odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz navedene konvencije, ta konvencija ipak nije pravni instrument koji formalno predstavlja dio pravnog poretka Unije jer joj Unija nije pristupila(24).
48. Međutim, iz objašnjenja koja se odnose na Povelju(25) proizlazi da članak 47. drugi stavak Povelje odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a koji se odnosi na pravo na pošteno suđenje.
49. Stoga valja upućivati isključivo na članak 47. drugi stavak Povelje(26).
50. Stoga se Sud pitalo je li dovoljno da pravosudno tijelo izvršenja, kako bi bilo dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga, utvrdi da postoji stvarna opasnost(27) od povrede prava na pošteno suđenje navedenog u članku 47. drugom stavku Povelje zbog nedostataka u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice ili se također mora uvjeriti da će osoba na koju se odnosi taj nalog biti izložena toj opasnosti.
51. Kako bih odgovorio na to pitanje, najprije ću pitati može li stvarna opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje, a ne članka 4. Povelje, o kojem je riječ u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198), dovesti do odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga. Budući da je, prema mojem mišljenju, to slučaj, zatim ću ispitati može li bilo koja povreda prava na pošteno suđenje dovesti do odgode izvršenja takvog naloga ili do nje mora doći samo ako postoji vrlo teška povreda, kao što je očito uskraćivanje sudske zaštite. Naposljetku ću se osvrnuti na primjenjivost druge faze ispitivanja utvrđene u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru u slučaju da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite zbog nedostataka u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice (jer je, prema mojem mišljenju, stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite relevantan kriterij). Već sada navodim da se, prema mojem mišljenju, druga faza tog ispitivanja primjenjuje u takvom slučaju.
a) Treba li stvarna opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje, a ne članka 4. Povelje, dovesti do odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga?
52. Minister for Justice and Equality (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska) (u daljnjem tekstu: ministar), nizozemska vlada, poljska vlada(28) i Komisija smatraju da opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje može dovesti do obveze odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga. LM, sud koji je uputio zahtjev i, čini se, španjolska vlada to smatraju nespornim(29).
53. S obzirom na njegovu važnost, čini mi se da je potrebno ispitati to pitanje.
54. U tom pogledu ističem da se sâmo načelo uzajamnog priznavanja, koje je „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenim stvarima(30), temelji na načelu uzajamnog povjerenja među državama članicama. Kao što je Sud odlučio u Mišljenju 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454, t. 191. i 192.), načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim „u iznimnim okolnostima”, da ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata tim pravom. Stoga države članice ne mogu, osim „u iznimnim okolnostima”, provjeriti je li neka druga država članica u konkretnom slučaju stvarno poštovala temeljna prava zajamčena pravom Unije.
55. Kao što sam prethodno naveo(31), Sud je svoju odluku temeljio na mogućnosti da se „u iznimnim okolnostima” priznaju ograničenja načela uzajamnog priznavanja i povjerenja, kao i na članku 1. stavku 3. Okvirne odluke kako bi u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198) zaključio da je odgoda izvršenja europskog uhidbenog naloga obvezna. Takva ograničenja dokazuju da uzajamno povjerenje nije slijepo povjerenje(32).
56. Međutim, ograničenja načela uzajamnog priznavanja dosad su priznata samo s obzirom na pravo propisano u članku 4. Povelje u pogledu izvršenja europskog uhidbenog naloga i u pogledu transfera podnositelja zahtjeva za azil, na temelju Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća(33), u državu članicu koja je odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva(34).
57. U tom pogledu ističem da, iako zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja predviđena člankom 4. Povelje ima apsolutan karakter(35), to ne vrijedi za pravo na pošteno suđenje navedeno u njezinu članku 47. Naime, to se pravo može ograničiti(36).
58. Međutim, prema mojem mišljenju, iz toga se ne može zaključiti da opasnost od povrede članka 47. Povelje ne može dovesti do odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga. S tim se slaže i nezavisna odvjetnica E. Sharpston(37).
59. Naime, kao prvo, u tekstu članka 1. stavka 3. Okvirne odluke ništa ne upućuje na to da su države članice, kad provode tu odluku, dužne poštovati samo temeljna prava kojima se ne priznaje nikakvo ograničenje, kao što je članak 4. Povelje.
60. Kao drugo, podsjećam da je Okvirnom odlukom uveden sustav predaje među pravosudnim tijelima, koji je zamijenio izručenje među državama članicama koje je podrazumijevalo intervenciju i ocjenu političke vlasti(38).
61. Međutim, samo se na odluku donesenu na kraju sudskog postupka koji ispunjava zahtjeve iz članka 47. drugog stavka Povelje može, prema mojem mišljenju, primijeniti uzajamno priznavanje na temelju Okvirne odluke.
62. U tom pogledu ističem da je Sud u presudi od 9. ožujka 2017., Pula Parking (C‑551/15, EU:C:2017:193, t. 54.), koja se, točno je, odnosila na tumačenje Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća(39), a ne na tumačenje Okvirne odluke, istaknuo da „poštovanje načela uzajamnog povjerenja u sudovanje u državama članicama Unije, na kojem se temelji primjena [Uredbe Bruxelles I.a], pretpostavlja, među ostalim, da su sudske odluke čije se izvršenje traži u drugoj državi članici donesene u sudskom postupku koji nudi jamstva neovisnosti i nepristranosti te poštovanje načela kontradiktornosti postupka”(40).
