PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)
6. ožujka 2019.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i drugih subjekata s ciljem borbe protiv terorizma – Zamrzavanje financijskih sredstava – Mogućnost da se tijelo treće države smatra nadležnim tijelom u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP – Činjenična osnova odluka o zamrzavanju financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Pogreška u ocjeni – Pravo vlasništva”
U predmetu T‑289/15,
Hamas, sa sjedištem u Dohi (Katar), koji zastupa L. Glock, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje su u početku zastupali B. Driessen i N. Rouam, a zatim B. Driessen, F. Naert i A. Sikora‑Kalėda, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire
Europska komisija, koju su u početku zastupali F. Castillo de la Torre i R. Tricot, a zatim F. Castillo de la Torre, L. Baumgart i C. Zadra, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži poništenje, s jedne strane, Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/521 od 26. ožujka 2015. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/483/ZVSP (SL 2015., L 82, str. 107.) i, s druge strane, Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/513 od 26. ožujka 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 790/2014 (SL 2015., L 82, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,
OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, V. Valančius, P. Nihoul (izvjestitelj), J. Svenningsen i U. Öberg, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 12. srpnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
Rezolucija 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda
1 Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je 28. rujna 2001. Rezoluciju 1373 (2001) koja sadržava strategije za borbu protiv terorizma svim sredstvima, a posebno protiv njegova financiranja. Točkom 1. podtočkom (c) te rezolucije određeno je, među ostalim, da sve države moraju bez odgađanja zamrznuti financijska sredstva i ostalu financijsku imovinu ili gospodarske izvore osoba koje počine ili pokušaju počiniti teroristička djela ili koje sudjeluju u terorističkim djelima ili pomažu u njihovu izvršenju, drugih subjekata u vlasništvu tih osoba ili pod njihovom kontrolom te osoba i drugih subjekata koji djeluju u ime ili prema uputama tih osoba i subjekata.
2 Tom rezolucijom nije predviđen popis osoba, drugih subjekata ili skupina na koje treba primijeniti te mjere.
Pravo Europske unije
3 Budući da je smatralo da je djelovanje Europske unije potrebno za provedbu Rezolucije 1373 (2001), Vijeće Europske unije 27. prosinca 2001. usvojilo je Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 11.). Konkretno, članak 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 predviđao je zamrzavanje financijskih sredstava i ostale financijske imovine ili gospodarskih izvora osoba, skupina i drugih subjekata koji su uključeni u teroristička djela i koji su navedeni u popisu koji se nalazi u prilogu navedenom zajedničkom stajalištu.
4 Istog je dana Vijeće donijelo Uredbu (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.) kao i Odluku 2001/927/EZ kojom se utvrđuje popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2001., L 344., str. 83.) kako bi se mjere opisane u Zajedničkom stajalištu 2001/931 provele na razini Unije.
5 Ime „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem (terorističko krilo Hamasa)” nalazilo se na popisu priloženom Zajedničkom stajalištu 2001/931 i popisu sadržanom u Odluci 2001/927. Ta su dva akta redovito ažurirana u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 i člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 2580/2001 te je ime „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem (terorističko krilo Hamasa)” ostalo na navedenim popisima.
6 Vijeće je 12. rujna 2003. donijelo Zajedničko stajalište 2003/651/ZVSP o ažuriranju Zajedničkog stajališta 2001/931 i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2003/482/ZVSP (SL 2003., L 229, str. 42.) i Odluku 2003/646/EZ o primjeni članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i stavljanju izvan snage Odluke 2003/480/EZ (SL 2003., L 229, str. 22.). Ime organizacije koja se nalazila na popisima priloženima tim aktima bilo je „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)”.
7 Ime te organizacije ostalo je upisano na popisima priloženima kasnijim aktima.
Pobijani akti
8 Vijeće je 20. veljače 2015. tužiteljevu odvjetniku priopćilo razloge zbog kojih je namjeravalo zadržati tužiteljevo ime na popisu osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava te mu napomenulo da najkasnije do 6. ožujka 2015. Vijeću može uputiti očitovanje u pogledu tog zadržavanja te mu proslijediti popratnu dokumentaciju.
9 Tužitelj nije odgovorio na taj dopis.
10 Vijeće je 26. ožujka 2015. usvojilo Odluku (ZVSP) 2015/521 o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/483/ZVSP (SL 2015., L 82, str. 107.) i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2015/513 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 790/2014 (SL 2015., L 82, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima priloženima tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi).
11 Dopisom od 27. ožujka 2015. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku dostavilo obrazloženje kojim se opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima te mu navelo da ima mogućnost tražiti preispitivanje tih popisa na temelju članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.
12 Tužitelj nije odgovorio na taj dopis.
13 U obrazloženju priloženom dopisu od 27. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: obrazloženje pobijanih akata) Vijeće se pozivalo na sljedeće nacionalne odluke: kao prvo, rješenje Secretary of State for the Home Department (ministar unutarnjih poslova Ujedinjene Kraljevine, u daljnjem tekstu: Home Secretary), rješenje od 29. ožujka 2001. kojim je izmijenjen UK Terrorism Act 2000 (Zakon Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000.) i zabranjen Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem, koji se smatrao organizacijom uključenom u teroristička djela (u daljnjem tekstu: Odluka Home Secretaryja), kao drugo, Odluku United States Secretary of State (američki državni tajnik, Sjedinjene Američke Države) od 8. listopada 1997. kojom je Hamas proglašen stranom terorističkom organizacijom u smislu Immigration and Nationality Acta (Zakon Sjedinjenih Američkih Država o useljavanju i državljanstvu, u daljnjem tekstu: INA), kao treće, odluku američkog državnog tajnika od 31. listopada 2001. donesenu primjenom Executive Ordera br. 13224 (Predsjednički dekret br. 13224) (u daljnjem tekstu: američka odluka iz 2001.) i kao četvrto, Odluku od 23. siječnja 1995. donesenu primjenom Executive Ordera br. 12947 (Predsjednički dekret br. 12947) (u daljnjem tekstu: američka odluka iz 1995.).
14 U glavnom dijelu obrazloženja pobijanih akata Vijeće je najprije utvrdilo da svaka od tih nacionalnih odluka čini odluku nadležnog tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 te da su one još uvijek na snazi. Zatim je navelo da je ispitalo raspolaže li dokazima koji idu u prilog uklanjanju tužiteljeva imena sa spornih popisa i nije pronašlo nijedan. Konačno, navelo je da smatra da razlozi koji su opravdali uvrštenje Hamasa na sporne popise i dalje vrijede i zaključilo da ga treba zadržati na spornim popisima.
15 Osim toga, obrazloženje pobijanih akata sadržavalo je Prilog A o „odluci nadležnog tijela Ujedinjene Kraljevine” i Prilog B o „odlukama nadležnih tijela Sjedinjenih Američkih Država”. Svaki od tih priloga sadržavao je opis nacionalnih zakonodavstava na temelju kojih su donesene odluke nacionalnih tijela, prikaz definicija pojmova o terorizmu u tim zakonodavstvima, opis postupaka preispitivanja navedenih odluka, opis činjenica na kojima su se temeljila navedena tijela i utvrđenje da te činjenice čine teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.
16 U točki 15. Priloga A obrazloženju pobijanih akata Vijeće je navelo da je međuresorna skupina za preispitivanje zabrana u listopadu 2014. u Ujedinjenoj Kraljevini preispitala zabranu te da je, na temelju navedenih dokaza, zaključila da se može razumno smatrati da je Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem i dalje uključen u terorizam.
17 U točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata Vijeće je navelo različite činjenice koje su se dogodile između 2003. i 2011. na kojima su se američka tijela temeljila kada su tužitelja kvalificirala kao stranu terorističku organizaciju a da pritom nije navelo odluke u kojima su se te činjenice navodile.
