Predmet C‑42/17
Kazneni postupak
protiv
M. A. S. i M. B.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 325. UFEU‑a – Presuda od 8. rujna 2015., Taricco i dr. (C‑105/14, EU:C:2015:555) – Kazneni postupak u vezi s kaznenim djelima u području poreza na dodanu vrijednost (PDV) – Nacionalno zakonodavstvo koje predviđa rokove zastare koji mogu prouzročiti nekažnjavanje kaznenih djela – Šteta za financijske interese Europske unije – Obveza neprimjene svake odredbe nacionalnog prava kojom se mogu ugroziti obveze koje su državama članicama propisane pravom Unije – Načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni”
Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 5. prosinca 2017.
1. Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevare i drugih nezakonitih aktivnosti – Obveza država članica da uspostave učinkovite i odvraćajuće sankcije – Doseg – Porezna kaznena djela u području poreza na dodanu vrijednost
(čl. 325. st. 1. UFEU‑a)
2. Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevare i drugih nezakonitih aktivnosti – Obveza država članica da uspostave učinkovite i odvraćajuće sankcije – Doseg – Porezna kaznena djela u području poreza na dodanu vrijednost – Određivanje zastarnih rokova – Nadležnost država članica – Granice
(čl. 4. st. 2. UFEU‑a i čl. 325. UFEU‑a; Direktiva 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća)
3. Pravo Europske unije – Načela – Načelo zakonitosti kazni – Doseg
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 49.)
4. Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevare i drugih nezakonitih aktivnosti – Obveza država članica da uspostave učinkovite i odvraćajuće sankcije – Doseg – Porezna kaznena djela u području poreza na dodanu vrijednost – Nacionalno zakonodavstvo koje sprječava izricanje učinkovitih i odvraćajućih sankcija – Nedopuštenost – Obveza nacionalnog suda da ne primjeni nacionalne odredbe o kojima je riječ – Uvjet – Poštovanje načela zakonitosti kaznenih djela i kazni
(čl. 325. st. 1. i 2. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 49.)
1. Zadaća je država članica jamčenje učinkovite naplate vlastitih sredstava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2016., Degano Trasporti, C‑546/14, EU:C:2016:206, t. 21.). U tom smislu, spomenute države članice dužne su naplatiti iznose koji odgovaraju vlastitim sredstvima koja su zbog prijevara bila povučena iz proračuna Unije. Kako bi se osigurala naplata svih prihoda koji potječu od PDV‑a i na taj način zaštitili financijski interesi Unije, države članice raspolažu slobodom izbora primjenjivih sankcija, koje mogu biti u obliku upravnih sankcija, kaznenih sankcija ili kombinacije tih dviju sankcija (vidjeti u tom smislu presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 34. i Taricco, t. 39.).
Međutim, u tom pogledu na prvome mjestu valja istaknuti da kaznene sankcije mogu biti nužne kako bi se na učinkovit i odvraćajući način borilo protiv određenih slučajeva teških prijevara vezanih uz PDV (vidjeti u tom smislu presudu Taricco, t. 39.). Dakle, države članice moraju voditi računa o tome da se slučajevi teških prijevara kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije u području PDV‑a kažnjavaju kaznenim sankcijama koje su učinkovitog i odvraćajućeg karaktera, a u suprotnom čine povredu obveza koje su im propisane člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu Taricco, t. 42. i 43.). Stoga valja smatrati da države članice čine povredu obveza koje su im propisane člankom 325. stavkom 1. UFEU‑a ako kaznene sankcije donesene radi kažnjavanja teških prijevara u pogledu PDV‑a ne omogućavaju na učinkovit način osiguranje naplate tog poreza u cijelosti. U tom smislu, te države također moraju voditi računa o tome da pravila o zastari propisana nacionalnim pravom omogućavaju učinkovit progon kaznenih djela povezanih s takvim prijevarama.
(t. 32.‑36.)
2. Zadaća je nacionalnog zakonodavca, na prvome mjestu, da predvidi pravila o zastari koja omogućuju ispunjenje obveza koje proizlaze iz članka 325. UFEU‑a, s obzirom na razmatranja koja je Sud iznio u točki 58. presude Taricco. Naime, taj zakonodavac treba jamčiti da nacionalni sustav zastare u području kaznenog prava ne dovodi do nekažnjavanja značajnog broja slučajeva teških prijevara u području PDV‑a ili da za optužene osobe nije stroži u slučajevima prijevara kojima se nanosi šteta financijskim interesima dotične države članice nego onima kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije. U tom pogledu valja podsjetiti da činjenica da je nacionalni zakonodavac produljio rok zastare s neposrednom primjenom, uključujući u odnosu na djela koja se stavljaju na teret za koja još nije nastupila zastara, načelno ne ugrožava načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni (vidjeti u tom smislu presudu Taricco, t. 57. i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koja se navodi u toj točki).