63. Isto tako, čini mi se da uzajamno priznavanje europskih uhidbenih naloga pretpostavlja da su kazne za čije su izvršenje izdani izrečene na kraju sudskog postupka koji ispunjava, među ostalim, zahtjeve neovisnosti i nepristranosti predviđene člankom 47. drugim stavkom Povelje. Što se tiče europskih uhidbenih naloga izdanih radi progona, čini mi se da oni moraju biti podređeni istom zahtjevu kao nalozi izdani radi izvršenja kazne. Naime, njihovo izvršenje pretpostavlja da će kazneni progon u državi članici izdavateljici biti izvršen pred neovisnim i nepristranim sudskim tijelom.
64. To je, uostalom, stajalište nezavisnog odvjetnika M. Bobeka, u skladu s kojim „nacionalni sudovi, kako bi mogli sudjelovati u europskom sustavu uzajamnog priznavanja (u bilo kojem području prava: kaznenom, građanskom, upravnom), moraju ispuniti sve kriterije kojima se definira ‚sud’ u pravu Unije, uključujući nezavisnost”. Nezavisni odvjetnik M. Bobek iz toga zaključuje da, ako „kazneni sudovi države članice više ne mogu osigurati pravo na pošteno suđenje”, „primjena načela uzajamnog povjerenja više [nije] prikladna” te je „automatsko međusobno priznavanje” stoga isključeno(41).
65. Stoga, ako postoji stvarna opasnost da postupak koji se vodi u državi članici izdavateljici ne ispunjava zahtjeve iz članka 47. drugog stavka Povelje, pretpostavka na kojoj počiva obveza izvršavanja svakog europskog uhidbenog naloga, predviđena člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke, ne postoji. Opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje u državi članici izdavateljici stoga može dovesti do zabrane izvršenja europskog uhidbenog naloga(42).
66. Kao treće, Europski sud za ljudska prava zabranjuje državama ugovornicama da protjeraju osobu ako je u zemlji odredišta izložena stvarnoj opasnosti ne samo od postupanja protivnih članku 3. EKLJP‑a(43) ili smrtne kazne(44), što predstavlja povredu članka 2. EKLJP‑a i članka 1. Protokola br. 13 uz EKLJP(45), nego i od očitog uskraćivanja sudske zaštite, što predstavlja povredu članka 6. EKLJP‑a(46).
67. Stoga smatram da opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje može dovesti do obveze odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga.
68. Međutim, s obzirom na iznimnu narav okolnosti u kojima se, u skladu s Mišljenjem 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454, t. 191.), priznaju ograničenja načela uzajamnog priznavanja, valja pitati treba li izvršenje europskog uhidbenog naloga odgoditi čim postoji stvarna opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje ili ga treba odgoditi samo ako postoji stvarna opasnost od osobito teške povrede te odredbe.
b) Treba li svaka povreda članka 47. drugog stavka Povelje, bez obzira na težinu, dovesti do odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga?
1) Uvod
69. Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je u irskom pravu zadaća pravosudnog tijela izvršenja da ne provede predaju ako postoji stvarna opasnost od toga da dotična osoba u državi članici izdavateljici bude izložena očitom uskraćivanju sudske zaštite(47).
70. Irska je sudska praksa u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Naime, taj je sud u presudi Soering protiv Ujedinjene Kraljevine presudio da odluka o izručenju „[može] iznimno predstavljati problem na području [članka 6. EKLJP‑a] ako je bjegunac izložen ili bi mogao biti izložen očitom uskraćivanju sudske zaštite”(48).
71. Iako sud koji je uputio zahtjev ne pita Sud treba li izvršenje europskog uhidbenog naloga odgoditi čim postoji stvarna opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje ili to treba učiniti samo ako postoji stvarna opasnost od osobito teške povrede te odredbe, kao što je očito uskraćivanje sudske zaštite, čini mi se da to pitanje treba razmotriti. Naime, to pitanje proizlazi iz pitanja ispitanog u točkama 52. do 68. ovog mišljenja. Usto, u drugom se prethodnom pitanju izričito upućuje na stvarnu opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite.
2) Zahtjev očitog uskraćivanja sudske zaštite
72. Smatram da za obvezu odgode izvršenja europskog uhidbenog naloga mora postojati stvarna opasnost od povrede članka 47. drugog stavka Povelje u državi članici izdavateljici. Mora postojati stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite.
73. Naime, kao prvo, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ograničenja načela uzajamnog povjerenja treba tumačiti usko(49).
74. Što se tiče Okvirne odluke, pravosudna tijela izvršenja dužna su na temelju njezina članka 1. stavka 2. izvršiti svaki europski uhidbeni nalog. Ona mogu odbiti provesti to izvršenje samo zbog razloga koji su iscrpno navedeni u člancima 3., 4. i 4.a navedene okvirne odluke. Slijedom toga, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, odbijanje izvršenja takvog naloga zamišljeno je kao iznimka koja se na temelju toga mora usko tumačiti(50).
75. Kao drugo, kao što je prethodno navedeno(51), pravo na pošteno suđenje može biti ograničeno ako se, među ostalim, tim ograničenjima poštuje bitan sadržaj tog prava, kao što je predviđeno člankom 52. stavkom 1. Povelje.
76. Stoga mi se čini da pravosudno tijelo izvršenja može biti dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga samo ako postoji stvarna opasnost od povrede bitnog sadržaja prava na pošteno suđenje, a ne samog prava na pošteno suđenje.