Postupak i zahtjevi stranaka
18 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. lipnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
19 Odlukom predsjednika Općeg suda od 18. lipnja 2015. ovaj je predmet dodijeljen šestom vijeću.
20 Odlukom od 28. srpnja 2015. predsjednik šestog vijeća Općeg suda odlučio je prekinuti postupak u skladu s člankom 69. točkom (d) Poslovnika do donošenja odluka Suda kojima se okončava postupak u predmetima C‑599/14 P, Vijeće/LTTE i C‑79/15 P, Vijeće/Hamas.
21 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. rujna 2015. Europska komisija podnijela je zahtjev za intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevima Vijeća.
22 Odlukom od 3. listopada 2016. predmet je dodijeljen prvom vijeću.
23 Dopisom od 27. srpnja 2017. stranke su pozvane da podnesu svoja očitovanja o posljedicama donošenja presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583) i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584) na ovaj predmet.
24 Vijeće je odgovorilo na taj zahtjev 14. rujna 2017.
25 Vijeće je 27. studenoga 2017. podnijelo odgovor na tužbu.
26 Odlukom od 6. prosinca 2017. predsjednik prvog vijeća dopustio je intervenciju Komisije. Komisija je podnijela svoj podnesak, a glavne su stranke podnijele svoja očitovanja na taj podnesak u za to određenim rokovima.
27 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi od 12. srpnja 2018.
28 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na njega, „uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem”;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
29 Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:
– tužbu u cijelosti odbije;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
30 Tužitelj navodi sedam tužbenih razloga koji se temelje na:
– povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931;
– pogreškama u pogledu istinitosti činjenica;
– pogrešci u ocjeni u odnosu na narav djelovanja organizacije Hamas kao terorističke organizacije;
– povredi načela nemiješanja;
– povredi obveze obrazlaganja;
– povredi načela poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tijekom nacionalnih postupaka;
– povredi prava vlasništva.
31 Peti tužbeni razlog ispitat će se podredno.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931
32 U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj, nakon što je iznio svoje očitovanje o određivanju organizacija na koje se odnose odluke američkih tijela i tijela Ujedinjene Kraljevine, prigovara Vijeću da je povrijedilo članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 time što je te odluke kvalificiralo kao odluke koje su donijela nadležna tijela u smislu te odredbe.
33 Zadržavanjem osobe ili drugog subjekta na popisu koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava u biti se produljuje prvotno uvrštenje pa stoga pretpostavlja da i dalje postoji rizik da su osobe ili drugi subjekti o kojima je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, kao što je to prvotno utvrdilo Vijeće, na temelju nacionalne odluke koja je bila temelj za to prvotno uvrštenje (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 61. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 39.).
34 Stoga je taj tužbeni razlog učinkovit.
35 Nakon određivanja organizacija na koje se odnose odluke koje je donijelo Vijeće, valja ispitati prigovore upućene odlukama američkih tijela prije nego što se ispitaju prigovori koji su zajednički američkim tijelima i tijelima Ujedinjene Kraljevine.
Određivanje organizacija na koje se odnose odluke tijela Ujedinjene Kraljevine i američkih tijela
36 Tužitelj ističe da se, prema obrazloženju koje je dostavilo Vijeće, pobijani akti temelje na odluci Home Secretaryja koja zabranjuje Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem, oružano krilo Hamasa i na trima američkim odlukama koje se odnose na Hamas bez daljnjih pojašnjenja.
37 Tužitelj sumnja da su američka tijela namjeravala u cijelosti uvrstiti Hamas na popis i ističe da je Vijeće, time što je smatralo da je to slučaj, dalo preširoko tumačenje njihovih odluka koje ne proizlazi jasno iz popisa koje su objavila navedena tijela.
38 U tom pogledu valja utvrditi da se u američkim odlukama izričito navodi „Hamas”, a tom je nazivu u američkoj odluci iz 1997. dodano dvanaestak drugih naziva – među kojima „brigade Izz‑Al‑Din Al‑Qassam” – pod kojima je taj pokret također poznat.
39 Ta se okolnost ne može, suprotno onomu što predlaže tužitelj, tumačiti na način da podrazumijeva da su američka tijela tako namjeravala ograničiti naziv samo na „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem”. Najprije, među tim dodatnim nazivima nalaze se nazivi koji upućuju na Hamas u njegovoj cjelini, kao što su „Islamic Resistance Movement”, engleski prijevod za „Harakat Al‑Muqawama Al‑Islamia”, drugi naziv koji se također javlja i čiji je „Hamas” akronim. Zatim, svrha navođenja tih različitih naziva sastoji se samo u tome da se osigura konkretna djelotvornost mjere poduzete protiv Hamasa time što će se omogućiti njezina primjena na sve poznate nazive i krila Hamasa.
40 Iz tih razmatranja proizlazi da se odluka Home Secretaryja odnosi na Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem, dok se američke odluke odnose na Hamas, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.
Prigovori protiv odluka američkih tijela
41 Tužitelj smatra da Vijeće pobijane akte nije moglo temeljiti na odlukama američkih tijela zato što su Sjedinjene Američke Države treća država i da tijela te države načelno nisu „nadležna tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.
42 Što se toga tiče, tužitelj najprije ističe da se sustav uspostavljen člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 zasniva na povjerenju u nacionalna tijela koje se temelji na načelu lojalne suradnje između Vijeća i država članica Unije, dijeljenju zajedničkih vrijednosti sadržanih u Ugovorima i podvrgavanju zajedničkim pravnim pravilima, među kojima su Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisana u Rimu 4. studenoga 1950. i Povelja Europske unije o temeljnim pravima. Tijela treće države navodno ne mogu uživati to povjerenje.
43 U tom pogledu, treba istaknuti da se, prema stajalištu Suda, pojam „nadležno tijelo” iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne ograničava na tijela država članica, nego načelno također može obuhvaćati tijela trećih država (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 22.).
44 Tumačenje Suda opravdano je, s jedne strane, s obzirom na formulaciju članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 koja ne ograničava pojam „nadležna tijela” na države članice i, s druge strane, s obzirom na cilj tog zajedničkog stajališta koje je doneseno radi provedbe Rezolucije Vijeća Ujedinjenih naroda 1373 (2001) čiji je cilj intenzivirati borbu protiv terorizma na svjetskoj razini sustavnom i bliskom suradnjom svih država (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 23.).
45 Podredno, za slučaj da se prihvati da tijelo treće države može biti nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 tužitelj ističe da valjanost akata koje je usvojilo Vijeće također ovisi o provjerama koje ono treba provesti kako bi, među ostalim, osiguralo sukladnost američkog zakonodavstva s načelom poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
46 Međutim, u ovom je slučaju Vijeće u obrazloženju pobijanih akata u bitnome samo opisalo postupke preispitivanja i utvrdilo da je postojala mogućnost za podnošenje pravnog sredstva a da pritom nije provjerilo jesu li se jamčila prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
47 U tom pogledu valja utvrditi da, prema stajalištu Suda, kad se Vijeće temelji na odluci treće države, ono mora prethodno provjeriti je li ta odluka donesena uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.).
48 Vijeće je u obrazloženjima svojih akata dužno navesti informacije na temelju kojih se može utvrditi da je provjerilo jesu li poštovana ta prava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.).
49 U tu svrhu, Vijeće u tim obrazloženjima treba navesti razloge zbog kojih smatra da je odluka treće države na kojoj se temelji donesena uz poštovanje načela prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 33.).
50 U skladu sa sudskom praksom, navodi koji se trebaju nalaziti u obrazloženju te ocjene po potrebi mogu biti sažeti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 33.).
