RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(prvo vijeće)
20. srpnja 2016.
Predmet F‑19/12 DEP
Luigi Marcuccio
protiv
Europske komisije
„Javna služba – Postupak – Odmjeravanje troškova”
Predmet: Zahtjev za odmjeravanje troškova koji je podnijela Europska komisija nakon rješenja Službeničkog suda od 7. studenoga 2013., Marcuccio/Komisija (F‑19/12, EU:F:2013:176).
Odluka: Ukupan iznos troškova koje Luigi Marcuccio treba nadoknaditi Europskoj komisiji s naslova troškova čiju je naknadu moguće tražiti u predmetu F‑19/12 iznosi 2500 eura. Taj iznos bit će uvećan za zatezne kamate od dana dostave ovog rješenja do dana isplate, i to po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koja je na snazi prvog dana u mjesecu dospijeća plaćanja, uvećanoj za tri i pol postotna boda.
Sažetak
1. Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Pojam – Nagrade za rad koje institucija isplaćuje svojem odvjetniku – Uključenost
(Statut Suda, čl. 19. st. 1. i Prilog I., čl. 7. st. 1.; Poslovnik Službeničkog suda, čl. 105. t. (c))
2. Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Odmjeravanje na temelju preciznih podataka koje je podnio podnositelj zahtjeva ili, ako ih nije podnio, na temelju pravične ocjene suca Unije – Paušalnost naknade odvjetnika – Nepostojanje utjecaja na diskrecijsku ovlast suca
(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 105. t. (c))
1. Iz članka 105. točke (c) Poslovnika Službeničkog suda proizlazi da su troškovi čiju je naknadu moguće tražiti ograničeni, s jedne strane, na troškove nastale u svrhu postupka pred Službeničkim sudom i, s druge strane, na troškove koji su u tu svrhu bili nužni.
Određujući troškove čiju je naknadu moguće tražiti, Opći sud vodi računa o svim okolnostima slučaja sve do trenutka donošenja rješenja o troškovima postupka, uključujući nužne troškove u postupku njihova odmjeravanja.
U tom pogledu, kao što to proizlazi iz članka 19. prvog stavka Statuta Suda, primjenjivog na Opći sud na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. tom statutu, institucije su slobodne zatražiti pomoć odvjetnika. Njegova naknada za rad, dakle, potpada pod pojam nužnih troškova postupka a da pritom institucija nije dužna dokazati da je takva pomoć bila objektivno opravdana. Stoga, iako činjenica da je institucija opunomoćila više agenata i jednog vanjskog odvjetnika u glavnom predmetu i predmetu u kojem se zahtijevala privremena pravna zaštita ne utječe na mogućnost naknade tih troškova, s obzirom na to da ništa ne dopušta njihovo načelno isključenje, ona ipak može utjecati na određivanje iznosa troškova nastalih u svrhu postupka čiju je naknadu na kraju moguće tražiti.
(t. 23., 26. i 27.)
Izvori:
Opći sud Europske unije: rješenja od 23. ožujka 2012., Kerstens/Komisija, T‑498/09 P‑DEP, EU:T:2012:147, t. 15. i 20. i od 28. svibnja 2013., Marcuccio/Komisija, T‑278/07 P‑DEP, EU:T:2013:269, t. 14.
Službenički sud: rješenje od 26. travnja 2010., Schönberger/Parlament, F‑7/08 DEP, EU:F:2010:32, t. 23.
2. Sud Unije nije ovlašten odmjeriti nagrade za rad koje stranke duguju vlastitim odvjetnicima, nego utvrditi iznos naknada za rad koji se može tražiti od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova. Odlučujući o zahtjevu za odmjeravanje troškova, sud Unije nije dužan uzeti u obzir nacionalnu tarifu koja određuje nagrade za rad odvjetnika niti eventualni sporazum koji je u tom pogledu stranka u pitanju sklopila sa svojim agentima ili savjetnicima.
Usto, u nedostatku odredbi o pristojbama u pravu Unije, sud treba slobodno ocijeniti predmetne podatke uzimajući u obzir predmet i narav spora, njegovu važnost sa stajališta prava Unije, težinu predmeta, opseg rada koji je nužan u sudskom postupku za zastupnike ili savjetnike koji su sudjelovali i ekonomske interese koje spor predstavlja za stranke.
Kako bi se na temelju navedenih kriterija ocijenila nužnost troškova koji su stvarno nastali u svrhu postupka, podnositelj zahtjeva mora dostaviti precizne podatke. U istom smislu, paušalna narav naknade za rad nema utjecaj na ocjenu Službeničkog suda o iznosu čija se naknada može tražiti s naslova troškova, s obzirom na to da se sud oslanja na kriterije utvrđene sudskom praksom i na točne informacije koje mu stranke moraju pružiti. Iako nepostojanje takvih informacija ne predstavlja prepreku Službeničkom sudu da na temelju pravične ocjene odredi iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, ono ga dovodi u situaciju nužno strogog ocjenjivanja potraživanja podnositelja zahtjeva.
(t. 24., 25., 30. i 34.)
Izvori:
Sud: rješenje od 17. veljače 2004., DAI/ARAP i dr., C‑321/99 P‑DEP, EU:C:2004:103, t. 23.
Opći sud Europske unije: rješenja od 31. ožujka 2011., Tetra Laval/Komisija, T‑5/02 DEP i T‑80/02 DEP, EU:T:2011:129, t. 68. i od 28. svibnja 2013., Marcuccio/Komisija, T‑278/07 P‑DEP, EU:T:2013:269, t. 16.
Službenički sud: rješenja od 10. studenoga 2009., X/Parlament, F‑14/08 DEP, EU:F:2009:149, t. 22.; od 26. travnja 2010., Schönberger/Parlament, F‑7/08 DEP, EU:F:2010:32, t. 24. i od 27. rujna 2011., De Nicola/EIB, F‑55/08 DEP, EU:F:2011:155, t. 40. i 41.