77. Drugim riječima, što se tiče prava koje ima apsolutan karakter, kao što je zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, da bi izvršenje bilo potrebno odgoditi, dovoljno je da postoji stvarna opasnost od povrede tog prava. Suprotno tomu, što se tiče prava koje nema apsolutan karakter, kao što je pravo na pošteno suđenje, izvršenje treba odgoditi samo ako se stvarna opasnost od povrede odnosi na bitan sadržaj tog prava.
78. Kao treće, takvo je stajalište u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava.
79. Naime, kao što je prethodno navedeno(52), Europski sud za ljudska prava smatra da, kako bi država ugovornica bila dužna ne protjerati ili izručiti osobu, ta osoba u državi koja je podnositelj zahtjeva mora biti izložena „očitom uskraćivanju sudske zaštite”, a ne samo povredi članka 6. EKLJP‑a(53). Što se tiče prava na pošteno suđenje, tom sudu stoga nije dovoljna, kao što je slučaj za zabranu nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, samo stvarna opasnost od „postupanja protivnog članku 3. [EKLJP‑a]”(54).
80. Od čega se sastoji, prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava, očito uskraćivanje sudske zaštite?
81. Prema mišljenju tog suda, „očito uskraćivanje sudske zaštite više je od običnih nepravilnosti ili nepostojanja jamstva u postupku koji bi mogao dovesti do povrede članka 6. [EKLJP‑a] ako bi do njih došlo u samoj državi ugovornici. Treba postojati povreda načela poštenog suđenja zajamčenog člankom 6. [EKLJP‑a] koja bi bila tako teška da bi dovela do poništenja ili čak uništenja same biti prava zaštićenog tim člankom”(55).
82. Prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava, očito uskraćivanje sudske zaštite na temelju kojeg je zabranjeno izručenje ili protjerivanje zainteresirane osobe tako mogu činiti: osuđujuća presuda in absentia bez mogućnosti preispitivanja merituma optužbe(56); sažeti postupak u okviru kojeg se potpuno zanemaruju prava obrane(57); oduzimanje slobode čiju pravilnost ne može ispitati neovisni i nepristrani sud; namjerno i sustavno odbijanje da se pojedincu, osobito pojedincu kojem je sloboda oduzeta u stranoj zemlji, dopusti komunikacija s odvjetnikom(58). ESLJP također pridaje važnost činjenici da se osoba civil mora pojaviti pred sudom koji je sastavljen, barem djelomično, od članova vojnih snaga koji su podređeni izvršnoj vlasti(59).
83. Prema mojim saznanjima, Europski sud za ljudska prava samo je četiri puta presudio da bi izručenje ili protjerivanje dovelo do povrede članka 6. EKLJP‑a. Riječ je o presudi Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjene Kraljevine, u kojoj se očito uskraćivanje sudske zaštite sastojalo od priznavanja dokaza dobivenih mučenjem; presudi Husayn protiv Poljske, u kojoj je očito uskraćivanje sudske zaštite bilo obilježeno, među ostalim, zadržavanjem tužitelja u pritvoru u američkoj vojnoj bazi u Guantanamu tijekom dvanaest godina, pri čemu nije bio okrivljen; presudi Al Nashiri protiv Poljske, donesenoj istog dana kao i presuda Husayn protiv Poljske, na koju se želim osvrnuti; i nedavnoj presudi Al Nashiri protiv Rumunjske(60).
84. U presudi Al Nashiri protiv Poljske(61) tužitelj, koji je saudijski državljanin, bio je uhvaćen u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i transferiran u tajni centar za oduzimanje slobode u Poljskoj, a zatim u američku vojnu bazu u Guantanamu. Protiv njega se vodio postupak pred vojnom komisijom u bazi u Guantanamu jer je organizirao samoubilački napad na američki ratni brod i sudjelovao u napadu na francuski naftni tanker. Europski sud za ljudska prava zaključio je da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite s obzirom na tri elementa. Kao prvo, predmetna vojna komisija nije bila ni neovisna ni nepristrana te je se stoga nije moglo smatrati „sudom” u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Uspostavljena je kako bi sudila „određenim stranim državljanima u ratu protiv terorizma”, nije bila dio saveznog pravosudnog sustava Sjedinjenih Američkih Država te je bila sastavljena isključivo od članova vojnih snaga. Kao drugo, Europski sud za ljudska prava temeljio je odluku na presudi US Supreme Court (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država)(62) kako bi presudio da ta komisija nije „zakonom ustanovljeni” sud u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Kao treće, prema mišljenju tog suda, postojala je velika vjerojatnost da su se dokazi dobiveni mučenjem upotrijebili protiv tužitelja(63).
85. Predlažem da se prihvati kriterij Europskog suda za ljudska prava i da se smatra da izvršenje europskog uhidbenog naloga treba odgoditi samo ako postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici.
3) Kvalifikacija očitog uskraćivanja sudske zaštite s obzirom na neovisnost sudova
86. U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji stvarna opasnost da LM u državi članici izdavateljici bude izložen očitom uskraćivanju sudske zaštite zbog, među ostalim, nepostojanja neovisnosti sudova te države članice.
87. Može li se nepostojanje neovisnosti sudova države članice izdavateljice smatrati očitim uskraćivanjem sudske zaštite?
88. U tom pogledu podsjećam da se člankom 47. drugim stavkom Povelje predviđa da svatko ima pravo da neovisni i nepristrani sud ispita njegov slučaj.
89. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam neovisnosti može se promatrati iz dvaju kutova. Prvi, vanjski kut gledanja, pretpostavlja da to tijelo bude zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova glede postupaka pred njima. Drugi, unutarnji kut gledanja, dovodi se u vezu s pojmom neovisnost i ima za cilj osiguranje jednake distance prema strankama spora i njihovim pripadajućim interesima u odnosu na predmet spora. Taj kut gledanja zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kakvog interesa u rješavanju spora osim isključivo primjene pravnih pravila(64). Ta jamstva neovisnosti i nepristranosti pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se otkloni bilo kakva legitimna sumnja kod građana u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese(65).
90. Prema mojem mišljenju, nije moguće isključiti da bi nepostojanje neovisnosti sudova države članice izdavateljice u načelu moglo biti očito uskraćivanje sudske zaštite.
91. Naime, s jedne strane, Sud je u presudi od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses (C‑64/16, EU:C:2018:117, t. 41. i 42.), presudio da je „ključno […] očuvanje neovisnosti [nacionalnih sudova]” i da je „[j]amstvo neovisnosti […] svojstveno zadaći suđenja”(66). Konkretno, postojanje jamstava u području sastava suda kamen je temeljac prava na pošteno suđenje(67).
92. S druge strane, Europski sud za ljudska prava presudio je u presudama Al Nashiri protiv Poljske i Al Nashiri protiv Rumunjske(68) da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite zbog toga što, među ostalim, vojna komisija uspostavljena u bazi u Guantanamu nije bila ni neovisna ni nepristrana te je se stoga nije moglo smatrati „sudom” u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a(69).
93. Međutim, ističem da se nepostojanje neovisnosti i nepristranosti suda može smatrati očitim uskraćivanjem sudske zaštite samo ako je toliko ozbiljno da poništava poštenost suđenja. Naime, kao što je Europski sud za ljudska prava istaknuo u presudi Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjene Kraljevine, postoji ključna razlika između priznavanja dokaza dobivenih mučenjem, o kojem je bilo riječ u toj presudi, i povreda članka 6. EKLJP‑a prouzročenih, na primjer, sastavom suda(70).
94. Osobito, ne mogu dovoljno naglasiti činjenicu da su se presude Al Nashiri protiv Poljske i Al Nashiri protiv Rumunjske(71), koje su dosad jedine u kojima je Europski sud za ljudska prava presudio da je članak 6. EKLJP‑a povrijeđen zbog, među ostalim, nepostojanja neovisnosti i nepristranosti sudova u zemlji odredišta, odnosile na specijalne sudove koji su bili nadležni u području terorizma i sastavljeni isključivo od članova vojnih snaga.
95. Na sudu je koji je uputio zahtjev da na temelju tih razmatranja utvrdi je li u ovom slučaju navodno nepostojanje neovisnosti poljskih sudova toliko ozbiljno da poništava poštenost suđenja i stoga predstavlja očito uskraćivanje sudske zaštite. Kao što je Sud istaknuo u presudi Aranyosi i Căldăraru, taj se sud mora u tu svrhu temeljiti na objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima o uvjetima koji prevladavaju u državi članici izdavateljici i dokazuju postojanje nedostataka koji utječu na poljski pravosudni sustav(72). U tom se pogledu u obzir mogu uzeti obrazloženi prijedlog Komisije i mišljenja Venecijanske komisije, pod uvjetom, a na to ću se vratiti, da se sud koji je uputio zahtjev informira o mogućem razvoju situacije u Poljskoj koji bi uslijedio nakon tih dokumenata.
96. Je li pravosudno tijelo izvršenja, ako utvrdi da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite zbog nedostataka u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice, samo na temelju tog utvrđenja dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga? Ili treba nastaviti ispitivanje i utvrditi da je dotična osoba protiv koje je izdan taj nalog izložena takvoj opasnosti? Na to ću pitanje sada pokušati odgovoriti.
c) Treba li pravosudno tijelo izvršenja utvrditi da je dotična osoba izložena opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite?
1) Uvod i očitovanja stranaka
97. Sud je u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 91. do 93.) presudio, kao što sam već naveo, da je pravosudno tijelo izvršenja dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga samo ako utvrdi, s jedne strane, da u državi članici izdavateljici postoji stvarna opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja zbog općih uvjeta oduzimanja slobode u toj državi članici i, s druge strane, da će dotična osoba biti izložena toj opasnosti(73). Naime, prema mišljenju Suda, postojanje nedostataka u zatvorskom sustavu, čak i općenitih, ne utječe nužno na sve centre za oduzimanje slobode. Stoga se ne može samo na temelju utvrđenja da postoje nedostaci u zatvorskom sustavu zaključiti da će dotična osoba biti izložena nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.
98. Sud koji je uputio zahtjev smatra da, ako su nedostaci u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice osobito teški, odnosno ako ta država članica više ne poštuje vladavinu prava, treba odbiti provesti predaju, a da se ne mora provjeriti hoće li dotična osoba biti izložena takvoj opasnosti(74).
99. Ministar tvrdi da je primjenjiva druga faza ispitivanja utvrđena u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru. Kad ne bi bila primjenjiva, to bi imalo za posljedicu da irska pravosudna tijela sustavno odbijaju izvršiti europske uhidbene naloge koje je izdala Republika Poljska. Ističe, među ostalim, da takvo odbijanje nije u skladu ni s uvodnom izjavom 10. Okvirne odluke, ni s načelom koje ima ustavnu vrijednost kao što je uzajamno povjerenje, ni s načelom jednakosti propisanim člankom 4. UEU‑a.