51 Argumente koje navodi tužitelj treba razmatrati s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 47. do 50. ove presude što se tiče, s jedne strane, načela poštovanja prava obrane i, s druge strane, prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
52 Kad je riječ o poštovanju prava obrane, tužitelj ističe da u obrazloženju pobijanih akata Vijeće nije navelo razloge koji su ga naveli da nakon završetka provjere smatra da je poštovanje tog načela u Sjedinjenim Američkim Državama zajamčeno u okviru upravnih postupaka koji se odnose na određivanje organizacija kao terorističkih organizacija.
53 Konačno, američko zakonodavstvo ne propisuje da odluke koje u tom području donesu za to nadležna tijela moraju biti dostavljene, a kamoli obrazložene. Prema tužiteljevu mišljenju, iako članak 219. INA‑e na kojemu se temelji američka odluka iz 1997. sadržava obvezu objavljivanja odluke o uvrštavanju u Federalni registar, isto ne vrijedi za Predsjednički dekret br. 13224 na kojemu se temelji američka odluka iz 2001. i koji ne predviđa nijednu mjeru takve vrste.
54 U tom pogledu, valja podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom, načelo poštovanja prava obrane zahtijeva da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da izraze svoje stajalište o elementima protiv sebe, na kojima se temelje sporne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2013., Texdata Software, C‑418/11, EU:C:2013:588, t. 83. i navedenu sudsku praksu).
55 Kad je riječ o mjerama kojima je svrha uvrštavanje imena osoba ili drugih subjekata na popis osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava, to načelo podrazumijeva da te osobe ili subjekti o njima budu obaviješteni istodobno s njihovim donošenjem ili odmah nakon njihova donošenja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).
56 Kao što je to učinilo u pogledu prava na djelotvornu sudsku zaštitu, Vijeće je u točki 16. Priloga B obrazloženju pobijanih akata navelo kako slijedi:
„Što se tiče postupaka preispitivanja i navođenja raspoloživih pravnih sredstava, Vijeće smatra da zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država osigurava poštovanje prava obrane […]”
57 Podaci koje je Vijeće navelo u obrazloženju pobijanih akata razlikuju se ovisno o američkim odlukama koje se ispitivalo.
58 S jedne strane, u općem opisu koji je Vijeće dalo za Predsjedničke dekrete br. 12947 i 13224 na kojima se temelje američke odluke iz 1995. i 2001. ne navodi se nikakva obveza za američka tijela da dostave obrazloženje zainteresiranim osobama ili da objave te odluke.
59 Iz toga slijedi da za te dvije odluke nije provjereno jesu li se poštovala prava obrane i one posljedično, primjenom sudske prakse navedene u točkama 47. do 50. ove presude, ne mogu biti osnova za pobijane akte.
60 S druge strane, kad je riječ o američkoj odluci iz 1997., Vijeće doduše navodi da se, u skladu s INA‑om, uvrštenja stranih terorističkih organizacija na popis ili odluke donesene nakon opoziva tih uvrštenja objavljuju u Federalnom registru. Međutim, ono ne daje nikakvu naznaku o tome je li objava američke odluke iz 1997. sadržavala bilo kakvo obrazloženje. Usto, ni iz obrazloženja pobijanih akata ne proizlazi da je, osim u izreci odluke, tužitelju dano bilo kakvo obrazloženje na bilo koji način.
61 U tim okolnostima valja ispitati je li podatak da je odluka objavljena u službenom listu treće države dovoljan da bi se utvrdilo da je Vijeće, u skladu sa sudskom praksom u točkama 47. do 50. ove presude, ispunilo svoju obvezu provjere toga jesu li se poštovala prava obrane u trećim državama u kojima su donesene odluke na kojima se temelje pobijani akti.
62 U tu svrhu valja se pozvati na predmet u kojemu su donesene presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583) i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885). U tom je predmetu Vijeće u obrazloženju jednog od pobijanih akata navelo da su odluke tijela predmetne treće države objavljene u službenom listu te države, bez davanja drugih informacija (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 145.).
63 U presudi od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 36. i 37.) Sud je, razmatrajući sve navode koji se odnose na odluke tijela trećih država koji su se nalazili u obrazloženju Uredbe Vijeća, presudio da su oni nedostatni da bi se moglo utvrditi da je Vijeće provelo traženu provjeru toga poštuju li se prava obrane u toj trećoj državi.
64 Zbog istovjetnih obrazloženja do istog se zaključka mora doći u ovom predmetu kad je riječ o jedinom navodu koji se nalazi u obrazloženju pobijanih akata, u skladu s kojim je američka odluka iz 1997. objavljena u Federalnom registru u toj državi.
65 Zbog tih razloga i bez potrebe za razmatranjem pitanja je li se poštovalo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, u ovom slučaju valja smatrati da je obrazloženje američkih odluka nedovoljno, tako da one ne mogu biti temelj za pobijane akte.
66 Budući da člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 nije propisano da se akti Vijeća moraju temeljiti na više odluka nadležnih tijela, pobijani akti ipak su se mogli pozivati samo na odluku Home Secretaryja, tako da treba nastaviti s ispitivanjem tužbe uz ograničenje tog ispitivanja na pobijane akte u mjeri u kojoj se oni temelje na potonjoj odluci.
Zajednički prigovori protiv odluka američkih tijela i tijela Ujedinjene Kraljevine
67 Tužitelj ističe da odluke američkih tijela i tijela Ujedinjene Kraljevine na kojima se temelje pobijani akti nisu „odluke nadležnih tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 zbog triju razloga.
68 Ti će se razlozi razmatrati u ovoj presudi u mjeri u kojoj se odnose na Home Secretary, u skladu s točkom 66. ove presude.
– Prednost koju treba dati pravosudnim tijelima
69 Tužitelj ističe da se, u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može pozivati na upravne odluke samo ako sudska tijela nisu nadležna u području borbe protiv terorizma. Međutim, to nije slučaj u ovom predmetu s obzirom na to da su u Ujedinjenoj Kraljevini sudska tijela nadležna u tom području. Vijeće dakle nije moglo uzeti u obzir odluku Home Secretaryja u pobijanim aktima.
70 Vijeće osporava tu argumentaciju.
71 U tom pogledu valja istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, za primjenu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 nije odlučujuća okolnost je li neka odluka upravna, a ne sudska, s obzirom na to da sam tekst te odredbe izričito predviđa da se tijelo koje nije pravosudno može smatrati nadležnim tijelom u smislu te odredbe (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 144. i 145. i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 105.).
72 Čak i ako članak 1. stavak 4. drugi podstavak Zajedničkog stajališta 2001/931 daje prednost odlukama pravosudnih tijela, on ni na koji način ne isključuje uzimanje u obzir odluka upravnih tijela ako, s jedne strane, ta tijela u nacionalnom pravu doista imaju ovlast za donošenje restriktivnih odluka protiv skupina uključenih u terorizam i, s druge strane, ako se ta tijela, iako samo upravna, mogu smatrati „jednakovrijednima” pravosudnim tijelima (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 107.).
73 U skladu sa sudskom praksom, upravna se tijela moraju smatrati jednakovrijednima pravosudnim tijelima ako se protiv njihovih odluka može pokrenuti sudski postupak (presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 145.).
74 Posljedično, činjenica da sudovi predmetne države imaju ovlasti u području suzbijanja terorizma stoga ne znači da Vijeće ne može uzeti u obzir odluke nacionalnog upravnog tijela kojem je povjereno donošenje mjera ograničavanja u području terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 108.).
