PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (treće vijeće)

12. ožujka 2014.

Predmet F‑128/12

CR

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba – Primitak od rada – Obiteljske naknade – Naknada za uzdržavano dijete – Povrat preplaćenog iznosa – Namjera dovođenja administrativnog tijela u zabludu – Dokaz – Mogućnost isticanja zahtjeva za povrat preplaćenog iznosa pred administrativnim tijelom nakon isteka petogodišnjeg roka – Prigovor nezakonitosti – Predsudski postupak – Pravilo o slaganju – Prigovor nezakonitosti koji se prvi put ističe u tužbi – Dopuštenost“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na UEZAE na temelju njegova članka 106.a, kojom CR zahtijeva poništenje odluke Europskog parlamenta o povratu, izvan petogodišnjeg zastarnog roka, preplaćenih iznosa na osnovi naknade za uzdržavano dijete.

Odluka:      Tužba se odbija. CR snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova Europskog parlamenta. Vijeće Europske unije, intervenijent, snosi vlastite troškove.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Podudarnost žalbe i tužbe – Istovjetnost predmeta i pravne osnove – Prigovor nezakonitosti koji se prvi put ističe u tužbi – Dopuštenost

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

2.      Dužnosnici – Povrat preplaćenog iznosa – Rok zastare – Član osoblja koji je namjerno doveo u zabludu administrativno tijelo – Mogućnost isticanja zahtjeva pred administrativnim tijelom nakon proteka tog roka – Povreda načela pravne sigurnosti od strane zakonodavca Unije – Nepostojanje

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 85. st. 2.)

3.      Dužnosnici – Povrat preplaćenog iznosa – Rok zastare – Službenik koji je namjerno doveo u zabludu administrativno tijelo – Mogućnost isticanja zahtjeva pred administrativnim tijelom nakon proteka tog roka – Povreda načela proporcionalnosti – Nepostojanje

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 85. st. 2.)

4.      Dužnosnici – Povrat preplaćenog iznosa – Rok zastare – Iznimka – Namjera službenika da dovede u zabludu administrativno tijelo – Teret dokazivanja

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 85. st. 2.)

1.      Razmatranja koja su vezana uz svrhu predsudskog postupka, narav prigovora nezakonitosti i načelo djelotvorne sudske zaštite protive se tomu da se prigovor nezakonitosti koji je prvi put istaknut u tužbi proglasi nedopuštenim samo iz razloga što nije bio istaknut u žalbi koja je prethodila toj tužbi.

Prvo, kada je riječ o svrsi predsudskog postupka, uzimajući u obzir načelo presumpcije zakonitosti akata institucija Europske unije, prema kojem propis Europske unije i dalje u cijelosti proizvodi učinke sve dok nadležni sud ne ustanovi njegovu nezakonitost, tijelo za imenovanje ne može odlučiti ne primijeniti opći akt koji je na snazi, a kojim se po njegovu mišljenju krši viša pravna norma, samo da bi se omogućilo izvansudsko rješavanje spora. Takav izbor treba tim više isključiti kad navedeno tijelo postupa u situaciji isključive nadležnosti, kao što je slučaj kad su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 85. Pravilnika i kad je administracija dužna vratiti iznos koji je preplatio koji od njezinih službenika. U okviru izvršavanja isključive nadležnosti to tijelo ne može povući ili izmijeniti odluku koju službenik pobija, čak i ako bi smatrao osnovanim prigovor nezakonitosti istaknut protiv odredbe o kojoj je usvojena pobijana odluka.