100. LM smatra da se druga faza ispitivanja utvrđena u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru ne može primijeniti na situaciju u kojoj je povjerenje, koje države članice imaju u to da Republika Poljska poštuje temeljnu vrijednost, odnosno vladavinu prava, bilo jednostavno uništeno.
101. Španjolska vlada smatra da se primjenjuje druga faza ispitivanja utvrđena u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru. Mađarska vlada smatra da se utvrđenje postojanja nedostataka u poljskom pravnom sustavu može izvršiti samo u okviru postupka predviđenog člankom 7. UEU‑a i da prva faza ispitivanja utvrđena u toj presudi stoga nije ispunjena. Kad bi bila ispunjena, tada bi se, prema mišljenju mađarske vlade, druga faza tog ispitivanja primjenjivala. Nizozemska vlada tvrdi da se ta druga faza primjenjuje.
102. Prema mišljenju poljske vlade, ne postoji ni opasnost od povrede vladavine prava u Poljskoj, ni opasnost od povrede prava dotične osobe LM na pošteno suđenje. S jedne se strane sud koji je uputio zahtjev ne može na temelju obrazloženog prijedloga Komisije zaključiti da postoji povreda vladavine prava u Poljskoj jer je, među ostalim, poljsko zakonodavstvo izmijenjeno nakon donošenja tog obrazloženog prijedloga. Sud koji je uputio zahtjev nije nadležan za utvrđivanje da je Republika Poljska povrijedila vladavinu prava jer je za to nadležno Europsko vijeće u okviru postupka predviđenog u članku 7. UEU‑a. Sud koji je uputio zahtjev nije nadležan ni za suspenziju primjene Okvirne odluke jer je za to nadležno Vijeće u skladu s uvodnom izjavom 10. Okvirne odluke. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev nije utvrdio da bi sam LM bio izložen stvarnoj opasnosti od povrede prava na pošteno suđenje. Naime, taj sud, među ostalim, nije u mogućnosti navesti čak ni hipotetske razloge zbog kojih bi LM bio izložen opasnosti od toga da mu se ne sudi pošteno.
103. Komisija tvrdi da se primjenjuje druga faza ispitivanja utvrđena u prethodno navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru. Okolnost da je država članica bila predmet obrazloženog prijedloga u smislu članka 7. stavka 1. UEU‑a ne znači da je osoba zbog predaje toj državi članici automatski izložena stvarnoj opasnosti od povrede prava na pošteno suđenje. Naime, ne može se isključiti da su u određenim situacijama sudovi te države članice u mogućnosti postupati neovisno, kao što se zahtijeva člankom 47. drugim stavkom Povelje. Stoga treba provesti ispitivanje u svakom slučaju zasebno. Kako bi pravosudno tijelo izvršenja dovršilo to pojedinačno ispitivanje, treba uzeti u obzir identitet dotične osobe (osobito ako je riječ o političkom protivniku ili ako pripada socijalnoj ili etničkoj manjini koju se diskriminira) te narav i okolnosti kaznenog djela zbog kojeg je tražen (osobito ako je to kazneno djelo političke naravi, ako je počinjeno u izvršavanju slobode izražavanja ili udruživanja ili ako je bilo predmet javnih izjava predstavnika trenutačne vlasti). Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev trebao bi uzeti u obzir situaciju sudaca koji se bliže dobi umirovljenja (čije zadržavanje na funkciji nakon te dobi sad ovisi o diskrecijskoj odluci izvršne vlasti) ili pravila o napredovanju sudaca.
2) Zahtjev pojedinačnog ispitivanja
104. Smatram da je pravosudno tijelo izvršenja dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga tek ako utvrdi ne samo da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite zbog nedostataka koji utječu na pravosudni sustav države članice izdavateljice, nego i da je dotična osoba usto izložena toj opasnosti.
105. Naime, kao prvo, ističem da se, u skladu s Mišljenjem 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454, t. 192.), iznimna provjera koju provode države članice u pogledu toga poštuje li neka druga država članica temeljna prava, može odnositi samo na poštovanje tih prava „u konkretnom slučaju”.
106. Kada bi se smatralo da je pravosudno tijelo izvršenja dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga, a da pritom ne provjeri je li dotična osoba izložena opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite za koje se smatra da ga obilježavaju nedostaci u pravosudnom sustavu, to, prema mojem mišljenju, ne bi bilo u skladu s uvodnom izjavom 10. Okvirne odluke, prema kojoj „primjena [mehanizma europskog uhidbenog naloga] može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. [UEU‑a]. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. [UEU‑a]”. Tom se uvodnom izjavom 10. državama članicama zabranjuje da suspendiraju primjenu Okvirne odluke u pogledu neke države članice, osim ako je Europsko vijeće u pogledu te države članice donijelo odluku na temelju onoga što je danas članak 7. stavak 2. UEU‑a(75). Suprotno tomu, njome se državi članici ne zabranjuje da suspendira primjenu Okvirne odluke „u konkretnom slučaju”, odnosno da odgodi izvršenje pojedinog europskog uhidbenog naloga. Navodim, uostalom, da je Sud u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198) priznao takvu odgodu, a da nije postojala takva odluka Europskog vijeća.
107. Usto, s obzirom na to da se suspenzija odnosi na izvršenje Okvirne odluke „u konkretnom slučaju”, nema povrede jednakosti među državama članicama propisane člankom 4. stavkom 2. UEU‑a.
108. Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da u Poljskoj zbog nedavnih reformi pravosudnog sustava postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite(76), iz toga se ne može zaključiti da nijedan poljski sud ne može, neovisno o tome o kojem je predmetu riječ, postupati poštujući članak 47. drugi stavak Povelje. U potpunosti se slažem s argumentom Komisije prema kojem se, „čak i ako je utvrđeno da je vladavina prava u državi članici izdavateljici ozbiljno ugrožena […], ne može isključiti da može postojati kontekst u kojem je i dalje moguće da sudovi vode postupak neovisno, što je potrebno kako bi se zajamčilo poštovanje temeljnog prava propisanog člankom 47. drugim stavkom Povelje”.
109. Kao treće, kako bi utvrdio postoji li stvarna opasnost od postupanja protivnih članku 3. EKLJP‑a, Europski sud za ljudska prava „razmatra predvidljive posljedice slanja tužitelja u zemlju odredišta s obzirom na opću situaciju u toj zemlji i okolnosti svojstvenih slučaju zainteresirane osobe”(77). Prema mišljenju tog suda, činjenica da u određenoj zemlji postoji opći problem poštovanja ljudskih prava sama po sebi ne znači da bi slanje zainteresirane osobe u tu zemlju bilo protivno članku 3. EKLJP‑a(78). Isto tako, kako bi provjerio postoji li stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite, u praksi ne uzima u obzir samo situaciju u zemlji odredišta, nego i okolnosti svojstvene zainteresiranoj osobi(79).
110. Na primjer, što se tiče članka 3. EKLJP‑a, Europski sud za ljudska prava presudio je u presudi Mo. M. protiv Francuske da bi slanje tužitelja u Čad, iz kojeg je pobjegao nakon što su ga čadske tajne službe uhitile i mučile, dovelo do povrede članka 3. EKLJP‑a. Odluku je temeljio na izvješćima lokalnih nevladinih organizacija i promatrača iz institucija, iz kojih proizlazi da je opća situacija u Čadu obilježena postojanjem vojnih zatvora kojima upravljaju tajne službe. Taj je sud potom ispitao osobnu situaciju tužitelja. U tom pogledu ističe, s jedne strane, da liječničke potvrde dokazuju da je već bio mučen u Čadu i, s druge strane, da je izložen opasnosti od ponovnog mučenja ako ga se tamo pošalje s obzirom na to da u Francuskoj djeluje u okviru oporbene stranke te se čini da su čadska tijela protiv njega izdala nalog za privođenje tri godine nakon njegova odlaska iz Čada(80).
111. Europski sud za ljudska prava presudio je u presudi M. G. protiv Bugarske da je tužitelj, kojeg ruska tijela traže kako bi ga predala kaznenim sudovima u Ingušetiji, jednoj od republika u Sjevernom Kavkazu, zbog sumnji da pripada čečenskoj gerilskoj skupini, izložen ozbiljnoj i stvarnoj opasnosti od mučenja ako ga se izruči Rusiji. Kao prvo, navedeni sud ispitao je opću situaciju u Sjevernom Kavkazu i utvrdio da je ta regija i dalje zona oružanog sukoba koji obilježavaju, među ostalim, izvansudska pogubljenja, mučenje te nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Kao drugo, ispitao je osobnu situaciju tužitelja i utvrdio da je bio kazneno gonjen zbog, među ostalim, pripadnosti oružanoj skupini, pripreme terorističkih djela, trgovine oružjem i opojnim drogama, da su ruske tajne službe zaplijenile veliku količinu oružja u njegovu kućanstvu i da ga ruska tijela sumnjiče za sudjelovanje u džihadskoj oružanoj skupini. Iz toga je zaključio da je osobito izložen opasnosti od mučenja ako bude zatvoren u ustanovi u Sjevernom Kavkazu(81).
112. Što se tiče članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, Europski sud za ljudska prava presudio je u presudi Ahorugeze protiv Švedske da tužitelj, ruandski državljanin koji je pripadnik naroda Hutu, ako ga se izruči u Ruandu u kojoj mu se treba suditi za genocid i zločine protiv čovječnosti, ne bi bio izložen stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite. Naime, taj je sud na temelju presuda Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu i informacija koje su dostavili nizozemski istražitelji i norveška policija smatrao da nije utvrđeno da ruandski sudovi nisu neovisni ili nepristrani. Usto je ispitao osobnu situaciju tužitelja. Smatra da tužitelj nije izložen očitom uskraćivanju sudske zaštite ni zbog okolnosti da je pred Međunarodnim kaznenim sudom za Ruandu svjedočio za obranu, ni zbog činjenice da je upravljao ruandskim tijelom za civilni zračni promet, ni zbog osude za uništenje imovine drugih osoba tijekom genocida 1994.(82)
3) Kako dokazati da je dotična osoba izložena stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici?
113. Čini mi se da, kao što tvrdi Komisija, radi dokazivanja da je dotična osoba izložena predmetnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite valja utvrditi postojanje posebnih okolnosti koje se odnose na tu osobu ili na kazneno djelo zbog kojeg se ona progoni ili je osuđena, a koje je izlažu takvoj opasnosti. Stoga Komisija predlaže, među ostalim, da se provjeri je li osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog politički protivnik ili pripada socijalnoj ili etničkoj skupini koju se diskriminira. Komisija također predlaže da se, među ostalim, ispita je li kazneno djelo za koje se dotičnu osobu progoni političke naravi ili je trenutačna vlast dala javne izjave o tom kaznenom djelu ili njegovoj sankciji. Čini mi se da te prijedloge treba prihvatiti.