75 U ovom slučaju, iz informacija koje je prikupilo Vijeće proizlazi da se protiv odluke Home Secretaryja može podnijeti pravno sredstvo pred Proscribed Organisations Appeal Commissionom (Žalbena komisija za zabranjene organizacije, Ujedinjena Kraljevina) koji donosi odluke primjenom načela koja uređuju sudski nadzor te da svaka stranka pred žalbenim sudom može pobijati odluku Žalbene komisije za zabranjene organizacije u pogledu nekog pravnog pitanja ako dobije odobrenje te komisije ili, u njegovu nedostatku, odobrenje žalbenog suda (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 2.).
76 U tim okolnostima čini se da odluke Home Secretaryja mogu biti predmet sudskog postupka tako da, primjenom sudske prakse navedene u točkama 72. i 73. ove presude, treba smatrati da je to tijelo jednakovrijedno pravosudnom tijelu i stoga da je ono nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao što to ističe i Vijeće, u skladu sa sudskom praksom koja se već nekoliko puta izjasnila u tom smislu (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461 i od 16. listopada 2014, LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885).
77 Tužitelj priznaje da je u više presuda Opći sud prihvatio da Home Secretary ima svojstvo nadležnog tijela, ali ističe da su, u tim predmetima, te odluke donesene zajedno sa sudskom odlukom, što ovdje nije slučaj.
78 U tom pogledu, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, u svakoj od presuda koje se odnose na akte koji se temelje na odluci Home Secretaryja odluke predmetnih upravnih tijela nisu donesene zajedno sa sudskom odlukom. Primjerice, takve odluke nije bilo u predmetu u kojemu je donesena presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće (T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885). U predmetu u kojemu je donesena presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće (T‑256/07, EU:T:2008:461), Opći sud se uz upravnu odluku pozvao i na sudsku. Međutim, to se pozivanje javilo u posebnom kontekstu u kojemu je tužitelj pobijao upravnu odluku na nacionalnoj razini, što nije slučaj u ovom predmetu.
79 Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da se pobijani akti ne mogu poništiti zbog toga što se Vijeće u njihovim obrazloženjima pozvalo na odluku Home Secretaryja koji je upravno tijelo.
– Činjenica da se odluka Home Secretaryja sastoji od navođenja terorističkih organizacija
80 Tužitelj ističe da se djelatnost nadležnih tijela na koja se odnose pobijani akti, među kojima je Home Secretary, u praksi sastoji od sastavljanja popisa terorističkih organizacija kako bi im se nametnuo sustav ograničenja. To sastavljanje popisa nije represivna nadležnost koja se može poistovjetiti s „pokretanjem istrage ili kaznenog progona” ili s „osudom” – ovlastima koje bi, u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, trebalo imati „nadležno tijelo”.
81 Vijeće osporava tu argumentaciju.
82 U tom pogledu, valja istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, Zajedničko stajalište 2001/931 ne zahtijeva da odluka nadležnog tijela bude donesena u okviru kaznenog postupka stricto sensu, s obzirom na to da je, u pogledu ciljeva navedenog zajedničkog stajališta u okviru provedbe Rezolucije 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, predmet nacionalnog postupka o kojemu je riječ borba protiv terorizma u najširem smislu (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 113.).
83 U tom je smislu Sud smatrao da zaštita predmetnih osoba nije dovedena u pitanje ako odluka koju je donijelo nacionalno tijelo nije donesena u okviru postupka s ciljem izricanja kaznenih sankcija, nego u postupku s ciljem donošenja preventivnih mjera (presuda od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 70.).
84 U ovom se slučaju, u odluci Home Secretaryja navode mjere ograničavanja protiv organizacija koje se smatraju terorističkim organizacijama te je ta odluka stoga, u skladu sa sudskom praksom, dio nacionalnog postupka kojemu je temeljni cilj izricanje preventivnih ili represivnih mjera protiv tužitelja s ciljem borbe protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 115.).
85 Kad je riječ o okolnosti da djelovanje predmetnog tijela dovodi do sastavljanja popisa osoba ili drugih subjekata uključenih u terorizam, valja istaknuti da ona sama po sebi ne znači da to tijelo nije izvršilo pojedinačnu ocjenu svake od tih osoba ili subjekata prije njihova uvrštenja na te popise niti da ta ocjena nužno mora biti arbitrarna ili neosnovana (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 118.).
86 Tako, ovdje nije toliko riječ o okolnosti da djelovanje predmetnog tijela dovodi do sastavljanja popisa osoba ili drugih subjekata uključenih u terorizam, nego o pitanju izvršava li se ta aktivnost s dovoljno jamstava kako bi se Vijeću omogućilo da se na nju osloni da utemelji svoju odluku o uvrštenju na popis (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 118.).
87 Posljedično, tužitelj pogrešno tvrdi da bi načelno Zajedničkom stajalištu 2001/931 bio protivan zaključak prema kojem ovlast za sastavljanje popisa može biti značajka nadležnog tijela.
88 To stajalište nije dovedeno u pitanje ostalim argumentima koje iznosi tužitelj.
89 Kao prvo, tužitelj ističe da, u skladu s člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može uzeti u obzir samo popise koje je sastavilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.
90 Taj se argument ne može prihvatiti s obzirom na to da je svrha zadnje rečenice članka 1. stavka 4. prvog podstavka Zajedničkog stajališta 2001/931 samo ponuditi Vijeću mogućnost dodatnog uvrštenja na popis, uz uvrštenja koja može izvršiti na temelju odluka nadležnih nacionalnih tijela.
91 Kao drugo, tužitelj ističe da se popis Unije svodi na popis popisa s obzirom na to da preuzima popise koje predlažu nadležna tijela i na taj način proširuje područje primjene nacionalnih upravnih mjera koje po potrebi donose tijela trećih država a da pritom predmetne osobe o tome nisu obaviještene i nisu u mogućnosti braniti se na učinkovit način.
92 U tom pogledu, valja utvrditi da se Vijeće, kao što je to naveo tužitelj, kada odredi osobe ili druge subjekte koje treba podvrgnuti mjerama zamrzavanja sredstava, temelji na utvrđenjima nadležnih tijela.
93 U okviru Zajedničkog stajališta 2001/931 poseban oblik suradnje koji Vijeću daje obvezu da se što je moguće više posveti ocjeni nadležnih nacionalnih tijela uspostavljen je između tijela država članica i institucija Unije (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 133. i od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑284/08, EU:T:2008:550, t. 53.).
94 Načelno, nije na Vijeću da se izjasni o tome poštuju li tijela država članica temeljna prava predmetne osobe s obzirom na to da ta ovlast pripada nadležnim nacionalnim tijelima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu, EU:T:2007:207, t. 168.).
95 Opći sud samo iznimno, na tužiteljev zahtjev, na temelju konkretnih elemenata treba provjeriti jesu li tijela u državama članicama stvarno poštovala temeljna prava.
96 Nasuprot tomu, ako su uključena tijela trećih država, Vijeće se po službenoj dužnosti mora uvjeriti, kao što proizlazi iz točaka 47. i 48. ove presude, da se ta jamstva stvarno primjenjuju i u tom pogledu obrazložiti svoju odluku.
– Nepostojanje ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija na kojima se temelji odluka Home Secretaryja
97 Tužitelj u bitnome smatra da je Vijeće, s obzirom na to da se temeljilo na upravnoj, a ne na sudskoj odluci u pobijanim aktima, trebalo utvrditi da je ta odluka donesena „na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija”, kao što propisuje članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.
98 Budući da se taj argument ne odnosi na kvalifikaciju „odluke koju je donijelo nadležno tijelo” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, koja je predmet ove tužbe, nego na obrazloženje pobijanih akata, taj će se argument razmatrati u okviru petog tužbenog razloga, gdje se također ističe.
Zaključak
99 Iz točaka 47. do 65. ove presude čini se da se američke odluke ne mogu temeljiti na pobijanim aktima s obzirom na to da je Vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja što se tiče provjere poštovanja prava obrane u Sjedinjenim Američkim Državama.