Drugo, vezano uz narav prigovora nezakonitosti, članak 277. UFEU‑a predstavlja izraz općeg načela kojim se svim strankama osigurava pravo osporavati incidentalnim putem, radi ishođenja poništenja akta protiv kojeg je moguće podnijeti tužbu, valjanost prethodnog akta institucije Europske unije koji predstavlja pravni temelj pobijanog akta, ako ta stranka nije imala pravo podnijeti izravnu tužbu protiv takvog akta od kojeg trpi posljedice, a da nije bila u mogućnosti zahtijevati poništenje. Stoga članak 277. UFEU‑a ima za cilj zaštititi pravne subjekte od primjene nezakonitog normativnog akta, s obzirom na to da su učinci presude kojom se utvrđuje neprimjenjivost ograničeni samo na stranke u sporu i da ta presuda ne dovodi u pitanje sam akt, koji postaje takav da se ne može pobijati.

No čak i pod pretpostavkom da obveza isticanja u žalbi prigovora nezakonitosti pod prijetnjom nedopuštenosti može odgovarati svrsi predsudskog postupka, sama je narav prigovora nezakonitosti ta da pomiri načelo zakonitosti i načelo pravne sigurnosti.

Konačno, iz teksta članka 277. UFEU‑a proizlazi da je mogućnost preispitivanja akta opće primjene nakon proteka roka za tužbu otvorena za stranku samo u slučaju spora pred sudovima Europske unije. Takva iznimka stoga ne može u potpunosti proizvoditi učinke u okviru upravnog žalbenog postupka.

Treće i posljednje, sankcija nedopuštenosti prigovora nezakonitosti koji se u tužbi ističe prvi put predstavlja ograničenje prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje nije proporcionalno cilju koji se želi postići pravilom o slaganju, a to je da se omogući mirno rješavanje sporova koji se pojave između pojedinog dužnosnika i administracije. Naime, iako se od svakog uobičajeno savjesnog dužnosnika traži poznavanje Pravilnika, prigovor nezakonitosti po samoj naravi pretpostavlja ocjenjivanje njegove zakonitosti u svjetlu općih načela ili viših pravnih normi pa se od dužnosnika ili službenika koji podnose žalbu, i koji nemaju nužno odgovarajuće pravne sposobnosti, ne može tražiti da takav prigovor formuliraju u stadiju predsudskog postupka, s posljedicom da bi se naknadno isticanje smatralo nedopuštenim.

(t. 32., 33., 35., 36., 38. do 40., 44. i 45.)

Izvori:

Sud: 16. ožujka 1978., Ritter von Wüllerstorff und Urbair/Komisija, 7/77, t. 7.; 13. veljače 1979., Granaria, 101/78, t. 4.; 6. ožujka 1979., Simmenthal/Komisija, 92/78, t. 39.; 3. srpnja 1980., Grassi/Vijeće, 6/79 i 97/79, t. 15.; 14. srpnja 1983., Detti/Sud, 144/82, t. 16.; 19. siječnja 1984., Andersen i dr./Parlament, 262/80, t. 6.; 7. lipnja 1988., Komisija/Grčka, 63/87, t. 10.; 5. listopada 2004., Komisija/Grčka, C‑475/01, t. 18.

Prvostupanjski sud: 30. rujna 1998., Losch/Sud, T‑13/97, t. 99.; 30. rujna 1998., Chvatal i dr./Sud, T‑154/96, t. 112.; 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija, T‑34/96 i T‑163/96, t. 168. i navedena sudska praksa; 12. srpnja 2001., Kik/OHIM (Kik), T‑120/99, t. 55.; 23. siječnja 2002., Gonçalves/Parlament, T‑386/00, t. 34.; 25. listopada 2006., Carius/Komisija, T‑173/04, t. 45. i navedena sudska praksa; 17. rujna 2008., Neurim Pharmaceuticals (1991)/OHIM – Eurim‑Pharm Arzneimittel (Neurim PHARMACEUTICALS), T‑218/06, t. 52.; 21. studenoga 2013., Roulet/Komisija, F‑72/12 i F‑10/13, t. 48. i navedena sudska praksa

Službenički sud: 7. lipnja 2011., Mantzouratos/Parlament, F‑64/10, t. 22.; 20. lipnja 2012., Cristina/Komisija, F‑66/11, t. 34.