114. U tom pogledu ističem se u drugoj rečenici uvodne izjave 12. Okvirne odluke izričito predviđa mogućnost odbijanja predaje osobe ako postoji razlog za uvjerenje, na temelju objektivnih elemenata, da je europski uhidbeni nalog koji se odnosi na tu osobu izdan u svrhe progona ili kažnjavanja osobe zbog, među ostalim, njezinih političkih uvjerenja.
115. Što se tiče tereta dokazivanja, prema mojem mišljenju, od dotične osobe valja zahtijevati da dokaže postojanje ozbiljnih i utvrđenih razloga za vjerovanje da je izložena stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici. Takvo je stajalište u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava koji k tomu smatra da je, jednom kad se taj dokaz podnese, na dotičnoj državi da otkloni svaku sumnju u tom pogledu(83).
116. U ovom slučaju LM tvrdi da je izložen stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u Poljskoj jer se u njoj više ne poštuje vladavina prava, „čija je bit pravo na djelotvoran sudski pravni lijek, koji pak može biti zajamčen samo ako postoji neovisan pravosudni sustav”(84).
117. Na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni dokazuju li te tvrdnje da bi LM, u slučaju predaje pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog, bio izložen stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite koje proizlazi iz nedostataka u poljskom pravosudnom sustavu, pod pretpostavkom da je ta opasnost utvrđena.
118. Međutim, ističem da LM ni u jednom trenutku ne navodi na koji bi način nedavne reforme poljskog pravosudnog sustava utjecale na njegovu osobnu situaciju. Ne objašnjava kako bi se nedostacima u poljskom pravosudnom sustavu, pod pretpostavkom njihove utvrđenosti, onemogućilo postupanje neovisnog i nepristranog suda u njegovu predmetu. LM samo općenito tvrdi da poljski pravosudni sustav ne ispunjava zahtjeve vladavine prava.
119. Prema mojem se mišljenju stoga argumentima koje navodi LM isključivo nastoji utvrditi da zbog nedostataka u pravosudnom sustavu postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite u Poljskoj, a ne da bi on sam bio izložen takvoj opasnosti ako ga se preda pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog. Međutim, podsjećam da, kao što je istaknuo Europski sud za ljudska prava, činjenica da u određenoj zemlji postoji opći problem poštovanja ljudskih prava (pod pretpostavkom da je dokazana) sama po sebi ne znači da bi zainteresirana osoba, ako je se pošalje u tu zemlju, bila izložena opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite(85). Na primjer, Europski sud za ljudska prava smatrao je u presudi Yefimova protiv Rusije da, iako postoje razlozi za sumnju u neovisnost kazakstanskih sudaca, tužitelj nije dokazao ni da te sumnje čine stvarnu opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite, ni da bi on sam u slučaju izručenja u Kazahstan bio izložen toj opasnosti(86).
120. U tom pogledu podsjećam da se protiv LM‑a vodi postupak zbog trgovine opojnim drogama i da ništa iz spisa ne upućuje na to da je to kazneno djelo ili situacija samog LM‑a takve naravi da bi zbog nje bio izložen navodnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite. Kad mu je o tome postavljeno pitanje na raspravi, zastupnik LM‑a nije dao dodatna pojašnjenja.
121. Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 3. Okvirne odluke treba tumačiti na način da je pravosudno tijelo izvršenja dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga ako utvrdi ne samo da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite zbog nedostataka u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice, nego i da je osoba protiv koje je izdan taj nalog izložena takvoj opasnosti. Da bi povreda prava na pošteno suđenje propisanog u članku 47. drugom stavku Povelje bila očito uskraćivanje sudske zaštite, ta povreda treba biti toliko ozbiljna da poništava bitan sadržaj prava zaštićenog tom odredbom. Radi utvrđivanja je li dotična osoba izložena predmetnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite, pravosudno tijelo izvršenja treba uzeti u obzir posebne okolnosti koje se odnose na tu osobu i na kazneno djelo zbog kojeg se ona progoni ili je osuđena.
3. Drugo prethodno pitanje
122. Sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem u biti pita je li pravosudno tijelo izvršenja, ako se primjenjuje druga faza ispitivanja utvrđena u presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198) i ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da država članica izdavateljica povređuje vladavinu prava zbog nedostataka u pravosudnom sustavu, dužno od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog zatražiti da mu na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke dostavi sve dodatne informacije o uvjetima u kojima će se voditi postupak protiv dotične osobe. Ako je to slučaj, sud koji je uputio zahtjev pita Sud koja bi jamstva mogao dobiti od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog kako bi odbacio opasnost od toga da dotična osoba neće imati pošteno suđenje.
123. Ističem da je Sud u navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru smatrao da je pravosudno tijelo izvršenja dužno od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog zatražiti, na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke, sve potrebne dodatne informacije o uvjetima oduzimanja slobode dotičnoj osobi. Pravosudno tijelo izvršenja dužno je odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga samo ako s obzirom na te informacije smatra da postoji stvarna opasnost od toga da se prema dotičnoj osobi postupa nečovječno ili ponižavajuće(87).
124. Ministar smatra da je pravosudno tijelo izvršenja dužno od pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog zatražiti sve informacije koje smatra potrebnima. Predmet tih informacija može se odrediti u svakom slučaju zasebno, ovisno o razlogu zbog kojeg pravosudno tijelo izvršenja smatra da je dotična osoba izložena stvarnoj opasnosti od toga da nema pošteno suđenje. Ne može se od pravosudnog tijela izvršenja tražiti da dokaže nepostojanje nedostataka u poljskom pravosudnom sustavu.