100 Usto, iz točaka 38. do 40. ove presude proizlazi da su se odluke američkih tijela na koje se odnosi taj tužbeni razlog odnosile na cijeli Hamas, dok se odluka tijela Ujedinjene Kraljevine odnosila samo na Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.
101 Prema tužiteljevu mišljenju, ta okolnost podrazumijeva da pobijane akte treba poništiti u dijelu u kojem se odnose na Hamas te da oni mogu ostati na snazi samo u dijelu koji se odnosi na Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.
102 Vijeće smatra da nije moguće razlikovati ta dva „pokreta” ili „dijela pokreta” s obzirom na to da je tužitelj u tužbi koja se odnosi na presudu od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće (T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966), svoju organizaciju predstavio na način da obuhvaća oboje.
103 U tom pogledu citira točke 7. i 8. te tužbe:
„Hamas se sastoji od političkog ureda i oružanog krila: brigada Ezzedine Al‑Qassam [= Hamas IDQ]. Vodstvo Hamasa obilježava to dvostruko vodstvo. Unutarnje vodstvo, podijeljeno između Zapadne obale, Pojasa Gaze i vanjskog vodstva sa sjedištem u Siriji […] Iako je oružano krilo relativno neovisno, ono podliježe općim strategijama koje utvrđuje politički ured. Politički ured donosi odluke, a brigade ih poštuju zbog snažne solidarnosti stvorene na vjerskoj komponenti pokreta.”
104 Kao što je utvrđeno u točki 293. presude od 14. prosinca 2018., Hamas/Vijeće (T‑400/10 RENV, EU:T:2018:966), ta tvrdnja ima znatnu dokaznu vrijednost s obzirom na to da, s jedne strane, kao što je to istaknulo Vijeće, potječe od tužitelja i da je, s druge strane, tužitelj tu tvrdnju iznio na početku svoje argumentacije u okviru tužbe podnesene u predmetu u kojemu je donesena navedena presuda.
105 U svojim je podnescima tužitelj objasnio da se u stvarnosti ta dva „pokreta” ili „dijela pokreta” ne mogu poistovjetiti niti dovesti u vezu jer djeluju na posve autonoman način.
106 U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud je od tužitelja tražio da podnese dokaze za te tvrdnje, ali potonji nije mogao podnijeti nijedan.
107 U tim okolnostima, kako bi se utvrdili učinci odgovora na prvi tužbeni razlog u okviru ove tužbe, ne može se smatrati da je Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem organizacija različita od Hamasa (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2015., Bank of Industry and Mine/Vijeće, T‑10/13, EU:T:2015:235, t. 182., 183. i 185. i od 29. travnja 2015., National Iranian Gas Company/Vijeće, T‑9/13, EU:T:2015:236, t. 163. i 164.).
108 To vrijedi tim više što, iako su od prije nekoliko godina protiv njega donesene mjere zamrzavanja financijskih sredstava, Hamas nije nastojao dokazati Vijeću da ni u kojem pogledu nije bio umiješan u akte koji su doveli do donošenja tih mjera na način da se bez oklijevanja udaljio od Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassema koji je, prema njegovu mišljenju, bio jedini odgovoran.
109 Iz toga slijedi da tužbeni razlog treba odbiti.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
110 Kao što je već navedeno u točki 97. ove presude, tužitelj ističe da je Vijeće u obrazloženju pobijanih akata trebalo navesti „ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije” na kojima se temelje odluke nadležnih tijela.
111 Vijeće, uz podršku Komisije, smatra da argument nije osnovan.
112 S obzirom na točku 66. ove presude, taj tužbeni razlog treba razmatrati u mjeri u kojoj se odnosi na odluku Home Secretaryja.
113 U tom pogledu valja utvrditi da je tužbeni razlog činjenično pogrešan. Naime, protivno tužiteljevim tvrdnjama, Vijeće je u točki 14. Priloga A obrazloženju pobijanih akata navelo činjenice na kojima se temelji odluka Home Secretaryja.
114 U svakom slučaju, argument je neosnovan.
115 U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s člankom 1. stavkom 4. prvim podstavkom Zajedničkog stajališta 2001/931, popisi osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava sastavljaju na temelju točnih podataka ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja upućuje na to da je odluku u vezi s tim osobama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira na to je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju „ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija”, ili na temelju osuda za takva djela.
116 Iz opće strukture te odredbe proizlazi da se zahtjev da Vijeće, prije uvrštenja imena osoba ili drugih subjekata na popise osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava na temelju odluka koje su donijela nadležna tijela, provjeri jesu li te odluke donesene „na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija” odnosi samo na odluke o pokretanju istrage ili kaznenog progona, a ne na osuđujuće odluke.
117 Takvo razlikovanje dviju vrsta odluka proizlazi iz primjene načela lojalne suradnje između institucija i država članica, u okviru kojega se donose mjere ograničavanja u području borbe protiv terorizma i u skladu s kojim Vijeće uvrštenje terorističkih osoba ili subjekata na popise osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava mora temeljiti na odlukama koje su donijela nacionalna tijela a da ih pritom ne mora ili čak i ne smije dovesti u pitanje.
118 Tako definirano načelo lojalne suradnje primjenjuje se na nacionalne osuđujuće odluke i dovodi do toga da Vijeće prije uvrštenja imena osoba ili drugih subjekata na popise osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava ne smije provjeriti temelje li se te odluke na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama i u tom se pogledu mora pouzdati u ocjenu nacionalnog tijela.
119 Kad je riječ o nacionalnim odlukama koje se odnose na pokretanje istrage ili kaznenog progona, one se po svojoj naravi donose na početku ili tijekom postupka koji još nije okončan. Kako bi ta borba bila djelotvorna, procijenjeno je korisnim da se Vijeće, u svrhu donošenja mjera ograničavanja, može temeljiti na takvim odlukama, čak i ako su one samo pripremne naravi, uz istodoban uvjet da ono mora provjeriti temelje li se te odluke na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama kako bi se osigurala zaštita osoba na koje se ti postupci odnose.
120 U ovom slučaju odluka Home Secretaryja konačna je u smislu da nakon nje nije potrebna istraga. Štoviše, kao što proizlazi iz odgovora Vijeća na pitanje Općeg suda, njezin je predmet zabrana tužitelja u Ujedinjenoj Kraljevini, s kaznenopravnim sankcijama za osobe koje su s njim u bližoj ili daljoj vezi.
121 U tim okolnostima odluka Home Secretaryja nije odluka o pokretanju istrage ili kaznenog progona i treba je izjednačiti s osuđujućom presudom tako da primjenom članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 Vijeće u obrazloženju pobijanih akata nije trebalo navesti ozbiljne i vjerodostojne dokaze ili indicije na kojima se temelji odluka tog tijela.
122 U tom je pogledu nebitna činjenica da je Home Secretary upravno tijelo s obzirom na to da, kao što proizlazi iz točaka 75. i 76. ove presude, njegove odluke mogu biti predmet sudskog postupka te ga prema tome treba smatrati jednakovrijednim pravosudnom tijelu.
123 Posljedično, peti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u pogledu istinitosti činjenica
124 U točki II.7 obrazloženja pobijanih akata Vijeće je istaknulo da su još uvijek na snazi odluke nadležnih tijela na temelju kojih je uvrstilo tužiteljevo ime na sporne popise.
125 U točki 15. Priloga A obrazloženju Vijeće je dodalo da je u Ujedinjenoj Kraljevini zabrana tužitelja bila predmet preispitivanja međuresorne skupine nadležne za preispitivanje zabrana te da je ta skupina zaključila da je Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem i dalje uključen u terorizam na temelju činjenica koje su navedene kao primjer.