S obzirom na navedeno, valja dodati da područje zaštite financijskih interesa Unije propisivanjem kaznenih sankcija spada u područje primjene podijeljene nadležnosti između Unije i država članica, u smislu članka 4. stavka 2. UFEU‑a. U predmetnom slučaju na dan činjenica iz glavnog postupka sustav zastare primjenjiv na kaznena djela u vezi s PDV‑om nije bio predmet usklađivanja zakonodavca Unije, koje je zatim tek djelomično uslijedilo donošenjem Direktive (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima (SL 2017., L 198, str. 29.). Talijanska Republika bila je stoga slobodna tada u svojem pravnom poretku predvidjeti da je taj sustav, poput pravila o definiciji kaznenih djela i određivanju kazni, obuhvaćen materijalnim kaznenim pravom i na tom temelju, kao i potonja pravila, podliježe načelu zakonitosti kaznenih djela i kazni.
(t. 41.‑45.)
3. Kad je riječ o zahtjevima koji proizlaze iz načela zakonitosti kaznenih djela i kazni, prije svega valja istaknuti da je Europski sud za ljudska prava u odnosu na članak 7. stavak 1. EKLJP‑a presudio da na temelju tog načela odredbe kaznenog prava moraju poštovati određene zahtjeve pristupačnosti i predvidljivosti kako u pogledu definicije kaznenog djela tako i određivanja kazne (vidjeti ESLJP, 15. studenoga 1996., Cantoni protiv Francuske, CE:ECHR:1996:1115JUD001786291, t. 29.; ESLJP, 7. veljače 2002., E. K. protiv Turske, CE:ECHR:2002:0207JUD002849695, t. 51.; ESLJP, 29. ožujka 2006., Achour protiv Francuske, CE:ECHR:2006:0329JUD006733501, t. 41. i ESLJP, 20. rujna 2011., OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, CE:ECHR:2011:0920JUD001490204, t. 567. do 570.). Na drugome mjestu valja istaknuti da zahtjev preciznosti primjenjivog zakona, koji je inherentan navedenom načelu, podrazumijeva da zakon jasno definira kaznena djela i za njih zapriječene kazne. Taj je uvjet ispunjen ako pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe i u slučaju potrebe pomoću njezina tumačenja od strane sudova, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 162.). Na trećemu mjestu, načelu zabrane retroaktivnosti kaznenog zakona protivi se, među ostalim, to da sud u tijeku kaznenog postupka može kazneno sankcionirati postupanje koje nije zabranjeno nacionalnim pravilom donesenim prije počinjenja kaznenog djela koje se stavlja na teret ili postrožiti sustav kaznene odgovornosti onih protiv kojih se vodi takav postupak (vidjeti po analogiji presudu od 8. studenoga 2016., Ognyanov, C‑554/14, EU:C:2016:835, t. 62. do 64. i navedenu sudsku praksu).
(t. 55.‑57.)
4. Članak 325. stavke 1. i 2. UFEU‑a treba tumačiti na način da nalaže nacionalnom sudu da u okviru kaznenog postupka u vezi s kaznenim djelima u području poreza na dodanu vrijednost ne primijeni unutarnje odredbe o zastari obuhvaćene nacionalnim materijalnim pravom koje onemogućuju izricanje učinkovitih i odvraćajućih kaznenih sankcija u značajnom broju slučajeva teških prijevara kojima se nanosi šteta financijskim interesima Europske unije ili kojima se predviđaju kraći rokovi zastare za slučajeve teških prijevara kojima se nanosi šteta tim interesima nego za prijevare kojima se nanosi šteta financijskim interesima dotične države članice, osim ako takvom neprimjenom dolazi do povrede načela zakonitosti kaznenih djela i kazni, zbog nepreciznosti primjenjivog zakona ili retroaktivne primjene zakonodavstva kojim se propisuju stroži uvjeti kaznenog progona od onih koji su bili na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela.
Iz toga proizlazi, s jedne strane, da nacionalni sud mora provjeriti dovodi li utvrđenje koje se zahtijeva točkom 58. presude Taricco – u skladu s kojim predmetne odredbe Kaznenog zakona sprečavaju izricanje učinkovitih i odvraćajućih kaznenih sankcija u značajnom broju slučajeva teških prijevara kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije – do situacije nesigurnosti u talijanskom pravnom poretku kad je riječ o određivanju primjenjivog sustava zastare, kojim se krši načelo preciznosti primjenjivog zakona. Ako je to doista slučaj, ne postoji obveza nacionalnog suda da ne primijeni predmetne odredbe Kaznenog zakona. S druge strane, zahtjevi navedeni u točki 58. ove presude sprečavaju to da u postupcima koji se odnose na osobe optužene da su počinile kaznena djela u području PDV‑a prije donošenja presude Taricco nacionalni sud ne primijeni predmetne odredbe Kaznenog zakona. Naime, u točki 53. te presude Sud je već istaknuo da bi se tim osobama zbog neprimjene tih odredbi mogle izreći sankcije koje bi one najvjerojatnije izbjegle kada bi se te odredbe primijenile. Dakle, navedene osobe mogle bi retroaktivno podlijegati strožim uvjetima kaznenog progona od onih koji su bili na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela.
(t. 59., 60., 62. i izreka)