125. LM smatra da na drugo prethodno pitanje nije potrebno odgovoriti. Međutim, pojašnjava da se u ovom slučaju ne može ponuditi nikakvo jamstvo na temelju kojeg bi se mogle otkloniti sumnje pravosudnog tijela izvršenja s obzirom na to da su predmetni nedostaci sustavni.
126. Prema mišljenju španjolske vlade, članak 15. stavak 2. Okvirne odluke omogućuje pronalazak rješenja kad pravosudno tijelo izvršenja oklijeva u pogledu daljnjih mjera. Mađarska vlada smatra da pravosudno tijelo izvršenja, s obzirom na to da nije ovlašteno utvrditi postojanje nedostataka u poljskom pravosudnom sustavu, ne može od te države članice tražiti da mu dostavi dodatne informacije. Nizozemska vlada smatra da je pravosudno tijelo izvršenja dužno upotrijebiti mehanizam predviđen člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke. Poljska vlada nije podnijela očitovanja na drugo prethodno pitanje.
127. Komisija smatra da pravosudno tijelo izvršenja može od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zatražiti dodatne informacije. Takav zahtjev za informacije može se odnositi, među ostalim, na najnovije zakonodavne reforme. Međutim, na temelju tih bi informacija nesumnjivo bilo teže odbaciti sumnje pravosudnog tijela izvršenja, osim ako bi se odnosile, kao u prethodno navedenoj presudi Aranyosi i Căldăraru, na uvjete oduzimanja slobode dotičnoj osobi.
128. Prema mojem mišljenju, ako u državi članici izdavateljici postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite, pravosudno tijelo izvršenja treba iskoristiti mogućnost ponuđenu u članku 15. stavku 2. Okvirne odluke kako bi dobilo informacije koje se odnose, s jedne strane, na zakonodavstvo koje je doneseno nakon obrazloženog prijedloga Komisije i mišljenja Venecijanske komisije(88) i, s druge strane, na osobitosti svojstvene dotičnoj osobi i narav kaznenog djela zbog kojih bi ta osoba mogla biti izložena stvarnoj opasnosti od utvrđenog uskraćivanja sudske zaštite.
129. Naime, čini mi se da se ne može isključiti da bi, osobito ako dotična osoba nije dokazala da bi ona sama bila izložena navodnom očitom uskraćivanju sudske zaštite, takav zahtjev za informacije pružio pojašnjenja pravosudnom tijelu izvršenja.
130. Ako pravosudno tijelo izvršenja, s obzirom na informacije dobivene na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke, smatra da osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog nije izložena stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici, ono mora izvršiti taj nalog.
131. Ako pak, s obzirom na te informacije, pravosudno tijelo izvršenja smatra da je dotična osoba izložena stvarnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici, izvršenje tog naloga mora biti odgođeno, ali ne smije biti napušteno(89). U tom slučaju država članica izvršenja mora o tom kašnjenju obavijestiti Eurojust u skladu s člankom 17. stavkom 7. Okvirne odluke, navodeći razloge za tu odgodu. Ako postojanje takve opasnosti ne može biti otklonjeno u razumnom roku, pravosudno tijelo izvršenja mora odlučiti treba li obustaviti postupak predaje(90).
132. Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da, kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi postojanje stvarne opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici, ono je na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke dužno od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zatražiti sve potrebne dodatne informacije koje se odnose, ovisno o slučaju, s jedne strane, na zakonodavne promjene koje su nastale nakon elemenata kojima raspolaže, a kako bi se utvrdilo postojanje stvarne opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite, i, s druge strane, na pojedinosti o osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog odnosno prirodi kaznenog djela za koje se ta osoba progoni ili je osuđena.
V. Zaključak
133. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja mu je uputio High Court (Visoki sud, Irska) odgovori kako slijedi:
1. Članak 1. stavak 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da je pravosudno tijelo izvršenja dužno odgoditi izvršenje europskog uhidbenog naloga ako utvrdi ne samo da postoji stvarna opasnost od očitog uskraćivanja sudske zaštite zbog nedostataka u pravosudnom sustavu države članice izdavateljice, nego i da je osoba protiv koje je izdan taj nalog izložena takvoj opasnosti. Da bi povreda prava na pošteno suđenje propisanog u članku 47. drugom stavku Povelje Europske unije o temeljnim pravima bila očito uskraćivanje sudske zaštite, ta povreda treba biti toliko ozbiljna da poništava bitan sadržaj prava zaštićenog tom odredbom. Radi utvrđivanja je li dotična osoba izložena predmetnoj opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite, pravosudno tijelo izvršenja treba uzeti u obzir posebne okolnosti koje se odnose na tu osobu i na kazneno djelo zbog kojeg se ona progoni ili je osuđena.
2. Kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi postojanje stvarne opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite u državi članici izdavateljici, ono je na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, dužno od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zatražiti sve potrebne dodatne informacije koje se odnose, ovisno o slučaju, s jedne strane, na zakonodavne promjene koje su nastale nakon elemenata kojima raspolaže, a kako bi se utvrdilo postojanje stvarne opasnosti od očitog uskraćivanja sudske zaštite, i, s druge strane, na pojedinosti o osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog odnosno prirodi kaznenog djela za koje se ta osoba progoni ili je osuđena.