126 Te su činjenice sljedeće. S jedne strane, tijekom sukoba između Izraela i Gaze u ljeto 2014. šest izraelskih civila i jedan tajlandski državljanin ubijeni su u raketnim napadima, a njemački brod za kružna putovanja pogođen je raketnim napadima. S druge strane, Hamas je putem društvenih medija upozorio, među ostalim, zračne prijevoznike iz Ujedinjene Kraljevine da namjerava napasti zračnu luku Ben Gurion u Tel Avivu (Izrael), što je moglo prouzročiti civilne žrtve te je Hamas doista pokušao napasti zračnu luku u srpnju 2014.
127 U okviru odgovora na pitanje koje mu je postavio Opći sud Vijeće je potvrdilo da preispitivanje odluke Home Secretaryja međuresorne skupine nadležne za preispitivanje zabrana nije dovelo do donošenja nove odluke.
128 Usto, u točki 10. Priloga B obrazloženju pobijanih akata Vijeće je navelo da je najnovije preispitivanje američke odluke iz 1997. kojim je Hamas kvalificiran kao strana teroristička organizacija dovršeno 27. srpnja 2012. te je navelo vladu da zaključi da se okolnosti na kojima se ta odluka temeljila nisu promijenile u tolikoj mjeri da bi to opravdalo opoziv uvrštenja na popis.
129 Osim toga, u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata Vijeće je navelo različite činjenice koje su se dogodile između 2003. i 2011. na kojima su se američke vlasti temeljile kako bi kvalificirale tužitelja kao stranu terorističku organizaciju a da pritom nije navelo točan izvor tih činjenica.
130 Kad mu je glede toga postavljeno pitanje u okviru mjere upravljanja postupkom, Vijeće je navelo da neke od tih činjenica proizlaze iz revizije američke odluke iz 1997. provedene 2008. koja nije navedena u obrazloženju pobijanih akata.
131 Činjenice nabrojene u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akta su sljedeće:
– Hamas je preuzeo odgovornost za samoubilački napad počinjen u rujnu 2003. u kojemu je ubijeno devet vojnika izraelske vojske, a trideset je osoba ranjeno u okolici bolnice Assof Harofeh i vojne baze Tzrifin (Izrael);
– u siječnju 2004. u Jeruzalemu bombaš samoubojica uništio je autobus u blizini premijerove rezidencije i ubio jedanaest civila te ranio trideset drugih; odgovornost za taj čin zajedno su preuzeli Hamas i Brigade mučenika Al‑Aqse;
– u siječnju 2005. teroristi su aktivirali eksplozivnu napravu na palestinskoj strani graničnog prijelaza Karni i time probili blokadu što je omogućilo naoružanim Palestincima da uđu u izraelski dio; ubili su šest izraelskih civila i ranili petero drugih; odgovornost za taj napad zajedno su preuzeli Hamas i Brigade mučenika Al‑Aqse;
– u siječnju 2007. Hamas je preuzeo odgovornost za otmicu troje djece u Pojasu Gaze;
– u siječnju 2008. palestinski snajperist ubio je dvadesetjednogodišnjeg volontera iz Ekvadora koji je radio u poljima kibuca Ein Hashlosha (Izrael); odgovornost za taj čin preuzeo je Hamas;
– u veljači 2008. bombaš samoubojica iz Hamasa ubio je stariju ženu i ranio trideset i osam drugih osoba u trgovačkom centru u Dimoni (Izrael); policajac je svladao drugog terorista prije nego što je uspio aktivirati svoj samoubilački prsluk; Hamas je taj napad nazvao „herojskim”;
– naoružani napadači pucali su na policijsko vozilo u Hebronu (Zapadna obala) 14. lipnja 2010. i ubili jednog, a ranili dvoje policajaca; zajedničkom akcijom izraelske sigurnosne službe, izraelske policije i Tsahala napadači su zarobljeni 22. lipnja 2010.; tijekom ispitivanja članovi odreda Hamasa odgovorni za napad naveli su da su njihovi članovi obučeni nekoliko godina ranije te da su nabavili oružje, uključujući kalašnjikov i jurišne puške; tijekom tih ispitivanja otkriveno je da su članovi odreda namjeravali izvesti druge napade, među ostalim otmicu vojnika i civila u bloku Eltzsion na sjeveru planine Hebron;
– u travnju 2011. Hamas je lansirao projektil Kornet koji je pogodio izraelski školski autobus i ranio šesnaestogodišnjeg učenika te lakše ozlijedio vozača autobusa; eksplozivni naboj korišten u napadu mogao je probiti oklop modernog tenka;
– napadači su 20. kolovoza 2011. ispalili rakete na stanovnike Ofakima (Izrael) ranivši dvoje djece i jednog civila; odgovornost za taj čin preuzeo je Hamas.
132 U točki 32. presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, EU:C:2017:584), Sud je presudio da je Vijeće dužno utemeljiti odluku o zadržavanju osobe ili subjekta na navedenom popisu na aktualnoj ocjeni situacije, vodeći računa o najnovijim činjeničnim elementima koji dokazuju daljnje postojanje tog rizika ako, kao u ovom slučaju, na temelju same činjenice da je nacionalna odluka koja je bila temelj za prvotno uvrštenje i dalje na snazi više nije moguće zaključiti da i dalje postoji rizik da su osoba ili subjekt o kojima je riječ uključeni u terorističke aktivnosti.
133 U ovom slučaju, s obzirom na točke 124. do 131. ove presude, valja smatrati da je Vijeće, s jedne strane, temeljilo ponovno uvrštavanje tužiteljeva imena na sporne popise na činjenici da su odluke kvalificirane kao odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ostale na snazi i, s druge strane, na činjenicama navedenima u točki 15. Priloga A i u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata, koje čine novije dokaze na koje se Vijeće samostalno pozvalo i kojima je trebalo dokazati da je i dalje postojala opasnost da je Hamas uključen u terorističke organizacije.
134 U okviru drugog tužbenog razloga tužitelj s jedne strane smatra da je Vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja pozivanjem na činjenice navedene u pobijanim aktima te da je, s druge strane, počinilo pogrešku u pogledu istinitosti tih činjenica.
135 S obzirom na odgovor na peti tužbeni razlog i elemente navedene u točkama 115. do 122. i 133. ove presude, ovaj tužbeni razlog treba ispitati samo u mjeri u kojoj se odnosi na činjenice navedene u točki 15. Priloga A i točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata.
Povreda obveze obrazlaganja
136 Tužitelj ističe da se činjenice u točki 15. Priloga A i u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata navode vrlo neprecizno zbog toga što nije naveden datum i mjesto njihova odvijanja te zbog toga što Vijeće ne objašnjava kako su pripisane Hamasu.
137 Prema mišljenju Suda, sud Unije među ostalim mora provjeriti poštovanje obveze obrazlaganja predviđene člankom 296. UFEU‑a i jednako tako jesu li navedeni tužbeni razlozi dovoljno precizni i konkretni (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 48.).
138 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje članka 296. UFEU‑a mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
139 Nije potrebno da se u obrazloženje unesu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se dostatnost obrazloženja mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 53. i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 82.).
140 Osobito, akt koji negativno utječe dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 54. i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 82.).
141 U ovom slučaju, s obzirom na to da su nastale u kontekstu poznatom tužitelju, valja smatrati da su činjenice koje je Vijeće navelo u točki 15. Priloga A i u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata dovoljno precizno i konkretno opisane kako bi ih tužitelj mogao pobijati, a Opći sud kontrolirati, iako točno mjesto ili datum njihova odvijanja ili razlozi zbog kojih se pripisuju Hamasu nisu izričito navedeni.
142 Stoga prvi dio drugog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.
Pogreška u pogledu istinitosti činjenica
143 Tužitelj navodi da je na Vijeću da dokaže istinitost činjenica iz točke 15. Priloga A i točke 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata. Međutim, takav dokaz nije podnesen u ovom slučaju.