2.      Zastara, time što sprječava da se unedogled preispituju slučajevi koji su nastali prije mnogo vremena, nastoji ojačati pravnu sigurnost, ali može i omogućiti dopustivost situacija koje su barem u početku bile u suprotnosti sa zakonom. Mjera u kojoj se primjenjuje stoga je rezultat izbora između zahtjeva pravne sigurnosti i zahtjeva zakonitosti, ovisno o povijesnim i društvenim okolnostima koje prevladavaju u društvu u određenom razdoblju. Iz tog razloga odluka je samo na zakonodavcu. Sudovi Europske unije stoga ne mogu kritizirati zakonodavca Unije zbog izbora u pogledu uvođenja pravila o zastari i određivanju odgovarajućih rokova.

Činjenica da je člankom 85. stavkom 2. drugom rečenicom Pravilnika isključena mogućnost da se administracija poziva na rok od pet godina za izvršavanje povrata preplaćenog iznosa u slučaju kad administracija može dokazati da ju je pojedini zaposlenik namjerno doveo u zabludu ne može stoga sama po sebi predstavljati nezakonitost u pogledu poštivanja načela pravne sigurnosti.

(t. 48. i 49.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T‑22/02 i T‑23/02, t. 82. i 83.

3.      U skladu s načelom proporcionalnosti, zakonitost propisa Europske unije uvjetovana je time da sredstva koja se koriste budu odgovarajuća za ostvarivanje legitimnog cilja predviđenog odnosnim propisom te ne smiju ići dalje od onoga što je neophodno za njegovo ostvarivanje, tako da, kad postoji izbor između više odgovarajućih mjera, načelno treba izabrati onu kojom se nameće najmanje obveza.

Cilj predviđen člankom 85. Pravilnika nedvojbeno je zaštita financijskih interesa Europske unije u specifičnom kontekstu odnosa između institucija Unije i njihovih službenika, odnosno osoba koje su uz te institucije vezane dužnošću odanosti posebno predviđenom člankom 11. Pravilnika, koja osobito nalaže da se dužnosnik ponaša imajući u vidu „isključivo interese Unije“ i da povjerene poslove obavlja „u skladu s dužnom odanošću Uniji“.

Članak 85. stavak 2. druga rečenica Pravilnika obvezuje administraciju da u cijelosti povrati preplaćene iznose u slučaju kad je moguće utvrditi da ju je pojedini službenik namjerno doveo u zabludu, kršeći spomenutu specifičnu dužnost u pogledu odanosti. U tom kontekstu, odredba kojom se isključuje pozivanje na petogodišnji zastarni rok ne ide dalje od onoga što je neophodno za ostvarivanje propisanog cilja.

(t. 60. do 63.)

Izvori:

Službenički sud: 28. ožujka 2012., Rapone/Komisija, F‑36/10, t. 50.

4.      Prema članku 85. stavku 2. Pravilnika zahtjev za povrat preplaćenog iznosa mora se podnijeti najkasnije pet godina od dana isplate iznosa. Međutim, kad tijelo za imenovanje može utvrditi da je zainteresirana osoba administraciju namjerno dovela u zabludu radi primanja odnosne isplate, zahtjev za povrat ne može se smatrati nedopuštenim čak ni ako je protekao rok od pet godina. Iz teksta odredbe članka 85. stavka 2. druge rečenice Pravilnika stoga proizlazi da je na administraciji da dokaže namjeru odnosnog službenika da je dovede u zabludu.

Kada je tijelo za imenovanje zahtjev za povrat preplaćenog iznosa temeljilo na okolnosti da je odnosni službenik administraciji u više navrata dao lažne izjave i da su te lažne izjave dolazile od dužnosnika na visokom položaju, koji ima pravno iskustvo na području javne službe, te da pritom nije osporavao da je bio upoznat s nepravilnošću isplate ili da je s njome trebao biti upoznat, ono je u dovoljnoj mjeri pravno dokazalo namjeru tog službenika da administraciju dovede u zabludu.

(t. 67., 68., 72. i 73.)