144 Preciznije, tužitelj pobija činjenicu iz siječnja 2004. navedenu u točki 17. Priloga B koja se odnosi na eksploziju autobusa zbog toga što odgovornost za taj čin nije preuzeo Hamas, nego Brigade mučenika Al‑Aqse, naoružano krilo Fataha.
145 Na raspravi je tužiteljev odvjetnik potvrdio da je Hamas osporavao sve činjenice koje je Vijeće navelo u pobijanim aktima.
146 U odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud u okviru mjere upravljanja postupkom Vijeće je podnijelo različite članke i objave kako bi dokazalo istinitost navedenih činjenica.
147 U tom pogledu, valja istaknuti da za naknadne odluke o zamrzavanju financijskih sredstava Sud smatra da sud Unije, osim poštovanja obveze obrazlaganja, što je ispitivao u točkama 136. do 142. ove presude, treba provjeriti jesu li ti tužbeni razlozi potkrijepljeni (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 48.).
148 Sud također smatra da osoba ili drugi subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv svojeg zadržavanja na spornim popisima, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tome odnose li se ti elementi na nacionalnu odluku nadležnog tijela ili na druge izvore (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 49.).
149 Sud dodaje da je u slučaju osporavanja Vijeće dužno dokazati osnovanost činjenica koje se stavljaju na teret, a sud Unije dužan je provjeriti njihovu sadržajnu točnost (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 49.).
150 U tom pogledu valja istaknuti da, kao što i proizlazi iz sudske prakse, stranka koja osporava dokaze koje iznosi druga stranka mora ispuniti dva kumulativna uvjeta.
151 Kao prvo, ta osporavanja ne smiju biti općenita, nego moraju biti konkretna i detaljna (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2013., Duravit i dr./Komisija, T‑364/10, neobjavljenu, EU:T:2013:477, t. 55.).
152 Kao drugo, osporavanja koja se odnose na istinitost činjenica moraju biti jasno navedena u prvom aktu postupka koji se odnosi na pobijani akt (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, T‑190/12, EU:T:2015:222, t. 261.). U ovom slučaju to podrazumijeva da se mogu uzeti u obzir samo osporavanja sadržana u tužbi.
153 Cilj tih zahtjeva je omogućiti tuženiku da već u stadiju tužbe bude temeljito upoznat s prigovorima koje mu upućuje tužitelj kako bi mogao na odgovarajući način pripremiti svoju obranu.
154 U ovom slučaju, među činjenicama navedenima u točki 15. Priloga A i u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata, u tužbi se relativno jasno i precizno osporavala samo činjenica iz siječnja 2004., dok drugi akti nisu bili predmet nikakvog posebnog prigovora u tom stadiju postupka. Ti su se drugi akti pobijali tek u stadiju rasprave općom naznakom u skladu s kojom je tužitelj osporavao „činjenice koje je Vijeće iznijelo kako bi opravdalo zadržavanje te organizacije na popisu terorističkih organizacija koje se može smatrati političkim krilom Hamasa”.
155 U tim okolnostima, s jedne strane, valja smatrati da tako općenito formulirano osporavanje u kasnom stadiju postupka, s obzirom na sudsku praksu, ne ispunjava pretpostavke da bi ga se moglo uzeti u obzir i, s druge strane, da bi osporavanje koje se odnosi na činjenicu iz siječnja 2004., čak i pod pretpostavkom da je osnovano, u svakom slučaju bilo bespredmetno jer se druga djelovanja koja je Vijeće navelo u točki 15. Priloga A i u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata, s obzirom na to da nisu valjano osporavana, mogu uzeti u obzir kako bi se opravdalo da i dalje postoji rizik tužiteljeva sudjelovanja u terorističkim aktivnostima.
156 Među tim činjenicama, one iz 2011. do 2014. dogodile su se dovoljno nedavno da bi opravdale pobijane akte.
157 Drugi tužbeni razlog stoga treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u ocjeni u odnosu na narav djelovanja organizacije Hamas kao terorističke organizacije
158 Tužitelj tvrdi da je donošenjem pobijanih akata Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni u pogledu njegove kvalifikacije kao terorističke organizacije. Prema tužiteljevu mišljenju, nadležnost Općeg suda proteže se na provjeru kvalifikacije koju je Vijeće dalo činjenicama na koje se poziva, a koje je kvalificiralo kao teroristička djela i taj nadzor treba provesti kako za činjenice na koje se Vijeće samostalno poziva tako i za činjenice na koje se poziva u odlukama nadležnih tijela.
Odluke nadležnih tijela
159 Za činjenice na koje se poziva u odlukama nadležnih tijela Opći sud bi, prema tužiteljevu mišljenju, trebao provjeriti temelji li se kvalifikacija koju su dala ta tijela na definiciji terorizma iz Zajedničkog stajališta 2001/931. U ovom slučaju, ta se provjera nije mogla provesti jer Vijeće nije podnijelo podatke o toj kvalifikaciji.
160 Radi odgovora na prvi tužbeni razlog taj dio tužbenog razloga treba razmatrati samo u mjeri u kojoj se odnosi na odluku Home Secretaryja.
161 Budući da je u odgovoru na peti tužbeni razlog presuđeno da dokazi i indicije na kojima se temelji ta odluka ne moraju biti navedeni u obrazloženju pobijanih akata, od Vijeća se ne može tražiti da provjeri kvalifikaciju koju je tim činjenicama dalo nacionalno tijelo i da u tim aktima naznači rezultat te kvalifikacije.
162 U ovom slučaju, to vrijedi tim više što je odluka donesena u državi članici kojoj je člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 2580/2001 određen poseban oblik suradnje s Vijećem kojim se toj instituciji propisuje obveza da se što je više moguće osloni na ocjenu nadležnog nacionalnog tijela (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 133. i od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑284/08, EU:T:2008:550, t. 53.).
Činjenice na koje se Vijeće samostalno poziva
163 U obrazloženju pobijanih akata Vijeće je, s jedne strane, činjenice navedene u točki 15. Priloga A kvalificiralo kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. točke (iii) podtočaka (a), (d), (f), (g) i (i) Zajedničkog stajališta 2001/931 kako bi se ostvarili ciljevi iz članka 1. stavka 3. točaka (i) i (ii) istog zajedničkog stajališta i, s druge strane, činjenice navedene u točki 17. Priloga B kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. točke (iii) podtočaka (a), (b), (c) i (f) Zajedničkog stajališta 2001/931 kako bi se postigli ciljevi iz članka 1. stavka 3. točaka (i) i (ii) istog zajedničkog stajališta.
164 Tužitelj ističe da je Vijeće počinilo pogrešku time što je predmetne činjenice kvalificirao kao teroristička djela. Najprije, činjenica da su se svi predmetni događaji odigrali u okviru izraelske okupacije u Palestini trebala je navesti Vijeće da ne zadrži tu kvalifikaciju u pogledu tužitelja. Zatim, pod pretpostavkom da su te činjenice dokazane, iz toga ne proizlazi da su počinjene s ciljevima iz članka 1. stavka 3. točaka (i), (ii) i (iii) Zajedničkog stajališta 2001/931 koje je navelo Vijeće.
165 Ta se dva argumenta zapravo odnose na pitanje je li Vijeće, prilikom kvalifikacije činjenica navedenih u točki 15. Priloga A i u točki 17. Priloga B obrazloženju pobijanih akata, trebalo uzeti u obzir činjenicu da izraelsko‑palestinski sukob proizlazi iz prava oružanih sukoba.
166 U tom pogledu valja istaknuti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, postojanje oružanog sukoba u smislu međunarodnog humanitarnog prava ne isključuje primjenu odredaba prava Unije o prevenciji terorizma, kao što su Zajedničko stajalište 2001/931 i Uredba br. 2580/2001, na eventualna teroristička djela počinjena s tim u vezi (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 57.; vidjeti također u tom pogledu presudu od 14. ožujka 2017., A i dr., C‑158/14, EU:C:2017:202, t. 95. do 98.).
167 Naime, s jedne strane, Zajedničko stajalište 2001/931 ne pravi razliku glede svojeg područja primjene prema tome je li predmetno djelo počinjeno u okviru oružanog sukoba u smislu međunarodnog humanitarnog prava ili ne. S druge strane i kao što to pravilno ističe Vijeće, ciljevi su Unije i njezinih država članica borba protiv terorizma u bilo kojem obliku, u skladu s ciljevima važećeg međunarodnog prava (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 58.).
168 Vijeće je usvojilo Zajedničko stajalište 2001/931 (vidjeti uvodne izjave 5. do 7. tog zajedničkog stajališta) osobito radi provedbe Rezolucije 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na razini Unije (vidjeti točku 1. ove presude), koja „potvrđuje nužnost borbe svim sredstvima, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, protiv prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti koje predstavljaju teroristička djela” i „od država članica zahtijeva da upotpune međunarodnu suradnju poduzimanjem dodatnih mjera za sprečavanje i suzbijanje, svim zakonitim sredstvima, financiranja i pripreme svih terorističkih djela na svojem području”, a zatim, u skladu s tim zajedničkim stajalištem, usvojilo je i Uredbu br. 2580/2001 (vidjeti uvodne izjave 3., 5. i 6. te uredbe) (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 59.).
169 Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nemiješanja
170 Tužitelj ističe da je, donošenjem pobijanih akata, Vijeće povrijedilo načelo nemiješanja iz članka 2. Povelje Ujedinjenih naroda koje je načelo ius cogens i koje proizlazi iz suverene jednakosti država u međunarodnom pravu te zabranjuje da se državu smatra terorističkim subjektom, a isto vrijedi i za državnu vladu.
171 Međutim, tužitelj nije obična nevladina organizacija, a još manje neslužbeni pokret, nego zakonit politički pokret koji je pobijedio na izborima u Palestini i koji čini jezgru palestinske vlade. Budući da je Hamas počeo obnašati funkcije koje premašuju funkcije obične političke stranke, njegovo djelovanje u Gazi zapravo se može smatrati djelovanjem državnog tijela i na temelju te činjenice protiv njega se ne mogu primijeniti antiterorističke mjere. Među osobama i drugim subjektima čija su imena uvrštena na sporne popise tužitelj je jedini koji se nalazi u takvoj situaciji.
172 U tom pogledu, valja istaknuti da načelo nemiješanja, koje je načelo međunarodnog običajnog prava, a naziva se i načelo neintervencije, uključuje pravo svake suverene države da obavlja svoje poslove bez vanjskog miješanja i prirodna je posljedica načela suverene jednakosti država.
173 Kao što je to istaknulo Vijeće, to načelo međunarodnog prava ustanovljeno je u korist suverenih država, a ne u korist skupina ili pokreta (vidjeti presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 69. i navedenu sudsku praksu).
174 Budući da nije ni država niti državna vlada, Hamas se ne može pozivati na načelo nemiješanja.
175 Slijedom toga, četvrti tužbeni razlog treba odbiti kako neosnovan.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u nacionalnim postupcima
176 Tužitelj ističe da se u ovom slučaju nisu poštovala njegova postupovna prava tijekom nacionalnih postupaka s obzirom na to da nije obaviješten o američkim odlukama i odluci Home Secretaryja iako je Hamas djelovao u Dohi (Katar) i Gazi. To neobavještavanje i nepostojanje obrazloženja kao i nemogućnost podnošenja očitovanja spriječili su ga u podnošenju pravnih sredstava koja je eventualno mogao podnijeti.
177 Tužitelj zaključuje da, ako Vijeće ne dokaže da su vlade Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjene Kraljevine pokušale upozoriti Hamas, ali je pokušaj propao neovisno o njihovoj volji, bit će potrebno poništiti pobijane akte zbog povrede načela poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
178 S obzirom na zaključak iz točke 66. ove presude, ovaj tužbeni razlog treba razmatrati samo u dijelu u kojem se odnosi na odluku Home Secretaryja.
179 Međutim tužitelj je na raspravi izjavio da će povući svoj šesti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnosi na tu odluku.
180 Stoga nije potrebno odlučiti o šestom tužbenom razlogu.
Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava vlasništva
181 Tužitelj ističe da zamrzavanje financijskih sredstava čini neopravdanu povredu njegova prava vlasništva s obzirom na to da su pobijani akti nezakoniti zbog razloga navedenih u prethodnim tužbenim razlozima.
182 Vijeće, koje podupire Komisija, smatra da je tužbeni razlog neosnovan.
183 Budući da su prethodni tužbeni razlozi odbijeni, ovaj je tužbeni razlog pravno neosnovan i prema tome treba ga odbiti kao neosnovan.
184 U svakom slučaju, treba podsjetiti da temeljna prava, među ostalim pravo vlasništva, u pravu Unije nemaju apsolutnu zaštitu. Moguće je uvesti ograničenja u ostvarivanju tih prava, pod uvjetom da su ona, kao prvo, opravdana ciljevima od općeg interesa kojima teži Unija te da, kao drugo, s obzirom na cilj koji se nastoji postići, ne predstavljaju nerazmjeran ili neprihvatljiv zahvat kojim se povređuje njihova bit (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 121. i navedenu sudsku praksu).
185 Kad je riječ o prvom uvjetu, valja podsjetiti da mjera zamrzavanja financijskih sredstava, ostale financijske imovine i drugih gospodarskih izvora osoba, skupina i drugih subjekata za koje je utvrđeno da su, u skladu s pravilima predviđenima Uredbom br. 2580/2001 i Zajedničkim stajalištem 2001/931, uključeni u financiranje terorizma nastoji ostvariti cilj od općeg interesa s obzirom na to da je ona donesena u kontekstu borbe protiv prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti koje predstavljaju teroristička djela (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 123. i navedenu sudsku praksu).
186 Što se tiče drugog uvjeta, valja istaknuti da se ne čini da su mjere zamrzavanja financijskih sredstava i osobito zadržavanja tužiteljeva imena na spornim popisima nerazmjerne, neprihvatljive ili da se njima povrjeđuje sama bit temeljnih prava ili nekih od tih prava.
187 Naime, ta vrsta mjera nužna je u demokratskom društvu za borbu protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 129. i navedenu sudsku praksu).
188 Štoviše, mjere zamrzavanja financijskih sredstava nisu apsolutne, nego se njima predviđa mogućnost da se, s jedne strane, odobri uporaba zamrznutih financijskih sredstava kako bi se pokrile osnovne potrebe ili kako bi se ispunile određene obveze te, s druge strane, daju posebna odobrenja kojima se u posebnim uvjetima omogućuje odmrzavanje financijskih sredstava, ostale financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 127. i navedenu sudsku praksu).
189 Osim toga, zadržavanje imena osoba i drugih subjekata na popisima osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava predmet je periodičnog preispitivanja kako bi se osiguralo da se izbriše ime onih koji više ne odgovaraju kriterijima za uvrštavanje (presuda od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 129.).
190 U tim okolnostima sedmi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Troškovi
191 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
192 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća, sukladno njegovu zahtjevu.
193 Usto, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snosit će vlastite troškove.
194 Posljedično, Komisija će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Hamas će, osim vlastitih troškova, snositi i troškove Vijeća Europske unije.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Pelikánová | Valančius | Nihoul |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. ožujka 2019.
Potpisi